Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

ODLUKA O MERITUMU

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 663/04, rješavajući apelaciju Ružice Bezbradica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 13. oktobra 2005. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU

Usvaja se apelacija Ružice Bezbradica.

Utvrđuje se povreda člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukidaju se Presuda Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-1955/03 od 5. maja 2004. godine i Presuda Općinskog suda u Zavidovićima broj P-127/03 od 8. septembra 2003. godine.

Predmet se vraća Općinskom sudu u Zavidovićima, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Općinskom sudu u Zavidovićima da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Ružice Bezbradica podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-1955/03 od 5. maja 2004. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima broj P-127/03 od 8. septembra 2003. godine u odnosu na član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Ružica Bezbradica (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zavidovića podnijela je 30. jula 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1955/03 od 5. maja 2004. godine. Apelantica je 12. novembra i 21. decembra 2004. godine podnijela dopune apelacije.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. stav 1. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) zatraženo je 2. marta 2005. godine da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Odgovor na apelaciju Kantonalni sud je dostavio 22. marta 2005. godine, a Općinski sud je 16. marta 2005. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 21. stav 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Javne ustanove Dom zdravlja sa poliklinikom Zavidovići (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 2. marta 2005. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
  • 5.
    Tuženi je 21. marta 2005. godine dostavio odgovor na apelaciju.
  • 6.
    Na osnovu člana 25. stav 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženog su 21. juna 2005. godine dostavljeni apelantici.

III. Činjenično stanje

  • 7.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 8.
    Općinski sud je Presudom broj P-127/03 od 8. septembra 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1955/03 od 5. maja 2004. godine, odbio apelanticin tužbeni zahtjev protiv tuženog. U tužbenom zahtjevu je traženo da se utvrdi da je apelantica stekla stanarsko pravo na stanu u Ulici Safvet-bega Bašagića bb u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: sporni stan), zatim, da se utvrdi da su prostorije površine 62 m (sporni stan) iznad gradske apoteke namijenjene za stanovanje, te da je tuženi dužan apelantici dopustiti ulazak u posjed stana i omogućiti joj da sporni stan otkupi. U postupku pred prvostepenim sudom utvrđene su sljedeće činjenice: da je sporni stan izgrađen na temelju ugovora o udruživanju sredstava između OOUR-a "Izvoz-uvoz" Zavidovići (tadašnjeg poslodavca apelanticinog supruga) i tuženog, zaključenog 24. aprila 1983. godine, u kojem je regulirano da ugovorne strane udružuju sredstva za rješavanje stambenih potreba bračnih drugova Bezbradica i da se tuženi obavezuje da sporni stan po izgradnji bude dodijeljen apelantici, ali da se ugovor smatra zakonitim i ukoliko sporni stan bude dodijeljen nekom drugom radniku uz obavezu da tuženi nadoknadi udružiocu sredstava uloženi iznos novca. Nakon izgradnje sporni stan je dodijeljen apelantici na temelju Rješenja tuženog broj 01/823.a/83 od 17. jula 1983. godine. U rješenju je propisano da će apelantica zaključiti ugovor o korištenju stana u kojem će se pobliže regulirati prava i obaveze ugovornih strana. Apelantica nije zaključila ugovor o korištenju spornog stana. Ona je sporni stan koristila sa porodicom do 16. septembra 1992. godine, kada ga je napustila zbog ratnih okolnosti. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da apelantica, s obzirom da je utvrđeno da nije zaključila ugovor o korištenju spornog stana, u smislu člana 11. Zakona o stambenim odnosima, nije ispunila uvjet za stjecanje stanarskog prava na spornom stanu. Zatim, u obrazloženju je navedeno da je utvrđeno u postupku da je tuženi sporni stan svojim internim aktima odredio kao stan namijenjen za službene potrebe, te da se s tim u vezi sporni stan ne smatra stanom u smislu člana 4. stav 1. tačka 3. Zakona o stambenim odnosima. Tu činjenicu prvostepeni sud je utvrdio i na osnovu popisa stanova i poslovnih prostora Doma zdravlja Zavidovići koji je sačinio SIZ stanovanja Zavidovići 31. decembra 1991. godine, u kojem nije bio naveden sporni stan, kao i dopisa JKP "Radnik" Zavidovići od 20. jula 2003. godine, u kojem je navedeno da je uvidom u evidenciju stanova prije 1992. godine utvrđeno da se apelantica i njen suprug ne vode kao korisnici stanova u vlasništvu Doma zdravlja Zavidovići. Također je zaključeno u prvostepenoj presudi da redovni sud ne može promijeniti namjenu spornog stana koji je bio određen kao stan za službene potrebe, jer o tome odlučuje vlasnik stana svojim općim aktom, što je u konkretnom slučaju tuženi i učinio svojim Pravilnikom. U obrazloženju presude je, dalje, navedeno da je tuženi odlukom broj 01-235/00 od 28. marta 2000. godine promijenio namjenu dva stana koji se nalaze u zgradi u kojoj je i sporni stan. Stanovi za službene svrhe postali su stanovi za rješavanje stambenih potreba radnika. Prvostepeni sud je zaključio da ta činjenica ne obavezuje tuženog da apelantici proda sporni stan koji se nalazi u istoj zgradi s obzirom na to da spornom stanu nije nikada promijenjena namjena. S obzirom na navedene tvrdnje, redovni sudovi su zaključili da apelantica na spornom stanu ne može steći stanarsko pravo, odnosno ne može otkupiti sporni stan.
  • 9.
    Odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Komisija za imovinske zahtjeve) broj 522-1711/1/1 od 28. januara 2003. godine, koja je potvrđena Odlukom Komisije za imovinske zahtjeve broj R-522-1711-1/ 1-90-1703 od 14. oktobra 2003. godine, potvrđeno je da je apelantica bila u posjedu spornog stana 1. aprila 1992. godine. Apelantica je na temelju te odluke uvedena u posjed spornog stana 19. novembra 2003. godine, ali sporni stan trenutno ne koristi, jer živi sa porodicom u Somboru, gdje je i zasnovala stalni radni odnos u Medicinskom centru "Radivoj Simonović" na radnom mjestu specijaliste pedijatra. Apelantica je 5. novembra 2002. godine podnijela prijavu na oglas za radno mjesto specijaliste pedijatra kod tuženog. Putem telefona apelantica je 27. novembra 2003. godine pozvana da se javi na posao. Apelantica je tražila prolongiranje roka za prelazak na posao kod tuženog s obzirom na to da je 27. novembra 2003. godine pozvana da se javi na posao 1. decembra 2003. godine. Apelantica je dopisom tuženog, koji je primila 12. decembra 2003. godine, obaviještena da se, radi zaključenja ugovora o radu na radno mjesto ljekara specijaliste, javi na posao kod tuženog najkasnije do 24. decembra 2003. godine, te da će se, ukoliko se ne javi na posao do tog datuma, smatrati da je odustala od zaključenja ugovora o radu. Nakon prijema poziva na posao apelantica je poslala tuženom dopis u kojem ga je obavijestila da kod svog novog poslodavca, prema ugovoru o radu, ima otkazni rok od šest mjeseci koji mora ispoštovati i da to tuženi uvaži ukoliko je njihova ponuda za posao ozbiljna.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 10.
    Apelantica je navela da joj je osporenim presudama onemogućeno da se sa svojom porodicom vrati u svoj dom iz Sombora, gdje živi kao podstanar u teškim uvjetima, čime je povrijeđeno njeno pravo na poštivanje doma, koje garantiraju član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica je, zatim, navela da je zakonito koristila sporni stan punih osam godina, uz prešutnu saglasnost tuženog, i ispunjavala sve obaveze koje proistječu iz stanarskog prava, što je tuženi prihvatao i nije ničim osporavao. Apelantica je navela i to da postoje određeni dokazi koje redovni sudovi nisu uopće ili nisu dovoljno ocijenili iz kojih je vidljivo da je prvobitna namjera tuženog bila da riješi apelanticino stambeno pitanje, da se radilo o stambenim, a ne o poslovnim prostorijama, te da se ona u potpunosti ponašala kao nosilac stanarskog prava što je tuženi i prihvatao. U apelaciji je navedeno i to da redovni sudovi u svojim odlukama uopće nisu ocijenili kao ključne dokaze prvostepenu i drugostepenu odluku Komisije za imovinske zahtjeve, kojom joj je vraćen sporni stan u posjed i priznato stanarsko pravo. Apelantica je, također, navela da je bila diskriminirana u uživanju prava na poštivanje njenog doma iz člana 8. Evropske konvencije, jer je u postupku povrata spornog stana i u postupku po zahtjevu za otkup spornog stana ukazivala na činjenicu da je tuženi, kao vlasnik zgrade u kojoj se nalazi i sporni stan, omogućio otkup dva stana drugim zaposlenicima u toku 2001. godine, ali ne i apelantici. Apelantica je na kraju navela da je osporenim presudama povrijeđeno i njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

b) Odgovor na apelaciju

  • 11.
    Kantonalni sud je naveo da su navodi apelacije neosnovani, te da nije došlo do povreda prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, jer se sporni stan ne može smatrati njenim "domom" s obzirom na to da ona na tom stanu nikada nije stekla stanarsko pravo u smislu člana 11. Zakona o stambenim odnosima. Također, kako je u odgovoru dalje navedeno, sporni stan se ne može smatrati ni apelanticinom imovinom s obzirom na to da ona nije stekla stanarsko pravo, jer samo stanarsko pravo stečeno na zakonit način, u smislu člana 11. Zakona o stambenim odnosima, predstavlja ekonomsku vrijednost, odnosno imovinu lica koje je to pravo steklo. Što se tiče apelanticinih navoda da je diskriminirana, jer je tuženi omogućio otkup dva stana drugim uposlenicima u istoj zgradi u kojoj se nalazi i sporni stan, Kantonalni sud ih smatra neistinitim. Naime, kako se u odgovoru navodi, apelantica u postupku pred redovnim sudovima nije iznijela takve tvrdnje, pa se ti sudovi nisu ni mogli baviti pitanjem da li je tuženi postupio nejednako u istim ili sličnim situacijama kao što je apelanticina. Osim toga, u vezi s tim navodima apelantica nije ponudila nikakve dokaze, pa su njeni navodi paušalni i ne mogu se uvažiti kao osnovani.
  • 12.
    Općinski sud je naveo da su u apelaciji navedeni razlozi koji se mogu upotrijebiti za podnošenje žalbe ili vanrednog pravnog lijeka, jer pravni stav suda koji ne odgovara apelantici ne znači povredu njenih Ustavom zaštićenih prava. S obzirom na to da su u apelaciji ponovljeni žalbeni navodi, Općinski sud je predložio da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.
  • 13.
    U odgovoru na apelaciju tuženi je naveo da nije nijednom svojom radnjom ugrozio apelanticina ustavna prava na koja se poziva u apelaciji, te smatra da su redovni sudovi donijeli pravičnu i na zakonu zasnovanu odluku. Tuženi je naveo da je sporni stan općim aktima bio namijenjen za službenu upotrebu, odnosno za stanovanje zaposlenika tuženog, zbog čega se sporni stan, kao i još nekoliko stanova u krugu tuženog nisu nalazili na spisku stanovanja tadašnjeg SIZ-a na kojima se stjecalo stanarsko pravo. Tuženi je, također, naveo da su ovi stanovi bili namijenjeni za rješavanje problema smještaja njegovih zaposlenika za vrijeme trajanja radnog odnosa, posebno doktora, jer se radi o deficitarnom kadru koji će raditi za onu ustanovu koja mu osigura smještaj. Činjenica da je apelantica plaćala komunalne troškove je nesporna, kako se dalje navodi u odgovoru, ali to je neodvojiv dio stanovanja u bilo kojem prostoru, pa tako i u stanu u poslovnoj zgradi, i to nije odlučan faktor za stjecanje i potvrđivanje stanarskog prava. Tuženi je, također, naveo da je odlukom Komisije za imovinske zahtjeve samo potvrđeno da je ona bila u posjedu stana 1. aprila 1992. godine. Nakon stupanja u posjed spornog stana, 19. novembra 2003. godine, navodi se u odgovoru, apelantica se nije uselila u stan iako u apelaciji navodi da je bila primorana biti podstanar u Srbiji, jer ne može stupiti u posjed spornog stana. Iz zapisnika o primopredaji stana broj 03/17-23-2390/03 od 19. novembra 2003. godine je vidljivo da je apelantica stupila u posjed stana, ali, kako tuženi navodi, stan je zaključan od perioda primopredaje i apelantica nema namjeru da se vrati u sporni stan. Tuženi smatra da nije povrijeđeno apelanticino pravo na dom, jer se sporni stan, u smislu člana 4. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, ne smatra stanom, a apelantica nije nikada ni zaključila ugovor o korištenju spornog stana u smislu člana 11. Zakona o stambenim odnosima. Što se tiče apelanticinih navoda o povredi člana 14. u vezi sa članom 8. Evropske konvencije, tuženi je naveo da su neosnovani, jer su na dva stana, od ukupno četiri, u zgradi u kojoj je i sporni stan korisnici stekli stanarsko pravo i pravo otkupa tek 2000. godine, kada je odlukom tuženog promijenjena namjena tih prostorija. Tuženi je kao dokaz o tome da apelantica nije diskriminirana u uživanju svojih prava naveo i to da joj je nudio zaposlenje i primio je u radni odnos, o čemu je apelanticu i obavijestio svojim dopisima 2003. godine, ali apelantica je tu mogućnost odbila. Sve to, prema mišljenju tuženog, ukazuje na to da apelantica nije zbog radnji tuženog, odnosno odluka redovnih sudova, primorana da živi kao podstanar u teškim materijalnim i zdravstvenim uvjetima, jer je imala priliku da zasnuje radni odnos i sa porodicom živi u stanu u čijem je posjedu od 19. novembra 2003. godine i da kao zaposlenik tuženog stekne sva prava kao i ostali zaposlenici. Tuženi je naveo da apelantica nema namjeru da živi u spornom stanu, nego isključivo da stekne materijalnu korist. Zbog svega navedenog, tuženi je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

  • 14.
    Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH", br. 14/84 i 12/87 i "Službene novine Federacije BiH", broj 36/98)

Član 2.

"Građanin koji se uselio u stan u društvenom vlasništvu na osnovu akta koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan (u daljnjem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo da taj stan, pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom, trajno i nesmetano koristi."

Član 4. stav 1. tačka 3. i stav 2.

"Ne smatraju se stanom u smislu ovog zakona:

  • 3)
    stanovi za vršenje službene dužnosti koji se kao namjenski utvrde samoupravnim sporazumom, odnosno općim aktom davaoca stana na korištenje (stanovi u zgradama kazneno-popravnih organizacija, u krugu vojnih kasarni i u drugim vojnim objektima, na aerodromima, u željezničkim stanicama, ložionicama i slično, stanovi za čuvare pruga, puteva, brana, vodoprivrednih objekata, za domare, nadstojnike zgrada-kućepazitelje, nadzornike zgrada, ložače i slično, stanovi u školskim zgradama, u zdravstvenim ustanovama i slično).

Korisnici prostorija, odnosno stanova iz prethodnog stava stječu u njihovom korištenju samo prava utvrđena samoupravnim sporazumom, odnosno općim aktom davaoca stana na korištenje i prava utvrđena ugovorom."

Član 11. u relevantnom dijelu glasi:

"Stanarsko pravo građanin stječe danom zakonitog useljenja u stan.

Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan Š...Ć."

VI. Dopustivost

  • 15.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 16.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 17.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-1955/03 od 5. maja 2004. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 4. juna 2004. godine a apelacija Ustavnom sudu podnesena je 30. jula 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 18.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 19.
    Apelantica pobija navedenu presudu, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njeno pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

a) Pravo na poštivanje doma

Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

....

  • f)
    Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku."

Član 8. Evropske konvencije glasi:

"Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih."

  • 20.
    Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C).
  • 21.
    Da bi se utvrdilo da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi da li je sporni stan predstavljao apelanticin "dom" u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije.
  • 22.
    Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 46. f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 24/99). Također, Ustavni sud je usvojio stav da se "domom" u smislu člana 8. Evropske konvencije može smatrati i stan u koji se uselilo neko lice na temelju rješenja o dodjeli stana, čak i ukoliko nije zaključilo ugovor o korištenju stana (vidi, mutatis mutandis, Odluku Ustavnog suda broj U 102/03 od 14. oktobra 2004. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/04).
  • 23.
    Evropski sud za ljudska prava u svojoj praksi u jednom slučaju o tome da li je kuća u kojoj su podnosioci predstavke živjeli, a koja je bila u njihovom vlasništvu, posebno je ocjenjivao koliko je bila čvrsta, odnosno trajna veza podnosilaca predstavke sa tom kućom. Kao ključni element je smatrana i činjenica da su se oni stvarno vratili u svoju kuću sa namjerom da tu trajno ostanu kada se za to steknu formalni uvjeti. Također je bila bitna činjenica i to da podnosioci predstavke nisu zasnovali svoj dom na nekom drugom mjestu (vidi, mutatis mutandis, navedenu presudu Evropskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije). Ustavni sud je, također, u svojim odlukama zaključio da je "dom" faktičko stanje koje ne zahtijeva postojanje pravne osnove (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 323/04, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 34/05).
  • 24.
    Ustavni sud smatra, u vezi sa navedenom praksom, da sama činjenica da apelantica nije zaključila ugovor o korištenju spornog stana, što je bio jedan od razloga zbog čega su redovni sudovi odbili njen tužbeni zahtjev, ne predstavlja smetnju da se sporni stan smatra njenim "domom" u smislu člana 8. Evropske konvencije. Naime, apelantica je u spornom stanu živjela od 1983. godine do 1992. godine, na temelju rješenja o dodjeli stana, i u tom periodu nikada nije osporeno to njeno pravo korištenja. Ipak, da bi donio zaključak o tome da li se sporni stan može smatrati apelanticinim domom, Ustavni sud mora uzeti u obzir i druge elemente, a posebno one koji ukazuju na postojanje trajne i čvrste veze sa spornim stanom, da bi se taj stan mogao smatrati njenim domom.
  • 25.
    Apelantica se sa porodicom uselila u sporni stan 1983. godine i u njemu živjela do 1992. godine, kada je zbog ratnih djelovanja izbjegla iz Bosne i Hercegovine. Apelantica je podnijela zahtjev za povrat spornog stana nadležnim upravnim organima, ali je taj zahtjev odbijen kao neosnovan. Međutim, apelantica je, ipak, uspjela ući u posjed spornog stana na temelju rješenja Komisije za imovinske zahtjeve kojim je potvrđeno da je apelantica bila u posjedu spornog stana 1. aprila 1992. godine. Ustavni sud je utvrdio da je apelantica u svojoj korespondenciji sa tuženim i redovnim sudovima uvijek navodila kao privremenu adresu stana u kojem trenutno živi u Srbiji i Crnoj Gori. U dopuni apelacije od 12. novembra 2004. godine apelantica je navela da je promijenila privremenu adresu i navela je novu adresu u Somboru, u Srbiji i Crnoj Gori.
  • 26.
    Ustavni sud je, također, utvrdio da se apelantica nalazi u stalnom radnom odnosu u Medicinskom centru "Radivoj Simonović" u Somboru na radnom mjestu specijaliste pedijatra. Apelantica se 2002. godine prijavila na konkurs za radno mjesto ljekara kod tuženog i tek je 27. novembra 2003. godine telefonskim putem pozvana da se javi na posao. Apelantica je tražila prolongiranje roka za prelazak na posao kod tuženog, što joj je i odobreno, o čemu je apelantica obaviještena dopisom koji je primila 12. decembra 2003. godine. Tim dopisom apelantica je obaviještena da se javi na posao najkasnije do 24. decembra 2003. godine. Apelantica je tuženog obavijestila da, zbog otkaznog roka od šest mjeseci kod svog poslodavca, nije u mogućnosti preći na posao kod tuženog u ostavljenom roku.
  • 27.
    Na osnovu svega navedenog može se zaključiti da apelantica, iako trenutno ne živi u Zavidovićima i spornom stanu, ima namjeru da se vrati u Zavidoviće, zasnuje radni odnos kod tuženog i nastavi živjeti sa porodicom u spornom stanu, te da se stoga sporni stan može smatrati njenim domom u smislu člana 8. Evropske konvencije.
  • 28.
    Ustavni sud je utvrdio da je apelanticin tužbeni zahtjev odbijen uz obrazloženje da ona nije mogla steći stanarsko pravo na spornom stanu jer se on ne smatra stanom u smislu člana 4. stav 1. tačka 3. i stav 2. Zakona o stambenim odnosima i zbog toga što ona nikada nije zaključila ugovor o korištenju stana u smislu člana 11. stav 2. Zakona o stambenim odnosima. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje, redovni sudovi su pravilno primijenili relevantne zakonske odredbe, pa je miješanje u apelanticino pravo na poštivanje doma bilo u skladu sa zakonom.
  • 29.
    Nakon što je zaključeno da je miješanje u apelanticino pravo na poštivanje doma bilo u skladu sa zakonom, potrebno je odgovoriti na pitanje da li je za to miješanje postojao legitiman cilj i da li je predstavljalo mjeru koja je bila neophodna u demokratskom društvu. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi utvrdili da je sporni stan namijenjen za službene potrebe i kao takav je dodijeljen apelantici. U zgradi u kojoj se nalazi sporni stan postoje još tri službena stana, koji su dodijeljeni zaposlenicima tuženog, od toga je tuženi 2000. godine promijenio namjenu dva stana iz službenih u stanove za rješavanje stambenih potreba zaposlenika. U odgovoru tuženi je naveo da je namjena ovih stanova rješavanje problema smještaja njegovih zaposlenika za vrijeme trajanja radnog odnosa, posebno doktora, jer se radi o deficitarnom kadru koji će raditi za onu ustanovu koja im osigura smještaj. Iz navedenog nesporno proizlazi da je za miješanje u apelanticino pravo na poštivanje doma postojao legitiman cilj, zaštita prava drugih u smislu stava 2. člana 8. Evropske konvencije, a to je vraćanje spornog stana vlasniku stana, odnosno tuženom, kako bi se lakše rješavao problem pronalaska deficitarnih kadrova.
  • 30.
    Ostaje da se odgovori na pitanje da li je miješanje u apelanticino pravo na poštivanje doma predstavljalo mjeru koja je bila neophodna u demokratskom društvu, odnosno da li je bila uspostavljena proporcionalnost između apelanticinog interesa i interesa zajednice koji je izražen putem legitimnog cilja. U konkretnom slučaju se radi o apelanticinom interesu da joj se, kao ranijem korisniku spornog stana, omogući da na spornom stanu stekne stanarsko pravo i da ga otkupi. Sa druge strane, radi se o interesu tuženog da raspolaže spornim stanom kao službenim stanom za rješavanje stambenih potreba svojih zaposlenika. Ustavni sud smatra da navedeni interes tuženog ne može prevagnuti nad apelanticinim interesom da ostvari prava na spornom stanu koji je sa porodicom koristila osam godina prije nastupanja ratnih okolnosti i u koji namjerava da se vrati i da stalno živi sa porodicom.
  • 31.
    Ustavni sud zaključuje da je povrijeđen član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

b) Član 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 8. Evropske konvencije.

  • 32.
    Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što su spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status."

Član 14. Evropske konvencije glasi:

"Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno i socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status."

  • 33.
    Prema ustanovljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, član 14. Evropske konvencije štiti pojedince ili grupe pojedinaca u sličnim situacijama od svake diskriminacije u uživanju prava i sloboda navedenih u ostalim normativnim odredbama Evropske konvencije i njenih protokola (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Belgijski lingvistički slučaj, od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6, stav 10).
  • 34.
    Apelantica je navela da je diskriminirana u uživanju svog prava na poštivanje doma, jer je tuženi u toku 2000. godine donio odluku kojom je promijenio namjenu dva stana koji se nalaze u istoj zgradi u kojoj se nalazi i sporni stan, službene stanove pretvorio je u stanove za rješavanje stambenih potreba svojih zaposlenika. Apelantica je navela da je diskriminirana u odnosu na stanare koji su te stanove otkupili, a imaju mnogo manje radnog staža kod tuženog nego ona.
  • 35.
    Ustavni sud je utvrdio da je tuženi odlukom iz 2000. godine promijenio namjenu dva stana u zgradi u kojoj je i sporni stan i službene stanove pretvorio u stanove za rješavanje stambenih potreba svojih radnika. U zgradi je, osim apelanticinog stana, ostao još jedan stan u vlasništvu tuženog kojem nije promijenjena namjena kao ni spornom stanu. Apelantica nije navela koji je bio osnov diskriminacije, niti je navela neke druge argumente na osnovu kojih se može zaključiti da je svojim odlukama o promjeni namjene stanovima tuženi imao cilj da apelanticu dovede u diskriminirajući položaj u odnosu na lica koja su na stanovima stekla stanarska prava i svoje stanove otkupila.
  • 36.
    Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

c) Pravo na imovinu

  • 37.
    Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi sa članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati apelanticine navode o povredi člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

  • 38.
    Ustavni sud je zaključio da je povrijeđen član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije, jer nije bila uspostavljena proporcionalnost između apelanticinog interesa da stekne stanarsko pravo i otkupi stan u kojem je živjela sa svojom porodicom prije rata i u koji ima namjeru da se vrati i interesa tuženog da raspolaže spornim stanom kao službenim stanom.
  • 39.
    Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 40.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.