Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 17/09>
OBRAZLOŽENJE

Seada Palavrić, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Krstan Simić, sudija

Usvaja se apelacija Mirjane Kovačević.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na apelanticino pravo na donošenje odluke u razumnom roku.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da po hitnom postupku donese meritornu odluku po zahtjevu Mirjane Kovačević za povrat u posjed stana u ulici Trg Merhemića broj 12/IV-76.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Na osnovu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, obavezuje se Kanton Sarajevo da na ime nematerijalne štete isplati Mirjani Kovačević iznos od 1.500 KM u roku od 30 dana od dana dostavljanja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Mirjana Kovačević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva podnijela je 3. oktobra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nerazumne dužine trajanja postupka pred upravnim organima po njenom zahtjevu za povrat stana u posjed. Apelantica je 27. jula 2007. godine dostavila dopunu apelacije.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava), Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) zatraženo je 6. oktobra 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Odgovor na apelaciju Ministarstvo i Uprava su dostavili 20. oktobra 2006. godine, a Kantonalni sud 19. oktobra 2006. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je podnosiocu zahtjeva 20. novembra 2008. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Apelantica je nositeljica stanarskog prava na stanu u ulici Trg Merhemića broj 12/IV-76 u Sarajevu (u daljnjem tekstu: sporni stan), za koji je 3. oktobra 1991. godine zaključila Ugovor o korištenju broj 55-661.
  • 7.
    Apelantica je 25. maja 1998. godine podnijela zahtjev Upravi za povrat u posjed spornog stana. Odlučujući o apelanticinom zahtjevu, Uprava je donijela Rješenje broj 23/1-372-522/98 od 18. januara 2000. godine, kojim je apelanticin zahtjev odbila kao neosnovan i odredila da odluku o daljem raspolaganju stanom donese Federalno ministarstvo odbrane (u daljnjem tekstu: Ministarstvo odbrane). U obrazloženju rješenja Uprava je utvrdila da je apelantica primljena u službu Vojske Jugoslavije i da se, u smislu člana 3.a. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, kojim je propisano da se nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a koji je na raspolaganju Ministarstva odbrane, "ne smatra Š�Ć izbjeglicom ukoliko je poslije 14. decembra 1995. godine ostao u oružanim snagama van Bosne i Hercegovine", pa stoga apelantica i nema pravo na povrat stana na kojem je bila nositeljica stanarskog prava. Apelantica je protiv rješenja podnijela žalbu Ministarstvu.
  • 8.
    Odlučujući o apelanticinoj žalbi, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 27/02-23-568/00 od 3. aprila 2000. godine kojim je apelanticina žalba odbijena kao neosnovana. U obrazloženju je navedeno da je prvostepeni organ potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio zakon. Protiv Rješenja Ministarstva broj 27/02-23-568/00 od 3. aprila 2000. godine apelantica je pokrenula upravni spor pred Kantonalnim sudom. Apelantica je tužbom tražila poništenje spomenutog rješenja Ministarstva.
  • 9.
    Odlučujući o apelanticinoj tužbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj U-376/00 od 3. aprila 2001. godine kojom je apelanticinu tužbu uvažio, osporeno i prvostepeno rješenje poništio i predmet vratio na ponovni postupak. U obrazloženju presude je navedeno da u postupku koji je prethodio donošenju osporenog rješenja nije utvrđena odlučna činjenica za primjenu odredbe na koju se tuženi pozvao, odnosno da li je apelantica bila aktivno lice u Vojsci Jugoslavije, iz čega proizlazi da činjenično stanje nije utvrđeno, a saglasno tome ni pravilno primijenjen zakon, pa je i osporeno i prvostepeno rješenje poništeno. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da u ponovnom postupku, a u zavisnosti od utvrđenja je li apelantica bila aktivno lice u Vojsci Jugoslavije ili kao civilno lice Ministarstva, Uprava treba donijeti novu odluku i dati odgovarajuće razloge. Protiv presude Kantonalnog suda od 3. aprila 2000. godine Ministarstvo odbrane je podnijelo 5. juna 2001. godine žalbu Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine.
  • 10.
    Uprava je donijela Zaključak broj 23/1-372-522/98 od 27. septembra 2001. godine kojim se prekida postupak po zahtjevu za povrat stana u posjed do pravosnažnog okončanja spora pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je Rješenjem broj Už-244/01 od 11. januara 2002. godine žalbu Ministarstva odbrane odbacio kao nedozvoljenu.
  • 11.
    U ponovnom postupku, a postupajući po presudi Kantonalnog suda, Uprava je na osnovu dokaza utvrdila da je apelantica civilno lice u Vojsci Jugoslavije. Donijela je Rješenje broj 23/1-372-522/98, od 3. jula 2002. godine, kojim je potvrdila da je apelantica nositeljica stanarskog prava na stanu u ulici Trg Merhemića 12/IV-76 i utvrdila da apelantici pripada pravo na povrat stana, a privremenom korisniku prestaje pravo privremenog korištenja predmetnog stana. Protiv rješenja od 3. jula 2002. godine Ministarstvo odbrane podnijelo je žalbu Upravi.
  • 12.
    Uprava je Rješenje broj 23/1-372-522/98 od 8. augusta 2002. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-4219/02, od 14. novembra 2002. godine, poništila rješenje od 3. jula 2002. godine i zahtjev za povrat stana odbila kao neosnovan. U obrazloženju rješenja je navedeno da je odluka prvostepenog organa pravilna i na zakonu utemeljena, odnosno prvostepeni organ je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalni propis.
  • 13.
    Apelantica je 30. decembra 2002. godine tužbom pokrenula upravni spor pred Kantonalnim sudom protiv rješenja od 14. novembra 2002. godine. Kantonalni sud je donio Rješenje broj U-732/02 od 10. aprila 2003. godine, kojim se postupak obustavlja jer je predmetna tužba povučena s obzirom da je Ministarstvo Rješenjem broj 27/02-23-4219/02 od 25. februara 2003. godine, poništilo osporeno rješenje i Rješenje Uprave broj 23/1-372-522/98 od 8. augusta 2002. godine i predmet vratilo prvostepenom organu na ponovni postupak.
  • 14.
    U ponovnom postupku Uprava je, rješavajući zahtjev za povrat stana, donijela Rješenje broj 23/1-372-522/98 od 10. februara 2004. godine kojim je zahtjev za povrat stana odbijen kao neosnovan. U obrazloženju je navedeno da je apelantica poslije 19. maja 1992. godine ostala u službi Vojske Jugoslavije, pa se imenovana u skladu sa članom 3.a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99,27/99, 43/99, 56/01 i 29/03) ne smatra izbjeglicom.
  • 15.
    Apelantica je podnijela žalbu Ministarstvu protiv Rješenja Uprave broj 23/1-372-522/98 od 10. februara 2004. godine. Razmatrajući apelanticinu žalbu Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 27/02-23-1936/04 od 24. augusta 2004. godine, kojim je apelanticina žalba odbijena kao neosnovana.
  • 16.
    Apelantica je 13. oktobra 2004. godine tužbom pokrenula upravni spor pred Kantonalnim sudom protiv Rješenja Ministarstva broj 27/02-23-1936/04 od 24. augusta 2004. godine. Odlučujući o apelanticinoj tužbi Kantonalni sud je donio Presudu broj U-874/04 od 21. augusta 2006. godine kojom je tužbu uvažio, osporeno i prvostepeno rješenje poništio i predmet vratio na ponovni postupak. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da prvostepeni organ treba sa sigurnošću utvrditi je li apelantica otkupila predmetni stan, tj. je li zaključila valjan ugovor o otkupu stana, odnosno, je li isplatila kupoprodajnu cijenu (kako je u tužbi tvrdila) i druge okolnosti iz kojih se može zaključiti da je predmetni stan njena imovina u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U presudi je Kantonalni sud, također, naveo da je potrebno da prvostepeni organ pozove apelanticu da dostavi isprave na koje se poziva i druge dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da je apelantica vlasnica predmetnog stana. Nadalje je navedeno da, ukoliko apelantica ne udovolji pozivu prvostepenog organa, odnosno, u određenom roku ne dostavi odgovarajuće dokaze, prvostepeni organ treba meritorno raspraviti predmetnu upravnu stvar, tj. apelanticin zahtjev odbiti ako utvrdi da relevantne činjenice nisu dokazane.
  • 17.
    Rješavajući u ponovnom postupku po Presudi Kantonalnog suda broj U-874/04 21. augusta 2006. godine, Uprava je donijela Rješenje broj 23/1-372-522/98 od 18. oktobra 2006. godine kojim je apelanticin zahtjev odbila kao neosnovan. U obrazloženju Uprava je navela da je apelantica 4. oktobra 2006. godine dostavila fotokopiju priznanice o uplati za otkup stana od 12. februara 1992. i 14. marta 1992. godine, fotokopiju potvrde YU GRANT Banke A.D. Beograd od 10. marta 1998. godine, da je navedenih datuma izvršena uplata za otkup stana i fotokopiju zahtjeva za otkup stana iz stambenog fonda JNA. Dalje obrazlažući, Uprava je navela da je zahtjev odbijen kao neosnovan jer apelantica nije dostavila isprave kako je određeno u presudi Kantonalnog suda (odnosno nije dostavila Ugovor o otkupu predmetnog stana, potvrdu o uplaćenoj cijeni i druge dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da je njegova vlasnica).
  • 18.
    Apelantica je u dopisu od 27. jula 2007. godine navela da je žalba na Rješenje Uprave broj 23/1-372-522/98 od 18. oktobra 2006. godine pred Ministarstvom odbijena, te je u toku postupak po njenoj tužbi pred Kantonalnim sudom u Sarajevu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz zahtjeva

  • 19.
    Nezadovoljna nedonošenjem konačne odluke ni nakon 10 godina i šest mjeseci računajući od dana kada je postupak pokrenula do dana podnošenja apelacije, apelantica je podnijela apelaciju u periodu kada je Uprava po uputama Kantonalnog suda trebala da meritorno odluči o njenom zahtjevu. Apelantica je 27. jula 2007. godine precizirala apelaciju u tom smislu da se žali samo na nerazumnu dužinu trajanja postupka po njenom zahtjevu za povrat stana s obzirom da je u toku upravni spor pred Kantonalnim sudom, čiju će presudu, koja će kako je navela sigurno biti na njenu štetu, osporiti posebnom apelacijom. U apelaciji i dopuni apelacije apelantica ukazuje na nedonošenje odluke u razumnom roku, smatrajući da se radi o jednostavnom pravnom pitanju koje je moglo biti odavno riješeno u meritumu na osnovu već provedenih dokaza, bilo na prvostepenom, bilo na drugostepenom organu u upravnom postupku, pa čak i sudu u kojem se odlučuje o njenom zahtjevu. Apelantica traži da Ustavni sud donese odluku u njenu korist i odredi kompenzaciju u iznosu od 10.000 KM zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, jer joj je na taj način povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) Odgovor na apelaciju

  • 20.
    Kantonalni sud je u svom odgovoru od 19. oktobra 2006. godine naveo da u konkretnom slučaju nije mogao riješiti u meritumu, jer u spisu nije bila kompletirana sva relevantna dokumentacija vezana za tvrdnju da je stan apelanticino vlasništvo. Kantonalni sud je, dalje, naveo da je tužbu uvažio, prvostepeno rješenje poništio i predmet vratio na ponovni postupak sa preciznim uputama prvostepenom organu koje dokaze treba izvesti i cijeniti u ponovnom postupku, a u skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku, te odlučiti u skladu sa zakonom i Evropskom konvencijom.
  • 21.
    Ministarstvo, odnosno Uprava, su u odgovoru od 20. oktobra 2006. godine naveli da je nesporna činjenica da je apelantica zahtjev za povrat stan podnijela u maju 1998. godine, kao i da je o zahtjevu više puta rješavano, ali da je apelanticin navod da postupak pred Upravom, odnosno Ministarstvom, nije riješen u zakonskom roku neosnovan.

V. Relevantni propisi

  • 22.
    U Zakonu o upravnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:

"Član 6.

Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, preduzeća (društava, ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.

Š...Ć

Član 14.

Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druga lica koja učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

Š...Ć"

VI. Dopustivost

  • 23.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 24.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 25.
    Apelantica se Ustavnom sudu obratila zbog činjenice da postupak po njenom zahtjevu za povrat stana traje nerazumno dugo, odnosno da u njenom slučaju nije u "razumnom roku" donesena odluka u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je u konkretnom slučaju, u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija dopustiva. Naime, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 26.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), te člana 16. stav 1. i stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

VII. Meritum

  • 27.
    Apelantica se žali da postupak po njenom zahtjevu za povrat stana nije završen u "razumnom roku", te da joj je povrijeđeno pravo na pravičan postupak, koje je zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

VII.1. Pravo na pravično suđenje u razumnom roku

  • 28.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnome dijelu glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š�Ć

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š�Ć"

VII.1.a) Relevantni principi

  • 29.
    Član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo na konačnu odluku u razumnom roku u postupku utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza. Na Bosni i Hercegovini je da svoj pravni sistem organizira tako da njeni sudovi mogu ispuniti ovaj zahtjev (vidi Evropski sud za ljudska prava, Rugliese (II) protiv Italije, presuda od 24. maja 1991. godine, serija A, broj 206-A, str. 10. i 11, stav 19). Ustavni sud naglašava da svako nepotrebno odugovlačenje praktično lišava pojedinca njegovih prava, čime se dovode u pitanje efikasnost pravnog sistema i pravna sigurnost pojedinaca.
  • 30.
    U konkretnom slučaju postupak se odnosi na povrat stana u posjed na kojem postoji stanarsko pravo. Ustavni sud je ranije usvojio stav da svi zahtjevi koji se odnose na sporove u vezi sa ovim pitanjem potpadaju pod pojam "građanskih prava i obaveza" (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 2/99 od 24. septembra 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 20/99) pa, stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
  • 31.
    Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
  • 32.
    Osim toga, prema praksi ovih sudova, veliki broj predmeta na kojima se radi nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud za ljudska prava, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
  • 33.
    Konačno, Evropski sud za ljudska prava je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev osobito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud za ljudska prava, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).

VII.1.b) Period koji se uzima u obzir

  • 34.
    Predmetni postupak po apelanticinom zahtjevu za povrat stana u posjed pokrenut je 25. maja 1998. godine i do danas nije završen. Prema tome, period u kojem je pokrenut navedeni postupak ubraja se u nadležnost Ustavnog suda s obzirom na to da je započeo nakon 14. decembra 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Dakle, postupak (do donošenja ove odluke) traje 10 godina i šest mjeseci.

VII.1.c) Složenost predmeta

  • 35.
    Složenost postupka se mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta upravnog postupka, tj. dokaza koje sud treba izvesti i procijeniti u okviru pravne prirode spora. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem se odlučuje o apelanticinom zahtjevu o povratu stana u posjed. Također, Ustavni sud naglašava da se u predmetnom postupku apelanticin slučaj ne može opisati kao složen kako u pogledu činjeničnog stanja, tako i u pogledu pravnih pitanja. Ovakav zaključak o složenosti se u izvjesnoj mjeri relativizira činjenicom da se pravna osnova za odlučenje predmetnog slučaja mijenjala više puta. Ipak, Ustavni sud smatra da je u pitanju relativno jednostavan predmet i da pitanje njegove složenosti nije odlučujuće za nedonošenje konačne meritorne odluke u periodu od 10 godina i šest mjeseci.

VII.1.d) Ponašanje strana u postupku

a) Apelanticino ponašanje

  • 36.
    U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se dužina postupka, u principu, ne može pripisati apelantici, jer nije koristila bilo kakve metode koje bi mogle dovesti do odugovlačenja postupka. Naime, apelantica je aktivno učestvovala u toku postupka pred organom uprave, koristeći sve zakonom predviđene mjere koje su joj bile na raspolaganju kako bi se utvrdila osnovanost njenog zahtjeva i postupak okončao. Dakle, apelantica je koristila pravna sredstva koja su joj bila na raspolaganju u okviru Zakona o upravnom postupku i Zakona o upravnim sporovima da bi u što kraćem roku dobila konačnu meritornu odluku. Ono što se apelantici može staviti na teret jeste činjenica da nije dostavila u potpunosti svu dokumentaciju potrebnu za utvrđenje činjeničnog stanja. Ipak, Ustavni sud ne nalazi u apelanticinom ponašanju bilo kakve elemente koji bi ukazivali na to da je na bilo koji način znatno doprinijela sveukupnoj dužini konkretnog upravnog postupka.

b) Ponašanje javnih vlasti

  • 37.
    Na osnovu utvrđenih činjenica, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je predmetni slučaj više puta išao od nižih do viših upravnih organa i sudova, da bi se nakon toga opet vraćao nižim organima. Sud koji je odlučivao u upravnom sporu nije meritorno odlučivao u smislu okončanja slučaja, već je poništavao akte i vraćao predmet na ponovni postupak i odlučenje. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da ukidanje odluka nižih organa pred Kantonalnim sudom i vraćanje na ponovni postupak ne čini pravne lijekove nedjelotvornim (vidi mutatis mutandis Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 14/99 od 29. septembra 2000. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 36/00). Međutim, stalno vraćanje na ponovni postupak može učiniti pravne lijekove iluzornim, a postupak beskonačnim i bespredmetnim. Samo u izuzetnim slučajevima ukidanje i poništavanje odlučenja, vraćanje nižestepenim organima i ponavljanje postupka može biti opravdano, o čemu pogotovo treba voditi računa ako se radi o hitnim postupcima. Primjenjujući ovo pravilo na konkretan slučaj, Ustavni sud zaključuje da apelantica nije došla do konačne i pravosnažne odluke upravo zbog stalnog poništavanja upravnih akata i vraćanja predmeta na ponovni postupak. To znači da ni sud nije bio efikasan. Konkretno, Kantonalni sud je tri puta odlučivao u predmetu, dok je predmet trenutno po četvrti put pred Kantonalnim sudom. Niti jednom taj sud nije donio konačnu meritornu odluku kojom bi postupak bio okončan, već je svaki put vraćao predmet na ponovni upravni postupak. Ni činjenica da je postupak trajao tako dugo nije bila presudna za sud da okonča predmet. Štaviše, i sami upravni sporovi su dugo trajali: ukupno, tri upravna spora su trajala punih 39 mjeseci, a rezultat nije bio okončanje predmeta. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da Zakon o upravnim sporovima, u članu 35. stav 4, propisuje obavezu da sud, u određenim slučajevima, sam odluči u meritumu predmeta, čak i kada činjenice predmeta nisu u potpunosti utvrđene. Takve situacije su, inter alia, kada je predmet već jednom vraćan na ponovni postupak, jer je poništen upravni akt, ili kada upravni organ nije postupio u potpunosti po presudi upravnog suda. U konkretnom slučaju, konačni upravni akt je poništavan tri puta, a Kantonalni sud je uporno vraćao predmet na ponovni upravni postupak.
  • 38.
    U vezi s gore navedenim, dva osnovna razloga za neefikasno postupanje Kantonalnog suda i upravnih organa jesu da ovi organi nisu uopće sami, ili nisu pravilno, utvrđivali relevantne činjenice s ciljem da okončaju predmet, iako one nisu bile složene i njihovo utvrđivanje ne bi zahtijevalo duže vrijeme. Drugi razlog jeste da upravni organi, uprkos jasnoj i preciznoj uputi nadležnog upravnog suda koje dokaze treba izvesti i cijeniti u ponovnom postupku, te odlučiti u skladu sa zakonom i Evropskom konvencijom (naprimjer, Presuda Kantonalnog suda broj U-874/04 od 21. augusta 2006. godine), nisu postupali po uputama Kantonalnog suda, zbog čega su konačna rješenja upravnih organa bila stalno predmet upravnih sporova.
  • 39.
    Ne treba zanemariti ni činjenicu da su određeni postupci, gledajući ih izolirano, trajali van zakonskih rokova. Tako je prvostepeni upravni organ, nakon što je apelantica 25. maja 1998. godine podnijela predmetni zahtjev, odlučio tek nakon jedne godine i osam mjeseci. Slično, u drugom ponovljenom postupku, upravni organ je donio rješenje tek nakon 10 mjeseci (broj 23/1-372-522/98, od 10. februara 2004. godine). Ovih primjera ima više, što se jasno može vidjeti iz činjeničnog stanja. Ustavni sud naglašava da upravni postupak funkcionira po načelu efikasnosti (član 6. Zakona o upravnom postupku FBiH). Prvostepeni postupak, prema članu 216. stav 1. navedenog zakona, traje 60 dana, dok drugostepeni postupak, prema članu 244, traje najduže 30 dana. Uzimajući u obzir čak i mogućnost vođenja upravnog spora, navedeni rokovi i stvarne dužine postupaka nisu u razumnom odnosu.
  • 40.
    U vezi sa naprijed navedenim, Ustavni sud zaključuje da su upravni organi bili nedjelotvorni i da su postupali protivno svojim zakonskim obavezama, jer nisu donijeli konačnu i pravomoćnu odluku o zahtjevu podnosioca prijave za povrat stana u posjed u periodu od 10 godina i šest mjeseci od dana podnošenja zahtjeva. Ustavni sud smatra da ne postoji razumno i objektivno opravdanje za ovakvo djelovanje nadležnih upravnih organa, te da se period odlučivanja u upravnom postupku o apelanticinom zahtjevu ne može smatrati "razumnim" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da se ovako neprimjereno dugo trajanje postupka može u cijelosti staviti na teret nadležnim upravnim organima. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do de facto lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem.
  • 41.
    In conclusio, s obzirom na činjenicu da upravni postupak povodom apelanticinog zahtjeva do dana donošenja odluke Ustavnog suda traje više od 10 godina i šest mjeseci, kao i da se za tako dugo trajanje postupka odgovornost može, u cijelosti, pripisati nadležnim upravnim organima, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na "suđenje u razumnom roku" kao jedan od elemenata prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VII.1.e) Pitanje naknade nematerijalne štete

  • 42.
    Apelantica je zatražila da joj se naknadi nematerijalna šteta zbog dužine trajanja upravnog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.
  • 43.
    Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantici bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM. Imajući u vidu činjenicu da je postupak povodom apelanticine tužbe trajao, do donošenja odluke Ustavnog suda, 10 godina i šest mjeseci, apelantici se određuje naknada u visini od 1.500 KM. Ovaj iznos apelantici je dužna da isplati Vlada Federacije Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.

VIII. Zaključak

  • 44.
    Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada postupak donošenja rješenja povodom apelantovog zahtjeva za povrat stana nije okončan ni nakon 10 godina šest mjeseci od dana podnošenja zahtjeva, a takvo neopravdano trajanje sveukupnog postupka se može, u cijelosti, pripisati ponašanju nadležnih javnih vlasti. Apelantici je dodijeljena naknada nematerijalne štete u iznosu od 1.500 KM.
  • 45.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 46.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić, s. r.