USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 13. septembra 2007. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 86/07
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 3/06, rješavajući apelaciju Mire Koprivica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 59. stav 2. alineja 2. te člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, sutkinja
Krstan Simić, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija Mire Koprivica podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-361/03 od 29. septembra 2005. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju broj Gž-22/03 od 25. februara 2003. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj P-384/01 od 30. oktobra 2001. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Mire Koprivica podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-361/03 od 29. septembra 2005. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju broj Gž-22/03 od 25. februara 2003. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj P-384/01 od 30. oktobra 2001. godine u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine te član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Mira Koprivica (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bileće podnijela je 4. januara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-361/03 od 29. septembra 2005. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-22/03 od 25. februara 2003. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-384/01 od 30. oktobra 2001. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda, te učesnika u postupku, Republike Srpske - Ministarstvo odbrane (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 6. januara 2006. godine dostavljanje odgovora na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 18. januara 2006. godine, a tuženi su svoje odgovore dostavili uz pomoć Pravobranilaštva RS-a, sjedište zamjenika pravobranioca u Trebinju, 21. februara 2007. godine, a Vlada RS-a 27. februara 2007. godine.
- 4.Okružni i Osnovni sud nisu dostavili odgovor na apelaciju.
- 5.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda dostavljen je apelantici 31. januara 2007. godine, a odgovori tuženog (Pravobranilaštvo RS-a i Vlada RS-a) 11. jula 2007. godine.
III. Činjenično stanje
- 6.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 7.Presudom Osnovnog suda broj P-384/01 od 30. oktobra 2001. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-22/03 od 25. februara 2003. godine, odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi isplati nematerijalnu štetu u iznosu od 7.000 KM i materijalnu štetu na ime troškova crnine u iznosu od 750 KM zbog pogibije njezinog brata koji je poginuo kao pripadnik Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: VRS). Prvostepeni sud je utvrdio da je apelanticin pokojni brat, Rade Grkavac, poginuo 30. juna 1993. godine, a da se apelantica prije podnošenja tužbe sudu, 27. jula 2001. godine, u smislu odredbe člana 156. Zakona o vojsci, pismenim zahtjevom nije obraćala Vojnom pravobranilaštvu VRS za obeštećenje izvan spora. Sud je zaključio da je prigovor tuženog o zastari potraživanja osnovan i svoju odluku je zasnovao na članu 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), obrazlažući da je tužba podnesena nakon isteka subjektivnog roka od tri godine od kada je apelantica kao oštećena saznala za štetu, a u svakom slučaju i od 19. juna 1996. godine kao dana donošenja odluke Narodne skupštine Republike Srpske o ukidanju neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja. Pri tome, prvostepeni sud je ocijenio da se zastarjelost potraživanja naknade štete u konkretnom slučaju ne može cijeniti i sa stanovišta primjene člana 377. ZOO, jer se poseban rok zastarjelosti potraživanja naknade štete propisan navedenom zakonskom odredbom može primijeniti samo kada je pravosnažnom osuđujućom presudom krivičnog suda utvrđeno postojanje krivičnog djela i odgovornost konkretnog učinioca krivičnog djela. Također je navedeno da je neosnovano apelanticino pozivanje na praksu sudova Jugoslavije, jer njihova praksa vezana za štete prouzrokovane pripadnicima bivše JNA (pogibija, ranjavanje) u oružanim sukobima s formacijama bivših republika SFRJ do dana kada ih je Generalna skupština OUN-a međunarodno priznala, 22. maja 1992. godine, tretiraju se kao štete prouzrokovane krivičnim djelom oružane pobune iz člana 124. Krivičnog zakona Jugoslavije, te njihovo potraživanje zastarijeva u roku od 15 godina. Također, pravno shvaćanje građanskog odjeljenja Vrhovnog suda Srbije ne može se primijeniti u ovom slučaju, jer je Generalna skupština OUN-a priznala Bosnu i Hercegovinu 22. maja 1992. godine, a apelanticin brat je poginuo 30. juna 1993. godine.
- 8.Okružni sud je razmatrajući apelanticinu žalbu protiv prvostepene presude utvrdio da u provedenom postupku nije bilo povreda parničnog postupka, da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, a materijalno pravo također pravilno primijenjeno. Naime, Okružni sud je cijenio i ostale apelanticine žalbene prigovore, pa i prigovor ukazan na trajnu zajednicu života u smislu zajednice rada, življenja i trošenja dobara apelantice i njezinog brata i nakon njezine udaje 1992. godine, cijeneći pri tome i emotivnu vezu bez obzira i na odvojeno življenje, ali je našao da oni kod osnovanosti prigovora zastarjelosti potraživanja naknade štete ne bi doveli do donošenja drugačije odluke. Imajući u vidu da je apelanticin brat kao pripadnik VRS poginuo 30. juna 1993. godine, Okružni sud je istakao da se ne može prihvatiti kao osnovan apelanticin žalbeni prigovor da je šteta prouzrokovana radnjom koja u sebi sadrži elemente krivičnog djela, pogotovo pozivajući se na pravnu praksu Vrhovnog suda Srbije koja se zaista i odnosi na štete prouzrokovane pripadnicima bivše JNA u oružanim sukobima s formacijama bivših republika SFRJ do dana njihovog međunarodnog priznanja, izvršenjem krivičnog djela oružane pobune iz člana 124. KZ. Okružni sud je zaključio da je apelantica propustila rok za podnošenje tužbe, jer je sudu podnijela tužbu 27. jula 2001. godine, te je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
- 9.Presudom Vrhovnog suda broj Rev-361/03 od 29. septembra 2005. godine apelanticina revizija protiv Presude Okružnog suda broj Gž-22/03 od 25. februara 2003. godine odbijena je kao neosnovana. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da su nižestepeni sudovi, polazeći od utvrđenih činjenica, zaključili da je apelanticino potraživanje za naknadu nematerijalne štete zbog smrti bliskog lica zastarjelo i da se zastarjelost potraživanja naknade štete u ovom slučaju ne može cijeniti sa stanovišta primjene člana 377. ZOO zato što se poseban rok zastarjelosti potraživanja naknade štete prema ovoj odredbi može primijeniti kada je pravosnažnom osuđujućom presudom krivičnog suda utvrđeno postojanje krivičnog djela i odgovornosti konkretnog učinioca krivičnog djela. Pored toga, Vrhovni sud navodi da se izuzetno, u smislu člana 12. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), može utvrđivati postojanje krivičnog djela iz kojeg je šteta nastala samo ako je krivični postupak obustavljen ili se nije mogao pokrenuti zbog toga što je okrivljeni umro, duševno obolio ili zbog toga što je učinilac krivičnog djela amnestiran ili pomilovan, ili ako postoje druge okolnosti koje isključuju njegovu krivičnu odgovornost ili krivično gonjenje. Kako se u konkretnom slučaju ne radi o nabrojanim izuzecima, nema mjesta primjeni člana 377. ZOO.
- 10.Vrhovni sud je pored navedenog istakao da je sporno pitanje, a na čemu insistira apelanticina revizija, je li parnični sud u smislu člana 12. ZPP-a ovlašten utvrditi je li šteta uzrokovana krivičnim djelom nepoznatog izvršioca u okolnostima ratnih sukoba na prostoru bivše SR BiH u periodu od aprila 1992. godine do kraja 1995. godine. Vrhovni sud je naveo da je parnični sud na to ovlašten samo u slučaju kada su postojale određene procesne smetnje zbog kojih se nije mogao protiv određenih počinilaca provesti krivični postupak i jedino tada je parnični sud ovlašten sam ispitati je li šteta pričinjena takvim radnjama koje sadrže biće krivičnog djela. U konkretnom slučaju, Vrhovni sud navodi da je drugostepeni sud pravilno zaključio da je prouzrokovanje štete nastalo u toku borbenih dejstava vatrenim oružjem između vojnih jedinica VRS i Vojske Federacije BiH čiji su pripadnici iz različitih vatrenih oružja istovremeno pucali jedni na druge u vrijeme kada je na području bivše SRBiH bila proglašena neposredna ratna opasnost, a zatim i ratno stanje, a da je apelanticin brat kao pripadnik vojne jedinice VRS poginuo, te da nije bilo moguće da se u takvim ratnim okolnostima utvrdi postojanje krivičnog djela ubistva određenog lica, pa stoga ne postoje nikakve mogućnosti utvrđivanja činjenica iz kojih bi se moglo zaključiti da je određeno lice počinilo to krivično djelo. Prema navodima apelanticine revizije, u sudskom postupku pred prvostepenim sudom apelanticinim roditeljima je dosuđena naknada nematerijalne štete zbog smrti bliskog lica, pok. Rade Grkavca. Međutim, Vrhovi sud je posebno naveo da nije osnovan apelanticin prigovor da je time tuženi priznao dug i da je u smislu člana 387. ZOO došlo do prekida toka zastarjelosti, jer prema članu 387. ZOO zastarijevanje se prekida kada dužnik prizna dug. Iz ove odredbe proizlazi da dužnik mora priznati dug, a priznanje mora biti takvo da se njime na nedvosmislen način izrazi dužnikova volja da dug zaista priznaje. U ovom slučaju, da je i tačna tvrdnja revizije da je tuženi priznao dug u parnici koja je dovršena pred prvostepenim sudom prema tužbi apelanticinih roditelja, a koju naknadu nematerijalne štete u ovoj parnici zahtjevom traži i apelantica, takvo priznanje se ne odnosi na apelanticu koja u toj parnici nije učestvovala kao stranka u postupku. Vrhovni sud je ocijenio da je iz navedenih razloga apelanticina revizija neosnovana.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 11.Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelantica vidi u tome "što joj nije bila osigurana pravičnost suđenja u skladu sa zakonom, odnosno pristup sudu nije bio suštinski i djelotvoran, kao i što su osporene odluke rezultat proizvoljne primjene materijalnih propisa". Apelantica ističe da je u konkretnom slučaju trebao biti primijenjen duži rok zastare prema članu 377. ZOO (potraživanje naknade štete uzrokovane krivičnim djelom), te da je pogrešno što sudovi nalaze da je za primjenu ovog pravnog osnova potrebno postojanje pravosnažne presude o osudi za krivično djelo. Apelantica također navodi da je trebao biti primijenjen i institut priznanja duga prema članu 387. ZOO predlažući da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu navedenih prava, ukine osporene presude i predmet vrati na ponovni postupak.
b) Odgovori na apelaciju
- 12.Vrhovni sud osporava navode iz apelacije ističući da su razlozi za apelanticino osporavanje presude Vrhovnog suda identični onim koje je ona navela i u reviziji protiv drugostepene presude povodom koje je donesena osporena odluka. Vrhovni sud u cijelosti ostaje kod datih razloga i navoda kako u pogledu činjenica tako i u pogledu materijalnog prava navedenog u osporenoj presudi.
- 13.Pravobranilaštvo RS-a, kao zakonski zastupnik tuženog, navodi da je svoj stav iznijelo u odgovoru na tužbu, kao i u toku postupka smatrajući da ne postoji povreda prava na pravično suđenje. U tom smislu ostaje i kod odgovora na apelaciju.
- 14.Vlada RS-a u odgovoru na apelaciju između ostalog navodi da je prije svega uočljivo da apelantica ne navodi eksplicitno u čemu se sastoji navodna povreda prava na imovinu, ali iz predmeta spora proizlazi da je apelantica očekivala da će imovinu steći in future. S tim u vezi, ističe da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja za stjecanje imovine u budućnosti. Što se tiče merituma, apelantica ističe da je navodna povreda člana 6. Evropske konvencije nastupila zbog toga što joj "nije osigurana pravičnost suđenja" i što "pristup sudu nije bio suštinski djelotvoran", kao i da je "primjena materijalnih propisa bila očigledno proizvoljna" bez navođenja činjenica, odnosno dokaza u čemu se sastoji "nepravičnost suđenja". Tuženi smatra da apelantica nije dala niti jedan argument o povredi prava iz člana 6. Evropske konvencije ističući da se djelotvornost pristupa sudu sastoji u tome da omogući nadležnom organu baviti se suštinom predmeta, te da djelotvornost ne ovisi o povoljnom ishodu za apelanta. Tuženi predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana, jer ne postoje povrede apelanticinih prava.
V. Relevantni propisi
- 15.U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
"Član 376. stav 1.
(1) Potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
Član 377. stav 1.
(1) Kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru krivičnog gonjenja.
Član 387. stav 1.
(1) Zastarijevanje se prekida kad dužnik prizna dug."
- 16.U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 58/03) relevantne odredbe glase:
"Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 12.
Kad odluka suda ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno.
Odluka suda o prethodnom pitanju ima pravno dejstvo samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno.
U parničnom postupku sud je u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi proglašava krivim."
VI. Dopustivost
- 17.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 18.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 19.Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u dijelu koji se odnosi na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini."
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
"Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
- 9.apelacija je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom."
- 20.Pojam "imovina" prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, kao i Ustavnog suda, podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine). Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu ili imovinu za koju apelant ima "opravdano očekivanje" da će je dobiti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pine Valley Developments Ltd i drugi, presuda od 29. novembra 1995. godine, serija A, broj 332, tačka 31). Međutim, ovaj pojam ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanje imovine u budućnosti npr. kroz nasljedstvo (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 12/01 od 25. februara 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/02). Dakle, garancije prava na imovinu mogu se primijeniti samo na postupke koji imaju za predmet spora "imovinu" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a ne i na postupke u kojima apelant tek nastoji sebi osigurati pravo na stjecanje imovine. U konkretnom slučaju, apelantica je tražila da joj se utvrdi pravo na naknadu nematerijalne i materijalne štete.
- 21.Na osnovu toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju predmet parničnog postupka nije bila apelanticina postojeća "imovina", niti se može govoriti o "opravdanom očekivanju" stjecanja imovine koja bi uživala zaštitu prava na imovinu. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju nedozvoljena, jer je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
- 22.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-361/03 od 29. septembra 2005. godine protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu Vrhovnog suda apelantica je primila 7. novembra 2005. godine, a apelacija je podnesena 4. januara 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 23.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 24.Apelantica osporava navedene presude tvrdeći da joj je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom."
- 25.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 25.
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza (...) svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 26.Postupak se u konkretnom slučaju odnosi na naknadu nematerijalne i materijalne štete, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li spor pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 27.Apelantica se u suštini žali da joj "nije bila osigurana pravičnost suđenja u skladu sa zakonom, odnosno da pristup sudu nije bio suštinski i djelotvoran, te da su osporene odluke rezultat proizvoljne primjene materijalnog prava", jer nije primijenjen duži rok zastarjelosti kada se radi o potraživanju naknade štete uzrokovane krivičnim djelom prema članu 377. ZOO, niti je primijenjen institut priznanja duga iz člana 387. ZOO.
- 28.Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6. Evropske konvencije osigurava svakome pravo da bilo koji pravni zahtjev u vezi sa svojim građanskim pravima i obavezama iznese pred sud. "Pravično suđenje" uključuje mnoge aspekte sudskog postupka kao što su, između ostalih, pravo na pristup sudu i obrazloženje presude. Za ostvarenje prava na pristup sudu potrebno je osiguranje pristupa sudu pune jurisdikcije za odlučivanje o predmetu spora što znači da se mora raditi o sudu koji ima nadležnost odlučiti o samom meritumu spora tj. raspravljati i o činjeničnim i o pravnim pitanjima. Član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji ovisi o prirodi odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu obrazložiti svoje odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36. i mutatis mutandis Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena je i pokazati da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02). Također, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost žaliti se protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku, a omogućava se i javni nadzor nad "administriranjem pravde" i radom sudstva (idem).
- 29.Ustavni sud uočava da je apelantici u rješavanju njezinog tužbenog zahtjeva bio dostupan sudski nadzor i to u tri instance pune jurisdikcije. Vrhovni sud je razmatrajući reviziju protiv drugostepene presude zaključio da je revizija neosnovana. Vrhovni sud i nižestepeni sudovi su vrlo detaljno i jasno obrazložili svoje zaključke vezane za pitanje zastare potraživanja, pitanje je li parnični sud u smislu člana 12. ZPP-a ovlašten utvrditi je li šteta uzrokovana krivičnim djelom nepoznatog izvršioca u okolnostima ratnih sukoba, te pitanje mogućnosti primjene čl. 377. i 387. ZOO. Vrhovni sud i nižestepeni sudovi su u vezi s ovim pitanjima veoma pažljivo analizirali ZOO i ZPP-a i zaključili da je apelantica propustila rok za podnošenje tužbe, odnosno da je tužbu podnijela nakon isteka roka od tri godine koji je propisan članom 376. stav 1. ZOO, da se zastarjelost potraživanja naknade štete u konkretnom slučaju ne može cijeniti sa stanovišta člana 377. ZOO, niti se može primijeniti institut priznanja duga prema članu 387. ZOO. Ustavni sud smatra da su sudovi detaljno razmotrili sve izvedene dokaze i argumente obje strane u postupku, kao i relevantne materijalno-pravne propise, te da su za svoje odluke dali jasne i razumljive razloge zbog čega u osporenim odlukama nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost kod primjene materijalnog prava.
- 30.Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da su sudovi izvršili svoju obavezu navođenja razloga na kojima su zasnovali odluke i da osporene presude sadrže obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, iz čega jasno proizlazi da su strane u postupku uživale pravo da u postupku pred sudom budu saslušane na pravičan i ravnopravan način. Također, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi iz apelacije da apelantica nije imala pravičan postupak, odnosno suštinski i djelotvoran pristup sudu, te da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.
- 31.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
- 32.Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je apelantici u toku sudskog postupka pred tri sudske instance data mogućnost da na ravnopravan način sa suprotnom strankom iznese svoje navode, činjenice i dokaze, a osporene presude su rezultat nepristranog i neovisnog rada suda koji nije arbitrarno, niti pogrešno protumačio i primijenio zakonske propise.
- 33.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 34.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.