USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U-38/25, rješavajući zahtjev Općinskog suda u Sarajevu (sutkinja Dijana Jusufović Kaknjašević), na temelju članka VI/3.(c) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Angelika Nußberger, dopredsjednica Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudac Marin Vukoja, sudac Larisa Velić, sutkinja na sjednici održanoj 24. rujna 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odlučujući o zahtjevu Općinskog suda u Sarajevu (sutkinja Dijana Jusufović Kaknjašević) za ocjenu kompatibilnosti članka 8. stavak 3. Zakona o plaćama i drugim naknadama sudaca i tužitelja u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik FBiH" br. 72/05, 22/09, 27/12 – odluka USFBiH, 35/13 – rješenje USFBiH, 55/13, 55/17 – odluka USFBiH, 90/21 – odluka USBiH, 61/22 i 64/22 – rješenje USBiH),
utvrđuje se da je članak 8. stavak 3. Zakona o plaćama i drugim naknadama sudaca i tužitelja u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik FBiH" br. 72/05, 22/09, 27/12 – odluka USFBiH, 35/13 – rješenje USFBiH, 55/13, 55/17 – odluka USFBiH, 90/21 – odluka USBiH, 61/22 i 64/22 – rješenje USBiH) u skladu sa člankom 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE I. Uvod
- 1.Općinski sud u Sarajevu (sutkinja Dijana Jusufović Kaknjašević; u daljnjem tekstu: podnositelj zahtjeva) podnio je 19. studenog 2025. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu kompatibilnosti članka 8. stavak 3. Zakona o plaćama i drugim naknadama sudaca i tužitelja u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik FBiH" br. 72/05, 22/09, 27/12 – odluka USFBiH, 35/13 – rješenje USFBiH, 55/13, 55/17 – odluka USFBiH, 90/21 – odluka USBiH, 61/22 i 64/22 – rješenje USBiH; u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama sudaca FBiH), u svezi sa člankom 8. Zakona o plaćama i drugim naknadama u sudbenim i tužiteljskim ustanovama na razini Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 90/05, 32/07, 40/08 – odluka USBiH, 17/13 – odluka USBiH, 5/14 – rješenje USBiH, 40/14 – odluka USBiH, 48/15 – rješenje USBiH, 77/20, 9/23 – odluka USBiH, 29/23 – odluka USBiH, 68/24 – odluka USBiH i 79/24; u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama sudaca BiH), sa člankom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), člankom 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju, kao i člankom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). Podnositelj zahtjeva je 11. ožujka 2026. godine urgirao donošenje odluke o zahtjevu.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na temelju članka 23. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, od Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Dom naroda) i Zastupničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zastupnički dom) zatraženo je 16. prosinca 2025. godine da dostave odgovore na zahtjev.
- 3.Dom naroda i Zastupnički dom nisu dostavili odgovore na zahtjev u ostavljenom roku.
III. Zahtjev a) Predmet povodom kojeg je zahtjev pokrenut
- 4.Podnositelj zahtjeva je naveo da se pred Općinskim sudom u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) vodi parnični postupak protiv tužene Federacije Bosne i Hercegovine po tužbi tužitelja – sudaca kantonalnih sudova i Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) radi utvrđivanja diskriminacije iz oblasti rada te naknade štete. Dalje je naveo da su tužitelji tužbenim zahtjevom tražili da se utvrdi da je tužena Federacija Bosne i Hercegovine povrijedila pravo tužitelja na jednako postupanje na radu i jednake naknade, na način da je prema njima postupala diskriminirajuće i različito u odnosu na druge nositelje pravosudnih funkcija koji se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji na način što je propustila tužiteljima isplatiti naknadu za godišnji odmor u visini 1/2 plaće tužiteljā kao ostalim nositeljima pravosudnih funkcija. Istaknuto je i da su tužitelji tražili naknadu materijalne štete u visini razlike naknade za godišnji odmor za 2020., 2021., 2022., 2023. i 2024. godinu u iznosima od po 600,00 KM za svakog tužitelja pojedinačno za svaku godinu, sa zateznom kamatom.
b) Navodi iz zahtjeva
- 5.Podnositelj zahtjeva traži da se ispita je li diskriminatoran članak 8. stavak 3. Zakona o plaćama sudaca FBiH, kojim je propisan regres za suce kantonalnih sudova i Vrhovnog suda u visini od polovice plaće suca općinskog suda, u odnosu na visinu regresa za suce Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), kojima je člankom 8. Zakona o plaćama sudaca BiH određen regres u visini polovice "njihove" plaće, i kao takav nekompatibilan sa člankom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 14. Europske konvencije, člankom 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju, kao i člankom 26. Međunarodnog pakta. U svezi s tim, navodi da članak 8. stavak 3. Zakona o plaćama sudaca FBiH priznaje pravo na naknadu za godišnji odmor pod istim uvjetima za sve suce koji obavljaju svoje dužnosti na prvostupanjskoj, drugostupanjskoj i trećestupanjskoj razini. Stoga suci općinskih i kantonalnih sudova, te Vrhovnog suda imaju pravo na naknadu za godišnji odmor u visini od 50 % mjesečne plaće suca općinskog suda. Dalje navodi da istodobno Zakon o plaćama sudaca FBiH sucima višeg stupnja za njihov rad i odgovornost u radu propisuje plaću u višem mjesečnom iznosu. Slijedom toga, smatra da je upitno da li reguliranje naknade za korištenje godišnjeg odmora u identičnom iznosu za sve suce predstavlja diskriminaciju. Podnositelj zahtjeva dalje ukazuje na članak 8. stavak 3. Zakona o plaćama sudaca BiH i članak 10. stavak (4) Zakona o plaćama i naknadama sudaca i javnih tužitelja u Republici Srpskoj (u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama sudaca RS), kojima su drugačije propisane naknade za godišnji odmor sucima i tužiteljima Suda BiH, odnosno sudova u Republici Srpskoj. Iako je visina naknade za godišnji odmor za suce Suda BiH propisana posebnim propisom za državnu razinu i osigurava se iz proračuna drugog zakonodavnog tijela, podnositelj zahtjeva smatra da različito zakonsko reguliranje iznosa dovodi u sumnju propis i ukazuje na različito postupanje zabranjeno člankom 2. Zakona o zabrani diskriminacije. Cijeneći svrhu naknade za godišnji odmor i viši stupanj odgovornosti i dužnosti sudaca kantonalnih sudova i Vrhovnog suda, podnositelj zahtjeva smatra da je nužno ispitati postojanje diskriminacije sudaca kantonalnih sudova i Vrhovnog suda u odnosu na nositelje pravosudne funkcije koji se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji. Podnositelj zahtjeva ukazuje i na odluke Ustavnog suda br. AP-2985/19, U-7/12, U-29/13 i U-7/21, u kojima je odlučivao o pitanju različitog tretmana nositelja pravosudne funkcije.
- 6.U urgenciji podnositelj zahtjeva navodi da je pred Općinskim sudom u šest parničnih postupaka došlo do zastoja u postupanju do donošenja odluke Ustavnog suda o konkretnom zahtjevu. Ističe da se radi o postupcima radi utvrđivanja diskriminacije u oblasti rada i naknade štete, koji su smatraju hitnim, pa ukazuje na nužnost prioritetnog postupanja.
IV. Relevantni propisi
- 7.Zakon o plaćama i drugim naknadama sudaca i tužitelja u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 72/05, 22/09, 27/12 – odluka USFBiH, 35/13 – rješenje USFBiH, 55/13, 55/17 – odluka USFBiH, 90/21 – odluka USBiH, 61/22 i 64/22 – rješenje USBiH)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 1.
Okvir Zakona
Ovim Zakonom utvrđuju se plaće, naknade i druga materijalna prava sudaca, tužitelja i stručnih suradnika u Federaciji Bosne i Hercegovine.
Članak 2.
Osnovna mjesečna plaća sudaca
- 1.Osnovna mjesečna plaća sudaca iznosi:
- a)Za suce općinskih sudova: 2.400 KM.
- b)Za šefove odjeljenja općinskih sudova: 2.600 KM.
- c)Za predsjednike osnovnih sudova: 2.800 KM.
- d)Za predsjednike općinskih sudova sa 30 ili više sudaca: 3.200 KM.
- e)Za predsjednike općinskih sudova sa 60 ili više sudaca: 3.600 KM.
- f)Za suce kantonalnih sudova: 3.000 KM.
- g)Za šefove odjeljenja kantonalnih sudova: 3.200 KM.
- h)Za predsjednike kantonalnih sudova: 3.400 KM.
- i)Za suce Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine: 3.800 KM.
- j)Za šefove odjeljenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine: 4.000 KM.
- k)Za predsjednike Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine: 4.400 KM.
- a)
Članak 5.
Dodatak na radni staž
Osnovna mjesečna plaća svakog suca i tužitelja iz članka 2. odnosno 3. ovog Zakona i stručnog suradnika iz članka 4. povećava se za 0,5% za svaku punu godinu radnog staža, najviše do 40 godina.
Članak 6. stavak 2.
Reguliranje osnovne mjesečne plaće
- 2.Počevši od godine koja uslijedi nakon godine u kojoj prosječna mjesečna neto plaća u Bosni i Hercegovini izračunata za kalendarsku godinu po prvi put dostigne ili pređe iznos od 800 KM, osnovna mjesečna plaća sudaca i tužitelja i stručnih suradnika propisana člankom 2., 3. odnosno 4. će se godišnje korigovati za procenat povećanja prosječne mjesečne neto plaće u Bosni i Hercegovini.
Članak 8.
Plaćeni godišnji odmor i odsustvo za zadovoljenje vjerskih potreba
- 1.Suci, tužitelji i stručni suradnici iz članka 4. ovoga zakona imaju pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju od 30 dana.
- 2.Pored prava na godišnji odmor definiranog u stavku 1. ovog članka, suci, tužitelji i stručni suradnici iz člana 4. ovog Zakona imaju pravo na dva plaćena i dva neplaćena dana odmora godišnje za zadovoljenje vjerskih potreba.
- 3.Svi suci i tužitelji imaju pravo na neto naknadu za godišnji odmor u iznosu od 50% osnovne mjesečne plaće iz točke a) članka 2. odnosno točke a) članka 3. ovog Zakona. Stručni suradnici iz članka 4. ovog Zakona imaju prvo na neto naknadu za godišnji odmor u iznosu od 50% njihove plaće utvrđene u stavku 1. članka 4.
- 4.Neto naknada za godišnji odmor iz stavka 3. ovog članka plaća se kao dodatak na redovnu plaću u srpnju svake godine, bez obzira na to kada se uzima godišnji odmor.
- 5.Plaćeni godišnji odmor za svakog suca, tužitelja i stručnog suradnika iz članka 4. ovog Zakona bit će reguliran planom godišnjih odmora koji će odrediti predsjednik suda ili glavni tužitelj na godišnjoj bazi sukladno propisima o unutarnjem poslovanju predmetnog suda odnosno tužiteljstva.
- 8.Zakon o plaćama i drugim naknadama u sudbenim i tužiteljskim ustanovama na razini Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 90/05, 32/07, 40/08 – odluka USBiH, 17/13 – odluka USBiH, 5/14 – rješenje USBiH, 40/14 – odluka USBiH, 48/15 – rješenje USBiH, 77/20, 9/23 – odluka USBiH, 29/23 – odluka USBiH, 68/24 – odluka USBiH, 79/24 i 6/25 – odluka USBiH)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 1.
Okvir Zakona
Ovim Zakonom utvrđuju se plaće, naknade i određena materijalna prava sudaca i tužitelja i određenih kategorija stručnog osoblja u pravosudnim ustanovama na razini Bosne i Hercegovine.
Članak 8. st. od (1) do (3)
Plaćeni godišnji odmor i odsustvo za zadovoljavanje vjerskih potreba
- 1.Suci i tužitelji imaju pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju od 30 radnih dana.
- 2.Pored prava na godišnji odmor definiranog u stavku 1. ovog članka, suci i tužitelji imaju pravo na dva plaćena i dva neplaćena dana odmora godišnje za zadovoljenje vjerskih potreba.
- 3.Svi suci i tužitelji imaju pravo na neto naknadu za godišnji odmor u iznosu od 50% osnovne mjesečne plaće suca Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
- 9.Zakon o plaćama i naknadama sudaca i javnih tužitelja u Republici Srpskoj ("Službeni glasnik RS" br. 56/22, 43/23 – odluka USRS i "Službeni glasnik BiH" broj 36/25 – odluka USBiH) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 1.
Ovim zakonom utvrđuju se plaće, naknade i materijalna prava sudaca i javnih tužitelja u Republici Srpskoj.
Članak 2.
(1) Osnovna mjesečna plaća sudaca je plaća u kojoj su sadržani porez na dohodak i doprinosi i iznosi:
- 1)za suce osnovnih sudova i okružnih privrednih sudova - 4.426 KM,
- 2)za šefove odjeljenja osnovnih sudova i okružnih privrednih sudova - 4.799 KM,
- 3)za predsjednike osnovnih sudova i okružnih privrednih sudova - 5.171 KM,
- 4)za predsjednike osnovnih sudova sa 30 ili više sudaca - 5.914 KM,
- 5)za predsjednike osnovnih sudova sa 60 ili više sudaca - 6.659 KM,
- 6)za suce okružnih sudova i Višeg privrednog suda - 5.544 KM,
- 7)za šefove odjeljenja okružnih sudova - 5.914 KM,
- 8)za predsjednike okružnih sudova i Višeg privrednog suda - 6.287 KM,
- 9)za suce Vrhovnog suda Republike Srpske - 7.032 KM,
- 10)za šefove odjeljenja Vrhovnog suda Republike Srpske - 7.402 KM,
- 11)za predsjednika Vrhovnog suda Republike Srpske - 8.147 KM.
Članak 10. stavak (4)
(4) Suci i tužitelji imaju pravo na naknadu za godišnji odmor u iznosu od 50% osnovne bruto plaće iz čl. 2. i 3. ovog zakona, umanjene za porez na dohodak i doprinose.
V. Dopustivost
- 10.Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva Ustavni sud je pošao od odredbe članka VI/3.(c) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 19. stavak (1) Pravila Ustavnog suda.
- 11.Članak VI/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
- c)Ustavni sud će imati nadležnost za pitanja koja mu podnese bilo koji sud u Bosni i Hercegovini, a koja se tiču toga je li neki zakon o čijoj valjanosti ovisi njegova odluka sukladno ovom Ustavu, s Europskom konvencijom za ljudska prava i temeljne slobode i njezinim protokolima, ili sa zakonima Bosne i Hercegovine; ili koja se tiču postojanja ili djelokruga nekog općeg pravila međunarodnog javnog prava koje je bitno za odluku suda.
- c)
- 12.Zahtjev za ocjenu kompatibilnosti podnio je Općinski sud u Sarajevu (sutkinja Dijana Jusufović Kaknjašević), što znači da je zahtjev podnijela ovlaštena osoba iz članka VI/3.(c) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U-5/10 od 26. studenog 2010. godine, toč. 7–14., objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 37/11). Također, Ustavni sud zapaža da se zahtjevom traži ocjena kompatibilnosti članka 8. stavak 3. Zakona o plaćama sudaca FBiH s odredbama Ustava Bosne i Hercegovine, Europske konvencije, Međunarodnog pakta i Zakona o plaćama sudaca BiH, te da o važenju te odredbe ovisi odluka redovnog suda u postupku. Iz toga slijedi da nesporno postoji nadležnost Ustavnog suda za odlučivanje iz članka VI/3.(c) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U-23/25 od 2. srpnja 2026. godine, toč. 15–17., dostupna na www.ustavnisud.ba). Osim toga, Ustavni sud smatra da ne postoje drugi razlozi nedopustivosti iz članka 19. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Stoga, Ustavni sud smatra da su ispunjeni uvjeti za razmatranje merituma predmeta.
VI. Meritum
- 13.Podnositelj zahtjeva traži ocjenu kompatibilnosti članka 8. stavak 3. Zakona o plaćama sudaca FBiH, u svezi sa člankom 8. Zakona o plaćama sudaca BiH, sa člankom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 14. Europske konvencije, člankom 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju, kao i člankom 26. Međunarodnog pakta zbog visine naknade za godišnji odmor koju propisuje sucima kantonalnih sudova i Vrhovnog suda u odnosu na ostale nositelje pravosudnih funkcija. S obzirom na to da se tvrdi da do kršenja zabrane diskriminacije dolazi na temelju zakona, Ustavni sud će osporenu odredbu prvo ispitati s aspekta članka 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju.
a) Opća zabrana diskriminacije
- 14.Članak 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju glasi:
Opća zabrana diskriminacije
- 1.Uživanje svakog prava koje zakon predviđa mora se osigurati bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
- 2.Javne vlasti ne smiju ni prema kome vršiti diskriminaciju po bilo kojoj osnovi kao što su one spomenute u stavku 1.
- 15.Ustavni sud naglašava da članak 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju sadrži opće načelo zabrane diskriminacije i garantira uživanje svih prava određenih zakonom, bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status. Nadalje, članak 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju podrazumijeva i da javni organi nikoga ne mogu diskriminirati prema bilo kojoj osnovi. Dakle, temeljno načelo nediskriminacije je prošireno i na domaće zakone, a ne samo na prava garantirana Europskom konvencijom, kako to predviđa članak 14. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U-11/22 od 14. srpnja 2022. godine, točka 38., dostupna na www.ustavnisud.ba).
- 16.U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Europski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) potvrdio da se pojmovi diskriminacije koja je zabranjena na temelju članka 14. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 12 trebaju tumačiti na isti način (vidi Europski sud, Pilav protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 9. lipnja 2016. godine, predstavka broj 41939/07, točka 40. s daljnjim referencama). U skladu s tim, pravo na nediskriminaciju prema članku 1. Protokola broj 12 pruža zaštitu od različitog postupanja prema pojedincima u analognim ili relevantno sličnim situacijama. Tretman je diskriminirajući ako "nema objektivno i razumno opravdanje", odnosno ako ne teži "legitimnom cilju" ili ako ne postoji "razuman odnos proporcionalnosti" između upotrijebljenog sredstva i cilja koji se želi postići. Europski sud je također u svojoj sudskoj praksi utvrdio da samo razlike u tretmanu utemeljene na prepoznatljivoj osobini ili "statusu" mogu predstavljati diskriminaciju u smislu članka 14. Europske konvencije. Međutim, lista navedena u članku 14. je ilustrativna i nije iscrpna. Riječi "drugi status" dobile su široko značenje i njihovo tumačenje nije ograničeno na karakteristike koje su osobne u smislu da su urođene ili inherentne. Europski sud je stoga zaključio da posjedovanje, ili na drugi način, visoke funkcije, policijski čin, ili, u nekim okolnostima, vojni čin može se smatrati "drugim statusom" u smislu članka 14. Europske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Europski sud, Pinkas protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 4. listopada 2022. godine, predstavka broj 8701/21, toč. 58. i 59. s referencama na drugu praksu Europskog suda).
- 17.U konkretnom slučaju podnositelj zahtjeva smatra da su suci kantonalnih sudova i Vrhovnog suda nepovoljnije tretirani u odnosu na ostale nositelje pravosudne funkcije. Ta razlika u tretmanu se ogleda u nižoj naknadi za godišnji odmor u odnosu na naknadu za godišnji odmor sudaca Suda BiH, odnosno sudaca u Republici Srpskoj. U svezi s tim, Ustavni sud primjećuje da visina naknade za godišnji odmor sudaca ovisi o tome obavlja li sudac svoju funkciju u sudu na razini Bosne i Hercegovine ili na razini entiteta, jer su te naknade uređene različitim zakonima i financiraju se iz različitih proračuna. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je razlika u tretmanu utemeljena na njihovom "statusu" unutar kategorije nositelja pravosudnih funkcija u smislu članka 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju.
- 18.Da bi se ispitalo postojanje diskriminacije mora se prvo utvrditi postojanje adekvatne "usporedne grupe" i "analogne ili relevantno slične situacije". U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj ranijoj praksi zaključio da su suci u Federaciji Bosne i Hercegovine adekvatna usporedna grupa u odnosu na suce na razini Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U-9/24 od 19. rujna 2024. godine, točka 39., dostupna na www.ustavnisud.ba). Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da navedeno vrijedi i za suce u Republici Srpskoj.
- 19.Sljedeća pitanja koje se postavljaju za Ustavni sud su postoji li različit tretman tih usporednih grupa, pa ako takav različit tretman postoji, teži li on "legitimnom cilju" i je li uspostavljen "razuman odnos proporcionalnosti" između upotrijebljenog sredstva i cilja koji se želi postići.
- 20.U svezi s pitanjem različitog tretmana, Ustavni sud primjećuje da je člankom 8. stavak 3. Zakona o plaćama sudaca FBiH propisano da svi suci imaju pravo na neto naknadu za godišnji odmor u iznosu od 50 % osnovne mjesečne plaće iz točke a) članka 2. tog Zakona. Navedenim člankom 2. stavak 1. točka a) Zakona o plaćama sudaca FBiH propisan je iznos osnovne mjesečne plaće sudaca općinskih sudova u iznosu od 2.400 KM, koja se povećava i usklađuje shodno odredbama čl. 5. i 6. Zakona o plaćama sudaca FBiH. S druge strane, Zakonom o plaćama sudaca BiH u relevantnom dijelu je propisano da svi suci u pravosudnim institucijama na razini Bosne i Hercegovine imaju pravo na neto naknadu za godišnji odmor u iznosu od 50 % osnovne mjesečne plaće suca Ustavnog suda (vidi točku 8. odluke) a ne u visini polovice "njihove" plaće. Nadalje, Zakonom o plaćama sudaca RS u relevantnom dijelu je propisano da suci u Republici Srpskoj imaju pravo na naknadu za godišnji odmor u iznosu od 50 % osnovne bruto plaće iz članka 2. tog Zakona, umanjene za porez na dohodak i doprinose (vidi točku 9. odluke). Imajući u vidu da relevantni zakoni propisuju različite osnovice i način određivanja naknade za godišnji odmor, što može rezultirati različitom visinom ove naknade, Ustavni sud smatra da iz navedenog slijedi da postoji različit tretman između ovih usporednih grupa nositelja pravosudne funkcije na državnoj i entitetskoj razini.
- 21.U svezi s pitanjem postojanja legitimnog cilja, Ustavni sud primjećuje da su prava, obveze i naknade iz radnog odnosa sudaca na državnoj i entitetskoj razini regulirani različitim zakonima, koje su donijela zakonodavna tijela tih razina u skladu sa svojim nadležnostima. Zakonodavac prilikom usvajanja bilo kojeg zakona mora uzeti u obzir financijsku konstrukciju za provođenje tog zakona (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2587/05 od 23. svibnja 2007. godine, točka 41., dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, pitanje utvrđivanja visine plaće i drugih naknada iz radnog odnosa nositelja pravosudne funkcije nesumnjivo može biti povezano s ekonomskim i financijskim faktorima kojima se nadležne institucije rukovode prilikom planiranja proračuna. Stoga Ustavni sud zaključuje da određivanje visine naknade za godišnji odmor prema objektivnim kriterijima koji se odnose na ekonomsko planiranje i financijske mogućnosti predstavlja legitiman cilj za potrebe članka 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju.
- 22.Razmatrajući pitanje je li za različit tretman uspostavljen "razuman odnos proporcionalnosti" između upotrijebljenog sredstva i cilja koji se želi postići, Ustavni sud ukazuje da mora postojati "pravičan odnos" između zahtjeva javnog interesa koji se želi postići i zaštite temeljnih prava pojedinaca, odnosno mora postojati razuman odnos razmjernosti između korištenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti bilo kojim mjerama koje država primjenjuje (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1673/21 od 25. rujna 2025. godine, točka 33., dostupna na www.ustavnisud.ba, s referencama na drugu praksu). U tom kontekstu Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda, države ugovornice uživaju određeno polje slobodne procjene pri odlučivanju o tome opravdavaju li razlike između situacija, koje su u drugim aspektima analogne, različito postupanje i u kojoj mjeri. Opseg te slobode procjene varira ovisno o okolnostima, području i kontekstu. Državi se obično ostavlja široka sloboda za donošenje općih mjera u ekonomskim ili socijalnim pitanjima. Sud, u načelu, poštuje način na koji zakonodavstvo definira imperativ javnog interesa, osim ako se pokaže da je ta procjena očito bez razumne osnove (vidi za odnos između međunarodnog i domaćeg suda Europski sud, Anne Beeckman i drugi protiv Belgije, odluka od 18. rujna 2018. godine, predstavka broj 34952/07, točka 21.; vidi također Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U-26/00 od 21. prosinca 2001. godine, točka 24., dostupna na www.ustavnisud.ba).
- 23.U konkretnom slučaju Ustavni sud prvenstveno naglašava da u ovom predmetu nije sporno da svi suci u Federaciji Bosne i Hercegovine imaju zakonom propisano pravo na naknadu za godišnji odmor. Sporna je visina te naknade jer podnositelj zahtjeva tvrdi da njezina visina nije adekvatno određena, uzimajući u obzir položaj i težinu dužnosti sudaca kantonalnih sudova i Vrhovnog suda, te visinu ove naknade za suce Suda BiH, odnosno Republike Srpske. Podnositelj zahtjeva smatra da suci kantonalnih sudova i Vrhovnog suda trebaju imati naknadu u visini 50 % njihove mjesečne plaće. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je naknada za godišnji odmor vrsta naknade iz radnog odnosa, koja je uobičajena u radnom zakonodavstvu u Bosni i Hercegovini. Naknada za godišnji odmor uvjetovana je korištenjem godišnjeg odmora i poslodavac tu naknadu, u biti, isplaćuje uposleniku za troškove koje ima prilikom korištenja godišnjeg odmora, s ciljem kvalitetnijeg korištenja slobodnog vremena i psihofizičkog oporavka i pripreme za povratak na posao. Ustavni sud dalje primjećuje da visina naknada iz radnog odnosa, uključujući i naknadu za korištenje godišnjeg odmora, u administrativno-teritorijalnim jedinicama u Bosni i Hercegovini nije na jedinstven način uređena za sva zanimanja, pa tako ni za sve kategorije uposlenih u oblasti pravosuđa. U tom pogledu, Ustavni sud naglašava da osnove za utvrđivanje naknade za korištenje godišnjeg odmora mogu biti različiti pravni akti, od zakona, kolektivnih ugovora i pravilnika o radu. Pri tome, visina naknade za korištenje godišnjeg odmora se može utvrđivati uzimajući različite polazne osnove ovisno o opredjeljenju zakonodavca odnosno poslodavca i prirodi konkretnog radnog odnosa, pri čemu se uobičajeno uzima u obzir visina prosječne plaće svih uposlenika, visina prosječne plaće uposlenika u određenom poduzeću ili određenoj oblasti, visina plaće konkretnog uposlenika, broj dana godišnjeg odmora i sl. Iz navedenog proizlazi da se ne može govoriti o općeprihvaćenom načinu utvrđivanja visine ove naknade. U točki 20. ove odluke je već ukazano da zakonodavci na različitim razinama vlasti nisu usvojili jedinstven način određivanja visine naknade za godišnji odmor nositelja pravosudnih funkcija. Osim toga, Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti da naknada za korištenje godišnjeg odmora, po svojoj prirodi i svrsi, predstavlja naknadu za složenost poslova, stupanj odgovornosti ili položaj uposlenika. Prema tome, kada je riječ o naknadama čija svrha nije vrednovanje složenosti i odgovornosti konkretnog radnog mjesta (poput naknade za godišnji odmor, naknade za topli obrok ili naknade za prijevoz na posao i s posla), već ostvarivanje određenog prava uposlenika koje proizlazi iz samog radnog odnosa, zakonodavac nije dužan njihovu visinu određivati prema kriterijima koji se odnose na složenost poslova ili razinu odgovornosti uposlenika. Takvim pristupom se, u biti, ostvaruje svrha tih naknada, odnosno zadovoljava načelo da svi uposlenici, bez obzira na radno mjesto, zadovolje svoje potrebe za godišnjim odmorom, toplim obrokom, prijevozom na način koji će biti ravnopravan i jednak za sve. Iako zakonodavac nije dao odgovor na zahtjev, Ustavni sud smatra da se u tom kontekstu može tumačiti i razlog zbog kojeg je nadležni zakonodavac propisao visinu naknade za korištenje godišnjeg odmora na način kako je to urađeno člankom 8. stavak 3. Zakona o plaćama sudaca FBiH, odnosno u istoj visini za sve suce sudova u Federaciji Bosne i Hercegovine. S druge strane, različit položaj, složenost poslova, stupanj odgovornosti i značaj funkcije sudaca sudova višeg stupnja adekvatno su uzeti u obzir kroz različito određene plaće i druga primanja koja su neposredno povezana s prirodom i odgovornošću njihove funkcije.
- 24.Prema tome, Ustavni sud podsjeća da eventualne razlike u entitetskim zakonima, same po sebi, ne mogu pokrenuti pitanje diskriminacije u situaciji kada u zahtjevu nema nikakvih drugih argumenata, niti se može zaključiti da su odredbe osporenog zakona očigledno diskriminirajuće (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj U-12/22 od 22. rujna 2022. godine, točka 49. s daljnjim referencama, dostupnu na www.ustavnisud.ba). Stoga sama činjenica da su zakonodavci na različitim razinama vlasti odabrali različite modele ili različite iznose naknade za korištenje godišnjeg odmora ne znači da je jedno od tih rješenja, samo po sebi, diskriminatorno. U tom pravcu, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj U-9/24 zaključio da je članak 11. Zakona o plaćama sudaca BiH diskriminirajući jer propisuje značajno manji iznos otpremnine sucima i tužiteljima na razini Bosne i Hercegovine u odnosu na suce i tužitelje u Federaciji Bosne i Hercegovine, a donositelj osporenog zakona nije dao razumno i objektivno opravdanje za postojanje takve razlike u odnosu na dvije usporedne grupe. Naime, Ustavni sud je, između ostalog, cijenio iznimno veliku razliku između otpremnina koja se ne može opravdati isključivo načelom "širokog polja slobodne procjene", da se taj Zakon nije mijenjao 19 godina, niti je eventualno usklađivan s političko-pravnim i socijalno-ekonomskim kretanjima u zemlji, kao i da zakonodavac nije ponudio bilo kakvo razumno opravdanje za takvo razlikovanje (op. cit., U-9/24, toč. 41–43., dostupna na www.ustavnisud.ba). Za razliku od navedenog predmeta, u konkretnom slučaju, iako podnositelj zahtjeva nije precizirao iznose naknade za godišnje odmore za suce Suda BiH, odnosno Republike Srpske, Ustavni sud primjećuje da iz relevantnih zakonskih odredbi ne proizlazi da postoji značajna razlika u visini te naknade. Podnositelj zahtjeva nije naveo visine tih regresa i koliko iznosi razlika, ali Ustavni sud smatra da se ne radi o tako velikoj razlici kao u predmetu broj U-9/24 jer je za sve tri grupe sudaca određena u iznosu od 50 % plaće (vidi točku 20. odluke). Osim toga, podnositelj zahtjeva nije ponudio bilo kakve argumente niti dokaze koji bi ukazivali da je naknada za korištenje godišnjeg odmora propisana osporenom odredbom, sama po sebi, očigledno nedovoljna za ostvarivanje svrhe zbog koje je propisana ili da dovodi suce u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na usporedne grupe, već isključivo smatra da bi ona trebala biti određena prema drugačijoj osnovici zbog položaja i odgovornosti sudaca viših sudova.
- 25.U tom pravcu, Ustavni sud podsjeća da se naknade za godišnji odmor sucima financiraju iz odgovarajućeg proračuna Bosne i Hercegovine ili entiteta, koji su različiti u svojoj visini, prihodima i rashodima, kao i da je različit broj sudaca na razini Bosne i Hercegovine ili entiteta. Slijedom toga, Ustavni sud smatra da je zakonodavac u najboljoj poziciji da odredi visinu iznosa naknade za godišnji odmor koji se isplaćuje iz proračuna. Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj U-26/22, razmatrajući pitanje kompatibilnosti odredbi Zakona o plaćama sudaca RS kojim je propisana plaća sucima i tužiteljima u fiksnom iznosu i visina naknade za godišnji odmor i otpremnine, ukazao da "slobodno polje procjene nadležnog zakonodavca je da odluči kako će se propisati način obračuna i isplate toplog obroka, kao i naknade za godišnji odmor. U takvim pitanjima je nadležni zakonodavac, kako je već rečeno, u mnogo boljoj poziciji od Ustavnog suda da procijeni kako će ta pitanja regulirati. Podnositelji zahtjeva ne osporavaju da suci i tužitelji u Republici Srpskoj, isto kao i njihove kolege u Federaciji BiH, imaju pravo na novčanu naknadu za topli obrok, kao i naknadu za godišnji odmor, već osporavaju način obračuna i isplate tih naknada koji je zakonodavac propisao. Međutim, kod ispitivanja usuglašenosti osporenih odredbi s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud nema nadležnost ispitivati je li zakonodavac naknadu za topli obrok trebao uračunati u 'bruto' iznos plaće ili kako je zakonodavac propisao isplatu regresa za godišnji odmor jer to nisu ustavna pitanja" (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U-26/22 od 13. srpnja 2023. godine, točka 49., dostupna na www.ustavnisud.ba).
- 26.Dovodeći navedeno u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju zakonodavac procijenio da će istom visinom naknade za godišnji odmor na adekvatan i ravnopravan način nadoknaditi troškove godišnjeg odmora svim sucima bez obzira na stupanj suda i opseg dužnosti, te na taj način uspostaviti razumnu ravnotežu između legitimnog cilja i interesa sudaca. U tom pravcu, Ustavni sud podsjeća da je u više svojih odluka ukazao da poštuje diskrecijsko pravo zakonodavca da uredi pojedine oblasti na način kako smatra da je to najprikladnije (vidi npr. Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. U-7/12 od 30. siječnja 2013. godine, točka 53., i ibid., U-26/22, točka 41., dostupne na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu sve navedeno, te s obzirom na polje slobodne procjene koju uživa zakonodavac u ovoj oblasti, Ustavni sud zaključuje da je člankom 8. stavak 3. Zakona o plaćama sudaca FBiH uspostavljen "razuman odnos proporcionalnosti" između upotrijebljenog sredstva i legitimnog cilja koji se želi postići.
- 27.Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je članak 8. stavak 3. Zakona o plaćama sudaca FBiH u skladu sa člankom 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju.
Ostali navodi
- 28.S obzirom na zaključak u vezi sa člankom 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju koji sadrži opće načelo zabrane diskriminacije, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje navode podnositelja zahtjeva o ocjeni kompatibilnosti članka 8. stavak 3. Zakona o plaćama sudaca FBiH sa člankom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 14. Europske konvencije i člankom 26. Međunarodnog pakta (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. U-20/14 od 26. ožujka 2015. godine, točka 41., i U-25/14 od 9. srpnja 2015. godine, točka 37., dostupne na www.ustavnisud.ba).
- 29.Ustavni sud također neće zasebno ispitivati kompatibilnost članka 8. stavak 3. Zakona o plaćama sudaca FBiH sa člankom 8. Zakona o plaćama sudaca BiH budući da je Ustavni sud njihovo uspoređivanje elaborirao u prethodnim točkama ove odluke.
VII. Zaključak
- 30.Ustavni sud zaključuje da je članak 8. stavak 3. Zakona o plaćama sudaca FBiH u skladu sa člankom 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju.
- 31.Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 32.Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, v. r.