USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 8/06, rješavajući apelaciju Nikolčeta i Ksenije Kostov, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. marta 2007. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se apelacija Nikolčeta Kostova i Ksenije Kostov, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj U-110/04 od 27. oktobra 2005. godine, Rješenja Ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline broj 11/2-23-1256-UP-2/03 od 13. jula 2004. godine i Rješenja Službe obnove i stambeno-komunalnih poslova broj 04-23-2900/99/3 od 20. decembra 2000. godine, kao neosnovana.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Nikolče Kostov i Ksenija Kostov (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Merhunisa Dedić, advokatica iz Bihaća, podnijeli su 30. decembra 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-110/04 od 27. oktobra 2005. godine, Rješenja Ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 11/2-23-1256-UP-2/03 od 13. jula 2004. godine i Rješenja Službe obnove i stambeno-komunalnih poslova Općine Bihać, koja je u međuvremenu promijenila svoj naziv u Služba imovinsko-pravnih poslova i katastra nekretnina (u daljnjem tekstu: Služba) broj 04-23-2900/99/3 od 20. decembra 2000. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Kantonalnog suda i učesnika u postupku, Ministarstva i Službe, zatraženo je 30. januara 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Odgovor na apelaciju Kantonalni sud je dostavio 2. februara 2007. godine, a Služba 15. februara 2007. godine, dok Ministarstvo nije dostavilo odgovor.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 20. februara 2007. godine dostavljeni apelantima.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Apelant Nikolče Kostov je, prema navodima iz apelacije, bio predratni nosilac stanarskog prava na stanu u Bihaću, naselje Harmani H-1, koji mu je dodijelila bivša Jugoslovenska narodna armija - Komanda Garnizona Bihać (u daljnjem tekstu: JNA). Nakon početka rata, u aprilu 1992. godine, apelant je napustio Bihać, a 1. jula 1999. godine apelantica je, kao supruga nosioca stanarskog prava, podnijela Službi zahtjev za povrat predmetnog stana. Služba je, Rješenjem broj 04-23-2900/99/3 od 20. decembra 2000. godine, odbila apelanticin zahtjev kao neosnovan.
- 7.U toku postupka Služba je utvrdila da je apelant 30. aprila 1991. godine bio u aktivnoj vojnoj službi u JNA, da je rođen 31. marta 1957. godine u Strumici, SR Makedonija, da 30. aprila 1991. godine nije bio državljanin SRBiH, te da nije stekao status izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara ovom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ. Služba je zaključila da se apelant ne smatra izbjeglicom i raseljenom osobom u smislu člana 3.a stav 1. i člana 18.d) stav 7. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBIH" broj 29/03 - u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), te da mu ne pripada pravo na povrat stana.
- 8.Odlučujući o apelanticinoj žalbi, koju je izjavila protiv rješenja Službe, Ministarstvo je Rješenjem broj 11/2-23-1256-UP-2/03 od 29. septembra 2003. godine poništilo prvostepeno rješenje i predmet vratilo na ponovni postupak s nalogom da prvostepeni organ u ponovnom postupku potpuno i pravilno utvrdi činjenično stanje u smislu odredaba Zakona o prestanku primjene, budući da je u pitanju stan koji je na raspolaganju Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: FMO).
- 9.U ponovnom postupku Služba je utvrdila da apelantica uz zahtjev za povrat u posjed stana nije u prilogu dostavila dokaz da je apelant bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu (rješenje i ugovor o korištenju stana), niti je to učinila u naknadno ostavljenim rokovima. Također, u ovom postupku je utvrđeno da je apelant 30. septembra 1991. godine bio aktivno vojno lice u JNA, te da je u profesionalnoj vojnoj službi u činu majora avijacije Vojske Jugoslavije ostao do 28. februara 1994. godine. Naime, Rješenjem VP 8664 Batajnica broj 93-3 od 18. februara 1994. godine apelant je razriješen profesionalne vojne službe, što je utvrđeno i Naredbom komandanta RV i PVO Vojske Jugoslavije broj 2-6 od 31. januara 1994. godine. Također je utvrđeno da apelant, zajedno sa članovima porodice, živi u Strumici-Makedonija, te da nije stekao status izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine, kako navedeni Zakon o prestanku primjene predviđa. Stoga je prvostepeni organ zaključio da apelant nema pravo na povrat spornog stana u posjed, pa je Rješenjem broj 04-23-2900/99/3 od 31. marta 2004. godine apelanticin zahtjev odbijen.
- 10.Protiv ovog prvostepenog rješenja apelantica je izjavila žalbu, koju je Ministarstvo odbilo Rješenjem broj 11/2-23-1256-UP-2/03 od 13. jula 2004. godine kao neosnovanu. Apelantica je protiv drugostepenog rješenja podnijela tužbu Kantonalnom sudu, koji je Presudom broj U-110/04 od 27. oktobra 2005. godine tužbu odbio kao neosnovanu. Kantonalni sud je ocijenio da su u postupku koji je prethodio donošenju pobijanog rješenja nadležni organi uprave pravilno utvrdili činjenicu da je apelant nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi oružanih snaga van Bosne i Hercegovine. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da apelantica ničim nije dovela u pitanje "odlučujuću činjenicu da je apelantu prestala profesionalna vojna služba u JNA 28. februara 1994. godine". Kantonalni sud je zaključio da su i prvostepeni i drugostepeni organi uprave pravilno primijenili Zakon o prestanku primjene, prema kojem je izmijenjenom odredbom člana 3.a propisano da se lica koja su bila u oružanim snagama van teritorije BiH nakon 19. maja 1992. godine ne smatraju izbjeglicama, niti imaju pravo na povrat stana u Federaciji BiH.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 11.Apelanti smatraju da im je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu, ali proizlazi da oni smatraju da su im navedena prava povrijeđena zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, apelanti navode da uz zahtjev za povrat u posjed stana nisu priložili dokaze kojima se potvrđuje da je apelant bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu (rješenje o dodjeli i ugovor o korištenju stana), jer su im ti dokumenti ostali u stanu kada su ga napustili u aprilu 1992. godine, te da trenutno u Strumici žive u privatnom stanu i da nisu riješili stambeno pitanje. Također navode, da apelant nije bio u aktivnoj vojnoj službi u JNA nakon 14. decembra 1995. godine, jer mu je profesionalna vojna služba u JNA zvanično prestala 28. februara 1994. godine. Predložili su da Ustavni sud utvrdi povredu navedenih prava i da donese odluku kojom će im omogućiti da ostvare pravo na povrat stana.
b) Odgovor na apelaciju
- 12.Kantonalni sud u svome odgovoru smatra da nisu povrijeđena prava apelanata u postupku vraćanja stana u posjed, te da je postupak okončan u razumnom roku. Kantonalni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
- 13.Služba u svom odgovoru također navodi da nema povrede prava na koja se pozivaju apelanti u konkretnom slučaju, jer je Služba odluku donijela u skladu sa važećim propisima, pa predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije.
V. Relevantni propisi
- 14.U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH" broj 27/99), relevantna odredba glasi:
"Član 3.a
Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. ovog zakona u vezi sa stanovima koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije BiH, a koji su na raspolaganju Federalnog ministarstva odbrane, nosilac stanarskog prava ne smatra se izbjeglicom ako je 30. aprila 1991. godine bio u aktivnoj vojnoj službi u SSNO (Saveznom sekretarijatu za narodnu odbranu) - u JNA (tj. nije bio penzionisan) i nije bio državljanin Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine prema evidenciji državljana, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara ovom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.
Nosilac stanarskog prava na stan iz stava 1. ovog člana ne smatra se izbjeglicom ukoliko je poslije 14. decembra 1995. godine ostao u aktivnoj vojnoj službi u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ili ako je stekao novo stanarsko pravo van teritorije Bosne i Hercegovine."
- 15.U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH" broj 29/03) relevantna odredba glasi:
"Član 1.
U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH" br. 11/98, 39/98, 12/99, 27/99, 43/99 i 54/01) član 3.a mijenja se i glasi:
"Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona, stanovi koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Federalno ministarstvo odbrane čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine."
VI. Dopustivost
- 16.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 17.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 18.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj U-110/04 od 27. oktobra 2005. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporavanu presudu apelanti su primili 31. oktobra 2005. godine, a apelacija je podnesena 30. decembra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 19.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 20.Apelanti se žale da im je navedenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
- 21.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"3. Katalog prava
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- k)Pravo na imovinu."
- 22.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
- 22.
"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
- 23.Prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je generalne prirode, izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, pokriva lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće, sadržano u drugom stavu, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo kontrolirati korištenje imovine u skladu s općim interesom, provođenjem takvih zakona koje smatraju potrebnim za tu svrhu (vidi inter alia presude Evropskog suda za ljudska prava Sporrong i Lnnroth protiv Švedske od 23. septembra 1982, serija A, broj 52, stav 61. i Scollo protiv Italije, od 28. septembra 1995, serija A, broj 315-C, stav 26. sa daljnjim referencama). Svako miješanje u pravo prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju, mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između prava nosioca prava i javnog i općeg interesa. Drugim riječima, opravdano miješanje se ne može nametnuti samo zakonskom odredbom koja ispunjava uvjete vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose preveliki teret u ostvarivanju legitimnog cilja.
- 24.Miješanje je zakonito samo ako je zakon koji je osnova miješanja (a) dostupan građanima, (b) toliko precizan da omogućava građanima da odrede svoje postupke, (c) u skladu s principom pravne države, što znači da sloboda odlučivanja koja je zakonom data izvršnoj vlasti ne smije biti neograničena, tj. zakon mora obezbijediti građanima adekvatnu zaštitu protiv proizvoljnog miješanja (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava Sunday Times od 26. aprila 1979, serija A, broj 30, stav 49. i Malone od 2. augusta 1984. godine, serija A, broj 82, st. 67. i 68).
- 25.Prilikom razmatranja pitanja, je li došlo do povrede navedenog ustavnog prava apelanata Ustavni sud, najprije, mora utvrditi jesu li apelanti imali "imovinu" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 26.Kada je riječ, u konkretnom slučaju, o pitanju može li se sporni stan smatrati imovinom apelanata, Ustavni sud skreće pažnju na jurisprudenciju u vezi sa stanarskim pravom. Ustavni sud je u nekoliko prilika u svojoj sudskoj praksi ustanovio da se stanarsko pravo može smatrati "imovinom" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, "zbog činjenice da stanarsko pravo podrazumijeva, između ostalog, pravo na nesmetano i stalno korištenje stana, mogućnost članova porodičnog domaćinstva da dobiju stanarsko pravo nakon smrti nosioca stanarskog prava ili nakon prestanka njegovog stanarskog prava iz drugih razloga, i automatsko dobivanje zajedničkog stanarskog prava supružnika nosioca stanarskog prava koji dijeli s njim domaćinstvo (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 83/03 od 22. septembra 2004. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 29/03).
- 27.Ustavni sud konstatuje da su nadležni organi osporili pravo apelanata za povrat u posjed predmetnog stana na osnovu člana 3.a Zakona o prestanu primjene, jer je utvrđeno da je apelant ostao u aktivnoj službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine poslije 19. maja 1992. godine.
- 28.Ustavni sud smatra da donošenje odluka kojima se zahtjev za vraćanje spornog stana odbija predstavlja miješanje u pravo apelanata na imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 29.U vezi sa pitanjem je li to miješanje bilo "u skladu sa zakonom", u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj već citiranoj Odluci broj U 83/03 utvrdio da navedeni zakon "ima cilj da ispravi nejednakosti koje su postojale između nosilaca stanarskog prava na stanovima JNA i svih drugih nosilaca stanarskog prava. Drugim riječima, FBiH je pratila princip koji je postojao u bivšoj SFRJ, prema kojem 'građanin može biti nosilac stanarskog prava samo na jednom stanu' (član 12. Zakona o stambenim odnosima). Drugo, cilj je da se oslobodi oskudan stambeni prostor za bivše vojnike Armije Bosne i Hercegovine i njihove porodice ili lica koja su bila prisiljena da napuste svoje domove uslijed ratnih djelovanja" (stav 53), te zaključio da odredba člana 3.a Zakona o prestanku primjene slijedi legitiman cilj. Ustavni sud u cijelosti ostaje pri ovakvom stavu, te smatra da je u konkretnom slučaju postojao legitiman cilj za miješanje u pravo apelanata na poštivanje imovine, u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud mora dati odgovor jeste: je li miješanje bilo "neophodno u demokratskom društvu", odnosno je li postojala ravnoteža između prava pojedinca i javnog interesa. Da bi se utvrdilo je li ispoštovan princip proporcionalnosti, Ustavni sud će razmotriti jesu li upravni organi i Kantonalni sud, u okviru datog predmeta u cjelini, imali "relevantne i dovoljne razloge" da preduzmu pobijane mjere, odnosno donesu pobijane odluke.
- 30.Ustavni sud podsjeća na činjenicu da je i pitanje proporcionalnosti navedenog zakona, također, analizirao u citiranoj Odluci broj U 83/03, u okviru prava na imovinu. Tom prilikom Ustavni sud je zaključio da član 3.a Zakona o prestanku primjene, na način kako je izmijenjen ("Službene novine Federacije BiH" broj 29/03), "uspostavlja pravičnu ravnotežu između prava nosioca stanarskog prava i javnog interesa". Do takve ocjene Ustavni sud je došao nakon što je razmotrio niz relevantnih faktora, a naročito da "prvo, član 3.a Zakona u izmijenjenoj formi ne utječe na ona lica koja su već kupila stan; drugo, on, također, ne utječe na lica kojima je priznat zaštićeni status ili status koji je jednak statusu izbjeglice ili raseljenog lica od države van teritorije bivše SFRJ; treće, druga lica, koja sada žive u tim stanovima, mogu potraživati stanarsko pravo na njima. Sa tačke gledišta pravne sigurnosti, u skladu sa članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, vraćanje u posjed stana će izazvati pravnu nesigurnost u velikom broju slučajeva, te jasne i praktične poteškoće". Analogno tome, Ustavni sud smatra da je i u konkretnom slučaju miješanje u pravo na poštivanje imovine bilo "neophodno u demokratskom društvu", te da je bilo proporcionalno legitimnom cilju.
- 31.Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku Konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
- 32.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"3. Katalog prava
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
- 33.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 33.
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 34.Ustavni sud primjećuje da povredu prava na pravično suđenje apelanti vide u činjenici što u postupku nisu uzeti u obzir razlozi zbog kojih nisu priložili dokaze kojima se potvrđuje da je apelant Nikolče Kostov bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu (rješenje o dodjeli i ugovor o korištenju stana), jer su im ti dokumenti ostali u stanu kada su ga napustili u aprilu 1992. godine. Pored toga, apelanti su naveli da apelant Nikolče Kostov nije bio u aktivnoj vojnoj službi u JNA nakon 14. decembra 1995. godine, jer mu je profesionalna vojna služba u JNA zvanično prestala 28. februara 1994. godine, pa se, po njihovom mišljenju, nije mogao primijeniti član 3.a Zakona o prestanku primjene.
- 35.Ustavni sud, u vezi s navedenim, konstatuje da u osporavanim odlukama nije ni bilo sporno je li apelant bio raniji nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Međutim, osporeno je pravo apelanata na povrat predmetnog stana i to primjenom člana 3.a Zakona o prestanku primjene.
- 36.Ustavni sud podsjeća da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke redovnih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03).
- 37.Ustavni sud smatra da, u konkretnom slučaju, ništa ne ukazuje na proizvoljnost kod utvrđivanja činjeničnog stanja, a primjenu materijalnog prava je u ovoj odluci već elaborirao u vezi sa pravom na imovinu, pa slijedi zaključak da nema proizvoljnosti ni u ovom pogledu.
- 38.Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi iz apelacije o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
- 39.Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je odbijen zahtjev za povrat stana zbog toga što je apelant, kao raniji nosilac stanarskog prava, ostao u profesionalnoj vojnoj službi u oružanim snagama van teritorije BiH nakon datuma propisanog Zakonom o prestanku primjene, budući da je miješanje u pravo na imovinu u takvom slučaju u skladu sa zakonom, ima legitiman cilj od općeg interesa, te je postignuta pravična ravnoteža između zaštite prava apelanata i općeg interesa. Također, nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer nije bilo proizvoljnosti prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava.
- 40.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke.
- 41.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.