USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2586/24, rješavajući apelaciju Denisa Prcića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija Marin Vukoja, sudija na sjednici održanoj 27. marta 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Denisa Prcića podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 040385 23 Kv 27 od 21. maja 2024. godine.
Odbacuje se apelacija Denisa Prcića izjavljena zbog dužine trajanja istrage u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u predmetu Tužilaštva Bosne i Hercegovine broj T20 0 KTKV 0019081 20 zbog neiscrpljivanja dostupnih pravnih lijekova.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Denis Prcić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Damir Alić, advokat iz Tuzle, podnio je 19. juna 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 040385 23 Kv 27 od 21. maja 2024. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi ukinuo osporeno rješenje, apelantu vratio dokumente oduzete u svrhu primjene mjere zabrane te naložio Tužilaštvu postupanje u skladu sa članom 225. stav 5. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKP).
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovore koji su radi eventualnog izjašnjenja proslijeđeni apelantu. Apelant se nije izjasnio.
III. Činjenično stanje
- 3.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 4.Rješenjem broj S1 2K 040385 24 Krn 42 od 7. maja 2024. godine Sud BiH je utvrdio da i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju daljnju primjenu mjere zabrane putovanja iz člana 126. stav 2. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKP). S ciljem izvršenja te mjere, apelantu su privremeno oduzete važeće putne isprave i drugi dokumenti koji mogu poslužiti u tu svrhu, te mu je zabranjen prelazak granice uz ličnu kartu ili druge dokumente koji mogu poslužiti u tu svrhu.
- 5.Sud je naveo dosadašnji tok postupka, odnosno ranije donijeta rješenja. Sud BiH je naveo izjašnjenja Tužilaštva i odbrane. Pri tome je Tužilaštvo, između ostalog, navelo da je u martu 2024. godine proširilo istragu zbog koruptivnih krivičnih djela i saslušalo svjedoke u vezi s apelantovom ulogom u koruptivnim radnjama i zašto zamolnica u ovom predmetu nije poslata zamoljenoj državi. Odbrana je navela da je jedini razlog za izrečenu mjeru apelantovo dvojno državljanstvo i da istraga traje dugo, te da se za izrečenu mjeru trebaju predočiti konkretni dokazi.
- 6.Sud BiH je ukazao da osnovana sumnja kao opći uvjet za primjenu mjera zabrane postoji u dovoljnoj mjeri za daljnju primjenu izrečenih mjera. Sud je također naveo da je osnovana sumnja detaljno obrazložena prilikom donošenja rješenja o određivanju mjere pritvora. Kako je sud naveo, nisu nastupile okolnosti koje bi ukazale na drugačije stanje stvari, te osnovana sumnja da je apelant počinio krivičnopravne radnje koje mu se stavljaju na teret i dalje postoji u jednakom stepenu, pa ju je prihvatio kao utvrđenu prilikom kontrole opravdanosti trajanja mjera zabrane.
- 7.Sud BiH je također zaključio da postoje okolnosti koje opravdavaju daljnju primjenu mjere zabrane putovanja s obzirom na to da postoji opasnost od neželjenog utjecaja na daljnji tok postupka, ali i opasnost od apelantovog bjekstva. Također, kako je sud naveo, mjera zabrane putovanja se može primijeniti radi uspješnog, odnosno nesmetanog vođenja postupka. U vezi s tim, sud je cijenio činjenicu da apelant ima državljanstvo SAD-a, kao i da BiH nema ugovor s tom državom o izručenju njenih državljana. Također, sud je cijenio postojanje međunarodnih kontakata koje apelant ima, što je potvrdio i sam apelant. Sud je uzeo u obzir i težinu inkriminacija za koje se apelant tereti kao elemente koji predstavljaju dodatnu i značajnu okolnost. Sud je cijenio činjenicu da se protiv apelanta vodi još jedan krivični postupak pred nadležnim tužilaštvom. To, prema ocjeni Suda BiH, može predstavljati dodatni motiv da apelant napusti BiH i tako onemogući daljnje vođenje oba postupka. Sud je također cijenio činjenicu da apelant nema porodičnih niti poslovnih veza s BiH jer mu porodica živi u SAD-u, a Američki univerzitet u BiH, čiji je apelant vlasnik i odgovorna osoba, više ne postoji.
- 8.Sud je ukazao na primjenu člana 2. stav 3. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Sud je zaključio da će se daljnjom primjenom navedene mjere zabrane osigurati ciljevi zbog kojih je mjera određena – očuvanje integriteta istrage i njeno okončanje bez neželjenih utjecaja i opstrukcija, kao i da će se apelant onemogućiti da postane nedostupan organima gonjenja. Kako je sud naveo, primjenom izrečene mjere u ovom procesnom trenutku apelantova prava se ne ograničavaju preko neophodno potrebne mjere, niti se apelantu mjerom zabrane krše prava. Sud BiH je cijenio i navode iz izjašnjenja Tužilaštva da provodi istražne radnje u predmetu, što ukazuje da Tužilaštvo u ovom predmetu aktivno vodi istragu. Prema mišljenju suda, u ovom procesnom trenutku nisu se ostvarile zakonske mogućnosti za ukidanje izrečene mjere i primjenu blažih mjera osiguranja.
- 9.Sud je pozvao Tužilaštvo da preduzme neophodne radnje da okonča istragu u razumnom roku, te je ukazao da će ukinuti mjere ukoliko Tužilaštvo ne bude aktivno preduzimalo istražne radnje s ciljem donošenja konačne odluke.
- 10.Rješenjem broj S1 2 K 040385 23 Kv 27 od 21. maja 2024. godine Sud BiH je odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu. Sud BiH je ocijenio da je u pobijanom rješenju sud izveo pravilan zaključak da i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju primjenu mjere zabrane, za šta je dao valjane razloge.
- 11.Sud je također naveo da je neosnovan prigovor da mjere zabrane traju duže od pritvora u istrazi, ukazujući na član 135. ZKP-a. Sud BiH je naveo da je trajanje pritvora striktno zakonski definirano. U odnosu na mjere zabrane navedeno je da one mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravomoćnosti presude, odnosno do upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Dakle, sasvim je jasno da intencija zakonodavca u pogledu trajanja mjera zabrane nije istovjetna trajanju pritvora.
- 12.Također, Sud BiH je ukazao na odredbe člana 225. ZKP-a kojima je propisano okončanje istrage, mogućnost pritužbe, kao i posljedice neokončanja istrage u propisanim rokovima. Shodno navedenom, provođenje istrage je u isključivoj nadležnosti Tužilaštva. Međutim, Sud BiH je naveo da očekuje da Tužilaštvo istragu okonča u što skorijem periodu i donese konačnu tužilačku odluku, što je apostrofirano i u pobijanom rješenju.
- 13.U pogledu apelantovog prijedloga da mu se omogući da posjeti zemlje zapadne Evrope i regije, a da se održi na snazi mjera zabrane putovanja u SAD, sud je naveo da bi takva konstrukcija mjere zabrane bila apsolutno neprimjenjiva i u suprotnosti s odredbama ZKP-a. To iz razloga što se mjera zabrane primjenjuje na teritoriji BiH, odnosno mjerom zabrane putovanja sud može zabraniti prelazak državne granice Bosne i Hercegovine, a ne prelazak granica između određenih trećih država.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 14.Apelant ukazuje na povredu prava na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, te povredu iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i čl. 5. i 18. Evropske konvencije. Apelant najprije ukazuje da Sud BiH neosnovano, nezakonito i neustavno tolerira Tužilaštvo i njegov "pasivan odnos prema osnovnim konvencijskim i ustavnim pravima". Apelant navodi da nikada nije primio obavijest Tužilaštva o razlozima neokončanja istrage, a takvu obavijest, prema apelantovim navodima, nije primio ni glavni tužilac, što, prema njegovom mišljenju, proizlazi iz sadržaja osporenih rješenja. Prema apelantovom mišljenju, rok za okončanje istrage je davno protekao, te nema dokaza za njegovo krivično procesuiranje. Apelant dalje navodi da je u pitanju faktički pritvor unutar granica BiH. Apelant ne može nigdje putovati i propušta brojne poslovne sastanke. Pri tome je sud, kako apelant navodi, ukazivao na pravnu neizvjesnost apelanta, ali ništa ne preduzima i mjere zabrane koje traju tri godine krše njegova prava. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na privatni i porodični život. Sin mu je u vojsci SAD-a i nije u mogućnosti posjetiti apelanta, a apelant ne može putovati.
b) Odgovori na apelaciju
- 15.U odgovoru na apelaciju Sud BiH navodi da je apelacija neosnovana. Apelantu su, kako sud navodi, mjere ublažavane, ali je utvrđeno da i dalje postoji opasnost od neželjenog utjecaja na postupak, ali i novoutvrđena opasnost od bjekstva. Sud je ukazao na član 225. ZKP-a i mogućnost pritužbe.
- 16.Tužilaštvo je u odgovoru navelo da je apelacija neosnovana. Kako je Tužilaštvo ukazalo, netačni su apelantovi navodi da Tužilaštvo ima pasivan pristup jer se u ovom krivičnom predmetu aktivno preduzimaju istražne radnje s ciljem okončanja istrage u što skorije vrijeme. Prilikom svake dvomjesečne kontrole opravdanosti trajanja izrečenih mjera zabrane Tužilaštvo Sudu BiH dostavi izjašnjenje u kojem jasno i detaljno navede svoj stav u pogledu potrebe egzistiranja mjera zabrane, te koje radnje su preduzete i koje radnje su planirane za naredni period. Tužilaštvo navodi da je dužina trajanja predmetne istrage u direktnoj korelaciji s apelantovim radnjama. Konkretno, apelant je osnovano sumnjiv da je matičnu knjigu Američkog univerziteta u Bosni i Hercegovini iznio iz prostorija Univerziteta, što je suprotno zakonu, te da je uskratio mogućnost nadležnom inspektoru da provede inspekcijski nadzor na način da izvrši provjeru unesenih evidencija, nakon čega su matične knjige odnesene na nepoznatu lokaciju i ne mogu biti pronađene. Nadalje, kako ukazuje Tužilaštvo, saslušani svjedoci potvrđuju osnovanu sumnju da je apelant preduzeo niz radnji usmjerenih na uništenje i sakrivanje elektronskih evidencija te visokoškolske ustanove. Dakle, apelant je osnovano sumnjiv da je već preduzeo čitav niz radnji čiji je jedini i isključivi cilj bilo onemogućavanje radnji utvrđivanja činjenica i dokazivanja, odnosno skrivanje ili uništenje dokaza. Rezultat tih radnji je u prvom redu otežavanje dokazivanja u ovom predmetu. Tužilaštvo je navelo da je apelant iznio niz neistina u ovom predmetu, te da je postupano u skladu s odredbom člana 225. ZKP-a, kao i da su glavni tužilac i osumnjičeni obaviješteni o razlozima neokončanja istrage, dok je samo osumnjičeni M. O. podnio pritužbu.
V. Relevantni propisi
- 17.Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH, 42/18 – rješenje USBiH, 65/18, 22/21 – odluka USBiH i 8/22 – rješenje USBiH)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
GLAVA X - MJERE ZA OBEZBJEĐENJE PRISUSTVA OSUMNJIČENOG, ODNOSNO OPTUŽENOG I USPJEŠNO VOĐENJE KRIVIČNOG POSTUPKA
Odjeljak 1 - Zajedničke odredbe
Član 123.
Vrste mjera
(1) Mjere koje se mogu poduzeti prema optuženom za osiguranje njegove prisutnosti i za uspješno vođenje krivičnog postupka jesu poziv, dovođenje, mjere zabrane, jamstvo i pritvor.
(2) Prilikom odlučivanja koju će od navedenih mjera primijeniti, nadležni organ pridržavat će se uvjeta određenih za primjenu pojedinih mjera, vodeći računa da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom.
(3) Ove mjere ukinut će se i po službenoj dužnosti odmah kad prestanu razlozi koji su ih izazvali, odnosno zamijenit će se drugom blažom mjerom kad za to nastupe uvjeti.
(4) Odredbe ove glave shodno se primjenjuju i na osumnjičenog.
Član 126.b
Izricanje mjera zabrane
(1) Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane obrazloženim rješenjem na prijedlog stranke ili branitelja.
(2) Kada odlučuje o pritvoru, Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane po službenoj dužnosti, umjesto određivanja ili produžavanja pritvora.
(3) Osumnjičeni ili optuženi će se u rješenju o izricanju mjera zabrane upozoriti da mu se može odrediti pritvor ako prekrši obavezu iz izrečene mjere.
(4) U toku istrage mjere zabrane određuje i ukida sudija za prethodni postupak, nakon podizanja optužnice - sudija za prethodno saslušanje, a nakon dostavljanja predmeta sudiji, odnosno vijeću u svrhu zakazivanja glavnog pretresa - taj sudija, odnosno predsjednik vijeća.
(5) Mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravomoćnosti presude ako toj osobi nije izrečena kazna zatvora i najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je toj osobi izrečena kazna zatvora. Zabrana putovanja može također trajati dok izrečena novčana kazna nije plaćena u potpunosti i/ili dok se u potpunosti ne izvrši odluka o imovinskopravnom zahtjevu i/ili o oduzimanju imovinske koristi.
(6) Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili sudija, odnosno predsjednik vijeća dužan je da svaka dva mjeseca ispita da li je primijenjena mjera još potrebna.
(7) Protiv rješenja kojim se određuju, produžavaju ili ukidaju mjere zabrane stranka odnosno branitelj može podnijeti žalbu, a Tužilac i protiv rješenja kojim je njegov prijedlog za primjenu mjere odbijen. O žalbi odlučuje vijeće iz člana 24. stav (7) ovog Zakona u roku od tri dana od dana prijema žalbe. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.
Član 225.Okončanje istrage
(1) Tužilac okončava istragu kad nađe da je stanje stvari dovoljno razjašnjeno da se može podići optužnica. Okončanje istrage će se zabilježiti u spisu.
(2) Ako se istraga ne završi u roku od šest mjeseci od donošenja naredbe o provođenju istrage, tužilac će obavijestiti glavnog tužioca o razlozima neokončanja istrage. Glavni tužilac odredit će u roku od 30 dana novi rok za okončanje istrage koji ne može biti duži od šest mjeseci, odnosno koji ne može biti duži od jedne godine za krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju od 10 godina ili teža kazna, te naložiti preduzimanje potrebnih mjera da bi se istraga okončala.
(3) Ako istragu nije bilo moguće završiti u roku iz stava (2) ovog člana, tužilac će o razlozima zbog kojih istraga nije završena u roku od osam dana obavijestiti glavnog tužioca, osumnjičenog i oštećenog.
(4) Osumnjičeni i oštećeni u roku od 15 dana od dana dostavljanja obavještenja iz stava (3) ovog člana mogu podnijeti pritužbu glavnom tužiocu zbog trajanja postupka. Ako glavni tužilac utvrdi da je pritužba osnovana, u roku od 30 dana odredit će novi rok u kojem se, ako postoje procesne pretpostavke, istraga mora okončati, a koji ne može biti duži od šest mjeseci, odnosno koji ne može biti duži od jedne godine za krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju 10 godina ili teža kazna, te naložiti preduzimanje potrebnih mjera za okončanje istrage, o čemu će obavijestiti podnosioca pritužbe u roku od 15 dana.
(5) Ako istraga ne bude okončana u roku iz stava (4) ovog člana, a postoje procesne pretpostavke, smatrat će se da je istraga obustavljena o čemu tužilac donosi naredbu i u roku od 15 dana o tome obavještava glavnog tužioca, osumnjičenog i oštećenog.
(6) Optužnica se ne može podići ako osumnjičeni nije bio ispitan.
VI. Dopustivost i meritum
- 18.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 19.Člana 18. stav (3) tačka m) glasi:
Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
- m)apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu.
- 20.U odnosu na navode o dužini trajanja istrage i da nije dobio obavijest, Ustavni sud je iste navode već razmotrio jer su iznijeti u ranijoj apelaciji, o kojoj je Ustavni sud odlučio u Odluci broj AP-2428/23 od 19. novembra 2024. godine. Naime, kako je utvrdio Ustavni sud, apelant je bio upoznat da postoji obavijest Tužilaštva o razlozima zbog kojih istraga u ovom predmetu nije okončana, koje je Tužilaštvo podnijelo glavnom tužiocu, kao i da je osumnjičeni u ovom predmetu s apelantom podnio pritužbu. Pri tome, apelant i dalje istrajava na tim navodima pred Ustavnim sudom, a nije se obratio Tužilaštvu i tražio informaciju o istrazi. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant nije iscrpio pravne lijekove koji mu stoje na raspolaganju u vezi s dužinom istrage.
- 21.Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka m), prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije koristio pravne lijekove koje ima na raspolaganju, Ustavni sud je u odnosu na dužinu trajanja istrage odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 22.U odnosu na osporeno rješenje kojim je apelantu izrečena mjera zabrane putovanja, te u vezi s tim pokrenuto pitanje slobode kretanja, Ustavni sud je, imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
- 23.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
- 20.
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava
- 2.ovog člana, što uključuje:
- m)Pravo na slobodu kretanja i prebivališta.
- m)
- 24.Član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju glasi:
- 25.Ustavni sud je u svojoj praksi, podržavajući praksu Evropskog suda, već ukazivao da pravo iz člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju jamči svakoj osobi pravo na slobodu kretanja unutar određene teritorije i pravo da napusti to područje, što podrazumijeva pravo putovanja u zemlju po izboru osobe u koju može biti primljena (vidi Evropski sud, Khlyustov protiv Rusije, presuda od 11. jula 2013. godine, predstavka broj 28975/05, tačka 64). Prema praksi Evropskog suda, svaka mjera kojom se ograničava pravo na slobodu kretanja mora biti u skladu sa zakonom, težiti jednom od legitimnih ciljeva navedenih u trećem stavu člana 2. Protokola broj 4 i uspostaviti pravičnu ravnotežu između javnog interesa i prava pojedinca (vidi Evropski sud, Nino Bevc protiv Hrvatske, odluka od 28. aprila 2020. godine, predstavka broj 36077/14, tačka 46).
- 26.Trajanje mjera zabrane je određeno relevantnim odredbama ZKP-a, koji je dostupan, jasan i precizan. U konkretnom slučaju sud se pozvao ne odredbe čl. 123. i 126. i druge relevantne odredbe ZKP-a. Ustavni sud smatra da su mjere zabrane izrečene u skladu sa zakonom kako to zahtijeva član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Nadalje, Ustavni sud smatra da nesumnjivo postoji i legitimni cilj zbog kojeg je mjera izrečena, a to je osiguranje nesmetanog vođenja krivičnog postupka u kojem je apelant osumnjičen i koji se nalazi u fazi istrage.
- 27.Osnovni apelantov navod je da je mjera zabrane putovanja neproporcionalna jer dugo traje. Ustavni sud ukazuje da osumnjičene i optužene osobe mogu da trpe određene restrikcije zbog postupka koji se protiv njih vodi. Ustavni sud zapaža da je apelant najprije bio u pritvoru, a kada je ta mjera ukinuta određene su mu druge mjere zabrane, od kojih konačno egzistira samo mjera zabrana putovanja. To sve jasno upućuje na revnosno postupanje suda, odnosno da sud, u skladu sa stanjem predmeta, teži da apelantu "olakša" situaciju, koliko je to moguće, a da osigura uspješno vođenje postupka. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je trajanje mjere zabrane u ZKP-u određeno u članu 126.b stav 5. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda da se u predmetima u kojima je zabrana putovanja donijeta povodom krivičnog postupka trajanje ograničenja ne može, samo po sebi, uzeti kao jedini osnov za utvrđivanje je li uspostavljena pravična ravnoteža između općeg interesa za pravilno vođenje krivičnog postupka i osobnog interesa podnosioca zahtjeva za uživanje slobode kretanja. To pitanje mora se ocijeniti prema svim posebnim obilježjima slučaja (vidi Evropski sud, Miażdżyk protiv Poljske, presuda od 24. januara 2012. predstavka broj 23592/07, tačka 35. i dalje, s daljnjim referencama). U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelant ne dovodi u pitanje tačnost razloga koje je sud naveo, a naročito da apelant ima državljanstvo SAD-a, da nema poslovnih i privatnih veza u BiH i da se protiv njega vodi još jedan krivični postupak. Razlog koji apelant navodi za ukidanje mjere je da ima djecu i da mu je sin u vojsci SAD-a, zbog čega sin ne može da dođe jer ima "vojne obaveze". Međutim, Ustavni sud primjećuje da apelant trpi određena ograničenja zbog postupka koji je u toku. Imajući u vidu sve navedene okolnosti koje su opredijelile sud za produženje mjere zabrane, zajedno s činjenicom da je apelant osumnjičen i da je istraga u toku, Ustavni sud smatra da izrečena mjera u datim okolnostima nije neproporcionalna i da na apelanta nije stavljen pretjeran teret.
- 28.Na osnovu svega izloženog, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
- 29.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati apelantov navod o povredi prava na privatni i porodični život.
VII. Zaključak
- 30.Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju kada je sud produžio mjeru zabrane, u skladu sa zakonom, zbog postojanja legitimnog cilja, za šta je dao adekvatno obrazloženje, a sama mjera u okolnostima konkretnog predmeta nije neproporcionalna.
- 31.Na osnovu člana 18. stav (3) tačka m) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 32.S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
- 33.U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić, s. r.