Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 34/07.
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1125/05, rješavajući apelaciju Milorada Đakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Seada Palavrić, sutkinja

Usvaja se apelacija Milorada Đakovića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1.e. i 4. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Okružnog suda u Banjoj Luci broj Kv-28/05 od 3. marta 2005. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove Odluke preduzme odgovarajuće mjere na stvaranju pravnog okvira radi poštovanja apelantovih ustavnih prava u skladu s ovom Odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove Odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove Odluke, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Milorad Đaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, trenutno u Njemačkoj, kojeg zastupa Simo Tošić, advokat iz Banje Luke, podnio je 3. maja 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Kv-28/05 3. marta 2005. godine. Apelant je dopunio apelaciju 28. i 29. aprila 2006. godine, te 2. novembra 2006. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i učesnika u postupku, Okružnog tužilaštva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo), zatraženo je 27. jula 2005. godine da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 4. augusta 2005. godine, a Okružno tužilaštvo nije dostavilo odgovor.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Okružnog suda je dostavljen apelantu 21. juna 2006. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Rješenjem Okružnog suda broj K-209/00 od 9. februara 2001. godine utvrđeno je da je apelant počinio krivično djelo ubistva u pokušaju iz člana 128. stav 1. tačka 5. u vezi s članom 20. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), pa mu je izrečena mjera bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi. Rješenjem Okružnog suda broj K-209/00 od 17. septembra 2002. godine odbačena je kao neblagovremena apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja. Apelant je upućen u Psihijatrijsku bolnicu Sokolac, ali je nakon tri mjeseca, za vrijeme terapeutskog vikenda, ovu ustanovu samovoljno napustio i otišao u Njemačku, gdje se nalazi i u vrijeme donošenja ove Odluke Ustavnog suda.
  • 7.
    Apelant je 19. januara 2005. godine podnio zahtjev Okružnom sudu za obustavu izrečene mjere bezbjednosti. Okružni sud je Rješenjem broj Kv-28/05 od 3. marta 2005. godine odbacio apelantov zahtjev kao nedopušten. U obrazloženju ovog Rješenja Okružni sud je naveo da je članom 498. stav 1. Zakona o krivičnom postupku SFRJ (u daljnjem tekstu: raniji ZKP) predviđeno da će sud, koji je donio odluku u prvom stepenu, donijeti rješenje o obustavi mjere obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi po službenoj dužnosti, ili na prijedlog zdravstvene ustanove ili organa starateljstva, a nakon saslušanja javnog tužioca. Okružni sud je konstatovao da je "sudska praksa pokazala da sud, po službenoj dužnosti, odluku o obustavi ove mjere i nije donosio", zato što u ranijem ZKP "ne postoji odredba slična onoj u postupku prema maloljetnicima, po kojoj bi sud pratio izvršenje mjere i po svojoj inicijativi mogao odlučiti o prestanku te mjere ili njenoj zamjeni blažom - obaveznim liječenjem na slobodi". Okružni sud je, dalje, naveo da je ostala mogućnost da se odluka o prestanku mjere donese na prijedlog zdravstvene ustanove ili organa starateljstva. Također, Okružni sud je utvrdio da je u apelantovom slučaju prijedlog podnio njegov branilac, prilažući medicinsku dokumentaciju drugih ustanova, a ne one u kojoj je apelant izdržavao mjeru i iz koje je pobjegao. U vezi s ovim, Psihijatrijska klinika u Sokocu je navela da je samo ta ustanova mogla dati validan i relevantan prijedlog sudu za obustavu izvršenja mjere, nakon neposrednog pregleda apelanta i praćenja njegovog zdravstvenog stanja. Imajući u vidu "nedvosmislene odredbe člana 498. stav 1. ZKP-a o nadležnim subjektima za podnošenje zahtjeva za obustavu izvršenja mjere obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi", Okružni sud je, i pored stava Okružnog tužilaštva, odbacio apelantov zahtjev kao nedopušten.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 8.
    Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Premda se apelant striktno pozvao na odredbu člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije, iz navoda apelacije i dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizlazi da se apelant u suštini žali samo na povredu člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Naime, apelant navodi da povredu svojih prava vidi u tome što sud nije prihvatio stav nadležnog tužioca koji je dao saglasnost za ukidanje izrečene mjere, te što je sud odbacio apelantov zahtjev, odnosno zahtjev njegovog branioca, smatrajući da apelant nije ovlašten da podnese takav zahtjev. Apelant smatra da je on ovlašten za podnošenje takvog zahtjeva, u smislu člana 59. stav 2. KZ RS, bez obzira što zahtjev nije podnijela ustanova za čuvanje i liječenje. U apelaciji se, dalje, navodi da iz nalaza ljekara neuropsihijatra u Njemačkoj proizlazi da je apelant zdrava osoba, da je njegovo psihofizičko stanje takve prirode da nije potrebno bilo kakvo liječenje niti bilo kakav boravak u zdravstvenoj ustanovi, a apelant smatra da je neosnovano i upućen u zdravstvenu ustanovu. Apelant je, također, uz dopunu apelacije od 2. novembra 2006. godine dostavio i nalaze dva ljekara iz Beograda od 1. novembra 2006. godine.

b) Odgovor na apelaciju

  • 9.
    Okružni sud navodi da donošenjem osporenog rješenja nije prekršena ni jedna odredba ZKP ili Evropske konvencije, zato što je članom 498. stav 1. ZKP propisano ko može podnijeti zahtjev za obustavu izvršenja mjere obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi, a to po ocjeni suda ne može biti apelantov branilac. Iz navedenih razloga Okružni sud smatra da je apelacija neosnovana.

V. Relevantni propisi

  • 10.
    U Krivičnom zakoniku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 22/00, 33/00 i 37/01) relevantne odredbe glase:

"Član 59.

(1) Učiniocu koji je krivično djelo učinio u stanju neuračunljivosti ili bitno smanjene uračunljivosti, sud će izreći obavezno psihijatrijsko liječenje i čuvanje u zdravstvenoj ustanovi, ako na osnovu težine izvršenog krivičnog djela i stepena učiniočeve duševne poremećenosti utvrdi da postoji opasnost da bi na slobodi mogao izvršiti neko teže krivično djelo protiv života i tijela, spolnog integriteta ili imovine i da je radi otklanjanja ove opasnosti potrebno njegovo liječenje i čuvanje u takvoj ustanovi.

(2) Mjeru iz stava 1. ovog člana sud će obustaviti kad utvrdi da je prestala potreba za liječenjem i čuvanjem učinioca u zdravstvenoj ustanovi. Sud svake godine ponovo odlučuje da li je liječenje i čuvanje u zdravstvenoj ustanovi i dalje potrebno. Š...Ć"

  • 11.
    U Zakonu o krivičnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 26/86, 74/87, 57/89 i 3/90, te "Službeni glasnik RS" br. 26/93, 14/94 i 6/97) relevantne odredbe glase:

"Član 498.

(1) Po službenoj dužnosti ili na prijedlog zdravstvene ustanove ili organa starateljstva, a nakon saslušanja javnog tužioca, sud koji je u prvom stepenu izrekao mjeru bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi obustavit će ovu mjeru i odrediti otpuštanje učinioca iz zdravstvene ustanove, ako na osnovu mišljenja ljekara utvrdi da je prestala potreba za liječenjem i čuvanjem učinioca u toj ustanovi, a može odrediti njegovo obavezno psihijatrijsko liječenje na slobodi.Š...Ć"

  • 12.
    U Krivičnom zakonu Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 49/03, 108/04, 37/06 i 70/06) relevantne odredbe glase:

"Član 56.

Učiniocima krivičnih djela mogu se izreći ove mjere bezbjednosti:

  • 1.
    obavezno psihijatrijsko liječenje, Š...Ć

Član 58.

Učiniocu koji je krivično djelo učinio u stanju bitno smanjene uračunljivosti, sud će izreći obavezno psihijatrijsko liječenje ako na osnovu težine izvršenog krivičnog djela i stepena učiniočeve duševne poremećenosti utvrdi da postoji opasnost da bi mogao izvršiti isto ili teže krivično djelo i da je radi otklanjanja ove opasnosti potrebno njegovo liječenje.

Član 439.

Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaju da važe sve krivičnopravne odredbe sadržane u drugim zakonima koje su u suprotnosti sa ovim zakonom."

  • 13.
    U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 50/03 i 115/04) relevantne odredbe glase:

"Član 400.

(1) Ako je osumnjičeni učinio djelo u stanju neuračunljivosti, tužilac će u optužnici postaviti prijedlog da sud utvrdi da je osumnjičeni učinio krivično djelo u stanju neuračunljivosti, kao i da se predmet uputi organu nadležnom za pitanja socijalnog staranja, radi pokretanja odgovarajućeg postupka. Š...Ć

(3) U slučaju iz stava 1. ovog člana osumnjičeni, odnosno optuženi koji se nalazi u pritvoru ili psihijatrijskoj ustanovi, neće se pustiti na slobodu, već će sud na prijedlog tužioca donijeti rješenje o privremenom zadržavanju do najviše 30 dana od donošenja tog rješenja. Protiv ovoga rješenja žalba nije dopuštena."

  • 14.
    U Zakonu o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 64/01 i 24/04) relevantne odredbe glase:

"Član 28.

(2) U posebnoj zdravstvenoj ustanovi ili posebnom psihijatrijskom odjeljenju zdravstvene ustanove izvršavaju se mjere obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi kada je izrečena uz kaznu zatvora. Š...Ć

(5) Nadzor u pogledu zakonitog i pravilnog postupanja prema licima iz st. 1. i 2. ovog člana vrši Ministarstvo i sud koji je izrekao ovu mjeru.

Član 217.

(1) Mjera bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi izvršava se u posebnoj zdravstvenoj ustanovi izrečena uz kaznu zatvora osnovanoj samo za tu svrhu ili u posebnom psihijatrijskom odjeljenju zdravstvene ustanove, o čemu odlučuje nadležni sud ili ministarstvo. Š...Ć

(3) Ministarstvo nadležno za poslove zdravstva odlučuje u kojim zdravstvenim ustanovama se osnivaju odjeljenja za izvršenje mjere bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi za lica za koja je u krivičnom postupku utvrđeno da su neuračunljiva."

  • 15.
    U Zakonu o zaštiti lica sa mentalnim poremećajima ("Službeni glasnik RS" broj 46/04) relevantne odredbe glase:

"Član 43.

Učiniocu koji je krivično djelo učinio u stanju bitno smanjene uračunljivosti sud će izreći obavezno psihijatrijsko liječenje ako na osnovu težine izvršenog krivičnog djela i stepena učiniočeve duševne poremećenosti utvrdi da postoji opasnost da bi mogao izvršiti isto ili teže krivično djelo i da je radi otklanjanja ove opasnosti potrebno njegovo liječenje. Š...Ć

Član 45.

Izvršenje mjere bezbjednosti iz člana 43. Š...Ć provodi se u skladu sa Zakonom o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija Republike Srpske."

VI. Dopustivost

  • 16.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 17.
    U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 18.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj Kv-28/05 od 3. marta 2005. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelant je osporeno rješenje primio 9. marta 2005. godine, a apelacija je podnesena 3. maja 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 19.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 20.
    Apelant pobija navedeno rješenje tvrdeći da su tim Rješenjem povrijeđeni njegovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije, te pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom, garantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • d)
    Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

e. zakonitog lišenja slobode osoba da bi se spriječilo širenje neke zarazne bolesti, pritvaranja mentalno oboljelih osoba, alkoholičara ili narkomana ili skitnica;

  • 4.
    Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • a)
    Član 5. stav 4. Evropske konvencije
    • 21.
      Prema principima iz prakse Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), lice koje je zbog neuračunljivosti zatvoreno u psihijatrijsku instituciju na dugo ili neodređeno vrijeme ima, prema članu 5. stav 4. Evropske konvencije, pravo da pokrene postupak pred nadležnim "sudom", u razumnim vremenskim intervalima, da bi se ispitala "zakonitost" njegovog lišavanja slobode, u smislu Evropske konvencije, budući da razlozi koji su inicijalno tražili primjenu ovakve mjere mogu vremenom prestati postojati (vidi Evropski sud za ljudska prava, Luberti protiv Italije, presuda od 23. februara 1984. godine, serija A, broj 75, stav 31; Megyeri protiv Njemačke, presuda od 12. maja 1992. godine, serija A, broj 237-A, stav 22. i Musial protiv Poljske, presuda od 24. marta 1999. godine, aplikacija broj 24557/94, stav 43).
    • 22.
      Ustavni sud, prije svega, konstatuje da apelant nije, u vrijeme donošenja ove Odluke Ustavnog suda, faktički "lišen slobode", jer je ranije samovoljno napustio ustanovu u kojoj je prema njemu primjenjivana izrečena mjera bezbjednosti. U vezi sa pitanjem može li se u takvom slučaju primijeniti član 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi bivše Evropske komisije za ljudska prava, pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije ne primjenjuje u slučaju da se osoba lišena slobode nalazi na slobodi zakonito (vidi bivša Komisija za ljudska prava, X protiv Švedske, aplikacija broj 10230/82, Odluke i izvještaji broj 32, str. 303, 1983. godina), ili uz dozvolu (vidi bivša Komisija za ljudska prava, L. protiv Švedske, aplikacija broj 10801/84, Odluke i izvještaji broj 61, str. 73). Međutim, u konkretnom slučaju apelant ima status lica u bjekstvu, za koje je odluka o obaveznom liječenju i čuvanju još na pravnoj snazi. Otuda Ustavni sud smatra da postoji opravdan apelantov interes da zahtijeva ispitivanje te odluke pred "sudom" koji ima ovlasti da naredi i otpuštanje, dakle da se ispita "zakonitost" daljnjeg trajanja izrečene mjere bezbjednosti.
    • 23.
      U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda, član 5. stav 4. Evropske konvencije ne garantuje pravo na sudsku kontrolu zakonitosti svih aspekata ili detalja lišavanja slobode, ali da pruža krucijalne garancije protiv proizvoljnosti u odlučivanju o "lišavanju slobode". Obaveza iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije primjenjuje se neovisno o tome po kojoj je osnovi osoba lišena slobode, dakle i u slučaju kad se radi o osnovi iz člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije. Cjelovita analiza člana 5. stav 4. Evropske konvencije ukazuje da, u odnosu na lišavanje slobode, pojam "zakonitosti" mora imati isti značaj u st. 1.e. i 4. člana 5. Evropske konvencije. Stoga, domaće pravno sredstvo koje mora biti dostupno prema članu 5. stav 4. Evropske konvencije mora omogućiti preispitivanje uvjeta koji su, prema članu 5. stav 1.e., suštinski ne samo za "zakonitost" inicijalnog lišavanja slobode osobe na osnovi "duševnog poremećaja", već i za "zakonitost" produženja trajanja te mjere kroz periodično ispitivanje (vidi Evropski sud, X protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 5. novembra 1981. godine, serija A, broj 46, stav 58. i Kolanis protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. juna 2005. godine, aplikacija broj 517/02, stav 80).
    • 24.
      Dakle, član 5. stav 4. Evropske konvencije garantuje licu lišenom slobode da mora imati pristup "sudu" da bi mogao ispitati zakonitost kako inicijalnog lišavanja slobode, tako i produženja trajanja te mjere. Prema praksi Evropskog suda, ključni element ove obaveze je da nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode mora vršiti sud, ali to ne mora biti "klasični sud koji je integriran u standardnu sudsku mašineriju države" (vidi Evropski sud, Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987. godine, serija A, broj 114, stav 61). Međutim, to mora biti tijelo koje ima "sudski karakter". Da bi imalo "sudski karakter" to tijelo mora biti "nezavisno od izvršne vlasti i strana u postupku" (vidi Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, serija A, broj 12, st. 76. i 77), te mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu. Ovo tijelo mora, također, pružiti "proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode", a koje nisu "značajno manje" od garancija u krivičnom postupku, kada lišavanje slobode ima za rezultat dugotrajno zatvaranje lica. Naročito, ove garancije podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo.
    • 25.
      U konkretnom slučaju, apelant smatra da mu je osporenim Rješenjem Okružnog suda broj Kv-28/05 3. marta 2005. godine o odbacivanju njegovog zahtjeva za preispitivanjem rješenja kojim mu je izrečena mjera bezbjednosti prekršeno pravo na "pristup sudu" u smislu člana 5. stav 4. Evropske konvencije. U vezi s tim navodima, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud odbacio apelantov zahtjev za prestankom izrečene mjere bezbjednosti pozivom na član 498. stav 1. ranijeg ZKP, smatrajući da apelant i njegov punomoćnik nisu ovlašteni za pokretanje takvog postupka. U vezi sa ovakvim stavom suda, a u vezi sa navedenim zahtjevom "zakonitosti" iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, postavljaju se dva pitanja: prvo, je li prema članu 5. stav 4. Evropske konvencije apelant ovlašten, sam ili preko punomoćnika, tražiti prestanak izvršenja mjere bezbjednosti, drugo, je li Okružni sud osporenim rješenjem proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo.
    • 26.
      U vezi s prvim pitanjem Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda prema kojoj mogućnost da se mentalno stanje lica popravi u toj mjeri da daljnje izvršenje ranije izrečene mjere lišavanja slobode po toj osnovi nije potrebno, znači da član 5. stav 4. Evropske konvencije zahtijeva da to lice ima na raspolaganju mogućnost preispitivanja zakonitosti daljnjeg lišavanja slobode, bilo kroz "automatsko periodično preispitivanje" davanjem mogućnosti tom licu da "pokrene postupak pred sudom u razumnim vremenskim intervalima" ili na oba navedena načina (vidi Evropski sud za ljudska prava, X protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 5. novembra 1981. godine, serija A, broj 46, stav 52). Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud osporeno rješenje zasnovao na odredbi člana 59. stav 2. ranijeg KZ RS, koji je važio u vrijeme kada je krivično djelo izvršeno, a koji nije propisivao mogućnost da lice kojem je izrečena mjera bezbjednosti liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi može podnijeti zahtjev nadležnom sudu za preispitivanje. Međutim, u vrijeme izvršenja krivičnog djela, kao i u vrijeme donošenja osporenog rješenja, postoji obaveza primjene Evropske konvencije koja se, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini i ima prioritet nad svim ostalim zakonima. Ovo znači da je apelantu moralo biti osigurano pravo da, lično ili preko punomoćnika, postavi zahtjev za preispitivanje zakonitosti daljnjeg "lišavanja slobode". Naročito, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u osporenom rješenju konstatovao da je "sudska praksa pokazala da sud, po službenoj dužnosti, odluku o obustavi ove mjere i nije donosio", jer raniji ZKP nije predviđao da sud prati izvršenje ovakve odluke. U takvoj situaciji bi proizlazilo da se daljnje trajanje mjere nije i ne bi preispitivalo sve dok ustanova u kojoj lice izdržava mjeru bezbjednosti ne predloži preispitivanje, što je suprotno cilju i svrsi člana 5. stav 4. Evropske konvencije, jer lice koje je na taj način lišeno slobode ne bi imalo nikakvu garanciju niti mehanizam protiv proizvoljnosti u pogledu ograničavanja prava na slobodu i sigurnost ličnosti.
    • 27.
      S druge strane, okolnost da se apelant, koji je Psihijatrijsku bolnicu Sokolac samovoljno napustio nakon nekoliko mjeseci, nalazi u Njemačkoj, te da je prema mišljenju zdravstvene ustanove neophodno njegovo prisustvo, odnosno neposredni pregled apelanta radi utvrđivanja njegovog zdravstvenog stanja, ne može samo po sebi osloboditi sud obaveze da o apelantovom zahtjevu meritorno odluči u razumnom vremenu, imajući u vidu sve postojeće relevantne činjenice. Stoga, Ustavni sud smatra da odluka kojom se apelantov zahtjev za preispitavanje odluke kojom mu je izrečena mjera bezbjednosti liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi odbacuje zato što sud smatra da apelant nije ovlaštena osoba za pokretanje takvog postupka, ne ispunjava zahtjev "zakonitosti" iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
    • 28.
      Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo prava na pristup sudu iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
  • b)
    Član 5. stav 1.e. Evropske konvencije
    • 29.
      Ustavni sud smatra da drugo pitanje, je li Okružni sud proizvoljno primijenio materijalne i procesne propise u konkretnom slučaju, odnosno ispunjava li osporena odluka zahtjev "zakonitosti", pokreće ustvari pitanja iz člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije, mada apelant nije eksplicitno naveo kršenje ovog prava. S obzirom da prava utvrđena u članu 5. Evropske konvencije, po svom sadržaju, spadaju u temeljna prava zaštićena Evropskom konvencijom, odmah poslije prava na život, Ustavni sud smatra da je opravdano na vlastitu inicijativu ispitati i eventualno kršenje prava iz člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije.
    • 30.
      U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud u svojoj praksi utvrdio kriterije koji moraju biti ispunjeni da bi se pritvor mentalno oboljele osobe smatrao kao pritvor koji nije "proizvoljan", tj. da bi bio ispunjen zahtjev "zakonitosti" u smislu člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije. Prvo, "duševna poremećenost" u smislu navedene odredbe mora biti, osim u hitnim slučajevima, pouzdano utvrđena pred nadležnim domaćim organom, na osnovu objektivne medicinske ekspertize. Drugo, "duševna poremećenost" mora biti takve vrste ili stepena da opravdava prisilno zatvaranje takve osobe. Treće, pritvor smije trajati samo onoliko koliko traje medicinski poremećaj, odnosno određena jačina tog poremećaja (vidi Evropski sud, već citirana odluka Winterwerp, stav 39). Zatim, u slučajevima u kojima je pritvor potencijalno neograničen, moraju se vršiti povremene revizije pred "sudom" koji ima ovlasti da naredi i otpuštanje, a pritvor mora biti u bolnici, klinici ili drugoj odgovarajućoj ustanovi koja ima ovlasti da takve osobe drži u pritvoru (vidi Evropski sud, X protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 5. novembra 1981. godine, serija A, broj 46, stav 43. i Ashingdane protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28. maja 1985. godine, serija A, broj 93, stav 44). Također, Evropski sud je naglasio da je u slučaju "lišavanja slobode" od izuzetne važnosti poštovanje općeg principa pravne sigurnosti, što znači, između ostalog, da uvjeti za lišavanje slobode moraju biti jasno definisani u domaćem zakonu, kao i da je primjena tog Zakona predvidljiva (vidi Evropski sud, Kawka protiv Poljske, presuda od 9. januara 2001. godine, aplikacija broj 25874/94, stav 49).
    • 31.
      U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelantu, inicijalno, Okružni sud izrekao mjeru obaveznog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi, prema odredbama ranijih KZ i ZKP RS, zato što je krivično djelo ubistva u pokušaju učinio u stanju neuračunljivosti, što je utvrđeno na osnovu nalaza i mišljenja ljekara-vještaka. Međutim, u međuvremenu je, 2003. godine, došlo do izmjene i materijalnog i procesnog krivičnog zakonodavstva, pa novi KZ RS više uopće ne predviđa mogućnost izricanja mjere liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi, već samo propisuje mjeru obaveznog psihijatrijskog liječenja koja se može izreći samo licu koje je krivično djelo učinilo u stanju bitno smanjene uračunljivosti, pod zakonom predviđenim uvjetima. Prema tome, novi ZKP RS propisuje da će u slučaju da je osumnjičeni učinio krivično djelo u stanju neuračunljivosti tužilac dati prijedlog sudu da tu činjenicu utvrdi, te da predmet uputi nadležnom organu socijalnog staranja radi pokretanja "odgovarajućeg postupka", ne definišući pojam "odgovarajući postupak". S druge strane, Ustavni sud zapaža da ni Zakon o zaštiti lica s mentalnim poremećajima (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti lica), niti Zakon o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija u RS (u daljnjem tekstu: Zakon o izvršenju), ne predviđaju nikakav postupak za izricanje ovakve mjere licima koja krivično djelo učine u stanju neuračunljivosti, kao ni kojem "sudu" i u kojem postupku se lica kojima je ranije izrečena navedena mjera bezbjednosti mogu obratiti radi preispitivanja zakonitosti njihovog inicijalnog "lišavanja slobode" ili produženja izrečene mjere, u kojim vremenskim intervalima mogu tražiti preispitivanje produženja izrečene mjere, koje procesne garancije im stoje na raspolaganju, te u kojem roku se odluka o tome mora donijeti.
    • 32.
      Također, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud primijenio odredbe ranijeg ZKP RS, iako je u vrijeme kad je zahtjev podnesen i kad je donesena osporena odluka na snazi već bio novi KZ i ZKP RS. Za primjenu ranijeg propisa Okružni sud nije dao nikakvo obrazloženje, niti Ustavni sud nalazi bilo kakvu pravnu osnovu koja bi ukazivala da se o apelantovom zahtjevu treba i može odlučivati prema ranijem krivično-pravnom zakonodavstvu.
    • 33.
      S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da se osporenom odlukom koja je zasnovana na krivičnim zakonima koji više nisu snazi krši princip vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i u njemu sadržan princip pravne sigurnosti, što je i opći princip sadržan u Evropskoj konvenciji. Stoga Ustavni sud smatra da tako osporena odluka ne može ispuniti zahtjev "zakonitosti" iz člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije, te da se njom krši apelantovo pravo iz člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije.
  • c)
    Kvalitet zakona u odnosu na član 5. stav 1.e. i stav 4. Evropske konvencije
    • 34.
      Također, Ustavni sud je ranije u svojoj jurisprudenciji zaključio da ima nadležnost da u postupku iz apelacione jurisdikcije izvrši i konkretnu ocjenu ustavnosti u smislu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, ako je to potrebno. U suprotnom, Ustavni sud bi se lišio svoje funkcije "suda" (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 106/03 od 26. oktobra 2004. godine). Također, Ustavni sud podsjeća da je Ustav Bosne i Hercegovine najviši oblik općeg akta države i ima prednost u odnosu na svaki drugi zakon koji nije u skladu s njim, a da je Evropska konvencija, u skladu s članom II/2. Ustava BiH, nadređena bilo kojem domaćem zakonu. U konkretnom slučaju, ranija analiza ukazuje da se postavljaju ozbiljna pitanja kvaliteta pravnog okvira u Republici Srpskoj u vezi sa zaštitom prava apelanta, ali i drugih lica koji su krivično djelo učinili u stanju neuračunljivosti.
    • 35.
      U vezi s tim, Ustavni sud prije svega ističe da način na koji će nadležne vlasti osigurati "zakonitost" lišavanja slobode lica koja su krivično djelo učinila u stanju neuračunljivosti iz člana 5. stav 1.e. i pristup "sudu" radi preispitivanja "zakonitosti" izricanja ili trajanja te mjere iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, predstavlja pitanje koje spada u slobodnu procjenu države. Međutim, preduzete mjere moraju ispunjavati standarde Evropske konvencije. Dakle, činjenica da ova materija nije više u nadležnosti krivičnih sudova, sama po sebi, nije suprotna Evropskoj konvenciji, ali država mora propisati uvjete i postupak za određivanje, produžavanje ili prestanak mjere liječenja i čuvanja u odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi licima koja su krivično djelo učinila u stanju neuračunljivosti, uključujući i mogućnost pristupa "sudu".
    • 36.
      Ustavni sud prije svega ukazuje da u Republici Srpskoj ne postoji nikakav poseban propis koji bi regulisao mogućnost, postupak i uvjete za izricanje, preispitivanje ili prestanak mjere bezbjednosti liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi licu koje je krivično djelo učinilo u stanju neuračunljivosti. Također, ovom problematikom se ne bavi ni Zakon o zaštiti lica koji je donesen 2004. godine, nakon što su na snagu stupili novi krivično-pravni propisi, niti taj zakon sadrži odgovarajuće odredbe o tome koji organ, pod kojim uvjetima i u kojem postupku može izreći, produžiti ili obustaviti mjeru navedenim licima, ne osigurava pravo žalbe protiv odluke o izricanju, produženju ili prestanku ove mjere i ne propisuje djelotvorno pravo na pristup sudu u smislu člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
    • 37.
      Osim toga, ni Zakon o izvršenju ni na koji način ne tretira ovu problematiku, iako je noveliran 2004. godine. Naime, odredbe Zakona o izvršenju upućuju samo na slučajeve kada su krivična djela učinila lica u stanju bitno smanjene uračunljivosti. Jedina odredba koja se tiče lica koja su krivično djelo učinila u stanju neuračunljivosti odnosi se na to ko je nadležan odrediti ustanovu u kojoj će se izvršavati mjera bezbjednosti liječenja i čuvanja lica koja su krivično djelo učinila u stanju neuračunljivosti.
    • 38.
      Imajući sve ovo u vidu, Ustavni sud smatra da u Republici Srpskoj ne postoji odgovarajući pravni okvir u kojem bi licima koja su krivično djelo učinila u stanju neuračunljivosti bilo osigurano poštovanje njihovih prava iz člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije i člana 5. stav 4. Evropske konvencije, kao ni da KZ RS, ZKP RS, Zakon o zaštiti lica i Zakon o izvršenju u tom smislu ne ispunjavaju zakonski kvalitet u mjeri u kojoj bi se poštovali zahtjevi iz člana 5. st. 1.e. i 4. Evropske konvencije u odnosu na navedena lica.
    • 39.
      Ustavni sud smatra da nije njegov zadatak da odredi hoće li nadležni zakonodavac pristupiti izmjenama postojećih ili donošenju novih propisa kojima bi se osiguralo poštovanje prava apelanta ili drugih lica koja su krivično djelo učinila u stanju neuračunljivosti, već da je to isključiva zadaća nadležnog zakonodavca i odgovarajućih organa izvršne vlasti. Međutim, Ustavni sud ukazuje da su nadležne vlasti dužne hitno preduzeti odgovarajuće legislativne i druge mjere kojima će osigurati da lišavanje slobode lica koja su krivično djelo učinila u stanju neuračunljivosti bude "zakonito" kako to zahtijeva član 5. stav 1.e. Evropske konvencije, kao i da ta lica imaju pravo, u razumnim vremenskim intervalima, pokrenuti postupak pred "sudom" u smislu Evropske konvencije, radi preispitivanja "zakonitosti" izrečene mjere i njenog produženja, kako to zahtijeva član 5. stav 4. Evropske konvencije, sa svim garancijama na koje je Ustavni sud ukazao u ovoj Odluci.
    • 40.
      Uzimajući sve u obzir, Ustavni sud smatra da zbog svega navedenog postoji kršenje apelantovog prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e. i stav 4. Evropske konvencije.

d) Ostali navodi

  • 41.
    U svjetlu zaključka Ustavnog suda u pogledu povrede člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5.4. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno posebno razmatrati navode apelacije o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 42.
    Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije kada je apelantu onemogućeno da se odluka o izricanju mjere bezbjednosti liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi preispita na njegov zahtjev. Također, postoji kršenje prava iz člana 5. stav 1.e. i stav 4. Evropske konvencije kada važeći zakoni precizno ne definišu mogućnost, uvjete, način i postupak izricanja, produženja ili prestanka mjere obaveznog liječenja i čuvanja u odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi licima koja su krivično djelo učinila u stanju neuračunljivosti, niti pristup "sudu" radi ispitivanja zakonitosti pritvaranja, što ostavlja prostor za proizvoljnu primjenu zakona.
  • 43.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke.
  • 44.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.