Aktio

SUD BOSNE I HERCEGOVINE

PRESUDA

Sud Bosne i Hercegovine u vijeću za upravne sporove sastavljenom od sudija Davora Žilića, kao predsjednika vijeća, Jasminke Oručević-Čohadžić i Branimira Orašanina, kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničara Ivke Kafedžić, u upravnom sporu tužitelja "TEHEL" d.o.o. Sarajevo, koga zastupa Martin Raguž i Nikica Gržić, advokati iz Sarajeva, protiv rješenja broj 01/4-UP/II-906/07 od 06.02.2008. godine, tužene Uprave za indirektno oporezivanje BiH, Banja Luka, u upravnoj stvari kontrole obračuna poreza na dodanu vrijednost, na nejavnoj sjednici održanoj 12. augusta 2008. godine, donio je slijedeću

PRESUDU
OBRAZLOŽENJE

Tužba se uvažava, osporeno rješenje tužene broj 01/4-UP/II-906/07 od 6. 2. 2008. godine i rješenja prvostepenog organa - Regionalnog centra Sarajevo, broj 04/5-2/IV-17-16235-1/06 od 29. 3. 2007. godine i broj 04/5-2/IV-17-16235-7/07 od 11.06.2007. godine, poništavaju i predmet vraća prvostepenom organu na ponovno rješavanje.

Rješenjem tužene, broj i datum naveden u uvodu, odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja prvostepenog organa Regionalnog centra Sarajevo - Odsjeka za porez broj 04/5-2/IV-l7-16235-7/07 od 11. 6. 2007. godine i rješenja broj 04/5-2/IV-l 7-16235-1/06 od 29. 3. 2007. godine i konačno utvrđen razrez indirektnih poreza za tužitelja kao poreskog obveznika za period od 1. 2. 2006. godine do 31. 12. 2006. godine u iznosu od 1.080.686,00KM.

Tužitelj je blagovremeno podnio tužbu za pokretanje upravnog spora protiv konačnog akta tužene, kojom je predložio da se tužba uvaži i osporeno rješenje poništi. Rješenje pobija zbog povrede pravila postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene zakona. Smatra da su i prvostepeni i tuženi organ pogrešno primijenili zakon kada su prilikom utvrđivanja osnovice za obračun poreza na dodanu vrijednost (u daljnjem tekstu: PDV), za građevinski objekat koji se nalazi u Sarajevu, ul. Skenderpašina, obračunali cijenu koštanja novosagrađenih građevinskih objekata, čiji je prenos prava raspolaganja izvršen u periodu od 1. 2. 2006. godine do 31. 12. 2006. godine, na temelju cijene koštanja tog objekta, koji su poreski organi utvrdili u prethodnoj kontroli o kojoj je sačinjen zapisnik o kontroli 7. 3. 2006. godine i 27. 4. 2006. godine, a koja kontrola je izvršena za period do 31. 12. 2005. godine. Smatra, da je ovim počinjena povreda odredbe člana 137. Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u i odredaba Zakona o porezu na dodanu vrijednost. Posebno ukazuje da su poreski organi bili dužni da u skladu sa navedenim propisima u cijenu koštanja obračunaju i naknadu plata i drugih ličnih primanja, kao i ostale troškove poslovanja koje je tužitelj imao neposredno vezano za izgradnju objekta. Odluka tuženog u tom dijelu, po ocjeni tužitelja, temelji se i na nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, jer u toku postupka nije sa sigurnošću utvrđena cijena koštanja građevinskih objekata, niti je pravilno utvrđen ukupan iznos naknade za objekat ostvaren prilikom prvog prenosa prava raspolaganja na ovom objektu.

Tužbom osporava pravilnost i zakonitost rješenja tuženog i u dijelu kojim je konačno u kontroli za navedeni period obračunat PDV, a koji se odnosi na projekat izgradnje malih hidrocentrala na rijekama Trešanica i Kozička rijeka. Tvrdi da je u toku postupka ukazivao da je na osnovu zaključenog ugovora sa firmom " WIND NERETVA" d.o.o. Konjic i na osnovu aneksa zaključenog ugovora preuzeo obavezu da navedeni projekat u potpunosti finansira, izvede sve građevinske radove i elektrane pusti u pogon, te u skladu s ugovornom klauzulom "ključ u ruke" kompletno završeni projekat preda u posjed naručiocu. Druga ugovorna strana se obavezala da će isplatu naknade za dovršeni objekat izvršiti tek nakon predaje u posjed navedenih objekata, i to otplatom putem isporuke električne energije. Iz ugovora proizilazi da tužitelj ima status investitora u ovom projektu, a u skladu sa ugovorom se nije obavezao da će za izvršene isporuke dobara i opreme od strane druge ugovorne stranke, vršiti isplatu naknade, nego je ugovoreno da će i za opremu i druga dobra uložena u izgradnju obračun izvršiti naknadno, tj. nakon dovršenja hidrocentrala. Bez obzira na ove prigovore koje je isticao u toku postupka, prvostepeni organ i tuženi pogrešno zaključuju da je došlo do prometa između ugovornih stranaka u pogledu isporuke opreme i drugih dobara, pa je tužitelj pogrešno osporenim rješenjem obavezan na plaćanje PDV-a za izvršene isporuke za koje nije došlo do prometa dobara i za koje nisu nastupili uslovi za plaćanje navedenog poreza. Ukazuje na pogrešnu primjenu odredaba člana 38. i 32. stav 8. Zakona o PDV-u. Konačno je predložio da se tužba uvaži, osporeno rješenje poništi i predmet vrati prvostepenom organu na ponovno rješavanje.

U odgovoru na tužbu tužena je predložila da se tužba odbije.

Sud je ispitao pravilnost i zakonitost osporenog rješenja u granicama odredbe člana 35. Zakona o upravnim sporovima BiH ("Službeni glasnik BiH", broj 19/02 i 88/07), pa je odlučio kao u dispozitivu presude iz slijedećih razloga:

Iz podataka u spisu i navoda tužitelja proizilazi da je tužitelj za period 1. 2. do 31.12.2006. godine podnio prijavu u kojoj je naveo da njegova obaveza PDV-a za navedeni period iznosi 1.028.398,00 KM. U smislu člana 33. Zakona o Upravi za indirektno oporezivanje BiH ("Službeni glasnik BiH", broj 89/05) izvršena je kontrola, ispitivanje i utvrđivanje tačnosti podnesene poreske prijave tužitelja za plaćanje PDV-a za navedeni period, pa su na osnovu provedene kontrole poreski organi zaključili da tužitelj nije pravilno obračunao obavezu PDV-a, nego da ista za navedeni period iznosi 1.080.686,00 KM.

Iz zapisnika o izvršenoj kontroli od 6. 3. 2007. godine, evidentno je da je predmet kontrole bio obračun PDV-a za promet izvršen u periodu od 1. 2. do 31. 12. 2006. godine, i to ekonomskih djeljivih cjelina u okviru zgrade koja se nalazi u Skenderpašinoj ulici u Sarajevu i obračun PDV-a za isti period za isporuke dobara i usluga izvršene u toku izgradnje dvije male hidrocentrale na rijeci Trešanici i na Kozičkoj rijeci, vezano za projekat izgradnje ovih centrala.

Prilikom obračuna PDV-a za promet građevinskog objekta u Skenderpašinoj ulici, koji je izvršen u navedenom periodu poreski organi polaze od zaključka da je za utvrđivanje osnovice za obračun PDV-a za navedeni promet (promet je izvršen u pogledu ekonomskih djeljivih cijelina u okviru ove zgrade), mjerodavna ukupno utvrđena prodajna vrijednost zgrade i prosječna cijena koštanja zgrade utvrđena u prethodnoj kontroli, tj. na dan 31.12.2005. godine, pa na osnovu ovih činjenica utvrđuju obavezu tužitelja za plaćanje PDV-a u navedenom periodu. U obrazloženju osporenog rješenja a ni u obrazloženju prvostepenog rješenja, međutim, nema razloga o tome zašto poreski organi smatraju da je za utvrđivanje osnovice za obračun PDV-a za izvršeni promet u navedenom periodu mjerodavna vrijednost objekta i cijena koštanja, koja je utvrđena u prethodnom periodu, tj. koja je utvrđena u prethodnoj kontroli na dan 31.12.2005. godine. U obrazloženju rješenja navedeno je da je obračun izvršen primjenom odredaba člana 73. Zakona o porezu na dodanu vrijednost ("Službeni glasnik BiH", broj 9/05 i 35/05) i primjenom odredbe člana 137. Pravilnika o primjeni Zakona o porezu na dodatu vrijednost ("Službeni glasnik BiH", broj 93/05). Međutim, osporena odluka u ovom dijelu temelji se na pogrešnoj primjeni navedenih propisa na koje se poziva tuženi i prvostepeni organ. Poreski organi nisu imali u vidu da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na dodanu vrijednost ("Službeni glasnik BiH", broj 35/05) izmijenjena odredba člana 73. citiranog zakona. Stavom 3. ove odredbe propisano je da se osnovica za obračun PDV-a, koji je izvršen poslije 1. 1. 2006. godine za promet dobara i usluga, utvrđuje isključivo na osnovu vrijednosti koja je obračunata za period poslije 01.01.2006. godine. Iz ove odredbe jasno proizilazi da se osnovica obračuna PDV-a za izvršeni promet poslije 1. 1. 2006. godine ne može obračunavati na temelju ukupne prodajne vrijednosti zgrade koja je utvrđena u prethodnom periodu, tj. na dan 31.12.2005. godine (iz zapisnika je evidentno da je u prethodnom periodu utvrđena vrijednost kompletne zgrade), niti se može osnovica za obračun PDV-a za prvi prijenos prava raspolaganja na navedenom objektu utvrđivati na osnovu cijene koštanja objekta, koja je utvrđena u prethodnom periodu, dakle na dan 31.12.2005. godine. Osim toga, odredbom člana 137. citiranog Pravilnika, jasno je propisano da se osnovica za obračun PDV-a za prvi prijenos prava raspolaganja na objektima (građevinskim objektima ili ekonomski djeljivim cjelinama u okviru tih objekata, čija je izgradnja započeta prije 31.12.2005. godine, a nastavljena 1. 1. 2006. godine, te promet izvršen nakon 1. 1. 2006. godine i na objektima koji su sagrađeni do 31.12.2005. godine, a prvi prijenos prava raspolaganja obavljen nakon 01.01.2006. godine), utvrđuje tako što se ukupan iznos naknade za objekat ostvaren prilikom prvog prijenosa prava raspolaganja umanji za cijenu koštanja objekta u koju je uključen i plaćeni porez na promet proizvoda i usluga (stav 2. i 5. citiranog Pravilnika). Prema odredbi stava 4. člana 137. citiranog Pravilnika cijena koštanja objekta je vrijednost materijala i usluga za izgradnju objekta i naknade za uređenje građevinskog zemljišta, pripremnih radova i sl., kao i naknade plata i drugih ličnih primanja i ostalih troškova poslovanja neposredno vezanih za izgradnju objekta.

Obzirom na izloženo, a temeljem navedenih propisa, proizilazi da su poreski organi pogrešno utvrdili osnovicu za obračun PDV-a za kontrolirani period za izvršeni prvi prijenos prava raspolaganja na ekonomski djeljivim cjelinama u okviru zgrade u Skenderpašinoj ulici, jer su pogrešno zaključili da se osnovica za obračun ovog PDV-a utvrđuje na osnovu vrijednosti zgrade, koja je utvrđena u prethodnom periodu i na osnovu cijene koštanja objekta koja je utvrđena u prethodnom periodu, dakle na dan 31.12.2005. godine. Budući da se, u konkretnom slučaju, radi o prometu dijelova građevinskog objekta u smislu odredbe člana 4. stav 3. tačka 4. Zakona o porezu na dodatu vrijednost (prijenos prava raspolaganja na novosagrađenim građevinskim objektima ili ekonomski djeljivim cijelinama, u okviru tih objekata), koji promet je izvršen nakon 1. 1.2006. godine, to je za pravilno utvrđenje osnovice za obračun PDV-a za navedeni promet trebalo pravilno primijeniti odredbu člana 73. stav 3. citiranog zakona i odredbu člana 137. citiranog Pravilnika. Radi pravilne primjene navedenih propisa potrebno je utvrditi činjenice koje su relevantne za utvrđenje osnovice za obračun PDV-a, na način regulisan navedenim propisima.

U ponovnom postupku poreski organi će odlučiti i o zahtjevu tužitelja da se prilikom utvrđivanja cijene koštanja objekta uračuna i naknada plata i drugih ličnih primanja i ostali troškovi poslovanja, koja je tužitelj imao u vezi sa izgradnjom objekta, jer u dosadašnjem postupku poreski organi nisu pravilno zaključili da cijena koštanja objekta sadrži i naknade plata i drugih ličnih primanja.

U postupku kontrole obračuna PDV-a izvršena je i kontrola -ispitivanje i utvrđivanje tačnosti prijave poreske obaveze tužitelja, koji se odnosi na isporuke dobara i usluga izvršenih u toku izgradnje malih hidrocentrala " Dubrava " i ,, T-3 Trešenica " ( Lukač) vezano za projekat izgradnje ovih hidrocentrala u pogledu koje izgradnje je zaključen ugovor između tužitelja i druge ugovorne strane firme " WIND NERETVA" d.o.o. Konjic, 2. 6. 2005. godine. Iz podataka u spisu slijedi da su poreski organi izvršili kontrolu primljenih računa o izvršenim nabavkama dobara i usluga, koje se odnose na izgradnju navedenih malih hidrocentrala, pa su zaključili da tužitelj nije pravilno izvršio obračun PDV-a u pogledu izvršenih dobara i usluga, odnosno nije po primljenim fakturama za izvršene usluge obračunao porez na dodanu vrijednost. Uvidom u ugovor o poslovnoj saradnji od 2. 6. 2005. godine poreski organi su zaključili da tužitelj nema položaj investitora, da je u toku izgradnje navedenih malih hidrocentrala vršena isporuka opreme, dobara i usluga i na osnovu pregleda faktura poreski organi su zaključili da je u pogledu navedenih isporuka došlo do prometa dobara u smislu člana 4. Zakona o PDV-u i da je zbog toga tužitelj dužan da za izvršene isporuke dobara i usluga plati PDV u iznosu utvrđenom u dispozitivu prvostepenog rješenja. Poreski organi su odbili kao neosnovan prigovor tužitelja da u pogledu izvršene isporuke dobara nije došlo do prometa i prenosa prava raspolaganja i da nije značajno što je tužitelj sa drugom ugovornom strankom ugovorio isplatu naknade nakon izvršene izgradnje i predaje u posjed navedenih objekata.

U spisu se, međutim, ne nalazi ugovor od 2. 6. 2005. godine zaključen između tužitelja i druge ugovorne strane, a ne nalazi se ni aneks ovog ugovora na koji tužitelj ukazuje u tužbi, kojim su, prema navodima tužitelja, regulisana prava i obaveze ugovornih strana u pogledu izgradnje i finansiranja dvije male hidrocentrale, pa stoga Sud nije mogao ispitati pravilnost i zakonitost osporenog rješenja u tom dijelu, odnosno ne može se ispitati pravilnost zaključka poreskih organa da su ispunjeni zakonom propisani uslovi za plaćanje PDV-a za isporuku dobara i usluga, koja je izvršena u toku izgradnje navedenih objekata u kontrolisanom periodu. Iz istih razloga Sud nije mogao ocijeniti ni osnovanost prigovora tužitelja da između ugovornih strana nije došlo do prometa isporučenih dobara i usluga, jer da su stranke ugovorile plaćanje naknade za izgradnju navedenih objekata po principu " ključ u ruke", pa se ova klauzula ugovora odnosi i na izvršene isporuke dobara i usluga u toku izgradnje.

Iz prvostepenog i osporenog rješenja vidi se da je između tužitelja i " WIND NERETVE" d.o.o. Preduzeća za proizvodnju i prodaju električne energije Konjic, 2. 6. 2005. godine zaključen ugovor o uspostavljanju saradnje između ugovornih strana, na izgradnji i finansiranju malih hidrocentrala na području BiH, prema kojem je tužitelj obavezan da obezbijedi izvore finansiranja, da preuzme obavezu da finansira, obezbijedi " know-how"i vodi projekat po sistemu "ključ u ruke" , te izgrađeni objekat preda drugoj ugovornoj strani, a druga ugovorna strana je obavezana da obezbijedi koncensije za izgradnju navedenih malih hidrocentrala i da kao vlasnik tih koncesija ulazi u ugovorni odnos sa tužiteljem. Iz navedenog bi proizilazilo da se radi o ugovoru o poslovnoj saradnji na izgradnji objekata, kojim se regulišu odnosi prilikom izgradnje kompletnog objekta i isporuke objekata i kojim se reguliše obaveza prenosa znanja i iskustva u vezi upotrebe i funkcionisanja opreme (ugovor o inžinjeringu). Nadalje, proizilazi da se radi o ugovoru o saradnji na izgradnji koji sadrži posebne odredbe, i to odredbu "know-how" (ova posebna odredba znači da se jedna ugovorna strana obavezuje da prenese određena znanja i iskustva u pogledu tehnike i tehnologije, kao i poslovna i finansijska iskustva i znanja na drugu ugovornu stranu) i odredbu "ključ u ruke". Kada ugovor o izgradnji objekta sadrži odredbu "ključ u ruke" tada u smislu člana 640. Zakona o obligacionim odnosima jedna ugovorna strana preuzima obavezu da izgradi objekat, da izvrši sve radove potrebne za izgradnju i upotrebu cjelovitog objekta, te da preda u posjed naručiocu objekat spreman za upotrebu. Druga ugovorna strana, odnosno naručilac, je obavezna da isplati ukupan iznos naknade za cijeli objekat, kao paušalnu cijenu, u kojem slučaju cijena kod ugovora sa odredbom " ključ u ruke"obuhvata sav uloženi materijal, opremu i instalacije za kompletno dovršenje građevinskih objekata. U načelu ugovor sa odredbom " ključ u ruke" ne sadrži posebnu obavezu u pogledu isporuke i koštanja materijala, opreme i instalacija za kompletno dovršenje građevinskog objekta. Ovo iz razloga što, po prirodi ovog ugovora sa navedenom odredbom, naknada za materijal i isporučenu opremu i ostala dobra isplaćuje se nakon dovršenja cjelovitog objekta, ako stranke nisu drugačije ugovorile pitanje plaćanja naknade za izvršene isporuke opreme i materijala.

U konkretnom slučaju nije sporno da je izgradnja navedenih malih hidrocentrala u toku i da je u toku izgradnje vršena isporuka dobara i usluga, te da je tužitelj o izvršenim isporukama ovih dobara sačinio obračun i ispostavio fakture. Poreski organi smatraju da je došlo do prometa isporučenih dobara i usluga u toku izgradnje navedenog objekta iz razloga što je tužitelj ispostavio račune o isporuci dobara i usluga i što je navedene račune evidentirao u svojoj knjigovodstvenoj evidenciji, pa stoga smatraju da su ispunjeni uslovi predviđeni članom 4. u vezi sa članom 32. i 38. Zakona o PDV-u za obračun i naplatu PDV-a za izvršene isporuke u navedenom periodu u toku izgradnje objekta. Međutim, poreski organi nisu imali u vidu da se, u konkretnom slučaju, radi o ugovoru o gradnji i izgradnji sa klauzulom " ključ u ruke", te da se u praksi kod ovakvih ugovora za isporuku dobara i usluga vrši periodični obračun izvršenih isporuka dobara i usluga, i to na osnovu tzv. privremenih situacija, jer se izvršenje ugovora o saradnji i izgradnji objekata ostvaruje u dužem vremenskom periodu, pa se periodični obračuni moraju fakturisati radi evidencije u poslovnim knjigama obje ugovorne strane. Ispostavljanjem faktura po privremenim situacijama kada se radi o ugovoru sa klauzulom "ključ u ruke" ne može se tumačiti kao isplata naknada za isporuke navedene u fakturama i prenos prava raspolaganja na isporučenim dobrima, jer se u ovakvim okolnostima konačan obračun, u načelu, vrši nakon konačne izgradnje objekta i prenosa prava raspolaganja na cijelom objektu između ugovorenih stranaka. Ovo iz razloga što i u skladu sa odredbama Zakona o PDV-u obaveza plaćanja PDV-a za isporuku dobara i izvršene usluge nastaje samo u slučaju kada je isporuka dobara i usluga izvršena, uz naknadu, a izdavanjem fakture samo kada je to zakonom predviđeno (član 17. i 18. citiranog Zakona). Stoga je, preuranjen zaključak poreskih organa da je sastavljanjem faktura o isporuci dobara i usluga, u konkretnom slučaju, izvršen promet navedenih isporučenih dobara i da su ispunjeni zakonom propisani uslovi za obračun PDV-a za izvršene isporuke dobara i usluga u toku izgradnje objekta. Osporeno rješenje u tom dijelu temelji se na nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, jer u postupku nisu utvrđene sve činjenice relevantne za ocjenu postojanja uslova za obračun PDV-a tužitelju, niti je sa sigurnošću utvrđeno kako su ugovorne stranke ugovorile pitanje isporuke dobara i usluga, koje se vrše u toku izgradnje objekta, te da li postoji u tom pravcu poseban sporazum o eventualnom plaćanju naknade za isporučena dobra i usluge u toku gradnje ili se i na isporučena dobra i usluge u toku gradnje podrazumijeva postupanje ugovornih stranaka prema ugovorenoj klauzuli "ključ u ruke".

Obzirom na izloženo ovaj Sud je uvažio tužbu tužitelja i osporeno rješenje, kao i rješenje prvostepenog organa, poništio i u tom dijelu da u ponovnom postupku prvostepeni organ uvidom u ugovor zaključen između tužitelja i druge ugovorne stranke utvrdi kako je ugovorom riješeno pitanje isporuka dobara i usluga koje se vrše u toku izgradnje objekta, te da nakon pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja, a imajući u vidu naprijed navedene upute u presudi donese odgovarajuću odluku.

Iz svega izloženog ovaj Sud je primjenom odredbe člana 37. stav 2. u vezi sa članom 34. stav 2. Zakona o upravnim sporovima BiH, odlučio kao u dispozitivu ove presude.

Broj U-333/08
12. augusta 2008. godine
Sarajevo

Predsjednik Vijeća
sudija
Davor Žilić, s. r.