Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U-5/26, rješavajući zahtjev Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (sutkinja Silvana Brković-Mujagić), na temelju članka VI/3.(c) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Angelika Nußberger, dopredsjednica Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudac Marin Vukoja, sudac Larisa Velić, sutkinja na sjednici održanoj 24. rujna 2026. godine donio je

ODLUKU
O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odlučujući o zahtjevu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (sutkinja Silvana Brković-Mujagić) za ocjenu kompatibilnosti članka 12. stavak (1) točka c) i stavak (3) i članka 13. stavak (4) Zakona o zabrani diskriminacije ("Službeni glasnik Bosne i

Hercegovine" br. 59/09 i 66/16), utvrđuje se da su članak 12. stavak (1) točka c) i stavak (3) i članak 13. stavak (4) Zakona o zabrani diskriminacije ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 59/09 i 66/16) u skladu sa člankom I/2. u svezi sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (sutkinja Silvana Brković-Mujagić; u daljnjem tekstu: podnositelj zahtjeva) podnio je 22. siječnja 2026. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu kompatibilnosti članka 12. stavak (1) točka c) i stavak (3) i članka 13. stavak (4) Zakona o zabrani diskriminacije ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 59/09 i 66/16) sa člankom I/2. u svezi sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine. Podnositelj zahtjeva je 6. ožujka 2026. godine urgirao donošenje odluke o zahtjevu.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na temelju članka 23. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, od Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Dom naroda) i Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zastupnički dom) zatraženo je 29. siječnja 2026.

godine da dostave odgovore na zahtjev.

  • 3.
    Zastupnički dom je 16. veljače 2026. godine dostavio odgovor na zahtjev, a Dom naroda 4. lipnja 2026. godine.

III. Zahtjev

  • a)
    Uvodne napomene
    • 4.
      Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj U-7/21 od 23. rujna 2021. godine (objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 63/21 od 15. listopada 2021. godine) kojom je utvrdio da Zakon o plaćama i drugim naknadama sudaca i tužitelja Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 72/05, 22/09, 27/12, 55/13 i 55/17, u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama sudaca FBiH), zbog toga što ne sadrži odredbe o naknadama na ime dežurstva/pripravnosti, nije u skladu sa čl. I/2. i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u svezi sa člankom 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), člankom 1. Protokola 12 uz Europsku konvenciju i člankom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt), te naložio njegovo usklađivanje. Nakon toga, Ustavni sud je donio Rješenje o neizvršenju broj U-7/21 od 6. srpnja 2022. godine kojim je utvrdio da Parlament Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Parlament FBiH) nije izvršio Odluku Ustavnog suda broj U-7/21, te je odredio način njezinog izvršenja tako što će se, dok Parlament FBiH ne izvrši ovu odluku, Zakon o plaćama sudaca FBiH glede naknada na ime dežurstva/pripravnosti primjenjivati u skladu s navedenom odlukom, standardima iz Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije te praksom Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud). Ustavni sud je to rješenje dostavio Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine.
    • 5.
      Zakon o plaćama sudaca FBiH je dopunjen donošenjem Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o plaćama sudaca FBiH ("Službene novine FBiH" broj 61/22 od 3. kolovoza 2022. godine) tako što je člankom 6e. propisano da sucima u općinskom i kantonalnom sudu i tužiteljima u kantonalnom tužiteljstvu pripada naknada na temelju vremena provedenog u obveznom dežurstvu ili pripravnosti za rad razmjerno vremenu trajanja obveznog dežurstva ili pripravnosti za rad.
    • 6.
      Na sjednici Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Građansko odjeljenje) održanoj 9. srpnja 2025. godine usvojeno je pravno shvaćanje:

Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine kojom je utvrđeno da zakon nije u skladu sa odredbom člana II.4. Ustava Bosne i Hercegovine (nediskriminacija), ne isključuje pravo osobe koja smatra da je diskriminisana takvim postupanjem zakonodavca, da na osnovu odredaba Zakona o zabrani diskriminacije, traži utvrđenje postojanja diskriminacije i u periodu prije donošenja odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, kao i naknadu štete zbog tako učinjene diskriminacije. Član 1. stav (2), član 6., član 11. stav (1) i član 12. stav (1) tačka a) i c) i stav (3) Zakona o zabrani diskriminacije ("Službeni glasnik BiH" br. 59/09 i 66/16, dostupno na https://vsud-fbih.pravosudje.ba/vstvfo-api/vijest/download/150666, preuzeto 3. lipnja 2026. godine).

  • b)
    Predmet povodom kojeg je zahtjev pokrenut
    • 7.
      Tužitelji (suci prekršajnog odjeljenja općinskog suda) su 14. prosinca 2021. godine podnijeli tužbu protiv FBiH kojom su zatražili da se utvrdi diskriminacija jer za poslove na radnim mjestima koja obavljaju i za koja je predviđena obveza pripravnosti tužena nije propisala naknadu za pripravnost. Presudom Općinskog suda u Visokom broj 41 0 p 090886 21 P od 14. srpnja 2023. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 090886 23 Gž od 3. siječnja 2024. godine, utvrđeno je da su tužitelji diskriminirani nepropisivanjem naknade za pripravnost od tužene sve do donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o plaćama sudaca FBiH. Tužiteljima je dosuđena naknada materijalne štete po članku 12. stavak (1) točka c) Zakona o zabrani diskriminacije za vrijeme od 15. studenog 2019. godine do 4. kolovoza 2022. godine, tj. i za vrijeme prije donošenja odluke Ustavnog suda broj U-7/21 od 23. rujna 2021. godine (vidi točku 4. ove odluke).
    • 8.
      Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) je Presudom broj 41 0 P 090886 24 Rev od 19. rujna 2024. godine ukinuo drugostupanjsku presudu u dijelu određivanja razdoblja za koje je tužiteljima dosuđeno obeštećenje zbog diskriminacije te, u svezi s tim, i u dijelu visine naknade štete. U preostalom dijelu u kojem je odlučeno o diskriminaciji revizija je odbijena kao neutemeljena (presuda je u tom dijelu osporena apelacijom u predmetu broj AP5082/24). Vrhovni sud je u odnosu na ukidanje presude Kantonalnog suda obrazložio da iz odredbe članka 61. Pravila Ustavnog suda proizlazi da odluke Ustavnog suda djeluju, odnosno obvezujuće su od dana objavljivanja odluke u službenom glasniku, a što je potvrđeno u više odluka toga suda kojim je tretirano pitanje vremenskog djelovanja odluka ustavnih sudova (AP-3519/11, AP-3322/17, AP3530/14). Zatim je naveo da se prvostupanjska i drugostupanjska presuda ne temelje na navedenom pravilu o vremenskom djelovanju odluka ustavnih sudova. Utvrđenje diskriminacije tužitelja, kako je navedeno, proizlazi iz razloga za utvrđenje neustavnosti Zakona o plaćama i drugim naknadama sudaca i tužitelja, koji je do dana objave Odluke Ustavnog suda broj U-7/21 bio ustavan, iz čega slijedi da sudovi nisu imali pravni temelj za utvrđivanje diskriminacije za tužitelje prije objave navedene odluke, odnosno nisu imali pravni temelj za dosuđivanje obeštećenja na ime izvršene diskriminacije.
    • 9.
      Kantonalni sud je preinačio prvostupanjsku presudu tako što su odbijeni tužbeni zahtjevi u tom dijelu. Tužitelji su podnijeli reviziju protiv drugostupanjske presude pozivajući se, između ostalog, na pravno shvaćanje Građanskog odjeljenja (vidi točku 6. ove odluke). Predmet se kod Vrhovnog suda vodi pod brojem 41 0 P 090886 26 Rev 2.
  • c)
    Navodi iz zahtjeva
    • 10.
      Podnositelj zahtjeva traži ocjenu kompatibilnosti članka 12. stavak (1) točka c) i stavak (3) i članka 13. stavak (4) Zakona o zabrani diskriminacije sa člankom I/2. u svezi sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine. U svezi s tim, navodi da navedene odredbe ne propisuju razlikovanje između normativne i faktičke diskriminacije, pa slijedom toga ne daju upute za postupanje i odlučivanje redovnih sudova o zahtjevima za obeštećenje za povrede nanesene žrtvama diskriminacije koje proizlaze iz zakona u razdoblju prije objave odluke kojom je Ustavni sud utvrdio da taj Zakon ima diskriminatoran karakter, te da je sukladno tome neustavan. Smatra da nepredviđanje ispunjenosti uvjeta za obeštećenje i vremena do kojeg obeštećenje dospijeva kod normativne diskriminacije, uz predviđeno pravo na obeštećenje kod bilo koje diskriminacije, ima za posljedicu pravnu prazninu uslijed koje nije jasno kakvo (koliko vremenski) pravo imaju oštećeni koji su normativno diskriminirani. Također smatra da je nejasno imaju li redovni sudovi osnovu da u takvim situacijama odlučuju prema općim pravilima, kako to propisuju osporene odredbe Zakona o zabrani diskriminacije, ili ih obvezuju odluke Ustavnog suda kako u pogledu utvrđenja diskriminatorne prirode propisa tako i u pogledu toga da li takva utvrđenja imaju djelovanje ex tunc ili ex nunc. Smatra da zbog toga dolazi do različitog postupanja, što narušava pravnu sigurnost kao temeljni segment vladavine prava iz članka I/2. Ustava Bosne i Hercegovine u svezi sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine. U svezi s navedenim, podnositelj zahtjeva prvo ukazuje na stav Vrhovnog suda iz Odluke broj 65 0 P 829615 20 Spp od 15. prosinca 2020. godine u kojem je, između ostalog, navedeno da "sud je nadležan utvrditi postojanje sustavne diskriminacije u parničnom postupku, sukladno Zakonu o zabrani diskriminacije", kao i na pravno shvaćanje Građanskog odjeljenja navedenog u točki 6. odluke. Dalje, ukazuje na stavove Ustavnog suda u odlukama br. U-18/25 i AP-1603/05, te da je, nakon objave Odluke broj U-18/25, na sjednici Vrhovnog suda većinom glasova donesena odluka kojom se odbija prijedlog za izmjenu pravnog shvaćanja tako da se pravno shvaćanje Vrhovnog suda usuglasi s obveznim i konačnim odlukama Ustavnog suda. Iz navedenog, prema mišljenju podnositelja zahtjeva, proizlazi da je Vrhovni sud ustanovio retroaktivno djelovanje odluka Ustavnog suda kojim se propis proglašava neustavnim primjenom članka 12. Zakona o zabrani diskriminacije; točnije, Vrhovni sud je odlučio o vremenskom djelovanju odluka Ustavnog suda.
    • 11.
      Obrazlažući zahtjev, podnositelj zahtjeva ukazuje da Zakon o zabrani diskriminacije ne pravi razliku između normativne i faktičke diskriminacije, uslijed čega redovni sudovi tumače da mogu utvrđivati normativnu i faktičku diskriminaciju na jednak način te određivati obeštećenje za bilo koju vrstu diskriminacije po općim pravilima. U svezi s tim, obrazlaže da normativna diskriminacija znači da pojedinačni ili opći pravni akt subjektima na koje se odnosi daje različita prava polazeći od nekog nedopuštenog oblika diskriminacije, dok faktička diskriminacija znači postupanje u praksi na različit način iz nekog nedopuštenog oblika diskriminacije. Dalje, obrazlaže da su člankom 13. stavak (4) Zakona o zabrani diskriminacije određeni rokovi od tri odnosno pet godina za podnošenje tužbe iz članka 12. navedenog Zakona, što znači da je moguće da se u tom razdoblju vršila diskriminacija i da se za nju podnosi tužba. Također ukazuje da se, prema relevantnim odredbama Zakona o obligacijskim odnosima, šteta dosuđuje od momenta nastanka, pa se šteta može dosuđivati i retroaktivno. Međutim, kako ističe podnositelj zahtjeva, odluke Ustavnog suda kojima je utvrđeno da je zakonska norma neustavna zbog diskriminatornog karaktera nemaju retroaktivno djelovanje, kako je istaknuto u više odluka Ustavnog suda. Stoga podnositelj zahtjeva smatra da se postavlja pitanje imaju li diskriminirane osobe pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete za vrijeme i prije objave takve odluke Ustavnog suda. U svezi s tim, ističe da članak 12. stavak (1) točka c) i stavak (3) i članak 13. stavak (4) Zakona o zabrani diskriminacije ne propisuju postupanje i odlučivanje u situacijama u kojima Ustavni sud utvrđuje diskriminatorni karakter pravne norme ocjenom ustavnosti pravne norme (normativna diskriminacija). Dalje ističe da navedene odredbe propisuju pravo na naknadu štete iz bilo kojeg oblika diskriminacije prema pravilima parničnog postupka. Smatra da zakonsko nepropisivanje postupanja i odlučivanja u situacijama diskriminacije iz osnova normativne diskriminacije koju su utvrdili ustavni sudovi ima za posljedicu pravnu prazninu uslijed koje dolazi do postupanja na različite načine, što narušava pravnu sigurnost i direktno je suprotno vladavini prava iz članka I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Također ističe da su, u skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda konačne i obvezujuće, pa je upravo takav karakter ustavnih odluka bilo potrebno "ugraditi" u konkretna zakonska rješenja jasnim propisivanjem postupanja redovnih sudova, odnosno koja prava imaju tužitelji u takvim situacijama u odnosu na vrijeme od kada imaju pravo na obeštećenje. Tvrdi da okolnost da nije propisana razlika između normativne i faktičke diskriminacije, nadležnost za postupanje i vrijeme za obeštećenje ima za posljedicu da o normativnoj diskriminaciji odlučuju usporedno i na različite načine redovni i ustavni sudovi, što je izravno suprotno pravnoj sigurnosti, odnosno vladavini prava.
    • 12.
      Podnositelj zahtjeva također ukazuje na postojanje pravne pretpostavke da je "propis" ustavan sve dok Ustavni sud ne odluči drugačije, odnosno da se takav propis ima primjenjivati onako kako glasi sve dok ga zakonodavni organ ne izmijeni ili ukine ili dok ustavni sud ne odluči o njegovoj eventualnoj neustavnosti. U tom pogledu ističe da članak 12. stavak (1) točka c) i stavak (3) i članak 13. stavak (4) Zakona o zabrani diskriminacije dopuštaju sudovima da svojim tumačenjem odrede retroaktivno djelovanje pri dosuđivanju obeštećenja prilikom utvrđivanja normativne diskriminacije, što je u izravnoj suprotnosti s načelom pravne sigurnosti iz članka I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i konačnim i obvezujućim karakterom odluka Ustavnog suda iz članka VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine. Podnositelj zahtjeva ukazuje na odluke Ustavnog suda br. AP-3742/12, AP-3424/20,

AP-4906/18, AP-4148/12 i AP-3322/17 u kojima je izražen stav da konkretne odluke Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine i Ustavnog suda nemaju retroaktivno djelovanje. Također ukazuje na usporednu sudsku praksu Republike Hrvatske i presudu Europskog suda za ljudska prava Trgo protiv Hrvatske koja se odnosi na važenje odluka i nadležnost ustavnog suda. Osim toga, navodi i različite primjere iz prakse Vrhovnog suda i Suda Bosne i Hercegovine glede utvrđivanja normativne diskriminacije i retroaktivnog obeštećenja.

  • 13.
    Podnositelj zahtjeva u urgenciji navodi da je na sjednici Građanskog odjeljenja od 17. veljače 2026. godine ponovno usvojeno shvaćanje za utvrđivanje (normativne) diskriminacije u predmetima u kojima su tužitelji i suci tužili precizirani kanton zbog pripravnosti. Ističe da nije zanemariv broj predmeta za utvrđenje normativne diskriminacije i retroaktivno plaćanje štete iz diskriminacije koju je utvrdio Ustavni sud, te da sudovi različito postupaju, u smislu da pojedini prate pravno shvaćanje Građanskog odjeljenja, a pojedini podnose zahtjeve Ustavnom sudu. U tom pogledu ukazuje na Odluku Ustavnog suda broj U-11/22 od 14. srpnja 2022. godine u kojoj je utvrđeno da članak 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama socijalne zaštite nije diskriminatoran, dok su sudovi u redovnim postupcima utvrđivali normativnu diskriminaciju i dosuđivali obeštećenje.
    • d)
      Odgovori na zahtjev
  • 14.
    Ustavnopravno povjerenstvo Doma naroda je navelo da je jednoglasno odlučilo odluku o zahtjevu prepustiti Ustavnom sudu.
  • 15.
    Ustavnopravno povjerenstvo Zastupničkog doma je navelo da je Parlamentarna skupština

Bosne i Hercegovine donijela Zakon o zabrani diskriminacije i da će odluku o ovom sporu donijeti Ustavni sud.

IV. Relevantni propisi

  • 16.
    Zakon o zabrani diskriminacije ("Službeni glasnik BiH" br. 59/09 i 66/16)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:

Članak 1.Predmet Zakona

(1) Ovim se Zakonom uspostavlja okvir za ostvarivanje jednakih prava i mogućnosti svim osobama u Bosni i Hercegovini i uređuje sustav zaštite od diskriminacije.

(2) Sukladno Ustavu Bosne i Hercegovine i međunarodnim standardima koji se odnose na ljudska prava i temeljne slobode, ovim se Zakonom utvrđuju odgovornosti i obveze zakonodavne, sudbene i izvršne vlasti u Bosni i Hercegovini, kao i pravnih osoba i pojedinaca koji provode javne ovlasti (u daljnjem tekstu: nadležne institucije u Bosni i Hercegovini), da svojim djelovanjem omoguće zaštitu, promicanje i stvaranje uvjeta za jednako postupanje.

Članak 2.Diskriminacija

(1) Diskriminacijom, u smislu ovoga Zakona, smatrat će se svako različito postupanje uključujući svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti utemeljeno na stvarnim ili pretpostavljenim osnovama prema bilo kojoj osobi ili skupini osoba i onima koji su s njima u rodbinskoj ili drugoj vezi na osnovi njihove rase, boje kože, jezika, vjere, etničke pripadnosti, invaliditet, dob, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, veze s nacionalnom manjinom, političkog ili drugog uvjerenja, imovnog stanja, članstva u sindikatu ili drugoj udruzi, obrazovanja, društvenog položaja i spola, seksualne orijentacije, rodnog identiteta, spolnih karakteristika, kao i svaka druga okolnost koja ima za svrhu ili posljedicu da bilo kojoj osobi onemogući ili ugrožava priznavanje, uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnoj osnovi, prava i sloboda u svim područjima života.

(2) Zabrana diskriminacije primjenjuje se na sva javna tijela te na sve fizičke ili pravne osobe i u javnom i u privatnom sektoru, u svim područjima, kakve su naročito: zaposlenje, članstvo u profesionalnim udrugama, obrazovanje, obuka, stanovanje, zdravstvo, socijalna skrb, dobra i usluge namijenjene javnosti i javnim mjestima, obavljanje gospodarskih aktivnosti i javne usluge.

Članak 3.Oblici diskriminacije

(1) Neposredna diskriminacija je svako različito postupanje po osnovama određenim u članku 2. ovoga Zakona, odnosno svako djelovanje ili propuštanje djelovanja kada je neka osoba ili skupina osoba dovedena ili je bila ili bi mogla biti dovedena u nepovoljniji položaj za razliku od neke druge osobe ili skupine osoba u sličnim situacijama.

(2) Posredna diskriminacija podrazumijeva svaku situaciju u kojoj, naizgled, neutralna odredba, kriterij ili praksa ima ili bi imala učinak dovođenja neke osobe ili skupine osoba u odnosu na osnove definirane u članku 2. stavku (1) ovoga Zakona u nepovoljan ili manje povoljan položaj u odnosu na druge osobe.

Članak 4.Ostali oblici diskriminacije

(1) Uznemiravanje je svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekom od osnova iz članka 2. stavka (1) ovoga Zakona koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe i stvaranje zastrašujućeg, neprijateljskog, degradirajućeg, ponižavajućeg ili uvredljivog okruženja.

(2) Seksualno uznemiravanje jest svaki oblik neželjenog verbalnog, neverbalnog ili fizičkog ponašanja spolne naravi, čija pojava ima za svrhu ili joj je učinak povreda dostojanstva osobe, posebice kada se njime stvara zastrašujuće, neprijateljsko, degradirajuće, ponižavajuće ili uvredljivo ozračje.

(3) Mobing se smatra oblikom nefizičkog uznemiravanja na radnom mjestu koje se ponavlja radnjama koje imaju ponižavajući učinak na žrtvu i ima za svrhu ili posljedicu degradaciju zaposlenikovih radnih uvjeta ili profesionalnog statusa.

(4) Segregacija je djelo kojim (fizička ili pravna) osoba odvaja druge osobe na temelju jedne od nabrojanih osnova iz članka 2. ovoga Zakona, u skladu s definicijom diskriminacije sadržanom u članku 2. ovoga Zakona.

(5) Izdavanje naloga drugima za činjenje diskriminacije i pomaganje drugima u diskriminaciji, poticanje na diskriminaciju smatra se oblikom diskriminacije.

(6) Težim oblikom diskriminacije smatrat će se diskriminacija počinjena prema određenoj osobi po više osnova iz članka 2. stavka (1) ovoga Zakona (višestruka diskriminacija), diskriminacija počinjena više puta (ponovljena diskriminacija) i diskriminacija koja postoji duže vrijeme (produžena diskriminacija).

Članak 6.Područje primjene

Ovaj Zakon primjenjuje se na postupanje svih javnih tijela na razini države, entiteta, kantona i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, općinskih institucija i tijela, te pravnih osoba s javnim ovlastima, kao i na postupanje svih pravnih i fizičkih osoba, u svim područjima života, a posebice u sljedećim područjima:

  • a)
    zapošljavanja, rada i radnih uvjeta, uključujući pristup zaposlenju, zanimanju i samozapošljavanju, kao i radne uvjete, potpore, promicanja u službi i otpuštanja s posla;
  • b)
    obrazovanja, znanosti i športa. Dostupnost obrazovanja ne bi trebala ovisiti o useljeničkom statusu djece ili njihovih roditelja;
  • c)
    socijalne skrbi, uključujući socijalno osiguranje, socijalne naknade, socijalnu potporu (naknade za stanovanje, naknade za mladež itd.) i način postupanja prema korisnicima socijalne skrbi;
  • d)
    zdravstvene zaštite, uključujući dostupnost zaštite i liječenja, i u odnosu na način na koji se pruža zaštita i liječe pacijenti;
  • e)
    obuke, uključujući početno osposobljavanje i stalno stručno usavršavanje, sve vrste i sve razine profesionalnog usmjeravanja, naprednog stručnog usavršavanja, dokvalifikacije i prekvalifikacije, uključujući i stjecanje praktičnog radnog iskustva;
  • f)
    pravosuđa i uprave, uključujući poslove policije i drugih službenika za provedbu zakona, službenika pogranične kontrole, vojno i zatvorsko osoblje. Konkretno, sve osobe bit će jednake pred sudovima i tribunalima;
  • g)
    stanovanja, uključujući pristup stanovanju, uvjete stanovanja i raskid ugovora o najmu;
  • h)
    javnog informiranja i medija;
  • i)
    članstva u profesionalnim udrugama, uključujući članstvo u udrugama radnika ili poslodavaca ili u bilo kojoj organizaciji čiji članovi obavljaju određeno zanimanje; uključenost u takve udruge i pogodnosti koje pružaju takve udruge;
  • j)
    roba i usluga namijenjenih javnosti i javnim mjestima, uključujući, primjerice, pri kupovini roba u trgovini, pri podnošenju molbe za zajam u banci i u odnosu na pristup diskotekama, kafićima i restoranima;
  • k)
    obavljanja gospodarske djelatnosti, uključujući pravo o tržišnom natjecanju, odnose između poduzeća i odnose između poduzeća i države;
  • l)
    sudjelovanja u kulturnom i umjetničkom stvaralaštvu;
  • m)
    jednakom sudjelovanju svih građana u javnom životu;
  • n)
    obitelji, pri čemu će bračni drugovi uživati potpunu jednakost prava i odgovornosti glede bračne zajednice tijekom trajanja bračne zajednice i njezine rastave, uključujući i prava i odgovornosti glede podizanja djece, sukladno odredbama obiteljskog zakona.
  • o)
    prava djeteta, uključujući mjere zaštite koje su potrebne shodno njihovom statusu maloljetnika od njihove obitelji, društva i države.

Članak 11. stavak (1)
(Zaštita u postojećim postupcima)

(1) Svaka osoba ili skupina osoba koja se smatra diskriminiranom može tražiti zaštitu svojih prava kroz postojeće sudske i upravne postupke.

Članak 12. st. (1), (2) i (3)
(Posebne tužbe za zaštitu od diskriminacije)

(1) Osoba ili skupina osoba koje su izložene bilo kojem obliku diskriminacije, prema odredbama ovoga Zakona, ovlaštene su podnijeti tužbu i tražiti:

  • a)
    utvrđivanje da je tuženik povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno da radnja koju je poduzeo ili propustio može neposredno dovesti do povrede prava na jednako postupanje (tužba za utvrđivanje diskriminacije);
  • b)
    zabranu poduzimanja radnji kojima se krši ili može prekršiti tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno poduzimanje radnji kojima se uklanja diskriminacija ili njezine posljedice (tužba za zabranu ili otklanjanje diskriminacije);
  • c)
    naknadu materijalne i nematerijalne šteta prouzročene povredom prava zaštićenih ovim Zakonom (tužba za naknadu štete);
  • d)
    da se presuda kojom je utvrđena povreda prava na jednako postupanje na trošak tuženika objavi u medijima.

(2) Zahtjevi iz stavka (1) ovoga članka mogu se uložiti zajedno sa zahtjevima za zaštitu drugih prava o kojima se odlučuje u parničnom postupku ako su svi zahtjevi u međusobnoj vezi, bez obzira na to je li za te zahtjeve propisano rješavanje u redovitom ili u posebnom parničnom postupku, osim sporova o ometanju posjeda. U tom slučaju primjenjuju se mjerodavna pravila za vrstu spora o kojoj je riječ, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno.

(3) O tužbama iz stavka (1) ovoga članka odlučuje nadležni sud primjenjujući odredbe zakona o parničnom postupku koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno.

Članak 13.Nadležnost, rokovi i izvršenje

(1) Ako ovim Zakonom nije drukčije propisano, a sukladno zakonima o sudovima obaju entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, za sporove povodom tužbe iz članka 12. ovoga Zakona nadležan je u prvom i drugom stupnju, osim suda opće mjesne nadležnosti, i sud na čijem području tužitelj ima prebivalište ili boravište, te sud u mjestu u kojem se dogodila šteta ili je počinjena radnja diskriminacije.

(2) U postupcima propisanim u članku 12. ovoga Zakona uvijek je dozvoljena revizija.

(3) Po osnovi tužbenog zahtjeva iz članka 12. toč. b) i d) ovoga Zakona, nadležni sud može odlučiti da žalba ne zadržava izvršenje ili određuje kraći rok za ispunjenje radnje naložene tuženiku.

(4) Rok za podnošenje tužbe na temelju članka 12. ovoga Zakona iznosi tri godine od dana saznanja o počinjenoj povredi prava, a najkasnije pet godina od dana počinjenja povrede. U slučaju kontinuirane diskriminacije, rok se računa od dana posljednje učinjene radnje. Rokovi se ne računaju u slučajevima sustavne diskriminacije. Rok za podnošenje zahtjeva za reviziju iznosi tri mjeseca od dana uručenja drugostupanjske presude.

  • 17.
    Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 94/14 – prečišćeni tekst, 47/23 i 41/24), u relevantnom dijelu glase:

Članak 61.Djelovanje odluka o zahtjevu

(1) Ustavni sud odlukom kojom usvaja zahtjev odlučuje o njezinom pravnome djelovanju (ex tunc, ex nunc).

(2) Odlukom kojom se utvrđuje nesuglasnost iz članka VI/3.(a) i VI/3.(c) Ustava Ustavni sud može u cijelosti ili djelomično ukinuti opći akt ili njegove pojedine odredbe.

(3) Ukinuti opći akt, odnosno njegove ukinute odredbe prestaju važiti narednoga dana od dana objave odluke Ustavnoga suda u "Službenome glasniku BiH".

(4) Iznimno, Ustavni sud može odlukom kojom se utvrđuje nesuglasnost iz članka VI/3.(a) i VI/3.(c) Ustava odrediti rok za usuglašavanje koji ne može biti dulji od šest mjeseci.

(5) Ako se u ostavljenome roku iz stavka (4) ovoga članka ne otkloni utvrđena nesuglasnost, Ustavni sud će svojom odlukom utvrditi da nesuglasne odredbe prestaju važiti.

(6) Narednoga dana od dana objave odluke iz stavka (4) ovoga članka u "Službenome glasniku BiH" prestaju važiti nesuglasne odredbe.

Članak 65.Pravne posljedice odluke o zahtjevu

Svatko kome je povrijeđeno pravo konačnim ili pravomoćnim pojedinačnim aktom, donesenim na temelju odredaba koje su prestale važiti u smislu članka 61. ovih pravila, ima pravo zatražiti od nadležnoga tijela izmjenu tog pojedinačnoga akta, a nadležno tijelo je obvezno ponoviti postupak i uskladiti akt sa odlukom Ustavnoga suda.

Članak 66.Rok za podnošenje prijedloga

Prijedlog za izmjenu konačnoga ili pravomoćnoga pojedinačnoga akta iz članka

  • 65.
    ovih pravila može se podnijeti u roku od šest mjeseci od dana objave odluke Ustavnoga suda u "Službenome glasniku BiH", ako od donošenja akta do donošenja odluke Ustavnoga suda nije proteklo više od pet godina.

V. Dopustivost

  • 18.
    Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva Ustavni sud je pošao od odredbe članka VI/3.(c) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 19. stavak (1) Pravila Ustavnog suda.
  • 19.
    Članak VI/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
    • c)
      Ustavni sud će imati nadležnost za pitanja koja mu podnese bilo koji sud u Bosni i Hercegovini, a koja se tiču toga je li neki zakon o čijoj valjanosti ovisi njegova odluka sukladno ovom Ustavu, s Europskom konvencijom za ljudska prava i temeljne slobode i njezinim protokolima, ili sa zakonima Bosne i Hercegovine; ili koja se tiču postojanja ili djelokruga nekog općeg pravila međunarodnog javnog prava koje je bitno za odluku suda.
  • 20.
    Zahtjev za ocjenu ustavnosti podnio je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (sutkinja

Silvana Brković-Mujagić), što znači da je zahtjev podnijela ovlaštena osoba iz članka VI/3.(c) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U-5/10 od 26. studenog 2010. godine, toč. 7–14., objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 37/11). Također, Ustavni sud zapaža da se zahtjevom traži ocjena kompatibilnosti članka 12. stavak (1) točka c) i stavak (3) i članka 13. stavak (4) Zakona o zabrani diskriminacije s odredbama Ustava Bosne i Hercegovine, te da o važenju tih odredaba ovisi odluka redovnog suda u postupku. Iz toga slijedi da nesporno postoji nadležnost Ustavnog suda za odlučivanje iz članka VI/3.(c) Ustava Bosne i Hercegovine. Osim toga, Ustavni sud smatra da ne postoje drugi razlozi nedopustivosti iz članka 19. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Stoga Ustavni sud smatra da su ispunjeni uvjeti za razmatranje merituma predmeta.

VI. Meritum

  • 21.
    Podnositelj zahtjeva smatra da članak 12. stavak (1) točka c) i stavak (3) i članak 13. stavak (4) Zakona o zabrani diskriminacije nisu u skladu sa člankom I/2. u svezi sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine.
  • 22.
    Ustav Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Članak I
Bosna i Hercegovina

  • 2.
    Demokratska načela

Bosna i Hercegovina je demokratska država, koja funkcionira sukladno zakonu i temeljem slobodnih i demokratskih izbora.

Članak VI
Ustavni sud

5 . Odluke

Odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

  • 23.
    Članak 12. stavak (1) točka c) i stavak (3) i članak 13. stavak (4) Zakona o zabrani diskriminacije glase:

Članak 12. stavak (1) točka c) i stavak (3)

(Posebne tužbe za zaštitu od diskriminacije)

(1) Osoba ili skupina osoba koje su izložene bilo kojem obliku diskriminacije, prema odredbama ovoga Zakona, ovlaštene su podnijeti tužbu i tražiti:

  • c)
    da se nadoknadi materijalna i nematerijalna šteta uzrokovana povredom prava zaštićenih ovim zakonom (tužba za naknadu štete);
    • 3.
      O tužbama iz stavka (1) ovoga članka odlučuje nadležni sud primjenjujući odredbe zakona o parničnom postupku koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno.

Članak 13. stavak (4)
(Nadležnost, rokovi i izvršenje)

  • 4.
    Rok za podnošenje tužbe na temelju članka 12. ovoga Zakona iznosi tri godine od dana saznanja o počinjenoj povredi prava, a najkasnije pet godina od dana počinjenja povrede. U slučaju kontinuirane diskriminacije, rok se računa od dana posljednje učinjene radnje. Rokovi se ne računaju u slučajevima sustavne diskriminacije. Rok za podnošenje zahtjeva za reviziju iznosi tri mjeseca od dana uručenja drugostupanjske presude.
  • 24.
    Ustavni sud primjećuje da podnositelj zahtjeva smatra da članak 12. stavak (1) točka c) i stavak (3) i članak 13. stavak (4) Zakona o zabrani diskriminacije nisu usklađeni sa člankom I/2. u svezi sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine jer ne pojašnjavaju nadležnost redovnih sudova da presuđuju o posebnim tužbama radi zaštite od diskriminacije u slučaju kada je Ustavni sud svojom odlukom utvrdio da određena odredba općeg pravnog akta ima diskriminatoran karakter. Dalje, podnositelj zahtjeva ističe da navedene odredbe ne propisuju mogu li redovni sudovi utvrđivati diskriminatornost odredbe zakona po osnovi članka 2. stavak (1) Zakona o zabrani diskriminacije i prije nego što Ustavni sud odluči krši li takva odredba ustavnu klauzulu o zabrani diskriminacije. U tom kontekstu podnositelj zahtjeva navodi da redovni sudovi postupaju različito, odnosno da pojedini sudovi dosuđuju naknadu po osnovi diskriminacije i prije donošenja odluke Ustavnog suda, dok pojedini sudovi ne. U prilog svojim tvrdnjama podnositelj zahtjeva ukazuje na pravno shvaćanje Građanskog odjeljenja navedeno u točki 6. odluke kojim je, prema njegovom mišljenju, primjenom članka 12. Zakona o zabrani diskriminacije ustanovljeno retroaktivno djelovanje odluka Ustavnog suda kojim se propis proglašava neustavnim.
  • 25.
    Ustavni sud najprije ukazuje da je u svojoj dosadašnjoj praksi članak I/2. Ustava Bosne i Hercegovine tumačio na način da uključuje načelo vladavine prava. Kao što je Ustavni sud naglasio u navedenoj praksi, načelo vladavine prava nije ograničeno samo na formalno poštovanje ustavnosti i zakonitosti, već zahtijeva da svi pravni akti (zakoni, propisi i sl.) imaju određen sadržaj, odnosno kvalitetu primjerenu demokratskom sustavu, tako da služe zaštiti ljudskih prava i sloboda u odnosima građana i tijela javne vlasti u okviru demokratskog političkog sustava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U-21/25 od 22. siječnja 2026. godine, točka 23. s referencama na drugu praksu Ustavnog suda, dostupno na www.ustavnisud.ba). U svezi s tim, Ustavni sud je naglasio da standard kvalitete zakona traži da zakonska odredba bude dostupna osobama na koje se primjenjuje

(transparentnost) i da bude za njih predvidiva, to jest dovoljno jasna i precizna da oni mogu stvarno i konkretno znati svoja prava i obveze do stupnja koji je razuman u danim okolnostima kako bi se prema njima mogli ponašati (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U-15/18 od 29. studenog 2018. godine, točka 26., dostupna na www.ustavnisud.ba). Osim toga, Ustavni sud naglašava da načelo vladavine prava podrazumijeva da svi zakoni i drugi propisi, kao i postupci institucija i predstavnika države moraju biti u skladu s ustavom. Osim toga, to načelo zahtijeva da svi entitetski i kantonalni ustavi, zakoni i drugi propisi koji se donose moraju biti usklađeni s ustavnim načelima. To dalje znači da pravni sustav počiva na hijerarhiji pravnih akata, počevši od ustava kao najvišeg pravnog akta pa do podzakonskih akata (vidi, između ostalih, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. U-21/16 od 1. lipnja 2017. godine, točka 19. i U-6/06 od 29. ožujka 2008. godine, točka 22.).

  • 26.
    Također, Ustavni sud podsjeća da tumačenje članka VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine u svezi sa člankom 72. Pravila Ustavnog suda ukazuje na to da se ustavna načela konačnosti i obveznosti odluka Ustavnog suda ostvaruju kroz tri pravne obveze iz članka 72. Pravila Ustavnog suda, a to su obveze poštovanja, provedbe i izvršenja odluka Ustavnog suda. Poštovanje odluka Ustavnog suda odnosi se na opću obvezu svih fizičkih i pravnih osoba da priznaju konačnost i obvezujući karakter odluka Ustavnog suda. To znači da se odluke ne mogu ignorirati ili osporavati drugim pravnim sredstvima, osim kada su ispunjeni uvjeti za njihovo preispitivanje. Provedba odluka Ustavnog suda spada u nadležnosti svih tijela javnih vlasti koja su dužna poduzimati pravne korake kako bi odluke proizvele pravne efekte u praksi. Ta obveza je naročito relevantna za tijela vlasti koja su donijela pravne akte koji su proglašeni neustavnim. Ustavni sud ističe da provedba njegove odluke ne podrazumijeva samo donošenje novih ili izmjenu postojećih zakonskih i podzakonskih akata nego i njihovu provedbu. Za takvu provedbu se ne može smatrati da je ograničena samo na formalno usklađivanje propisa, već je i dužnost svih tijela vlasti da se suzdrže od bilo kakvih radnji koje bi se temeljile na pravnom aktu ili odredbi koji su proglašeni neustavnim. Takvo tumačenje proizlazi iz pravne prirode odluka Ustavnog suda kao konačnih i obvezujućih, koje imaju djelovanje erga omnes , a s ciljem očuvanja ustavnih načela vladavine prava, pravne sigurnosti i efektivne zaštite ustavnosti i ljudskih prava. Na kraju, izvršenje odluka Ustavnog suda se konkretno odnosi na mehanizam pravne prisile kada nadležna tijela (izvršna vlast, zakonodavna tijela ili sudovi) ne postupe u skladu s odlukom Ustavnog suda. Pri tome je važno naglasiti da obveza izvršenja odluka Ustavnog suda obuhvaća ne samo izreku nego i obrazloženje, uključujući i pravna shvaćanja i razloge na kojima je izreka utemeljena, što je Ustavni sud izričito potvrdio u više navrata (vidi Ustavni sud, Rješenje o neizvršenju broj U-12/24 od 10. srpnja 2025. godine, točka 7. s referencama na drugu praksu Ustavnog suda, dostupno na www.ustavnisud.ba).
  • 27.
    Dovodeći navode podnositelja zahtjeva u svezu s osporenim odredbama, Ustavni sud najprije primjećuje da Zakon o zabrani diskriminacije ne koristi pojmove "normativna i faktička diskriminacija", kako to navodi podnositelj zahtjeva, nego jasno propisuje oblike diskriminacije (vidi točku 16. ove odluke). Ustavni sud dalje primjećuje da se u biti postavlja pitanje je li Građansko odjeljenje prilikom donošenja pravnog shvaćanja od 9. srpnja 2025. godine pravilno protumačilo odredbe Zakona o zabrani diskriminacije. U tom kontekstu Ustavni sud primjećuje da Zakon o zabrani diskriminacije nastoji pružiti obeštećenje žrtvama bilo kojeg oblika diskriminacije, odnosno obeštećenje je dostupno samo onim osobama "koje su izložene bilo kojem obliku diskriminacije". Dalje, Zakonom o zabrani diskriminacije se utvrđuju, između ostalog, i obveze zakonodavne, sudske i izvršne vlasti u Bosni i Hercegovini da svojim djelovanjem omoguće zaštitu, promoviranje i stvaranje uvjeta za jednako postupanje. Također, primjenjuje se i na postupanje svih javnih tijela na razini države, entiteta, kantona i Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, između ostalog, u oblasti koja se odnosi na radno pravo, uključujući i naknade iz radnog odnosa (čl. 1. i 6.). Odredbama čl. 12. i 13. Zakona o zabrani diskriminacije regulirano je pitanje tužitelja i zahtjeva iz tužbi za zaštitu od diskriminacije, te sadržaja odluka i primjene procesnog prava, stvarne i mjesne nadležnosti, pravnih lijekova, rokova za podnošenje tužbe i izvršenja presude (vidi Relevantne propise). Konkretnije, osporeni članak 12. stavak (1) točka c) i stavak (3) Zakona o zabrani diskriminacije odnosi se na pravo osobe ili skupine osoba koje su izložene bilo kojem obliku diskriminacije da podnesu tužbu i traže naknadu materijalne i nematerijalne štete uzrokovane povredom prava zaštićenih tim Zakonom, o kojoj tužbi odlučuje nadležni sud primjenjujući odredbe zakona o parničnom postupku koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U svezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je tom odredbom precizirano tko može podnijeti posebnu tužbu za zaštitu od diskriminacije, kojem sudu je podnosi i da u tužbi, pored drugih zahtjeva, može istaknuti i zahtjev za naknadu materijalne i nematerijalne štete koju je pretrpio. Člankom 13. stavak (4) Zakona o zabrani diskriminacije, koji je također osporio podnositelj zahtjeva, precizirani su rokovi za podnošenje takve tužbe i revizije. U svezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su tom odredbom precizirani subjektivni i objektivni rokovi u relativno dužem trajanju (tri, odnosno pet godina). Također, i rok za podnošenje revizije je propisan u duljem trajanju od tri mjeseca u odnosu na rok od 30 dana koji je propisan relevantnim procesnim zakonom za druge parnične postupke. Te neutralne odredbe na općenit način propisuju postupak po tužbama za zaštitu od diskriminacije. U navedenim zakonskim odredbama Ustavni sud ne vidi ništa nejasno ili neprecizno što bi moglo dovesti u pitanje standard kvalitete zakona do te mjere da se može reći da nije u skladu s vladavinom prava iz članka I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga Ustavni sud ne može zaključiti da su osporene odredbe neprecizne, nejasne i nepredvidive, odnosno da nemaju potrebnu kvalitetu zakona.
  • 28.
    Dalje, podnositelj zahtjeva ukazuje da propuštanje preciziranja uputa u članku 12. stavak (1) točka c) i stavak (3) i članku 13. stavak (4) Zakona o zabrani diskriminacije u situaciji postojanja odluke Ustavnog suda kojom je utvrđeno kršenje zabrane diskriminacije zbog nepostojanja ili sadržaja postojeće pravne norme predstavlja pravnu prazninu koja vodi kršenju članka I/2. u svezi sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine. Razmatrajući te navode, Ustavni sud primjećuje da navedeni članci, a posebno u osporenom dijelu (članak 12. stavak (1) točka c) i stavak (3) i članak 13. stavak (4)), ne sadrže odredbe koje bi izričito regulirale postupanje redovnih sudova u situaciji kada je Ustavni sud donio odluku kojom je utvrdio kršenje zabrane diskriminacije zbog nepostojanja ili sadržaja postojeće pravne norme. Međutim, Ustavni sud smatra da navedena okolnost sama po sebi ne predstavlja pravnu prazninu niti razlog za nekompatibilnost tih odredaba. Naime, nije sporno da je Ustavni sud donio velik broj odluka, posebno u oblasti koja se odnosi na prava nositelja pravosudnih funkcija, u kojima je utvrđivao da zakoni ili pojedine odredbe nisu u skladu sa zabranom diskriminacije propisanom Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom (vidi, npr. U22/24 od 29. svibnja 2025. godine, U-22/22 od 23. ožujka 2023. godine itd.). U tim odlukama Ustavni sud je dao nalog nadležnim zakonodavnim tijelima da usklade te zakone s relevantnim odredbama Ustava Bosne i Hercegovine, Europske konvencije i drugih međunarodnih dokumenata tako što će propisati odredbe kojima se rješava konkretno pravno pitanje. Većina tih odluka je donesena na temelju nadležnosti iz članka VI/3.(c) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno kao posljedica različitih sporova pred redovnim sudovima. Takve odluke Ustavnog suda ne predstavljaju odluke koje djeluju inter partes, već odluke koje djeluju erga omnes, pa su redovni sudovi prilikom odlučivanja dužni poštovati odluke Ustavnog suda (vidi točku 26. odluke). To obuhvaća i pitanje djelovanja odluke Ustavnog suda, odnosno djeluje li ex tunc ili ex nunc. Naime, Ustavni sud podsjeća da, prema članku 61. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, odlukom kojom usvaja zahtjev odlučuje o njezinom pravnom djelovanju (ex tunc, ex nunc). Dakle, samo Ustavni sud može odlučiti o pravnom djelovanju svojih odluka. Uobičajeno, u predmetima u kojima je Ustavni sud odlučio da zakoni ili pojedine odredbe nisu u skladu sa zabranom diskriminacije propisanom Ustavom Bosne i Hercegovine, odluke

Ustavnog suda djeluju ex nunc (vidi, npr. Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP3322/17 od 10. rujna 2019. godine, točka 21. i AP-2656/09 od 5. studenog 2013. godine, točka 33., dostupne na www.ustavnisud.ba). Samo u iznimnim slučajevima, kada to Ustavni sud odluči i izričito navede u svojoj odluci dajući razloge za takvo odlučenje, odluke Ustavnog suda mogu imati djelovanje ex tunc. Imajući u vidu da obveza poštovanja odluka Ustavnog suda i njihovog djelovanja proizlazi iz hijerarhije pravnih propisa i obveze poštovanja ustavnih, zakonskih i drugih propisa, Ustavni sud smatra da per se nije suprotna Ustavu Bosne i Hercegovine činjenica da nije izričito navedeno u osporenim odredbama postupanje redovnih sudova u situaciji postojanja odluke Ustavnog suda (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U-1/25 od 26. ožujka 2026. godine, točka 40., dostupna na www.ustavnisud.ba).

  • 29.
    Ustavni sud u ovom dijelu podsjeća da nije pitanje ustavnosti neodgovarajuća implementacija određenih zakonskih rješenja ako su ta rješenja sama po sebi u skladu s Ustavom. U takvim situacijama, u slučaju zlouporabe u implementaciji zakonskih odredaba, postoje drugi odgovarajući mehanizmi zaštite. U tom pogledu Ustavni sud naglašava da se pitanje neustavnosti zakonskih odredaba može postaviti samo kada je eventualna neustavnost posljedica samog normativnog sadržaja osporenih odredaba, a ne njihove pogrešne ili proizvoljne primjene u konkretnim slučajevima (vidi, mutatis mutandis, Djelomična odluka o dopustivosti i meritumu broj U-5/16 od 1. lipnja 2017. godine, točka 58., dostupna na www.ustavnisud.ba).
  • 30.
    Ustavni sud naglašava da, sukladno ustavnim načelima iz čl. I/2. i VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine na koje je ukazano u toč. 26. i 27. ove odluke, prilikom postupanja u ovakvim predmetima redovni sudovi moraju poštovati i sve druge relevantne propise kojima je reguliran okvir njihovog postupanja. Naime, pravna sigurnost, između ostalog, podrazumijeva i zabranu arbitrarnosti u odlučivanju i postupanju svih organa vlasti koji moraju djelovati isključivo u skladu sa zakonom i u okviru ovlasti koje su im zakonom dodijeljene, te postojanje institucionalnih garancija u tom pogledu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U-16/08 od 28. ožujka 2009. godine, točka 39., dostupna na www.ustavnisud.ba). Odredbe članka 12. stavak (1) točka c) i stavak (3) i članka 13. stavak (4) Zakona o zabrani diskriminacije daju sudovima određenu slobodu glede toga kako da primjenjuju zakon. Međutim, svi sudovi su dužni pridržavati se sudske prakse Ustavnog suda prilikom tumačenja i primjene zakona. Podnositelj zahtjeva posebno ukazuje na nedosljedno postupanje redovnih sudova zbog nepreciznosti odredaba Zakona o zabrani diskriminacije glede tog pitanja, kao i na zauzeto pravno shvaćanje Vrhovnog suda (vidi točku 6. ove odluke), kojim je, prema mišljenju podnositelja zahtjeva, Vrhovni sud ustanovio retroaktivno djelovanje odluka Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da normativna neodređenost može ostaviti redovnim sudovima određeni prostor za različita tumačenja glede pitanja koja zadiru u ustavnosudsku kontrolu propisa i pravno djelovanje odluka Ustavnog suda. Međutim, zahtjev "predvidivosti" kao segment načela vladavine prava i pravne sigurnosti ne može se smatrati apsolutnim zahtjevom jer nije moguće postići apsolutnu predvidivost pravnih normi (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U-27/22 od 23. ožujka 2023. godine, točka 142., dostupna na www.ustavnisud.ba).
  • 31.
    U pogledu načina tumačenja odredaba Zakona o zabrani diskriminacije u slučaju postojanja odluke Ustavnog suda, Ustavni sud ukazuje na primjer iz svoje prakse, tj. na Odluku broj AP-3274/18 u kojoj je zaključio da nema kršenja prava na pravično suđenje i imovinu kada su redovni sudovi odbili dio tužbenog zahtjeva apelanata za isplatu na ime naknade toplog obroka i troškova prijevoza za razdoblje prije donošenja Odluke Ustavnog suda broj U-7/12 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3274/18 od 20. svibnja 2020. godine, točka 41., dostupna na www.ustavnisud.ba). Navedeni stavovi Ustavnog suda potvrđeni su i u presudi Europskog suda po predstavci apelanata iz predmeta broj AP-3274/18 u kojoj je Europski sud utvrdio da nije došlo do kršenja članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Europski sud, Pinkas i ostali protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 4. listopada 2022. godine, predstavka broj 8701/21, točka 45.). Naime, Europski sud se suglasio sa stavom Ustavnog suda da su osporene odluke bile u skladu s općim pravilom domaćeg ustavnog prava prema kojem odluke kojima se zakon proglašava neustavnim nisu imale retroaktivan učinak, te da stoga nisu bile proizvoljne. I u svojoj novijoj praksi Ustavni sud je ostao pri istom stavu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2019/22 od 14. svibnja 2026. godine, točka 35., dostupna na www.ustavnisud.ba). Iz navedenih primjera slijedi da su ovi redovni sudovi prilikom vođenja postupaka na temelju odredaba Zakona o zabrani diskriminacije uvažili djelovanje odluke Ustavnog suda i primijenili Zakon o zabrani diskriminacije na način kojim se osigurava poštovanje vladavine prava iz članka I/2. u svezi sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine.
  • 32.
    U odnosu na daljnji navod podnositelja zahtjeva da o diskriminaciji utemeljenoj na propisu mogu usporedo odlučivati redovni i ustavni sudovi, Ustavni sud ponavlja da je već zauzeo stav da su sudovi, prilikom tumačenja i primjene prava, odnosno Zakona o zabrani diskriminacije, dužni poštovati ustavnu nadležnost Ustavnog suda i konačnost i obveznost odluka Ustavnog suda zajamčenu člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud je u svojoj dosadašnjoj praksi dosljedno naglašavao da su sudovi kao dio sudske vlasti u redovnom postupku dužni primijeniti pozitivne propise koji su na pravnoj snazi. Ukoliko im se u postupku postavi pitanje pravne valjanosti ili ustavnosti određenog općeg pravnog akta, onda to pitanje mogu proslijediti nadležnom ustavnom sudu, odnosno, u konkretnom slučaju, Ustavnom sudu, prema članku VI/3.(c) Ustava BiH. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da ad hoc ocjenjivanje pravne valjanosti propisa od redovnih sudova ne samo da nije zakonito nego nije ni u skladu s ustavnim načelom vladavine prava iz članka I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, kao ni s načelom pravne sigurnosti inkorporiranim u njega (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U-20/25 od 22. siječnja 2026. godine, točka 19., dostupna na www.ustavnisud.ba). Takav stav Ustavni sud je ponovio i u situaciji kada je redovni sud meritorno odlučio o tužbenom zahtjevu koji se odnosio na postojanje diskriminacije u kontekstu priznavanja prava na naknadu na ime pripravnosti za rad stručnom osoblju Suda BiH, iako još nije bila donesena odluka Ustavnog suda o tom pitanju po zahtjevu istog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U-17/25 od 14. svibnja 2026. godine, točka 40., dostupna na www.ustavnisud.ba).
  • 33.
    Prema tome, prilikom primjene i tumačenja odredbi zakona ili drugih propisa sudovi moraju ostati u okvirima svoje nadležnosti i voditi računa o tome da je pitanje ocjene ustavnosti zakonske norme povjereno Ustavnom sudu. Na temelju navedenog, Ustavni sud smatra da su članak 12. stavak (1) točka c) i stavak (3) i članak 13. stavak (4) Zakona o zabrani diskriminacije propisani na jasan, precizan i predvidiv način, te da imaju dovoljnu kvalitetu da se mogu smatrati "zakonom" u smislu standarda vladavine prava. Ustavni sud također smatra da te odredbe ne sprečavaju redovne sudove da prilikom njihovog tumačenja i primjene poštuju ustavnu nadležnost Ustavnog suda i konačnost i obveznost odluka Ustavnog suda zajamčenu člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su članak 12. stavak (1) točka c) i stavak (3) i članak 13. stavak (4) Zakona o zabrani diskriminacije u skladu sa člankom I/2. u svezi sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine.

VII. Zaključak

  • 34.
    Ustavni sud zaključuje da su članak 12. stavak (1) točka c) i stavak (3) i članak 13. stavak (4) Zakona o zabrani diskriminacije kao odredbe koje se odnose na opći okvir sudske zaštite od diskriminacije u parničnom postupku u skladu sa člankom I/2. u svezi sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine.
  • 35.
    Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 36.
    Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, v. r.