Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 13. maja 2008. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 49/08
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2329/06, rješavajući apelaciju Ekrema Ibragića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Krstan Simić, sudija

Usvaja se apelacija Ekrema Ibragića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na pristup sudu.

Ukida se Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-1019/04 od 14. juna 2006. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Ekrem Ibragić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupaju Mile Kovačević i Marica Đukanović, advokati iz Gradiške, podnio je 2. augusta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-1019/04 od 14. juna 2006. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, Odsjek u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Ministarstvo za izbjeglice) zatraženo je 14. marta 2008. godine dostavljanje odgovora na apelaciju.
  • 3.
    Ministarstvo za izbjeglice dostavilo je odgovor na apelaciju 10. aprila 2008. godine, a Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Ministarstva za izbjeglice dostavljen je apelantu 14. aprila 2008. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Apelant je 19. juna 2000. godine preporučenom pošiljkom iz Švedske, u kojoj trenutno boravi nakon što je u ratu izbjegao iz Banje Luke, poslao Ministarstvu za izbjeglice zahtjev za povrat stana u ulici Husinskih rudara broj 63 u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: sporni stan). Apelant je 22. jula 2002. godine urgirao u Ministarstvu za izbjeglice da se riješi njegov zahtjev za povrat spornog stana.
  • 7.
    Na apelantov zahtjev Ministarstvo za izbjeglice je 9. juna 2003. godine izdalo apelantu uvjerenje u kojem je navedeno da se na osnovu uvida u evidenciju prijema pošte - protokola tog Ministarstva, potvrđuje da je 6. jula 2000. godine zaprimljen apelantov zahtjev za povrat spornog stana i da je zaveden pod brojem 4963/00, te upućen u odjeljenje Ministarstva za izbjeglice - OMI Banja Luka kao nadležnom za postupanje povodom zahtjeva.
  • 8.
    Odsjek Ministarstva za izbjeglice u Banjoj Luci je Zaključkom broj 05-050-02-02-144/02 od 13. oktobra 2003. godine odbacio apelantov zahtjev za povrat spornog stana. U obrazloženju zaključka navedeno je da je apelant zahtjevom od 22. jula 2002. godine zatražio povrat spornog stana, a kako je rok za podnošenje zahtjeva za povrat stanova bio 19. april 2000. godine, zaključeno je da je zahtjev podnesen nakon proteka zakonskog roka.
  • 9.
    Apelant je protiv zaključka uložio žalbu koja je u Ministarstvu za izbjeglice primljena 21. oktobra 2003. godine i zavedena pod brojem 02-144/02. S obzirom na to da Ministarstvo za izbjeglice nije donijelo odluku povodom žalbe, apelant je pred Vrhovnim sudom pokrenuo upravni spor zbog šutnje administracije.
  • 10.
    Vrhovni sud je Rješenjem broj U-1019/04 od 14. juna 2006. godine apelantovu tužbu odbacio kao nedopuštenu. U obrazloženju rješenja navedeno je da je apelant tužbom osporio zaključak od 13. oktobra 2003. godine, a da je tuženo Ministarstvo za izbjeglice u odgovoru na tužbu navelo da je apelant uložio žalbu protiv zaključka od 13. oktobra 2003. godine i da je žalba primljena 22. oktobra 2003. godine, ali da nije proslijeđena drugostepenom organu jer je zagubljena. Nadalje je u obrazloženju navedeno da je iz osporenog akta (zaključka) vidljivo da je akt donesen kao prvostepeno rješenje protiv kojeg je bilo moguće uložiti žalbu Ministarstvu za izbjeglice o čemu je u rješenju apelantu dato uputstvo, pa je očigledno da je on mogao uložiti žalbu i nakon toga pokrenuti upravni spor protiv drugostepenog rješenja donesenog povodom žalbe ukoliko ne bi bio zadovoljan drugostepenom odlukom. Vrhovni sud je tužbu odbacio na osnovu člana 7. st. 1. i 2. i člana 29. stav 1. tačka 4. Zakona o upravnim sporovima u kojima je propisano da se protiv prvostepenog upravnog akta upravni spor može pokrenuti samo ako protiv tog akta nema mjesta žalbi u upravnom postupku, odnosno da će sud rješenjem odbaciti tužbu ako utvrdi da se protiv upravnog akta koji se tužbom osporava mogla izjaviti žalba, pa nije uopće ili nije blagovremeno izjavljena.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 11.
    Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer je Vrhovni sud odbacio njegovu tužbu kao nedopuštenu, iako apelant nije imao drugo pravno sredstvo osim tužbe zbog šutnje administracije, budući da nikada nije riješena njegova žalba na zaključak o odbacivanju zahtjeva za povrat spornog stana. Apelant je naveo da je očigledno da je njegovo pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer nije imao mogućnost isposlovati konačnu odluku u upravnom sporu, jer mu je to pravo onemogućila najviša sudska instanca u Republici Srpskoj.
  • 12.
    Ministarstvo za izbjeglice je navelo da nije bilo povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je Vrhovni sud pravilno odbacio apelantovu tužbu kao nedopuštenu, imajući u vidu relevantne zakonske odredbe kojima je regulirano pitanje dopuštenosti tužbe u upravnom sporu. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

  • 13.
    Zakon o upravnim sporovima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 12/94)

Član 7.

Upravni spor može se pokrenuti samo protiv upravnog akta koji je donesen u drugom stepenu.

Upravni spor može se pokrenuti i protiv prvostepenog upravnog akta protiv kojeg nema mjesta žalbi u upravnom postupku.

Član 8.

Upravni spor može se pokrenuti i kada nadležni organ povodom zahtjeva, odnosno povodom žalbe stranke nije donio odgovarajući upravni akt, pod uvjetima predviđenim ovim zakonom.

Član 29. stav 1. tačka 4. i stav 2.

Sud će rješenjem odbaciti tužbu ako utvrdi:

  • 4.
    da se protiv upravnog akta koji se tužbom osporava mogla izjaviti žalba, pa nije uopće ili nije blagovremeno izjavljena.

Zbog razloga iz stava 1. ovog člana sud će odbaciti tužbu u svakom stadiju postupka.

VI. Dopustivost

  • 14.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 15.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 16.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj U-1019/04 od 14. juna 2006. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje doneseno je 14. juna 2006. godine, a apelacija je podnesena 2. augusta 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 17.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 18.
    Apelant osporava navedeno rješenje Vrhovnog suda, tvrdeći da mu je tim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

  • 1.
    Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
  • 19.
    Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje pokreću pitanje je li apelant imao djelotvorno pravo pristupa sudu koji bi odlučio o njegovom građanskom pravu povrata spornog stana s obzirom na to da je Vrhovni sud odbacio njegovu tužbu iz formalnih razloga na osnovu odredbe Zakona o upravnom sporu koja, kako je naveo apelant, nije mogla biti primijenjena u konkretnom slučaju.
  • 20.
    Ustavni sud će razmotriti apelantove navode u vezi sa pravom na pristup sudu kao jednim od principa pravičnog suđenja. Prema tumačenju Evropskog suda za ljudska prava, u član 6. stav 1. Evropske konvencije ugrađeno je "pravo na sud", a jedan vid tog prava je pravo na pristup, tj. pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim stvarima. Međutim, to pravo nije apsolutno, ono može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva se kako su ona dopuštena, jer pravo na pristup sudu po samoj svojoj prirodi zahtijeva državno uređenje. U tom pogledu, države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene, iako konačnu odluku o poštivanju zahtjeva iz Evropske konvencije donosi sud. Sud se mora uvjeriti da primijenjena ograničenja ne ograničavaju niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sama suština prava. Nadalje, ograničenje neće biti u skladu sa članom 6. stav 1. ako ne teži legitimnom cilju i ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi presudu u predmetu Stubbings and Others v. the United Kingdom od 22. oktobra 1996. godine, Reports of Judgements and Decisions 1996-IV, stav 50).
  • 21.
    Iz činjenica konkretnog slučaja proizlazi da je apelant svoj zahtjev za povrat spornog stana podnio Ministarstvu za izbjeglice kao nadležnom organu za rješavanje u ovoj upravnoj stvari u junu 2000. godine, ali da tuženi nije postupio prema tom zahtjevu nego tek nakon apelantove urgencije iz jula 2002. godine. Tuženi je apelantovu urgenciju smatrao zahtjevom i odbacio ga je kao neblagovremen. Iako je nesporno da je tuženi uložio žalbu na zaključak o odbacivanju zahtjeva za povrat spornog stana, tuženi nije nikada postupio povodom žalbe. Vrhovni sud je u postupku povodom apelantove tužbe u upravnom sporu bio upoznat sa činjenicom da je apelant uložio žalbu na prvostepeni zaključak, jer je to u odgovoru na tužbu Ministarstvo za izbjeglice kao tuženi priznao, ali je navedeno da je žalba zagubljena. Imajući u vidu takvo činjenično stanje, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud bio dužan postupiti u skladu sa članom 8. Zakona o upravnim sporovima prema kojem se upravni spor može pokrenuti i kada nadležni organ povodom zahtjeva, odnosno povodom žalbe stranke nije donio odgovarajući upravni akt. Međutim, Vrhovni sud je prešao preko činjenice da je apelantova žalba izgubljena, odnosno da predmet nije proslijeđen drugostepenom organu Ministarstva za izbjeglice na postupanje krivicom tuženog i odbacio je apelantovu tužbu kao nedopuštenu uz pozivanje na čl. 7. i 29. stav 1. tačka 4. Zakona u upravnim sporovima. Ustavni sud smatra ovakvu odluku Vrhovnog suda pogrešnom jer nije bilo mjesta primjeni ovih odredaba, a posebno člana 29. stav 1. tačka 4. Zakona o upravnim sporovima, imajući u vidu činjenicu da je apelant podnio žalbu Ministarstvu za izbjeglice kao nadležnom organu, te je imao pravo pokrenuti upravni spor zbog "šutnje administracije" nakon što njegova žalba nije riješena. Ovakvim postupanjem Vrhovnog suda došlo je do ograničenja apelantovog prava na pristup sudu tako što je ugrožena sama suština apelantovog prava o kojem se trebalo odlučivati u ovom upravnom postupku, a to je povrat spornog stana. Vrhovni sud je bio dužan postupati povodom apelantove tužbe i otkloniti sve propuste u vezi sa postupanjem povodom apelantovog zahtjeva za povrat spornog stana do kojih je došlo u postupku pred nižestepenim upravnim organima, a u pogledu blagovremenosti apelantovog zahtjeva za povrat spornog stana. Ustavni sud smatra da za ograničenje apelantovog prava na pristup sudu nije postojao legitiman cilj niti je uspostavljena neophodna proporcionalnost zbog čega je došlo do povrede njegovog prava na pristup sudu kao jednog od osnovnih principa prava na pravično suđenje.
  • 22.
    Ustavni sud je zaključio da je došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 23.
    Ustavni sud smatra da je došlo do povrede prava na pristup sudu kao jednog od osnovnih principa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u situaciji kada je Vrhovni sud odbacio apelantovu tužbu u upravnom sporu kao nedopuštenu, iako su činjenice predmeta ukazivale na to da je tužba bila dopuštena i da je Vrhovni sud trebao postupiti povodom tužbe u skladu sa članom 8. Zakona o upravnim sporovima u kojem je propisana mogućnost pokretanja upravnog spora zbog "šutnje administracije".
  • 24.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 25.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.