PRESUDA
Sud Bosne i Hercegovine u Sarajevu, u vijeću za upravne sporove sastavljenom od sudija Davora Žilića, kao predsjednika vijeća, Branimira Orašanina i Jasminke Oručević Čohadžić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničara Ružice Seibal, u upravnom sporu tužitelja Imad Alhusina, državljanina Arapske Republike Sirije, koga zastupa Nedžmija Kukričar, zaposlenik Udruženja "Vaša prava Bosne i Hercegovine" protiv akta broj UP-1/19.4.1-07.3-12-1/08 od 06.10.2008. godine, tuženog Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine - Služba za poslove sa strancima, u upravnoj stvari stavljanja pod nadzor stranca, na nejavnoj sjednici održanoj 10. oktobra 2008. godine, donio je slijedeću
PRESUDU
OBRAZLOŽENJE
Tužba se odbija.
Osporenim rješenjem o stavljanju pod nadzor, broj i datum naveden u uvodu, tužitelj se stavlja pod nadzor u cilju sprječavanja slobodnog i neograničenog kretanja zbog prijetnje javnom poretku, javnom redu i miru ili sigurnosti BiH i smješten je dana 06.10.2008. godine u Ustanovu za prihvat stranaca Službe za poslove sa strancima - Imigracioni centar u Istočnom Sarajevu.
Protiv osporenog rješenja, tužitelj je u smislu odredbe člana 101. stava 1. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu ("Službeni glasnik BiH", broj 36/08) blagovremeno podnio žalbu Ministarstvu sigurnosti-Službi za poslove sa strancima. Kako tuženi organ u zakonom određenom roku iz člana 101. stav 3. citiranog zakona nije odlučio o žalbi tužitelja, tužitelj je blagovremenom tužbom pokrenuo upravni spor pred Sudom Bosne i Hercegovine u roku određenom članom 101. stav 4 istog zakona.
U tužbi navodi da je tokom postupka povrijeđen materijalni propis, pogrešno utvrđeno činjenično stanje, odnosno iz utvrđenog činjeničinog stanja je izveden pogrešan zaključak, što je rezultiralo donošenjem nezakonitog akta. Netačno i nepotpuno činjenično stanje tužitelj vidi u tome što se obrazloženje pobijanog rješenja svelo na nabrajanje i prepisivanje obrazloženja, rješenja i presuda koja su donesena od državnih organa i sudova koji su rješavali tužiteljeve zahtjeve za odobrenje privremenog boravka, državljanstva i azila i da Služba za poslove sa strancima, koja se poziva na činjenicu da tužitelj predstavlja prijetnju javnom poretku, javnom redu i miru ili sigurnosti BiH, nikakvim relevantnim činjenicama to nije potkrijepila ili dokazala, jer protiv tužitelja nikada nije podnesena prekršajna ni krivična prijava, zbog čega bi se moglo zaključiti da je tužitelj prijetnja po javni red i mir ili sigurnost BiH. Pozivanje na "operativna saznanja sigurnosnih službi" ne može biti osnova za donošenje rješenja o stavljanju pod nadzor, jer sa istim tužitelj nikada nije bio upoznat. Prilikom donošenja pobijanog rješenja nije uzeta u obzir i činjenica da tužitelj živi u braku sa državljankom Bosne i Hercegovine, sa kojom ima šestero djece, koja ima teških zdravstvenih problema, pa joj je neophodna pomoć supruga. Tužitelj ima porodičnu kuću u kojoj živi sa suprugom i djecom i na ovoj adresi je uvijek dostupan, a dao je i do znanja nadležnim organima da je spreman na saradnju, jer je dobrovoljno predao pasoš, tako da nema nikakvog interesa da pravi probleme i time sebi otežava i onako tešku situaciju.
Pogrešnu primjenu materijalnog prava vidi u tome što se pobijano rješenje poziva na odredbe člana 99. stav 2. tačka b) i člana 118. stav 3. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu iz razloga navodne tužiteljeve prijetnje po nacionalnu sigurnost BiH, što je netačno, obzirom da zahtjev tužitelja za međunarodnu zaštitu nije pravosnažno okončan i jer je njegova apelacija Ustavnom sudu BiH uvažena i predmet vraćen na ponovni postupak. Povreda bitnih odredaba postupka se ogleda u povredi odredbi o dostavljanju, jer je tužitelj odveden prevarnim radnjama u Imigracioni centar gdje mu je pokušana dostava rješenja, što je on odbio. Dostavljanje je izvršeno u suprotnosti sa odredbama upravnog postupka, jer nije na pravilan način dostavljeno rješenje ni tužitelju ni njegovom punomoćniku, iako se u spisu nalazi punomoć, pa je konačno predložio da se ukine Rješenje Službe za poslove sa strancima, broj UP-1/19.41-07.3-12-1/08 od 06.10.2008. godine o stavljanju pod nadzor i smještaj u Imigracioni centar u Lukavici.
Sud je ispitao pravilnost i zakonitost osporenog rješenja u granicama odredbi propisanih članom 35. Zakona o upravnim sporovima BiH ("Službeni glasnik BiH", broj 19/02 i 88/07), pa je odlučio kao u dispozitivu presude iz sljedećih razloga:
Odredbom člana 101. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu (poglavlje pravni lijekovi protiv rješenja o stavljanju pod nadzor), propisani su pravni lijekovi i rokovi u kojima se isti mogu koristiti. Stavom 4. citiranog člana određuje se nadležnost Suda Bosne i Hercegovine za rješavanje u predmetima stavljanja pod nadzor, koji postupak se smatra hitnim, obavezuje Sud da sasluša stranca i donese odluku u roku od tri dana od dana podnošenja tužbe.
Sud Bosne i Hercegovine, vijeće za upravne sporove saslušalo je tužitelja dana 10.10.2008. godine u za to zakonom predviđenom roku u prisustvu njegovog punomoćnika. Prilikom saslušanja tužitelj je ostao kod navoda iznesenih u tužbi, navodeći da je stavljanjem pod nadzor povrijeđeno njegovo pravo na porodičan život, kao i to da smatra da je ovo prvi korak ka njegovoj deportaciji. Naglašava da je Ustavni sud BiH donio odluku kojom se njegova apelacija protiv odluka Suda Bosne i Hercegovine, kojim su odbijeni njegovi zahtjevi za privremenim boravkom i azilom, uvažava iz kojih razloga nema uslova za početak deportacije. Ponovo je istakao da je dobrovoljno predao svoju putnu ispravu nadležnim organima, kojima je dostupan cijelo vrijeme na adresi stanovanja, a uredno se javlja na sve pozive državnih organa, pa i u situacijama kada putuje van Sarajeva. Boravak u Imigracionom centru doživljava kao boravak u zatvoru, jer mu je ograničena sloboda kretanja i boravak sa porodicom, stoga je stupio u štrajk glađu dok ne ostvari svoje pravo na porodičan život. Zdravstveno stanje njegove supruge je loše i on se brine o supruzi i djeci, jer je supruga pod medicinskim tretmanom. Njegova supruga nosi zar i ne kreće se sama, pa bi njegovim daljnjim boravkom u Imigracionom centru bilo povrijeđeno pravo njegove supruge na medicinsku zaštitu. Negira da je prijetnja za nacionalnu sigurnost BiH i navodi da to uopće nije tačno, jer on svojim ponašanjem, radom i autoritetom u zajednici i među "braćom" je spriječio mnoge ekscesne situacije i u stalnom je kontaktu sa drugim autoritetima kao što je komandant SFOR-a, ambasadorima drugih zemalja, pa ne vidi u čemu se sastoji opasnost po BiH.
Iz obrazloženja pobijanog rješenja proizilazi da je tužitelj stavljen pod nadzor iz razloga što je u postupku odobrenja privremenog boravka u BiH, utvrđeno da je Rješenjem Suda BiH broj U-1141/07 od 21.01.2008. godine tužba tužitelja odbačena, dok je u pogledu zahtjeva za azil, Presudom Suda BiH broj U-1172/07 od 21.01.2008. godine tužba odbijena. Nadalje se navodi kako je na osnovu dokumentacije priložene u spisima, evidencija nadležnih organa za provođenje zakona i operativnih saznanja sigurnosnih službi utvrđeno da prisustvo tužitelja predstavlja prijetnju javnom redu i nacionalnoj sigurnosti BiH zbog čega je primjenom odredbe člana 99. stav 2. tačka b). Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu obligatorno određivanje mjere stavljanja pod nadzor.
Članom 98. Zakona o kretanju i baravku stranaca i azilu radi provođenja ovog zakona osnivaju se imigracioni centri, centri za smještaj podnosioca zahtjeva za međunarodnu zaštitu i lica kojima je odobrena privremena zaštita, centri za smještaj žrtava trgovine ljudima, kao i druge ustanove, specijalizirane za prihvat stranaca.
Iz podataka u spisu proizilazi da je tužitelju konačno i pravomoćno oduzeto državljanstvo BiH, da mu nije konačnom i pravomoćnom odlukom regulisano pitanje azila i da mu nije odobren boravak u BiH, pa tužitelj ima status stranca koji nezakonito boravi na teritoriji BiH i koji traži međunarodnu zaštitu. Samo iz ovog razloga ispunjeni su uslovi za smještaj tužitelja u Imigracioni centar. Stoga nije pravilan zaključak tužitelja da sam čin smještanja u Imigracioni centar predstavlja prvi korak ka njegovoj deportaciji iz BiH. Ovo stoga što se sva lica koja nelegalno borave u zemlji ili su u postupku traženja međunarodne zaštite smještaju u Imigracioni centar do donošenja konačnog rješenja o njihovom statusu, odnosno do donošenja odluke o azilu ili privremenom boravku.
Prema članu 99. stav 2. tačka b) citiranog zakona, strancu će se odrediti stavljanje pod nadzor ako postoje osnovi sumnje da bi slobodno i neograničeno kretanje stranca moglo ugroziti javni poredak, javni red i mir ili sigurnost ili međunarodne odnose BiH, odnosno ako je utvrđeno da predstavlja prijetnju za javni poredak, javni red i mir ili sigurnost BiH. Prigovor iznesen tokom postupka, da tužitelj ne predstavlja prijetnju javnom poretku, javnom redu i miru i sigurnosti BiH, je u suprotnosti sa podacima u spisu (izvještaji državnih agencija za provođenje zakona i sigurnosnih službi) i kada se dovedu u vezu sa iskazom samog tužitelja kojeg je dao prilikom saslušanja pred ovim sudom daju razuman osnov da je zaključak Ministarstva sigurnosti-Službe za poslove sa strancima o tužiteljevoj potencijalnoj opasnosti za javni red i mir i sigurnost BiH ispravan. Naime, tužitelj je u svom iskazu naveo da je on autoritet u zajednici i među " braćom ", te da je upravo svojim autoritetom spriječio u nekoliko navrata ekscesne situacije. Dakle, tužitelj kako sam tvrdi jeste osoba od autoriteta i od kojeg može potencijalno ovisiti javni poredak, javni red i mir, pa je i iz ovog razloga osnovano određivanje stavljanja pod nadzor. Doneseno rješenje o stavljanju pod nadzor u cilju sprječavanja slobodnog i neograničenog kretanja zbog prijetnji javnom poretku, javnom redu i miru ili sigurnosti BiH, treba posmatrati i sa aspekta primjene Protokola broj 7. uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer u duhu citiranog Protokola stranac može biti ograničen u svome kretanju i boravku kada je to nužno u interesu javnog poretka i nacionalne sigurnosti. Neosnovano tužitelj ukazuje da nema neposrednu spoznaju o tome da državni organi za provođenje zakona i sigurnosne službe imaju podatke da je tužitelj potencijalna opasnost po javni poredak, jer takva obaveza izvještavanja nijednim zakonom nije propisana. Isto tako, nije od odlučne važnosti činjenica da protiv tužitelja nije vođen krivični ili prekršajni postupak, jer ova činjenica može biti od važnosti samo u postupku odobrenja boravka (čl. 63. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu). Prava stranaca na slobodu kretanja mogu biti djelimično ili potpuno ograničena u skladu sa citiranim zakonom u mjeri koja je neophodna u demokratskom društvu u interesu države ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, sprječavanja kriminala, zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih, a sigurnosnu provjeru za stranca s ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti BiH provodi OSA. (čl. 7. stav 3. i 4. citiranog zakona). Zbog izloženog ovo sudsko vijeće nalazi da je Rješenje o stavljanju pod nadzor zakonito. Pri tome nije prihvatljiv prigovor tužitelja da mu je povrijeđeno pravo na privatni i porodični život jer je uplitanje javne vlasti zbog zaštite nacionalnog interesa nužno u demokratskom društvu u granicama javne sigurnosti, pa stavljanje tužitelja pod nadzor ima prioritet u odnosu na privatni i porodični život.
Ovo sudsko vijeće sa uvažavanjem uzima u obzir tešku porodičnu situaciju tužitelja (bolest supruge i skrb o malodobnoj djeci), ali ova činjenica ne može biti od odlučne važnosti za donošenje drugačije odluke, kao ni činjenica da tužiteljeva supruga nosi zar i ne kreće se sama iz razloga što je supruga tužitelja državljanka BiH a zakonima države BiH osigurana je ravnopravnost spolova. Zakonom o ravnopravnosti spolova ("Službeni glasnik BiH", broj 16/03) uređuje se, promovira se i štiti ravnopravnost spolova i garantira jednaka mogućnost svim građanima (čl. 1. citiranog zakona). U čl. 2. ovog zakona propisano je da su spolovi ravnopravni i da se puna ravnopravnost garantira u svim sferama društva a naročito u oblasti obrazovanja, ekonomiji, zapošljavanju i radu, socijalnoj i zdravstvenoj zaštiti i dr. Svaka diskriminacija na osnovu spola i spolne orijentacije je zabranjena. Članom 11. ovog zakona određeno je da svi imaju pravo na socijalnu zaštitu, bez obzira na spol, a nadležne vlasti osigurat će da zakoni i drugi akti, te mehanizmi koji se odnose na pristup i korištenje socijalne zaštite nisu diskriminirajući po osnovu spola, bilo direktno ili indirektno (čl. 12.). Nadalje, članom 13. ovog zakona propisano je da svi imaju pravo na zdravstvenu zaštitu, dostupnost zdravstvenim uslugama a zdravstvene institucije preuzet će sve mjere u cilju sprječavanja diskriminacije po osnovu spola u uživanju svih oblika zdravstvene zaštite. Ovaj sud primjećuje da upravo uvažavajući teškoće sa kojima se suočava porodica tužitelja i osnovanu zabrinutost tužitelja za zdravlje supruge i brigu o malodobnoj djeci, svi državni i sudski organi koji odlučuju o statusu tužitelja trebaju brzo i djelotvorno odlučivati o tužiteljevom statusu.
Neosnovan je i prigovor tužitelja da je uručenje pobijanog rješenja izvršeno protivno odredbama Zakona o upravnom postupku. Ovo stoga jer je Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu Lex specialis i način postupanja prilikom uručenja rješenja je reguliran odredbom člana 100. stav 1. citiranog zakona na način da se strancu rješenje o stavljanju pod nadzor uručuje istovremeno sa izvršenjem rješenja, pa je u konkretnom slučaju nadležna služba upravo postupila primjenom citirane odredbe. Ostali prigovori tužbe nisu od značaja za drugačije rješenje ovog upravnog spora, zbog čega je ovaj sud primjenom člana 37. stav 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima BiH odlučio kao u dispozitivu presude.
Broj U-695/08
10. oktobra 2008. godine
Sarajevo
Predsjednik Vijeća
Sudac
Davor Žilić, s. r.