Presuda u ime Bosne i Hercegovine!
Sud Bosne i Hercegovine u Sarajevu, u vijeću za upravne sporove sastavljenom od sudija Jasminke Oručević Čohadžić, kao predsjednika vijeća, Davora Žilića i Žarka Radovanovića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Azre Mušanović, kao zapisničara, u upravnom sporu tužitelja ,,MOS" d.o.o. Sarajevo, ul. Bulevar Meše Selimovića br. 5, zastupanog po punomoćniku, advokatu Milanović Nebojši iz Banja Luke, ul. Dositeja Obradovića br. 1., protiv Odluke broj U-43/08 od 6. 2. 2008. godine, tuženog Ureda za razmatranje žalbi, u upravnoj stvari poništenja odluke o izboru najboljeg ponuđača, na nejavnoj sjednici održanoj 21. maja 2008. godine, donio je sljedeću
PRESUDU
U IME BOSNE I HERCEGOVINE!
Tužba se djelimično uvažava, osporeno Rješenje tuženog broj U-43/08 od 06.02.2008. godine, Ureda za razmatranje žalbi i prvostepeno Rješenje ugovornog organa Ministarstva financija i trezora Bosne i Hercegovine broj 02-50-201/08 od 15.01.2008. godine se poništavaju i predmet vraća ugovornom organu Ministarstvu financija i trezora Bosne i Hercegovine na ponovni postupak.
Odbija se tužba tužitelja za naknadu štete.
Tuženi organ Ured za razmatranje žalbi i ugovorni organ Ministrarstvo financija i trezora Bosne i Hercegovine dužni su tužitelju solidarno na ime troškova postupka isplatiti iznos od 700,00 KM u roku od 15 dana.
Obrazloženje
Osporenom odlukom, broj i datum naveden u uvodu presude, Ureda za razmatranje žalbi je odbijena žalba tužitelja-ponuđača izjavljena protiv Rješenja ugovornog organa Ministarstva financija i trezora Bosne i Hercegovine broj 02-50-201/08 od 15.01.2008. godine kao neosnovana.
Rješenjem ugovornog organa Ministarstva financija i trezora BiH broj 02-50-201/08 od 15.01.2008. godine poništena je Odluka o izboru najpovoljnijeg ponuđača i dodjeli ugovora broj 02-21-431-67/07 od 28.12.2007. godine u otvorenom postupku javne nabavke kancelarijskog namještaja za zgradu prijateljstva između Grčke i Bosne i Hercegovine, kojom odlukom je kao najpovoljniji ponuđač izabrana firma ,,MOS" d.o.o. Sarajevo i kao najpovoljniji ponuđač izabran je Konzorcij "Tvin komerc" d.o.o. Sarajevo i ,,Boma" d.o.o. Široki Brijeg. Protiv navedenog rješenja ugovornog organa, tužitelj je podnio žalbu tuženom organu Uredu za razmatranje žalbi koja je odbijena kao neosnovana.
Protiv pobijanog konačnog upravnog akta tužitelj je blagovremeno podnio tužbu za pokretanje upravnog spora, kojom predlaže da se tužba uvaži osporena odluka poništi i vrati tuženom organu na ponovni postupak. Tužitelj je u tužbi postavio i zahtjev za odlaganje izvršenja konačnog upravnog akta do okončanja sudskog postupka i zahtjev za naknadom štete u iznosu od 232.371,00 KM. Tužitelj potražuje i troškove postupka koje je opredijelio na iznos od 1.800,00 KM.
U razlozima tužbe obrazlaže zbog čega smatra da je osporena odluka nepravilna i nezakonita. Ističe, da je pobijanim konačnim upravnim aktom nepravilno primijenjen Zakon o javnim nabavkama ("Službeni glasnik BiH", broj 49/04 i 19/05) i Uputstvo o primjeni Zakona o javnim nabavkama ("Službeni glasnik BiH", broj 3/05) i zato jer u upravnom postupku, koji je prethodio donošenju pobijanog akta, nije postupljeno po pravilima postupka a činjenično stanje nije potpuno i pravilno utvrđeno.
Pogrešnu primjenu Zakona o javnim nabavkama tužitelj vidi u kršenju odredbi članka 1. stavak 1. točka c) citiranoga zakona kojim je propisano da ugovorni organ poduzima sve potrebne mjere kako bi se obezbijedila pravedna i aktivna konkurencija među potencijalnim dobavljačima uz ostvarenje jednakog tretmana, nediskriminacije i transparentnosti. Ova osnovna načela zakona su povrijeđena na štetu tužitelja, jer je tužitelj zatražio, i prije donošenja odluke o izboru najpovoljnijeg ponuđača, da mu pruži dodatna pojašnjenja u vezi tenderske dokumentacije i ukazao ugovornom organu da je projektovani namještaj iz projekta opremanja potpuno identičan namještaju iz prodajnog programa firme ,,LAS" iz Italije, a da je lokalni diler firma ,,Tvin komerc" d.o.o. iz Sarajeva, član Konzorcija, čija je ponuda ocijenjena najpovoljnijom pobijanim konačnim upravim aktom. Tuženi organ u postupku razmatranja žalbe tužitelja, ali i ugovorni organ, su bili u obavezi da ispitaju ovaj navod tužitelja. Stoga smatra da je povrijeđen princip jednakog tretmana svih učesnika u postupku javne nabavke, te da je tehničkom specifikacijom tražene robe favorizovan samo jedan ponuđač i to izabrani Konzorcij. Ovakvo postupanje ugovornog organa i tuženog organa je diskriminirajuće u odnosu na tužitelja, a povrijeđen je i princip transparentnosti. Na štetu tužitelja povrijeđen je zakon i zbog toga što su povjerljive informacije koje su sadržane u ponudi i koje se ne smiju ni pod kojim uvjetima otkrivati bilo kojem licu koje nije zvanično uključeno u postupak nabavke, u smislu odredbe članka 9. Zakona o javnim nabavkama, bile dostupne javnosti. Zakonski princip povjerljivosti je prekršen, jer je u dnevnim novinama "Dnevni Avaz" dana 22.12.2007. godine objavljen članak u kojem je sadržan zaključak novinara da je najbliža zaključenju posla hrvatsko-hercegovačka kompanija " Tvin komerc" d.o.o. Sarajevo koja je ponudila cijenu od 2.578.000,00 KM, pa je po shvatanju tužitelja na ovaj način diskriminiran. Napominje da je i Agencija za javne nabavke na traženje tužitelja, konstatovala svojim dopisom od 26.12.2007. godine da je prekršen princip povjerljivosti i jednakog tretmana ponuđača.
Nadalje, tužitelj smatra da Konzorcij nije ni mogao biti učesnik u postupku javne nabavke, jer Zakonom o privrednim društvima, niti bilo kojim zakonom države BiH ovakav oblik privrednog organiziranja nije predviđen. Posebno ističe da se iz prijave Konzorcija vidi da je isti formiran samo osam dana prije zaključenja roka za predaju prijave za objavljenu javnu nabavku, a drugim učesnicima nije bio dat na uvid ugovor o osnivanju Konzorcija. Tuženi organ nije pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje pa je uslijed toga izveo pogrešan pravni zaključak. Ovo stoga jer je tužitelj na traženje ugovornog organa dostavio Potvrdu o sticanju uvjeta za dobivanje certifikata o BH porijeklu proizvoda. Pogrešno tuženi organ smatra da je naknadno dostavljanje Potvrde na traženje ugovornog organa izmjena tužiteljeve ponude i u suprotnosti je sa odredbama Zakona o javnim nabavkama. Tuženi organ nije pravilno utvrdio činjenično stanje i stoga što nije utvrdio da li se stvarno na proizvode tužitelja odnosi preferencijalni tretman domaćeg u postupku javne nabavke.
Povredu pravila postupka koji je prethodio donošenju konačnog akta, tužitelj vidi u činjenici da mu je po njegovom shvatanju uskraćeno zakonom utvrđeno pravo na dvostepenost postupka. Naime, tužitelj je na rješenje ugovornog organa kojim je za najpovoljnijeg ponuđača izabran Konzorcij imao pravo u smislu članka 51. stavak 1. Zakona o javnim nabavkama uložiti prigovor ugovornom organu kao prvostepenoj instanci, pa nakon toga u smislu istog članka stavak 5. uložiti žalbu Uredu za razmatranje žalbi, što mu nije omogućeno, jer je ugovorni organ dao pogrešnu uputu o pravnom lijeku. Dakle, po shvatanju tužitelja, nije postupljeno po pravilima postupka, pa sve navedeno ima za posljedicu da je pobijani konačni upravni akt nezakonit.
Tuženi nije dao odgovor na tužbu, nego je samo naveo da ostaje kod navoda iz pobijanog rješenja, uz prijedlog da sud odbije tužbu kao neosnovanu.
U odgovoru na tužbu zainteresirano lice ,,Tvin komerc" d.o.o. Sarajevo je predložio da se tužba odbije kao neosnovana.
Tužitelj je dana 23.05.2008. godine podnio tužbu protiv zaključka tuženog Ureda za razmatranje žalbi broj U-43/08 od 09.05.2008. godine, kojim se tuženi organ oglašava nenadležnim za odlučivanje o odlaganju izvršenja konačnog upravnog akta-rješenja Ureda za razmatranje žalbi broj U-43/08 od 06.02.2008. godine i predložio spajanje postupaka. Sud je mišljenja da se ne radi o novoj tužbi i da nema mjesta spajanju postupaka, već da se radi o konačnom opredjeljenju tužbenog zahtjeva, jer se radi o istom pravnom i činjeničnom pitanju iz prvobitno postavljenog tužbenog zahtjeva, pa stoga nije ni donio posebno rješenje o spajanju predmeta.
Sud je ispitao zakonitost osporene odluke u granicama članka 35. Zakona o upravnim sporovima BiH ("Službeni glasnik BiH", broj 19/02), pa je odlučio kao u dispozitivu presude iz sljedećih razloga:
Iz stanja spisa proizilazi da je ugovorni organ Ministarstvo financija i trezora BiH u "Službenom glasniku BiH" od 01.10.2007. godine objavilo postupak javne nabavke kancelarijskog i drugog namještaja za zgradu prijateljstva između Grčke i Bosne i Hercegovine. Radi se o međunarodnom tenderu, broj nabavke 02-21-431-16/07. Na objavljeni tender prijavilo se 6 kompanija, između ostalih i tužitelj "MOS" d.o.o. Sarajevo i Konzorcij sačinjen od firmi ,,Tvin komerc" d.o.o. Sarajevo i ,, Boma" d.o.o. Široki Brijeg. Tužitelj je dana 24.10.2007. godine zatražio od ugovornog organa dodatno pojašnjenje tenderske dokumentacije uz navođenje da je namještaj ponuđača Konzorcija identičan namještaju iz proizvodnog programa LAS Italija. Ugovorni organ nije ispitao navode tužitelja, nego je od tužitelja zatražio da da pojašnjenje svoje ponude u smislu moguće primjene preferencijalnog tretmana domaćeg, i to do datuma 18.12.2007. godine. Tužitelj je u ostavljenom roku, uz traženo pojašnjenje, dostavio Potvrdu o sticanju uvjeta o dobivanju certifikata o BiH porijeklu proizvoda izdatu od Spoljnotrgovačke komore BiH broj BD-1-1833/07 od 10.12.2007. godine. Također, prema spisima predmeta, tužitelj se obraćao ugovornom organu i Agenciji za javne nabavke prigovarajući, u toku postupka javne nabavke, na povredu principa povjerljivosti iz članka 9. Zakona o javnim nabavkama. U postupku administrativnog rješavanja o prigovorima koji su izjavljeni u toku postupka javne nabavke treba da odluči ugovorni organ, a Agencija za javne nabavke kao samostalna upravna organizacija čija je uloga da, između ostalog, pruži tehničku i savjetodavnu pomoć ugovornim organima i dobavljačima u vezi sa primjenom i tumačenjima odredbi Zakona o javnim nabavkama i pratećih podzakonskih akata, svojim aktom broj 02.2-02-407/07 od 26.12.2007. godine je tumačeći propis zauzela pravni stav da nakon javnog otvaranja ponude, nijedna informacija vezana za ispitivanje, pojašnjenje ili ocjenu ponude se ne smije otkrivati nijednom učesniku tendera ili trećem licu prije obavještavanja ponuđača o rezultatima postupka, osim naziva ponuđača, ukupne cijene ponude i eventualne popuste.
Cilj Zakona o javnim nabavkama jeste u tome da se uspostavi sistem javnih nabavki koji će omogućiti najefikasniji način korištenja javnih sredstava i osigurati pravičnu i aktivnu konkurenciju među potencijanim dobavljačima (čl. 1. citiranog zakona). Osnovni principi u provođenju Zakona o javnim nabavkama su jednak tretman, nediskriminacija i transparentnost postupka javne nabavke. Polazeći od ovih temeljnih principa ugovorni organi u postupku javne nabavke su obavezni da se ponašaju jednako, nediskriminirajuće i da djeluju transparentno. Pri tome princip jednakog tretmana zahtijeva da se svi učesnici postupka javne nabavke tretiraju na isti način i to u svim fazama postupka, jer ugovorni organ mora ostati objektivan, pravedan i nepristran. Princip transparentnosti u postupcima javnih nabavki zahtjeva dostupnost relevantnih informacija za sve zainteresirane strane u postupku javne nabavke, kao i da se o rezultatima postupka i donesenim odlukama informiraju učesnici, a princip nediskriminacije, koji se izvodi iz pojma jednakog tretmana, zabranjuje kriterij diferencijacije po bilo kojem osnovu. U konkertnom slučaju, postavlja se pitanje da li je u postupku javne nabavke došlo do povrede navedena tri osnovna principa na štetu tužitelja?
Tužitelj traži od ugovornog organa da ispita prigovor tehničke specifikacije robe i usluga koje je ponudio Konzorcij, a princip jednakog tretmana nalaže da se ugovorni organ očituje na istaknuti prigovor primjenom objektivnih i nepristranih kriterija. Ovo stoga jer predmet nabavke treba biti opisan na detaljan način upotrebom objektivnih i općeprihvaćenih izraza, a tehnička specifikacija mora omogućiti jednaku mogućnost pristupa za sve ponuđače. O ovom prigovoru tužitelja nije odlučivao ni ugovorni organ, ali ni drugostepeni organ Ured za razmatranje žalbi. Upravo je odluka o ovom prigovoru (tehnička specifikacija tražene robe-kancelarijskog namještaja iz ponude izabranog ponuđača Konzorcija istovjetna proizvodnom programu firme LAS iz Italije, koji uopće ne učestvuje u postupku javne nabavke) bitna za zaključak o eventualnoj povredi osnovnih načela citiranog zakona. Ovakvo pravno stanovište zauzeto je u nizu presuda Suda pravde Evropske zajednice, pa tako i u predmetu broj 45/87 "Dunadalk". Naime, zabranjeno je koristiti tehničke specifikacije koje se pozivaju na robu određene izrade ili izvora ili na određeni proces ili robnu marku, patente, tipove ili određeno porijeklo ili proizvodnju radi favorizovanja ili eliminiranja određenih dobavljača, proizvoda ili metoda. Stoga su tuženi organ, Ured za razmatranje žalbi i prvostepni organ - ugovorni organ, pogrešno primjenjujući odredbe Zakona o javnim nabavkama, povrijedili osnovna načela citiranog zakona.
Tužbom za pokretanje upravnog spora može se pobijati konačni upravni akt ako u aktu nije primijenjen ili je nepravilno primijenjen zakon BiH, odnosno propis zasnovan na zakonu ili opći akt, pri vršenju dužnosti nadležnih institucija, ako u upravnom postupku koji je prethodio donošenju akata nije postupljeno po pravilima postupka, a naročito ako činjenično stanje nije potpuno i pravilno utvrđeno ili ako je iz utvrđenih činjenica izveden nepravilan zaključak u pogledu činjeničnog stanja ili ako je nadležna institucija, rješavajući po slobodnoj ocjeni, prekoračila granice ovlaštenja koja su joj data pravnim propisima i suprotno cilju u kojem joj je ovlaštenje dato (Zakon o upravnim sporovima BiH "Službeni glasnik BiH", broj 19/02 i 88/07).
Sud rješava spor na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku, odnosno na podlozi činjeničnog stanja kojeg je organ utvrdio, sud cijeni da li je osporeni upravni akt zakonit. U konkretnom slučaju, tuženi organ, Ured za razmatranje žalbi, nije raspravio pitanje tehničke specifikacije tražene robe, a radi se o takvom propustu u utvrđivanju činjeničnog stanja koji onemogućava ocjenu zakonitosti osporenog upravnog akta u materijalno-pravnom pogledu, pa je sud u takvoj situaciji ovlašten da poništi pobijani upravni akt. Pogrešno je ugovorni organ primijenio materijalni propis i kada je zaključio da tužitelj nije dostavio dokaz za primjenu preferencijalnog tretmana domaćeg. Ovo stoga jer je odredbom članka 37. Zakona o javnim nabavkama propisano da se preferencijalni tretman domaćeg može primijeniti samo u mjeri u kojoj to dopuste podzakonski akti, a u članku 20. Uputstva o primjeni Zakona o javnim nabavkama ("Službeni glasnik BiH", broj 3/05) je propisano da se u cilju zaštite razvoja i obnove privrede BiH, i to samo u periodu tranzicije, ugovorni organ u skladu sa čl. 37. citiranog zakona, može primijeniti cjenovni preferencijalni tretman isključivo u svrhu poređenja ponuda odnosno prilikom obračuna cijena u svrhu poređenja ponuda, umanjiti cijenu domaće ponude za preferencijalni faktor. Uvjet za primjenu preferencijalnog tretmana mora da bude naveden u pozivu za javnu nabavku, a njegova primjena objašnjena u tenderskoj dokumentaciji. Ugovorni organ je u tenderskoj dokumentaciji naznačio da će primjenjivati preferencijalni tretman domaćeg pa je svaki ponuđač koji smatra da zadovoljava tražene uvjete mogao dostaviti dokaz o ispunjavanju uvjeta za primjenu preferencijalnog tretmana domaćeg. Odlukom o obaveznom korištenju preferencijalnog tretmana domaćeg u postupku javne nabavke, Vijeća ministara BiH ("Službeni glasnik BiH", broj 50/05) utvrđena je obaveznost primjene korištenja ove preferencije, a člankom 35. stavak 2. Zakona o javnim nabavkama propisano je da ugovorni organ može od ponuđača zahtijevati da pojasni svoju ponudu bez unošenja bilo kakvih izmjena u sadržaj ponude. Stoga je zauzeti stav tuženog organa nepravilan kada je ocijenio da je podnošenjem Potvrde izdate od strane Spoljnotrgovinske komore BiH, i to u roku koji je odredio ugovorni organ, tužitelj izmijenio uvjete svoje ponude. Ovo zato jer je primjena preferencijalnog tretmana domaćeg obavezna i jer se dostavljanjem dokaza o ispunjavanju uvjeta za primjenu preferencijalnog tretmana domaćeg ne mijenja priroda i uvjeti ponude, zbog toga jer ona služi samo u svrhu uporedbe ponuda. Sasvim je drugo pitanje da li tužitelj ispunjava uvjete za primjenu preferencijalnog tretmana domaćeg i valjanosti izdate potvrde Spoljnotrgovinske komore BiH. Međutim, tuženi organ, u osporenom rješenju, ne nudi bilo kakvo obrazloženje zbog čega smatra da ova potvda nije valjan dokaz o ispunjavanju uvjeta za primjenom navedene preferencije, ali je zato zauzeo stav da se ugovorni organ neosnovano i neutemeljeno upustio u postupak dokazivanja relevantnosti navedene potvrde. Upravo suprotno od ovakvog stava, prvostepeni organ-ugovorni organ je dužan da utvrdi sve relevantne činjenice i na pravilno utvrđenom činjičnom stanju zasnuje ispravan pravni zaključak o postojanju ili ne postojanju određene činjenice. Ovakva obaveza postoji i na strani drugostepenog organa, u ovom slučaju tuženog organa, Ureda za razmatranje žalbi, pa ne samo da tuženi organ nije pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, nego je na ovaj način počinio i bitnu povredu postupka koji je prethodio donošenju pobijanog rješenja. Tuženi organ je bio dužan da u smislu odredbe članka 233. stavak 2. Zakona o upravnom postupku ("Službeni glasnik BiH", broj 29/02) u obrazloženju pobijanog rješenja ocijeni sve navode žalbe, što je propustio da učini, čime je obrazloženje pobijanog rješenja u kontradikciji sa dispozitivom istog. Iz ovih razloga nije moguće ispitati zakonitost pobijanog akta.
Nasuprot navedenom, prigovori tužbe koji se odnose na povredu načela povjerljivosti i pravnog statusa Konzorcija nisu osnovani. Načelo povjerljivosti, propisano odredbom članka 9. Zakona o javnim nabavkama određuje da su povjerljive informacije one koje se odnose na komercijalne, fianancijske ili tehničke informacije ili poslovne tajne ili znanja učesnika tendera i ne smiju se otkrivati bilo kom licu koje nije zvanično u postupku nabavke (stavak 1. citiranog članka). U stavku 2. ovoga članka propisano je da nijedna informacija vezana za ispitivanje, pojašnjenje ili ocjenu tendera i razmatranje ugovornog organa ne smije se otkrivati nijednom učesniku tenedera ili trećem licu prije nego što se odluka o dodjeli ugovora saopći pobjedniku tendera. Objavljivanje ponuđene cijene jednog od ponuđača nije niti može biti povreda načela povjerljivosti, jer se odredbom članka 13. Uputstva o primjeni Zakona o javnim nabavkama određuje da se otvaraju sve ponude dostavljenje prije isteka roka za dostavljanje ponude na mjestu i u vrijeme koje je navedeno u tenderskoj dokumentaciji. Pri otvranju svake pojedinačne ponude, ugovorni organ prisutnim ponuđačima saopćava: naziv ponuđača, ukupnu cijenu ponude i svaki propust naveden u ponudi. Ovo su elementi ponude koji su dostupni, ne samo prisutnim ponuđačima, nego i onima koji nisu bili prisutni u vrijeme otvaranja ponude. Do povrede načela povjerljivosti bi došlo da je ugovorni organ prije otvaranja ponuda omogućio trećim licima pristup informaciji o visini ponude bilo kojeg ponuđača. Kako je informacija o visini ponude Konzorcija objavljena u dnevnoj štampi nakon što je izvršeno otvaranje ponuda svih prihvaćenih ponuđača, to Sud smatra da nije narušen princip povjerljivosti. Konstatacija novinara da je najbliži poslu ponuđač Konzorcij jeste ocjena novinara i ne ukazuje da je odluka o najpovoljnijem ponuđaču donesena, kako to tužitelj navodi, prije njenog konačnog donošenja. Kada je u pitanju prigovor vezan za pravni status Konzorcija i njegovo reguliranje u relevantnim zakonima, Sud primjećuje da niti Zakon o privrednim društvima Federacije BiH, niti Zakon o preduzećima R. Srpske ne poznaje način organizovanja privrednog društva u poslovni oblik Konzorcija. Međutim, Konzorcij po svojoj prirodi predstavlja više pravnih subjekata koji su udružili svoje ponude kako bi povećali svoje šanse da u postupku javne nabavke dobiju ugovor. U tom smilu u članku 2. Zakona o javnim nabavkama pojašnjen je pojam dobavljač, pružalac usluga i izvođač radova, tako da se podrazumijeva kao svaki privredni subjek koji može biti fizičko ili pravno lice ili grupa takvih lica koja na tržištu nudi robe, usluge ili radove. Ovo je upravo u skladu sa Direktivama EU (Direktive 2004/18/EZ, 2004/1 l/EZ, 92/13/EEC i 89/66/EEC) na koje se poziva tužitelj u svojoj tužbi, pa prigovor da ovakav oblik privrednog organizovanja nije predviđen entitetskim zakonima koji reguliraju pitanje organiziranja privrednih subjekata nije osnovan. Drugo je pitanje da li je Konzorcij ispunjavao tražene uvjete u pogledu raspoloživih resursa svakog od članova Konzorcija i drugim uvjetima potrebnim za ocjenu njihove ponude. Ovo pitanje nisu raspravili, ni ugovorni organ, niti tuženi organ, pa je u tom dijelu činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.
Nije osnovan ni prigovor tužbe da je tužitelju uskraćeno pravo na dvostepenost zbog toga jer mu je ugovorni organ dao pogrešnu uputu o pravnom lijeku. Ispravno tuženi organ zaključuje da pravo žalitelja nije uskraćeno time što o njegovom prigovoru nije odlučio prvostepeni organ nego drugostepeni organ, Ured za razmatranje žalbi, jer je načelo dvostepenosti poštovano u skladu sa odredbom članka 51. Zakona o javnim nabavkama. U stavku 5. istoga članka je propisano da ako ugovorni organ propusti da razmotri prigovor u roku utvrđenom u stavku 4. ovog članka ili prigovor odbije, podnosilac prigovora može uložiti pismeno žalbu Uredu za razmatranje žalbi, u roku od pet dana, počev od prvog radnog dana nakon isteka roka utvrđenog u stavku 4. ovog članka. Tužitelj je iskoristio svoje pravo i uložio žalbu Uredu za razmatranje žalbi, postupajući po uputi o pravnom lijeku datom od ugovornog organa i o njegovoj žalbi je odlučivao drugostepeni organ, pa činjenica da o prigovoru prvo nije odlučio prvostepeni organ nije od značaja.
Tužba za naknadu štete u iznosu od 232.371,00 KM se odbija iz slijedećih razloga:
Tužitelj u upravnom sporu ima pravo zahtijevati naknadu štete na temelju članka 13. Zakona o upravnim sporovima BiH, ali samo ako mu je šteta nanesena izvršenjem konačnog upravnog akta. Međutim, tužitelj se u tužbi poziva na odredbu članka 52. stavak 3. točka b) i stavak 5. Zakona o javnim nabavkama. Ovim člankom propisana su ovlaštenja tuženog organa, Ureda za razmatranje žalbi, iz čega slijedi zaključak da je samo tuženi organ nadležan da postupa u skladu sa ovom odredbom i na osnovu nje dodijeli štetu žalitelju koji je kao ponuđač, a zbog počinjene povrede Zakona o javnim nabavkama pretrpio gubitak ili štetu. Uvjeti da bi tužitelj ostvario pravo na naknadu štete u upravnom sporu su kumulativno postavljeni i odnose se na to da je pokrenuo upravni spor protiv konačnog akta čijim izvršenjem mu je počinjena šteta, da je zahtjev određeno postavio u tužbi, da je do štete došlo izvršenjem upravnog akta i da podaci iz spisa pružaju pouzdan osnov za odlučivanje. S obzirom na navedeno, evidentno je da su izostali zakonom predviđeni uvjeti, jer tužitelju, prema navodima tužbe, šteta nije pričinjena izvršenjem upravnog akta, niti podaci u spisu pružaju pouzdan osnov za odlučivanje. Visinu štete tužitelj je odredio prema pravilima iz članka 52. Zakona o javnim nabavkama, što nije uopće pokazatelj stvarno pretrpljene štete, pa je zahtjev za naknadom štete valjalo odbiti.
U smislu članka 18. Zakona o upravnim sporovima BiH, tužitelj je postavio i zahtjev za odlaganjem izvršenja konačnog upravnog akta, obrazlažući da bi izvršenjem upravnog akta, odnosno zaključenjem i realizacijom ugovora, za tužitelja nastupila šteta koja bi se teško mogla popraviti ili nadoknaditi, a da odgađanje nije protivno javnom interesu. Postupajući u skladu sa odredbom čl. 18. navedenog zakona Sud je zahtjev tužitelja dostavio organu čiji se akt izvršava, odnosno tuženom organu. Tuženi organ je donio zaključak broj U-43/08 od 09.05.2008. godine kojim se oglasio nenadležnim za odlučivanje o odlaganju izvršenja konačnog upravnog akta, sa obrazloženjem da tuženi organ nije nadležan da poništi ugovor o javnoj nabaci koji je sklopio ugovorni organ i da se ne radi o konačnom upravnom aktu. Sud primjećuje, da ukoliko tuženi organ, Ured za razmatranje žalbi, smatra da nije nadležan za odlučivanje o odlaganju konačnog upravnog akta, onda je bio dužan da zahtjev tužitelja proslijedi nadležnom organu. U ovom slučaju bi to bio ugovorni organ. Iz obrazloženja predmetnog zaključka očigledno proizilazi da tuženi organ pogrešno shvata osnovne pojmove kao što su konačnost upravnog akta, pravomoćnost upravnog akta i izvrsnost upravnog akta. Svi navedeni temeljni pojmovi, precizno su određeni Zakonom o upravnom postupku ("Službeni glasnik BiH", broj 29/02), pa se tako u članku 16. daje definicija konačnog upravnog akta, člankom 17. pravomoćnost i člankom 259. izvrsnost upravnog akta. Stoga je van svake pravne logike dato obraloženje u citiranom zaključku. Međutim, Sud, također, primjećuje da odluku o odlaganju konačnog upravnog akta može donijeti i sud, ali samo nakon što organ koji je nadležan za provođenje izvršenja donese svoju odluku o zahtjevu za odlaganjem konačnog upravnog akta i samo do okončanja sudskog postupka. Kako je ovom presudom okončan sudski postupak, to nema mjesta odlučivanju o zahtjevu za odlaganjem konačnog upravnog akta, jer je isti bezpredmetan.
Odluku o troškovima postupka Sud je donio temeljem odredbe članka 61. Zakona o upravnim sporovima BiH i primjenom članka 12. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata ("Službene novine Federacije BiH", broj 22/04). Dosuđeni troškovi se odnose na sastav tužbe u iznosu od 600,00 KM i sudske takse na tužbu od 100,00 KM, što ukupno iznosi 700,00 KM, a ovi izdaci su učinjeni povodom upravnog spora od njegovog pokretanja do završetka. Kako je Sud uvažio tužbu tužitelja i poništio konačni upravni akt, tuženog organa i prvostepeni akt ugovornog organa, to su navedeni organi dužni solidarno naknaditi tužitelju troškove sudskog postupka.
Iz svega izloženog ovaj sud je, primjenom odredbe članka 37. stavak 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima BiH, odlučio kao u dispozitivu presude, da ugovorni organ u ponovnom postupku postupi po naprijed navednim primjedbama i nakon pravilne primjene zakona donese odgovarajuću odluku.
Broj U-298/08
21. maja 2008. godine
Sarajevo
Predsjednik Vijeća
Sudija
Jasminka Oručević Čohadžić, s. r.