Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 2/22, rješavajući zahtjeve 15 članova Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 61. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija Angelika Nussberger, sutkinja Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 26. maja 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odlučujući o zahtjevu 15 članova Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine za rješavanje spora između Bosne i Hercegovine i Republike Srpske,

Ustavni sud Bosne i Hercegovine utvrđuje da postoji spor u vezi s aktima koje je donijela Narodna skupština Republike Srpske, i to: tač. 17, 18, 19. i 20. Deklaracije o ustavnim principima broj 02/1-021-1034/21 od 10. decembra 2021. godine, tač. 4. i 5. Zaključaka u vezi Informacije o pravosudnim institucijama BiH broj 02/1-021-1032/21 od 10. decembra 2021. godine, tač. 4. i 5. Zaključaka u vezi Informacije o prenosu nadležnosti sa Republike Srpske na nivo BiH u oblasti odbrane i sigurnosti broj 02/1-021-1033/21 od 10. decembra 2021. godine, tač. 5. i 6. Zaključaka u vezi Informacije o prenosu nadležnosti u oblasti indirektnog oporezivanja broj 02/1-021-1031/21 od 10. decembra 2021. godine, te tač. 2. i 3. Zaključaka u vezi Informacije o prenosu nadležnosti sa Republike Srpske na nivo BiH broj 02/1-021-1030/21 od 10. decembra 2021. godine.

Utvrđuje se da tač. 17, 18, 19. i 20. Deklaracije o ustavnim principima broj 02/1-021-1034/21 od 10. decembra 2021. godine, tač. 4. i 5. Zaključaka u vezi Informacije o pravosudnim institucijama BiH broj 02/1-021-1032/21 od 10. decembra 2021. godine, tač. 4. i 5. Zaključaka u vezi Informacije o prenosu nadležnosti sa Republike Srpske na nivo BiH u oblasti odbrane i sigurnosti broj 02/1-021-1033/21 od 10. decembra 2021. godine, tač. 5. i 6. Zaključaka u vezi Informacije o prenosu nadležnosti u oblasti indirektnog oporezivanja broj 02/1-021-1031/21 od 10. decembra 2021. godine, te tač. 2. i 3. Zaključaka u vezi Informacije o prenosu nadležnosti sa Republike Srpske na nivo BiH broj 02/1-021-1030/21 od 10. decembra 2021. godine nisu u skladu sa članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i članom III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ukidaju se odredbe:

  • -
    tač. 17, 18, 19. i 20. Deklaracije o ustavnim principima broj 02/1-021-1034/21 od 10. decembra 2021. godine,
  • -
    tač. 4. i 5. Zaključaka u vezi Informacije o pravosudnim institucijama Bosne i Hercegovine broj 02/1-021-1032/21 od 10. decembra 2021. godine,
  • -
    tač. 4. i 5. Zaključaka u vezi Informacije o prenosu nadležnosti sa Republike Srpske na nivo Bosne i Hercegovine u oblasti odbrane i sigurnosti broj 02/1-021-1033/21 od 10. decembra 2021. godine,
  • -
    tač. 5. i 6. Zaključaka u vezi Informacije o prenosu nadležnosti u oblasti indirektnog oporezivanja broj 02/1-021-1031/21 od 10. decembra 2021. godine,
  • -
    tač. 2. i 3. Zaključaka u vezi Informacije o prenosu nadležnosti sa Republike Srpske na nivo Bosne i Hercegovine broj 02/1-021-1030/21 od 10. decembra 2021. godine.

Ukinute odredbe prestaju važiti narednog dana od dana objavljivanja ove odluke u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", u skladu sa članom 61. stav (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Petnaest članova Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: podnosioci zahtjeva) podnijelo je 3. februara 2022. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjeve za rješavanje spora između Bosne i Hercegovine i Republike Srpske u vezi s aktima koje je donijela Narodna skupština Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Narodna skupština), a to su:
  • 1.
    Deklaracija o ustavnim principima broj 02/1-021-1034/21 od 10. decembra 2021. godine (zahtjev je registriran kao predmet broj U 2/22),
  • 2.
    Zaključci u vezi Informacije o pravosudnim institucijama Bosne i Hercegovine broj 02/1-021-1032/21 od 10. decembra 2021. godine (zahtjev je registriran kao predmet broj U 3/22),
  • 3.
    Zaključci u vezi Informacije o prenosu nadležnosti sa Republike Srpske na nivo BiH u oblasti odbrane i sigurnosti broj 02/1-021-1033/21 od 10. decembra 2021. godine (zahtjev je registriran kao predmet broj U 4/22),
  • 4.
    Zaključci u vezi Informacije o prenosu nadležnosti u oblasti indirektnog oporezivanja broj 02/1-021-1031/21 od 10. decembra 2021. godine (zahtjev je registriran kao predmet broj U 6/22) i
  • 5.
    Zaključci u vezi Informacije o prenosu nadležnosti sa Republike Srpske na nivo BiH broj 02/1-021-1030/21 od 10. decembra 2021. godine (zahtjev je registriran kao predmet broj U 5/22).
  • 2.
    Istovremeno, podnosioci zahtjeva su u pojedinačnim zahtjevima br. U 3/22, U 4/22, U 5/22 i U 6/22, u smislu člana 64. Pravila Ustavnog suda, zatražili donošenje privremenih mjera kojim bi se zabranila primjena osporenih zaključaka do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o zahtjevima.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 3.
    Ustavni sud je u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda donio odluku o spajanju navedenih zahtjeva o kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem U 2/22.
  • 4.
    Na osnovu člana 23. stav (2) Pravila Ustavnog suda, od Narodne skupštine zatraženo je 10. februara 2022. godine da dostavi odgovor na zahtjeve u roku od 30 dana od prijema dopisa.
  • 5.
    Narodna skupština je 7. marta 2022. godine zatražila produženje roka za dostavljanje odgovora na zahtjeve. Ustavni sud je dopisom od 8. marta 2022. godine, na osnovu člana 23. stav (1) Pravila Ustavnog suda, obavijestio Narodnu skupštinu da u konkretnom slučaju nije moguće produženje roka za dostavljanje odgovora.
  • 6.
    Narodna skupština je 10. marta 2022. godine dostavila odgovore na pojedinačne zahtjeve.

III. Zahtjevi i odgovori na zahtjeve

1. Zahtjevi

a) Navodi iz zahtjeva broj U 2/22

  • 7.
    Podnosioci zahtjeva smatraju da je Deklaracija o ustavnim principima (u daljnjem tekstu: Deklaracija) protivna st. 3, 6. i 10. Preambule Ustava BiH i da predstavlja ozbiljno kršenje principa kontinuiteta iz člana I/1. Ustava BiH, demokratskih principa iz člana I/2. Ustava BiH, narušava ustavni princip hijerarhije pravnih propisa iz člana III/3.b) Ustava BiH i dužnost postupanja u skladu sa članom III/5.a) Ustava BiH.
  • 8.
    Podnosioci zahtjeva smatraju da je riječ o jednostranoj odluci zakonodavnog tijela entiteta u formi deklaracije kojom se osporavaju ustavne nadležnosti BiH, ali i uloga Ustavnog suda, te drugi aspekti Općeg okvirnog sporazuma za mir. Prema tvrdnjama podnosilaca zahtjeva, direktnu posljedicu usvajanja Deklaracije predstavlja zaduženje Vlade RS da pripremi tekst Ustava RS kojim će proširiti nadležnosti RS, preuzimajući one nadležnosti koje prema Ustavu izričito pripadaju Bosni i Hercegovini. U tom smislu smatraju da bi se donošenjem novog Ustava RS i "vraćanjem nadležnosti" koje pripadaju Bosni i Hercegovini na osnovu uređivanja određenih pitanja i donošenjem zakona u svakoj od tih oblasti narušio ustavno-pravni poredak, došlo bi do stvaranja paralelnih institucija, narušio bi se sistem sigurnosti i dovelo bi se u pitanje očuvanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH, narušila bi se politička nezavisnost države te ostvarivanje obaveza BiH koje proizlaze iz međunarodnih konvencija i ugovora.
  • 9.
    U vezi s dopustivošću zahtjeva, podnosioci zahtjeva navode da nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.a) Ustava BiH u dijelu u kojem je navedeno "[...] uključujući, ali ne ograničavajući se […]" daje pravo Ustavnom sudu da u svakom konkretnom slučaju odluči šta je spor u smislu navedenog člana Ustava BiH. Pri tome, podnosioci zahtjeva navode da je Ustavni sud svoju nadležnost iz člana VI/3.a) Ustava BiH tumačio na funkcionalan način, ne u formalno-pravnom smislu. S obzirom na to, podnosioci zahtjeva smatraju da osporena deklaracija nije "obični akt niže pravne snage", jer njen efekt može biti prijetnja opstojnosti države BiH jer ima zadatak naložiti organima RS da preduzimaju aktivnosti na mijenjanju ustavno-pravnog sistema BiH i kao krajnji cilj može imati ugrožavanje mira i stabilnosti, pa u vezi s tim smatraju da Ustavni sud ima nadležnost da u smislu člana VI/3.a) Ustava BiH odlučuje o postojanju spora u smislu navedenog člana.
  • 10.
    Zatim su podnosioci zahtjeva istakli da su tač. 4-6. Deklaracije suprotne odredbama čl. I/1. i I/2. Ustava BiH i Preambuli Ustava BiH. Također, smatraju da se u tač. 7. i 8. Deklaracije pogrešno interpretiraju ovlaštenja visokog predstavnika za donošenje zakonskih propisa. Naime, prema Aneksu X Općeg okvirnog sporazuma za mir, visoki predstavnik je konačni autoritet za tumačenje Sporazuma o provođenju civilnih aspekata mirovnog rješenja, te ima široka ovlaštenja u oblasti civilne implementacije koja proizlaze iz međunarodnog mandata, što je potvrdio i Ustavni sud u Odluci u predmetu broj U 9/00, u kojoj je zaključio da visoki predstavnik može intervenirati u pravni sistem BiH i pri tome efektivno supstituirati domaće zakonodavce. Podnosioci zahtjeva dalje smatraju da se u tački 12. Deklaracije koja se odnosi na odluke Ustavnog suda nastoji prikazati da Ustavni sud djeluje van svog mandata, a ne u skladu sa članom VI Ustava BiH, te da se odlukama Ustavnog suda "otimaju nadležnosti" Republici Srpskoj, nanosi šteta odnosima u Bosni i Hercegovini, što doprinosi trajnoj nestabilnosti. Prema mišljenju podnosilaca zahtjeva, takav stav je protivan članu VI/5. Ustava BiH prema kojem su odluke Ustavnog suda konačne i obavezujuće, a također takvo interpretiranje rada Ustavnog suda i njegove jurisprudencije predstavlja kršenje i člana I/2. Ustava BiH.
  • 11.
    U vezi sa tač. od 9. do 11. Deklaracije koje se odnose na pitanja nadležnosti koje su prenesene na Bosnu i Hercegovinu, podnosioci zahtjeva tvrde da je Ustav BiH, a ne entitetski ustavi, garant odnosa podjele nadležnosti između države i entiteta, a takav odnos se može mijenjati samo na način koji je predviđen Ustavom BiH. Međutim, Ustav BiH ne propisuje mogućnost povlačenja saglasnosti na prenos nadležnosti sa entiteta na državu i vraćanje prenesene nadležnosti na entitete, niti zakoni koje je donio visoki predstavnik, koji predstavljaju zakone BiH, zahtijevaju potvrdu Parlamentarne skupštine BiH. S obzirom na to, podnosioci zahtjeva smatraju da Deklaracija i zaključci, kojima se osporavaju nadležnosti BiH, njenih zakonodavnih, izvršnih organa i pravosudnih institucija, pa čak i mehanizmi iz drugih aneksa Općeg okvirnog sporazuma za mir, ne mogu proizvoditi pravno dejstvo. U tom smislu, podnosioci zahtjeva navode da je Ustavni sud u Odluci broj U 11/08 od 30. januara 2009. godine jasno naglasio da se državna nadležnost ne može prenositi sporazumom na entitete jer Ustav BiH ne poznaje takav institut. Tu odluku podnosioci zahtjeva tumače na način da ako je entitetska nadležnost postala državna na osnovu sporazuma prema članu III/5.a) Ustava BiH, onda takva nadležnost ne može više biti vraćena entitetima. Pokušaj vraćanja nadležnosti na način na koji se to čini kroz osporenu deklaraciju, tretirajući ih kao "privremeno prenesene nadležnosti", predstavlja ulazak u nadležnosti države BiH, što je kršenje člana III/5.a) Ustava BiH kojim se narušava princip pravne sigurnosti.

b) Navodi iz zahtjeva broj U 3/22

  • 12.
    Podnosioci zahtjeva smatraju da Zaključci u vezi Informacije o pravosudnim institucijama BiH nisu u saglasnosti s odredbama čl. I/2. i VI/5. Ustava BiH.
  • 13.
    Naime, podnosioci zahtjeva ističu da su osporeni zaključci doneseni s ciljem suspendiranja ustavnog poretka države BiH i s namjerom uzurpiranja nadležnosti države BiH, te da oni predstavljaju pokušaj izmjene raspodijeljenih nadležnosti između države i entiteta. Prema ocjeni podnosilaca zahtjeva, protivpravni ciljevi Zaključaka sastoje se u: 1) stvaranju prethodnih uvjeta za dalje djelovanje i stvaranje osnova za donošenje drugih zaključaka koji će svaki u svom kapacitetu poslužiti za provođenje "nauma o uzurpiranju i otimanju" nadležnosti države BiH u dijelu VSTV-a; 2) protivpravnom jednostranom povlačenju saglasnosti na Sporazum o prenosu određenih odgovornosti entiteta kroz uspostavljanje Visokog sudskog i tužilačkog vijeća, što ima za cilj prouzrokovanje pravne nesigurnosti i suspenziju ustavnog poretka države BiH; 3) davanju punomoći političkim predstavnicima entiteta RS da preduzmu potrebne radnje radi suspenzije ustavnog poretka i prouzrokovanju pravne nesigurnosti; 4) davanju naloga Vladi RS da pripremi i sačini potrebne zakone i pravne akte kojim bi se formaliziralo "otimanje i uzurpacija nadležnosti"; 5) zabrani primjene zakona države BiH na teritoriji entiteta RS, što je neposredno kršenje principa ustavnosti, principa zakonitosti, demokratskog principa i principa vladavine prava.
  • 14.
    S obzirom na to, podnosioci zahtjeva smatraju da postoji ustavni spor između BiH i entiteta RS u kojem je, na način suprotan Ustavu BiH i zakonima BiH, Narodna skupština pokušala omogućiti uzurpiranje nadležnosti države u oblasti pravosuđa i na taj način protivpravno promijeniti podjelu nadležnosti između BiH i entiteta RS. U prilog tvrdnjama o postojanju spora podnosioci zahtjeva su se pozvali na odluke Ustavnog suda u predmetima broj U 15/08 od 3. jula 2009. godine, broj U 10/16 od 1. decembra 2016. godine i broj U 10/14 od 4. jula 2014. godine (dostupne na www.ustavnisud.ba).
  • 15.
    Podnosioci zahtjeva dalje navode da je na osnovu Sporazuma o prenošenju određenih odgovornosti entiteta kroz uspostavljanje Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: VSTVBiH) i u smislu člana III/5.a) Ustava BiH, Parlamentarna skupština BiH donijela Zakon o VSTVBiH, koji je postao nadležnost države BiH, te da se državna nadležnost ne može prenositi na entitete jer za to ne postoji ustavni osnov. Zatim su ukazali i da je Ustavni sud u Odluci broj U 11/08 od 30. septembra 2009. godine prilikom razmatranja zahtjeva za ocjenu ustavnosti Zakona o visokom sudskom i tužilačkom vijeću (u daljnjem tekstu: Zakon o VSTV-u) zaključio da je postojao valjan pravni osnov za donošenje navedenog zakona, odnosno da je taj zakon donesen u skladu sa Ustavom BiH, pa se u konkretnom slučaju postavlja pitanje dužnosti vlasti entiteta da poštuju odluke Ustavnog suda u smislu člana VI/5. Ustava BiH prema kojem su odluke Ustavnog suda konačne i obavezujuće. Osim toga, podnosioci zahtjeva ističu da to nije prvi put da vlasti u Republici Srpskoj donose slične akte, s obzirom na to da je Narodna skupština na sjednici od 14. maja 2009. godine usvojila akt "Informacija o efektima prenosa ustavnih ovlaštenja sa RS na institucije BiH" i uz navedeni akt usvojila Zaključak broj 01-787/09 kojim se usvaja navedena informacija i dodatne zaključke broj 01/788/09, te da je visoki predstavnik donio odluku od 20. juna 2009. godine kojom se ukidaju navedeni zaključci Narodne skupštine broj 01-787/09 i broj 01-788/09 od 14. maja 2009. godine, pa se donošenjem Zaključaka ignoriraju i odluke visokog predstavnika. S obzirom na navedeno, podnosioci zahtjeva također smatraju da je donošenjem navedenih zaključaka došlo i do kršenja principa pravne države i demokratskog poretka u smislu člana I/2. Ustava BiH, jer se pokušava uspostaviti stanje suspenzije ustavnog poretka BiH, uzurpirati nadležnosti BiH, čime se postupa suprotno Ustavu BiH, kao i zakonima koje je donijela Parlamentarna skupština BiH.
  • 16.
    U zahtjevu za privremenu mjeru podnosioci su predložili da se Zaključci stave van pravne snage i da se naloži obustavljanje i zabrana postupanja i donošenja odluka, zakona i drugih akata, koji su navedeni u Zaključcima kojim se uzurpiraju i otimaju nadležnosti države BiH, do konačne odluke Ustavnog suda.

c) Navodi iz zahtjeva broj U 4/22

  • 17.
    Podnosioci zahtjeva smatraju da Zaključcima u vezi Informacije o prenosu nadležnosti sa Republike Srpske na nivo BiH u oblasti odbrane i sigurnosti dolazi do kršenja principa demokratije i pravne države iz člana I/2. Ustava BiH, principa hijerarhije pravnih propisa iz člana III/3.b) Ustava BiH, te se njima ugrožava ostvarivanje nadležnosti BiH iz člana III/5.a) Ustava BiH.
  • 18.
    U vezi s pitanjem postojanja spora između BiH i entiteta RS podnosioci zahtjeva ukazuju na odluke Ustavnog suda u predmetima br. U 15/08, U 10/16 i U 10/14. Također, podnosioci zahtjeva navode da nadležnosti Ustavnog suda prema članu VI/3.a) Ustava BiH nisu konačne, što se može zaključiti iz konstrukcije "uključujući, ali ne ograničavajući se na to". U tom pogledu ističu da je Ustavni sud u svojoj dosadašnjoj praksi više puta tumačio svoju nadležnost iz člana VI/3.a) Ustava BiH na funkcionalan način, tumačeći izraz "zakon" kao normativni akt u materijalno-pravnom, a ne u formalnopravnom smislu. U tom pogledu, podnosioci zahtjeva ukazuju da je Ustavni sud u svojoj praksi ispitivao ustavnost određenog broja statuta gradova (odluke o dopustivosti i meritumu broj U 4/05 od 22. aprila 2005. godine i broj U 7/05 od 2. decembra 2005. godine). S obzirom na to da se navedenim zaključcima zadužuje Vlada RS da pripremi zakone koji su u suprotnosti s državnim zakonima o odbrani, oružanim snagama, te agencijama SIPA i OSA, prema mišljenju podnosilaca zahtjeva, tim zakonima, koji bi trebali biti pripremljeni, narušio bi se ustavnopravni poredak BiH. S obzirom na to, prema mišljenju podnosilaca zahtjeva, osporeni zaključci nisu obični akti niže pravne snage, ne radi se o provedbenim aktima nego o zakonima u materijalno-pravnom smislu, zbog čega predlažu da se u konkretnom slučaju zahtjev posmatra kao zahtjev za rješavanje spora između BiH i entiteta RS.
  • 19.
    U obrazloženju zahtjeva podnosioci ističu da predmetni zaključci, čiji su sadržaj detaljno naveli, predstavljaju neustavnu aktivnost koja je usmjerena na razgradnju pravne države, stvaranje pravne nesigurnosti, dualizma u funkcioniranju institucija i u konačnici na ugrožavanje mira, sigurnosti i stabilnosti države BiH. U tom pogledu, podnosioci zahtjeva ističu da u Bosni i Hercegovini, koja je članom I/2. Ustava BiH definirana kao demokratska i pravna država, entiteti su dužni da se u skladu sa članom III/3.b) Ustava BiH pridržavaju Ustava BiH i zakona i odluka donesenih na državnom nivou. Podnosioci zahtjeva ističu da su u konkretnim oblastima reforme u oblasti odbrane i obavještajno-sigurnosnih struktura vršene na osnovu ustavnih nadležnosti BiH, što su podnosioci zahtjeva detaljno prikazali na str. od 5. do 8. zahtjeva. Dalje su istakli da je Parlamentarna skupština BiH u propisanoj proceduri usvojila Zakon o odbrani BiH, Zakon o službi u Oružanim snagama BiH, Zakon o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH i Zakon o Državnoj agenciji za istrage i zaštitu BiH. Na osnovu donesenih zakona uspostavljene su odgovarajuće institucije na državnom nivou, doneseni podzakonski akti, uspostavljen cjelokupan sistem prema kojem te institucije vrše odgovarajuću funkciju s ciljem zaštite suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH, borbe protiv terorizma, organiziranog kriminala, trgovine ljudima i zaštite ljudskih prava svih građana na cijeloj teritoriji BiH. Međutim, nasuprot tome, u Zaključcima je sadržan stav da se radi o nadležnostima koje su sa entiteta prenesene na BiH i da je te nadležnosti potrebno vratiti entitetu RS. Zbog toga, prema mišljenju podnosilaca zahtjeva, osporeni zaključci Narodne skupštine predstavljaju neustavnu aktivnost. U vezi s tim, podnosioci zahtjeva ističu da Zaključak Narodne skupštine kojim se povlači saglasnost na sporazum ne može proizvoditi pravne posljedice jer Ustav ne propisuje mogućnost povlačenja saglasnosti na prenos nadležnosti sa entiteta na državu i vraćanje prenesene nadležnosti na entitete, jer ako je entitetska nadležnost postala državna na osnovu sporazuma prema članu III/5.a) Ustava BiH, onda takva nadležnost ne može više biti vraćena entitetima. S obzirom na navedeno, podnosioci zahtjeva smatraju da osporeni zaključci nisu u saglasnosti sa čl. I/2, III/3.b) i III/5.a) Ustava BiH.
  • 20.
    U zahtjevu za privremenu mjeru podnosioci su naveli da su Zaključci stupili na snagu narednog dana od dana donošenje i da je njima dat rok od šest mjeseci za izradu entitetskih zakona, pa Zaključci predstavljaju prijetnju miru, stabilnosti, prosperitetu i daljnjem razvoju BiH. Zbog toga, podnosioci zahtjeva ukazuju da takva aktivnost Narodne skupštine i Vlade RS treba biti odmah zaustavljena jer može dovesti do nesagledivih posljedica, te smatraju da su ispunjeni uvjeti iz člana 64. Pravila Ustavnog suda za donošenje odluke o privremenoj mjeri kojom se osporeni zaključci Narodne skupštine stavljaju van pravne snage.

d) Navodi iz zahtjeva broj U 5/22

  • 21.
    Podnosioci zahtjeva smatraju da Zaključci u vezi Informacije o prenosu nadležnosti sa Republike Srpske na nivo BiH predstavljaju kršenje principa demokratije i pravne države iz člana I/2. Ustava BiH i principa hijerarhije pravnih propisa iz člana III/3.b) Ustava BiH, te ugrožavaju ostvarivanje nadležnosti države BiH iz člana III/5.a) Ustava BiH.
  • 22.
    Podnosioci zahtjeva najprije predlažu da Ustavni sud prihvati zahtjev za rješavanje spora između države BiH i entiteta RS. U vezi s tim, podnosioci zahtjeva su naveli, u suštini, iste razloge kao u predmetu broj U 4/22, koji su navedeni u tački 17. ove odluke. Također, ukazali su na stav Ustavnog suda iz Odluke u predmetu broj U 15/08 ističući da skup formalnih akata i aktivnosti jednog od entiteta može pokrenuti pitanje postojanja spora između tog entiteta i BiH o nekom pitanju iz Ustava BiH za čije rješavanje je jedino nadležan Ustavni sud BiH. Podnosioci zahtjeva smatraju da Zaključci nisu obični akti niže pravne snage jer se njima stvara obaveza za Vladu RS da donese propise.
  • 23.
    Podnosioci zahtjeva su zatim izložili sadržaj spornih zaključaka te su ukazali da se osporenim zaključcima zadužuje Vlada RS da pripremi zakone koji su u suprotnosti s državnim zakonima, oni predstavljaju aktivnosti na pripremanju entitetskih zakona u oblastima u kojima postoje državni zakoni i kojima bi se na teritoriji RS prestali primjenjivati odgovarajući državni zakoni. Tim zakonima, koji bi trebali biti pripremljeni, narušio bi se ustavno-pravni poredak BiH, došlo bi do stvaranja paralelnih institucija, narušio bi se princip pravne sigurnosti, dovelo bi se u pitanje očuvanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH, narušila bi se politička nezavisnost države. U vezi s tim, podnosioci zahtjeva su ukazali da su osporeni zaključci suprotni članu I/2. Ustava BiH koji zahtijeva da svi ustavi, zakoni i drugi propisi koji se donose moraju biti usklađeni sa Ustavom BiH. Također, suprotni su članu III/3.b) Ustava BiH kojim je propisana obaveza za entitete da u potpunosti poštuju Ustav BiH, kao i odluke institucija BiH, te da entiteti (ili druge administrativne jedinice BiH) moraju poštovati obaveze koje im se nalažu zakonima koje su donijele institucije BiH. Naposljetku, podnosioci zahtjeva su citirali sadržaj člana III/5.a) Ustava BiH, te su istakli da pobijani zaključci Narodne skupštine kojim se povlači saglasnost na sporazume o prenosu nadležnosti ne mogu proizvoditi pravne posljedice, jer Ustav BiH ne propisuje mogućnost povlačenja saglasnosti na prenos nadležnosti sa entiteta na državu i vraćanje prenesene nadležnosti na entitete. Nasuprot tom stavu, iz osporenih zaključaka proizlazi stav Narodne skupštine da se radi o nadležnostima koje su sa entiteta prenesene na državu Bosnu i Hercegovinu i da je te nadležnosti potrebno "vratiti entitetu RS". Pri tome, podnosioci zahtjeva skreću pažnju na neprihvatljiva protivustavna tumačenja Ustava BiH, odluka Ustavnog suda BiH i odluka visokog predstavnika od strane Narodne skupštine koja vlastitim tumačenjem Ustava BiH nastoji supstituirati tumačenja koja je ranije dao Ustavni sud, čime ugrožava autoritet najviše pravosudne institucije koja podržava vladavinu zakona u BiH.
  • 24.
    U zahtjevu za privremenu mjeru podnosioci su naveli, u suštini, iste razloge kao i u zahtjevu u predmetu broj U 4/22.

e) Navodi iz zahtjeva broj U 6/22

  • 25.
    Podnosioci zahtjeva smatraju da Zaključci u vezi Informacije o prenosu nadležnosti u oblasti indirektnog oporezivanja predstavljaju kršenje principa demokratije i pravne države iz člana I/2. Ustava BiH i principa hijerarhije pravnih propisa iz člana III/3.b) Ustava BiH, te ugrožavaju ostvarivanje nadležnosti države BiH iz člana III/5.a) Ustava BiH.
  • 26.
    U vezi s tim, podnosioci zahtjeva su naveli da su reforme u oblasti indirektnih poreza vršene na osnovu ustavnih nadležnosti BiH, te su ukazali na ustavnopravni osnov i razloge za donošenje propisa na nivou BiH prilikom njihovog usvajanja u parlamentarnoj proceduri, i to Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja u BiH, Zakona o uplatama na jedinstveni račun i raspodjeli prihoda, Zakona o Upravi za indirektno oporezivanje, Zakona o postupku indirektnog oporezivanja, Zakona o postupku prinudne naplate indirektnih poreza, Zakona o porezu na dodatu vrijednost i Zakona o akcizama u BiH, što je detaljnije prikazano na str. 4-14. zahtjeva.
  • 27.
    Podnosioci zahtjeva dalje ukazuju da se u konkretnom slučaju osporenim zaključcima nalaže Vladi RS da pripremi zakone koji su u suprotnosti s navedenim zakonima. Zakonima koji bi trebali biti pripremljeni, u skladu s navedenim zaključcima NSRS, narušio bi se ustavno-pravni poredak BiH, došlo bi do stvaranja paralelnih institucija, narušio bi se princip pravne sigurnosti, dovelo bi se u pitanje očuvanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH, narušila bi se politička nezavisnost države, te bi izvršavanje obaveza BiH koje proizlaze iz međunarodnih konvencija i ugovora bilo dovedeno u pitanje. Zato, prema mišljenju podnosilaca zahtjeva, osporeni zaključci nisu obični akti niže pravne snage. U vezi s tim, podnosioci zahtjeva ukazuju da je Ustavni sud nadležnosti iz člana VI/3.a) Ustava BiH tumačio na funkcionalan način, tumačeći izraz "zakon" kao normativni akt u materijalnopravnom, a ne u formalnopravnom smislu. Također, u prilog tvrdnji da postoji spor između BiH i RS, podnosioci zahtjeva su se pozvali na odluke Ustavnog suda u predmetima br. U 15/08, U 10/16 i U 10/14, u kojima je Ustavni sud zaključio da smatra da se u konkretnom slučaju radi o predmetu koji pokreće pitanje spora između BiH i entiteta RS. S obzirom na to, podnosioci zahtjeva su istakli da kod činjenice da se u konkretnom slučaju radi o zaključcima, predlažu da Ustavni sud ovaj zahtjev posmatra kao zahtjev za rješavanje spora između države BiH i entiteta RS.
  • 28.
    Obrazlažući razloge zbog kojih smatraju da osporeni zaključci nisu u skladu sa Ustavom BiH, podnosioci zahtjeva su naveli odredbe čl. I/2, III/3.b) i III/5.a) Ustava BiH. Zatim su ukazali da je Parlamentarna skupština BiH u Ustavom i Poslovnikom Parlamentarne skupštine (u daljnjem tekstu: Poslovnik) propisanoj proceduri usvojila Zakon o postupku indirektnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini, Zakon o uplatama na jedinstveni račun i raspodjeli prihoda, Zakon o Upravi za indirektno oporezivanje, Zakon o postupku prinudne naplate indirektnih poreza, Zakon o porezu na dodatu vrijednost i Zakon o akcizama u Bosni i Hercegovini. Na osnovu donesenih zakona uspostavljene su odgovarajuće institucije na državnom nivou, doneseni podzakonski akti, uspostavljen cjelokupan sistem prema kojem te institucije vrše odgovarajuću funkciju na cijeloj teritoriji BiH. S obzirom na to, podnosioci zahtjeva smatraju da Zaključci predstavljaju neustavnu aktivnost koja je usmjerena na razgradnju pravne države, stvaranje pravne nesigurnosti, dualizma u funkcioniranju institucija i u konačnici na ugrožavanje sigurnosti i stabilnosti države BiH. Nadalje, podnosioci zahtjeva su istakli da je nesporno da je donošenju navedenih zakona prethodio Sporazum o nadležnosti u oblasti indirektnog oporezivanja između RS i Federacije BiH od 5. decembra 2003. godine koji su u prisustvu visokog predstavnika potpisali premijeri entitetskih vlada. S obzirom na to, podnosioci zahtjeva ističu da je entitetska nadležnost postala državna na osnovu Sporazuma prema članu III/5.a) Ustava BiH, pa takva nadležnost ne može više biti vraćena entitetima. Podnosioci zahtjeva su također ukazali i na Odluku Ustavnog suda u predmetu broj U 14/04 u kojoj su podnosioci zahtjeva tražili da se ocijeni ustavnost zakona koje je usvojila Federacija BiH, a koji se odnose na nadležnosti iz oblasti indirektnog oporezivanja. Dalje, podnosioci zahtjeva tvrde da je, oslanjajući se na prenos nadležnosti, BiH usvojila Zakon o sistemu indirektnog oporezivanja u BiH po osnovu kojeg je uspostavljena Uprava za indirektno oporezivanje i Upravni odbor. Upravni odbor ima ovlaštenje za davanje prethodnog odobrenja za proglašenje ili izmjene i dopune državne ili entitetske legislative, kao i legislative Brčko distrikta BiH. U svojoj odluci Ustavni sud je smatrao da je propust Parlamenta Federacije BiH da dobije saglasnost Upravnog odbora vodio ka povredi čl. III/3.b) i III/5.a) Ustava BiH, što znači da bez prethodnog odobrenja Upravnog odbora, a što nije bilo u ovom slučaju, nije moguće zakonito usvajati propise iz ove oblasti, pa zbog toga osporeni propisi nisu ustavni.
  • 29.
    U zahtjevu za privremenu mjeru podnosioci su naveli, u suštini, iste razloge kao i u zahtjevu u predmetu broj U 4/22.

2. Odgovori na zahtjeve

a) Odgovor na zahtjev broj U 2/22

  • 30.
    Narodna skupština je navela da iz člana VI/3.a) Ustava BiH jasno proizlazi da Ustavni sud ima nadležnost za utvrđivanje jesu li neke odredbe ustava ili zakona nekog entiteta u skladu sa Ustavom BiH. Prema tome, Narodna skupština smatra da u konkretnom slučaju ne postoji nadležnost Ustavnog suda za odlučivanje jer je predmet osporavanja Deklaracija, a ne odredbe ustava ili zakona. Također, Narodna skupština je istakla da je svaka deklaracija, prije svega, politički akt, što je propisano u članu 178. Poslovnika. U vezi s tim, Narodna skupština se pozvala na Odluku Ustavnog suda u predmetu broj U 6/08 od 30. januara 2009. godine, te je istakla da u konkretnom slučaju osporena deklaracija izražava političke stavove i nije ni u formalnopravnom ni u materijalnopravnom smislu pravni akt, pa kao politička proklamacija nije pravno obavezujuća.

b) Odgovori na zahtjeve br. U 3/22, U 4/22, U 5/22 i U 6/22

  • 31.
    U odgovorima na pojedinačne zahtjeve u kojima se osporavaju zaključci, Narodna skupština je navela, u suštini, jednake razloge. Naime, Narodna skupština smatra da, s obzirom na to da je u članu VI/3.a) Ustava BiH eksplicitno definirano da Ustavni sud ima nadležnost za rješavanje sporova u vezi s usklađenošću odredbi ustava ili zakona nekog entiteta, u konkretnom slučaju Ustavni sud nije nadležan razmatrati usklađenost zaključaka sa Ustavom BiH. Također, podnosioci zahtjeva su ukazali da se zaključkom utvrđuje politika izvršavanja zakona, drugih propisa i općih akata koje donosi Narodna skupština i daju smjernice za provođenje te politike, te da se zaključci trebaju posmatrati kao politički akti. U vezi s tim, Narodna skupština smatra da zaključci nisu ni u materijalnopravnom ni u formalnopravnom smislu pravni akti, već politička proklamacija, pa ako bi se Ustavni sud upustio u meritorno razmatranje predmetnih zahtjeva, direktno bi povrijedio član VI/3.a) Ustava BiH. U vezi s tim, Narodna skupština se pozvala na Odluku Ustavnog suda u predmetu broj U 6/08 od 30. januara 2009. godine. Osim navedenog, Narodna skupština je istakla da su netačni navodi iz zahtjeva da su povrijeđene odredbe čl. I/2, III/3.b) i III/5.a) Ustava BiH, s obzirom na to da BiH ima vrlo ograničene i striktno određene nadležnosti propisane članom III/1. Ustava BiH, dok je članom III/3.a) Ustava BiH propisano da sve ostale nadležnosti i ovlaštenja koja nisu izričito povjerena institucijama BiH pripadaju entitetima. Također, s ciljem striktnog poštovanja Dejtonskog mirovnog sporazuma i dosljedne primjene člana III/3.b) Ustava BiH, a koji predviđa da će se entiteti u potpunosti pridržavati Ustava, Narodna skupština smatra da tijela RS imaju nadležnost i puno pravo na donošenje predmetnih zaključaka. S obzirom na navedeno, Narodna skupština smatra da Ustavni sud nema pravo da suprotno odredbama Ustava BiH proširuje svoju nadležnost, zbog čega predlaže da se zahtjevi odbace kao nedopušteni zbog nepostojanja nadležnosti za odlučivanje.
  • 32.
    U vezi sa zahtjevima za donošenje privremenih mjera, Narodna skupština je istakla da su ti zahtjevi neosnovani u smislu člana 64. stav (5) Pravila Ustavnog suda.

IV. Relevantni propisi

a) Relevantni propisi koji se odnose na ustavni osnov i postupak donošenja

  • 33.
    U Ustavu BiH relevantne odredbe glase:

PREAMBULA

[…]

Ubijeđeni da demokratski organi vlasti i pravične procedure najbolje stvaraju miroljubive odnose unutar pluralističkog društva,

[…]

Opredijeljeni za suverenitet, teritorijalni integritet i političku nezavisnost Bosne i Hercegovine u skladu sa međunarodnim pravom,

[…]

Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (u zajednici s ostalima), i građani Bosne i Hercegovine ovim utvrđuju Ustav Bosne i Hercegovine:

Član I st. 1. i 2.

Bosna i Hercegovina

  • 1.
    Kontinuitet

Republika Bosna i Hercegovina, čije je zvanično ime od sada "Bosna i Hercegovina", nastavlja svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država, sa unutrašnjom strukturom modificiranom ovim Ustavom, i sa postojećim međunarodno priznatim granicama. Ona ostaje država članica Ujedinjenih naroda i može kao Bosna i Hercegovina zadržati članstvo ili zatražiti prijem u organizacijama unutar sistema Ujedinjenih naroda, kao i u drugim međunarodnim organizacijama.

  • 2.
    Demokratska načela

Bosna i Hercegovina je demokratska država koja funkcioniše u skladu sa zakonom i na osnovu slobodnih i demokratskih izbora.

Član II stav 2.

Ljudska prava i osnovne slobode

  • 2.
    Međunarodni standardi

Prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.

Član III. st. 1, 3. i 5.

Nadležnosti i odnosi između institucija Bosne i Hercegovine i entiteta

  • 1.
    Nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine

Sljedeća pitanja su u nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine:

  • a)
    Vanjska politika.
  • b)
    Vanjskotrgovinska politika.
  • c)
    Carinska politika.
  • d)
    Monetarna politika, kao što je predviđeno članom VII.
  • e)
    Finansiranje institucija i međunarodnih obaveza Bosne i Hercegovine.
  • f)
    Politika i regulisanje pitanja imigracije, izbjeglica i azila.
  • g)
    Provođenje međunarodnih i međuentitetskih krivičnopravnih propisa, uključujući i odnose sa Interpolom.
  • h)
    Uspostavljanje i funkcionisanje zajedničkih i međunarodnih komunikacijskih sredstava.
  • i)
    Regulisanje međuentitetskog transporta.
  • j)
    Kontrola vazdušnog saobraćaja.
    • 3.
      Pravni poredak i nadležnosti institucija
  • a)
    Sve vladine funkcije i ovlaštenja koja nisu ovim Ustavom izričito povjerena institucijama Bosne i Hercegovine pripadaju entitetima.
  • b)
    Entiteti i sve njihove administrativne jedinice će se u potpunosti pridržavati ovog Ustava, kojim se stavljaju van snage zakonske odredbe Bosne i Hercegovine i ustavne i zakonske odredbe entiteta koje mu nisu saglasne, kao i odluka institucija Bosne i Hercegovine. Opšta načela međunarodnog prava su sastavni dio pravnog poretka Bosne i Hercegovine i entiteta.
    • 5.
      Dodatne nadležnosti
  • a)
    Bosna i Hercegovina će preuzeti nadležnost u onim stvarima u kojima se o tome postigne saglasnost entiteta; stvarima koje su predviđene u Aneksima 5 - 8 Opšteg okvirnog sporazuma; ili koje su potrebne za očuvanje suvereniteta, teritorijalnog integriteta, političke nezavisnosti i međunarodnog subjektiviteta Bosne i Hercegovine, u skladu sa podjelom nadležnosti među institucijama Bosne i Hercegovine. Dodatne institucije mogu biti uspostavljene prema potrebi za vršenje ovih nadležnosti.
  • b)
    U periodu od 6 mjeseci od stupanja na snagu ovog Ustava, entiteti će početi pregovore s ciljem uključivanja i drugih pitanja u nadležnost institucija Bosne i Hercegovine, uključujući korištenje izvora energije, i zajedničke privredne projekte.

Član IV. stav (4) tač. a) i e)

Parlamentarna skupština

  • 4.
    Ovlaštenja

Parlamentarna skupština je nadležna za:

  • a)
    Donošenje zakona koji su potrebni za provođenje odluka Predsjedništva ili za vršenje funkcija Skupštine po ovom Ustavu.
  • e)
    Ostala pitanja koja su potrebna da se provedu njene dužnosti, ili koja su joj dodijeljena zajedničkim sporazumom entiteta.

Član VI. stav 3. tačka a) i stav 5.

Ustavni sud

  • 3.
    Jurisdikcija

Ustavni sud će podržavati ovaj Ustav.

  • a)
    Ustavni sud je jedini nadležan da odlučuje o bilo kojem sporu koji se javlja po ovom Ustavu između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući ali ne ograničavajući se na to:
    • -
      Da li je odluka entiteta da uspostavi poseban paralelan odnos sa susjednom državom u skladu sa ovim Ustavom, uključujući i odredbe koje se odnose na suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine.
    • -
      Da li je bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu sa ovim Ustavom.

Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući, ili njegov zamjenik, bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma zakonodavnog organa jednog entiteta.

[…]

  • 5.
    Odluke

Odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

  • 34.
    Ustav Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 21/92, 28/94, 8/96, 13/96, 15/96, 16/96, 21/96, 21/02, 26/02 – ispravka, 30/02 – ispravka, 31/02, 69/02, 31/03, 98/03, 115/05, 117/05, 48/11 i 91/19 – odluka USBiH), objavljen na srpskom jeziku, u relevantnom dijelu glasi:
  • 1.
    Narodna skupština

Član 70. stav (1) tačka 2)

Narodna skupština:

  • 2.
    donosi zakone, druge propise i opšte akte;

Član 78.

Narodna skupština uređuje svoj rad i organizaciju i način ostvarivanja prava i dužnosti poslanika.

  • 35.
    Poslovnik Narodne skupštine Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 66/20) u relevantnom dijelu glasi:
  • 1.
    Akti Narodne skupštine

Član 177. stav (2)

(2) Narodna skupština donosi zakone, druge propise i opće akte, plan razvoja, prostorni plan, budžet, deklaracije, rezolucije, preporuke, odluke i zaključke.

Član 178.

Deklaracijom se izražava stav Narodne skupštine o općim pitanjima u vezi sa pravima i dužnostima Republike i drugim općim pitanjima od interesa za građane Republike.

Član 182. st. (1), (2) i (3)

(1) Zaključkom se utvrđuje politika izvršavanja zakona, drugih propisa i općih akata koje donosi Narodna skupština, daju smjernice za provođenje te politike i utvrđuju obaveze Vlade, ministarstva i posebnih organizacija u provođenju te politike, pripremanja zakona i drugih akata.

(2) Zaključci se dostavljaju organima i organizacijama na koje se odnose. Narodna skupština može odlučiti da se zaključci kojima se utvrđuju stavovi i gledišta o značajnim pitanjima objave i u "Službenom glasniku Republike Srpske".

(3) Narodna skupština može donositi zaključke i o svome radu i o radu svojih tijela koje je obrazovala i radu Službe Narodne skupštine.

Član 239.

(1) Narodna skupština zauzima stavove i donosi zaključke o izvještajima, analizama i informacijama.

(2) Prilikom razmatranja materijala iz stava (1) ovog člana Narodna skupština može zaključiti raspravu bez zauzimanja stavova.

Član 272.

Razmatranje pitanja koja se odnose na rad Vlade može se završiti:

  • -
    donošenjem zaključka kojim se usmjerava rad Vlade ili joj se daju smjernice u vezi sa izvršavanjem zakona, drugih propisa i općih akata Narodne skupštine,
  • -
    donošenjem zaključaka kojim se utvrđuju obaveze Vlade za preduzimanje određenih mjera, za podnošenje izvještaja ili prijedloga akata ili za dostavljanje informacije i drugih materijala i
  • -
    zauzimanjem stavova o radu Vlade i njenoj odgovornosti.
    • 36.
      Deklaracija o ustavnim principima broj 02/1-021-1034/21 od 10. decembra 2021. godine (tekst preuzet sa internetske stranice https://www.narodnaskupstinars.net) u relevantnom dijelu glasi:
    • 4.
      Bosna i Hercegovina nema ustavnopravni kontinuitet, jer je Ustav BiH kao Aneks 4. dio međunarodnog ugovora - Dejtonskog sporazuma, i nije donesen ni ratifikovan od bilo kog organa u Bosni i Hercegovini.
    • 5.
      Bosna i Hercegovina je asimetrična državna zajednica koju "čine dva entiteta" (član 1.3. Ustava BiH), "Bošnjaci, Hrvati i Srbi kao konstitutivni narodi" (Preambula Ustava BiH), a članom 9.3. Ustava BiH je određeno da funkcioneri imenovani na mjesta u institucijama Bosne i Hercegovine predstavljaju narode Bosne i Hercegovine.
    • 6.
      Republika Srpska je entitet srpskog naroda, a Federacija BiH je zajednički entitet bošnjačkog i hrvatskog naroda, što potvrđuje i Ustav BiH, članovima 4.1. i 5.2.d:

6.1. Narodna skupština Republike Srpske bira pet Srba za delegate u Dom naroda Parlamentarne skupštine, pet bošnjačkih delegata u Dom naroda Parlamentarne skupštine biraju bošnjački delegati u Domu naroda Federacije BiH, a pet hrvatskih delegata u Dom naroda BiH biraju hrvatski delegati u Domu naroda Federacije BiH (član 4.1. Ustava BiH),

6.2. Izbor članova Predsjedništva BiH vrši se na teritorijama entiteta, tako da Srbina, kao člana Predsjedništva BiH, biraju birači na području Republike Srpske, a Bošnjaka i Hrvata za članove Predsjedništva BiH biraju birači na teritoriji Federacije BiH. (član 5. 1.a. Ustava BiH).

6.3. Kada član Predsjedništva BiH iz Republike Srpske glasa protiv neke odluke Predsjedništva BiH, i takvu odluku proglasi štetnom po vitalni interes Republike Srpske, upućuje je Narodnoj skupštini Republike Srpske na potvrdu (član 5.2.d. Ustava BiH). Vijeće naroda u Republici Srpskoj nametnuto amandmanima Visokog predstavnika na Ustav Republike Srpske, nema nikakvu ustavnu nadležnost u zaštiti vitalnih interesa ni entiteta ni naroda, za razliku od Doma naroda u Parlamentu Federacije BiH koji ima nadležnost po članu 5.2.d. Ustava BiH. Time Ustav BiH potvrđuje Narodnu skupštinu kao jedini predstavnički i zakonodavni organ Republike Srpske kao entiteta srpskog naroda.

6.4. Bošnjački član Predsjedništva BiH svoju odluku o proglašenju štetnom po vitalni interes Federacije BiH upućuje bošnjačkim delegatima u Domu naroda Federacije BiH, a hrvatski član Predsjedništva BiH takvu odluku upućuje hrvatskim delegatima u Domu naroda Federacije BiH (član 5.2.d. Ustava BiH).

6.5. Članovi 4.1. i 5.2.d. Ustava BiH su ustavna potvrda nacionalne i konstitutivne strukture entiteta – Republike Srpske kao jednonacionalnog entiteta srpskog naroda, a Federacije BiH kao dvonacionalnog entiteta bošnjačkog i hrvatskog naroda.

  • 7.
    Ustav BiH potvrđuje asimetričnost državotvornih entiteta prilikom sastavljanja dejtonske Bosne i Hercegovine, koja je naknadno grubo narušena nametanjem amandmana na ustave entiteta od strane Visokog predstavnika, pod plaštom provođenja Odluke Ustavnog suda BiH broj U 5/98, na šta nije imao nikakvo pravo.
  • 8.
    Svi zakoni koje je nametao Visoki predstavnik su neustavni, jer nisu doneseni po predviđenoj ustavnoj proceduri od strane Parlamentarne skupštine. Svi nametnuti zakoni koje je potvrđivala Parlamentarna skupština pozivajući se na član 4.4.a. Ustava BiH su neustavni. Ustav BiH je jasan: "Parlamentarna skupština je odgovorna za donošenje zakona za sprovođenje odluka Predsjedništva ili izvršenje nadležnosti Parlamentarne skupštine prema ovom Ustavu", pa stoga nije ni imala nadležnost da usvaja zakone koje je nametao Visoki predstavnik.
  • 9.
    Neustavnost nametnutih zakona, pa i onih zakona koje je donijela Parlamentarna skupština bez izričitog ustavnog osnova, direktno potvrđuju dva pokušaja ustavnih promjena poznatih kao "aprilski" i "butmirski" paket koji nisu nikada usvojeni po proceduri promjene međunarodnih ugovora utvrđenoj članom 40. Bečke konvencije i članom 10.1. Ustava BiH koji reguliše njegove izmjene i dopune. Nedostatak novih inicijativa za ustavne promjene, ne znači da su nadležnosti koje su prenesene na nivo BiH postale ustavne.
  • 10.
    Sporazumima entiteta: o odbrani, o porezu na dodatu vrijednost i visokom sudskom i tužilačkom savjetu BiH, te nadležnosti nisu trajno prenesene na nivo BiH, jer im nisu prethodile izmjene i dopune Ustava BiH da bi se stvorio ustavni osnov koji određuje član 3.3.a. Ustava BiH. Nije bilo ni naknadnih ustavnih promjena, pa su i te nadležnosti neustavne i samim tim privremene.

10.1. Odbrana i vojska po Dejtonskom sporazumu su nadležnost entiteta, što potvrđuje član 5.5. Ustava BiH: "Svaki član Predsjedništva BiH po službenoj dužnosti, ima ovlaštenja civilnog komandovanja oružanim snagama. Nijedan entitet ne smije prijetiti ili koristiti silu protiv drugog entiteta, a oružane snage jednog entiteta ni pod kojim uslovima ne smiju ulaziti ili se zadržavati na području drugog entiteta bez saglasnosti vlade ovog drugog entiteta i Predsjedništva BiH." Ustav BiH ne predviđa "oružane snage BiH" niti daje ustavni osnov za postojanje oružanih snaga BiH. Aneks 1- A Dejtonskog sporazuma u članu 1.2. kao ciljeve obaveza strana potpisnica - "Republike BiH" (koja po Dejtonskom sporazumu više ne postoji), Republike Srpske i Federacije BiH, navodi "uspostavljanje trajnog prekida neprijateljstava" nastavljajući tekstom: "Nijedan entitet ne smije prijetiti ili koristiti silu protiv drugog entiteta, a oružane snage jednog entiteta ni pod kojim uslovima ne smiju ulaziti ili se zadržavati na području drugog entiteta bez saglasnosti vlade ovog drugog entiteta i Predsjedništva BiH."

10.2. Ustav BiH članom 8. jasno određuje način finansiranja troškova zajedničkih institucija BiH putem budžeta BiH, po kome "Federacija osigurava dvije trećine, a Republika Srpska jednu trećinu prihoda potrebnih za budžet, osim ukoliko se prihodi prikupljaju na način koji je utvrdila Parlamentarna skupština." Time nije stvoren ustavni osnov za donošenje zakona kojim se BiH daju izvorni prihodi, već samo daje mogućnost da Parlamentarna skupština za neki godišnji budžet odredi drugi omjer koji nije 2/3 naprema 1/3. Sporazum o nadležnostima u oblasti indirektnog oporezivanja nikada nije ni objavljen u Službenom glasniku BiH, pa time nije ni stupio na snagu i nije mogao biti osnov za donošenje Zakona o indirektnom oporezivanju.

10.3. Zaključcima Narodne skupštine Republike Srpske od 25.2.2004. u pogledu Sporazuma o prenošenju određenih odgovornosti entiteta kroz osnivanje Visokog sudskog i tužilačkog savjeta BiH, zahtijevano je da se "kroz zakon ugrade rješenja koja će institucionalno i suštinski sačuvati uticaje entiteta što podrazumijeva formiranje podsavjeta entiteta sa jasno definisanom ulogom i procedurom njihovog rada u odnosu na Visoki sudski i tužilački savjet BiH, da se tekst Sporazuma prije potpisivanja uskladi sa terminologijom iz Ustava i da sjedište VSTS BiH bude u Srpskom (Istočnom) Sarajevu. Ukoliko suština ovih zaključaka ne bude sadržana u Prijedlogu zakona o Visokom sudskom i tužilačkom savjetu BiH, Narodna skupština Republike Srpske će povući svoju saglasnost na ovaj Sporazum, na isti način kako je dala."

  • 11.
    Međusobna prava i obaveze entiteta uređeni su Dejtonskim sporazumom, uključujući Ustav BiH. Sporazumi koji u skladu sa Ustavom BiH zaključe dva entiteta, sami po sebi ne predstavljaju amandmane na Ustav BiH, niti ga mogu mijenjati ili dopunjavati. Ustavni sud BiH je svojom odlukom U 17/05 od 24. maja 2006. godine ispravno utvrdio da međuentitetski sporazumi nisu dio Ustava BiH, te da Sud nema nadležnost da utvrđuje da li je osporeni akt suprotan Ustavu BiH. Ustavni sud BiH obrazlaže: "Podnosilac zahtjeva osnovu za neusaglašenost osporenih odredbi predmetnog zakona sa članom 3.5.b. Ustava Bosne i Hercegovine vidi u tome što su osporene odredbe odstupile od Sporazuma kojima su entiteti prenijeli nadležnost u navedenim pitanjima na državu Bosnu i Hercegovinu. Stoga, podnosilac zahtjeva posredno traži od Ustavnog suda da ispita osporene odredbe predmetnog zakona u odnosu na Sporazum. Imajući to u vidu, Ustavni sud napominje da je nadležan vršiti ocjenu ustavnosti i zakonitosti osporenih zakonskih odredbi isključivo u odnosu na odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, a ne u odnosu na odredbe Sporazuma koji ne predstavlja dio Ustava Bosne i Hercegovine."
  • 12.
    Djelovanje Ustavnog suda BiH, koji se stavio u funkciju potvrđivanja nepravnih odluka Visokog predstavnika i time mijenjao ustavnu strukturu BiH utvrđenu međunarodnim ugovorom, nanosi veliku štetu odnosima u BiH i doprinosi trajnoj nestabilnosti. Brojnim odlukama Ustavnog suda BiH otimaju se nadležnosti Republici Srpskoj, a njena imovina stavlja se u nadležnost BiH bez ikakvog ustavnog osnova.
  • 17.
    Narodna skupština smatra da sadašnju neusklađenost nadležnosti prenesenih na nivo BiH bez promjene i dopune Ustava BiH kao Aneksa 4. Dejtonskog sporazuma, treba prevazići/riješiti doslednom primjenom odredbe 3.3.b. Ustava BiH koji nedvosmisleno propisuje da će se entiteti "u potpunosti pridržavati ovog Ustava BiH". To podrazumijeva pravo Narodne skupštine i Vlade Republike Srpske da obustave primjenu bilo kog akta, mjere ili aktivnosti organa i institucija na nivou BiH, a koji nemaju osnov u Ustavu BiH i nisu izričito Ustavom BiH utvrđeni kao nadležnost organa na nivou BiH.
  • 18.
    Potvrđujući svoja ranija dokumenta o ustavnopravnim odnosima, a posebno Rezoluciju o zaštiti ustavnog poretka i proglašenju vojne neutralnosti od 18. oktobra 2017. godine, Zaključke u vezi Informacije o neustavnoj transformaciji dejtonske strukture BiH i uticaju na položaj i prava Republike Srpske od 12. novembra 2019. godine, Zaključke Narodne skupštine povodom Informacije u vezi antidejtonskog djelovanja Ustavnog suda BiH, od 13. februara 2020. godine, kao i Zaključke Narodne skupštine povodom Informacije o primjeni Aneksa 10. Dejtonskog sporazuma od 10. marta 2021. godine, Narodna skupština smatra da je neophodno pristupiti promjeni Ustava Republike Srpske donošenjem novog teksta Ustava Republike Srpske.
  • 19.
    Narodna skupština zadužuje Vladu Republike Srpske da, u koordinaciji sa predsjednikom Republike Srpske, pripremi tekst Ustava Republike Srpske kojim će se potvrditi sve nadležnosti Republike Srpske, izuzimajući nadležnosti koje po Ustavu BiH pripadaju BiH. Novim Ustavom Republike Srpske, između ostalog, Banja Luka će biti određena kao glavni grad Republike Srpske, a Pale kao prestonica Republike Srpske.
  • 20.
    O proceduri za donošenje novog Ustava Republike Srpske, Narodna skupština će odlučiti nakon razmatranja teksta koji će predložiti Vlada Republike Srpske.
  • 21.
    Ova Deklaracija stupa na snagu danom donošenja, a objaviće se u "Službenom glasniku Republike Srpske".
    • b)
      Relevantni propisi koji se odnose na oblast pravosuđa
  • 37.
    Zaključci u vezi Informacije o pravosudnim institucijama BiH broj 02/1-021-1032/21 od 10. decembra 2021. godine (tekst preuzet sa internetske stranice https://www.narodnaskupstinars.net) glase:
  • 1.
    Narodna skupština Republike Srpske usvaja Informaciju o pravosudnim institucijama BiH.
  • 2.
    Narodna skupština Republike Srpske povlači saglasnost koju je Zaključcima Narodne skupštine Republike Srpske, broj 01-165/04, od 25. februara 2004. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 24/04), dala Vladi Republike Srpske za potpisivanje Sporazuma o prenošenju određenih odgovornosti entiteta kroz uspostavljanje Visokog sudskog i tužilačkog savjeta BiH.
  • 3.
    Narodna skupština Republike Srpske zadužuje Vladu Republike Srpske da povuče saglasnost na Sporazum o prenošenju određenih odgovornosti entiteta kroz uspostavljanje Visokog sudskog i tužilačkog savjeta BiH, koji su dana 11. marta 2004. godine potpisali predsjednici vlada oba entiteta i 18. marta 2004. godine ministar pravde BiH.
  • 4.
    Narodna skupština Republike Srpske zadužuje Vladu Republike Srpske da u roku do šest mjeseci uputi na razmatranje i usvajanje u Narodnu skupštinu Republike Srpske Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom savjetu Republike Srpske.
  • 5.
    Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom savjetu Bosne i Hercegovine neće se primjenjivati na teritoriji Republike Srpske od dana stupanja na snagu Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom savjetu Republike Srpske.
  • 6.
    Ovi zaključci stupaju na snagu narednog dana od dana donošenja.
  • 38.
    Zaključci Narodne skupštine Republike Srpske broj 01-165/04 od 25. februara 2004. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 24/04) u relevantnom dijelu glase:
  • 1.
    Narodna skupština Republike Srpske je, razmatrajući Sporazum o prenošenju određenih odgovornosti entiteta kroz uspostavljanje Visokog sudskog i tužilačkog savjeta Bosne i Hercegovine, zauzela stav da preporuči Vladi Republike Srpske potpisivanje ovog sporazuma, s tim da je obavezuje kao i predstavnike Republike Srpske u Parlamentarnoj skupštini BiH da se u izradi Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom savjetu Bosne i Hercegovine zalažu za sljedeće:
    • -
      da se kroz Zakon ugrade rješenja koja će institucionalno i suštinski sačuvati uticaje entiteta, što podrazumijeva formiranje podsavjeta sa jasno definisanom ulogom i procedurom njihovog rada u odnosu na Visoki sudski i tužilački savjet Bosne i Hercegovine;
    • -
      da se tekst Sporazuma prije potpisivanja uskladi sa terminologijom iz Ustava;
    • -
      da sjedište Visokog sudskog i tužilačkog savjeta BiH bude u Srpskom Sarajevu.
  • 2.
    Ukoliko suština ovih zaključaka ne bude sadržana u Prijedlogu zakona o Visokom sudskom i tužilačkom savjetu BiH, Narodna skupština Republike Srpske će povući svoju saglasnost na ovaj Sporazum, na isti način kako je dala i zatražiti kroz parlamentarnu proceduru u Parlamentarnoj skupštini BiH, uključujući i Dom naroda, da Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom savjetu Bosne i Hercegovine bude osporen.
  • 3.
    Ovi zaključci stupaju na snagu danom donošenja, a objavit će se u "Službenom glasniku Republike Srpske".
  • 39.
    Sporazum o prenošenju određenih odgovornosti entiteta kroz utemeljenje Visokog sudbenog i tužiteljskog vijeća Bosne i Hercegovine, kako je objavljen u "Službenim novinama Federacije BiH" broj 16/04, u relevantnom dijelu glasi:

PREAMBULA

Ovim se sporazumom entitetske vlade pozivaju na Ustav Bosne i Hercegovine radi prenošenja određenih odgovornosti za pitanja pravosuđa na državu Bosnu i Hercegovinu. Cilj ovog prenošenja je da se unaprijede mjere reforme pravosuđa, za koje se smatra da su od bitne važnosti za unaprijeđenje vladavine zakona i ljudskih prava, da se modernizira pravosuđe sukladno sa europskim i međunarodnim standardima i potpomogne nepristrasno i učinkovito obnašanje pravosudne funkcije u cijeloj Bosni i Hercegovini, Federaciji Bosne i Hercegovine i Republici Srpskoj.

[…]

  • 4.
    Bosna i Hercegovina preuzima odgovornosti koje su entiteti na nju prenijeli, kao što je određeno ovim sporazumom.
  • 5.
    U saradnji s Neovisnim pravosudnim povjerenstvom, Vijeće ministara Bosne i Hercegovine pripremit će Zakon o Visokom sudbenom i tužiteljskom vijeću Bosne i Hercegovine. Zakon će biti sukladan uvjetima ovog sporazuma i relevantnim europskim i međunarodnim standardima.
  • 6.
    Vijeće ministara Bosne i Hercegovine predat će nacrt zakona Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine.
  • 40.
    Zakon o visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" broj 25/04 od 1. 6. 2004. godine) u relevantnom dijelu glasi:

Na osnovu člana IV. 4. a) Ustava Bosne i Hercegovine, Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine, na sjednici Predstavničkog doma, održanoj 11.maja 2004. godine, i sjednici Doma naroda, održanoj 21. maja 2004. godine, usvojila je

ZAKON

O VISOKOM SUDSKOM I TUŽILAČKOM VIJEĆU BOSNE I HERCEGOVINE

POGLAVLJE I - OPĆE ODREDBE

Član 1. st. (1) i (2)

(1) Ovim zakonom osniva se Visoko sudsko i tužilačko vijeće i regulira: njegov rad, organizacija, nadležnosti, ovlaštenja i uslovi i mandat za vršenje sudijske i tužilačke funkcije, imenovanje sudija i tužilaca, disciplinska odgovornost sudija i tužilaca, privremeno udaljenje sudija i tužilaca od vršenja dužnosti, nespojivost dužnosti sudija i tužilaca s drugim dužnostima, prestanak mandata sudija i tužilaca i druga pitanja u vezi s radom Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (u daljem tekstu: Vijeće).

(2) Vijeće je samostalan organ Bosne i Hercegovine i ima svojstvo pravne osobe.

  • c)
    Relevantni propisi koji se odnose na oblast odbrane i sigurnosti
    • 41.
      Zaključci u vezi Informacije o prenosu nadležnosti sa Republike Srpske na nivo BiH u oblasti odbrane i bezbjednosti broj 02/1-021-1033/21 od 10. decembra 2021. godine (tekst preuzet sa internetske stranice https://www.narodnaskupstinars.net) glase: