Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 29. maja 2009. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 66/09>
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj U 5/06, rješavajući zahtjev Ive Mire Jovića, predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine u vrijeme podnošenja zahtjeva, na osnovu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 17. stav 1. tačka 3. i člana 59. stav 2. alineja 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08) i člana 1. Odluke o izmjenama i dopunama Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine od 29. maja 2009. godine, u sastavu:

David Feldman, potpredsjednik

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Tudor Pantiru, sudija

Mato Tadić, sudija

Constance Grewe, sutkinja

Krstan Simić, sudija

Smatra se odbijenim zahtjev Ive Mire Jovića, predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine u vrijeme podnošenja zahtjeva, za ocjenu ustavnosti člana 1. stav 1, člana 2. posljednja rečenica, člana 6. stav 3, člana 10. stav 4, člana 12. st. 1, 2. i 3, člana 13. stav 2. tačka f) i člana 18. stav 2. u dijelu kojim se predviđaju tri javna RTV servisa; člana 3, člana 7. stav 2, člana 8. stav 3, člana 9. stav 1. treća i četvrta rečenica, u dijelu kojim se predviđaju dvije televizijske i dvije radiostanice za teritoriju određenog entiteta, člana 12. stav 4. i člana 42. st. 1, 2. i 3. i člana 19. stav 2. Zakona o Javnom radiotelevizijskom sistemu Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 78/05).

Odbacuje se zahtjev Ive Mire Jovića, predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine u vrijeme podnošenja zahtjeva, za ocjenu ustavnosti člana 9. stav 2. i člana 26. stav 4. Zakona o Javnom radiotelevizijskom sistemu Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 78/05) zbog toga što je podnosilac zahtjeva odustao od zahtjeva.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Ivo Miro Jović, predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine u vrijeme podnošenja zahtjeva (u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva), podnio je 16. februara 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu ustavnosti člana 1. stav 1, člana 2. posljednja rečenica, člana 6. stav 3, člana 10. stav 4, člana 12. st. 1, 2. i 3, člana 13. stav 2. tačka f) i člana 18. stav 2. u dijelu kojim se predviđaju tri javna RTV servisa; člana 3, člana 7. stav 2, člana 8. stav 3, člana 9. stav 1. treća i četvrta rečenica, u dijelu kojim se predviđaju dvije televizijske i dvije radiostanice za teritoriju određenog entiteta i člana 9. stav 2, člana 12. stav 4, člana 26. stav 4. i člana 42. st. 1, 2. i 3. Zakona o Javnom radiotelevizijskom sistemu Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 78/05, u daljnjem tekstu: osporeni zakon). Podnosilac zahtjeva je zahtjev dopunio 19. maja 2006. godine. Također, podnosilac zahtjeva je zatražio da se donese privremena mjera kojom bi Ustavni sud obustavio primjenu člana 42. st. 1. do 3. osporenog zakona sa obrazloženjem da, u protivnom, organizacija i konstituiranje tijela u skladu sa navedenim odredbama može izazvati štetne posljedice po zaštitu ustavnih prava hrvatskog naroda u okviru sistema javnog emitiranja u Bosni i Hercegovini. Podnosilac je predložio da Ustavni sud, u skladu sa članom 46. Pravila Ustavnog suda, održi javnu raspravu o ovom predmetu, navodeći da je to potrebno s obzirom na važnost pitanja koja su ovim zahtjevom pokrenuta za hrvatski narod. Podnosilac zahtjeva je 12. februara 2009. godine dostavio konačno opredijeljen zahtjev.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj U 5-06 od 31. marta 2006. godine odbio kao neosnovan podnosiočev zahtjev za donošenje privremene mjere.
  • 3.
    Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Predstavničkog doma i Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine zatraženo je 15. juna 2007. godine da dostave odgovore na zahtjev.
  • 4.
    Dom naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine 20. juna 2007. godine dostavio je odgovor na zahtjev, a Predstavnički dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine nije dostavio odgovor na zahtjev.
  • 5.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na zahtjev je 3. septembra 2007. godine dostavljen podnosiocu zahtjeva.
  • 6.
    Na osnovu člana 46. Pravila Ustavnog suda, na plenarnoj sjednici, održanoj 23. januara 2007. godine, Ustavni sud je odlučio da održi javnu raspravu na kojoj će se raspravljati o predmetnom zahtjevu pri čemu je utvrđena i lista učesnika. Na javnu raspravu su, prema utvrđenoj listi učesnika, pozvani podnosilac zahtjeva, predstavnici oba doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, predstavnici upravnih odbora RTV Bosne i Hercegovine, Federacije BiH i Republike Srpske, ureda direktora RTV Bosne i Hercegovine, Federacije BiH i Republike Srpske, Sveučilišta u Mostaru, Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, Fakulteta političkih nauka u Banjoj Luci, Udruženja "BH novinari", Asocijacije elektronskih medija, Udruge hrvatskih novinara, Institucije ombudsmana Federacije BiH i Predsjedništva BiH.
  • 7.
    Ustavni sud, na osnovu člana 46. stav 1. Pravila Ustavnog suda, 30. januara 2009. godine održao je javnu raspravu. Javnoj raspravi je prisustvovao lično podnosilac zahtjeva, a u njegovo ime, također su prisustvovali diplomirani pravnik Anto Grbić i dr. sci. Božo Žepić. Od pozvanih eksperata javnoj raspravi su prisustvovali Zdravko Šavija, predstavnik RTVRS, prof. Hanka Vajzović i Mevludin Tanović iz Upravnog odbora RTV Federacije BiH. Nakon okončane javne rasprave podnosiocu zahtjeva je ostavljen rok od 15 dana da dostavi konačno opredijeljen zahtjev.
  • 8.
    Podnosilac zahtjeva je 12. februara 2009. godine, u roku koji je određen na plenarnoj sjednici, dostavio podnesak u kojem je iznio svoj konačno opredijeljeni zahtjev. Podnesak je dostavljen Predstavničkom domu i Domu naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine 9. marta 2009. godine.
  • 9.
    U skladu sa članom 93. stav 1. alineja 2. i stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je donio odluku o izuzimanju predsjednice Ustavnog suda Seade Palavrić i sudije Mirsada Ćemana u radu i odlučivanju o predmetnom zahtjevu, jer su učestvovali u donošenju osporenog zakona kao članovi Parlamentarne skupštine.

III. Zahtjev

a) Navodi iz zahtjeva

  • 10.
    U zahtjevu podnosilac je naveo da član 1. stav 1, član 2. posljednja rečenica, član 6. stav 3, član 10. stav 4, član 12. st. 1, 2. i 3, član 13. stav 2. tačka f) i član 18. stav 2. u dijelu kojim se predviđaju tri javna RTV servisa; član 3, član 7. stav 2, član 8. stav 3, član 9. stav 1. treća i četvrta rečenica, u dijelu kojim se predviđaju dvije televizijske i dvije radiostanice za teritoriju određenog entiteta i član 9. stav 2, član 12. stav 4, član 26. stav 4. i član 42. st. 1, 2. i 3. osporenog zakona nisu saglasni čl. I/2, II/1, II/2. i II/3.h) i članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 10. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te članu 19. stav 2. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.
  • 11.
    U obrazloženju zahtjeva je navedeno da su dosadašnji uspostavljeni standardi, kao instrumenti pravne zaštite za ravnopravnu zaštitu prava konstitutivnih naroda i ravnopravnu upotrebu tri službena jezika u sistemu javnog emitiranja kako na entitetskom, tako i na državnom nivou za hrvatski narod u Bosni i Hercegovini izuzetno nepovoljni, zbog čega se, putem ovog zahtjeva, ukazala potreba za normativnim i stvarnim očuvanjem etničkog, jezičkog, kulturnog, vjerskog i drugog identiteta. Podnosilac je, kao argument za podnošenje zahtjeva, ukazao i na okolnosti pod kojima je Zakon donesen, odnosno na činjenicu da nisu prihvaćeni amandmani predstavnika hrvatskog naroda u kojima se pokušala osigurati identična ili jednaka upotreba bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika na tri kanala jednog Javnog BHRT servisa ili tri javna RTV servisa na tri službena jezika. Neprihvaćanjem amandmana, prema mišljenju podnosioca, usvojen je zakon čija koncepcija zadržava na entitetskom nivou postojanje dva javna servisa, jedan u Republici Srpskoj, de facto, isključivo na srpskom jeziku i drugi u Federaciji, uglavnom, na bosanskom jeziku. Dakle, kako je navedeno, "zadržana je asimetričnost rješenja na štetu hrvatskog jezika i samim tim hrvatskog naroda u BiH". Suština ovog dijela navoda, u kojem se osporavaju odredbe kojima su regulirana tri javna RTV sistema, odnosi se na nemogućnost hrvatskog naroda da formira radiotelevizijski kanal na hrvatskom jeziku, zbog čega podnosilac smatra da osporene odredbe nisu saglasne sa članom II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10. Evropske konvencije, a također, ni sa principom vladavine prava iz člana I/2. Ustava BiH.
  • 12.
    Član 9. stav 2. osporenog zakona, prema mišljenju podnosioca, izuzetno je restriktivan s obzirom na garancije koje pruža član 10. stav 1. Evropske konvencije, jer nije jasno na koje se nove RTV kanale unutar Odbora Sistema ova norma odnosi, odnosno da li se odnosi na buduće privatne RTV kanale. Ovu odredbu podnosilac tumači kao političku kontrolu nad radiotelevizijskim sistemom u BiH i smatra da takvo rješenje nije ekvivalentno u odnosu na njihove zahtjeve u okviru sistema javnog emitiranja u BiH.
  • 13.
    Podnosilac zahtjeva je, dalje, naveo da u osporenom članu 7. stav 2, članu 8. stav 3, kao i članu 26. stav 4. osporenog zakona "nije dana adekvatna naznaka da će predstavnici sva tri konstitutivna naroda biti jednakopravno zastupljeni u Odboru Sustava i da će sva tri službena jezika stvarno jednakopravno biti zastupljena u programima javnih RTV servisa. Naprotiv, postojeća rješenja sadržana u članku 7. stavak 2. i članku 8. stavak 3. otvaraju mogućnost da u njihovoj praktičnoj primjeni dođe do zloupotrebe prava konstitutivnih naroda u svezi sa njihovom jednakom zastupljenosti u Odboru Sustava". Podnosilac smatra da, s obzirom na nadležnosti Odbora Sistema, posebno u vezi sa programskim načelima koja se odnose na vitalni nacionalni interes svih konstitutivnih naroda i primjenu ovih principa u praksi, a slijedeći ustavni princip o konstitutivnosti naroda, osporenim zakonom treba precizno i jasno na odgovarajući način biti garantirana zastupljenost konstitutivnih naroda i "ostalih" u Odboru Sistema, odnosno osigurana jednaka zastupljenost konstitutivnih naroda. Dalje, prema mišljenju podnosioca zahtjeva, član 26. stav 4. osporenog zakona prilično općenito daje naznaku o zastupljenosti prava konstitutivnih naroda i jednakoj upotrebi tri službena jezika i dva pisma u okviru programa javnih RTV servisa. Takvo određivanje jednake zastupljenosti jezika, bez mehanizama provođenja, prema mišljenju podnosioca zahtjeva, za hrvatski narod je neprihvatljivo, jer predstavlja bojazan da će biti nastavljen neravnopravan tretman hrvatskog jezika u programima javnih servisa i samim tim nastavljeno ugrožavanje slobode izražavanja hrvatskog naroda u okviru programa javnih RTV sistema u BiH. Zbog navedenog, podnosilac zahtjeva je zabrinut za moguću otvoreniju i potpuniju diskriminaciju hrvatskog jezika u bosanskohercegovačkom medijskom prostoru, te mogućnost da će "Hrvati bez jednakog prava na svoj jezik, kao i Bošnjaci i Srbi u javnim RTV servisima, u budućnosti u Bosni i Hercegovini biti osuđeni na tihu, laganu, ali sigurnu asimilaciju, što je sudbina svakog jezika, kulture i tradicijske baštine kada se nađe u medijskoj izolaciji". Zbog svega navedenog, podnosilac zahtjeva smatra da član 7. stav 2, član 8. stav 3, kao i član 26. stav 4. osporenog zakona zahtijevaju posebnu preciznost bez mogućnosti diskrecijskih ovlaštenja kadrovskih struktura.
  • 14.
    U dopuni zahtjeva od 19. maja 2006. godine podnosilac zahtjeva je ukazao i na nesaglasnost navedenih odredaba osporenog zakona sa članom 3. stav 1. i članom 11. stav 1. alinej? a-i Evropske povelje za regionalne jezike i jezike manjina (u daljnjem tekstu: Evropska povelja), navodeći da iako Hrvati u BiH nisu nacionalna manjina, a hrvatski jezik nije regionalni ni manjinski jezik, već službeni jezik, to ne isključuje obavezu BiH da uspostavi jedan televizijski kanal na "regionalnom ili jeziku manjine", tj. službenom jeziku koji se manje upotrebljava na određenoj teritoriji BiH.
  • 15.
    Podnosilac zahtjeva je predložio da se donese privremena mjera kojom bi se obustavila primjena člana 42. st. 1, 2. i 3. osporenog zakona, o kojoj je Ustavni sud već donio odluku.
  • 16.
    Podnosilac je predložio da Ustavni sud, u skladu sa članom 46. Pravila Ustavnog suda, održi javnu raspravu o ovom predmetu, navodeći da je to potrebno s obzirom na važnost pitanja koja su ovim zahtjevom pokrenuta za hrvatski narod.

a.a) Navodi iz opredijeljenog zahtjeva nakon održane javne rasprave

  • 17.
    U završnoj riječi podnosilac zahtjeva je istakao da ostaje pri zahtjevu za ocjenu ustavnosti odredaba Zakona navedenih u zahtjevu, osim člana 9. stav 2. i člana 26. stav 4. u odnosu na koje odustaje od zahtjeva. U obrazloženju završne riječi u najvećoj mjeri su ponovljeni navodi iz zahtjeva, a apostrofirano je da se Evropska povelja u Bosni i Hercegovini primjenjuje direktno shodno Ustavu Bosne i Hercegovine i da je, stoga, irelevantan čin njena ratifikacija da bi se ona primijenila u Bosni i Hercegovini i u konkretnom slučaju. U završnoj riječi su ponovo naglašene "nužnost i opravdanost formiranja posebnog RTV kanala na hrvatskom jeziku" radi očuvanja identiteta i subjektiviteta hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.

b) Odgovor na zahtjev

  • 18.
    Dom naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine dostavio je odgovor, koji je potpisao Ilija Filipović, predsjedavajući Doma naroda. U odgovoru je navedeno da u cijelosti podržavaju zahtjev podnosioca, te da "iz istih razloga nemaju potrebe davati bilo kakve nove prijedloge ili dodatna obrazloženja". U suštini, smatraju da je pravo na osnivanje institucija na vlastitom jeziku jedno od osnovnih kolektivnih i individualnih ljudskih i ustavnih prava i sloboda, te da će Ustavni sud svojom odlukom pridonijeti daljnjem jačanju međusobnog povjerenja konstitutivnih naroda i građana, kao i stabilnosti države i društva.

IV. Javna rasprava

Stavovi podnosioca zahtjeva

  • 19.
    Podnosilac zahtjeva je opširno izložio historijski kontekst ovog predmeta, ukazujući pri tome na nužnost očuvanja etničkog identiteta posebno hrvatskog naroda koji je, iako konstitutivan, u Bosni i Hercegovini u manjini. U izlaganju je ukazano na "majorizaciju" koja je provedena u postupku usvajanja osporenog zakona s obzirom na to da hrvatski zastupnici nisu glasali za predloženi zakon u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine. U tom kontekstu je naglasio da je protivljenje hrvatskog naroda osporenom zakonu jasno izraženo i činjenicom da Hrvati u Ustavnom sudu nisu glasali za odluku kojom je odbijen kao neosnovan zahtjev da se utvrdi da je predloženi zakon destruktivan po hrvatski nacionalni interes. Podnosilac zahtjeva je iznio primjere koji, prema njegovom mišljenju, ukazuju na proces asimilacije hrvatskog naroda sa posebnim naglaskom na asimilaciju u pogledu korištenja hrvatskog jezika i običaja. U okviru obrazlaganja nezadovoljstva postojećim radiotelevizijskim sistemom iznesen je podatak o 83.000 Hrvata koji ne plaćaju pretplatu za javni RTV servis. U ostalom dijelu uvodnog izlaganja podnosioca zahtjeva u najvećoj mjeri su ponovljeni stavovi iz zahtjeva i zaključeno da u Bosni i Hercegovini "nedostaje 40% Hrvata, a da mediji za to snose veliku odgovornost i da zato postoji potreba za ovom vrstom borbe".
  • 20.
    U izlaganju je, dalje, istaknuto da je pravo na jezik individualno i kolektivno pravo i da oduzimanje tog prava predstavlja i oduzimanje identiteta jednog naroda, što se dešava osporenim zakonom. Naglašeno je da je osporeni zakon trebalo da bude odraz volje svih građana, što nije slučaj s obzirom na način njegovog predlaganja i donošenja, a da on, ustvari, samo "proizvodi stanje nejednakopravnosti, jer ovaj zakon ne poznaje narode i proizvodi frustracije cijelog naroda". Navedeno je da je osporenim zakonom na diskriminirajući način predviđeno samo da entiteti imaju svoje RTV servise, a da to nemaju narodi, te pošto Hrvati žive u zajedničkom entitetu, oni nemaju pravo na svoj RTV kanal. Istaknuto je da se od Ustavnog suda traži da ide dalje od puke jurističke logike, odnosno da usvoji širi pristup kada bude razmatrao ovaj predmet.
  • 21.
    U dijelu izlaganja o primjeni Evropske povelje dat je historijski osvrt na usvajanje i primjenu ovog međunarodnopravnog instrumenta, njenu hijerarhijsku lociranost u odnosu na ostale opće akte Vijeća Evrope, a posebno Evropsku konvenciju, pri čemu je sâm podnosilac ostavio otvorena određena pitanja primjene ovog instrumenta. Istaknuto je da se Evropska povelja krši u Bosni i Hercegovini određenim činjenjima organa vlasti u Bosni i Hercegovini, jer se pogrešno smatra da se Evropska povelja odnosi samo na manjinske jezike. U tom smislu je ukazano na član 3. Evropske povelje koji obuhvata službene jezike koji se manje upotrebljavaju na određenim područjima potpisnice Evropske povelje, te da se tako sva prava iz Evropske povelje primjenjuju. U ovom kontekstu je ukazano na to koja sve prava daje Evropska povelja. Navedeno je da je obaveza potpisnica Evropske povelje, pa tako i Bosne i Hercegovine, i omogućavanje formalnih pretpostavki za registraciju kod mjerodavnih organa institucija na jezicima na koje se Evropska povelja odnosi, ali i stvaranje materijalnih pretpostavki za uspostavljanje takvih institucija. Podnosilac zahtjeva je ukazao na to da ne samo da to nije tako u praksi nego se preduzimaju i radnje suprotne ovome kao što je slučaj sa zabranom Regulatorne agencije za komunikacije Bosne i Hercegovine da se koriste etničke odrednice u službenim nazivima radijskih stanica sa hrvatskim predznakom. Podnosilac zahtjeva, na kraju, problematizirao je pitanje šta su to "europska načela" na kojima treba biti zasnovano uređenje radiotelevizijskog sistema u Bosni i Hercegovini, kako je to propisano u Studiji izvodljivosti za približavanje Bosne i Hercegovine Evropskoj uniji. Prema mišljenju podnosioca zahtjeva, to su nesumnjivo i principi iz Evropske povelje kao evropskog međunarodnog instrumenta.
  • 22.
    Na pitanje Ustavnog suda da li činjenica što se neki zakon ne primjenjuje, ili zato što nije podržan u zakonodavnoj proceduri čini zakon neustavnim, odgovoreno je da, strogo formalno, to vjerovatno nije slučaj, ali da se u praksi često događa da se primijeni "nešto što nekome odgovara, a prećutnim preglasavanjem se ne provodi ono što u zakonu piše".
  • 23.
    Na pitanje Ustavnog suda da li misli da bi novi kanal na hrvatskom jeziku trebalo da bude na čistom književnom hrvatskom jeziku ili kolokvijalnom jeziku, nije konkretno odgovoreno, nego je ukazano na potrebu da se očuva identitet hrvatskog naroda putem jezika s obzirom na njegov postepeni nestanak u svakodnevnom govoru.
  • 24.
    Na pitanje Ustavnog suda da li smatra da je prava uloga Ustavnog suda da razmotri valjanost zakona s obzirom na ono što nije, ili što jeste u zakonu, podnosilac zahtjeva je odgovorio da nije ideja da se primijeni nešto što u Ustavu nema, ali je ideja da se primijeni u praksi ono što se kaže u zakonu.
  • 25.
    Na daljnji upit Ustavnog suda da li u osporenom zakonu ima nešto o TV kanalima na srpskom, hrvatskom i bosanskom jeziku, te da li je ideja da se naprave zasebni kanali na jezicima naroda u duhu multikulturnog društva o kojem govorimo, odgovoreno je da bi, upravo suprotno, formiranje ovakvih kanala unaprijedilo multikulturalnost društva.
  • 26.
    Na posljednji upit Suda da se izjasni o tome da li se njegov zahtjev odnosi na pitanje implementacije osporenog zakona, ili na neustavnost njegovih odredaba, podnosiocu zahtjeva, uz njegovu saglasnost, ostavljen je rok od 15 dana da svoj konačni zahtjev opredijeli i dostavi Ustavnom sudu.

Stavovi prof. Hanke Vajzović - Fakultet političkih nauka u Sarajevu, Odsjek žurnalistike

  • 27.
    Na početku izlaganja izneseni su odgovori na pitanja koja je postavio Ustavni sud u okviru javne rasprave. Tako je navedeno mišljenje da se neuspostavljanjem javnog servisa ili kanala na hrvatskom jeziku ne ograničava sloboda izražavanja hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini, da hrvatski narod nije diskriminiran u odnosu na druga dva naroda u sadašnjim prilikama uz postojeći RTV servis, nego da se eventualno može govoriti o diskriminaciji "ostalih" u odnosu na konstitutivne narode. Također je navedeno da se neuspostavljanjem RTV servisa na hrvatskom jeziku ne krši Evropska povelja o regionalnim i manjinskim jezicima, jer se ni u jednoj odredbi ne može naći usporedba sa našom jezičkom situacijom, te da za očuvanje kulturnog, jezičkog, vjerskog i drugog identiteta ni hrvatskog, niti ijednog od tri konstitutivna naroda, nije neophodan zaseban kanal u okviru postojećeg RTV sistema. U vezi sa pitanjem o navodnoj povredi prava na slobodu izražavanja, naglašeno je da svako može privatno i javno govoriti kako želi, a da je drugo pitanje šta svako mora slušati u kontekstu današnjeg vremena, te da se ne može govoriti o narušavanju slobode izražavanja, pa ni o eventualnoj ugroženosti jednog naroda, nego o ugroženosti svih zbog politike koja se vodi u novije vrijeme. S obzirom na ovaj kontekst, probleme treba rješavati njegovanjem tolerancije i podizanjem nivoa jezičkog znanja. Navedeno je da nema mjesta za pozivanje na Evropsku povelju s obzirom na to da se ona odnosi na jezike manjina, a da su Hrvati konstitutivan narod. Što se tiče stvarnog identiteta jezika (simbolička različitost jednog naspram drugih), naglašeno je da se on ne ignorira, već ravnopravno tretira u slobodi individualnog izbora u medijima čak i dosljednije nego što to nudi jezička praksa prosječnog korisnika ovog jezika u Bosni i Hercegovini. U prilog ovoj tezi rečeno je da je "dovoljno nabrojati i prebrojati voditelje i novinare hrvatske nacionalnosti (osobito na FTV), odnosno one koji govore ili nastoje govoriti hrvatskim jezikom".
  • 28.
    Na pitanje Ustavnog suda upućeno prof. Hanki Vajzović da navede da li je detaljnije pročitala odredbe Evropske povelje prema kojima je, između ostalog, predviđeno da se primjenjuje i na službene jezike koji se manje upotrebljavaju, pri čemu je ukazano i na odredbu o mogućnosti da se osnuje poseban kanal, profesorica je odgovorila da se detaljnije pripremila za prethodnu javnu raspravu, koja je u međuvremenu otkazana. Prema njenom mišljenju, cijela priča je deplasirana u Bosni i Hercegovini, jer na nivou komunikacije objektivno nema problema, a smetnje postoje na nivou simboličkih, a ne komunikativnih vrijednosti.
  • 29.
    Na pitanje Ustavnog suda da li postoji opasnost da se izgubi jezički identitet tako da generacije prestanu govoriti svoj jezik, npr., srpski jezik, zbog jezika koji se koristi u elektronskim medijima, te da li su u tom smislu obavljena istraživanja na fakultetu na kojem predaje, prof. Vajzović je odgovorila da ne postoji opasnost od stvaranja uniformnog jezika, jer je taj proces u Bosni i Hercegovini završen. U tom kontekstu je navela da je Bosna i Hercegovine bila potpuno otvorena prema tzv. varijantama i da se izgrađivao bogat sistem sinonimskih odnosa, te da su birane riječi koje su u određenim okolnostima potrebne, pa smo se i na taj način učili da budemo tolerantni.

Stavovi Mevludina Tanovića - Upravni odbor RTV Federacije BiH

  • 30.
    Na početku je iznesena teza, uz pozivanje na njen izvor, o tome da u Bosni i Hercegovini ne postoje tri različita jezika, nego da se, u suštini, govori o srpskom, hrvatskom i bosanskom jeziku na leksičkom nivou. U stavovima je izraženo da se podnesenim zahtjevom pokreće pitanje političkog, a ne jezičkog karaktera. Data su jezička zapažanja sa objašnjenjima da se, kada je riječ o jezicima koje govore narodi u Bosni i Hercegovini, često radi o jezičkoj sinonimiji. Također je rečeno da, kada je u pitanju radiotelevizijski sistem, prigovori koji se eventualno mogu objektivno iznijeti odnose se na pitanje da li su jednako afirmirana područja u javnom servisu, a ne na pitanje dovoljne zastupljenosti hrvatskog jezika. Iznesen je stav da bi na nivou Bosne i Hercegovine trebalo da postoji jedan RTV servis sa regionalnim dopisništvima na teritoriji BiH.
  • 31.
    Na pitanje Ustavnog suda o tome da li je izneseni lingvistički pristup jeziku i njegovoj prirodi platforma na kojoj se zasniva rad javnog RTV servisa u kojem je zaposlen Mevludin Tanović je odgovorio da se, u principu, upotrebljavaju riječi koje se "u našem jeziku" najviše koriste tako da ih ljudi mogu razumjeti. Pri tome se, na upit Ustavnog suda o korištenju termina "našem jeziku", ispravio da je pod tim mislio na "naše jezike".

Stavovi Zdravka Šavije -RTVRS

  • 32.
    Kao član Komisije koja je radila na izradi osporenog zakona, iznio je stav da je već prilikom izrade Nacrta zakona bilo jasno da je Komisija bila ograničena principima koje su ugovorili entitetski premijeri, OHR i Evropska komisija. Također, prilikom izrade ovog zakona vodilo se računa o Evropskoj preporuci broj 96/10 koja govori o samostalnosti javnog RTV servisa, a koja se odnosi na pravljenje vijesti i predstavljanje programa. Prilikom izrade Nacrta zakona, kako je rečeno, bio je cilj da on bude usklađen i sa osnovnim međunarodnim dokumentima kojima je uređena ova oblast a to su Direktive Vijeća Evrope i Konvencija o prekograničnoj televiziji. U izlaganju je izražen stav da Upravni odbor RTVRS podržava zahtjev podnosioca koji traži da se uspostavi kanal na hrvatskom jeziku. Međutim, naglašeno je da se ne podržava stav koji se odnosi na sastav upravnih odbora s obzirom na to da su u svim servisima u upravnim odborima zastupljeni svi konstitutivni narodi. Iznio je stav da je suština problema u neprovođenju pojedinih odredaba Zakona, kao što su i osporene odredbe, te je predložio da se pokrene procedura izmjene Zakona.
  • 33.
    Na pitanje Ustavnog suda da li je u okvirima zakonodavne vlasti pokrenuto pitanje procjene određenih aspekata osnivanja kanala na hrvatskom jeziku, uključujući njegovu prirodu i ciljeve, tehničke aspekte, potencijalni auditorij, kao i obaveze koje proizlaze iz međunarodnih instrumenata o ljudskim pravima, posebno za procjenu eventualne diskriminacije ili disproporcije u upotrebi hrvatskog jezika u okviru Javnog RTV sistema u BiH, odgovoreno je da je, kada je u pitanju eventualna diskriminacija, Vijeće Evrope u julu 2006. godine dalo pozitivno mišljenje o Zakonu. Dalje, u odnosu na drugi dio pitanja, istaknuto je da je u okviru resornog ministarstva u Vijeću ministara formirana komisija čiji je zadatak da sagleda sve aspekte za uspostavljanje takvog kanala, a uporište za njegovo uspostavljanje je zasnovano na članu 9. osporenog zakona.
  • 34.
    Na sljedeće pitanje Ustavnog suda da li je povod za preispitivanje Zakona, kako bi sistem bio djelotvorniji, racionalniji i efikasniji, bio prigovor hrvatskog naroda o diskriminaciji, istaknuto je da je prvi problem u primjeni Zakona bilo to što nije uspostavljena Korporacija koju bi trebali činiti članovi upravnih odbora sva tri sistema, te da treba imati u vidu da nije imenovan Upravni odbor federalne televizije. Uspostavljanje Korporacije bi, kako je rečeno, doprinijelo boljem funkcioniranju Sistema, pri čemu je naglašeno da ovaj problem pokazuje da se ne provode zakoni koji se donesu.
  • 35.
    Na pitanje Ustavnog suda da razjasni da li je suština problema u vezi sa osporenim zakonom njegova nepravilna primjena, ili same odredbe, odgovoreno je da je riječ o kašnjenju u donošenju odluka i podzakonskih akata, odnosno o neprovođenju Zakona. On je detaljnije objasnio u čemu su problemi u provođenju Zakona i ponovo istakao problem u vezi sa neformiranjem Korporacije.
  • 36.
    Na sljedeće pitanje Ustavnog suda da li je član 26. osporenog zakona samo "gola norma na papiru", odnosno da li se implementira ono što je navedeno u toj odredbi Zakona, rečeno je da bi ona trebalo da se primjenjuje, ali da to nije tako u praksi. S tim u vezi, iznesen je podatak da je RTVRS dobila dozvolu Sistema Regulatorne agencije za komunikacije, a da RTVBiH i RTV Federacije BiH nisu, i to zbog kašnjenja u imenovanju člana Upravnog odbora. Također, potvrđeno je da je ova odredba "mrtvo slovo na papiru". U kontekstu iznošenja podataka o dobijanju dozvola Sistema, a na upit Ustavnog suda da li dobijanje dozvole Sistema znači da je RTVRS ispunila sve uvjete, uključujući i zastupljenost jezika i kultura drugih naroda, odgovoreno je da dobijanje dozvole Sistema znači da su samo dobijene norme koje tek treba da budu ispunjene, a ne da su svi uvjeti ispunjeni.

IV. Relevantni propisi

  • 37.
    Zakon o Javnom radiotelevizijskom sistemu Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 78/05 od 8. novembra 2005. godine):

Član 1. stav 1.

Ovim zakonom se uređuju: Javni radiotelevizijski sistem u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: JRTS Bosne i Hercegovine) i odnosi triju javnih RTV servisa i zajedničkog pravnog subjekta unutar tog sistema, kao i njegova djelatnost i organiziranje.

Član 2. u relevantnom dijelu glasi:

Š...Ć

dozvola Sistema obuhvata pojedinačne dozvole tri javna RTV servisa.

Član 3.

  • 1.
    Sistem javnog emitiranja u Bosni i Hercegovini čine:
    • a)
      Radio-televizija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: BHRT) kao Javni RTV servis Bosne i Hercegovine;
    • b)
      Radio-televizija Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: RTFBiH) kao Javni RTV servis Federacije Bosne i Hercegovine;
    • c)
      Radio-televizija Republike Srpske (u daljnjem tekstu: RTRS) kao Javni RTV servis Republike Srpske;
    • d)
      Korporacija javnih RTV servisa Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Korporacija).
  • 2.
    Zakoni o BHRT, RTFBiH i RTRS bit će usklađeni sa odredbama ovog zakona.
  • 3.
    Promet robe i usluga između članova Sistema ne podliježe porezu na promet.

Član 6. stav 3. u relevantnom dijelu glasi:

Š...Ć

  • 3)
    Korporacija u ime sva tri javna RTV servisa:

Š...Ć

Član 7. stav 2.

  • 2.
    Odbor Sistema sastoji se od 12 članova. Odbor Sistema čine svi članovi upravnih odbora javnih RTV servisa (po četiri člana iz svakog javnog RTV servisa), koji su članovi Odbora Sistema po službenoj dužnosti.

Član 8. stav 3.

  • 3.
    Odbor Sistema može pravovaljano odlučivati ako je na sjednici prisutno najmanje sedam članova (kvorum) iz sva tri javna RTV servisa. Odbor Sistema odluke donosi većinom glasova prisutnih članova. U slučaju jednakog broja glasova, odlučujući glas je glas predsjednika Odbora Sistema.

Član 9. stav 1. i stav 2. u relevantnom dijelu glase:

  • 1.
    Regulatorna agencija dodjeljuje frekvencije javnim RTV servisima za jednu televizijsku i dvije radiostanice za cijelu teritoriju Bosne i Hercegovine, za dvije televizijske i dvije radiostanice za teritoriju određenog entiteta, po cijenama koje utvrdi Regulatorna agencija Š...Ć.
  • 2.
    Vijeće ministara BiH ima pravo pokrenuti postupak osnivanja novog RTV kanala unutar Sistema, nakon konsultiranja sa Regulatornom agencijom i Odborom Sistema. Vijeće ministara BiH razmotrit će inicijative nakon izrade nezavisne, transparentne i obimne analize koja obuhvata: program, spektar, tehničke, finansijske i druge informacije kojima se opravdava osnivanje novog kanala.

Član 10. stav 4. u relevantnom dijelu glasi:

Š...Ć

  • 4.
    Dozvolom Sistema utvrđuje se komplementarni set obaveza za tri javna RTV servisa i obuhvata sljedeće:

Š...Ć

Član 12.

  • 1.
    Korporacija je zajednička upravljačka struktura između javnih RTV servisa sa jednakim pravima i obavezama prema sva tri javna RTV servisa (BHRT, RTFBiH i RTRS).
  • 2.
    Tri javna RTV servisa ovim zakonom uspostavljaju Korporaciju.
  • 3.
    Korporacija ima obavezu da uvodi nove tehnologije, u dogovoru sa sva tri javna RTV servisa.
  • 4.
    Korporacija ima organizacijske jedinice u Sarajevu, Banjoj Luci i Mostaru.

Član 13. stav 2. tačka f)

Korporacija je odgovorna:

Š...Ć

  • f)
    za usklađivanje sistema, politike i procedure između tri javna RTV servisa, kako je definirano članom 6. ovog zakona.

Član 18. stav 2.

Š...Ć

  • 2)
    Organizacijske jedinice zadužene za taksu sva tri javna RTV servisa prate naplatu RTV takse i o tome obavještavaju Odbor Sistema.

Š...Ć

Član 26. stav 4.

  • 4)
    Programi javnih RTV servisa uvažavat će prava konstitutivnih naroda i ostalih i bit će uređivani ravnopravno na sva tri službena jezika i dva pisma.

Član 42. st. 1. do 3.

  • 1)
    Konstituirajuća sjednica Odbora Sistema bit će sazvana u roku od 15 dana od imenovanja dovoljnog broja članova upravnih odbora javnih RTV servisa kako bi se imao kvorum Odbora Sistema. Do uspostavljanja Odbora Sistema i pojedinačnih odbora javnih RTV servisa postojeći upravni odbori obavljat će svoju dužnost.
  • 2)
    Statut Korporacije odobrava Odbor Sistema u roku od 30 dana od dana održavanja prve sjednice.
    • 3.
      Korporacija će biti registrirana prema Zakonu o registraciji pravnih lica čiji su osnivač institucije BiH (Zakon o registraciji, "Službeni glasnik BiH" broj 37/03) u roku od 45 dana od konstituirajuće sjednice.

V. Dopustivost

  • 38.
    Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva u dijelu u kojem je podnosilac odustao od zahtjeva Ustavni sud je pošao od odredaba člana 17. stav 1. tačka 3. Pravila Ustavnog suda.

Član 17. stav 1. tačka 3. Pravila Ustavnog suda glasi:

Zahtjev nije dopustiv ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

  • 3.
    Podnosilac zahtjeva je odustao od zahtjeva;
  • 39.
    Podnosilac zahtjeva u opredijeljenom zahtjevu, nakon održane javne rasprave, odustao je od dijela zahtjeva kojim je tražio da se ocijeni ustavnost člana 9. stav 2. i člana 26. stav 4. osporenog zakona.
  • 40.
    Imajući u vidu odredbu člana 17. stav 1. tačka 3. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se zahtjev odbaciti kao nedopušten ukoliko je podnosilac zahtjeva odustao od zahtjeva, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 41.
    U pogledu ostalog dijela zahtjeva podnosioca, Ustavni sud naglašava da, prema članu VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud će imati isključivu jurisdikciju da odluči o bilo kojem sporu koji se javlja prema ovom ustavu i koji je nastao između entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog entiteta ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući i to da li je bilo koja odredba zakona jednog entiteta u skladu sa ovim ustavom. Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, inter alia, može ovakve sporove uputiti Ustavnom sudu.
  • 42.
    Podnosilac zahtjeva je u vrijeme podnošenja zahtjeva bio predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine i stoga je ovlašten da podnese predmetni zahtjev na osnovu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine.
  • 43.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 17. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da je predmetni zahtjev dopustiv, zato što ga je podnio ovlašteni subjekt, i da ne postoji nijedan formalni razlog iz člana 17. stav 1. Pravila Ustavnog suda zbog kojeg zahtjev nije dopustiv.

VI. Meritum

  • 44.
    Podnosilac zahtjeva je naveo da odredbe osporenog zakona nisu saglasne sa čl. I/2, II/1. i II/2. Ustava BiH, zatim, sa članom II/3.h) Ustava BiH i članom 10. Evropske konvencije, članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 14. Evropske konvencije, te članom 19. stav 2. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. U dopuni zahtjeva je navedeno da odredbe osporenog zakona nisu u skladu sa članom 3. stav 1. i članom 11. stav 1. alineje a-i Evropske povelje.

Relevantne odredbe Ustava Bosne i Hercegovine, Evropske konvencije i Evropske povelje glase kako slijedi:

Član I/2. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

  • 2.
    Demokratski principi

Bosna i Hercegovina je demokratska država koja funkcionira u skladu sa zakonom i na osnovu slobodnih i demokratskih izbora.

Član II/1, II/2. i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

  • 1.
    Ljudska prava

Bosna i Hercegovina i oba entiteta će osigurati najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda. U tu svrhu postoji Komisija za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, kao što je predviđeno u Aneksu 6. Općeg okvirnog sporazuma.

  • 2.
    Međunarodni standardi

Prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.

  • 4.
    Nediskriminacija

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kom osnovu kao što su spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno i socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

Član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

...

  • h)
    slobodu izražavanja;

Član 10. Evropske konvencije glasi:

  • 1.
    Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanje javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.
  • 2.
    Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje (su) neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprečavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavanja širenja povjerljivih informacija, ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristranosti suda.

Član 19. stav 2. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima glasi:

Svako ima pravo na slobodu izražavanja; ovo pravo podrazumijeva slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja svake vrste, bez obzira na granice, bilo usmeno, pismeno, putem štampe ili u umjetničkom obliku, ili ma kojim drugim sredstvom po svom izboru.

Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

Evropska povelja

Član 2.

  • 1.
    Svaka stranka se obavezuje na primjenjivanje odredaba Dijela II za sve regionalne ili manjinske jezike koji se govore u okviru njenog područja, te na poštivanje definicija iz člana 1.
  • 2.
    U pogledu svakog jezika specificiranog u vrijeme ratifikacije, prihvaćanja ili potvrde, u skladu sa članom 3, svaka stranka obavezuje se na primjenjivanje minimuma od 35 stavova ili podstavova odabranih između odredaba Dijela III ove povelje, uključujući najmanje tri stava odabrana iz svakog od čl. 8. i 12, te jednog između svakog od čl. 9, 10, 11. i 13.

Član 3.

Praktične upute

  • 1.
    Svaka država ugovornica pobliže će odrediti u svojim ratifikacionim instrumentima, prihvaćanju ili potvrdi svaki od regionalnih ili manjinskih jezika ili službeni jezik koji je u manjoj upotrebi na cijelom ili dijelu područja na koji će se stavovi izabrani u skladu s članom 2. stav 2. primjenjivati.
  • 2.
    Svaka stranka smije, naknadno, izvijestiti glavnog sekretara da prihvaća obaveze koje proizlaze iz odredaba bilo kojeg drugog stava Povelje do tada nenavedenog u njenim ratifikacionim instrumentima, prihvaćanju ili potvrdi. Ona može, također, izvijestiti da će primjenjivati stav 1. ovoga člana i na druge regionalne ili manjinske jezike, ili na druge službene jezike koji su u manjoj upotrebi na cijelom ili dijelu njenog područja.
  • 3.
    Obaveze na koje se poziva gore navedeni stav smatrat će se sastavnim dijelom ratifikacije, prihvatanja ili potvrde i imat će isti učinak računajući od dana njihove notifikacije.

Član 11. tačka 1. alineja a)

  • 1.
    Ugovorne stranke se obavezuju da za korisnike regionalnih ili manjinskih jezika na područjima na kojima se oni govore u skladu sa stanjem svakog jezika, te zavisno od nadležnosti koju ima javna vlast direktno ili indirektno u toj oblasti, te poštivajući načelo nezavisnosti i autonomije medija:
    • a)
      u mjeri u kojoj radio i televizija imaju karakter javne službe:

i. osiguraju osnivanje bar jedne radiostanice i jednog televizijskog kanala na regionalnom ili manjinskom jeziku, ili....Š...Ć.

PRAVNI ARGUMENTI IZNESENI U MERITUMU RASPRAVE ZAHTJEVA

A) ARGUMENTI PREMA KOJIMA JE OSPORENI ZAKON U SKLADU SA USTAVOM BOSNE I HERCEGOVINE I MEĐUNARODNIM INSTRUMENTIMA

  • 45.
    U pogledu navoda o povredi prava na slobodu izražavanja i diskriminaciji u uživanju ovog prava, u raspravi je ukazano na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) koji u svojim presudama daje veliki značaj pravu na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije. Također je upućeno na relevantnu praksu tog suda kao što su predmeti Handyside (vidi, Evropski sud, presuda od 7. decembra 1976. godine, serija A-24), Jerasild (vidi, Evropski sud, presuda od 23. septembra 1994. godine, serija A-298) i The Observer and Guardian (vidi, Evropski sud, presuda od 26. novembra 1991. godine). Posebno je naglašen stav Evropskog suda da država mora voditi računa da u reguliranju javnog emitiranja ne povrijedi pravo lica da dobije informaciju (vidi, Evropski sud, Autronic AG, presuda od 22. maja 1990. godine, serija A-178).
  • 46.
    U raspravi je, također, ukazano i na Odluku Ustavnog suda u predmetu broj U 10/05, u kojoj je odlučivano o zahtjevu predsjedavajućeg Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine da se utvrdi postojanje ustavne osnove da se Prijedlog Zakona o Javnom radiotelevizijskom sistemu Bosne i Hercegovine smatra destruktivnim po vitalne interese hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Naglašeno je da je Ustavni sud već razmatrao slične navode u vezi sa pitanjem ograničenja slobode izražavanja hrvatskog naroda u kontekstu tadašnjeg Prijedloga zakona, a sada usvojenog osporenog zakona. Konkretno, Ustavni sud je razmatrao da li se krše kolektivna i pojedinačna prava hrvatskog naroda zbog toga što mu se ne omogućava da ispolji slobodu izražavanja na hrvatskom jeziku, odnosno da zadovolji svoja kulturna, obrazovna i vjerska prava koja nesporno predstavljaju vitalni interes. Pozivanjem na stavove u ovoj odluci ukazano je na to da je relevantno pozvati se na argumentaciju koja je sumirana u stavu Ustavnog suda u odnosu na to da tadašnji Prijedlog osporenog zakona nije destruktivan po vitalni interes hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini u pogledu upotrebe hrvatskog jezika. Posebno je ukazano na stav iznesen u citiranoj odluci prema kojem predloženi Zakon ne isključuje bilo koji jezik konstitutivnih naroda, niti favorizira jezik jednog konstitutivnog naroda u odnosu na druge, već, upravo, u članu 26. stav 4. garantira jednakost sva tri službena jezika konstitutivnih naroda. Predloženi zakon ne sadrži odredbe koje bi očigledno (prima facie) ili nužno ukazivale da hrvatski jezik neće biti ravnopravno zastupljen u odnosu na druga dva službena jezika konstitutivnih naroda, a član 26. stav 4. garantira jednaku zastupljenost hrvatskog jezika (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 10/05 od 22. jula 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 64/05). Dalje, u raspravi je ukazano i na to da je Ustavni sud u citiranom predmetu zaključio da s obzirom na to da osporenim odredbama nije dat privilegirani status niti jednom od konstitutivnih naroda na štetu nekog drugog naroda, u konkretnom slučaju hrvatskog naroda ne može se zaključiti niti da su osporene odredbe diskriminirajuće za hrvatski narod (vidi, st. 44. do 47. Odluke broj U 10/05). U ovim stavovima je, također, ukazano na to da se veći dio argumentacije koja je iznesena na javnoj raspravi upravo odnosio na pitanje statusa hrvatskog jezika u Bosni i Hercegovini u odnosu na jezike drugih konstitutivnih naroda. Također je iznesen stav da se argumentacija odnosila na korištenje jezika u medijima i obim zastupljenosti hrvatskog jezika u medijima u Bosni i Hercegovini pri čemu je podnosilac zahtjeva ukazao na mogućnost asimilacije hrvatskog naroda zbog nedovoljne zastupljenosti hrvatskog jezika u medijima. U ovim stavovima je zaključeno da podnosilac zahtjeva, u prilog svojoj iznesenoj tezi, nije iznio konzistentne analitičke, ni statističke parametre. Naglašeno je da se, u suštini, problemi koje apostrofira podnosilac zahtjeva odnose na primjenu osporenog zakona, a ne na odredbe Zakona kao takve, što je i sâm podnosilac zahtjeva naglasio u toku javne rasprave, a i eksperti koji su pozvani na javnu raspravu. Ukazano je na to da je nužno da se Ustavni sud ograniči na svoju nadležnost da ocijeni ustavnost odredaba čija se ocjena ustavnosti traži u zahtjevu. Također, ni argumentacija ponuđena na javnoj raspravi ne mijenja izneseni stav da osporeni zakon ne sadrži odredbe koje favoriziraju jezik nekog od konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini na štetu drugih, odnosno koje hrvatskom narodu onemogućavaju da ispolji slobodu izražavanja na hrvatskom jeziku, odnosno da zadovolji svoja kulturna, obrazovna i vjerska prava.
  • 47.
    U pogledu, navodno, diskriminirajućeg karaktera osporenih odredaba, a u vezi sa pravom na slobodu izražavanja, u dijelu stavova je ukazano na eksplicitan stav koji je usvojio Ustavni sud u citiranoj Odluci broj U 10/05 prema kojem je za Ustavni sud, bez ikakve sumnje, jasno da predloženi Zakon ne daje bilo kakvog osnova da bi se moglo zaključiti da će Hrvati biti diskriminirani u odnosu na druga dva naroda u pogledu zastupljenosti hrvatskog jezika, kulture i tradicijske baštine na programima javnih radiotelevizijskih servisa. Naime, odredbe člana 26. st. 4. i 5. predloženog Zakona jasno propisuju da će u programima javnih RTV servisa ravnopravno biti zastupljeni službeni jezici sva tri konstitutivna naroda i dva pisma, te njihova kultura i tradicijska baština. Kao što je navedeno, zbog toga postoji velika razlika između ovog predmeta i Odluke broj U 8/04 od 25. juna 2004. godine, gdje relevantne odredbe navedenog zakona izričito navode mogućnost upotrebe samo jednog ili dva službena jezika kao zvaničnog jezika ili jezika u visokoškolskim ustanovama. Ništa na prvi pogled, u ovom slučaju, ne govori da je predloženi Zakon suštinski diskriminirajući, ili da će biti primijenjen na diskriminirajući način. Naprotiv, indikacije govore upravo suprotno. Ustavni sud napominje da se kao argumenti da je predloženi Zakon destruktivan po vitalne interese hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini ne mogu koristiti tvrdnje da su postojeće televizijske stanice Federacije BiH i Republike Srpske navodno, de facto, televizijske stanice na bosanskom i srpskom jeziku i da zadovoljavaju potrebe samo bošnjačkog i srpskog naroda. Ustavni sud ne prihvata taj argument. Ustavni sud smatra da se programski principi i standardi definirani u čl. 26. i 27. (posebno naglašavajući ravnopravnu zastupljenost sva tri službena jezika, dva pisma, kao i kulture i tradicijske baštine konstitutivnih naroda u emitiranju programa) predloženog Zakona moraju primjenjivati na sve radiotelevizijske emitere na svim nivoima (državnom, entitetskom, kantonalnom, općinskom).
  • 48.
    U odnosu na navode o povredi principa "konstitutivnosti naroda" u vezi sa odredbama kojima su propisani izbor, sastav i funkcioniranje Odbora Sistema, kao i odredbama o provođenju programskih principa, u iznesenim stavovima je naglašeno da je Vijeće za zaštitu vitalnih interesa Ustavnog suda Federacije BiH razmatralo Prijedlog Zakona o radiotelevizijskom servisu Federacije BiH, kao javnom servisu u sistemu javnog emitiranja u Bosni i Hercegovini. U svojoj Odluci broj U 11/06 od 19. jula 2006. godine Vijeće je zaključilo da se Prijedlogom Zakona o Javnom servisu Radio-televizije Federacije Bosne i Hercegovine povređuje vitalni nacionalni interes konstitutivnog hrvatskog naroda zbog toga što pojedinim rješenjima nisu osigurane garancije da neće biti diskriminiran u ravnopravnom ostvarivanju prava utvrđenih Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Dalje, kako se apostrofira u ovim stavovima, u citiranoj odluci je zaključeno da treba da se jasno utvrde zakonski instrumenti zaštite za sva tri konstitutivna naroda i građane, na način da bi se eliminirala svaka mogućnost favoriziranja bilo kog naroda, a time i diskriminacija na ravnopravnu upotrebu jezika i pisma, uvažavanja nacionalnih, regionalnih, tradicijskih, vjerskih, kulturnih i drugih karakteristika konstitutivnih naroda i svih građana Bosne i Hercegovine.
  • 49.
    U ovom kontekstu također je ponovo ukazano na stav Ustavnog suda, iznesen u Odluci broj U 10/05, da se za Odbor Sistema ne može reći niti da predstavlja predstavničko tijelo, koje je ovlašteno donositi pravno obavezujuće akte iz svoje nadležnosti, kao što je, naprimjer, bio slučaj kada se odlučivalo o ustavnosti izbora za konstituiranje Gradskog vijeća Grada Sarajeva. Zato se dolazi do zaključka da nije bilo neophodno u Zakonu normirati sastav Odbora Sistema u pogledu zastupljenosti konstitutivnih naroda i "ostalih". Za takav stav Ustavni sud je našao uporište u stavovima iz "odluke o konstitutivnosti" i drugih odluka o ustavnosti prema kojima je "efektivno učestvovanje konstitutivnih naroda u državnim organima" element inherentan pojmu vitalnog interesa jednog konstitutivnog naroda (vidi, mutatis mutandis, Treću djelimičnu odluku Ustavnog suda broj U 5/98 III od 1. jula 2000. godine), ali da se "efektivno učestvovanje konstitutivnih naroda u vlasti, ako se prevazilazi ustavni okvir, nikad ne smije provoditi ili nametati na štetu efektivnog funkcioniranja države i njenih organa" (vidi, mutatis mutandis, Odluku Ustavnog suda broj U 8/04 od 25. juna 2004. godine).
  • 50.
    U raspravi je naglašeno, kao i u prijašnjoj Odluci Ustavnog suda broj U 10/05, da je neophodno, zbog značaja koji javni radiotelevizijski sistem ima u Bosni i Hercegovini, da se dosljedno provode odredbe osporenog zakona kojima se garantira uvažavanje prava konstitutivnih naroda i "ostalih", posebno prava na ravnopravnost jezika, tradicije, kulture i vjere, kako nijedan od naroda ne bi bio diskriminiran. Ukazano je i na to da je nesporno da će stepen uvažavanja ovih prava zavisiti od implementacije osporenog zakona, od izbora članova Odbora Sistema, te načina na koji će oni djelovati u okviru svojih nadležnosti, a to nisu pitanja koja ulaze u okvir ove ocjene Ustavnog suda.
  • 51.
    Dalje je iznesen stav da, iako se primjećuje da je hrvatski jezik najmanje zastupljen na teritoriji Bosne i Hercegovine, isto tako se primjećuje da nikada niko nije uskratio bilo kome pravo da govori tim jezikom (uz naglašavanje da je Bosna i Hercegovina specifična i po tome što se jedan jezik javlja u različitim varijacijama, te je u vezi s tim teško napraviti distinkciju). Također je iznesen stav da se jezik često koristi kao političko sredstvo. Posebno je istaknuto da problemi koji se iznose u zahtjevu postoje, ali da se oni ne nalaze u odredbama osporenog zakona, nego u njegovoj implementaciji, odnosno praksi, realizaciji odnosa u praksi i primjeni propisa. Naglašeno je da sa čisto formalnopravnog aspekta nema ništa sporno u osporenim odredbama, odnosno da je forma osporenog zakona takva da ne diskriminira hrvatski jezik.
  • 52.
    Također je iznesen stav da je u konkretnom slučaju relevantno pitanje da li princip pravne sigurnosti, vladavine prava koju promovira Ustav BiH, obavezuje da se u zakonima koji se donose naprave takve norme koje će na najmanju moguću mjeru svesti mogućnost ugrožavanja prava drugih. Naglašeno je da se u osporenom zakonu ne može naći nijedna odredba koja je suprotna Ustavu BiH, te je, stoga, teško naći povredu na koju ukazuje podnosilac zahtjeva.
  • 53.
    U pogledu primjene Evropske povelje, izneseno je mišljenje da nije nužno da Ustavni sud daje svoj stav prema pitanju da li se ona direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini na osnovu Ustava Bosne i Hercegovine, ili je nužna ratifikacija da bi se ona primjenjivala. Također je navedeno da, čak i ukoliko se prihvati tumačenje podnosioca zahtjeva da se Evropska povelja primjenjuje direktno u Bosni i Hercegovini, za primjenu garancija ovog međunarodnog instrumenta na jezike koji nisu manjinski nego "...službeni jezici koji su u manjoj upotrebi" neophodno je da Bosna i Hercegovina svojim aktom, na osnovu činjenica koje moraju obuhvatiti sve relevantne podatke koji ukazuju na to da je određeni službeni jezik manje u upotrebi u određenom dijelu ili na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine, odredi koji su to jezici. Istaknuto je da je za određivanje hrvatskog jezika kao jezika koji se manje upotrebljava na određenom dijelu ili na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine nužno rukovoditi se konkretnim činjenicama i parametrima, te da za takvu procjenu nije nadležan Ustavni sud. Zaključeno je da bi tek ispunjavanjem ovog uvjeta nastala obaveza države da pruži garancije Evropske povelje i u odnosu na hrvatski jezik, uključujući i garancije iz člana 11. stav 1. alineje a-i) na koje je ukazao podnosilac zahtjeva.
  • 54.
    U odnosu na navode podnosioca zahtjeva o nesaglasnosti osporenih odredaba sa članom II/1. i II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, u iznesenim stavovima je naglašeno da o njima ne treba posebno raspravljati budući da ovi navodi nisu ničim obrazloženi.

B) ARGUMENTI PREMA KOJIMA OSPORENI ZAKON NIJE U SKLADU SA USTAVOM BOSNE I HERCEGOVINE I MEĐUNARODNIM INSTRUMENTIMA

  • 55.
    Izneseno je mišljenje da je u apstraktnom sudskom ispitivanju konkretnih odredaba koje je osporio podnosilac zahtjeva, pa i dodatne argumentacije podnosioca zahtjeva i u zahtjevu i na javnoj raspravi, bilo očekivano da Ustavni sud ne bi trebalo da bude vezan u cijelosti ograničenjima iz Odluke broj U 10/05 i da će, vođen principima vladavine prava, doći do drugačijih zaključaka. Također je izraženo mišljenje da je za razmatranje konkretnog predmeta bitno spoznati značaj i suštinu problema i predmetni zahtjev shvatiti, prvenstveno, kao problem zaštite ljudskih prava. Zbog toga, pri rješavanju ovog zahtjeva ne bi se trebalo rukovoditi strogo formalnim pitanjem ustavnosti, što je glavna slabost suprotnog rezoniranja.
  • 56.
    Dalje je ukazano na činjenicu da su legitimno izabrani predstavnici hrvatskog naroda od početka organiziranja Javnog RTV sistema iskazivali neslaganje sa tako organiziranim sistemom na svim nivoima, da nisu učestvovali u donošenju osporenog zakona, pa je, stoga, i postavljano pitanje demokratske procedure prilikom donošenja takvog zakona. Navedeno je da je logika većine u konkretnom slučaju odlučila o jednom bitnom pitanju ljudskih prava. Ukazano je na to da je hrvatski narod konstitutivan, ravnopravan narod sa ostala dva naroda, ali najmalobrojniji, te da je, s obzirom na tu činjenicu, a imajući u vidu ustavni položaj Hrvata, možda i teško sagledati problem Hrvata kao najmalobrojnijeg naroda u BiH i naći za njega adekvatno rješenje. Zato nije ni čudno što, možda, Hrvati imaju jasnije izražene interese bitne za očuvanje etničkog, kulturnog, jezičkog i vjerskog identiteta.
  • 57.
    Dalje je istaknuto da, iako je osporeni zakon deklaratorno odredio ravnopravnu upotrebu sva tri jezika, princip vladavine prava dopušta mogućnost, iako, generalno gledajući, nedostatak neke odredbe ne može činiti zakon neustavnim, da Ustavni sud, u skladu sa principom vladavine prava, može ocijeniti neku zakonsku odredbu kao neustavnu zbog pravne praznine pri reguliranju određenog odnosa koji, npr., dovodi do nejednakosti, odnosno diskriminira određenu grupu.
  • 58.
    Izneseno je i mišljenje da, gledano sa aspekta formalne i materijalne saglasnosti osporenih odredaba sa Ustavom Bosne i Hercegovine, prethodno izneseni stavovi mogu imati utemeljenje ali, da su osporene odredbe suprotne smislu ustavnih odredaba, odnosno odredaba Evropske konvencije i drugih međunarodnih dokumenata o ljudskim pravima. Polazeći od iskustva drugih evropskih zemalja i načina na koji su one organizirale svoje sisteme, iznesen je stav, ukoliko zahtjev ne bude usvojen, da će se dodatno otvoriti mogućnost ograničenja za afirmaciju upotrebe hrvatskog jezika u okviru Javnog RTV sistema Bosne i Hercegovine.
  • 59.
    U raspravi, u okviru ovih stavova, također je ukazano na model RTV servisa u Švajcarskoj, zemlji u kojoj su zvanični jezici njemački, francuski i talijanski. Navedeno je da je retoromanski, također, zvanični jezik Konfederacije kada se komunicira sa licima koja govore retoromanski jezik (odredba člana 70. Ustava Švajcarske, koja je, kako je navedeno, gotovo identična odredbi u Ustavu BiH, tri službena jezika i dva pisma). Ukazano je na to da javni RTV servis u Švajcarskoj koristi sve službene jezike bez obzira na omjer, tj. koliko ljudi u državi govori bilo kojim od jezika (63,7 % je njemačko govorno područje, 20,4 % francusko, 6,5% talijansko i 0,5% retoromansko).
  • 60.
    U ovom kontekstu je, dalje, navedeno da u Bosni i Hercegovini sva tri konstitutivna naroda moraju imati jednak pristup Javnom RTV servisu i jednaku mogućnost da iskažu svoje posebnosti (jezičke, kulturne, nacionalne, vjerske itd.). Prema ovim stavovima, Zakon o Javnom RTV servisu u BiH to je postavio "perfidno", tako da su svima osigurana prava. Međutim, u tom zakonu suštinski nema instrumenata kojima bi se, zaista, to pravo osiguralo. Također, naglašeno je da se treba posvetiti posebna pažnja navodu podnosioca zahtjeva iznesenom na javnoj raspravi, da se u javnim servisima Bosne i Hercegovine emitiraju emisije pod nazivom "Govorimo srpski", "Govorimo bosanski", ali da nema emisije pod nazivom "Govorimo hrvatski".
  • 61.
    U ovom dijelu stavova je ukazano na Evropsku povelju i istaknuto da, iako ona još uvijek nije ratificirana, u biti, nema nikakve smetnje da se principi Povelje primjenjuju i u Bosni i Hercegovini, te da se ugrade u zakonodavstvo Bosne i Hercegovine. Također je iznesen i stav da se ovaj međunarodni instrument direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini, u skladu sa Aneksom I na Ustav Bosne i Hercegovine. Posebno je naglašeno da, kada je u pitanju primjena Evropske povelje, nije dotaknut suštinski problem, to jest primjena ove povelje kao sastavnog dijela Ustava BiH u kontekstu njegovog člana II/4. Izneseno je, također, mišljenje da, sa aspekta primjene Evropske povelje u kontekstu člana II/4. Ustava BiH, nema mjesta stavu da osporene odredbe nisu suprotne ovoj povelji. Kao prilog tom stavu ukazano je na prijašnje odluke Ustavnog suda u kojima se Sud, kad je riječ o ostalim međunarodnim dokumentima koji obavezuju Bosnu i Hercegovinu, pozivao na neke od ovih dokumenata bez obzira na to da li je taj dokument ratificiran u BiH ili ne. Također, istaknuto je da činjenica da ova povelja garantira status nacionalnih manjina koje nemaju efikasnu zaštitu svojih prava na jezik, dakle, kojima dominiraju jezici većinskih grupa, tim prije važi za jezik jednog konstitutivnog naroda u Bosni i Hercegovini. Stoga, prema iznesenom stavu, osnovani su navodi podnosioca zahtjeva u vezi sa neusklađenošću osporenog zakona sa Evropskom poveljom.