Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 13. maja 2008. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 49/08.
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 6/08, rješavajući apelaciju Neđe Zeljaje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 14, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Krstan Simić, sudija

Djelomično se usvaja apelacija Neđe Zeljaje.

Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukidaju se rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-KRN-07/419 od 7. decembra 2007. godine i broj X-KR-07/419 od 30. novembra 2007. godine.

Predmet se vraća Sudu Bosne i Hercegovine, koji je dužan da odmah donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Sudu Bosne i Hercegovine da u roku od osam dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, a u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Neđe Zeljaje podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-KRN-07/419 od 7. decembra 2007. godine, broj X-KR-07/419 od 30. novembra 2007. godine i broj X-KR-07/419 od 29. novembra 2007. godine u odnosu na član II/3.d) i član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te član 5. stav 4. i član 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Neđe Zeljaje podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-KRN-07/419 od 7. decembra 2007. godine, broj X-KR-07/419 od 30. novembra 2007. godine i broj X-KR-07/419 od 29. novembra 2007. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je preuranjena.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Neđo Zeljaja (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kalinovika, kojeg zastupa Vesna Tupajić-Škiljević, advokat iz Sokoca, podnio je 28. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj X-KRN-07/419 od 7. decembra 2007. godine, Rješenja Suda BiH broj X-KR-07/419 od 30. novembra 2007. godine i Rješenja Suda BiH broj X-KR-07/419 od 29. novembra 2007. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH je zatraženo 20. februara 2008. godine, a od učesnika u postupku Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) 11. marta 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Sud BiH je dostavio odgovor 9. marta, a Tužilaštvo BiH 20. marta 2008. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori su dostavljeni apelantu 24. marta 2008. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 6.
    Tužilaštvo BiH je protiv apelanta vodilo istragu zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172. u vezi sa članom 173. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH). U fazi istrage Sud BiH je Rješenjem broj X-KRN-07/419 od 31. augusta 2007. godine odbio prijedlog Tužilaštva BiH da se apelantu odredi mjera pritvora, pa je, umjesto toga, odredio mjeru zabrane iz člana 126.a stav 1. tačka d) Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) prema kojoj se apelant morao svaki dan javljati u Stanicu javne sigurnosti Kalinovik. U daljnjem toku istrage Sud BiH Rješenjem broj X-KRN-07/419 od 31. oktobra 2007. godine je apelantu produžio trajanje određene mjere zabrane, a u rješenju je konstatirano da se mjera provodi u skladu sa rješenjem kojim je određena i da apelant pravovremeno i potpuno izvršava i poštuje određenu mjeru.
  • 7.
    Sud BiH je, dalje, Rješenjem broj X-KRN-07/419 od 19. novembra 2007. godine proglasio tajnim sve lične podatke o svjedocima za koje su, prema prijedlogu Tužilaštva BiH, tražene mjere zaštite. Ovim rješenjem je određeno da će prava imena i prezimena i ostali lični podaci svjedoka identificiranih pred Sudom BiH ostati tajna i nakon podnošenja optužnice, a Tužilaštvu BiH je naloženo da odbrani otkrije prava imena i prezimena svjedoka najmanje 30 dana prije svjedočenja.
  • 8.
    Tužilaštvo BiH je 23. novembra 2007. godine podnijelo optužnicu protiv apelanta zbog navedenog krivičnog djela. Uz optužnicu Tužilaštvo BiH je Sudu BiH dostavilo i prijedlog da se apelantu i drugim optuženim u istom predmetu odredi mjera pritvora zbog razloga propisanih članom 132. stav 1. tač. a) i b) ZKPBiH. Ovaj prijedlog Tužilaštvo BiH je, između ostalog, obrazložilo i time da "postoji osnovana bojazan da će ŠapelantĆ ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke i saučesnike u ovom krivičnom djelu". Ovakav stav Tužilaštvo BiH je obrazložilo na sljedeći način: "Ovaj zaključak se temelji na činjenici da je djelo koje se ŠapelantuĆ stavlja na teret počinjeno u udruženom zločinačkom poduhvatu sa više saizvršilaca, a u čijoj je komandnoj strukturi ŠapelantĆ vrlo visoko pozicioniran s obzirom na funkciju komandira SJB Kalinovik koju je obavljao u vrijeme počinjenja krivičnog djela. Kada se te činjenice povežu s tim da će osumnjičenom, nakon potvrđivanja optužnice, biti dostupni dokazi protiv njega, to jasno upućuje na zaključak da osumnjičeni nakon toga ima dosta jači motiv da izvrši utjecaj na svjedoke i saizvršioce ne samo one koji direktno terete njega nego i na ostale svjedoke koji terete druge osumnjičene s obzirom na njegovu komandnu funkciju i činjenicu da je optužen za udruženi zločinački poduhvat. Također, ŠapelantuĆ će biti dostupni podaci o svjedocima koji su dali iskaze u ovom krivičnom predmetu, te će na taj način moći izvršiti utjecaj na njih kako bi izmijenili svoj iskaz na glavnom pretresu, a za to ima i te kako jak motiv s obzirom na težinu djela koje mu se stavlja na teret." Tužilaštvo BiH je, dalje, navelo da apelant živi u Kalinoviku "gdje, također, redovno dolaze i svjedoci u ovom predmetu kako direktne žrtve, tako i članovi porodica žrtava, što kod velikog broja svjedoka izaziva strah i bojazan s obzirom na vrlo visoku funkciju koju je ŠapelantĆ obavljao u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Ova činjenica je potvrđena i u iskazu svjedoka F., kao i na primjeru većeg broja svjedoka koji su tražili zaštitne mjere". Osim ovih razloga, Tužilaštvo BiH je istaklo da bi apelantov boravak na slobodi za vrijeme suđenja "sasvim izvjesno, a imajući u vidu prirodu djela za koje se tereti i ranjivost svjedoka, doveo do tjeskobe i nelagode kod svjedoka, koji bi svoja svjedočenja trebali dati u atmosferi lišenoj straha i pritisaka, i to na glavnom pretresu pred Sudom BiH".
  • 9.
    Sud BiH je 28. novembra 2007. godine potvrdio optužnicu, nakon čega je Rješenjem broj X-KR-07/419 od 29. novembra 2007. godine apelantu odredio mjeru pritvora zbog razloga predviđenih članom 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH. Ovim rješenjem je određeno da pritvor može trajati do okončanja glavnog pretresa, a najduže tri godine od dana donošenja rješenja, odnosno 29. novembra 2010. godine, a da će se kontrola opravdanosti pritvora vršiti po proteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja. U obrazloženju ove odluke Sud BiH je naveo da je ocijenio činjenicu da će biti potrebno saslušati veliki broj svjedoka, prvenstveno žrtava i članova njihovih porodica, od kojih neki žive na teritoriji na kojoj optuženi imaju mjesto prebivališta, kao i svjedoka koji su učestvovali u događajima za koje se apelant i drugi optuženi terete "ali koji nemaju status optuženih, a koji su ujedno komšije, poznanici, pa čak i prijatelji optuženih". Sud BiH je, dalje, naveo da su u ovoj fazi krivičnog postupka osigurani dokazi potrebni za potvrđivanje optužnice, ali da glavni pretres nije počeo, "te je neophodno obezbijediti da svjedoci budu saslušani bez prijetnji i pritisaka".
  • 10.
    Dalje, "prema ocjeni suda, upravo u ovoj fazi postupka potrebno je obezbijediti svjedocima da slobodno daju iskaz, bez straha od odmazde, a do čega bi, prema mišljenju suda, moglo doći ukoliko bi se optuženi našli na slobodi". Sud BiH ističe da je ocijenio činjenicu "da je tek u ovoj fazi postupka optuženima u potpunosti poznat identitet svjedoka, kao i njihove izjave na osnovu kojih se zasniva optužba protiv njih". Sud BiH, prihvativši u cijelosti argumentaciju Tužilaštva BiH, zaključio je da bi "boravak optuženih na slobodi, sasvim izvjesno, imajući u vidu prirodu djela za koja se terete i ranjivost svjedoka, doveo do tjeskobe i nelagode kod svjedoka, koji bi svoja svjedočenja trebali dati u atmosferi lišenoj straha i pritiska, što osnovano upućuje na zaključak da, u konkretnom, to sve čini navedene okolnosti naročitim i takvim da ukazuju da i zbog toga postoji opasnost od utjecaja na svjedoke" zbog čega je opravdano apelantu i drugim optuženim odrediti mjeru pritvora prema članu 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH. U odnosu na apelanta Sud BiH je dodatno ocijenio činjenicu "da se istraga, prema tužiočevim navodima, provodi i protiv lica koja su nadležna za izvršenje mjera zabrane i koja su zajedno sa optuženim činila udruženi zločinački poduhvat, uz to imajući u vidu funkciju komandira SJB Kalinovik, koju je obavljao ŠapelantĆ u inkriminirano vrijeme", navodeći da to "neupitno ukazuje na zaključak da u ovoj fazi postupka mjere zabrane nisu svrsishodne, niti efikasne, te se njima ne može postići svrha mjere pritvora, odnosno njima se ne može spriječiti utjecaj na svjedoke, te time ometanje krivičnog postupka u ovoj fazi".
  • 11.
    U odnosu na prijedlog Tužilaštva BiH da se apelantu odredi pritvor zbog razloga propisanih članom 132. stav 1. tačka a), Sud BiH je utvrdio da je takav prijedlog neosnovan, ocjenjujući činjenicu da je apelant penzioner, lošeg imovnog stanja s prijavljenom adresom boravišta koju nije mijenjao duži vremenski period, te da nema dvojno državljanstvo. Također, Sud BiH je naveo da sudu nisu predočeni bilo kakvi dokazi da je apelant bio u bjekstvu, ili da je pokušao da pobjegne kako bi bio nedostupan pravosudnim organima, konstatirajući da se apelant "uredno odazivao na pozive suda", kao i da činjenica da je optužnica potvrđena "sama po sebi ne predstavlja odlučnu činjenicu na osnovu koje bi se moglo utvrditi postojanje opasnosti od bjekstva optuženih".
  • 12.
    Apelantu je prvostepeno rješenje uručeno 29. novembra 2007. godine, kada je i lišen slobode i sproveden u KPZ Kula, a njegovom braniocu rješenje je uručeno 1. decembra 2007. godine. Budući da je rok za žalbu protiv prvostepenog rješenja bio 24 sata, apelant je osporio prvostepeno rješenje istog dana kad mu je i uručeno s napomenom da će pravnu argumentaciju dati njegov branilac. Branilac je žalbu izjavio 1. decembra 2007. godine. Sud BiH je Rješenjem broj X-KR-07/419 od 30. novembra 2007. godine odbio žalbu koju je izjavio apelant, a Rješenjem broj X-KRN-07/419 od 7. decembra 2007. godine odbio je žalbu koju je protiv prvostepenog rješenja izjavio apelantov branilac i branioci drugih optuženih. U oba rješenja Sud BiH je naveo da osporeno prvostepeno rješenje sadrži konkretne razloge koji su doveli sud do zaključka da postoje konkretne okolnosti koje ukazuju na to da postoje razlozi za mjeru pritvora. Dalje, Sud BiH je naveo da je pravilan zaključak iz prvostepenog rješenja o opravdanosti pritvora u odnosu na razloge iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, ponavljajući iste razloge koji su navedeni i u prvostepenom rješenju i ističući da činjenica "da su svjedoci saslušani u istrazi, ne znači da su dokazi, u smislu člana 132. stav 2. ZKPBiH, i obezbijeđeni, jer svjedoci tek treba da se saslušaju na glavnom pretresu".
  • 13.
    Također, Vijeće Suda BiH je prihvatilo zaključak iz prvostepenog rješenja da se, zbog sumnje da je u izvršenju predmetnog djela učestvovao veći broj saizvršilaca protiv kojih Tužilaštvo BiH vodi istragu i koji se nalaze na slobodi, te zbog ozbiljnosti optužbi koje im se stavljaju na teret, nedvosmisleno može smatrati da bi boravak optuženih na slobodi, "imajući u vidu prirodu djela za koja se terete, doveo do tjeskobe i nelagode kod svjedoka, a i mogućih kontakata sa izvršiocima". Dalje, Vijeće Suda BiH je navelo i da je apelant do određivanja pritvora bio na slobodi uz određene mjere zabrane, ali je zaključilo da je prvostepeno rješenje pravilno obrazloženo "zato što mjere zabrane u ovom trenutku ne bi mogle ispuniti svrhu zbog koje se pritvor određuje, čak i u slučaju da se optuženi preseli u drugo mjesto, kako se to u žalbi predlaže". Uzevši u obzir i činjenicu da se istraga, prema tužiočevim navodima, vodi i protiv lica koja su nadležna za izvršenje mjera zabrane a koja su, prema tim navodima, zajedno sa optuženim činila krivično udruženi zločinački poduhvat, Vijeće je zaključilo da postoje objektivni razlozi zbog kojih se mjerama zabrane ne može spriječiti utjecaj na svjedoke i saizvršioce, a time ni ometanje krivičnog postupka u ovoj fazi.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 14.
    Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. i stav 3. tač. a) i d) Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. i pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije.
  • 15.
    U obrazloženju svojih navoda u vezi s kršenjem člana 5. stav 3. Evropske konvencije apelant navodi da predloženu mjeru pritvora zbog razloga propisanih članom 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH Tužilaštvo BiH nije potkrijepilo nijednim dokazom, a da je "apstraktno navođenje činjenica nedovoljno za postojanje ovog zakonskog razloga za određivanje pritvora". Apelant navodi da Tužilaštvo nije dalo konkretiziran prijedlog s neophodnim dokazima da je apelant lično ili posredstvom drugog lica izvršio, odnosno pokušao da izvrši utjecaj na nekog svjedoka ili eventualnog saizvršioca, odnosno da Tužilaštvo BiH nije dalo nijedan dokaz kojim bi potkrijepilo tvrdnje da bi apelant ometao krivični postupak na ovaj način. Apelant dalje navodi da se "koluzijska opasnost završava ili postaje manje vjerovatna okončanjem pojedinih faza krivičnog postupka i obezbjeđenjem dokaza koje je Tužilaštvo nesmetano pribavilo". Također, apelant navodi da je Vijeće Suda BiH u istražnom postupku utvrdilo da je neosnovano odrediti pritvor apelantu, već je u toj fazi postupka apelantu izrečena blaža mjera-mjera zabrane iako je pritvor bio predložen zbog razloga propisanih članom 132. stav 1. tač. a), b) i d) ZKPBiH.
  • 16.
    Apelant navodi da je Sud BiH i u drugim sličnim slučajevima usvojio stav da i u situaciji u kojoj su optuženom poznata imena svjedoka ne postoji razlog za određivanje pritvora iz tačke b) člana 132. ZKPBiH, "jer još uvijek nije konkretizovana naročita koluziona opasnost", navodeći kao primjer Rješenje Suda BiH broj X-KRN-06/290 od 2. novembra 2006. godine u kojem je naglašeno da "razlozi za pritvor moraju biti konkretno egzistentni i objektivno manifestovani". Apelant smatra da to pokazuje da Sud BiH različito primjenjuje odredbu člana 132. stav 1. tačka b) u različitim slučajevima zbog čega smatra da je i diskriminiran. Dalje, apelant navodi da je neosnovan i stav suda o postojanju mogućnosti utjecaja na eventualne saučesnike i prikrivače, jer bi to bilo relevantno samo u situaciji da je pokušano da se izvrši utjecaj ili da je već izvršen. Apelant ukazuje da, prema navodima Tužilaštva BiH, pojedini eventualni saizvršioci i ne žive u apelantovom mjestu prebivališta i nedostupni su i organima gonjenja, a apelantu, osim imena lica koje navodi optužnica a koji nisu na području BiH, nisu poznati ostali navodni saizvršioci, pa nije jasno kako bi bilo moguće utjecati na njih. Apelant smatra da ne postoje stvarni i zakonski razlozi da se njemu odredi pritvor, naročito imajući u vidu da je rješenjem Suda BiH konstatirano da je apelant u cijelosti poštivao mjeru zabrane koja mu je određena u istražnom postupku.
  • 17.
    Apelant, također, navodi da je predložio sudu da se izreknu i druge mjere zabrane kumulativno sa već izrečenom mjerom čije bi izvršenje moglo biti provođeno van područja općine Kalinovik. Apelant je u vezi s tim priložio Sudu BiH dokaze o suvlasništvu na porodičnoj stambenoj kući, te o mogućnosti provođenja izrečene mjere zabrane na području općine Ilidža, ali Sud BiH to nije ocijenio. Dalje, apelant ističe da je Sud BiH, prema prijedlogu Tužilaštva BiH, Rješenjem X-KRN-07/419 od 19. novembra 2007. godine odredio mjere zaštite za osam svjedoka čiji identitet nije poznat optuženom u ovoj fazi krivičnog postupka.
  • 18.
    Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na pravično suđenje, i to, prije svega, pretpostavka o nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, tako što je u osporenom prvostepenom rješenju Sud BiH naveo: "Š...Ć u odnosu na ŠapelantaĆ Sud je dodatno cijenio činjenicu da se istraga, prema navodima tužioca, provodi i protiv lica koja su nadležna za izvršenje mjera zabrane i koja su zajedno sa optuženim činila udruženi zločinački poduhvat" iz čega sud zaključuje o nesvrsishodnosti određivanja mjere zabrane. Apelant, također, navodi da on i njegov branilac nisu upoznati ni sa jednim dokazom koji upućuje na to da je pokrenuta istraga protiv nekog lica nadležnog za provođenje mjera zabrane u odnosu na apelanta "osim informacija iz sredstava javnog informisanja". Dalje, apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno i zato što je o apelantovim žalbama a zatim i njegovog branioca odlučeno posebnim rješenjima iako su, kako navodi, "optuženi i njegov branilac jedan procesni subjekt". Apelant smatra da je na ovaj način prekršeno i apelantovo pravo na branioca i pravo na djelotvoran pravni lijek, jer je odlučivanje o žalbi koju je apelant lično izjavio, bez odgovarajuće pravne argumentacije svog branioca, predstavljalo bespredmetan i nedjelotvoran pravni lijek. Osim toga, apelant smatra da mu je na ovaj način uskraćeno i pravo na adekvatnu i efikasnu odbranu i efikasan pristup sudu, čime je prekršeno pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.

b) Odgovor na apelaciju

  • 19.
    U odgovoru na apelaciju Sud BiH smatra da su neosnovani apelantovi navodi o tome da mu je prekršeno pravo iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije time što mu je određen pritvor, a nije ostavljena na snazi ranije izrečena mjera zabrane. Naime, Sud BiH smatra da, iako su mjere zabrane imale svrhu u istrazi, potvrđivanjem optužnice je "nastala nova faza postupka, faza u kojoj predstoji glavni pretres". Budući da se očekuje da svjedoci koji su u istrazi saslušani pristupe glavnom pretresu, Sud BiH smatra da razlozi koji su postojali prije nastupanja ove faze dobivaju jači intenzitet nakon potvrđivanja optužnice, te da je potrebno da se svjedoci na glavnom pretresu saslušaju bez straha od prijetnji i pritisaka. Zbog toga je Sud BiH smatrao da mjere zabrane u konkretnoj fazi u kojoj se postupak nalazi ne bi ispunile svrhu zbog koje se pritvor određuje. Također, Sud BiH smatra da su neosnovani i navodi o kršenju prava iz člana 6. stav 3, člana 13. i člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Naime, Sud BiH navodi da je apelantova žalba primljena prije žalbe koju je izjavio njegov branilac, a odluka o žalbi mora da se donese u roku od 48 sati, kako je propisano članom 136. stav 6. ZKPBiH. Također, Sud BiH navodi da odlučivanje o apelantovoj žalbi nije ni na koji način utjecalo na odlučivanje o žalbi koju je podnio njegov branilac.
  • 20.
    Tužilaštvo BiH, nakon iscrpnog navođenja standarda Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), navodi da se Tužilaštvo "u potpunosti pridružuje obrazloženju koje je dao Sud BiH u pobijanim rješenjima", posebno u vezi s postojanjem razloga za određivanje pritvora. Budući da slijedi faza glavnog pretresa, bit će neophodno saslušati svjedoke "u atmosferi oslobođenoj od straha od odmazde". Dalje, Tužilaštvo BiH navodi da je u kontekstu postojanja ovog razloga za određivanje pritvora posebno značajan "razlog straha od eventualnog naknadnog svjedočenja koji je iskazao svjedok S.H. u svojoj izjavi datoj pred Tužilaštvom". Tužilaštvo BiH smatra da je Sud BiH uzeo u obzir sve okolnosti u skladu sa zakonom i praksom koje su bitne za postojanje razloga za određivanje pritvora apelantu, što je u cijelosti u skladu sa zahtjevima iz člana 5. Evropske konvencije. Također, Tužilaštvo smatra da je koluziona opasnost konkretno i adekvatno obrazložena u osporenim rješenjima, kao i pitanje svrshishodnosti izricanja mjere pritvora u odnosu na mjere zabrane. Tužilaštvo BiH, također, osporava i navode koji se tiču prava na pravično suđenje, konkretno prava na odbranu, kao i prava ne djelotvoran pravni lijek. U vezi s posljednjim, Tužilaštvo BiH smatra da nije potrebno ispitivati da li je sporni postupak pred Sudom BiH ispunio sve zahtjeve iz člana 13. Evropske konvencije, jer ovaj postupak ima specifičnu pravnu prirodu, te da u konkretnom slučaju ne treba prelaziti granice određene članom 5. stav 4. Evropske konvencije u okviru kojeg se ispituje postojanje djelotvornog pravnog lijeka koji mora imati sudski karakter. Također, Tužilaštvo osporava i apelantove navode o diskriminaciji.

V. Relevantni propisi

  • 21.
    U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07 i 76/06) relevantne odredbe glase:

Član 126.

(1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inozemstvo, Sud mu može obrazloženim rješenjem zabraniti da bez odobrenja napusti mjesto boravišta.

(2) Uz mjeru iz stava 1. ovog člana optuženom može biti zabranjeno posjećivanje određenih mjesta, ili sastajanje sa određenim licima, ili naređeno da se povremeno javlja određenom organu, ili privremeno oduzeta putna isprava ili vozačka dozvola, kao i zabranjeno preduzimanje određenih poslovnih aktivnosti.

Š...Ć

Član 131.

(1) Pritvor se može odrediti samo pod uvjetima propisanim u ovom zakonu i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom.

(2) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju s posebnom hitnosti.

(3) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu.

Član 132.

(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:

Š...Ć b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak, ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,

Š...Ć

Član 134.

Š...Ć

(3) Rješenje o pritvoru predaje se licu na koje se odnosi u času pritvaranja. Š...Ć

(4) Protiv rješenja o pritvoru pritvoreno lice može podnijeti žalbu vijeću (član 24. stav 6) u roku od 24 sata od prijema rješenja.Š...Ć

(6) U slučajevima iz st. 4. i 5. ovog člana, vijeće koje odlučuje o žalbi dužno je donijeti odluku u roku od 48 sati.

Član 137.

(1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

(2) Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude pritvor može trajati najduže:

Š...Ć tri godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora. Š...Ć

VI. Dopustivost

  • 22.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 23.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 24.
    Pri ocjeni dopustivosti apelacije u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:

  • 1)
    Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 4)
    Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(14) apelacija je preuranjena.

  • 25.
    Apelant osporava rješenja Suda BiH broj X-KR-07/419 od 30. novembra 2007. godine i broj X-KRN-07/419 od 7. decembra 2007. godine kojim mu je određen pritvor, navodeći, između ostalog, da je tim rješenjem prekršeno i njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. U vezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud podsjeća da se na pitanje da li apelant ima ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu sa praksom Ustavnog i Evropskog suda, pitanje da li je poštivan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na višestepenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 68; Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03).
  • 26.
    U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još nije okončan, već je donesena odluka o određivanju pritvora apelantu. Stoga su navodi iz apelacije u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjeni.
  • 27.
    Međutim, apelant osporava navedena rješenja i zbog kršenja prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije, te zbog kršenja prava iz čl. 13. i 14. Evropske konvencije. U vezi s tim navodima Ustavni sud zapaža da protiv rješenja koja apelant osporava nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na to da je apelacija protiv navedenih rješenja podnesena 28. decembra 2007. godine, proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u odnosu na ove navode ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, a ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 28.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 29.
    Apelant osporava navedena rješenja, tvrdeći da su njima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije, te prava iz čl. 13. i 14. Evropske konvencije.
  • 30.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • d)
    Pravo na ličnu slobodu i sigurnost. Š...Ć
    • 31.
      Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
    • 1.
      Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzevši u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

Š...Ć c. Zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode u pogledu privođenja nadležnoj sudskoj vlasti kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo, ili kada postoje valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo, ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne; Š...Ć

  • 3.
    Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.
  • 4.
    Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i, ukoliko ono nije bilo zakonito, naložio oslobađanje.Š...Ć

a) Član 5. stav 3. Evropske konvencije

  • 32.
    Apelant smatra da je odluka kojom je apelantu određen pritvor suprotna članu 5. stav 3. Evropske konvencije zato što, kako navodi, Sud BiH nije konkretizirao postojanje stvarne opasnosti da će apelant, ukoliko ostane na slobodi, utječući na svjedoke i eventualne saizvršioce ometati krivični postupak, te što nije razmotrio mogućnost da postigne isti procesni cilj nekim blažim sredstvima, odnosno alternativnim mjerama.
  • 33.
    Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje "zakonito" u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63).
  • 34.
    Ustavni sud, također, ukazuje na praksu Evropskog suda, koji je zaključio da je pri odlučivanju o opravdanosti određivanja pritvora osumnjičenom ili optuženom težina krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, svakako, relevantan element za odlučivanje. Zbog toga, Evropski sud prihvata da ozbiljnost optužbi i težina zaprijećene kazne predstavljaju inicijalni rizik koji nadležni organi mogu opravdano uzeti u obzir. Međutim, Evropski sud je, istovremeno, naglasio da ozbiljnost i težina optužbi ne mogu biti argument koji, sam po sebi, može opravdati produženje pritvora (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, presuda od 26. jula 2001. godine, aplikacija broj 33977/96, st. 80-81).
  • 35.
    U konkretnom slučaju apelant i ne osporava da je odluka o pritvoru zasnovana na osnovanoj sumnji da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, pa se Ustavni sud neće ni baviti ovim pitanjem. Međutim, apelant osporava da su postojali drugi relevantni razlozi da mu bude određen pritvor nakon podnošenja optužnice, odnosno navodi da sud u odluci o pritvoru nije te razloge konkretizirao i objektivizirao. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je apelantu pritvor određen nakon podnošenja optužnice zbog razloga predviđenih članom 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, odnosno zbog tzv. koluzijske opasnosti, tj. kad postoje naročite okolnosti koje ukazuju, između ostalog, da će optuženi ometati krivični postupak utječući na svjedoke, saučesnike ili prikrivače.
  • 36.
    Ustavni sud zapaža da je pritvor apelantu prvi put određen tek nakon potvrđivanja optužnice za krivično djelo zločina protiv čovječnosti. Međutim, Ustavni sud zapaža da to nije bio prvi put da su razmatrani razlozi za određivanje pritvora apelantu. Naime, tokom vođenja istrage Sud BiH je Rješenjem od 31. augusta 2007. godine odbio prijedlog Tužilaštva BiH da se odredi mjera pritvora apelantu, obrazlažući da "uloženi dokazi ne ukazuju na konkretnu opasnost koja prijeti svjedocima, niti na neugodnost koju su eventualno već doživjeli", kao i da "mogućnost utjecaja na saučesnike, također, nije konkretizovana", ali je utvrđeno da postoje okolnosti koje opravdavaju određivanje mjera zabrane. Sud BiH je, dalje, Rješenjem od 31. oktobra 2007. godine ocijenio da i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju da se produži mjera zabrane apelantu, konstatirajući da se određene mjere provode kako je naloženo i da apelant ispunjava naložene obaveze.
  • 37.
    Dalje, Ustavni sud zapaža da je nesporno da su svi svjedoci saslušani u istrazi, te da su Rješenjem Suda BiH od 19. novembra 2007. godine, dakle, prije potvrđivanja optužnice, proglašeni tajnim svi lični podaci svjedoka za koje je Tužilaštvo BiH tražilo mjere zaštite, kako bi se "omogućilo njihovo nesmetano svjedočenje pred Sudom BiH bez psihičkih i fizičkih posljedica po njih s obzirom na to da svjedoci potječu iz istog geografskog područja odakle potječu i osumnjičeni i često borave na tom području, te iz tih razloga osjećaju nesigurnost ili nelagodu pri dolasku u mjesto prebivališta osumnjičenih, odnosno na područje općine Kalinovik". Sud BiH je pri donošenju ovog rješenja uzeo u obzir prirodu i težinu krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret, a imao je u vidu i činjenicu da su "neki od svjedoka ozbiljno fizički ili psihički traumatizovani okolnostima pod kojim je izvršeno krivično djelo", kao i da "izvjestan broj svjedoka uslovljava svoje svjedočenje određivanjem mjera zaštite".
  • 38.
    Pri ovakvom stanju stvari, Ustavni sud ne može prihvatiti argumente da su razlozi za pritvor po osnovu koluzione opasnosti u konkretnom slučaju opravdani konkretiziranim činjenicama, koje pokazuju da je apelant lično ili posredno pokušao da izvrši utjecaj na svjedoke ili eventualne saučesnike. Naime, samo postojanje pretpostavki da bi takvo apelantovo postupanje bilo moguće nije dovoljno, jer sud ne može samo pretpostaviti takvu mogućnost, već mora imati argumente da postoje neke objektivne okolnosti ili konkretne i argumentirane radnje i postupci koji bi bili valjan pravni osnov za određivanje pritvora u konkretnom slučaju. Tužilaštvo BiH u vezi s tim nije predložilo, niti izvelo bilo kakve dokaze, već je svoj prijedlog zasnovalo isključivo na pretpostavkama koje je Sud BiH prihvatio, ali nije valjano obrazložio konkretnu opasnost koja prijeti svjedocima. Činjenica je da se u konkretnom slučaju radi o žrtvama ili članovima porodica žrtava veoma teškog i delikatnog krivičnog djela, ali ta činjenica sama po sebi nije, kako je već rečeno, dovoljna da zadovolji standarde iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije, već se razlozi za pritvor moraju posmatrati u svjetlu konkretnih okolnosti, a jedna od tih okolnosti je i činjenica da su svjedocima koji osjećaju nelagodu i nesigurnost već određene mjere zaštite. Postupajući na ovaj način, Sud BiH je, u suštini, teret dokazivanja prebacio na apelanta, što je suprotno pravilima iz člana 5. Evropske konvencije prema kojim je pritvor izuzetna mjera ograničavanja prava na slobodu, koja je dopuštena samo u slučajevima tačno pobrojanim u tom članu i pod striktno definiranim uvjetima (op. cit. presuda Ilijkov, stav 85).
  • 39.
    Dalje, Ustavni sud zapaža da su svi svjedoci saslušani u istrazi, što znači da bi za postojanje pritvorskog osnova prema kojem je apelantu određen pritvor u konkretnom slučaju bilo potrebno da se utvrdi da postoje nove okolnosti, i to u odnosu na svakog pojedinog svjedoka, o čemu Tužilaštvo ništa nije navelo, niti je Sud BiH posebno ocijenio. Ustavni sud smatra da se pritvor prema ovom osnovu ne može u cijelosti isključiti u fazi glavne rasprave, odnosno kad su svjedoci već saslušani u istrazi, ali u konkretnom slučaju nisu navedene bilo kakve posebne i konkretne okolnosti koje bi to opravdale. Činjenica da će apelantu nakon potvrđivanja optužnice biti omogućen uvid u sve dokaze protiv njega sama po sebi nije dovoljna da bi se zaključilo da postoji opravdana bojazan da će apelant utjecanjem na svjedoke ometati krivični postupak. Ovo tim prije što su za sve svjedoke za koje je to ocijenjeno opravdanim određene mjere zaštite, odnosno njihovi lični podaci su tajna dok Sud BiH ne odluči drugačije. S druge strane, čak i da su apelantu poznata sva imena svjedoka, sama ta činjenica ne bi bila dovoljna, jer bi Sud BiH morao utvrditi da je apelant posredno ili neposredno utjecao ili pokušao da utječe na svjedoke. To de facto i de iure znači da se određene opasnosti za ometanje krivičnog postupka moraju restriktivno tumačiti i da s vremenom neke od njih prestaju da postoje. U konkretnom slučaju mjera pritvora je dopuštena, kako je to Sud BiH obrazložio, upravo da bi se omogućilo nesmetano svjedočenje svjedoka koji su u istrazi dali svoje iskaze, a nekim od njih su određene i mjere zaštite svjedoka. U takvim okolnostima Sud BiH je propustio da preciznije i konkretnije obrazloži na čemu zasniva svoj zaključak da je prvostepenim rješenjem pravilno zaključeno da će apelant u narednoj fazi postupka utjecati ili pokušati da utječe na svjedoke i eventualne saizvršioce, a naročito na svjedoke pod zaštitom, i koje konkretne okolnosti na takvu mogućnost upućuju, te da je samo mjerom pritvora, kao procesnom mjerom koja najteže pogađa optuženog, moguće ostvariti cilj koji je Sud BiH već imao u vidu pri određivanju mjera zaštite svjedoka.
  • 40.
    Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da je osporenim rješenjima prekršeno apelantovo pravo iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije.

b) Član 5. stav 4. i član 13. Evropske konvencije

  • 41.
    Apelant smatra da mu je donošenjem rješenja o žalbi, koju je apelant lično izjavio protiv prvostepenog rješenja, a zatim i o žalbi koju je protiv istog rješenja izjavio apelantov branilac, prekršeno pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
  • 42.
    U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da član 5. stav 4. Evropske konvencije predviđa da lice lišeno slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo da ospori zakonitosti takvog lišavanja slobode pred sudom, odnosno pred sudskim organom koji mora biti nezavisan i nepristran i koji mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu (vidi, Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, serija A broj 12, st. 76. i 77). Taj organ mora, također, pružiti "proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode", a koje nisu "značajno manje" od garancija u krivičnom postupku, kad je rezultat lišavanja slobode dugotrajno zatvaranje lica. Naročito, ove garancije podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo. Garancije koje pruža član 5. stav 4. moraju biti osigurane u domaćem zakonu, a pravni lijek mora biti djelotvoran i dovoljno siguran, tj. mora postojati mogućnost da se ispitaju zakonitosti samog pritvora, a ne samo postupka ili zloupotrebe ovlaštenja.
  • 43.
    Ustavni su zapaža da ZKPBiH u članu 134. propisuje da se rješenje o pritvoru predaje licu na koje se odnosi u času pritvaranja, da je protiv rješenja o pritvoru moguće izjaviti žalbu u roku od 24 sata od prijema tog rješenja, te da je vijeće koje odlučuje o žalbi dužno da donese odluku u roku od 48 sati. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je prvostepeno rješenje kojim je određen pritvor apelantu lično uručeno prilikom hapšenja, 29. novembra 2007. godine, te da je apelant protiv tog rješenja izjavio žalbu u propisanom roku od 24 sata, kao i da je naveo da će posebnu pravnu argumentaciju dati njegov branilac, kojem je rješenje uručeno 1. decembra 2007. godine. Branilac je, također, izjavio žalbu u roku od 24 sata od dana prijema, pa je Sud BiH o svakoj žalbi odlučio u roku koji je propisan zakonom. Ustavni sud smatra da sama činjenica da su protiv prvostepenog rješenja izjavljene dvije žalbe i donesene dvije odluke ne predstavlja kršenje prava iz člana 5. stav 4. Naime, zakon propisuje da postoji pravni lijek kojim se odluka o pritvoru može osporavati, te hitni rokovi u kojim se, s obzirom na prirodu ove mjere lišavanja slobode, mora odlučivati, a u konkretnom slučaju ove odredbe u cijelosti su poštivane.
  • 44.
    Stoga, činjenica da je Sud BiH odlučio o dvije žalbe protiv istog rješenja u dva odvojena rješenja ne znači da je apelantu na bilo koji način uskraćeno pravo da koristi propisani pravni lijek protiv rješenja o pritvoru, niti da je prekršena neka procesna garancija koju zahtijeva član 5. stav 4. Evropske konvencije. S obzirom na ovakav zaključak, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati eventualno kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

c) Navodi o diskriminaciji

  • 45.
    Apelant smatra da je osporenim rješenjima prekršen član 14. Evropske konvencije, odnosno da je diskriminiran zato što je u sličnim slučajevima Sud BiH usvajao drugačiji stav.
  • 46.
    Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

  • 47.
    Prema praksi Evropskog suda, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju prema ovom članu može pozvati samo u vezi sa "uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom". Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj diskriminacija postoji samo ako se lice ili grupa lica u istoj situaciji različito tretiraju, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. jula 1968, serija A broj 6).
  • 48.
    U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da se apelant žali na diskriminaciju u vezi s pravom iz člana 5. Evropske konvencije. Međutim, apelant ne navodi prema kojem osnovu smatra da je diskriminiran, odnosno prema kojem bi se osnovu trebalo da ocjenjuje, navodno, različit tretman, niti nudi bilo kakve dokaze kojima bi svoje tvrdnje o diskriminaciji potkrijepio. Ustavni sud ukazuje da sama činjenica da Sud BiH donosi drugačije odluke o pritvoru u predmetima koji mogu, prema nekim elementima, biti slični ne znači da postoji diskriminacija prema nekom zabranjenom osnovu ako se u takvim predmetima donesu različite odluke. Naime, kako je to Ustavni sud već obrazložio, postojanje osnova za pritvor mora se ocjenjivati u svakom konkretnom slučaju, zavisno od konkretnih okolnosti, pa se ne može smatrati da donošenje drugačijih odluka s obzirom na okolnosti svakog pojedinog predmeta predstavlja, samo po sebi, diskriminaciju prema nekom zabranjenom osnovu.
  • 49.
    Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da nije prekršeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 50.
    Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije ako je apelantu određen pritvor zbog bojazni da će utječući na svjedoke ometati krivični postupak, a takva bojazan nije opravdana konkretnim i valjanim razlozima, koji bi objektivno ukazivali na to da je apelant pokušao ili da postoji ozbiljan rizik da će pokušati da utječe na svjedoke, već se odluka zasniva samo na pretpostavkama suda zbog prirode i težine djela koje se apelantu stavlja na teret i zbog eventualne istrage protiv saučesnika.
  • 51.
    Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana 5. stav 4. Evropske konvencije kad je sud odlučio o žalbama protiv odluke o pritvoru, koje su odvojeno podnijeli apelant i njegov branilac, odvojenim rješenjima koja je donio u roku propisanom zakonom.
  • 52.
    Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na nediskrimanciju iz člana 14. u vezi sa članom 5. Evropske konvencije kad apelant svoje navode zasniva isključivo na činjenici da je u drugom predmetu sud drugačije odlučio, budući da drugačija odluka suda u odnosu na pojedine učesnike u postupku ne predstavlja različit tretman.
  • 53.
    Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 14, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 54.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.