PRESUDA
Sud Bosne i Hercegovine u Sarajevu, u Vijeću za upravne sporove sastavljenom od sudija Jasminke Oručevič Čohadžić, kao predsjednika Vijeća, Davora Žilića i Jadranke Brenjo, kao članova Vijeća, uz sudjelovanje Ivke Kafedžić, kao zapisničara, u upravnom sporu tužitelja Svena Alkalaja iz Sarajeva, ulica Husrefa Redžića br. 1, koga zastupa Žarko Bulić, advokat iz Sarajeva, protiv odluke broj 05-2-07-8-114/08 od 24.04.2008. godine, tužene Centralne izborne komisija BiH, Sarajevo, u upravnoj stvari sukoba interesa, na nejavnoj sjednici održanoj 12. marta 2009. godine, donio je sljedeću
PRESUDU
OBRAZLOŽENJE
Tužba se odbija.
Osporenom odlukom, broj i datum naveden u uvodu presude, Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine je utvrdila da je tužitelj u periodu od 09.02.2007. godine do 21.01.2008. godine, istovremeno obavljao funkciju ministra inostranih poslova u Vijeću ministara Bosne i Hercegovine i funkciju člana Nadzornog odbora dioničkog društva "VGT osiguranje" Visoko, koje je poslovalo sa organima vlasti u iznosu većem od 5.000,00 KM godišnje, čime je izvršio povredu odredbe člana 6. stav 2. Zakona o sukobu interesa u institucijama vlasti Bosne i Hercegovine, pa mu je na osnovu navedenih zakonskih propisa, primjenom člana 20. stav 1. navedenog zakona, izrečena sankcija nepodobnosti za kandidovanje za bilo koju neposrednu ili posredno izabranu funkciju u periodu od četiri godine nakon počinjenog prekršaja, tj. od 21.01.2008. godine.
Protiv ove odluke tužitelj je blagovremeno podnio tužbu za pokretanje upravnog spora, kojom predlaže da se tužba uvaži i osporena odluka poništi. Tužitelj odluku osporava iz razloga predviđenih odredbom čl. 11. tačka 1. i 3. Zakona o upravnim sporovima BiH ("Službeni glasnik BiH", broj 19/02, 88/07 i 83/08), odnosno iz razloga što u pobijanom aktu nije primijenjen ili je nepravilno primijenjen zakon BiH i što u upravnom postupku koji je prethodio donošenju pobijanog akta nije postupljeno po pravilima postupka, jer je tuženi organ iz utvrđenih činjenica izveo nepravilan zaključak u pogledu činjeničnog stanja. U razlozima tužbe obrazlaže da dokazi koji su izvedeni u postupku, kao i utvrđene činjenice koje proizlaze iz tih dokaza nisu davale pouzdan osnov za zaključak i pravnu ocjenu da je tužitelj počinio povredu odredbi Zakona o sukobu interesa u institucijama vlasti BiH, koja bi opravdala izricanjem sankcije primjenom odredbe čl. 20. stav 1. citiranog zakona. Nepravilno izvedeni zaključak tuženog organa o odlučnim činjenicama, tužitelj vidi u tome što je takav zaključak suprotan sadržaju provedenih dokaza. Ističe da je u Nadzorni odbor d.d. "VGT-osiguranje" Visoko izabran daleko prije imenovanja na funkciju ministra inozemnih poslova BiH, kao i da ovu činjenicu nije prikrio u podacima koje je dao prije svoga imenovanja. Nadalje, ukazuje da od momenta imenovanja nije učestvovao u radu Nadzornog odbora navedenog privrednog društva, a da razlozi nerazrješenja tužitelja sa funkcije člana Nadzornog odbora nisu uzrokovani postupkom tužitelja, nego proceduralnim razlozima iz normativnih akata privrednog društva. Osporava utvrđenje tuženog organa da je d.d. "VGT-osiguranje" Visoko sklopilo ugovor sa Ministarstvom za izbjeglice i raseljena lica BiH o osiguranju vozila, jer je ugovor sklopljen sa Agentom ,,S.A. Magdić" iz Sarajeva. I na kraju, tužitelj smatra da po svojoj pravnoj prirodi kršenje odredbi Zakona o sukobu interesa u institucijama vlasti BiH, imajući u vidu zapriječene sankcije, predstavlja sui generis deliktno ponašanje, pa je tuženi organ bio dužan utvrditi deliktnu odgovornost tužitelja, a osporeni akt u tom pravcu nema nikakvih razloga.
U odgovoru na tužbu tužena je predložila da se tužba odbije kao neosnovana.
Sud je ispitao zakonitost osporene odluke u granicama člana 35. Zakona o upravnim sporovima BiH ("Službeni glasnik BiH", broj 19/02, 88/07 i 83/08), pa je odlučio kao u dispozitivu presude iz sljedećih razloga:
Tužena je pravilno odlučila kada je tužitelju izrekla sankciju prema kojoj je tužitelj nepodoban da se kandidira za bilo koju neposrednu ili posrednu izabranu funkciju u periodu od četiri godine nakon učinjenog prekršaja, tj. počev od 21. 01. 2008. godine, iz razloga što je tužena u toku postupka utvrdila da je tužitelj prekršio odredbe člana 6. tačka 2. Zakona o sukobu interesa u institucijama vlasti Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 16/02, 14/03 i 12/04), tako što je u vremenskom periodu od 09. 02. 2007. godine do 21. 01. 2008. godine istovremeno obavljao funkciju ministra inozemnih poslova Bosne i Hercegovine i funkciju člana Nadzornog odbora d.d. "VGT-osiguranje" Visoko, koje je poslovalo sa organima vlasti u iznosu većem od 5.000,00 KM.
Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja, primjenom odredbi člana 6., tačke 2. citiranog zakona, tužena je pravilno zaključila da postoji sukob interesa u smislu naprijed navedene odredbe, odnosno da je tužitelj istovremeno obavljao funkciju ministra inozemnih poslova BiH i funkciju člana Nadzornog odbora privrednog društva, čime je prekršio citiranu odredbu zakona, kojom je propisano da izabrani zvaničnici, nosioci izvršnih funkcija i savjetnici ne mogu biti članovi poslovodnog odbora, upravnog odbora, nadzornog odbora, izvršnog odbora, niti biti u svojstvu ovlaštene osobe bilo kojeg privatnog preduzeća koji sklapa ugovore ili na drugi način posluje sa vladama na bilo kojem nivou. Ova odredba primjenjuje se samo na privatna preduzeća, koja su sklopila ugovore ili posluju sa vladama, dok je izabrani zvaničnik, nosilac izvršne funkcije ili savjetnik vršio funkciju, i to samo onda kada je vrijednost ugovora ili posla veća od 5.000,00 KM, pa je tužena pravilno ocijenila da su ispunjeni svi uslovi iz člana 20. stav 1. citiranog zakona za izricanje sankcije tužitelju utvrđene u dispozitivu osporene odluke. Iz odredbe člana 6. stav 2. Zakona o sukobu interesa u institucijama vlasti BiH proizilazi da moraju biti ispunjeni kumulativno postavljeni uvjeti. Prvi uvjet jeste da je tužitelj nosilac izvršne funkcije i da istu funkciju obavlja istovremeno sa funkcijom člana Nadzornog odbora privrednog društva. Drugi uvjet se odnosi na strukturu vlasništva privrednog društva i to privredno društvo mora biti isključivo privatno preduzeće. Treći uvjet jeste da je privredno društvo (preduzeće) sklopilo ugovor ili poslovalo sa vladama bilo kojeg nivoa u vrijeme dok je nosilac izvršne funkcije vršio funkciju i kada je vrijednost ugovora ili posla veća od 5.000,00 KM.
Prigovor tužitelja da je tužena iz utvrđenog činjeničnog stanja izvela pogrešan zaključak, odnosno da je nepravilno i pogrešno zaključila da je tužitelj istovremeno obavljao funkcije ministra inozemnih poslova BiH i člana Nadzornog odbora privrednog društva nije osnovan. Ovo iz razloga što je u postupku donošenja osporene odluke, utvrđeno da je tužitelj Odlukom Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH broj 01-50-3-35/07 od 13. 02. 2007. potvrđeno imenovanje tužitelja za ministra inozemnih poslova BiH od 09. 02. 2007. godine, a Odlukom o izboru člana Nadzornog odbora "VGT-osiguranje" Visoko broj 42/04 od 24. 04. 2004. godine tužitelj je imenovan za člana Nadzornog odbora privrednog društva na period od četiri godine. Tužitelj je tek dana 21. 01. 2008. godine uručio privrednom društvu "VGT-osiguranje" Visoko ostavku na članstvo u Nadzornom odboru.
Činjenica da tužitelj nije učestvovao u radu Nadzornog odbora od momenta njegovog imenovanja za ministra inozemnih poslova BiH ne može biti razlog za drugačije rješavanje ovog sukoba interesa, jer je od odlučne važnosti samo postojanje činjenice istovremenog obavljanja izvršne funkcije i članstva u Nadzornom odboru privrednog društva, a ne i konzumiranje obaveza i prava proisteklih iz članstva u Nadzornom odboru, Stoga tužitelj pogrešno zaključuje da zato što nije učestvovao u radu Nadzornog odbora " VGT-Osiguranje" Visoko (iako je na to bio obvezan prihvatanjem prava i obaveza koje proističu iz članstva u tom tijelu) nije ni mogao biti u sukobu interesa. Ovo i iz razloga što je tužitelj i formalno zatražio prekid mandata dana 21.01.2008. god., a primljene naknade za rad u Nadzornom odboru u iznosu od 8.800,00 KM vratio privrednom društvu, što predstavlja moralan čin, ali ni u kom slučaju ne može uticati na drugačiji zaključak suda.
Iz spisa predmeta proizilazi da je tuženi pravilno utvrdio da je privredno društvo "VGT-osiguranje" Visoko privatno privredno društvo (preduzeće), čiji je osnovni kapital podijeljen na dionice i u vlasništvu su fizičkih i pravnih lica i da je ovo privredno društvo poslovalo sa vladama u vrijeme dok je tužitelj istovremeno bio nosilac izvršne funkcije i član Nadzornog odbora, i to u ukupnom iznosu od 47.835,60 KM, sa Ministarstvom za izbjeglice i raseljena lica BiH u iznosu od 7.590,30 KM, a sa Ministarstvom za obrazovanje, nauku, kulturu i sport Zeničko-dobojskog kantona u iznosu od 40.245,30 KM.
Ovakvo utvrđenje činjeničnog stanja proizilazi iz ugovora o osiguranju zaključenog između "VGT-osiguranja" Visoko i Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH broj 01-50-2516/07 i polisa kombinovanog osiguranja broj 0007716,0007717, 0007445 i 0008708 čija je ukupna vrijednost 7.590,30 KM. Predmet poslovanja sa vladom Zeničko-dobojskog kantona jeste osiguranje učenika i vozila. Ugovor su zaključili "VGT-osiguranje" Visoko i škole sa područja navedenog kantona. Škole su, kako to pravilno zaključuje tuženi organ, javne ustanove i posluju putem jedinstvenog računa, jer nemaju svoje transakcijske račune. Sva plaćanja se vrše putem Ministarstva financija tog kantona, pa nije osnovan prigovor tužitelja da su ugovori zaključeni i realizirani sa školama, nego suprotno od tog zaključka, radi se o poslovanju sa vladom Zeničko-dobojskog kantona, a korisnici usluga su javne ustanove-škole. Ukupni obim poslovanja utvrđen je u iznosu od 40.245,30 KM. U konkretnom slučaju, ovo sudsko vijeće zaključuje da su ispunjeni gore navedeni kumulativni uvjeti predviđeni odredbom čl. 6. stav 2. Zakona o sukobu interesa u institucijama vlasti BiH pa je pravilan zaključak tuženog organa da je tužitelj u sukobu interesa.
Cilj i svrha Zakona o sukobu interesa u institucijama vlasti BiH jeste u tome da izabrani zvaničnici, nosioci izvršnih funkcija i savjetnici koji obavljaju javne funkcije se ponašaju savjesno i odgovorno i da ne ugrožavaju povjerenje i pouzdanje građana. Sud napominje da sukob interesa postoji u svim situacijama u kojima izabrani zvaničnici, nosioci izvršnih funkcija i savjetnici imaju privatni interes koji utiče ili može uticati na zakonitost, otvorenost, objektivnost i nepristrasnost u obavljanju javnih funkcija (čl. 1. tačka 2. i 5. citiranog zakona). Za postojanje konkretnog sukoba interesa potrebno je utvrditi samo činjenice istovremenog obavljanja nespojivih funkcija (u ovom slučaju istovremeno obavljanje funkcije ministra inozemnih poslova BiH i članstva u Nadzornom odboru privatnog preduzeća koje je poslovalo sa vladama), a nije potrebno, kako to pogrešno zaključuje tužitelj, utvrđivati vinost (krivicu) tužitelja. Stoga tuženi organ nije ni bio u obavezi da utvrđuje odgovornost nosioca izvršne funkcije, niti da tu odgovornost obrazlaže.
Nije osnovan ni prigovor tužitelja kojim osporava osnovanost i zakonitost izrečene sankcije. Ovo iz razloga što je imperativnom zakonskom odredbom iz čl. 20. stav 1. Zakona o sukobu interesa u institucijama vlasti BiH propisano da ako se utvrdi da neki izabrani zvaničnik, nosilac izvršne funkcije ili savjetnik krši odredbe čl. 5., 6, 8. i 11. citiranog zakona, on se smatra nepodobnim da se kandiduje za bilo koju neposrednu ili posredno izabranu funkciju u periodu od četiri godine nakon počinjenog prekršaja. Pored toga, zvaničnik, nosilac izvršne funkcije ili savjetnik može biti kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 1.000,00 KM do 10.000,00 KM.
Navodi tužbe o ovlaštenjima nadzornog odbora u privrednom društvu u suprotnosti su sa odredbama Zakona o privrednim društvima Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 23/99 do 91/07, čl. 259, do 275. citiranog zakona), jer je struktura i nadležnost organa u privrednom društvu regulirana na način da je skupština privrednog društva nadležna za strateške odluke, uprava društva je nadležna za rukovođenje poslovanjem društva, a nadzorni odbor je nadležan za nadzor poslovanja privrednog društva i uključuje sudjelovanje u donošenju operativnih odluka. U skladu sa ovim, ovlaštenja i odgovornosti nadzornog odbora su u odnosu na skupštinu i upravu društva široka i obuhvataju utvrđenje tekuće politike društva, imenovanje i razrješenje uprave i učešće u donošenju odluka. Ne samo da je obaveza i odgovornost nadzornog odbora u nadzoru nad zakonitošću rada uprave društva, nego obuhvata i donošenje bitnih odluka o funkcioniranju i poslovanju društva (odobravanje prodaje, kupovine, zamjene i druge financijske transakcije iz imovine društva, odobravanje emisije novih dionica i sl.).
Iz svega izloženog, ovaj Sud nalazi da je osporena odluka zakonita i da je tužena pravilno odlučila kada je tužitelju izrekla sankcije navedene u dispozitivu odluke.
Imajući u vidu navedeno, Sud je primjenom odredbi člana 37. stav 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima BiH ("Službeni glasnik BiH", broj 19/02) donio odluku kao u dispozitivu presude.
U-466/08
12. marta 2009. godine
Sarajevo
Predsjednik Vijeća
Sudija
Jasminka Oručević-Čohadžić, s. r.