Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1232/06, rješavajući apelaciju Milojke Milošević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. aprila 2008. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Milojke Milošević.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na apelanticino pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-4447/01 od 16. marta 2006. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Milojke Milošević podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-4447/01 od 16. marta 2006. godine, u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Milojka Milošević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Novog Sada podnijela je 24. aprila 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju zbog nedonošenja odluke u "razumnom roku" o tužbi u upravnom sporu pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) u predmetu broj U-4447/01. Dopunom apelacije, koja je podnesena 4. jula 2006. godine, apelantica se žali i na Presudu Vrhovnog suda broj U-4447/01 od 16. marta 2006. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i učesnika u postupku, Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 8. maja 2006. godine i 12. marta 2008. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 24. maja 2006. godine, dok tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda dostavljen je apelantici 7. februara 2008. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Apelanticinom bračnom drugu je isplaćivana penzija do augusta 1993. godine. Nakon što je on nestao, 1. aprila 1994. godine, apelantica je napustila mjesto boravka. Nakon povratka u Federaciju Bosne i Hercegovine apelantica je 24. augusta 2001. godine podnijela zahtjev za ostvarenje prava na porodičnu penziju.
  • 7.
    Rješenjem tuženog broj 0001107731327-0 od 10. septembra 2001. godine apelantici je priznato pravo na porodičnu penziju u mjesečnom iznosu od 205,93 KM, počevši od 2. januara 2000. godine. Pored toga, određeno je da će se isplata po navedenim rješenjima vršiti od 24. februara 2001. godine. Prvostepeni organ tuženog je utvrdio da je umrli osiguranik, iza čije smrti je apelantica polagala pravo na porodičnu penziju, rođen 15. decembra 1926. godine, da je umro 1. januara 2000. godine i da apelantici pripada pravo na porodičnu penziju kao njegovoj supruzi, a da će se isplata početi vršiti od 24. februara 2001. godine, šest mjeseci unazad od dana podnošenja zahtjeva za ostvarivanje prava na penziju.
  • 8.
    U žalbi koju je podnijela drugostepenom organu tuženog apelantica je navela da je njenu penziju trebalo utvrditi od dana smrti bračnog druga, dakle od 1. januara 2000. godine, i ujedno joj izvršiti isplatu njegovih dospjelih, a neisplaćenih penzija od augusta 1993. godine do dana supružnikove smrti.
  • 9.
    Rješenjem Direktora tuženog - Filijala Tuzla, broj 02/1-1107731327 od 13. novembra 2001. godine, primijenjene su odredbe člana 104. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine FBiH" broj 29/98) kojima je propisano da se penzije isplaćuju od dana ispunjenja uvjeta propisanih za sticanje penzije, ako je zahtjev podnesen u roku od šest mjeseci od dana ispunjenja uvjeta, a ako je zahtjev podnesen po isteku tog roka od dana podnošenja zahtjeva i za šest mjeseci unazad. Pošto je apelantica uvjete za ostvarivanje prava na porodičnu penziju ispunila 2. januara 2000. godine, a zahtjev za ostvarivanje predmetnog prava podnijela 24. augusta 2001. godine, po ocjeni drugostepenog organa tuženog nadležni upravni organ u prvom stepenu je pravilno postupio kad joj je isplatu porodične penzije utvrdio počevši od 24. februara 2001. godine, dakle šest mjeseci unazad od dana podnošenja zahtjeva. U pogledu zaostalih a neisplaćenih penzija drugostepeni organ tuženog je zaključio da nema osnova za njihovu isplatu, jer te zahtjeve apelantica nije postavila prvostepenom organu nakon provedenog ostavinskog postupka.
  • 10.
    Presudom Vrhovnog suda broj U-4447/01 od 16. marta 2006. godine odbijena je apelanticina tužba u upravnom sporu protiv konačnog akta tuženog broj 02/1-1107731327 od 13. novembra 2001. godine. Cijeneći zakonitost osporenog akta u smislu člana 36. Zakona o upravnim sporovima ("Službene novine FBiH" br. 2/98 i 8/00), a u vezi sa članom 75. stav 1. Zakona o upravnim sporovima ("Službene novine FBiH" broj 9/05), Vrhovni sud je tužbu odbio, prihvatajući u obrazloženju činjenične i pravne razloge navedene u rješenjima nižestepenih upravnih organa.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 11.
    Apelantica se prvenstveno žali što Vrhovni sud nije preko četiri godine i četiri mjeseca riješio njenu tužbu u upravnom sporu podnesenu protiv konačnog rješenja tuženog, u čemu vidi povredu prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na "razuman rok". Osim toga, apelantica smatra da je osporenom presudom Vrhovnog suda, i u odnosu na činjenično stanje i primjenu materijalnih propisa, došlo do povrede njenog prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Ona navodi da joj porodična penzija nije pravilno utvrđena i obračunata, s obzirom da su upravni i sudski organi, osim nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, proizvoljno primijenili materijalno pravo odnosno odredbe Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju FBiH.

b) Odgovor na apelaciju

  • 12.
    U odgovoru na apelaciju Vrhovnog suda se navodi da je, s obzirom na postavljeni zahtjev, predmetna apelacija bespredmetna, pošto je ovaj sud u navedenom predmetu, koji je vođen pod brojem U-4447/01, donio svoju odluku još prije nego što je apelacija podnesena Ustavnom sudu. Presuda do sada, kako navodi Vrhovni sud (odgovor je pisan 16. maja 2006. godine), nije mogla biti uručena jer se apelantica ne nalazi na adresi označenoj u tužbi kojom je pokrenut upravni spor, zbog čega je presuda upućena apelantici na adresu iz apelacije.

V. Relevantni propisi

  • 13.
    U Zakonu o upravnim sporovima FBiH ("Službene novine Federacije BiH" br. 2/98 i 8/00) relevantne odredbe glase:

"Član 36.

Zakonitost osporenog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe, ali pri tom nije vezan razlozima tužbe. Na ništavost upravnog akta sud pazi po službenoj dužnosti. Ako sud utvrdi (ocijeni) da je osporeni upravni akt ništav poništit će ga, a ako su razlozi ništavosti sadržani i u prvostepenom upravnom aktu, poništit će i taj akt.

Član 38.

Sud rješava spor presudom.

Presudom se tužba uvažava ili odbija kao neosnovana.

Š...Ć"

  • 14.
    U Zakonu o upravnim sporovima FBiH ("Službene novine Federacije BiH" broj 9/05) relevantne odredbe glase:

"Član 75. stav 1.

Postupak po tužbama pred Vrhovnim sudom Federacije podnesenim do 31.12.2003. godine, koji nije završen do stupanja na snagu ovog Zakona, nastavit će se pred tim sudom prema odredbama ranije važećeg zakona."

  • 15.
    U Zakonu o penzijsko-invalidskom osiguranju FBiH ("Službene novine Federacije BiH" br. 29/98 i 32/01) relevantne odredbe glase:

"Član 104.

Penzije se isplaćuju od dana ispunjenja uvjeta propisanih za sticanje penzije, ako je zahtjev podnijet u roku od šest mjeseci od dana ispunjenja uvjeta, a ako je zahtjev podnijet po isteku tog roka, od dana podnošenja zahtjeva i za šest mjeseci unazad. Dospjela novčana primanja proistekla iz ostvarenog prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja zastarijevaju u roku od šest mjeseci od dana dospjelosti."

VI. Dopustivost

  • 16.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 17.
    U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 18.
    U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine izraz "presuda" mora se široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01).
  • 19.
    U konkretnom slučaju Ustavni sud apelaciju tumači tako da ona pokreće pitanje kršenja prava na suđenje u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je sud u dugom vremenskom periodu propustio donijeti odluku o tužbi apelantice na drugostepenu odluku o utvrđivanju porodične penzije, a apelantica nije imala na raspolaganju djelotvoran pravni lijek kojim bi ishodila donošenje te odluke.
  • 20.
    Osim toga, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantici da postigne donošenje odluke u razumnom roku. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije.
  • 21.
    Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Pored toga, dužnost države je da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21).
  • 22.
    Na osnovu svega navedenog, a imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
  • 23.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj U-4447/01 od 16. marta 2006. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je donesena 16. marta 2006. godine, a iz izjašnjenja Vrhovnog suda od 16. maja 2006. godine proizlazi da je predmetna presuda dostavljena apelantici tek nakon prijema apelacije radi odgovora, zbog nepoznavanja njene adrese, tj. najranije 16. maja 2006. godine. S obzirom da je apelantica dopunu apelacije, koja se odnosi na presudu Vrhovnog suda, podnijela 4. jula 2006. godine, slijedi da je dopuna apelacije podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 24.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 25.
    Apelantica se žali da njen predmet koji je vođen pred Vrhovnim sudom, u tužbi u upravnom sporu podnesenoj protiv konačnog rješenja tuženog, nije završen u "razumnom roku", te da joj je zbog toga, kao i nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, u postupku utvrđivanja prava na porodičnu penziju povrijeđeno pravo na pravičan postupak koje je zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravičan postupak

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

  • 1.
    Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć

Primjenljivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije

  • 26.
    U konkretnom slučaju je potrebno, kao prvo, odgovoriti na pitanje ima li predmetni sudski postupak karakter "spora" u kojem su utvrđivana apelanticina "građanska prava i obaveze". Ustavni sud ukazuje na vlastitu jurisprudenciju i na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj pojam "spora", u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, podrazumijeva "sve postupke čiji je rezultat presudan za privatna prava i obaveze", čak i kada se postupak tiče spora između pojedinca i javne vlasti koja djeluje u okviru svojih ovlaštenja (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 28. juna 1978. godine, serija A, broj 13, stav 94. i Ustavni sud, Odluka AP 540/04 od 18. januara 2005. godine, stav 20).
  • 27.
    U konkretnom slučaju postupak se odnosi na pitanje postoji li, prvo, povreda prava na pravičan postupak u "razumnom roku" kod utvrđivanja prava na porodičnu penziju, i, potom je li joj osporenim aktima kojim je utvrđeno pravo na porodičnu penziju u iznosu od 205,93 KM povrijeđeno pravo na pravičan postupak, pa stoga Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.

Period koji se uzima u obzir

  • 28.
    Ustavni sud zapaža da postupak za koji apelantica navodi da predugo traje teče od podnošenja zahtjeva za utvrđivanje starosne penzije odnosno od 24. augusta 2001. godine, kada se apelantica obratila nadležnoj službi tuženog da joj se utvrdi starosna penzija. Kako je drugostepeni organ tuženog svoje rješenje kojim je odlučio o žalbi apelantice na prvostepeno rješenje donio 13. novembra 2001. godine, proizlazi da je upravni postupak pred organima tuženog trajao preko dva mjeseca, pa se ne može računati da je taj rok suštinski doprinio trajanju ukupnog postupka. Istina, i sama apelantica se žali na dužinu roka pred sudskim organima, pa taj period treba i preispitati.
  • 29.
    Postupak o tužbi u upravnom sporu pred Vrhovnim sudom je započeo 12. decembra 2001. godine i završen je Presudom Vrhovnog suda broj U-4447/01 od 16. marta 2006. godine. Prema tome, period u kojem je pokrenuta tužba u upravnom sporu spada u nadležnost Ustavnog suda, s obzirom da je postupak započeo nakon 14. decembra 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Dakle, računajući od dana podnošenja tužbe u upravnom sporu, postupak pred Vrhovnim sudom je trajao četiri godine i četiri mjeseca. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati je li u konkretnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje u "razumnom roku", kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24).

a) Složenost predmeta

  • 30.
    Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog spora, tj. dokaza koje redovni sudovi, u konkretnom predmetu Vrhovni sud, mora izvesti i procijeniti u razmatranju pravne prirode spora.
  • 31.
    Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku utvrđivanja prava na ostvarivanje porodične penzije. U toku postupka pred Vrhovnim sudom trebalo je utvrditi da li su upravni organi pravilno utvrdili porodičnu penziju, odnosno da se u upravnom sporu ocijeni zakonitost osporenog Rješenja tuženog broj 02/1-1107731327 od 13. novembra 2001. godine. Također, Ustavni sud naglašava da su u predmetnom postupku uključene samo dvije strane, te da se ne smatra da se apelanticin slučaj može opisati kao složen, kako u pogledu činjenica predmetnog spora, tako i u pogledu pravnih pitanja koja predmet pokreće.

b) Ponašanje apelantice

  • 32.
    Ustavni sud ističe da u predmetima građansko-pravne prirode pravičan postupak u "razumnom roku" zavisi, s jedne strane, od ponašanja strane koja učestvuje u postupku (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava No.11541/85, 12. april 1989. godine, O.I. 70). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se dužina postupka ne može pripisati apelantici, jer nije na bilo koji način dovela do odugovlačenja postupka. Naime, apelantica se obraćala Vrhovnom sudu više puta urgirajući završetak sudskog postupka. Dakle, apelantica je, da bi u što kraćem roku došla do odluke, koristila pravna sredstva koja su joj bila na raspolaganju u okviru Zakona o upravnim sporovima. Ustavni sud ne nalazi u apelanticinom ponašanju bilo kakve elemente koji bi ukazivali da je na bilo koji način doprinijela sveukupnoj dužini konkretnog sudskog postupka.

c) Ponašanje javnih vlasti

  • 33.
    Apelantica je, podnošenjem tužbe u upravnom sporu, ispoljila razuman pristup kojim je nastojala da se ovaj sudski predmet što prije okonča. Kako je ranije izloženo, neprocesuiranje predmeta ocjene zakonitosti upravnog akta kojim je potvrđeno prvostepeno rješenje o određivanju visine porodične penzije, rezultiralo je ukupnim trajanjem postupka pred Vrhovnim sudom preko četiri godine i četiri mjeseca, što je period koji se obično u predmetima ovakve složenosti uzima kao predug u sudskim stvarima. Vrhovni sud nije, u odgovoru na apelaciju koju je dostavio Ustavnom sudu, obrazložio razloge zbog čega je sudski postupak trajao ipak dugo za predmet ovakve složenosti, što ukazuje na propuste Vrhovnog suda koji nije okončao postupak "u razumnom roku".
  • 34.
    Ustavni sud smatra da ne postoji razumno i objektivno opravdanje za ovakvo djelovanje nadležnih sudskih organa, te da se period odlučivanja o predmetima upravnog spora koje je pokrenula apelantica ne može smatrati "razumnim", u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da se ovako neprimjereno dugo trajanje postupka može u cijelosti staviti na teret Vrhovnom sudu. Uzimajući u obzir da je sud već raspolagao prilično jednostavnim činjeničnim supstratom, ukazuje se da nema objašnjenja za predugo trajanje sudskog postupka u stvarima ovakve složenosti. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelanticino pravo na donošenje meritorne odluke u "razumnom roku", za šta se odgovornim smatra Vrhovni sud. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka efikasnosti i povjerenja u pravni sistem. S obzirom na činjenicu da je postupak koji se odnosi na pitanje utvrđivanja zakonitosti akta o određivanju porodične penzije trajao četiri godine i četiri mjeseca, kao i da se za toliko trajanje sudskog postupka odgovornost može, u cijelosti, pripisati Vrhovnom sudu, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali aspekti prava na pravično suđenje

  • 35.
    Kada je riječ o ostalim navodima koji se odnose na povredu prava na pravičan postupak, u vezi sa osporenom odlukom Vrhovnog suda, Ustavni sud konstatuje da je porodična penzija koja je utvrđena pojedinačnim aktima tuženog rezultat, prije svega, utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno propisanih uvjeta za ostvarivanje penzije, koje utvrđuju nadležni organi. Ustavni sud je, u skladu sa ustaljenom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 64/02 od 24. oktobra 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 8/04, tačka 45), ograničen na "pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu".
  • 36.
    Ustavni sud napominje da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku U 29/02, od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03).
  • 37.
    Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi za donošenje sudske ili upravne odluke u određenom pravcu, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora da uzme u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02).
  • 38.
    U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelantica tužbom tražila da se poništi drugostepeno rješenje tuženog kojim je potvrđeno rješenje o određivanju prava na porodičnu penziju. Pri tome, ona je smatrala da ta penzija nije pravilno određena, jer su nadležni upravni i sudski organi navodno pogrešno primijenili odredbe materijalno-pravnih propisa o utvrđivanju početka isplate porodične penzije kao i navodno neisplaćenih zaostataka. Međutim, pravno shvatanje Vrhovnog suda i, ranije, nižestepenih upravnih organa tuženog, dato u obrazloženju osporene presude, ne predstavlja samo po sebi kršenje prava na pravično suđenje. Naime, imajući u vidu postavljeni tužbeni zahtjev, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravičan postupak zaključkom upravnih i sudskih organa da je apelantica uvjete za ostvarivanje prava na porodičnu penziju ispunila 2. januara 2000. godine, a zahtjev za ostvarivanje predmetnog prava podnijela 24. augusta 2001. godine, po joj je isplatu porodične penzije valjalo utvrditi počevši od 24. februara 2001. godine, dakle šest mjeseci unazad od dana podnošenja zahtjeva. Ovaj stav se bazira na primjeni odredbe člana 104. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH. Konačno, u pogledu zaostalih a neisplaćenih penzija Ustavni sud nalazi da nadležni organi također nisu povrijedili načela pravičnog postupka zaključkom da nema osnova za isplatu navodno zaostalih penzija, jer te zahtjeve apelantica nije postavila odmah nakon smrti supruga, a po okončanju ostavinskog postupka.
  • 39.
    Ustavni sud smatra da apelanticino nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa pravom na pravičan postupak, a apelantica ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezotr-Tiszazugi Vzgazdlkodsi Trsulat). Osim toga, apelanticini navodi o kršenju ustavnih prava isti su kao oni koji su već izneseni u žalbi protiv prvostepenog rješenja, a koje je drugostepeni organ razmotrio i detaljno obrazložio u rješenju drugostepenog upravnog organa. Ustavni sud smatra da su upravni i sudski organi u osporenim odlukama jasno i detaljno obrazložili svoje zaključke i stavove, a Ustavni sud posebno u osporenoj odluci Vrhovnog suda nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelanticinu štetu, niti da ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 40.
    Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da, u predmetu određivanja porodične penzije koja pripada apelantici, nije povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 41.
    Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u "razumnom roku" iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada postupak koji se odnosi na pitanje utvrđivanja zakonitosti upravnog akta o određivanju porodične penzije traje četiri godine i četiri mjeseca, a takvo neopravdano trajanje postupka pred Vrhovnim sudom se može, u cijelosti, pripisati ponašanju nadležnih sudskih organa. Također, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo na pravičan postupak apelantice koji se odnosi na utvrđivanje porodične penzije, s obzirom da nema naznaka da je bilo proizvoljnosti u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni propisa koji regulišu materiju penzijsko-invalidskog osiguranja.
  • 42.
    Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 43.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

AP 1232/06

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.