Aktio

SUD BOSNE I HERCEGOVINE

PRESUDA

Sud Bosne i Hercegovine u Sarajevu, u vijeću za upravne sporove sastavljenom od sudija Davora Žilića, kao predsjednika vijeća, Jasminke Oručević Čohadžić i Jadranke Brenjo, kao članova vijeća i Kafedžić Ivke, kao zapisničara, u upravnom sporu tužitelja Hajradinović Elvisa, državljanina Makedonije, koga zastupa Temin Šemso, advokat iz Sarajeva, protiv rješenja broj UP-01-07-1319-2/06 od 07.02.2007. godine, tuženog Državne komisije/povjerenstva za reviziju odluka o naturalizaciji stranih državljana Vijeća ministara BiH, u upravnoj stvari oduzimanja državljanstva, na nejavnoj sjednici održanoj 17. juna 2009. godine, donio je slijedeću

PRESUDU

Tužba se odbija.

Rješenjem tuženog, broj i datum naveden u uvodu oduzima se državljanstvo BiH tužitelju Hajradinović (Izet) Elvisu, rođen 01.08.1972. godine u Makedoniji, stečeno rješenjem Generalnog konzulata RBiH u Štutgartu broj 11-02-13/93 od 23.07.1993. godine.

Tužbom za pokretanje upravnog spora od 04.04.2007. godine tužitelj osporava pravilnost i zakonitost rješenja tuženog zbog povrede pravila postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene zakona. Smatra da nisu ispunjeni uslovi da mu se oduzme državljanstvo, jer tužitelj nije odgovoran za postupanje organa koji je donio rješenje o prijemu u državljanstvo i nije prikrio bilo kakve činjenice koje su značajne za prijem u državljanstvo RBiH. Tužitelj je podnio zahtjev i uz isti dostavio sve dokumente koji su potrebni za sticanje državljanstva. U dopuni tužbe naveo je da je i presudom Vrhovnog suda FBiH od 04.07.2008. godine utvrđeno da tužitelj nije počinio krivično djelo samovlašća iz člana 345. stav 1. ranijeg KZ RBiH, tj. da nije falsifikovao dokumente na osnovu kojih je stekao državljanstvo RBiH. Smatra da mu je donošenjem navedenog rješenja povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje propisano članom 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštitu ljudskih prava i sloboda. Naime, tužitelju nije data mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i dokazima, niti mu je data mogućnost da učestvuje u postupku. Konačno je predložio da se tužba uvaži i osporeno rješenje poništi.

U odgovoru na tužbu tuženi je predložio da se tužba odbije.

Ispitujući pravilnost i zakonitost osporenog rješenja u granicama odredbe člana 35. Zakona o upravnim sporovima BiH ("Službeni glasnik BiH", broj 19/02 do 83/08) ovaj sud je našao da je osporeno rješenje pravilno i zakonito, pa je odlučio kao u dispozitivu presude iz slijedećih razloga:

Iz podataka u spisu proizlazi da je tuženi u postupku oduzimanja državljanstva utvrdio da je tužitelj primljen u državljanstvo rješenjem Generalnog konzulata RBiH u Štutgartu, koje rješenje je doneseno dana 23.07.1993. godine. Iz ovog rješenja o prijemu u državljanstvo RBiH evidentno je da se tužitelj na osnovu ovog rješenja prima u državljanstvo temeljem odredbe člana 8.a Zakona o državljanstvu RBiH ("Službeni list RBiH", broj 18/92, 11/93 i 27/93). Iz razloga navedenog rješenja evidentno je da se tužitelj prima u državljanstvo RBiH zbog proganjanja na nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti uzemlji njegovog porijekla.

Polazeći od utvrđenja ovih okolnosti tuženi je pravilno zaključio da su ispunjeni svi uslovi propisani odredbom člana 40. i 41. Zakona o državljanstvu BiH (" Službeni glasnik BiH", broj 13/99, 6/03, 14/03 i 82/05) za oduzimanje državljanstva tužitelju, koje je stekao na osnovu rješenja Generalnog konzulata RBiH u Štutgartu. Prema odredbi člana 41. stav 1. citiranog zakona propisano je da će se državljanstvo BiH oduzeti u slučaju ako propisi koji su bili na snazi na području BiH u vrijeme naturalizacije nisu bili primijenjeni.

U konkretnom slučaju, u vrijeme prijema tužitelja u državljanstvo RBiH bio je na snazi Zakon o državljanstvu RBiH (" Službeni list RBiH", broj 18/92) i Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o državljanstvu RBiH i ("Službeni list RBiH", broj 11/93), koji je stupio na snagu dana 13. maja 1993. godine. Prema odredbama ovog zakona državljanstvo RBiH se moglo steći samo ako su ispunjeni svi uslovi propisani u članu 8. stav 1. tačka 1. do 6. citiranog zakona. To znači da je stranac mogao steći državljanstvo RBiH samo u slučaju da je navršio 18 godina života, ako ima otpust iz stranog državljanstva, ako je do podnošenja zahtjeva 10 godina neprekidno imao prijavljen boravak na teritoriji BiH, ako mu nije izrečena mjera protjerivanja stranca iz zemlje i ako nije osuđivan za krivično djelo protiv ustavnog uređenja, međunarodnog prava ili protiv oružanih snaga.

Budući da je tužitelj primljen u državljanstvo RBiH samo iz razloga što je proganjan u zemlji porijekla zbog nacionalne i vjerske pripadnosti, to je tuženi pravilno zaključio da rješenje o sticanju državljanstva nije doneseno na osnovu propisa koji su bili na snazi na području BiH u vrijeme naturalizacije, jer se zbog proganjanja na nacionalnoj i vjerskoj osnovi stranac nije mogao primiti u državljanstvo RBiH (to je razlog za eventualni azil strancu) budući da to nije zakonom propisani osnov za prijem u državljanstvo. Osim toga, tuženi je utvrdio da tužitelj prilikom prijema u državljanstvo RBiH je prikrio relevatnu okolnost, tj. da je u to vrijeme imao državljanstvo SR Njemačke, što je utvrđeno na osnovu akta Ambasade SR Njemačke od 13.02.2006. godine.

Pravilno je stoga tuženi našao da su ispunjeni svi uslovi propisani odredbom člana 41. stav 4. tačka a) i b) Zakona o državljanstvu BiH da se tužitelju oduzme državljanstvo, koje je Generalni konzulat RBiH u Štutgartu donio suprotno zakonu i primjenom propisa koji nisu bili na snazi u vrijeme odlučivanja o prijemu u državljanstvo R BiH (suprotno odredbi člana 23. i člana 8. naprijed citiranog Zakona o državljanstvu RBiH).

Prigovor tužitelja da je u krivičnom postupku utvrđno da nije prilikom podnošenja zahtjeva za sticanje državljanstva podnio falsifikovane dokumente, nema nikakvog značaja na pravilnost osporenog rješenja, jer je u postupku oduzimanja državljanstva tuženi ispitivao da li postoje razlozi propisani zakonom za oduzimanje državljanstva, odnosno da li su prilikom prijema u državljanstvo primijenjeni propisi koji su bili na snazi na području BiH. Osim toga, tužitelj ni u tužbi ne osporava činjenicu da je u vrijeme prijema u državljanstvo RBiH imao državljanstvo SR Njemačke, koju činjenicu je prikrio prilikom podnošenja zahtjeva za prijem u državljanstvo. Ovaj sud ukazuje da u postupku oduzimanja državljanstva nadležna komisija samo pribavlja informacije od osoba o kojima se radi, a takođe prikuplja informacije po službenoj dužnosti, pa u tom postupku nije propisano da se stranka o kojoj se radi mora saslušati i da joj se mora pružiti mogućnost da učestvuje u postupku, budući da se o oduzimanju državljanstva BiH odlučuje na osnovu potrebnih informacija i podataka prikupljenih po službenoj dužnosti.

Iz navedenih razloga tužba tužitelja nije osnovana, pa je ovaj sud primjenom odredbe člana 37. stav 1. Zakona o upravnim sporovima BiH, odlučio kao u dispozitivu presude.

Broj U-385/07
17. juna 2009. godine
Sarajevo

Predsjednik Vijeća
Sudija
Davor Žilić, s. r.