USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 16. jula 2007. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 79/07
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1039/06, rješavajući apelaciju Katice Kontić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, sutkinja
Krstan Simić, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija Katice Kontić podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Gž-512/05 od 6. marta 2006. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Katica Kontić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Brčkog koju zastupa Mirsad Islamović, advokat iz Tuzle, podnijela je 4. aprila 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Gž-512/05 od 6. marta 2006. godine. Budući da apelacija nije ispunjavala uvjete iz člana 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda od apelantice je 6. aprila 2006. godine zatraženo da apelaciju dopuni. Apelantica je dopunila apelaciju 14. aprila 2006. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda i Ante Kontića (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 6. aprila 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Apelacioni sud je dostavio odgovor 25. aprila 2006. godine, a tužitelj 20. aprila 2006. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 13. juna 2007. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Umrli Albert Kontić (u daljnjem tekstu: ostavilac), suprug apelantice i brat tužitelja, saglasnom izjavom volje sa apelanticom pred svjedocima je sačinio ispravu označenu kao 'oporuka' 29. aprila 1993. godine u Mannheimu, Njemačka. U ispravi je, između ostalog, navedeno sljedeće: "Mi, bračni par Albert Kontić Š...Ć i Katica Kontić Š...Ć sporazumno se izjašnjavamo da sve što imamo, sve kretnine i nekretnine u domovini i ovdje u Njemačkoj, nakon smrti jednog bračnog druga pripada živućem bračnom drugu." Nakon smrti ostavioca, Rješenjem o nasljeđivanju Osnovnog suda u Brčko Distriktu BiH (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj O-283/00 od 18. decembra 2000. godine, apelantica i tužitelj su proglašeni nasljednicima na po - dijela nekretnina upisanih u z.k. ul. br. 2521 k.o. Brčko. Apelantica je 5. septembra 2000. godine pokrenula parnični postupak radi poništenja navedenog rješenja o nasljeđivanju, navodeći da je naknadno pronađen testament od 29. aprila 1993. godine. Osnovni sud je Presudom broj P-366/01-I-4 od 4. septembra 2002. godine poništio navedeno ostavinsko rješenje i kao jedinog nasljednika je proglasio apelanticu. Apelacioni sud je presudom, kojoj u apelaciji nije naveden broj i datum, potvrdio prvostepenu presudu samo u dijelu u kojem je poništeno Ostavinsko rješenje broj O-283/00 od 18. decembra 2000. godine, pa je naložio da se ostavinski postupak nastavi.
- 7.Nakon nastavljenog ostavinskog postupka, Rješenjem o nasljeđivanju Osnovnog suda broj O-122/03 od 23. decembra 2003. godine apelantica je proglašena jedinom nasljednicom iza umrlog supruga, a na osnovu testamenta iz 1993. godine. Međutim, tužitelj je 20. decembra 2004. godine tužbom tražio poništenje testamenta i Rješenja o nasljeđivanju broj O-122/03 od 23. decembra 2003. godine, navodeći da Zakon o nasljeđivanju ("Službeni list SRBiH" br. 7/80 i 15/85) ne poznaje ovakav oblik uzajamnog testamenta. Također, tužitelj smatra da ovakav testament po svom sadržaju ima sva obilježja ugovora o nasljeđivanju iz člana 106. Zakona o nasljeđivanju, a takav ugovor, kojim neko ostavlja svoju zaostavštinu svom saugovaraču ili trećem licu, je ništav.
- 8.Osnovni sud je Presudom broj P-680/04-I od 25. augusta 2005. godine tužitelja u cijelosti odbio. U obrazloženju svoje odluke Osnovni sud je, nakon analize odredaba Zakona o nasljeđivanju, zaključio da je testament proglašen na ročištu održanom 7. maja 2003. godine u prisustvu apelanticinog punomoćnika i tužitelja. Tužitelj je osporio valjanost testamenta, pa je sud Rješenjem o prekidu ostavinskog postupka broj O-122/03 od 20. juna 2003. godine prekinuo postupak raspravljanja zaostavštine, a tužitelju je ostavio rok od 30 dana za pokretanje parničnog postupka radi utvrđivanja ništavosti testamenta. Kako tužitelj nije u ostavljenom roku pokrenuo parnični postupak radi poništenja testamenta, sud je nastavio ostavinski postupak nakon kojeg je doneseno rješenje koje apelant pobija tužbom.
- 9.Osnovni sud je zaključio da je 7. maja 2003. godine tužitelj saznao za testament i njegovu sadržinu, a da je zakon propisao rok od godinu dana od dana saznanja za testament, unutar kojeg zakonski nasljednik i lice koje ima pravni interes može tražiti poništenje. Međutim, tužitelj je tužbu za poništenje testamenta podnio tek 20. decembra 2004. godine, dakle nakon proteka zakonom propisanog roka, zbog čega je, prema zaključku suda, zbog zastare izgubio pravo da traži sudsku zaštitu. Osnovni sud je također zaključio da ni jedan od provedenih dokaza ne potvrđuje osnovanost tužiteljevog tužbenog zahtjeva, budući da je testament pravno valjan i da nema ni jednog nedostatka zbog kojeg bi ga trebalo poništiti.
- 10.Tužitelj je protiv prvostepene presude izjavio žalbu, pa je Apelacioni sud osporenom Presudom broj Gž-512/05 od 17. februara 2006. godine njegovu žalbu djelimično uvažio, poništio testament iz 1993. godine, ukinuo Rješenje o nasljeđivanju broj O-283/00 od 23. decembra 2003. godine, a odbio apelanticin zahtjev za naknadu troškova postupka i obavezao je da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 3.000 KM. U preostalom dijelu kojim je odbijen tužiteljev zahtjev da mu se uruči njegov zakonski nasljedni dio od - na zaostavštini ostavioca i da apelantica trpi da se tužitelj upiše kao vlasnik i posjednik na spornoj nekretnini, prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju ove odluke Apelacioni sud je naveo da testament predstavlja akt jednostrane izjave volje. Međutim, akt koji su zajednički napravili ostavilac i apelantica na osnovu sporazumnog izjašnjenja ne predstavlja testament u smislu Zakona o nasljeđivanju, upravo zato što ne predstavlja jednostranu izjavu volje. Apelacioni sud smatra da u konkretnom slučaju nije u pitanju zadovoljava li sporni testament pred svjedocima zakonom propisanu formu, već se radi o tome da Zakon o nasljeđivanju uopće ne poznaje ovakav oblik uzajamnog testamenta, što je bilo pravno pitanje koje je raspravljano u prvostepenom postupku. Iz tog razloga se ne mogu primijeniti ni rokovi propisani Zakonom o nasljeđivanju.
- 11.Budući da ovakav zajednički testament pred svjedocima ne predstavlja testament sačinjen u skladu sa Zakonom o nasljeđivanju i protivan je prinudnim propisima, Apelacioni sud dalje navodi da je takav pravni posao apsolutno ništav prema odredbi člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Na takvu ništavost se može pozvati svako zainteresovano lice, a prema članu 110. ZOO to je pravo neograničeno. Dalje, Apelacioni sud je zaključio da je Rješenje o nasljeđivanju broj O-122/03 od 23. decembra 2003. godine doneseno na osnovu ništavog testamenta, pa ga je zbog toga ukinuo, navodeći da nasljednik koji smatra da su njegova prava povrijeđena pravosnažnim rješenjem o nasljeđivanju, a postoje pretpostavke za ponavljanje postupka po pravilima parničnog postupka, može svoja prava ostvarivati jedino u parnici, što je tužitelj i učinio. Budući da ništavost testamenta predstavlja novu činjenicu koja nije bila poznata ostavinskom sudu u vrijeme donošenja osporenog rješenja, to je razlog za ponavljanje ostavinskog postupka.
- 12.Apelacioni sud je naveo i da se u parničnom postupku ne može uručiti zakonski nasljedni dio, već se eventualno može samo utvrđivati koliki je taj dio ako je neko od nasljednika to osporio u ostavinskom postupku, a što nije slučaj u konkretnom postupku. Također, u parničnom postupku se ne može naložiti ni upis tužitelja kao vlasnika spornih nekretnina, već je to isključivo stvar ostavinskog postupka "koji se sada nastavlja i zaostavština ostavioca Kontić Alberta uručit će se njegovim zakonskim nasljednicima prema odredbama Zakona o nasljeđivanju".
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 13.Apelantica smatra da joj je osporenom Odlukom Apelacionog suda broj Gž-512/05 od 17. februara 2006. godine prekršeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Apelantica smatra da je Apelacioni sud pogrešno utvrdio da je sporni testament protivan prinudnim propisima, budući da se u odluci ne navodi kojem je to propisu protivan ovakav oblik testamenta. Apelantica navodi da se iz presude "samo posredno može zaključiti da sud utemeljenje za ovakav zaključak nalazi u Zakonu o nasljeđivanju", ali navodi da Zakon o nasljeđivanju "ni u jednoj odredbi ne govori o zajedničkom pismenom testamentu pred svjedocima, niti zabranjuje ovakav oblik usmenog testamenta". Budući da ga zakon ne zabranjuje, ne može se, prema apelanticinom mišljenju, smatrati da je ovakav oblik testamenta suprotan prinudnim propisima. Apelantica smatra da ovakvo tumačenje Apelacionog suda predstavlja proizvoljnu primjenu materijalnih propisa, budući da ni jedan pozitivni propis ne zabranjuje sačinjavanje testamenta na način na koji je sačinjen sporni testament. Također, apelantica navodi da sporni testament predstavlja jednostrane izjave volje apelantice i ostavioca, te da "činjenica da su ove jednostrane izjave volja date na jednom dokumentu ne mijenja karakter ovih izjava". Povredu prava na imovinu apelantica posebno ne obrazlaže.
b) Odgovor na apelaciju
- 14.Apelacioni sud osporava navode iz apelacije i navodi da je forma testamenta uvjet za njegovu punovažnost, jer je prema članu 65. Zakona o nasljeđivanju punovažan onaj testament koji je sačinjen u obliku utvrđenom u zakonu i pod uvjetima predviđenim zakonom. Zakon o nasljeđivanju propisuje da testament može biti sačinjen u formi svojeručno potpisanog testamenta pred svjedocima, te kao sudski i kao usmeni testament, dok zajednički testament o međusobnom nasljeđivanju ne predstavlja akt jednostrane izjave volje i nije zakonom propisan kao oblik testamenta. Stoga, kako navodi Apelacioni sud, ovakav testament ne može proizvesti pravno dejstvo, protivan je prinudnim propisima, tj. Zakonu o nasljeđivanju, te je stoga apsolutno ništav. Apelacioni sud smatra da apelantica nije konkretno navela u čemu vidi kršenje prava na pravično suđenje, budući da je imala pristup sudu, učestvovala je preko punomoćnika u postupku, data joj je mogućnost ravnopravnog raspravljanja u postupku i izvođenje dokaza, a ispoštovan je i zahtjev za suđenjem u razumnom roku. Apelacioni sud smatra da apelantica samo ponavlja žalbene navode na koje je taj sud odgovorio u osporenoj presudi, te predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije.
- 15.Tužitelj je umro 28. februara 2006. godine, pa je odgovor na apelaciju dostavio Borislav Pisarević, advokat iz Brčkog, navodeći da je bio punomoćnik tužitelja u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom, te da nasljednici tužitelja nisu opozvali datu punomoć. U odgovoru na apelaciju, tužiteljev punomoćnik je osporio navode iz apelacije budući da smatra da apelantica ničim nije potkrijepila navode o kršenju prava na pravično suđenje. Osim toga, navodi da je Apelacioni sud utvrdio ništavost testamenta zato što taj dokument nije bio u saglasnosti s odredbama Zakona o nasljeđivanju, već je imao formu sporazuma ostavioca i apelantice, dakle ugovora koji je prema Zakonu o nasljeđivanju izričito zabranjen.
V. Relevantni propisi
- 16.U Zakonu o nasljeđivanju ("Službeni list SRBiH" br. 7/80 i 15/85) relevantne odredbe glase:
"Član 7.
Zavještalac može testamentom raspolagati svojom imovinom na način i u granicama koji su određeni u zakonu.
Član 62.
Testament može sačiniti svako lice sposobno za rasuđivanje koje je navršilo 16 godina života.Š...Ć
Član 65.
Punovažan je onaj testament koji je sačinjen u obliku utvrđenom u zakonu i pod uvjetima predviđenim zakonom.
Član 67.
Zavještalac koji zna da čita i piše može sačiniti testament na taj način što će ispravu koju mu je neko drugi sastavio svojeručno potpisati u prisustvu dva svjedoka, izjavljujući pred njima da je to njegov testament.
Svjedoci će se potpisati na samom testamentu.
Član 80.
Poništenje testamenta zbog nedostatka oblika može tražiti poslije otvaranja naslijeđa samo lice koje koje ima pravni interes i to u roku od jedne godine od kada je saznalo za testament, a najdalje za deset godina od proglašenja testamenta.
Rok od jedne godine ne može početi da teče prije proglašenja testamenta.
Član 106.
Ništav je ugovor kojim neko ostavlja svoju zaostavštinu ili njen dio svome saugovaraču ili trećem licu.
Član 229.
Sud će prekinuti raspravljanje zaostavštine i uputiti stranke da povedu parnicu pred sudom i postupak pred organom uprave ako su među strankama sporne činjenice od kojih zavisi neko njihovo pravo.
Sud će postupiti u smislu prethodnog stava naročito ako su sporne:
- 1.činjenice od kojih zavisi pravo na nasljeđe, a naročito punovažnost ili sadržina testamenta Š...Ć."
- 17.U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89) relevantne odredbe glase:
"Član 103.
Ugovor koji je protivan ustavom utvrđenim načelima društvenog uređenja, prinudnim propisima Š...Ć ništav je ako cilj povrijeđenog dobra ukazuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Š...Ć
Član 109.
Na ništavost se pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svako zainteresirano lice.Š...Ć
Član 110.
Pravo na isticanje ništavosti ne gasi se."
- 18.U Zakonu o parničnom postupku Brčko Distrikta BiH ("Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH" br. 5/00, 1/01, 6/02 i 11/05) relevantne odredbe glase:
"Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svojem uvjerenju na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka.
Član 284.
(2) Bitna povreda odredaba parničnog postupka uvijek postoji:
Š...Ć
- 12.ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito ako je izreka presude nerazumljiva, ako proturječi sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga, ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi nejasni ili proturječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika."
VI. Dopustivost
- 19.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 20.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 21.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Apelacionog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 3. marta 2006. godine a apelacija je podnesena 4. aprila 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 22.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VI. Meritum
- 23.Apelantica pobija navedenu presudu tvrdeći da joj je njome povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
- 24.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Š...Ć
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 25.Postupak se u konkretnom slučaju odnosi na pravnu valjanost testamenta, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li spor pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 26.Apelantica se u suštini žali da je u konkretnom slučaju Apelacioni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i da je pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno da je osporena odluka Apelacionog suda proizvoljna i da nije jasno na kojim je važećim pravnim propisima zasnovana. U vezi s ovim navodima Ustavni sud ukazuje da, općenito, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Također, pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03 i Evropski sud za ljudska prava, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
- 27.Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena je i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02). Također, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost da se žali protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku, a omogućava se i javni nadzor nad "administriranjem pravde" i radom sudstva (idem).
- 28.Ukoliko se pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije posmatra u kontekstu važećeg pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini, onda se mora primijetiti da bitan segment prava na pravično suđenje čini brižljiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica utvrđenih u postupku pred redovnim sudovima (vidi, mutatis mutandis, već citiranu odluku Ustavnog suda broj AP 5/05). Ovo je jedna od temeljnih odredaba u vezi sa izvođenjem i ocjenom dokaza koja se nalazi u svim važećim procesnim zakonima u Bosni i Hercegovini, pa i u Zakonu o parničnom postupku Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: ZPP BDBiH) u kojem odredba člana 8. propisuje da će sud odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane "prema svojem uvjerenju na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka". Propust da ovo učini predstavljao bi bitnu povredu odredaba parničnog postupka, prema članu 284. stav 2. tačka 12. ZPP BDBiH.
- 29.U konkretnom slučaju, Apelacioni sud je, razmatrajući žalbu protiv prvostepene presude, zaključio da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje tako što je saglasnu izjavu apelantice i ostavioca o uzajamnom nasljeđivanju ocijenio punovažnim testamentom, te da je zbog toga pogrešno primijenio i materijalno pravo, naročito u vezi sa pitanjem zastare potraživanja. Apelacioni sud je vrlo detaljno i jasno obrazložio svoj zaključak da Zakon o nasljeđivanju ne poznaje zajednički, odnosno uzajamni testament kao dozvoljeni oblik testamenta. Naime, testament je prema zakonu lični, strogo formalni akt i mora biti sačinjen u jednom od oblika predviđenih zakonom. Apelacioni sud je u vezi sa ovim pitanjem vrlo pažljivo analizirao Zakon o nasljeđivanju i zaključio je da je prema pozitivnom pravu testament jednostrana izjava volje, te da navedeni zakon propisuje samo individualni testament za sve oblike testamenta predviđene u zakonu. Zbog toga je Apelacioni sud ocijenio da saglasna izjava volje apelantice i ostavioca u konkretnom slučaju ima suštinski karakter ugovora budući da je ugovor o nasljeđivanju ex lege ništav pravni posao, na šta sud, prema Zakonu o obligacionim odnosima, pazi po službenoj dužnosti, a pravo na isticanje ništavosti se ne gasi, Apelacioni sud je zaključio da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je za tužitelja nastupila zastara. Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud pažljivo razmotrio sve izvedene dokaze i argumente obje strane u postupku, kao i relevantne materijalno-pravne propise, te da je za svoju odluku dao jasne i razumljive razloge, zbog čega u osporenoj odluci nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost bilo kod utvrđivanja i ocjene činjenica ili kod primjene materijalnog prava. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi iz apelacije da nije jasno na kojim je propisima Apelacioni sud zasnovao svoju odluku i da nisu jasni razlozi na kojima je osporena odluka utemeljena.
- 30.Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud izvršio svoju obavezu da navede razloge na kojima je zasnovao odluku i da osporena presuda sadrži obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, iz čega jasno proizlazi da su strane u postupku uživale pravo da u postupku pred sudom budu saslušane na pravičan i ravnopravan način.
- 31.Na osnovu svega izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
- 32.U svjetlu navedenih zaključaka u vezi sa pravom na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitati eventualno kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
- 33.Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je sud u osporenoj odluci dao zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge iz kojih je vidljivo da je sud cijenio sve izvedene dokaze i relevantne argumente obje strane u postupku, kao i relevantne materijalno-pravne propise.
- 34.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 35.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.