PRESUDA
Sud Bosne i Hercegovine u Sarajevu, u vijeću za upravne sporove sastavljenom od sudija Davora Žilića, kao predsjednika vijeća, Jasminke Oručević Čohadžić i Jadranke Brenjo, kao članova vijeća i Kafedžić Ivke, kao zapisničara, u upravnom sporu tužitelja Hajradinović Elvisa, državljanina Makedonije, koga zastupa Temin Šemso, advokat iz Sarajeva, protiv rješenja broj 05-1-30-1538/07 od 27.12.2007. godine, tuženog Ministarstva civilnih poslova BiH, u upravnoj stvari sticanja državljanstva radi oglašavanja rješenja ništavim, na nejavnoj sjednici održanoj 17. juna 2009. godine, donio je slijedeću
PRESUDU
Tužba se odbija.
Rješenjem Ministarstva civilnih poslova BiH, broj i datum naveden u uvodu, oglašava se ništavim rješenje broj II -02-13/93 od 23.07.1993. godine Generalnog konzulata u Štutgartu, kojim je tužitelj Hajradinović Elvis, rođen 01.08.1972. godine, po nacionalnosti Makedonac primljen u državljanstvo Republike BiH, te se poništavaju sve pravne posljedice koje je navedeni akt proizveo, tj. rješenje o naknadnom upisu u matične knjige rođenih i državljana BiH broj UP-1-02/3.1-13-0-1171 Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo, te pasoš izdat u Ambasadi u Bonu broj BA 640020.
Protiv ovog rješenja tužitelj je blagovremeno podnio tužbu za pokretanje upravnog spora, zbog povrede pravila upravnog postupka i pogrešno i nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da je navedeno rješenje doneseno suprotno Zakonu o upravnom postupku, a povrijeđeno je načelo saslušanja stranaka, tj. nije mu data mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja. Osim toga povrijeđeno je načelo materijalne istine, time što nije u postupku utvrđena istina, zbog čega smatra da je navedeno rješenje nezakonito. Smatra, takodje, da tuženi nije mogao poništiti sve pravne posljedice koje su nastale rješenjem kojim je primljen u državljanstvo. Osim toga, tužitelj ne može snositi štetne posljedice iz razloga što je organ koji je donio navedeno rješenje pogrešno primijenio zakon, odnosno što nije bio nadležan. Predlaže da sud zakaže glavnu raspravu i da pozove svjedoke Spahić Sidika, bivšeg konzula Generalnog konzulata u Štutgartu i da sasluša tužitelja, te da nakon provedene rasprave donese presudu kojom će poništiti osporeno rješenje tuženog.
U odgovoru na tužbu tuženi je predložio da se tužba odbije.
Sud je ispitao pravilnost i zakonitost osporenog rješenja u granicama odredbe člana 35. Zakona o upravnim sporovima BiH ("Službeni glasnik BiH", broj 19/02 do 83/08), pa je odlučio kao u dispozitivu presude iz slijedećih razloga:
Iz osporenog rješenja proizlazi da je tuženi primjenom člana 256. Zakona o upravnom postupku ("Službeni glasnik BiH", broj 29/02 i 12/04) oglasio ništavim rješenje Generalnog konzulata BiH od 23.07.1993. godine, kojim je tužitelj primljen u državljanstvo BiH iz razloga što je našao da su ispunjeni svi uslovi propisani navedenim zakonom da se rješenje o prijemu tužitelja u državljanstvo BiH oglasi ništavim.
Osporeno rješenje temelji se na pravilnoj primjeni odredaba Zakona o upravnom postupku.
Oglašavanje rješenja ništavim je vanredno pravno sredstvo i takav postupak se pokreće po službenoj dužnosti u smislu odredbe člana 257. citiranog zakona, kada nadležni organ utvrdi da postoje razlozi za oglašavanje rješenja ništavim predviđeni odredbom člana 256. stav 1. tačka 1. do 5 . Rješenje o oglašavanju rješenja ništavim može se donijeti u svako doba, jer je takvo rješenje ništavo od samog momenta donošenja (ex tunc) pa se oglašavanjem rješenja ništavnim poništavaju i sve pravne posljedice koje je takvo rješenje proizvelo (član 258. citiranog zakona).
Rješenje se oglašava ništavim i u slučaju ako takvo rješenje sadrži nepravilnosti koje su po nekoj izričitoj zakonskoj odredbi predviđene kao razlog ništavosti (član 256. stav 1. tačka 5. istog zakona).
U konkretnom slučaju rješenje o prijemu tužitelja u državljanstvo BiH doneseno je 23.07.1993. godine i isto rješenje je donio Generalni konzulat RBiH u Štutgartu. U vrijeme donošenja ovog rješenja bio je na snazi Zakon o državljanstvu RBiH ("Službeni list RBiH", broj 18/92 i 11/93). Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o državljanstvu RBiH objavljen u "Službenom listu RBiH", broj 11/93 koji je stupio je na snagu 10. maja 1993. godine. Prema odredbi člana 23. citiranog zakona za donošenje rješenja o sticanju državljanstva RBiH ovlašteno je isključivo Ministarstvo unutrašnjih poslova RBiH. To znači da u vrijeme kada je doneseno rješenje o prijemu u državljanstvo BiH tužitelja - 23.07.1993. godine, Generalni konzulat RBiH nije bio ovlašten za donošenje rješenja o prijemu u državljanstvo, niti je bio zakonom ovlašten da provodi postupak prijema stranaca u državljanstvo BiH. Stoga je pravilan zaključak tuženog da rješenje Generalnog konzulata RBiH u Štutgartu o prijemu tužitelja u državljanstvo BiH nije upravni akt u smislu pravila upravnog postupka i pravila upravnog spora. Upravni akt u smislu pravila upravnog spora i pravila upravnog postupka je upravni akt koji donosi mjerodavna institucija kada rješava o izvjesnom pravu ili obavezi građana ili pravne osobe u nekoj upravnoj stvari, tj. kada organi uprave BiH, neposredno primjenjujući propise, rješavaju o zahtjevima stranaka u stvarima za čije rješavanje su zakonom ovlašteni, tj. koji su na osnovu zakona ovlašteni da u okviru javnih ovlaštenja odlučuju o pravima i obavezama građana. Stoga i po ocjeni ovog suda rješenje od 23.07.1993. godine, koje je donio Generalni konzulat RBiH u Štutgartu nije upravni akt, jer isti akt nije donio organ koji je na osnovu zakona ovlašten da u okviru javnih ovlaštenja donosi akte za prijem stranaca u državljanstvo BiH.
Tuženi je stoga pravilno zaključio da je navedeno rješenje Generalnog konzulata RBiH u Štutgartu ništavno, budući da sadrži nepravilnosti koje su po izričitoj zakonskoj odredbi predviđene kao razlog ništavnosti. U skladu sa Zakonom o državljanstvu RBiH ništavno je rješenje o prijemu u državljanstvo, jer rješenje nije donijelo Ministarstvo unutrašnjih poslova RBiH, a koje je isključivo bilo nadležno i ovlašteno da odlučuje o prijemu stranih državljana u državljanstvo. Iz navedenih razloga ovaj sud je našao da je osporeno rješenje pravilno, jer se temelji na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog zakona, kao i pravila postupka.
Osim toga, rješenje o prijemu u državljanstvo tužitelja sadrži i druge nepravilnosti, zbog kojih je rješenje ništavno.
U vrijeme donošenja osporenog rješenja , kako je naprijed navedeno, bio je na snazi Zakon o državljanstvu RBiH ("Službeni list RBiH", broj 18/92 i 11/93) kojim je propisano da stranac može steći državljanstvo RBiH samo ako su ispunjeni svi uslovi navedeni u odredbi člana 8. stav 1. tačka 6. citiranog zakona, tj. da je navršio 18 godina života, da ima otpust stranog državljanstva, da je do podnošenja zahtjeva 10 godina neprekidno imao prijavljen boravak na teritoriji RBiH, da mu nije izrečena mjera bezbjednosti, protjerivanja iz zemlje i da nije osuđivan za krivična djela protiv osnova društvenog uređenja, međunarodnog prava i sl. Iz rješenja o prijemu tužitelja u državljanstvo proizlazi da se tužitelj prima u državljanstvo RBiH zato što je proganjan u svojoj državi na nacionalnoj i vjerskoj osnovi. Ovaj razlog za prijem u državljanstvo RBiH nije predviđen citiranim zakonom, pa navedeno rješenje ima nepravilnosti koje ga čine ništavnim, jer je doneseno suprotno načelu zakonitosti, prema kojem organi koji o tome odlučuju su dužni da donose odluku samo na osnovu zakona i zakonskih akata koji su bili na snazi u vrijeme podnošenja zahtjeva, odnosno donošenja rješenja. Navedeno rješenje nije doneseno na temelju zakona koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja zahtjeva i donošenja rješenja, pa su stoga ispunjeni svi uslovi propisani zakonom za oglašavanje ovog rješenja ništavnim.
Obzirom na izloženo neosnovan je prigovor tužitelja da je tuženi u postupku donošenja osporenog rješenja počinio povrede pravila postupka time što mu nije omogućio da učestvuje u postupku i da se izjasni o svim činjenicama, jer se u konkretnom slučaju radi o postupku predviđenom za postupanje po vanrednim pravnim sredstvima u kojem postupku se cijeni da li postoje uslovi za ništavnost rješenja i u tom postupku nadležni organ na osnovu nespornih činjenica donosi odgovarajuću odluku, tako da učestvovanje stranke u postupku nije potrebno. Radi se o postupku u kojem se cijeni da li postoje zakonom propisani uslovi za oglašavanje rješenja ništavim.
Iz istih razloga nije uvažen prijedlog tužitelja da sud u upravnom sporu zakaže raspravu, ovo i iz razloga što upravni spor sud rješava na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u upravnom postupku, a samo izuzetno iz razloga navedenih u odredbi člana 34. stav 2. Zakona o upravnim sporovima BiH sud može odrediti raspravu radi rješavanja upravnog spora.
Iz svega izloženog ovaj sud je primjenom odredbe člana 37. Zakona o upravnim sporovima BiH, tužbu tužitelja odbio kao neosnovanu i odlučio kao u dispozitivu presude.
Broj U-239/08
17. juna 2009. godine
Sarajevo
Predsjednik Vijeća
Sudija
Davor Žilić, s. r.