USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4319/14, rješavajući apelaciju Gorana Zupca, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (2) i stavak (3) točka l), članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (2) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 18. prosinca 2014. godine donio
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Gorana Zupca.
Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u postupku utvrđivanja "kaznene optužbe" u svezi s izjavama javnih dužnosnika:
- -Dragana Lukača, ravnatelja Federalne uprave policije, koji je u središnjem dnevniku "Face" televizije od 16. veljače 2014. godine, na pitanje novinara: "Smatrate da je Goran Zubac odgovoran?", odgovorio: "Apsolutno, apsolutno. Čak ja mislim da tu ima i kaznene odgovornosti."
- -Šemsudina Mehmedovića, poslanika u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine, čiju izjavu je objavio tjedni magazin "Dani" 27. veljače 2014. godine: "Ukoliko bude pravde u BiH, Zubac će završiti u zatvoru."
- -Bakira Izetbegovića, člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, čiju je izjavu objavio dnevni list "Oslobođenje" 27. kolovoza 2014. godine: "Govoreći o potrebnom jačanju državnih institucija, naveo je da SIPA, odnosno njen čelnik Goran Zubac, nije adekvatno reagirao kad je prilikom građanskog bunta u februaru gorjela zgrada državnog Predsjedništva. Mi ćemo njega poslati vjerovatno u zatvor kao što smo smijenili 'ministra za (ne)sigurnost'."
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gorana Zupca, podnesena u odnosu na članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. st. 1. i 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zato što je preuranjena.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Goran Zubac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja podnio je 29. rujna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog navodnog kršenja prava na pretpostavku nevinosti u postupku utvrđivanja "kaznene optužbe" u svezi s izjavama javnih dužnosnika.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo BiH) je 15. listopada 2014. godine zatraženo da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Odgovor na apelaciju Sud BiH je dostavio 24. listopada 2014. godine, dok Tužiteljstvo BiH nije u ostavljenome roku dostavilo odgovor.
III. Činjenično stanje
- 4.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 5.Tužiteljstvo BiH je podiglo Optužnicu broj T20 0 KTK 0008435 14 od 26. svibnja 2014. godine protiv apelanta u kojoj je navedeno da postoji osnovana sumnja da je 7. veljače 2014. godine u Sarajevu, u vrijeme održavanja demonstracija građana, tijekom kojih su zahtijevane nasilne promjene ustavnoga poretka Bosne i Hercegovine, ispred zgrade Predsjedništva Bosne i Hercegovine u Titovoj ulici u kojoj su, pored Predsjedništva Bosne i Hercegovine, smještene i druge institucije Bosne i Hercegovine, te Federacije Bosne i Hercegovine, radeći u svojstvu ravnatelja Državne agencije za istrage i zaštitu, protivno članku 8. stavak 1. toč. c) i e) u svezi s člankom 3. stavak 1. točka 1) Zakona o državnoj agenciji za istrage i zaštitu i članku 11. Zakona o direkciji za koordinaciju policijskih tijela i o agencijama za potporu policijskoj strukturi Bosne i Hercegovine, odbio pružiti traženu pomoć Direkciji za koordinaciju policijskih tijela Bosne i Hercegovine u zaštiti objekta Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i Arhiva Bosne i Hercegovine. Da je, i pored prethodnog saznanja da su oko 15:00 sati agresivni demonstranti napali, a kasnije zapalili zgradu Predsjedništva Bosne i Hercegovine, svjesno ignorirajući višekratne pozive policijskih službenika, ministra Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine i dežurnog tužitelja Tužiteljstva Bosne i Hercegovine koji su ga zvali tražeći informacije u svezi s angažiranjem Jedinice za specijalnu potporu Državne agencije za istrage i zaštitu, a dežurnom uposleniku Operativnog centra Državne agencije za istrage i zaštitu, koji ga je obavijestio o zahtjevima za angažiranje Jedinice za specijalnu potporu, zabranio da ga ponovno zove "po istom pitanju" i da neće dopustiti uporabu te jedinice u tražene svrhe, dok je istodobno izdao usmenu naredbu zapovjedniku Jedinice za specijalnu potporu da ta jedinica bude pripravna ukoliko se demonstracije prošire prema Veleposlanstvu Sjedinjenih Američkih Država, ustrajavajući u odbijanju da angažira Jedinicu za specijalnu potporu, i pored urgentnog pisanog zahtjeva ravnatelja Direkcije za koordinaciju policijskih tijela Bosne i Hercegovine, iako je ta jedinica, sukladno članku 18. stavak 2. Zakona o državnoj agenciji za istrage osposobljena obavljati najzahtjevnije i najsloženije taktičke i operativno-tehničke policijske radnje, primjenjujući policijske ovlasti u visoko rizičnim situacijama, te sukladno članku 29. Pravilnika o unutarnjoj organizaciji i sistematizaciji Državne agencije za istrage i zaštitu obučena i opremljena za samostalno djelovanje protiv raznih oblika terorizma, protiv svih vidova kriminala i u situacijama kada nije dovoljna ili je nepouzdana uporaba temeljnih policijskih i kriminalističkih snaga u sigurnosnom, kriminalno-taktičkom i materijalno-tehničkom smislu. To je situacija u kojoj se malobrojni, i za suprotstavljanje nasilnim demonstrantima neopremljeni pripadnici Direkcije za koordinaciju policijskih tijela Bosne i Hercegovine, nisu mogli uspješno suprotstaviti agresivnim demonstrantima koji su kamenjem i zapaljivim smjesama (tzv. Molotovljevim koktelima) gađali zgradu Predsjedništva Bosne i Hercegovine i prouzročili požar u Arhivu Bosne i Hercegovine i na vozilima direkcije, kao i brojna materijalna oštećena na zgradi i tehničkoj opremi, inventaru i dokumentaciji u institucijama Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno nastupanje štete u ukupnom iznosu od 398.365,18 KM. Dakle, da je apelant kao službena osoba u institucijama Bosne i Hercegovine, svjesnim kršenjem zakona i drugih propisa, očevidno nesavjesno postupio u vršenju dužnosti, uslijed čega je došlo do nastupanja materijalne štete koja prelazi iznos od 10.000,00 KM, čime je učinio kazneno djelo nesavjesnog rada u službi iz članka 224. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH).
- 6.Sud BiH je 16. lipnja 2014. godine potvrdio optužnicu.
IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije
- 7.Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te da je došlo do kršenja članka 18. Europske konvencije u svezi s čl. 6. i 17. Europske konvencije.
- 8.Apelant navodi da je Sud BiH 16. lipnja 2014. godine potvrdio Optužnicu Tužiteljstva BiH broj T20 0 KTK 0008435 14 od 26. svibnja 2014. godine kojom se apelanta tereti da je počinio kazneno djelo nesavjesnog rada u službi iz članka 224. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. KZBiH. Apelant navodi da je ta optužnica rezultat neprimjerene političke i medijske kampanje koju su protiv njega započeli odmah nakon što je postao ravnatelj Državne agencije za istrage i zaštitu predstavnici jedne političke stranke ili pojedinci u toj stranci, sve s ciljem njegovog uklanjanja s mjesta ravnatelja Državne agencije za istrage i zaštitu. Naime, apelant navodi da su pripadnici Državne agencije za istrage i zaštitu vršili istragu kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva na području Tešnja kojom je, kao jedan od osumnjičenih, obuhvaćen i Šemsudin Mehmedović, poslanik Stranke demokratske akcije (u daljnjem tekstu: SDA) u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine. Apelant navodi da je zatim uslijedio njegov "progon" od visokih javnih dužnosnika, čije izjave su putem medija i drugih dostupnih sredstava prenesene širokoj javnosti, sve s ciljem njegovoga uklanjanja s mjesta ravnatelja Državne agencije za istrage i zaštitu. U svezi s tim, apelant navodi da je Šemsudin Mehmedović, nakon što je na neki način saznao da je predmetom istrage, putem poslaničkih pitanja od 14. ožujka i 5. prosinca 2013. godine (koja se odnose na to je li apelant bio predmetom sigurnosnih provjera sukladno postupku za izdavanje dozvole za pristup tajnim podacima određenog stupnja tajnosti, kao i po čijemu je zahtjevu vršena sigurnosna provjera za apelanta, tražeći da mu se dostavi broj sigurnosne dozvole za pristup podacima stupnja "vrlo tajno") počeo dovoditi u pitanje apelantov integritet. Apelant navodi da je portal "Klix.ba", u okviru vijesti 22. srpnja 2013. godine, objavio izjavu tadašnjeg predsjednika SDA Sulejmana Tihića: "Kada je u pitanju hapšenje, zaključili smo da zahtijevamo parlamentarnu istragu i odgovornost direktora SIPA-e Gorana Zupca zbog zloupotrebe položaja prilikom nezakonitog hapšenja državnog poslanika Šemsudina Mehmedovića. Zloupotreba položaja direktora SIPA-e je očita jer je hapšenje bilo bez naloga i uz protivljenje tužioca. Tražimo suspenziju direktora SIPA-e." Apelant navodi da je portal "Vijesti.ba" (za agenciju Anadolija) 24. srpnja 2013. godine objavio kako je Šemsudin Mehmedović izjavio da će podnijeti tužbu protiv ravnatelja Agencije za istrage i zaštitu, te "nema sumnje da će on završiti upravo onako kako je želio da ja završim", te "mi ćemo iskoristiti sve zakonom predviđene mogućnosti da tražimo suspenziju Zupca, SDA je to već zatražila, jer će on i dalje ometati istragu i u ovom pitanju nelegalnog hapšenja zastupnika države BiH". Također, apelant navodi da su dnevne novine "Dnevni avaz" 25. srpnja 2013. godine objavile, između ostaloga, kako je Asim Sarajlić, voditelj Kluba poslanika SDA u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, uputio poslaničko pitanje Vijeću ministara i Ministarstvu sigurnosti BiH hoće li smijeniti Gorana Zupca, ravnatelja SIPA-e, zbog, kako je kazao, nezakonitog hapšenja Šemsudina Mehmedovića. U očekivanju odgovora, kako je kazao Sarajlić, SDA očekuje suspenziju Gorana Zupca sa sadašnje pozicije.
- 9.Apelant dalje navodi da je nakon dešavanja tokom protesta građana u Sarajevu od 7. veljače 2014. godine, koje su i predstavnici SDA okarakterizirali kao opravdane, Tužiteljstvo BiH pokrenulo istragu s obzirom da je za vrijeme protesta oštećena zgrada Predsjedništva BiH. Apelant navodi da je Tužiteljstvo BiH radnje koje su izvršili sudionici protesta okvalificiralo kao terorizam, s isključivim ciljem da pokušaju zasnovati apelantovu odgovornost za nastalu štetu, te kako je to isforsirana pravna kvalifikacija najbolje govori činjenica da su navodni "teroristi" identificirani prije više mjeseci (od kojih su dva osobe bila lišena slobode), ali da do toga trenutka nisu procesuirani. Apelant navodi kako je indikativno da je u tom predmetu, kao i u njegovom predmetu, istražne radnje provodilo Federalno ministarstvo unutarnjih poslova, Federalna uprava policije, čiji je ravnatelj Dragan Lukač, a ne Državna agencija za istrage i zaštitu iako se radi o kaznenim djelima iz nadležnosti Suda BiH. Apelant navodi da je u središnjom dnevniku "Face" televizije od 16. veljače 2014. godine Dragan Lukač, ravnatelj Federalne uprave policije, izjavio: "Ovo što je bilo nije dobro, nije dobro. Imali smo pokušaj državnog udara... Konkretno maloprije smo govorili o SIPA-e, znači čelni čovjek ili čelni ljudi u Agenciji." Novinar: "Smatrate da je Goran Zubac odgovoran?" Lukač: "Apsolutno, apsolutno. Čak ja mislim da tu ima i krivične odgovornosti. Znate, mi moramo se, pravna država mora imati mehanizme kojim se štiti, to je jedna dimenzija. Druga dimenzija, pravna država mora dovesti pitanja odgovornosti onih ili onoga u vezi sa djelima kojima je ta država ugrožena." Apelant dalje navodi da je novinska agencija "Patria" 22. veljače 2014. godine objavila izjavu Šemsudina Mehmedovića: "Očigledno je da je Zubac dio tog tala i u najmanju ruku nije mu mrsko što je Predsjedništvo BiH zapaljeno." Također, tjedni magazin "Dani" je 27. veljače 2014. godine objavio izjavu Šemsudina Mehmedovića: "Protiv Zupca postoji nekoliko ozbiljnih krivičnih prijava i da ima minimum moralne odgovornosti do sada bi podnio ostavku. Očigledno je došao na poziciju kako bi u ime određenih političkih centara moći odradio posao i da bi nakon toga bio unaprijeđen/premješten u neki drugi dio BiH. Klub poslanika SDA u državnom Parlamentu 13. februara je uputio inicijativu da se po hitnom postupku sazove komisija za odbranu i sigurnost, koja je kontrolni organ SIPA-e, da se ispitaju sve okolnosti do kojih je došlo tokom opravdanog protesta građana BiH i zbog čega je povrijeđen toliki broj ljudi, ko je djelovao, ko nije djelovao, zbog čega je došlo do napada na Predsjedništvo BiH i zbog čega su zapaljene zastave BiH. Očekujemo cjelovitu informaciju o (ne)djelovanju određenih agencija za provođenje zakona, nakon čega možemo donositi zaključke. Ukoliko bude pravde u BiH, Zubac će završiti u zatvoru."
- 10.Potom, apelant navodi da su tijekom samoga postupka istrage i podizanja optužnice, te nakon potvrđivanja optužnice protiv apelanta, brojni dužnosnici dali ogroman broj izjava za javnost, kojima su opću javnost u Bosni i Hercegovini, ali i šire, informirali o svojim stavovima o apelantovome predmetu. Apelant navodi kako ono što je mnogo bitnije jeste da je javnost, koja je na taj način upoznata s viđenjem dokaza, situacije, pa i pravnih propisa koji se tiču događaja za koji se apelanta tereti, uključila i suce koje trebaju nepristrano suditi u apelantovome predmetu. U svezi s tim, apelant navodi kako je portal "Klix.ba" 6. lipnja 2014. godine objavio izjavu Šefika Džaferovića: "Nakon donošenja optužnice i nakon što ona eventualno bude potvrđena, smatram da će Zubac morati biti suspendiran. To je okolnost kada, prije svega, treba reagirati SIPA. Samim nastupanjem okolnosti koje se vežu za direktora, on praktično prestaje biti direktor. To je zakonska materija." Apelant navodi da je novinska agencija "Patria" 16. lipnja 2014. godine prenijela kako je press služba neovisnoga kandidata za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine Mustafe Cerića saopćila: "Ukoliko domaće institucije i nosioci vlasti neće ili nemaju hrabrosti to učiniti, onda pozivamo međunarodnu zajednicu i visokog predstavnika da ispune svoju obavezu i spriječe optuženog Zupca da i dalje rukovodi najvažnijom policijskom agencijom." Apelant navodi kako je 19. lipnja 2014. godine u televizijskoj emisiji TV info, OBN televizije, Šefik Džaferović izjavio: "Radi se o situaciji kada je najviši policijski službenik, dakle rukovodeća osoba u situaciji da se protiv te osobe vodi istraga i ne samo da se vodi istraga, nego je podnesena i optužnica. U takvim situacijama mora doći do suspenzije." Apelant dalje navodi da su dnevne novine "Neovisne novine" 21. srpnja 2014. godine objavile kako je glavni tužitelj Tužiteljstva BiH Goran Salihović izjavio: "Ne bi trebalo da ima pravo pristupa tajnim podacima jer se radi na predmetima ratnih zločina, korupcije i samo podizanje optužnice dovodi ga da je u sukobu interesa." Apelant navodi da su dnevne novine "Glas Srpske" 23. srpnja 2014. godine objavile izjavu Šemsudina Mehmedovića: "Protiv njega je podignuta optužnica i kao takav prema zakonskim propisima ne bi smio da bude na čelu ove institucije. Ne samo da je Nezavisni odbor prekršio zakon, već je doveo u pitanje bezbjednosni sistem BiH. Očigledno je da se Nezavisni odbor stavio u njegovu političku zaštitu i neko će zbog toga morati snositi odgovornost."
- 11.Apelant navodi da su, osim toga, uslijed utjecaja i pritiska koji je SDA ostvarila na Tužiteljstvo BiH, narušeni odnosi između SIPA-e i Tužiteljstva BiH, te da se narušeni odnosi mogu isključivo dovesti u vezu sa situacijom koja se tiče istrage za ratne zločine protiv Šemsudina Mehmedovića i njegovo lišenje slobode. U svezi s tim, apelant navodi da je SIPA, odnosno apelant dopisima od 2. prosinca 2013. godine i 15. siječnja 2014. godine, pokušala riješiti tu situaciju, radi nastavka do tada iznimno uspješne suradnje. Apelant navodi kako je Tužiteljstvo BiH odgovorilo samo na jedan poziv, i to tako što je obavijestilo SIPA-u da ne prihvaćaju tražene radne sastanke iz, kako oni kažu, razloga da Tužiteljstvo BiH vodi "ozbiljne" istrage, što implicira da se SIPA bavi nevažnim stvarima. Apelant navodi da ako Tužiteljstvo BiH, a posebice glavni tužitelj, ne skrivajući svoj osobni animozitet prema apelantu, nije u stanju s njim kao ravnateljem Agencije za istrage i zaštitu, o kojoj izravno ovisi i rad Tužiteljstva BiH, riješiti probleme koji su, očito, nastali hapšenjem i istragom protiv Šemsudina Mehmedovića, kako onda očekivati da to tužiteljstvo ispuni prema apelantu zahtjeve iz članka 14. Zakona o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH). Pri tome, apelant navodi kako istražno povjerenstvo Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine nije došla do zaključka da su pripadnici SIPA-e prilikom istrage i lišenja slobode Šemsudina Mehmedovića prekršili zakonske odredbe ili ovlasti, što očito nije odobrovoljilo glavnoga tužitelja da u razgovoru s apelantom nađe rješenje "iskonstruiranog" problema.
- 12.Apelant navodi da se opća atmosfera kakva je kreirana u odnosu na njegovo suđenje nabolje vidi iz načina na koji je Federalna radio televizija u svome "Dnevniku 1" od 21. kolovoza 2014. godine prenijela javnosti činjenicu da je taj dan u Sudu BiH održano ročište za izjašnjavanje o apelantovoj krivnji, u kojemu prilogu ta televizija zna da će svjedoci Tužiteljstva BiH potvrditi kako je apelant kriv i kako će biti smijenjen s mjesta ravnatelja SIPA-e. Apelant navodi da je najočitija i vrlo eksplicitna potvrda njegovih tvrdnji intervju s članom Predsjedništva Bosne i Hercegovine i zamjenikom predsjednika SDA Bakirom Izetbegovićem, objavljen u dnevnom listu "Oslobođenje" od 27. kolovoza 2014. godine, gdje se navodi: "Govoreći o potrebnom jačanju državnih institucija, naveo je da SIPA, odnosno njen čelnik Goran Zubac, nije adekvatno reagovao kad je prilikom građanskog bunta u februaru gorjela zgrada državnog Predsjedništva. Mi ćemo njega poslati vjerovatno u zatvor kao što smo smijenili 'ministra za (ne)sigurnost'." U svezi s tim, apelant navodi kako se pozornom analizom navedene izjave lako dolazi do zaključka da član Predsjedništva Bosne i Hercegovine zna ishod postupka protiv apelanta. Apelant navodi kako se u zatvor ne ide s oslobađajućom presudom, dakle, apelant je kriv, biće osuđen, a samim tim i smijenjen. Također, apelant navodi kako je 20. kolovoza 2014. godine upućena prijava/priziv građana Bosne i Hercegovine zabrinutih za svoju sigurnost, i to visokom predstavniku u Bosni i Hercegovini, Tužiteljstvu BiH, Odboru za prizive građana na rad policijskih službenika u policijskim tijelima Bosne i Hercegovine, Vijeću ministara Bosne i Hercegovine i ministru/zamjeniku ministra sigurnosti Bosne i Hercegovine. Apelant navodi kako je taj dokument sastavljen s istim ciljem i s istog mjesta, možda i od nekih spomenutih osobe u apelaciji, te da je cijeli dokument usmjeren na uklanjanje apelanta s pozicije ravnatelja Državne agencije za istrage i zaštitu. Apelant navodi kako pravo na pravično suđenje garantira i pravo na ravnopravan tretman stranaka, te, također, uključuje pravo na kontradiktornost postupka. U svezi s tim, apelant navodi kako se postavlja pitanje kakva je uopće svrha kaznenoga postupka i njegovoga pojavljivanja pred Sudom BiH. Naime, apelant navodi kako je, ako član Predsjedništva Bosne i Hercegovine i zamjenik predsjednika jedne od najjačih političkih stranaka u Bosni i Hercegovini javno kaže da će apelant završiti u zatvoru, iluzorno očekivati da će Sud BiH, sa svojom trenutačnom nacionalnom strukturom i organizacijom po načelu "kadija te tuži, kadija ti sudi", ispoštovati navedena načela prava na pravično suđenje i omogućiti apelantu jednakost oružja koja bi dovela do toga da Sud BiH donese odluku povoljnu za apelanta, a kojom bi bio narušen dignitet i kredibilitet člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine.
- 13.U svezi s navedenim apelant se poziva, između ostalih, na presudu Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) u predmetu Allenet de Ribemont protiv Francuske u kojoj je navedeno: "Sud primjećuje da je u ovom slučaju jedan od najviših rangiranih dužnosnika francuske policije govorio o g. Alenet de Ribemontu, bez ikakvih kvalifikacija ili rezervi, kao o podstrekaču ubojstva i stoga kao o suučesniku u ubojstvu… Ovo je jasno bilo izjašnjenje o krivnji podnositelja predstavke koja je, kao prvo, ohrabrila javnost da vjeruje kako je kriv i, drugo, prejudicirala ocjenu činjenica od strane kompetentnih sudskih vlasti. Stoga je došlo do kršenja članka 6. stavak 2." (Presuda od 10. veljače 1995. godine, stavak 41.) Apelant se dalje poziva na presudu Europskog suda u predmetu Peša protiv Hrvatske u kojoj je navedeno: "Sud smatra da su ove izjave javnih funkcionara predstavljale izjavu o krivnji podnositelja predstavke i prejudicirale ocjenu činjenica sudske vlasti. S obzirom da su funkcionari o kojima je riječ bili na visokim položajima, oni su trebali postupati s posebnim oprezom u svom izboru riječi za opisivanje kaznenog postupka protiv podnositelja predstavke koji je u tijeku. Međutim, s obzirom na sadržaj njihovih izjava, kako je to podvučeno u prednjem tekstu, Sud nalazi da su njihove izjave sigurno ohrabrile javnost da vjeruje da je podnositelj zahtjeva kriv prije nego mu je krivnja dokazana sukladno zakonu. Sukladno navedenome, Sud nalazi da je došlo do povrede prava podnositelja predstavke da se smatra nevinim. Stoga je došlo do povrede članka 6. stavak 2. Konvencije (presuda od 8. travnja 2010. godine, st. 150. i 151)." Imajući u vidu navedeno, apelant smatra kako je uslijed izjava dužnosnika, uključujući i glavnoga tužitelja Tužiteljstva BiH, cjelokupna javnost u Bosni i Hercegovini izvrgnuta konstantnom uvjeravanju u činjenicu da je apelant osoba koja je izvršila kazneno djelo, te da, s obzirom na utisak koji se stvara u javnosti u odnosu na njega, više ne može imati pravično suđenje. U konačnici, apelant smatra da je obrazac političkog i medijskog progona, čiji je dio i optužnica Tužiteljstva BiH, imala druge, a ne pravne motive. Naime, apelant smatra kako je optužnica, koja je potvrđena protiv njega, pripremljena u svrhu odmazde jer je Državna agencija za istrage i zaštitu, na čijem je čelu apelant, lišila slobode visokopozicioniranoga dužnosnika SDA Šemsudina Mehmedovića, kao i u svrhu sprečavanja drugih istraga koje provodi Državna agencija za istrage i zaštitu. U svezi s tim, apelant smatra kako su povrijeđene odredbe članka 18. Europske konvencije u svezi s čl. 6. i 17. Europske konvencije. Stoga, apelant traži od Ustavnog suda da utvrdi kršenje navedenih prava, da odluči o meritumu slučaja i o tomu obavijesti Sud BiH, te da apelantu dosudi odštetu u pravičnome iznosu. Apelant je u prilogu apelacije dostavio video snimke i preslike novinskih članaka na koje je ukazao u apelaciji.
b) Odgovor na apelaciju
- 14.Sud BiH je naveo kako je pred tim sudom u tijeku kazneni postupka protiv apelanta zbog kaznenoga djela nesavjesnog rada u službi iz članka 224. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. KZBiH. Sud BiH je naveo kako se predmetni postupak vodi po Optužnici Tužiteljstva BiH broj T20 0 KTK 0008435 14 od 26. svibnja 2014. godine, koja je potvrđena 16. lipnja 2014. godine, te da se postupak nalazi u fazi glavnoga pretresa. U svezi s tim, Sud BiH je naveo kako je sudac za prethodno saslušanje toga suda, postupajući sukladno odredbama članka 228. ZKPBiH, nakon proučavanja činjeničnog opisa optužnice i dokaza dostavljenih uz nju, utvrdio da postoji osnovana sumnja za kazneno djelo nesavjesnoga rada u službi iz članka 224. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. KZBiH, slijedom čega je optužnica potvrđena. Sud BiH je naveo kako se, oprečno apelantovim navodima, postupak protiv apelanta vodi uz poštovanje svih procesnih garancija, te prava i sloboda koje mu kao optuženome pripadaju, uz poštovanje načela pravičnosti kaznenoga postupka sukladno ZKPBiH, Ustavu Bosne i Hercegovine i Europskoj konvenciji. Slijedom navedenoga, Sud BiH predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena, odnosno da se odbaci kao preuranjena.
V. Relevantni propisi
- 15.U Zakonu o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) relevantne odredbe glase:
Članak 3. stavak 1.
(1) Svatko se smatra nedužnim za kazneno djelo, dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.
Članak 14.
(1) Sud je dužan da stranke i branitelja tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti glede pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2) Sud, Tužitelj i druga tijela koja sudjeluju u postupku dužna su s jednakom pažnjom ispitivati i utvrđivati kako činjenice koje osumnjičenika odnosno optuženika terete, tako i one koje mu idu u korist.
VI. Dopustivost
- 16.Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini.
- 17.Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio.
- 18.Sukladno članku 18. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnoga suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štite Ustav ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
Dopustivost u odnosu na članak 6. st. 1. i 3. Europske konvencije
- 19.Glede apelantovih navoda o kršenju prava iz članka 6. st. 1. i 3. Europske konvencije, Ustavni sud ukazuje kako je kazneni postupak protiv apelanta u tijeku pred Sudom BiH. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da će apelant imati mogućnost svoje navode u svezi s pravima koja garantiraju st. 1. i 3. članka 6. Europske konvencije istaknuti u predmetnome sudskom postupku, te u eventualno podnesenoj apelaciji protiv odluka Suda BiH, ukoliko budu nepovoljne za apelanta. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3. Europske konvencije preuranjena (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 580/07 od 24. lipnja 2009. godine, toč. 19. i 20; dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
- 20.Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Dopustivost u odnosu na članak 6. stavak 2. Europske konvencije
- 21.Glede apelantovih navoda o kršenju članka 6. stavak 2. Europske konvencije, Ustavni sud ukazuje da se članak 6. stavak 2. Europske konvencije ne primjenjuje samo na kaznene postupke u njihovoj cijelosti, već i na pretpretresni postupak i na vrijeme po okončanju kaznenoga postupka, i to bez obzira na fazu postupka, pa čak bez obzira i na njihov ishod (vidi Europski sud, Minelli protiv Švajcarske, presuda od 25. ožujka 1983. godine, Serija A broj 62, st. 25-41; vidi Ustavni sud, inter alia, Odluka o dopustivosti broj AP 580/07 od 24. lipnja 2009. godine i Odluka o dopustivosti broj AP 3715/09 od 11. veljače 2010. godine; dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud podsjeća kako je Europski sud u svojoj praksi ispitivao dopustivost predstavki u kojima su podnositelji predstavki tvrdili kako je uslijed izjava javnih dužnosnika, koje su date u tijeku kaznenoga postupka protiv podnositelja predstavke ili prije nego što je podnositelj predstavke uhapšen i formalno optužen za kazneno djelo, te koje su objavljene u medijima, došlo do kršenja njihovoga prava na pretpostavku nevinosti. Tako je Europski sud u presudi Peša protiv Hrvatske, prilikom ispitivanja dopustivosti predstavke u odnosu na članak 6. stavak 2. Europske konvencije, kada je Vlada tvrdila da su prigovori podnositelja predstavke na temelju članka 6. stavak 2. Europske konvencije preuranjeni jer je kazneni postupak protiv podnositelja predstavke još uvijek u tijeku i on može istaknuti iste prigovore koristeći razna pravna sredstva predviđena domaćim pravom, ukazao da se pravna sredstva, koja su dostupna podnositelju predstavke u kontekstu kaznenoga postupka protiv njega, mogu koristiti u odnosu na presude i druge odluke donesene u tome postupku, a ne u odnosu na izjave koje su dali javni dužnosnici u medijima, pa je predstavku u odnosu na članak 6. stavak 2. Europske konvencije proglasio dopustivom (vidi Europski sud, Peša protiv Hrvatske, predstavka broj 40523/08, presuda od 8. travnja 2010. godine, stavak 132). Također, Ustavni sud ukazuje kako je Europski sud u predmetu Ilgar Mammadov protiv Azerbejdžana zaključio da je članak 6. stavak 2. Europske konvencije primjenjiv u odnosu na zajedničku izjavu za tisak Ureda Tužiteljstva i Ministarstva unutarnjih poslova koja je objavljena prije nego što je podnositelj predstavke uhapšen i formalno optužen za kaznena djela, budući da je razvidno kako su navodi u izjavi u izravnoj vezi s kaznenom istragom pokrenutom protiv podnositelja predstavke i drugih osoba u svezi s Ismayilli događajima (vidi Europski sud, Ilgar Mammadov protiv Azerbejdžana, predstavka broj 15172/13, presuda od 22. svibnja 2014. godine, stavak 121). Dovodeći u vezu navedeno s konkretnim predmetom, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na članka 6. stavak 2. Europske konvencije dopustiva.
- 22.Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio kako apelacija u ovomr dijelu ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII. Meritum
- 23.Apelant smatra kako mu je, uslijed citiranih izjava javnih dužnosnika, povrijeđeno pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 2. Europske konvencije.
Pravo na pravično suđenje – pretpostavka nevinosti
- 24.Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2., što uključuje:
(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.
- 25.Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
[…]
- 2)Svatko tko je optužen za kazneno djelo smatra se nevinim dok se njegova krivnja po zakonu ne dokaže.
[…]
- 26.Apelant smatra kako je uslijed izjava javnih dužnosnika, koje su objavljene u medijima, kod javnosti u Bosni i Hercegovini formirano preduvjerenje o njegovoj krivnji, čime mu je prekršeno pravo na pretpostavku nevinosti.
- 27.Ustavni sud, prije svega, ukazuje kako članak 6. stavak 2. Europske konvencije garantira da se svatko tko je optužen za kazneno djelo smatra nevinim dok se njegova krivnja po zakonu ne dokaže. Ustavni sud ukazuje kako nisu samo sudovi, već su i ostali državni organi obvezni poštovati načelo pretpostavke nevinosti. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća kako je Europski sud u predmetu Allenet de Ribemont protiv Francuske, na koji se pozvao i apelant, ukazao da je jedan visoki policijski dužnosnik na konferenciji za tisak, održanoj dok je podnositelj predstavke bio u policijskome pritvoru, ukazao na njega kao na podstrekača ubojstva. Europski sud je smatrao kako članak 6. stavak 2. Europske konvencije nije važio samo za sudove, već i za druge javne vlasti i to od trenutka kada je podnositelj predstavke bio optužen za kazneno djelo. Izjava o krivnji koju je dao policajac bez ikakvih kvalifikacija ili rezervi potakla je javnost da povjeruje kako je podnositelj predstavke kriv i prije nego što je nadležni sud procijenio sve činjenice. Utvrđeno je kako je time prekršeno načelo pretpostavke nevinosti i kako to nije moglo biti ispravljeno činjenicom da je sudac kasnije oslobodio podnositelja predstavke zbog nedostatka dokaza (vidi Europski sud, Allenet de Ribemont protiv Francuske, predstavka broj 15175/89, presuda od 10. veljače 1995. godine).
- 28.Ustavni sud dalje podsjeća da je Europski sud u predmetu Matijašević protiv Srbije ukazao kako će pretpostavka nevinosti po članku 6. stavak 2. Europske konvencije biti povrijeđena ako sudska odluka ili, čak, izjava dužnosnika koja se odnosi na osobu koja je optužena za kazneno djelo, odražava mišljenje da je kriva prije nego što se njezina krivnja dokaže po zakonu. Dovoljno je da, u odsustvu zvanične odluke, postoji određeno mišljenje koje ukazuje kako sud ili dužnosnik koji je u pitanju smatra optuženoga krivim (vidi Europski sud, Matijašević protiv Srbije, predstavka broj 23037/04, presuda od 19. rujna 2006. godine, stavak 45). Pri tome, Ustavni sud podsjeća kako je Europski sud ukazao da "javni dužnosnik" ne mora biti već izabrani predstavnik ili službenik državnih organa u tome vremenu. Taj pojam može obuhvatiti i osobe koja imaju poznat i priznat položaj u javnosti, bilo da su na nekom važnom javnom položaju ili da su imali takav položaj, ili da se kandidiraju za dužnost izabranoga predstavnika (vidi Europski sud, Kouzmin protiv Rusije, predstavka broj 58939/00, presuda od 18. ožujka 2010. godine, st. 59-69).
- 29.Ustavni sud dalje podsjeća kako je Europski sud u presudi Peša protiv Hrvatske, na koju se pozvao i apelant, u st. 138-141. ukazao na temeljna načela prava na pretpostavku nevinosti iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije. Naime, Europski sud je ukazao, između ostaloga, kako članak 6. stavak 2. Europske konvencije u svome relevantnom aspektu ima za cilj spriječiti podrivanje pravičnoga suđenja izjavama koje prejudiciraju, a koje su date u bliskoj vezi s postupkom. Njime se zabranjuje samome sudu da preuranjeno izražava mišljenje kako je osoba "optužena za kazneno djelo" kriva prije nego što joj je to dokazano prema zakonu, ali također obuhvaća i izjave državnih dužnosnika koji ohrabruju javnost da vjeruje kako je osumnjičeni kriv i prejudiciraju ocjenu činjenica nadležne sudske vlasti (vidi naprijed citirani predmet Allenet de Ribemont, stavak 41. i predmete Daktaras protiv Litvanije, broj 42095/98, st. 41-43, ECHR 2000-X i Butkevičius protiv Litvanije, broj 48297/99, stavak 49, ECHR 2002-II). Europski sud je dalje ukazao kako sloboda izražavanja, zajamčena člankom 10. Europske konvencije, uključuje slobodu da se primaju i daju informacije. Stoga, članak 6. stavak 2. ne može spriječiti vlasti da informiraju javnost o kaznenim istragama koje su u tijeku, ali traži da to čine uz svu potrebnu diskreciju i oprez, ako će biti poštovana pretpostavka nevinosti (vidi naprijed citirani predmet Allenet de Ribemont stavak 38. i predmet Karakaş i Yeşilırmak protiv Turske, broj 43925/98, stavak 50, 28. lipnja 2005).
- 30.Također, Europski sud je ukazao kako treba učiniti temeljno razlikovanje između izjave kako je neko tek osumnjičen da je počinio kazneno djelo i razvidne izjave, dok nema pravomoćne osude, da je pojedinac počinio kazneno djelo o kojemu je riječ. Europski sud je naveo kako je dosljedno naglašavao važnost biranja riječi javnih dužnosnika u njihovim izjavama prije nego što je nekoj osobi suđeno i ta osoba proglašena krivom za neko određeno kazneno djelo (vidi naprijed citirani predmet Daktaras i predmete Böhmer protiv Njemačke, broj 37568/97, st. 54. i 56, 3. listopada 2002. i Nešťák protiv Slovačke, broj 65559/01, st. 88. i 89, 27. veljače 2007). Također je naglasio važnost da državni dužnosnici poštuju pretpostavku nevinosti tokom konferencije za tisak (vidi naprijed citirani predmet Butkevičius, st. 50-52. i predmete Lavents protiv Letonije, broj 58442/00, stavak 122, 28. studeni 2002. i Y. B. i drugi protiv Turske, br. 48173/99 i 48319/99, st. 49. i 51, 28. listopada 2004). Europski sud je ukazao kako, ipak, pitanje predstavlja li neka izjava javnog dužnosnika povredu načela pretpostavke nevinosti mora biti utvrđeno u kontekstu konkretnih okolnosti u kojima je data pobijana izjava (vidi predmet Adolf protiv Austrije, 26. ožujka 1982, st. 36-41, Serija A broj 49). Europski sud je ukazao kako, u svakom slučaju, izražena mišljenja ne mogu predstavljati izjave javnog dužnosnika o tomu da je podnositelj predstavke kriv, što bi ohrabrilo javnost da vjeruje kako je on ili ona kriv i prejudiciralo ocjenu činjenica od nadležne sudske vlasti (vidi naprijed citirani predmet Butkevičius, stavak 53).
- 31.Ustavni sud opaža kako je Europski sud, primjenjujući navedena načela na predmet podnositelja predstavke, zaključio da su izjave koje su dali javni dužnosnici (ravnatelj policije, glavni državni odvjetnik, predsjednik Vlade i predsjednik Republike) predstavljale izjavu o krivnji podnositelja predstavke i prejudicirale ocjenu činjenica od nadležne sudske vlasti. Europski sud je naveo kako su, budući da su dužnosnici o kojima je riječ bili na visokim položajima, oni trebali postupati s posebnim oprezom u svome izboru riječi za opisivanje kaznenoga postupka protiv podnositelja predstavke koji je u tijeku. Međutim, s obzirom na sadržaj njihovih izjava, kako je to naglašeno u prednjem tekstu (st. 145-149), Europski sud je zaključio da su njihove izjave sigurno ohrabrile javnost da vjeruje kako je podnositelj predstavke kriv prije nego što mu je krivnja dokazana sukladno zakonu. Sukladno navedenome Europski sud je zaključio kako je došlo do povrede prava podnositelja predstavke da se smatra nevinim, te je stoga došlo do povrede članka 6. stavak 2. Europske konvencije (st. 150. i 151. presude Peša protiv Hrvatske).
- 32.Također, Ustavni sud podsjeća kako je Europski sud u citiranoj presudi Ilgar Mammadov protiv Azerbejdžana ukazao da u tome predmetu osporeni navodi nisu dati unutar okvira kaznenoga postupka, nego kao dio zajedničke izjave za tisak Tužiteljstva i Ministarstva unutarnjih poslova namijenjene javnosti. Europski sud je naveo kako je uzeo u obzir podnesak Vlade da je svrha osporene izjave da informira javnost o koracima koje su poduzele vlasti u svezi s Ismayilli događajima, a osobito da je njihova namjera istražiti umiješanost podnositelja predstavke u te događaje. Međutim, po mišljenju Europskog suda, izjava, uzeta u cjelini, nije data s nužnom diskrecijom i pozornošću. Naime, iako su vlasti na svršetku relevantnoga stava naveli da će radnje podnositelja predstavke biti detaljno istražene i biti pravno okvalificirane, ta je izjava negirana prethodnom jasnom izjavom, u istoj rečenici, da su te radnje podnositelja predstavke bile nezakonite. Potom, navodeći u istome stavku kako je utvrđeno da je podnositelj predstavke apelirao na lokalne stanovnike kao što su pozivi da se odupiru policiji, da ne poštuju službene osobe i blokiraju ceste, Europski sud je ukazao da su time vlasti u suštini prejudicirale sudsku ocjenu činjenica. Europski sud je zaključio kako je kao takva osporena izjava samo mogla uvjeriti javnost da je podnositelj predstavke kriv prije nego što je i dokazana njegova krivnja prema zakonu, te da je stoga došlo do povrede članka 6. stavak 2. Europske konvencije (st. 127. i 128. presude Ilgar Mammadov protiv Azerbejdžana).
- 33.Imajući u vidu navedenu praksu Europskog suda, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, primjenjujući temeljna načela prava na pretpostavku nevinosti iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije, ispitati je li uslijed izjava javnih dužnosnika, na koje apelant ukazuje u apelaciji, došlo do kršenja apelantovoga prava garantiranoga člankom 6. stavak 2. Europske konvencije. Ustavni sud opaža kako su nakon događaja od 7. veljače 2014. godine u Sarajevu (kada je zapaljena zgrada Predsjedništva Bosne i Hercegovine, a povodom kojeg događaja se trenutno vodi kazneni postupak protiv apelanta pred Sudom BiH zbog kaznenoga djela nesavjesnog rada u službi iz članka 224. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. KZBiH), pojedini javni dužnosnici davali izjave u medijima koje su se odnosile na apelanta.
- 34.Ustavni sud, prije svega, ukazuje kako je apelant u prilogu apelacije dostavio video snimke i preslike novinskih članaka na koje je ukazao u apelaciji, te u koje je Ustavni sud, prilikom razmatranja prizivnih navoda, izvršio uvid. U konkretnom slučaju, Ustavni sud opaža kako je Dragan Lukač, ravnatelj Federalne uprave policije, u središnjom dnevniku "Face" televizije od 16. veljače 2014. godine, na pitanje novinara: "Smatrate da je Goran Zubac odgovoran?", odgovorio: "Apsolutno, apsolutno. Čak ja mislim da tu ima i krivične odgovornosti." U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, u smislu prakse Europskog suda, potrebno da se, čak i prije nego što je pokrenut kazneni postupak protiv određene osobe, ne daju nikakvi javni navodi koji bi se mogli tumačiti kao da, po mišljenju određenih važnih javnih dužnosnika, potvrđuju krivnju te osobe (vidi, mutatis mutandis, naprijed citirani predmet Butkevičius, stavak 51). Međutim, iz navedene izjave Dragana Lukača, ravnatelja Federalne uprave policije, proizlazi da je apelant "kazneno odgovoran" u svezi s predmetnim događajem, iako u tome trenutku nije bio ni pokrenut kazneni postupak protiv apelanta, čime je prejudicirao ocjenu činjenica nadležne sudske vlasti u svezi s događajem. Ustavni sud dalje opaža kako je tjedni magazin "Dani" 27. veljače 2014. godine objavio izjavu Šemsudina Mehmedovića, poslanika u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine, u kojoj je, između ostalog, navedeno: "Ukoliko bude pravde u BiH, Zubac će završiti u zatvoru." Ustavni sud ukazuje kako iz navedene izjave proizlazi da je davatelj izjave siguran da je apelant kriv, te da će kao takav završiti u zatvoru "ukoliko bude pravde". Po mišljenju Ustavnog suda, navedena izjava nesumnjivo predstavlja izjavu o apelantovoj "krivnji" u svezi s predmetnim događajem, koja je prejudicirala ocjenu "apelantove kaznene odgovornosti" od nadležne sudske vlasti. Također, Ustavni sud opaža kako je dnevni list "Oslobođenje" 27. kolovoza 2014. godine objavio tekst u svezi s Bakirom Izetbegovićem, članom Predsjedništva Bosne i Hercegovine, kako slijedi: "Govoreći o potrebnom jačanju državnih institucija, naveo je da SIPA, odnosno njen čelnik Goran Zubac, nije adekvatno reagovao kad je prilikom građanskog bunta u februaru gorjela zgrada državnog Predsjedništva. 'Mi ćemo njega poslati vjerovatno u zatvor kao što smo smijenili "ministra za (ne)sigurnost'" - rekao je." U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje kako iz navedenoga proizlazi da davatelj izjave smatra da apelant "nije adekvatno reagirao" u toj situaciji, iako o tome tek treba odlučiti nadležni sud u kaznenome postupku koji se vodi protiv apelanta, čime je prejudicirao ocjenu činjenica od nadležnog suda. Također, Ustavni sud ukazuje da iz izjave "Mi ćemo njega poslati vjerovatno u zatvor kao što smo smijenili 'ministra za (ne)sigurnost'," proizlazi da je apelant "vjerojatno kriv", što opet predstavlja prejudiciranje ocjene nadležnog suda glede apelantove "kaznene odgovornosti".
- 35.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su navedene izjave Dragana Lukača - ravnatelja Federalne uprave policije, Šemsudina Mehmedovića - poslanika u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine i Bakira Izetbegovića - člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine predstavljale izjavu o apelantovoj "krivnji", te da su kao takve prejudicirale ocjenu činjenica od nadležne sudske vlasti. Ustavni sud, podržavajući praksu Europskog suda povodom toga pitanja, smatra da su navedeni javni dužnosnici, prilikom davanja svojih izjava, trebali postupati s posebnim oprezom u svome izboru riječi za opisivanje apelantove kaznene odgovornosti u svezi s predmetnim događajem. Međutim, s obzirom na sadržaj njihovih izjava, Ustavni sud smatra da su te izjave, kako to utemeljeno navodi i apelant, ohrabrile javnost da vjeruje kako je apelant kriv prije nego što je i dokazana njegova krivnja sukladno zakonu. Stoga, Ustavni sud smatra kako je, uslijed izjava navedenih javnih dužnosnika, došlo do povrede apelantovog prava iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije.
- 36.S druge strane, Ustavni sud smatra da sve ostale izjave javnih dužnosnika, na koje je apelant ukazao u apelaciji, s obzirom na njihov sadržaj ne predstavljaju izjave o apelantovoj "krivnji", te da kao takve ne dovode u pitanje poštovanje garancija iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije.
Ostali navodi
- 37.Apelant smatra kako je optužnica, koja je potvrđena protiv njega, pripremljena u svrhu odmazde jer je Državna agencija za istrage i zaštitu, na čijem je čelu apelant, lišila slobode visokopozicioniranog dužnosnika SDA Šemsudina Mehmedovića, kao i u svrhu sprečavanja drugih istraga koje provodi Državna agencija za istrage i zaštitu. Stoga, apelant smatra da je došlo do kršenja članka 18. u svezi s čl. 6. i 17. Europske konvencije. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje kako apelant, osim iznošenja svoga mišljenja u tome pogledu, nije ponudio odgovarajuće argumente i dokaze u prilog takvim tvrdnjama, tako da se Ustavni sud neće posebno baviti ispitivanjem navodne povrede članka 18. u svezi s čl. 6. i 17. Europske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
- 38.U smislu članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može u odluci kojom usvaja apelaciju odrediti naknadu nematerijalne štete, koja se, u smislu stavka 2. navedenoga članka, određuje na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Međutim, određivanje naknade nematerijalne štete zbog utvrđene povrede određenih ustavnih prava predstavlja izuzetak a ne pravilo, te imajući u vidu da Ustavni sud za razliku od postupka pred redovitim sudovima naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju za apelanta adekvatna satisfakcija utvrđivanje kršenja ustavnog prava i to u fazi kada kazneni postupak protiv njega još uvijek traje odnosno nije okončan, čime je blagovremeno ukazano na kršenje apelantovoga prava na pretpostavku nevinosti, te spriječene eventualne negativne posljedice kršenja navedenoga prava.
VIII. Zaključak
- 39.Ustavni sud zaključuje kako postoji kršenje prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 2. Europske konvencije u odnosu na izjave javnih dužnosnika Dragana Lukača - ravnatelja Federalne uprave policije, Šemsudina Mehmedovića - poslanika u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine i Bakira Izetbegovića - člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine jer su predstavljale izjavu o apelantovoj "krivnji", te su kao takve prejudicirale ocjenu činjenica od nadležne sudske vlasti i ohrabrile javnost da vjeruje kako je apelant kriv prije nego što je i dokazana njegova krivnja sukladno zakonu.
- 40.Na temelju članka 18. stavak (3) točka l), članka 59. st. (1) i (2) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 41.Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, v. r.