USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 97/21, rješavajući apelaciju D. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. oktobra 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija D.S. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 025971 20 U od 10. novembra 2020. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta BiH".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.D.S.(u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke podnijela je 8. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 025971 20 U od 10. novembra 2020. godine, Rješenja Fonda zdravstvenog osiguranja Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond) broj 06/004-6-474/19 od 2. decembra 2019. godine i Rješenja Fonda zdravstvenog osiguranja Republike Srpske - Filijala Banja Luka (u daljnjem tekstu: Filijala Banja Luka) broj 11/1/048-1-2799/19 od 18. septembra 2019. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Fonda zatraženo je 19. maja 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Okružni sud i Fond dostavili su odgovore na apelaciju 27. maja 2022. i 30. maja 2022. godine.
- 4.Odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 17. juna 2022. godine.
- 5.Apelantica je dostavila izjašnjenje na odgovore na apelaciju 25. juna 2022. godine.
III. Činjenično stanje
- 6.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
- 7.Apelantica je po zanimanju advokat čija je kancelarija u Banjoj Luci.
- 8.Rješenjem Filijale Banja Luka broj 11/1/048-1-2799/19 od 18. septembra 2019. godine odbijen je kao neosnovan apelanticin zahtjev kao "osiguranika samostalnih djelatnosti" za refundaciju naknade plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad "za radnike zaposlene kod podnosioca zahtjeva".
- 9.U obrazloženju rješenja Filijala Banja Luka je utvrdila da je apelantica, kao osiguranik samostalnih djelatnosti, prijavljena kao obveznik uplate doprinosa u smislu odredbe člana 3. stav 1. tačka 6) Zakona o doprinosima, odnosno kao obveznik doprinosa koji samostalno obavlja profesionalnu djelatnost u smislu člana 3. stav 3. Zakona o doprinosima. Filijala Banja Luka je ukazala da je odredbom člana 31. stav 1. Zakona o zdravstvenom osiguranju propisano da pravo na naknadu netoplaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad imaju osiguranici zaposleni u državnim i privatnim preduzećima i ustanovama. S tim u vezi, Filijala je istakla da iz navedene zakonske odredbe proizlazi da pravo na naknadu netoplaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad imaju osiguranici koji su u radnom odnosu (osiguranik-radnik), u smislu člana 11. Zakona o zdravstvenom osiguranju. S obzirom na to da apelantica nije prijavljena na zdravstveno osiguranje kao lice u radnom odnosu, u smislu člana 10. tačka 1. Zakona o zdravstvenom osiguranju, već kao osiguranik samostalnih djelatnosti, u smislu člana 10. tačka 2. tog zakona, Filijala je zaključila da joj ne pripada pravo na naknadu netoplaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad.
- 10.Rješenjem Fonda broj 06/004-6-474/19 od 2. decembra 2019. godine apelanticina žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepeno rješenje je potvrđeno. U obrazloženju rješenja Fond je podržao činjenična utvrđenja i pravno stanovište prvostepenog organa uprave.
- 11.Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 025971 20 U od 10. novembra 2020. godine odbijena je kao neosnovana tužba koju je apelantica podnijela protiv drugostepenog rješenja organa uprave. U obrazloženju presude Okružni sud je, u suštini, ponovio razloge koje su dali organi uprave. Ukazao je da je apelantica, prema dostavljenoj dokumentaciji, prijavljena kao osiguranik samostalnih djelatnosti, a ne "kao osiguranik-radnik u duhu zakona koji regulira predmetnu oblast, i to zapravo upućuje na pravilnu odluku da ne postoji osnov za refundaciju", jer takav zahtjev nema uporište u zakonu. Pri tome je sud ocijenio neosnovanim apelanticine navode o "povredi njenih građanskih, ustavnih i konvencijskih prava" s obzirom na to da nisu ispunjeni uvjeti propisani zakonom da joj se traženo pravo prizna.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 12.Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i opća zabrana diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, prava iz čl. 2. st. 2, 3, 7.a), i) i 10. stav 2. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu: Pakt), te da je povrijeđen član II/2. i II/6. Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi sa tim, apelantica navodi da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi stav da diskriminacije nema ukoliko ona proistječe iz zakona, te da su organi uprave i sud na taj način "zakon stavili iznad Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije". Apelantica navodi da je uskraćivanjem prava na naknadu netoplaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad diskriminirana u uživanju prava iz čl. 4. stav 1. i 31. Zakona o zdravstvenom osiguranju, i to "na osnovu oblika i vrste profesije i zaposlenja", jer se to pravo priznaje drugim licima u istoj ili sličnoj situaciji koja rade i zarađuju a privremeno su za to onesposobljena. Apelantica, dalje, navodi da je zahtijevala spornu naknadu zbog nesposobnosti za rad uslijed trudnoće, te, stoga, smatra da su joj povrijeđena prava iz čl. 2. st. 2, 3, 7. a), i) i 10. Pakta. Konačno, apelantica predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju i obaveže Republiku Srpsku da joj na ime naknade nematerijalne štete, zbog povrede ustavnih prava, isplati iznos od 5.000,00 KM.
b) Odgovori na apelaciju i apelanticino izjašnjenje na odgovore
- 13.Okružni sud je naveo da su razlozi za donošenje osporene odluke dati u njenom obrazloženju.
- 14.Fond je naveo da se apelantica ne nalazi u istoj ili sličnoj situaciji kao lica koja se ne bave profesionalnom djelatnošću a privremeno su nesposobna za rad. Fond je predložio da Ustavni sud apelaciju odbaci kao očigledno neosnovanu, ili odbije kao neosnovanu.
- 15.Izjašnjavajući se na odgovore na apelaciju, apelantica je navela da sud i organi uprave nisu odgovorili na apelacione navode, već da su ponovili obrazloženje dato u osporenim odlukama. Dalje je, u suštini, ponovila apelacione navode, te predložila "da je Ustavni sud zaštiti od diskriminacije".
V. Relevantni propisi
- 16.Zakon o zdravstvenom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 18/99, 51/01, 70/01, 51/03, 57/03 - ispravka, 17/08, 1/09, 106/09, 39/16 - OUS RS, 110/16, 94/19, 44/20 i 37/22)
U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o zdravstvenom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 18/99, 51/01, 70/01, 51/03, 57/03, 17/08, 1/09, 106/09, 39/16 - OUSRS i 110/16), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
II - OBAVEZNO ZDRAVSTVENO OSIGURANjE
- 1.Osigurana lica
- a)Osiguranici
- a)
Član 10.
Obavezno osigurana lica prema ovom zakonu (u daljem tekstu: osiguranici) su:
- 1.lice u radnom odnosu (u daljem tekstu: osiguranik - radnik);
- 2.lice koje samostalno, u skladu sa zakonom obavlja privrednu ili profesionalnu delatnost kao osnovno zanimanje (u daljem tekstu: osiguranik samostalnih delatnosti);
[…]
Član 11.
Osiguranik-radnik, u smislu ovog zakona je:
- 1.lice zaposleno u preduzeću i kod drugih domaćih pravnih i fizičkih lica;
- 2.aktivni oficir, odnosno aktivni podoficir i vojno lice po ugovoru;
- 3.lice zaposleno kod osiguranika samostalne delatnosti;
- 4.lice izabrano ili imenovano na odgovarajuću funkciju, ako za taj rad prima platu;
- 5.lice zaposleno u organizaciji ili kod poslodavca upućeno na rad u inostranstvo, pod uslovom da nije obavezno osigurano po propisima države u koju je upućeno na rad i ako međunarodnim ugovorom nije drugačije određeno;
- 6.državljanin Republike Srpske koji je na teritoriji Republike zaposlen kod stranih ili međunarodnih organizacija, stranih konzularnih ili diplomatskih predstavništava i drugih stranih pravnih ili fizičkih lica, ako međunarodnim ugovorom nije drugačije određeno;
- 7.strani državljanin i lice bez državljanstva koje je na teritoriji Republike Srpske zaposleno kod stranih pravnih ili fizičkih lica, kao i kod međunarodnih organizacija ili ustanova, stalnih diplomatskih ili konzularnih predstavništava, ako je takvo osiguranje predviđeno međunarodnim ugovorom.
Član 31.
Pravo na naknadu neto plate za vreme privremene nesposobnosti za rad imaju osiguranici zaposleni u državnim i privatnim preduzećima i ustanovama.
Naknadu plate za prvih 30 dana privremene nesposobnosti za rad obezbjeđuje poslodavac iz svojih sredstava, a po isteku 30 dana, a najduže do 12 mjeseci naknadu neto plate obezbjeđuje Fond.
- 17.Zakon o doprinosima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 114/17, 112/19, 49/21, 119/21 i 56/22)
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o doprinosima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 114/17) koji u relevantnom dijelu glasi:
II - OBVEZNIK DOPRINOSA
Član 3.
(1) Obveznik doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, zdravstveno osiguranje, osiguranje od nezaposlenosti i dječje zaštite je fizičko lice - rezident Republike Srpske (u daljem tekstu: Republika):
- 1)koje je zaposleno kod pravnog ili fizičkog lica - rezidenta Republike ili pravnog ili fizičkog lica sa sjedištem u drugom entitetu, distriktu ili državi, republičkom organu, organu jedinice lokalne samouprave, javnoj ustanovi ili drugoj organizaciji u Republici, lice zaposleno u institucijama Bosne i Hercegovine i Brčko Distriktu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Brčko Distrikt) sa prebivalištem u Republici, kao i lice zaposleno u Brčko Distriktu sa prebivalištem u Brčko Distriktu ako je prijavljeno u Jedinstveni sistem registracije, kontrole i naplate doprinosa,
[…]
- 6)koje samostalno obavlja privrednu ili profesionalnu djelatnost,
[…]
(3) Licima koja samostalno obavljaju profesionalnu djelatnost, u smislu ovog zakona, smatraju se lica koja samostalno u vidu zanimanja i na osnovu posebne licence nadležnog organa ili organizacije obavljaju djelatnost isključivo na osnovu stečenog zanimanja (profesije), kao što su: advokati, notari, inženjeri, arhitekti, poreski savjetnici, tumači, računovođe, prevodioci i druga slična zanimanja pod uslovom da:
- 1)tu djelatnost ne obavljaju na privremenom osnovu i
- 2)nisu obveznici doprinosa na osnovu radnog odnosa ili korisnici prava na penziju.
III - OSNOVICA DOPRINOSA
Član 10.
(1) Osnovica doprinosa je ukupan prihod obveznika doprinosa na koji se plaća porez na dohodak koji uključuje doprinose koji se plaćaju u skladu sa ovim zakonom.
(2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, osnovicom doprinosa smatraju se i posebno određene osnovice za pojedine kategorije obveznika utvrđene ovim zakonom.
Član 11.
Osnovica doprinosa:
- 1)za lica koja samostalno obavljaju privrednu djelatnost iznosi najmanje 60% prosječne bruto plate u Republici za prethodnu godinu, a prema posljednjem podatku Republičkog zavoda za statistiku, objavljenom u "Službenom glasniku Republike Srpske",
- 2)za lica koja samostalno obavljaju profesionalnu djelatnost osnovica doprinosa je najmanje u visini prosječne bruto plate u Republici za prethodnu godinu, a prema posljednjem podatku Republičkog zavoda za statistiku, objavljenom u "Službenom glasniku Republike Srpske",
- 3)za lica koja su obveznici doprinosa iz člana 5. tačka 5) ovog zakona osnovica doprinosa iznosi 30% od prosječne bruto plate u Republici za prethodnu godinu, a prema posljednjem podatku Republičkog zavoda za statistiku, objavljenom u "Službenom glasniku Republike Srpske".
Član 12.
(1) Osnovica doprinosa za lica koja obavljaju poljoprivrednu djelatnost i koja su registrovana kao porodična poljoprivredna gazdinstva iznosi:
- 1)za nosioca komercijalnog porodičnog poljoprivrednog gazdinstva 30% prosječne bruto plate u Republici za prethodnu godinu, a prema podatku Republičkog zavoda za statistiku, objavljenom u "Službenom glasniku Republike Srpske",
- 2)za nosioca nekomercijalnog porodičnog poljoprivrednog gazdinstva 20% prosječne bruto plate u Republici za prethodnu godinu, a prema podatku Republičkog zavoda za statistiku, objavljenom u "Službenom glasniku Republike Srpske".
(2) Osnovica doprinosa za nosioca porodičnog poljoprivrednog gazdinstva koji istovremeno ostvaruje lična primanja ili penziju isplaćenu iz Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske jednaka je osnovici iz člana 10. stav 1. ovog zakona.
IV - UPLATILAC DOPRINOSA
Član 17.
Uplatilac doprinosa u smislu ovog zakona je isplatilac prihoda (primanja) koji predstavlja osnov za plaćanje doprinosa u skladu sa ovim zakonom.
- 18.Zakon o radu ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 1/16, 66/18, 91/21 - OUSRS i 119/21)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
- 4.Naknada plaće
Član 129.
Radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme odsustvovanja s rada u slučajevima predviđenim ovim zakonom, kolektivnim ugovorom, općim aktom i ugovorom o radu.
Član 131.
(1) Naknada plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, praznika po zakonu, privremene spriječenosti za rad zbog povrede na radu ili profesionalne bolesti, kao i za vrijeme prekida rada zbog propusta poslodavca da preduzme odgovarajuće mjere zaštite na radu, iznosi u visini od 100% prosječne plaće koju je radnik ostvario u odgovarajućem prethodnom periodu ili od plaće koju bi ostvario da je bio na radu.
(2) Propisima o zdravstvenom osiguranju bliže se uređuju uvjeti za ostvarivanje prava na naknadu plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad zbog bolesti i povreda, trajanje prava na naknadu, kao i visina i način ostvarivanja prava na naknadu plaće.
(3) Naknadu plaće za vrijeme odmora i odsustvovanja s rada propisanih ovim zakonom, kolektivnim ugovorom, općim aktom i ugovorom o radu isplaćuje poslodavac, ako ovim ili drugim zakonom nije drugačije određeno.
VI. Dopustivost
- 19.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 20.U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 21.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 11 0 U 025971 20 U od 10. novembra 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 20. novembra 2020. godine a apelacija je podnesena 8. januara 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
- 22.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 23.Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i opća zabrana diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, prava iz čl. 2. st. 2, 3, 7. a), i) i 10. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, te da je povrijeđen član II/2. i 6. Ustava Bosne i Hercegovine.
Zabrana diskriminacije
- 24.Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
- 25.Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
- 26.Član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju glasi:
- 1.Uživanje svakog prava koje zakon predviđa mora se osigurati bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
- 2.Javne vlasti ne smiju ni prema kome vršiti diskriminaciju po bilo kom osnovu kao što su oni spomenuti u stavu 1.
Relevantni standardi u pogledu zabrane diskriminacije
- 27.Razmatrajući apelacione navode, Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije štiti lica (uključujući i pravna lica) koja se nalaze u "podudarnim situacijama" od diskriminirajućih razlika u tretmanu. U smislu člana 14. Evropske konvencije, tretman se smatra diskriminirajućim ako nema "cilja i razumnog opravdanja", tj. ako ne ide u pravcu legitimnog cilja i ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se pokušava ostvariti (vidi odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 98/03 od 27. oktobra 2004. godine, stav 34).
- 28.Ustavni sud, dalje, naglašava da, dok član 14. Konvencije zabranjuje diskriminaciju u uživanju "prava i sloboda navedenih u Konvenciji", član 1. Protokola broj 12 uvodi opću zabranu diskriminacije. Također, bitno je naglasiti da, bez obzira na razlike u širini obima između ovih odredaba, značenje pojma diskriminacije u članu 1. Protokola broj 12 je identično tumačenju iz člana 14. (vidjeti Obrazloženje uz Protokol broj 12, tačka 18, Pinkas i drugi protiv Bosne i Hercegovine, zahtjev broj 8701/21, presuda od 4. oktobra 2022. godine). Naime, član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju sadrži opće načelo zabrane diskriminacije i garantira uživanje svih prava određenih zakonom, bez diskriminacije na bilo kojem osnovu kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status. Dalje, član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju podrazumijeva i da javni organi nikoga ne mogu diskriminirati prema bilo kojem osnovu, dakle, proširuje opseg zaštite ne samo na "bilo koje pravo određeno zakonom", kako bi to mogao sugerirati tekst stava 1, nego i preko toga (vidi, Evropski sud, Savez crkava "Riječ života" i drugi protiv Hrvatske, zahtjev broj 7798/08, presuda od 9. decembra 2010. godine, stav 104).
- 29.Prema Obrazloženju uz član 1. Protokola broj 12, opseg zaštite toga člana tiče se četiri vrste predmeta, naročito kad je neko lice diskriminirano: "i. u uživanju nekog prava konkretno datog nekom pojedincu na temelju nacionalnog prava; ii. u uživanju nekog prava koje može biti izvedeno iz jasne obaveze javne vlasti na osnovu nacionalnog prava, to jest kad javna vlast ima obavezu da se na osnovu nacionalnog prava ponaša na neki određeni način; iii. od javne vlasti u vršenju diskrecionog ovlaštenja (naprimjer, davanje određenih potpora); iv. bilo kojom drugom radnjom ili propustom javne vlasti (naprimjer, ponašanjem policijskih službenika kad kontroliraju pobunu)."
- 30.Shodno tome, slijedeći načela iz člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud naglašava da za pokretanje pitanja diskriminacije mora postojati razlika u postupanju prema licima u analognim ili relevantno sličnim situacijama (vidi, Evropski sud, DH i drugi protiv Češke Republike [VV], broj 57325/00, stav 175. ECHR 2007-IV), na osnovu ličnog obilježja (ili "statusa") po kojem se lica ili grupe lica razlikuju jedna od druge (vidi, Evropski sud, Carvalho Pinto de Sousa Morais protiv Portugala, broj 17484/15, stav 45, ECHR 2017. godine). Evropski sud u svojim odlukama dosljedno ukazuje da će se različito postupanje prema licima u analognim ili relevantno sličnim situacijama smatrati diskriminirajućim samo ako nema objektivno i razumno opravdanje, drugim riječima, ako ne slijedi legitiman cilj, ili ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi, Evropski sud, Vallianatos i drugi protiv Grčke [VV], br. 29381/09 i 32684/09, stav 76, ECHR 2013. (izvodi)). Evropski sud, također, kontinuirano ističe da zahtjev za dokazivanje analognog položaja ne zahtijeva da grupe komparatora budu identične, već aplikant mora dokazati da je, imajući u vidu posebnu prirodu njegove ili njene žalbe, bio u relevantno sličnoj situaciji kao i drugi koji su tretirani drugačije (vidi, Evropski sud, Clift protiv Ujedinjenog Kraljevstva, zahtjev broj 7205/07, presuda od 13. jula 2010. godine, stav 66). Dakle, elementi koji karakteriziraju različite situacije i određuju njihovu uporedivost moraju se ocijeniti u svjetlu predmeta i svrhe mjere koja pravi navedenu razliku (vidi, Evropski sud, Fábián protiv Mađarske [VV], zahtjev broj 78117/13, presuda od 5. septembra 2017. godine, stav 121). Drugim riječima, analiza pitanja da li su dva lica ili grupe u sličnoj situaciji, u svrhu analize različitog tretmana i diskriminacije, jeste i specifična i kontekstualna (op. cit., Pinkas i drugi protiv Bosne i Hercegovine, stav 60).
- 31.Država ugovornica uživa slobodu procjene pri ocjenjivanju da li razlike opravdavaju u inače sličnim situacijama različito postupanje i u kojoj mjeri. Opseg ove procjene će se razlikovati zavisno od okolnosti, predmeta i pozadine slučaja (vidi, između ostalog, Evropski sud, Njegovanović i drugi protiv Srbije, zahtjev br. 29907/16, 30022/16 i 30322/16, presuda od 25. januara 2022. godine, tačka 78). Prema Evropskoj konvenciji, država obično ima široko polje procjene kada su u pitanju opće mjere ekonomske ili socijalne strategije. Zbog njihovog neposrednog poznavanja svog društva i njegovih potreba, nacionalne vlasti su, u načelu, u boljem položaju od međunarodnog sudije da ocijene ono što je u javnom interesu na društvenim ili ekonomskim osnovama, a Sud će općenito poštovati izbor politike zakonodavca osim ako je "očito bez razumnog osnova" (vidi, Evropski sud, Carson i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], broj 42184/05, stav 61, ECHR 2010, i Stec i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br. 65731/01 i 65900/01, stav 52, ECHR 2006-VI).
Primjena navedenih načela u konkretnom slučaju
- 32.Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da je diskriminirana uslijed činjenice da je Zakonom o zdravstvenom osiguranju propisana naknada za vrijeme privremene nesposobnosti za rad u korist lica koja su u radnom odnosu, ali ne i u korist apelantice, kao osiguranika koji samostalno obavlja profesionalnu djelatnost. Stoga, Ustavni sud, prije svega, treba da odgovori na pitanje da li apelanticini prigovori potpadaju pod četiri ranije navedene kategorije (vidi, op. cit., Savez crkava "Riječ života" i drugi protiv Hrvatske, stav 105). S tim u vezi, Ustavni sud smatra da se apelanticini prigovori odnose na diskriminaciju u vezi sa postupanjem javne vlasti u vršenju diskrecionih ovlaštenja, in concreto prilikom određivanja kruga lica koja imaju pravo na naknadu netoplaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad iz člana 31. Zakona o zdravstvenom osiguranju. Dakle, iz apelacionih navoda proizlazi da apelantica u konkretnom slučaju ukazuje na diskriminaciju po osnovu samog zakona. Stoga, Ustavni sud smatra da je član 1. Protokola broj 12 uz Konvenciju primjenjiv u konkretnom slučaju (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 12/22 od 22. septembra 2022. godine, tačka 40).
- 33.Ustavni sud, dalje, primjećuje da apelantica smatra da je diskriminirana na osnovu profesionalnog statusa. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da profesionalni status, odnosno status u vezi sa zaposlenjem, predstavlja "drugi status" u smislu člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju (vidi, između ostalih, Evropski sud, Engel i drugi protiv Nizozemske, presuda od 8. juna 1976. godine, stav 72, i Beeckman i drugi protiv Belgije, presuda od 18. septembra 2018. godine, stav 24). Tako je Evropski sud prepoznao i status advokata kao "drugi status" u navedenom kontekstu (vidi, Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, zahtjev broj 8919/80, presuda od 23. novembra 1983. godine, i Graziani-Weiss protiv Austrije, zahtjev broj 31950/06, presuda od 18. oktobra 2011. godine, stav 60).
- 34.Sljedeće pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li se apelantica, kao osiguranik samostalnih djelatnosti, nalazi u analognoj ili relevantno sličnoj situaciji kao lice u radnom odnosu koje ima u vidu odredba člana 31. Zakona o zdravstvenom osiguranju, dakle, lice zaposleno kod nekog poslodavca. Ustavni sud će ocijeniti okolnosti ovog slučaja, imajući na umu da je na apelantu koji navodi različito postupanje da dokaže postojanje "analogne ili relevantno slične situacije" (vidi, Evropski sud, op. cit., Fabian protiv Mađarske, stav 129, i Špoljar i Dječiji vrtić Pčelice, predstavka broj 68320/13, presuda od 22. septembra 2020. godine, stav 39). U procjeni uporedivosti situacija primjereno je razmotriti ih u njihovoj ukupnosti i izbjeći izdvajanje marginalnih aspekata, što bi dovelo do "vještačke analize" (vidi, op. cit., Van der Mussele protiv Belgije, stav 46, Allesch i drugi protiv Austrije, broj 18168/91, odluka Komisije od 1. decembra 1993. godine, i Liebscher i drugi protiv Austrije, zahtjev broj 25170/94, odluka Komisije od 12. aprila 1996. godine). Štaviše, ta procjena mora biti zasnovana na elementima objektivne prirode (vidi, naprimjer, op. cit., Carson i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, st. 86-90, Burden protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], zahtjev broj 13378/05, presuda od 29. aprila 2008. godine, stav 60, ECHR 2008, Frantzeskaki i drugi protiv Grčke (odl.), zahtjev broj 57275/17, presuda od 12. februara 2019. godine, i Panfile protiv Rumunije (odl.), zahtjev broj 13902/11, odluka od 20. marta 2012. godine) koji iz svog opsega isključuju faktore koji nisu objektivno provjerljivi, kao što su pretpostavljene namjere, neprovjereni strahovi ili puke pretpostavke (op. cit., Carvalho Pinto de Sousa Morais protiv Portugala, stav 52). Konačno, Evropski sud je, u vezi sa težinom koja se u ovom kontekstu treba pridati cilju kojem je zakonodavac težio kada je donio mjeru koja je dovela do različitog tretmana, ukazao da, ako bi odabrani kriterij diferencijacije sam po sebi bio dovoljan da spriječi pronalaženje relevantnih sličnosti ili analogija između situacija koje se upoređuju prema članu 14. Konvencije, to bi moglo lišiti tu odredbu suštine. Naime, tada bi bilo dovoljno da država usvoji zakone ili mjere kojima se ta dva elementa koja se upoređuju u različitim situacijama u pogledu cilja kojem se teži, kako bi se spriječilo bilo kakvo ispitivanje da li su te situacije kompatibilne sa Konvencijom. Ipak, cilj zakonodavca ostaje u potpunosti relevantan u fazi analize da li postoji "legitimno i razumno" opravdanje za različito tretiranje (vidi, Evropski sud, Savjetodavno mišljenje o razlici u tretmanu između udruženja vlasnika zemljišta "koja se priznaju kao osnovana na dan osnivanja odobrenog općinskog lovačkog udruženja" i onih osnovanih nakon tog datuma, od 13. jula 2022. godine, zahtjev broj P16-2021-002, stav 71. sa daljnjim referencama).
- 35.Imajući u vidu da analiza ovog pitanja zavisi od konteksta i okolnosti svakog slučaja, kao i svrhe mjere koja pravi razliku o kojoj je riječ (vidi, op. cit., Fabian protiv Mađarske, stav 121), Ustavni sud ukazuje da radni odnos predstavlja skup prava i obaveza radnika i poslodavca, koja su definirana, prije svega, Zakonom o radu, kao i relevantnim kolektivnim ugovorima na način da radnik za svoj rad, između ostalog, ostvaruje redovnu mjesečnu plaću. Ustavni sud primjećuje da je Zakonom o radu kao jedno od prava radnika propisano i pravo na naknadu plaće za vrijeme odsustvovanja s rada (član 129) i da je određeno da se "propisima o zdravstvenom osiguranju bliže [se] uređuju uvjeti za ostvarivanje prava na naknadu plaće" u situacijama koje određuje član 131. stav 2. tog zakona. Ustavni sud, također, primjećuje da se, radi zaštite i unapređenja prava i obaveza, radnici organiziraju u sindikate, shodno propisima koji reguliraju radne odnose.
- 36.Prava i obaveze lica koja samostalno obavljaju profesionalnu djelatnost, sa druge strane, regulirani su relevantnim lex specialis propisima, u apelanticinom slučaju Zakonom o advokaturi kojim su, između ostalog, propisani posebni uvjeti za obavljanje te profesije, te prava, obaveze i odgovornost advokata. Ustavni sud primjećuje da lica koja samostalno obavljaju profesionalnu djelatnost, za razliku od radnika, obavljaju tu djelatnost s ciljem stjecanja dobiti, učestvujući u "tržišnoj utakmici", pri čemu samo stjecanje, kao i visina dobiti predstavljaju buduću neizvjesnu okolnost. Dakle, lica koja samostalno obavljaju profesionalnu djelatnost ostvaruju dobit iz koje sami sebi isplaćuju plaću. Također, lice koje obavlja profesionalnu (ili privrednu) djelatnost može zasnivati radni odnos sa radnicima, odnosno zapošljavati lica koja će raditi određene poslove u okviru te djelatnosti. Konačno, Ustavni sud primjećuje da su lica koja obavljaju advokatsku profesiju organizirana u advokatske komore, kao samostalne i nezavisne profesionalne organizacije advokata koje su nadležne za vršenje javnih ovlašćenja i obavljanje poslova od općeg interesa, shodno propisima koji reguliraju tu oblast.
- 37.Dakle, radi se o dvije grupe lica sa različitim korpusima prava i obaveza, te Ustavni sud smatra da bi, u smislu navedenih standarda, analiza analognosti ovih dviju grupa bila "vještačka" ukoliko bi se njihova situacija smatrala istovjetnom ili sličnom isključivo zbog toga što obje grupe rade i zarađuju, a privremeno su za to onesposobljene, kako je to apelantica navela (vidi, supra, tačka 34). S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na stav iz predmeta Van der Mussele u kojem je aplikant bio advokat i koji je, prema domicilnim propisima, bio dužan da pruža svoje usluge pro bono licima koja nisu imala dovoljno sredstava, bez ikakve nagrade i naknade troškova, što je smatrao diskriminatornim u odnosu na sudije, registrare, tumače, vještake, sudske izvršioce i javno imenovana lica kojima su isplaćivane nagrade ili naknade troškova. Podnosilac predstavke je, također, smatrao da je to diskriminatorno i u odnosu na druge profesije (ljekare, veterinare, farmaceute i stomatologe) koji nisu bili obavezni da pružaju svoje usluge bez naknade siromašnim licima. Evropski sud je u tom predmetu istakao da "...između [advokatske] komore i različitih profesija koje je naveo aplikant, uključujući čak i sudske i parasudske profesije, postoje fundamentalne razlike na koje su pravilno skrenule pažnju i Vlada i većina u Komisiji. Naime, razlike postoje u odnosu na pravni status, uvjete ulaska u profesiju, prirodu dužnosti koje su uključene u to, način izvršenja tih dužnosti itd. Dokaz pred Sudom ne otkriva nijednu sličnost između disparatnih situacija o kojima je riječ: svaka je obilježena korpusom prava i obaveza u odnosu na koje bi bilo neprirodno (artificial) izdvajati jedan specifičan aspekt" (op. cit., Van der Mussele protiv Belgije, stav 46). Također, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u predmetu Graziani-Weiss protiv Austrije, odlučujući o postojanju različitog postupanja prema advokatima i javnim bilježnicima koji su bili dužni zastupati određene kategorije stanovništva, istakao da postoji značajna razlika između profesionalnih grupa pravnika, čija su prava i dužnosti uređeni posebnim zakonima i propisima, i grupe drugih lica koja su možda studirala pravo, pa čak i dobila stručno pravno obrazovanje, ali koja ne rade kao advokati. Navedena razmatranja bila su dovoljna Evropskom sudu da zaključi da za potrebe imenovanja za skrbnike u slučajevima u kojima je potrebno pravno zastupanje profesionalne grupe advokata i javnih bilježnika, s jedne strane, te druga pravno obrazovana lica, s druge strane, nisu u relevantno sličnim situacijama (vidi, op. cit., Graziani-Weiss protiv Austrije, stav 65).
- 38.Razmatrajući analognost dviju grupa u konkretnom slučaju sa aspekta konkretne mjere - naknade za vrijeme privremene nesposobnosti za rad, Ustavni sud primjećuje da se prava iz zdravstvenog osiguranja, u koja spada i navedena naknada, ostvaruju na osnovu uplaćenih doprinosa za zdravstveno osiguranje. Prema odredbama Zakona o doprinosima, obveznik doprinosa je radnik. Međutim, obaveza poslodavca, koga taj zakon tretira kao uplatioca doprinosa, jeste da obračuna i isplati doprinose u korist radnika (član 3. stav 1. tačka 1) i član 17) (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4178/20 od 22. juna 2022. godine, tačka 41, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Lice koje se samostalno bavi profesionalnom djelatnošću, sa druge strane, dužno je samo sebi uplaćivati doprinose (član 3. stav 1. tačka 6). Ustavni sud, dalje, primjećuje da je stopa doprinosa za zdravstveno osiguranje za sve propisana u jednakom procentu od 10,2%. Međutim, osnovica doprinosa za radnika je ukupan prihod obveznika doprinosa na koji se plaća porez na dohodak (član 10. stav 1), dok je za lica koja samostalno obavljaju profesionalnu djelatnost osnovica doprinosa najmanje u visini prosječne brutoplaće u Republici Srpskoj za prethodnu godinu (član 11. tačka 2). Osnovica doprinosa je različito propisana i za lica koja obavljaju privrednu djelatnost (najmanje 60% prosječne brutoplaće), ugostiteljsku djelatnost (30%), za nosioca komercijalnog (30%), a nekomercijalnog porodičnog poljoprivrednog gazdinstva (20%) (član 11. tač. 1) i 3) i član 12). Dakle, osnovica doprinosa za radnika je u vezi sa njegovom plaćom (i ostalim naknadama po osnovu radnog odnosa u skladu sa odredbama Zakona o porezu na dohodak). Međutim, u odnosu na slobodna zanimanja, država je propisala različite osnovice, uvažavajući činjenicu da ta lica na različit način učestvuju na tržištu s ciljem stjecanja dobiti. Pri tome su i lica koja se bave slobodnim zanimanjima dužna da, kao i poslodavci, uplate doprinose za zdravstveno osiguranje u korist svojih radnika.
- 39.Sumirajući navedeno, Ustavni sud smatra da se u pogledu uživanja prava na naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad apelantica ne nalazi u analognoj ili relevantno sličnoj situaciji kao lice u radnom odnosu koje ima u vidu odredba člana 31. Zakona o zdravstvenom osiguranju. Imajući u vidu navedeno, te uvažavajući da javna vlast ima široko polje slobodne procjene kada se radi o pitanjima socijalne politike, Ustavni sud smatra da nije prekršena zabrana diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.
Ostali navodi
- 40.U pogledu navoda da je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da apelantica nije navela u vezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije, ali da iz navoda apelacije proizlazi da apelantica kršenje ovog prava dovodi u vezu sa općom zabranom diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju (mutatis mutandis, Evropski sud, Toplak i Mrak protiv Slovenije, zahtjev br. 34591/19 i 42545/19, presuda od 26. oktobra 2021. godine, st. 78-82). U skladu sa praksom Evropskog suda, pod pravom na djelotvoran pravni lijek podrazumijeva se postojanje pravnog lijeka u bilo kojoj formi u unutrašnjem pravnom poretku kojim efektivno mogu da se štite prava i slobode garantirane Evropskom konvencijom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala mogućnost da koristi i da je koristila pravne lijekove propisane zakonom (podnošenje žalbe i tužbe u upravnom sporu). Činjenica da pravni lijekovi nisu rezultirali apelanticinim uspjehom u postupku okončanom osporenom presudom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije neosnovani.
- 41.Ustavni sud primjećuje da se apelantica pozvala na kršenje prava iz čl. 2. st. 2, 3, 7. a), i) i 10. stav 2. Pakta. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da član 2. stav 2. propisuje zabranu diskriminacije, koju je Ustavni sud razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su apelanticini navodi o povredi tog prava neosnovani. Kad je riječ o ostalim odredbama Pakta na koje se apelantica pozvala, Ustavni sud smatra da nisu relevantne u konkretnom slučaju, pa ih neće ni navoditi, niti obrazlagati.
- 42.Konačno, Ustavni sud primjećuje da apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđena odredba člana II/2. (Međunarodni standardi) i II/6. (Implementacija) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da te odredbe ne garantiraju neko posebno samostalno pravo, već da, zapravo, definiraju obavezu direktne primjene slobode i prava predviđenih u Evropskoj konvenciji i njenim protokolima u Bosni i Hercegovini.
VIII. Zaključak
- 43.Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede zabrane diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju u pogledu uživanja prava na naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad propisane Zakonom o zdravstvenom osiguranju s obzirom na to da se apelantica koja, kao advokat, samostalno obavlja profesionalnu djelatnost ne nalazi u analognoj ili relevantno sličnoj situaciji kao lice koje je u radnom odnosu kod poslodavca.
- 44.Ustavni sud, dalje, zaključuje da nije došlo do povrede apelanticinog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije s obzirom na to da je apelantica imala mogućnost da koristi i da je koristila pravne lijekove propisane zakonom o kojima su odlučili organ uprave i redovni sud u postupku upravnog spora, a okolnost da pravni lijekovi nisu rezultirali apelanticinim uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova.
- 45.Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 46.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.