PRESUDA
Sud Bosne i Hercegovine u vijeću za upravne sporove, sastavljenom od sudija Davora Žilića kao predsjednika vijeća, Jasminke Oručević-Ćohadžić i Jadranke Brenjo kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničara Ivke Kafedžić, u upravnom sporu tužitelja Čedomira Radića, privremeno nastanjenog u Zemunu, ul. Prvomajska broj 4/6, protiv odluke broj R-702-4456-1/1-01-210-286-299/06 od 10.11.2006. godine i odluke broj R-702-4456-1/1-01-210-286/05 od 14.09.2006. godine, tužene Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica BiH, u upravnoj stvari vraćanja u posjed stana, na nejavnoj sjednici održanoj 3. jula 2009. godine, donio je slijedeću:
PRESUDU
Tužba se odbija.
Odlukom broj R-702-4456-1/1-01-210-286-299/06 od 10.11.2006. godine tužene Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica BiH (u daljnjem tekstu: Komisija) odbijen je zahtjev tužitelja za ponovno razmatranje odluke tužene broj R-702-4456-1/l-01-210-286/05 od 14.09.2006. godine, kojom je usvojen zahtjev zainteresirane stranke Rujević Jovice za ponovno razmatranje odluke tužene od 08.04.2005. godine i ova odluka Komisije je stavljena van snage, te je odbijen zahtjev tužitelja za povrat u posjed stana koji se nalazi u Banjoj Luci u ul. Aleja Svetog Save broj 18, IV sprat, stan broj 20 u površini od 56 m2.
Protiv osporenih odluka Komisije tužitelj je dana 20.07.2007. godine podnio tužbu za pokretanje upravnog spora, kojom predlaže da se ponište navedene odluke Komisije i utvrdi pravo tužitelja na povrat navedenog stana. U obrazloženju tužbe naveo je da je tužena povrijedila zakon na štetu tužitelja, čime je prekršila odredbu člana 8. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama kao i Aneks VII Dejtonskog sporazuma, član 1, tačka I., odnosno da je povrijedila njegovo pravo na dom. Tužena je pogrešno zaključila da nisu ispunjeni uslovi za ponovno razmatranje odluke tužene od 14.09.2006. godine, kojom je tužena suprotno zakonu stavila van snage raniju svoju odluku od 08.04.2005. godine kojom je tužitelju navedeni stan vraćen u posjed. Tužena je, takođe, pogrešno zaključila da je tužitelj ostao u oružanim snagama van teritorije BiH poslije 14. decembra 1995. godine. Ovaj zaključak tužene se temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Naime, prilikom donošenja odluke od 14.09.2006. godine tužena komisija nije utvrdila nove činjenice, niti su se stekli uslovi da se ranija odluka o vraćanju stana tužitelju stavi van snage. Takođe, smatra da je tužena pogrešno primijenila odredbe člana 14. stav 3. i 4. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, jer se u konkretnom slučaju ne radi o stanu koji je vlasništvo Ministarstva odbrane RS, nego o stanu čiji je vlasnik "Rudi Čajavec" Banja Luka sa kojim tužitelj ima zaključen ugovor o korištenju stana. U tužbi tvrdi da nije stekao novo stanarsko pravo iz stambenog fonda bivše JNA. Osim toga, tužitelju je profesionalna vojna služba prestala 15.06.1995. godine, od kada se više ne nalazi u oružanim snagama bilo koje vojske. Obzirom da je tužitelj nosilac stanarskog prava navedenog stana, to mu u smislu člana 14. stav 3. i 4. citiranog zakona pripada pravo na vraćanje stana. Konačno je predložio da se tužba uvaži i osporene odluke tužene ponište kao nezakonite.
U odgovoru na tužbu tužena Komisija i zainteresirana stranka Rujević Jovica su predložili da se tužba odbije.
Upravni spor protiv navedenih odluka tužene Komisije tužitelj je pokrenuo tužbom koju je podnio dana 20.07.2007. godine. U vrijeme podnošenja tužbe nije bilo dopušteno pokretanje upravnog spora protiv odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica u smislu člana 4. u vezi sa članom 8. Zakona o upravim sporovima BiH ("Službeni glasnik BiH,, broj 19/02). Stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima ("Službeni glasnik BiH" broj 88/07) dopunjena je odredba člana 4. citiranog zakona, tako što je regulisano da se institucijom BiH, u smislu ovog zakona, smatra i Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica BiH utemeljena Sporazumom između BiH, Federacije BiH i Republike Srpske ("Službeni glasnik BiH,, broj 32/04, 32/05 i 14/06). Odredba člana 8. Zakona o upravnim sporovima BiH dopunjena je tako da se konačnim upravnim aktom smatraju odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica.
Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima BiH stupio je na snagu 28.11.2007. godine, pa je u izmijenjenoj odredbi člana 85. ovog zakona propisano da se protiv konačnih akata Komisije može podnijeti tužba za pokretanje upravnog spora u roku od šezdeset dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.
Polazeći od navedenih propisa ovaj sud je meritorno riješio upravni spor tužitelja pokrenut protiv osporenih odluka tužene, iz razloga što je u vrijeme rješavanja ovog spora bio na snazi Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima BiH i imajući u vidu upute Apelacionog upravnog vijeća Suda BiH navedene u rješenju broj Uvl-55/08 od 01.04.2009. godine, kojom je ukinuto rješenje vijeća za upravne sporove Suda BiH broj U-1063/07 od 11.11.2008. godine, kojim je tužba tužitelja za pokretanje upravnog spora bila odbačena kao nedopuštena.
Ovaj sud je ispitao pravilnost i zakonitost osporenih akata tužene u granicama odredbe člana 35. Zakona o upravnim sporovima BiH, pa je odlučio kao u dispozitivu presude iz slijedećih razloga:
Iz podataka u spisu proizlazi da je odlukom Komisije broj R-702-4456-1/1-01-210/04 od 09.04.2005. godine uvažen zahtjev tužitelja od 08.07.2003. godine za vraćanje u posjed stana, koji se nalazi u Banjoj Luci u ul. Aleja Svetog Save broj 18., pa je ovom odlukom potvrđeno da je tužitelj 1. aprila 1992. godine bio nosilac stanarskog prava navedenog stana, te da navedenom licu pripada pravo da stupi u posjed navedenog stana u skladu sa članom 1. Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma. Ova odluka Komisije stavljena je van snage i konačno je odbijen zahtjev tužitelja za vraćanje u posjed navedenog stana. Odluka o odbijanju zahtjeva tužitelja za vraćanje u posjed stana donesena je od strane Komisije dana 14.09.2006. godine, koju tužitelj osporava tužbom. Tužitelj osporava tužbom i odluku tužene od 10.11.2006. godine, kojom je odbijen njegov zahtjev za ponovno razmatranje odluke Komisije od 14.09.2006. godine.
Ispitujući pravilnost i zakonitost osporenih odluka ovaj sud je našao da je tužena pravilno odbila zahtjev tužitelja za ponovno razmatranje svoje odluke od 14.09.2006. godine, jer tužitelj nije ponudio nove dokaze koji nisu razmatrani prilikom donošenja odluke od 14.09.2006. godine. Tužitelj ni u tužbi ne navodi da je uz prijedlog za ponovno razmatranje odluke Komisije podnio nove dokaze, pa je tužena pravilno našla da nisu ispunjeni uslovi propisani Pravilnikom o potvrđivanju stanarskih prava raseljenih lica i izbjeglica za ponovno razmatranje odluke tužene, kojom je konačno odbijen zahtjev tužitelja za vraćanje u posjed predmetnog stana.
Odluku kojom je odbijen zahtjev tužitelja za vraćanje u posjed navedenog stana tužena je donijela 14.09.2006. godine. Prema razlozima iz ove odluke proizlazi da je zahtjev tužitelja odbijen zato što je u postupku utvrđeno da nisu ispunjeni uslovi propisani odredbom člana 14. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenoj imovini ("Službeni glasnik RS", broj 38/98 do 39/03). Tužena je, naime, utvrdila da je tužitelj nakon 14. decembra 1995. godine ostao u oružanim snagama van teritorije BiH, pa se zbog toga ne smatra izbjeglicom u smislu člana 14. stav 3. citiranog zakona. Ovaj zaključak tužene, i po ocijeni ovog suda, je pravilan, jer se temelji na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju. Ovo iz razloga što iz podataka u spisu proizlazi da je tužitelj Naredbom broj 8-180 načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije od 1. augusta 1996. godine premješten u Komandu vojnog okruga Priština, a da je do tada bio referent za standard i stambene poslove u garnizonu Beograd. Iz izvještaja Generalštaba Vojske Srbije i Crne Gore od 14.maja 2003. godine proizlazi da je tužitelju prestala profesionalna služba u Vojsci Jugoslavije, sada Vojsci R. Srbije i Crne Gore sa danom 31.07.1997. godine, a rješenjem Fonda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika od 29.09.1997. godine evidentno je da je tužitelj ostvario pravo na invalidsku penziju kod navedenog fonda, počev od 01.01.1997. godine. Iz dopisa Okružnog tužilaštva Banja Luka broj A-230/06 od 15.05.2006. godine dostavljenom Ombudsmenima za ljudska prava BiH proizlazi da je tužitelj kod navedenog tužilaštva dao izjavu da je na osnovu rješenja Vrhovnog vojnog suda u Beogradu vraćen u službu u Vojsku Jugoslavije, počev od 01.08.1996. godine (rješenje VP Beograd broj 08-7-123 od 15.08.2000. godine).
Polazeći od činjenica koje su utvrđene u toku postupka i koje proizlaze iz vjerodostojne dokumentacije nadležnih organa, sa sigurnošću je utvrđeno daje tužitelj ostao u profesionalnoj vojnoj službi u oružanim snagama van teritorije BiH, pa tužitelj neosnovano u tužbi tvrdi da ima status izbjeglice u smislu odredbe člana 14. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštenih stanova. Obzirom na ovo tužena je pravilno zaključila da nisu ispunjeni uslovi propisani odredbama citiranog zakona da se tužitelju vrati u posjed predmetni stan, pa se osporena odluka temelji na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni zakona.
Ovaj sud ukazuje da, u konkretnom slučaju, nisu bili ispunjeni uslovi propisani Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, da Komisija odlučuje o zahtjevu tužitelja za povrat navedenog stana, dakle nisu postojali uslovi da tužena donese odluku kojom je potvrđeno da je tužitelj bio nosilac stanarskog prava navedenog stana, a koja odluka je donesena 09.04.2005. godine. Ovo iz razloga što navedeni stan u smislu odredbe člana 14. stav 1. i 2. citiranog zakona nije proglašen napuštenim (napuštenim stanom u smislu ovih odredaba smatra se stan kojeg su nosioci stanarskog prava napustili nakon 31. aprila 1991. godine) niti je tužitelj navedeni stan napustio kao izbjeglica ili raseljeno lice. Tužitelj ni u tužbi ne tvrdi da je navedeni stan napustio u navedenom periodu, nego se radi o stanu kojeg je tužitelj dana 11.09.1996. godine dobrovoljno vratio Stambenom fondu Vojske Republike Srpske, Banja Luka, kako je to evidentno iz zapisnika o primopredaji stana sastavljenog dana 11.09.1996. godine i kako je to evidetno iz potvrde Komande Garnizona Odsjeka za garnizonske poslove Banja Luka od 3. maja 2002. godine iz koje proizlazi da je navedeni stan tužitelj predao 11.09.1996. godine iz razloga što je prekomandovan u SRJ. Iz podataka u spisu, nadalje, proizlazi da je tužitelj nakon dobrovoljne predaje navedenog stana podnio Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica Banja Luka zahtjev dana 20.05.1999. godine za vraćanje u posjed predmetnog stana, ali je od tog zahtjeva odustao kako je to evidentno iz zaključka o obustavi postupka od 09.11.2001. godine. Osim toga, iz uvjerenja Vojne pošte Beograd od 15.09.2000. godine proizlazi da je tužitelju zbog odricanja stanarskog prava na stanu u ul. Aleje Svetog Save broj 18, u Banja Luci, njegovo stambeno pitanje riješeno u Beogradu i da ne može potraživati drugi stan u Banjoj Luci.
Tužitelj je, međutim, i pored toga što je prestao biti nosilac stanarskog prava navedenog stana u toku 2003. godine podnio zahtjev za vraćanje predmetnog stana tuženoj Komisiji, tvrdeći da je nosilac stanarskog prava navedenog stana i da mu pripada pravo na povrat istoga iz razloga predviđenih Aneksom VII. Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH. Međutim, u vrijeme podnošenja ovog zahtjeva tužitelj nije bio nosilac stanarskog prava predmetnog stana, jer je isti dobrovoljno vratio dana11.09.1996. godine, a ne radi se ni o napuštenom stanu u smislu odredaba člana 14. citiranog zakona. Prema odredbama ovog zakona napuštenim stanom smatra se stan kojeg je nosilac stanarskog prava napustio nakon 30,aprila 1991. godine ili stanovi koji su proglašeni napuštenim, pa samo takvim licima pripada pravo da zahtijevaju da im se vrati stan u skladu sa Aneksom VII. Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH. Budući da je Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica BiH, u skladu sa članom 16. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH i u skladu sa Sporazumom između BiH, F BiH i RS o prijenosu nadležnosti i finansiranju i radu Komisije ("Službeni glasnik BiH" broj 32/04 i 32/05 i 32/06) nadležna da odlučuje o zahtjevima za vraćanje napuštenih stanova i napuštene imovine, to u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni propisani uslovi da Komisija odlučuje o vraćanju navedenog stana tužitelju, jer se, nije radilo o napuštenom stanu, nego o stanu kojeg je tužitelj dobrovoljno vratio davaocu stana na korištenje a time prestao biti nosilac stanarskog prava navedenog stana.
Iz navedenih razloga prigovori tužitelja da se osporena rješenja temelje na nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni zakona nisu osnovani. Prigovor tužitelja da predmetni stan nije vlasništvo Ministarstva odbrane Republike Srpske, ovaj sud nije cijenio jer za rješavanje ovog spora ova okolnost nije relevantna.
Iz svega izloženog ovaj sud je primjenom odredbe člana 37. stav 1. Zakona o upravnim sporovima BiH, odlučio kao u dispozitivu presude.
Broj U-145/09
3. jula 2009. godine
Sarajevo
Predsjednik Vijeća
Sudija
Davor Žilić, s. r.