USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3818/20, rješavajući apelaciju Adema Hodžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. marta 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Adema Hodžića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 005001 18 U 2 od 9. jula 2020. godine.
Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da apelantu Ademu Hodžiću u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Adema Hodžića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 005001 18 U 2 od 9. jula 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Adem Hodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stoca, kojeg zastupa Darislav Paponja, advokat iz Zajedničkog advokatskog ureda "Paponja – Bunoza" iz Mostara, podnio je 22. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 005001 18 U 2 od 9. jula 2020. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida Odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) zatraženo je 27. decembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju 30. decembra 2021. godine i 19. januara 2022. godine.
- 4.Odgovori na apelaciju su 24. januara 2022. godine dostavljeni apelantovom zastupniku na izjašnjenje.
- 5.Apelantov zastupnik nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku.
III. Činjenično stanje
- 6.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
- 7.Rješenjem Službe za opću upravu i boračko-invalidsku zaštitu Općine Stolac (u daljnjem tekstu: Služba) broj UP-I-04-43-I-456/05 od 25. septembra 2006. godine apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida V grupe sa 70% invaliditeta i III stepen ortopedskog dodatka trajno po osnovu ranjavanja zadobijenog kao pripadnik Armije RBiH, počevši od 1. januara 2006. godine i dalje dok postoje zakonom propisani uvjeti za korištenje priznatog prava sa pravom na ličnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 225,48 KM i III stepen ortopedskog dodatka u mjesečnom iznosu od 119,79 KM.
- 8.Rješenjem Uprave za pitanja boraca Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Uprava) broj RL-14-43-2180/07-2 od 7. marta 2007. godine, nakon izvršene revizije, poništeno je Rješenje Službe broj UP-I-04-43-1-456/05 od 25. septembra 2006. godine i apelantu je, u skladu sa Zakonom o pravima branilaca i članova njihovih porodica (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima branilaca), priznato svojstvo ratnog vojnog invalida V grupe sa 70% invaliditeta trajno po osnovu ranjavanja zadobijenog kao pripadnik Armije RBiH i određeno je da kao takav ima pravo na ličnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 225,48 KM i ostala prava propisana zakonom. Također, određeno je da apelantu prava priznata tim rješenjem pripadaju od 1. januara 2006. godine i traju dok postoje zakonom propisani uvjeti za korištenje priznatih prava.
Osporeni postupak
- 9.Rješenjem Federalnog ministarstva broj UP-I-03-41-ZKZ-1243/14 od 7. januara 2015. godine, koje je doneseno po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na ličnu invalidninu, ukinuto je konačno rješenje Uprave od 7. marta 2007. godine, kao i rješenje Službe od 25. septembra 2006. godine, pravne i materijalne posljedice koje su rješenja proizvela od dana donošenja i upravna stvar je riješena tako što je apelantu prestalo svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na ličnu invalidninu sa 7. januarom 2015. godine.
- 10.Presudom Vrhovnog suda broj 70 0 U 005001 15 U od 31. augusta 2017. godine uvažena je apelantova tužba, poništeno rješenje Federalnog ministarstva od 7. januara 2015. godine i predmet je vraćen Federalnom ministarstvu na ponovno rješavanje.
- 11.Rješenjem Federalnog ministarstva broj UP-I-3-41-ZKZ-1243/14-1 od 29. oktobra 2018. godine ukinuto je konačno rješenje Uprave od 7. marta 2007. godine i upravna stvar riješena tako što je apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida X grupe sa 20% vojnog invaliditeta po osnovu ranjavanja zadobijenog za vrijeme vršenja vojne dužnosti u Oružanim snagama (ARBiH) i kao takav ima pravo na ličnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 42,50 KM i ostala prava propisana zakonom. Istim rješenjem određeno je da priznata prava pripadaju apelantu od 29. oktobra 2018. godine i traju dok postoje zakonom propisani uvjeti za korištenje priznatih prava.
- 12.U obrazloženju rješenja Federalno ministarstvo je navelo da je nakon izvršene revizije uvjerenja o pripadnosti i okolnosti stradanja uputilo predmet lične invalidnine Ljekarskoj komisiji Kantonalnog instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja u Mostaru, koja je nalazom i mišljenjem utvrdila da je apelantov invaliditet ispod 20%. Zatim, Federalno ministarstvo je ukazalo da je, postupajući po presudi Vrhovnog suda od 31. augusta 2017. godine, ponovo dostavilo kompletan spis nadležnoj ljekarskoj komisiji za medicinsko vještačenje, koja je na osnovu ponovnog pregleda i medicinske dokumentacije donijela novi nalaz i mišljenje od 16. aprila 2018. godine kojim je utvrđen apelantov invaliditet u visini od 20% trajno. Nadalje, istaknuto je da je u skladu sa članom 4. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku po Zakonu o pravima branilaca, apelant izjavio prigovor na nalaz i mišljenje Ljekarske komisije od 16. aprila 2018. godine u kojem je navedeno da je liječnički pregled trajao svega nekoliko minuta, isključivo na vizuelan način i u potpunosti ignorirajući medicinsku dokumentaciju. U vezi s tim, navedeno je da je Ljekarska komisija za medicinsko vještačenje u postupku po Zakonu o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Zakon o provođenju kontrole) donijela novi nalaz i mišljenje od 11. juna 2018. godine kojim je potvrđen procenat apelantovog invaliditeta utvrđen prethodnim nalazom i mišljenjem Ljekarske komisije, uz decidirano obrazloženje razloga za smanjenje procenta vojnog invaliditeta u odnosu na konačno rješenje. Dalje, istaknuto je da je nalaz i mišljenje dat na osnovu postojeće medicinske dokumentacije o liječenju i na osnovu neposrednog pregleda apelanta koji se odazvao na poziv Ljekarske komisije za pregled, na koji način je učestvovao u postupku utvrđivanja procenta invaliditeta. Zatim, nadležna ljekarska komisija dala je ocjenu apelantovog vojnog invaliditeta u skladu sa odredbama Pravilnika o radu ljekarskih komisija i Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu ljekarskih komisija. Federalno ministarstvo je navelo da je članom 3. Zakona o pravima branilaca propisano da je ratni vojni invalid lice koje je vršeći vojne dužnosti u Oružanim snagama pod uvjetima i okolnostima iz člana 2. stav 1. Zakona zadobilo ranu, povredu, bolest ili pogoršanje bolesti, zbog čega je nastupilo oštećenje njegovog organizma najmanje za 20%. Federalno ministarstvo je ukazalo kako je u ponovnom postupku došlo do izmjene činjeničnog stanja u odnosu na poništeno rješenje od 7. januara 2015. godine, to je odlučeno kao u dispozitivu rješenja. Prema tome, istaknuto je da su ispunjeni uvjeti iz člana 7. tačka 3. Zakona o provođenju kontrole i čl. 3. i 10. Zakona o pravima branilaca za daljnje priznavanje statusa ratnog vojnog invalida.
- 13.Presudom Vrhovnog suda broj 70 0 U 005001 18 U 2 od 9. jula 2020. godine odbijena je apelantova tužba koju je podnio protiv rješenja Federalnog ministarstva od 29. oktobra 2018. godine.
- 14.U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je apelant tužbom osporio nalaz i mišljenje Ljekarske komisije od 11. juna 2018. godine i istakao da je u toku postupka došlo do povrede odredaba Zakona o upravnom postupku, a na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te se pozvao na Presudu Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud FBiH) broj U-17/12 od 7. februara 2013. godine i predložio da se održi javna rasprava. Nadalje, naveo je da je apelantov punomoćnik prije zakazane javne rasprave podneskom od 16. aprila 2020. godine precizirao tužbeni zahtjev i predložio da se održi nejavna sjednica (Vrhovni sud je održao nejavnu sjednicu 9. jula 2020. godine). Vrhovni sud je naveo da je Federalno ministarstvo u ponovnom postupku, na osnovu člana 7. stav 3. i člana 14. Zakona o provođenju kontrole, ukinulo konačno rješenje Uprave od 7. marta 2007. godine i upravnu stvar riješilo na navedeni način. Dalje, navedeno je da je nalazom i mišljenjem od 16. aprila 2018. godine Ljekarska komisija, na osnovu uvida u kompletnu medicinsku dokumentaciju i neposrednim pregledom apelanta, utvrdila apelantov vojni invaliditet u visini od 20%. Zatim, navedeno je da je po apelantovom prigovoru Ljekarska komisija donijela nalaz i mišljenje od 11. juna 2018. godine kojim je apelantov vojni invaliditet ocijenjen u visini od 20%. Dakle, Vrhovni sud je naveo da je nalaz i mišljenje Ljekarske komisije od 11. juna 2018. godine potpun, jasan i dovoljno obrazložen i da sadrži sve činjenice i okolnosti koje su sa medicinskog stajališta od značaja za donošenje pravilnog rješenja u skladu sa članom 8. stav 2. Pravilnika o radu ljekarskih komisija, a da je dat na osnovu neposrednog pregleda apelanta. U vezi s tim, navedeno je da nisu osnovani tužbeni navodi da su povrijeđene odredbe Pravilnika o radu ljekarskih komisija i Zakona o upravnom postupku. Također, Vrhovni sud je ukazao da je kao neosnovane ocijenio i ostale prigovore iz tužbe jer nemaju utjecaj na drugačije odlučenje u predmetnoj pravnoj stvari.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 15.Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Osim toga, apelant je naveo da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 16.Apelant je naveo da je u konkretnom slučaju došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava, tj. odredbe člana 7. stav 3. Zakona o provođenju kontrole, iako je Odlukom Ustavnog suda FBiH broj U-17/12 od 7. februara 2013. godine utvrđeno da navedena odredba nije u saglasnosti sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, istaknuto je da je u upravnom postupku pred Federalnim ministarstvom i upravnom sporu pred Vrhovnim sudom proizvoljno primijenjeno procesno pravo (član 8. Zakona o upravnom postupku) i da saslušanje stranke prije donošenja rješenja treba obaviti stvarno i mjesno nadležni organ (Federalno ministarstvo), a ne Institut za medicinsko vještačenje koji nema ovlaštenje saslušavati apelanta. Potom je navedeno da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, čime je apelant stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale pripadnike branilačke populacije kojima je vršena revizija prava po istom osnovu kao i apelantu, a u kojima je Vrhovni sud donio znatno drugačije odluke. Apelant je ukazao da dužina trajanja konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, istaknuto je da je postupak, koji je značajan za apelanta i koji nije složen, trajao duže od pet godina, pri čemu je naveo hronologiju predmetnog postupka.
b) Odgovor na apelaciju
- 17.Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima za donošenje osporene presude, koji su navedeni u obrazloženju, te smatra da nisu povrijeđena apelantova prava. Predloženo je da se apelacija odbije.
- 18.Federalno ministarstvo je detaljno navelo hronološki tok postupka i predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana. Također, ukazano je da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje, nego je na period naveden u apelaciji utjecao broj preduzetih radnji, kao i veliki broj predmeta kod tog organa, kao i kod sudskih organa.
V. Relevantni propisi
- 19.Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite ("Službene novine Federacije BiH" br. 82/09, 11/10 – ispravka, 4/13 – odluka USFBiH i 24/13 – odluka USFBiH) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7. stav (3)
(Revizija rješenja kojima su priznata prava)
(3) U slučajevima iz člana 6. stav 7. ovog Zakona kada nadležna komisija Instituta utvrdi manji ili veći procent vojnog invaliditeta u odnosu na ranije utvrđeni procent vojnog invaliditeta ili utvrdi vojni invaliditet manji od 20%, ili manji ili viši stepen ortopedskog dodatka ili dodatka za tuđu njegu i pomoć od drugog lica, Federalno ministarstvo će u postupku revizije ukinuti rješenje sa danom donošenja novog rješenja i samo riješiti upravnu stvar, bez pozivanja korisnika prava po bilo kojem osnovu.
NAPOMENA:
Presudom Ustavnog suda Federacije BiH, broj U-17/12 od 7. februara 2013. godine objavljenom u "Službenim novinama Federacije BiH", broj 24/13 od 27.3.2013. godine utvrđuje se da član 7. st. 2. i 3. u dijelu koji glasi: "i samo riješiti upravnu stvar bez pozivanja korisnika prava na bilo kojem osnovu" Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite ("Službene novine Federacije BiH", broj 82/09) nisu u saglasnosti sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.
- 20.Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica ("Službene novine Federacije BiH" br. 33/04, 56/05 – ispravka, 70/07, 9/10, 95/13 – odluka USFBiH i 90/17). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica ("Službene novine Federacije BiH" br. 33/04, 56/05 – ispravka, 70/07, 9/10 i 95/13 – odluka USFBiH) sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:
Član 3. stav (1)
Ratni vojni invalid je državljanin Bosne i Hercegovine koji je, vršeći vojne dužnosti, druge dužnosti za ciljeve odbrane u sastavu Oružanih snaga, učestvujući u odbrani Bosne i Hercegovine u periodu i pod uvjetima i okolnostima iz člana 2. stav 1. ovog Zakona, zadobio ranu, povredu, bolest ili pogoršanje bolesti, pa je zbog toga nastupilo oštećenje njegovog organizma najmanje za 20%.
- 21.Zakon o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:
- 6.Načelo efikasnosti
Član 6.
Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.
- 14.Ekonomičnost postupka
Član 14.
Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
- 22.Zakon o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije BiH" broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 28. st. (1) i (2)
O upravnim sporovima sud rješava nejavno, po sudiji pojedincu ili na sjednici.
Ako stranka u sporu zatraži da prisustvuje nejavnom rješavanju ili da se u predmetu održi javna rasprava, sud je dužan obavjestiti stranke i zainteresirana lica, ako ih ima, o datumu nejavnog rješavanja i njihovom pravu da tom rješavanju prisustvuju, odnosno održati usmenu raspravu javno (u daljnjem tekstu: rasprava).
- 5.Ostale odredbe postupka
Član 55.
Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.
- 23.Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI. Dopustivost
- 24.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 25.U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 26.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 70 0 U 005001 18 U 2 od 9. jula 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Vrhovnog suda apelantov punomoćnik je primio 10. septembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 22. oktobra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
- 27.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 28.Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Osim toga, apelant je naveo da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
- 29.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 30.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
- 31.Ustavni sud ukazuje da se radi o postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na ličnu invalidninu po službenoj dužnosti, dakle nesporno je da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 30.
U odnosu na osporenu odluku
- 32.Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi u odnosu na povredu prava na pravično suđenje, u suštini, odnose na tvrdnju o proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
- 33.Ustavni sud zapaža da je, u konačnici, osporenom presudom Vrhovnog suda odbijena tužba koju je apelant podnio protiv rješenja Federalnog ministarstva od 29. oktobra 2018. godine kojim je po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na ličnu invalidninu ukinuto konačno rješenje Uprave od 7. marta 2007. godine i upravna stvar riješena tako što je apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida X grupe sa 20% vojnog invaliditeta i pravo na ličnu invalidninu u određenom mjesečnom iznosu. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da je nalaz i mišljenje Ljekarske komisije od 11. juna 2018. godine prema ocjeni tog suda potpun, jasan i dovoljno obrazložen i sadrži sve činjenice i okolnosti koje su sa medicinskog stanovišta od značaja za donošenje pravilnog rješenja u skladu sa članom 8. stav 2. Pravilnika o radu ljekarskih komisija.
- 34.Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelant ukazao da je u postupku arbitrarno primijenjena odredba člana 8. Zakona o upravnom postupku (povrijeđeno načelo saslušanja stranke). U vezi s navedenim, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizlazi da je taj sud održao sjednicu za nejavno rješavanje, kako je predložio apelantov punomoćnik u podnesku od 16. aprila 2020. godine. Nadalje, istaknuto je da je u ponovnom postupku pred Federalnim ministarstvom donesen novi nalaz i mišljenje Ljekarske komisije od 16. aprila 2018. godine (kojim je apelantov invaliditet cijenjen u visini od 20%). Potom, navedeno je da je apelant iskoristio pravo i izjavio prigovor na navedeni nalaz i mišljenje, po kojem je Ljekarska komisija donijela novi nalaz i mišljenje od 11. juna 2018. godine, kojim je dala potpunu, jasnu i dovoljno obrazloženu ocjenu vojnog invaliditeta u skladu s relevantnim odredbama, na osnovu relevantne medicinske dokumentacije i na osnovu neposrednog pregleda apelanta, koji je na taj način učestvovao u postupku. U vezi s tim, Ustavni sud nalazi da je odredbama člana 8. Zakona o upravnom postupku, između ostalog, propisano da se prije donošenja rješenja stranci mora pružiti mogućnost izjasniti se o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 28. Zakona o upravnim sporovima, između ostalog, propisano da o upravnim sporovima sud rješava nejavno, po sudiji pojedincu ili na sjednici, te da je sud, ako stranka u sporu zatraži da prisustvuje nejavnom rješavanju ili da se u predmetu održi javna rasprava, dužan obavijestiti stranke i zainteresirana lica, ako ih ima, o datumu nejavnog rješavanja i njihovom pravu da tom rješavanju prisustvuju, odnosno održati usmenu raspravu javno. Imajući u vidu navedene odredbe i obrazloženje koje je Vrhovni sud dao u vezi s tim, Ustavni sud ove apelantove navode ocjenjuje neosnovanim.
- 35.Nadalje, Ustavni sud nalazi da je apelant ukazao na proizvoljnu primjenu člana 7. stav 3. Zakona o provođenju kontrole, iako je Ustavni sud FBiH utvrdio da navedena zakonska odredba nije u saglasnosti sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je navedenim odredbama, između ostalog, propisana nadležnost Federalnog ministarstva da u postupku revizije ukine rješenje, a da je Odlukom Ustavnog suda FBiH broj U-17/12 od 7. februara 2013. godine, između ostalog, utvrđeno da samo dio odredbe člana 7. stav 3. koji glasi "i samo riješiti upravnu stvar bez pozivanja korisnika prava po bilo kojem osnovu" nije u saglasnosti sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Dakle, proizlazi da su apelantovi navodi neosnovani.
- 36.Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su Federalno ministarstvo i Vrhovni sud u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredbi na predmetnu situaciju, odnosno da su ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u ovom dijelu neosnovani.
U odnosu na suđenje u razumnom roku
Relevantna načela
- 37.Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
Period koji se uzima u obzir
- 38.Ustavni sud zapaža da je Federalno ministarstvo u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na ličnu invalidninu po službenoj dužnosti donijelo rješenje od 7. januara 2015. godine, a da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 9. jula 2020. godine. Dakle, relevantan period koji će Ustavni sud uzeti u obzir prilikom razmatranja dužine osporenog postupka jeste pet godina i oko šest mjeseci.
Analiza dužine trajanja postupka
- 39.U konkretnom slučaju radi se o upravnom postupku i postupku upravnog spora u kojima se odlučivalo o apelantovom statusu ratnog vojnog invalida. Imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja je trebalo raspraviti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o jednostavnom predmetu. Također, Ustavni sud zapaža da je konkretni postupak značajan za apelanta jer je o njegovom ishodu ovisio apelantov status ratnog vojnog invalida i prava koja mu po tom osnovu pripadaju.
- 40.Ustavni sud zapaža da je Federalno ministarstvo u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na ličnu invalidninu po službenoj dužnosti donijelo rješenje od 7. januara 2015. godine kojim je ukinuto konačno rješenje Uprave od 7. marta 2007. godine i rješenje Službe od 25. septembra 2006. godine i upravna stvar riješena tako da apelantu prestaje svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na ličnu invalidninu sa 7. januarom 2015. godine. Dalje, navedeno je da je Vrhovni sud, odlučujući u upravnom sporu po apelantovoj tužbi, donio presudu nakon dvije godine i oko sedam mjeseci (računajući od datuma donošenja rješenja Federalnog ministarstva od 7. januara 2015. godine) kojom je uvažena tužba, poništeno osporeno rješenje i predmet je vraćen Federalnom ministarstvu na ponovni postupak. Zatim, Federalno ministarstvo je provelo ponovni postupak, te je rješenje kojim je odlučeno o apelantovom statusu ratnog vojnog invalida i pravima po tom osnovu doneseno nakon jedne godine i oko dva mjeseca, računajući od dana donošenja presude Vrhovnog suda. Postupajući po apelantovoj tužbi, Vrhovnom sudu je bila potrebna jedna godina i oko osam mjeseci da donese presudu kojom je okončan predmetni postupak. Pri tome, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju uopće nije izjasnio u odnosu na navode o dužini trajanja predmetnog postupka. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dužina trajanja predmetnog postupka nije zadovoljila zahtjev "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je postupak koji je značajan za apelanta i koji nije složen trajao pet godina i oko šest mjeseci, pri čemu je postupak pred Vrhovnim sudom (prva faza) trajao dvije godine i oko sedam mjeseci, odnosno jednu godinu i oko osam mjeseci (druga faza), a da se Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju uopće nije izjasnio u odnosu na navode o dužini trajanja predmetnog postupka.
- 41.Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina trajanja konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije tako da u konkretnom slučaju postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
- 42.Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može da odredi naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
- 43.S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantu u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti ukupan iznos od 500,00 KM.
- 44.Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Federacije Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
- 45.U odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o kršenju navedenog prava zasnivaju na istim navodima koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
Zabrana diskriminacije
- 46.U pogledu apelacionih navoda o povredi zabrane diskriminacije, Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je diskriminiran u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno ustanoviti je li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant povredu navedenog prava, u suštini, veže za navode da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, čime ga je stavio u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale pripadnike branilačke populacije kojima je vršena revizija prava po istom osnovu kao i apelantu i kojima je Vrhovni sud donio znatno drugačije odluke. S obzirom na to da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o navodnoj diskriminaciji, Ustavni sud zaključuje da su apelacioni navodi o povredi zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
- 47.Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da je postupak kontrole zakonitosti korištenja prava na ličnu invalidninu trajao pet godina i oko šest mjeseci, pri čemu je postupak (prva faza) pred Vrhovnim sudom trajao dvije godine i oko sedam mjeseci, odnosno jednu godinu i oko osam mjeseci (druga faza), za što u odgovoru na apelaciju Vrhovni sud nije ponudio obrazloženje kojim bi eventualno opravdao dužinu trajanja postupka.
- 48.S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje kada nisu osnovani apelantovi navodi da su u postupku proizvoljno primijenjene relevantne zakonske odredbe na predmetnu situaciju.
- 49.Ustavni sud, također, zaključuje da u konkretnom slučaju nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant povredu ovog prava dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje (proizvoljna primjena prava), za koje navode je Ustavni sud zaključio da su neosnovani.
- 50.Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije jer apelant osim navoda o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o navodnoj diskriminaciji.
- 51.Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 52.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.