PRESUDA
Sud Bosne i Hercegovine u vijeću upravnog odjeljenja sastavljenom od sudija Davora Žilića, kao predsjednika vijeća, Jasminke Oručević Čohadžić i Jadranke Brenjo, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Ivke Kafedžić, kao zapisničara, u postupku zaštite sloboda i prava građana zagarantovanih Ustavom BiH, odlučujući o zahtjevu podnositeljice Meddžide Kreso iz Sarajeva, koju zastupa Semir Puzić, advokat iz Sarajeva, protiv konačnog pojedinačnog akta broj 01-0771-22042008 od 10.04.2008.godine, Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH, radi povrede ustavom zagarantovanog prava na pravični postupak, na nejavnoj sjednici održanoj 24. juna 2008. godine, donio je slijedeću
PRESUDU
OBRAZLOŽENJE
Usvaja se zahtjev podnositeljice Meddžide Kreso za zaštitu sloboda i prava građana zagarantovanih Ustavom BiH.
Utvrđuje se da je Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH konačnim pojedinačnim aktom broj 01-0771-22042008 od 10.04.2008. godine, počinilo povredu prava na pravični postupak iz člana II/3 Ustava BiH i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Poništava se akt Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH broj 01-0771-22042008 od 10.04.2008. godine i akt broj 13-3183-14112007 od 14.11.2007. godine.
Visoko sudsko i tužilačko vijeće Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: VSTV BiH) prvostepenim aktom (mišljenje) od 14.11.2007. godine izvršilo je ocjenjivanje rada i radnih rezultata podnositeljice zahtjeva, predsjednice Suda BiH Meddžide Kreso. Aktom (odlukom) od 10.04.2008. godine odbijen je prigovor podnositeljice zahtjeva protiv prvostepenog akta, pa je odluka postala konačna.
Podnositeljica je dana 12.06.2008. godine podnijela zahtjev za zaštitu sloboda i prava zagarantiranih Ustavom BiH i predložila da se navedeni akti VSTV BiH ponište. U obrazloženju zahtjeva navela je da je navedenim aktima konačno ocijenjen njen rad, kao predsjednice Suda BiH, sa ocjenom zadovoljavajući, što znači najnižom mogućom prolaznom ocjenom. Smatra, da je navedenim aktom VSTV BiH počinilo povredu njenog prava na pravični postupak, koje je zagarantirano članom II/3 - e Ustava BiH i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Ovo stoga što Zakonom o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću BiH nije propisana nadležnost ovog organa da ocjenjuje rad predsjednika Suda BiH. Nadležnost VSTV BiH utvrđena je članom 17. citiranog zakona iz kojeg jasno proizilazi da VSTV BiH nije stvarno nadležno za ocjenjivanje predsjednika Suda BiH, jednog od sudija ovog suda koji obavlja funkciju predsjednika. VSTV BiH pogrešno smatra da se nadležnost ovog organa za ocjenjivanje predsjednika sudova izvodi iz odredbe člana 17. stav 1. tačka 22. i tačka 26. citiranog zakona. Ovim odredbama propisana su ovlaštenja i obaveza VSTV BiH da samo utvrđuje kriterije za ocjenjivanje rada sudija i tužilaca, te je propisano ovlaštenje i obaveza da prikuplja informacije i vodi dokumentaciju o profesionalnom statusu sudija, da prikuplja statističke podatke koji se odnose na njihove radne rezultate, kao i informacije bitne za rad predsjednika sudova itd. Budući da ni jednom odredbom citiranog zakona, a ni Zakonom o Sudu BiH nije propisana nadležnost VSTV BiH da donosi pojedinačne akte o ocjenjivanju rada sudija i predsjednika suda, to je navedeni organ počinio povredu prava na pravični postupak prednositeljice. U zahtjevu podnositeljica detaljno obrazlaže povredu pravila postupka, nepotpuno i nepravilno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, temeljem kojeg je meritorno odlučeno o ocjenjivanju njenog rada. Ukazuje da u vrijeme donošenja odluke nisu postojala bilo kakva pravila, ni pravilnik o načinu ocjenjivanja predsjednika sudova, niti je bio reguliran postupak i procedura rješavanja prigovora protiv date ocjene, jer su akti VSTV BiH u tom pravcu doneseni nakon pobijane odluke. Ukazuje posebno na nepravilan zaključak VSTV BiH da su njen rad i njeni rezultati samo zadovoljavajući. Posebno smatra da je pogrešan zaključak VSTV BiH daje njeno medijsko istupanje često bilo nepotrebno i nije korespondiralo sa aktuelnostima pravosudnog sistema, čime je povrijeđeno i njeno pravo na slobodu izražavanja zagarantovano članom 2./3 (h) Ustava BiH i članom 10. Evropske konvencije. Iz svega izloženog predloženo da se zahtjev uvaži i pobijani konačni pojedinačni akti VSTV BiH ponište kao nepravilni, nezakoniti i suprotni Ustavu BiH.
U odgovoru na zahtjev VSTV BiH je predložilo da se zahtjev odbije kao neosnovan, jer da pobijanim aktima ovog organa nije počinjena povreda prava na pravični postupak. Ovo iz razloga što je odredbom člana 17. tačka 22. Zakona o VSTV BiH propisano da je ovo vijeće, između ostalog, nadležno da ocjenjuje rad predsjednika sudova, budući da je ovim odredbama određeno da ovo vijeće utvrđuje kriterije za ocjenjivanje rada sudija, pa samim tim ima i ovlaštenje za ocjenjivanje predsjednika sudova.
Sud je prethodno ispitao postojanje uslova za dopustivost zahtjeva propisanih članom 67. Zakona o upravnim sporovima BiH ("Službeni glasnik BiH", broj 19/02 i 88/07), pa je zaključio da isti postoje i da je zahtjev za zaštitu podnositeljice dopušten.
Sudska zaštita sloboda i prava zagaratovanih Ustavom BiH regulisana je Zakonom o upravnim sporovima BiH - Poglavlje VIII odredbe člana 67. do 75. ovog zakona. Za odlučivanje o ovom zahtjevu nadležan je Sud BiH - Vijeće Upravnog odjeljenja (član 68. citiranog zakona ), pa se za rješavanje ovog zahtjeva shodno primjenjuju odredbe ovog zakona iz člana 19. do 40.
Iz odredbe člana 67. navedenog zakona proizilazi da je zahtjev za zaštitu sloboda i prava zajamčanih Ustavom BiH dopušten ako su ispunjeni propisani uslovi iz ove odredbe, tj. ako se radi o slobodama i pravima zagarantovanim Ustavom BiH, ako su te slobode i prava povrijeđeni konačnim pojedinačnim aktom mjerodavne institucije BiH (član 4. ovog zakona), te ako protiv takvog akta nije obezbijeđena druga sudska zaštita (navedeni uslovi su kumulativni).
U konkretnom slučaju, pobijani akt je donijelo VSTV BiH. Vijeće je prema odredbi člana 1. stav 1. i 2. Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću BiH ("Službeni glasnik BiH", broj 25/04 do 48/07) samostalni organ Bosne i Hercegovine. Vijeće je osnovano temeljem navedenog zakona, čiji je zadatak da osigura nezavisno, nepristrasno i profesionalno pravosuđe u Bosni i Hercegovini (član 3. istog zakona). Iz odredaba citiranog zakona jasno proizilazi da je VSTV BiH organ države Bosne i Hercegovine, da je osnovan zakonom BiH, pa spada u kategoriju mjerodavnih institucija BiH navedenih u članu 4. Zakona o upravnom sporu BiH. Pobijani akt je konačan pojedinačan akt, protiv kojeg nije osigurana druga sudska zaštita.
Pojedinačan akt je akt koji uređuje subjektivnu pravnu situaciju ili stvar, koja se tiče pravnog interesa pojedinca. Za razliku od pojedinačnog upravnog akta, upravni akt iz člana 8. stav 2. Zakona o upravnim sporovima BiH, je akt protiv kojeg je dopuštena sudska zaštita, odnosno pokretanje upravnog spora. U konkretnom slučaju, pobijanim aktom VSTV BiH je odlučilo o ocjenjivanju rada podnositeljice zahtjeva, pa je time odlučeno o subjektivno pravnoj situaciji koja se tiče pravnog interesa podnositeljice, zbog čega se radi o pojedinačnom aktu. Pobijani akt je konačan akt jer protiv njega nije dozvoljen redovni pravni lijek, a nije obezbijeđena ni druga sudska zaštita. Nadalje, radi se o zahtjevu za zaštitu prava na pravični postupak. Pravo na pravični postupak je zagarantovano članom II/3 (e) Ustava BiH i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, koja se direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini.
Iz navedenog slijedi da je zahtjev podnositeljice dopušten, jer su ispunjeni svi uslovi u pogledu dopuštenosti propisani članom 67. Zakona o upravnom sporu BiH.
Odlučujući o osnovanosti zahtjeva za zaštitu sloboda i prava zagarantovanih Ustavom BiH, ovaj sud je ispitao pravilnost pobijanog akta u granicama navedenim u zahtjevu, pazeći po službenoj dužnosti na ništavost pobijanog akta (shodnom primjenom člana 35. u vezi sa članom 68. citiranog zakona), pa je odlučio kao u dispozitivu presude iz slijedećih razloga:
Stvarna nadležnost (djelokrug, kompetentnost) organa i institucija BiH određuje se zakonom i mora biti izričito propisana zakonom. Odluke stvarno nenadležnog organa ne proizvode pravno djejstvo i ništave su po zakonu. Zakonom o VSTV BiH (odredbom člana 17. a ni bilo kojom drugom odredbom ovog zakona), nije propisana stvarna nadležnost VSTV BiH da odlučuje o ocjenjivanju rada i radnih rezultata predsjednika sudova i predsjednika Suda BiH, koji je po svojoj funkciji takođe sudija - primus inter pares. Iz odredaba citiranog zakona proizilazi da je zadatak VSTV BiH da osigura nezavisno, nepristrasno i profesionalno pravosuđe BiH (član 3. citiranog zakona), pa je i nadležnost ovog vijeća navedena u članu 17. istog zakona određena u cilju izvršavanja navedenog zadatka koji je zakonom određen. Ocjenjivanje rada sudija i predsjednika sudova od strane samostalnog organa države je suprotno načelu vladavine prava i načelu neovisnosti sudija u vršenju sudske funkcije. Članom 6. Evropske konvencije zabranjeno je svako miješanje drugih organa u sudsku vlast, jer bi se u tom slučaju radilo o uticaju vanjskih faktora na nezavisnost i samostalnost sudijske funkcije.
Nadležnost za ocjenjivanje sudija entitetskih sudova, regulirano je entitetskim zakonima o sudovima. Zakonom o sudovima Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 38/05) i Zakonom o sudovima Republike Srpske ("Službeni glasnik RS", broj 109/05 i 111/04), propisano je da se rezultati rada sudija ocjenjuju u skladu sa kriterijima koje utvrdi VSTV BiH, a za ocjenjivanje rada sudija nadležan je predsjednik suda, dok rezultate rada predsjednika suda ocjenjuje predsjednik neposredno višeg suda. Međutim, Zakonom o Sudu BiH ("Službeni glasnik BiH", broj 29/00 do 32/07) nije uopće regulirano pitanje ocjenjivanja rada sudija ovog suda, a ni predsjednika ovog suda, niti je propisana nadležnost u tom pravcu (entitetski zakoni ne mogu se shodno primjenjivati na sudije Suda BiH, jer nije zakonom predviđena shodna primjena). Po shvatanju vijeća Upravnog odjeljenja ovog suda Zakon o Sudu BiH nije propisao pitanje ocjene sudija ovog suda iz razloga što je Sud BiH, sud državnog nivoa i jedini državni sud, pa imenovanjem sudija na ovaj sud postiže se najviši nivo u karijeri sudija, dok je ocjenjivanje rada sudija entitetskih sudova neophodno, jer je to jedan od kriterija za imenovanje sudija na sudove višeg nivoa i za napredovanje u karijeri.
Iz naprijed navedenog slijedi da je VSTV BiH apsolutno nenadležno za ocjenjivanje predsjednika sudova, pa pobijani akt ovog vijeća kojim je odlučeno o ocjenjivanju rezultata rada predsjednice Suda BiH ne proizvodi pravno djejstvo i ništav je po zakonu.
Pogrešan je zaključak VSTV BiH da njegova nadležnost za ocjenjivanje rada predsjednika sudova proizilazi iz odredbe člana 17. stav 1. tačka 22. i tačka 26. ovog zakona. Ovo iz razloga što je ovom odredbom jasno propisano da Vijeće utvrđuje kriterije za ocjenjivanje rada sudija (u tom pravcu donosi odgovarajući akt), na osnovu kojih predsjednici entitetskih sudova ocjenjuju rad sudija, kako je to propisano naprijed navedenim entitetskim zakonima o sudovima. Ovaj sud ukazuje da zakonom propisana stvarna nadležnost se ne može izvoditi, niti se može aktima organa proširivati i određivati stvarnu nadležnost koja nije data zakonom. Stoga je VSTV BiH postupilo suprotno zakonu kada je u aktu pod nazivom "Kriteriji za ocjenjivanje rada predsjednika Suda BiH, predsjednika vrhovnih sudova FBiH i RS te Apelacionog suda Brčko Distrikt" proširilo svoju stvarnu nadležnost i odredilo nadležnost ovog vijeća za odlučivanje o ocjenjivanju predsjednika sudova (u prvostepenom postupku). Također su suprotne zakonu odredbe u Pravilniku o postupku podnošenja i rješavanja prigovora na godišnje ocjene sudija, predsjednika sudova u dijelu kojim je određena nadležnost ovog vijeća za odlučivanje u drugostepenom postupku protiv prvostepenih odluka o ocjenjivanju rada rezultata sudija.
Donošenjem pobijanog akta VSTV BiH je počinilo povredu prava na pravični postupak, koje pravo je zagarantovano članom II/3 Ustava BiH. Ovom odredbom propisano je da sva lica na teritoriji BiH uživaju ljudska prava i slobode, a da se prava i slobode određene u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svakim drugim zakonom. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: svako ima pravo na pravični postupak pred nezavisnim i nepristrasnim i zakonom ustanovljenim sudom. Primjenjivost ove odredbe, prema praksi Ustanovnog suda BiH i prema Evropskom sudu za ljudska prava (presuda Evropskog suda od 24.oktobra 1989. godine H protiv Francuske) u pogledu povrede prava na pravični postupak podrazumijeva se i odnosi se na sve postupke čiji je rezultat presudan za privatno individualno pravo svakog lica. Prema navedenom principu i principu vladavine prava svaka odluka mora biti donesena od strane nezavisnog i nepristrasnog suda, odnosno organa, čija nadležnost je utemeljena zakonom. Suštinski je bitno da je odluka ili akt donesen od strane stvarno, nadležnog organa, čija nadležnost je propisana zakonom. Budući da VSTV BiH nije stvarno nadležano da odlučuje o ocjenjivanju rada i radnih rezultata predsjednice Suda BiH, to je donošenjem pobijanog akta o ocjenjivanju VSTV BiH povrijedilo njeno pravo na pravični postupak zagarantovan Ustavom BiH, pa je ovaj sud zahtjev za zaštitu uvažio u cijelosti.
Obzirom na zaključak ovog suda da postoji kršenje prava iz člana II/3 Ustava BiH i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ovaj sud nije razmatrao ostale navode podnositeljice u zahtjevu za zaštitu, koji se odnose na nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i na nepravilnu primjenu materijalnog prava. Općenito, ovaj sud nije nadležan da u postupku koji je pokrenut u smislu člana 67. Zakona o upravnim sporovima BiH vrši provjeru utvrđenih činjenica i primjenu materijalnog prava kao i povredu pravila postupka, osim kada je zbog povrede pravila postupka došlo do povrede temeljih ustavnih prava, kao što je pravo na pravičan postupak.
Iz svega izloženog slijedi da je pobijani akt ništav, jer je VSTV BiH apsolutno nenadležno za donošenje pobijanog akta, da je VSTV BiH počinilo povredu prava na pravični postupak zagarantovan Ustavom BiH, pa je shodno, primjenu člana 37. stav 2. u vezi sa članom 68. Zakona o upravnim sporovima BiH, odlučio kao u dispozitivu presude.
Broj U-439/08
24. juna 2008. godine
Sarajevo
Predsjednik vijeća
sudija
Davor Žilić, s. r.