USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović, sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 13. oktobra 2005. godine u predmetu broj AP 659/04, rješavajući apelaciju Radeta Pantića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radeta Pantića, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj Kž-10/04 od 29. aprila 2004. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u pogledu "osnovanosti bilo kakve optužbe", zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radeta Pantića, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju, broj Kž-10/04 od 29. aprila 2004. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u pogledu "utvrđivanja građanskih prava i obaveza", te u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
- 1.Rade Pantić (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, podnio je 26. jula 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Kž-10/04 od 29. aprila 2004. godine.
- 2.Apelant je, kao privatni tužilac, podnio privatnu tužbu protiv Jelene i Dragana Bodiroge zbog krivičnog djela nepovredivosti stana iz člana 56. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske - Posebni dio ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 15/92, 4/93, 17/93, 26/93, 14/94 i 3/96 - u daljnjem tekstu: Krivični zakon), krivičnog djela oštećenja tuđe stvari iz člana 155. stav 1. Krivičnog zakona i krivičnog djela samovlašća iz člana 209. stav 1. istog zakona. Prema Krivičnom zakonu gonjenje za navedena krivična djela je mogao preduzeti privatni tužilac.
- 3.Osnovni sud u Trebinju donio je Presudu broj K-210/01 od 12. novembra 2003. godine, kojom je okrivljene proglasio krivim za navedena krivična djela, te ih osudio na kazne zatvora u trajanju od po dva mjeseca i istovremeno odredio da se kazne neće izvršiti ako za vrijeme od jedne godine od pravosnažnosti presude ne počine novo krivično djelo.
- 4.Rješavajući o žalbi okrivljenih, Okružni sud je donio Presudu broj Kž-10/04 od 29. aprila 2004. godine kojom je odbio apelantovu tužbu, te okrivljene oslobodio od predmetne optužbe.
- 5.Apelant u apelaciji navodi da je Okružni sud donošenjem osporene presude postupio nezakonito, te da su time povrijeđena njegova prava, kao privatnog tužioca, na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 6.Apelant navodi da je u konkretnom slučaju zainteresiran za vođenje krivičnog postupka s obzirom da je, prema članu 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 58/03 i 85/03), sud koji sudi u parničnom postupku, u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca, vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi proglašava krivim.
- 7.Osim toga, apelant se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u vezi sa primjenljivosti člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju. S tim u vezi, apelant se poziva na presudu Evropskog suda u predmetu Tolstoy Miloslavsky protiv Velike Britanije od 13. jula 1995. godine, gdje je Evropski sud zauzeo stav da se "član 6. Evropske konvencije primjenjuje i u slučaju privatne tužbe", kao i na presudu Evropskog suda u predmetu Minelli od 25. marta 1983. godine, koja sadrži stav Evropskog suda "da li je postupak koji rezultira krivičnim gonjenjem pokrenuo pojedinac ili javni organ nebitno je za primjenljivost člana 6. Evropske konvencije". Dalje, apelant se poziva na presudu Evropskog suda predmetu Moreira de Azevedo od 23. oktobra 1990. godine, kao i na presudu u predmetu Casciaroli protiv Italije, od 27. februara 1992. godine. Apelant tvrdi da je u navedenim presudama Evropski sud zauzeo stav "da se član 6. Evropske konvencije primjenjuje i na postupke gdje se utvrđuju građanska prava u krivičnim postupcima". Apelant se poziva i na odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava u predmetu X protiv Njemačke, predstavka broj 8537/79, gdje je iznesen stav da se "član 6. Evropske konvencije primjenjuje na sve krivične postupke, čak i kad se radi o manje ozbiljnim prekršajima".
Dopustivost ratione materiae
- 8.Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u dijelu koji se odnosi na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije u pogledu "osnovanosti bilo kakve optužbe", Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini".
Član 16. stav 4. tačka 9. Poslovnika Ustavnog suda glasi:
" Apelacija nije dopustiva i ako postoji koji od sljedećih slučajeva:
- 9.apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom".
- 9.Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li se apelantovi navodi mogu razmatrati u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, obzirom da se kao apelant pojavljuje lice kojem je kao privatnom tužiocu odbijena tužba u krivičnom postupku.
Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 10.Ispitujući da li se apelantovi navodi mogu razmatrati u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koji obezbjeđuje određene procesne garancije u slučaju bilo kakve krivične optužbe, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da apelant nije okrivljen za krivično djelo. Suprotno tome, apelant pokušava da, nakon što je privatnom tužbom pokrenuo krivični postupak, dokaže svoju optužbu protiv drugog lica. Njegovu optužbu je odbio Okružni sud, čija se presuda pobija apelacijom. U vezi s tim, opravdano se postavlja pitanje da li pravo pojedinca da pokrene postupak krivičnog gonjenja protiv druge osobe i u tom postupku izdejstvuje osuđujuću presudu spada u djelokrug člana 6. Evropske konvencije.
- 11.Ustavni sud ponavlja da prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine "Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini". U vezi sa predmetnom apelacijom ova ustavna odredba znači da je nadležnost Ustavnog suda ograničena na ispitivanje navodnih povreda prava i sloboda u okvirima koji su definisani, inter alia, članom 6. Evropske konvencije (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP-928/04 od 18. januara 2005. godine).
- 12.Član 6. Evropske konvencije, na koji se poziva apelant, garantuje pravičan postupak prilikom "osnovanosti bilo kakve krivične optužbe" protiv nekog lica. Ako se radi o pravu da se krivično goni treće lice radi njegovog kažnjavanja za određeno krivično djelo, član 6. Evropske konvencije se, u principu, ne primjenjuje (vidi Odluku o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava, Helmers protiv Švedske, od 9. maja 1989. godine, aplikacija broj 11826/85). S druge strane, u krivičnim postupcima, član 6. Evropske konvencije nudi pravo na zaštitu samo nekome protiv koga se "utvrđuje Š...Ć osnovanost bilo kakve krivične optužbe". Naime, samo takvo lice može se smatrati "žrtvom" u smislu člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, obrnuto tumačenje člana 6. Evropske konvencije, prema kojem bi se pravo na pravičan postupak garantovalo i nekome ko traži utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv drugog lica, prevazilazilo bi okvire tumačenja člana 6. Evropske konvencije (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 19/02 od 17. marta 2004. godine).
- 13.Iz navedenog proizlazi da Ustavni sud nema nadležnost da ispituje navodne povrede člana 6. Evropske konvencije u postupku u kojem je apelant u svojstvu privatnog tužioca nezadovoljan presudom Okružnog suda kojom se odbija njegova privatna tužba i kojom se okrivljeni oslobađaju od optužbe. Kako član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u konkretnom slučaju ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su ovi navodi apelacije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
- 14.U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u stavu 1. dispozitiva ove Odluke.
Dopustivost prima facie
- 15.Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u dijelu koji se odnosi na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije u pogledu "utvrđivanja građanskih prava i obaveza", te u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i član 13. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini".
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
" Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije "žrtva" kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno."
- 16.Apelant tvrdi da bi mu pozitivan ishod u rješavanju njegove privatne tužbe, olakšao vođenje civilne parnice radi naknade štete. U tom slučaju, tj. ukoliko bi apelant posjedovao pravosnažnu osuđujuću krivičnu presudu protiv okrivljenih, u civilnoj parnici ne bi morao dokazivati njihovu odgovornost za pričinjenu štetu već bi samo morao dokazivati iznos te štete, za što apelant nalazi uporište u članu 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku. S tim u vezi, Ustavni sud mora ispitati da li su u konkretnom krivičnom postupku utvrđivana apelantova građanska prava i obaveze, ili se samo radilo o utvrđivanju krivične odgovornosti okrivljenih. Osim toga, Ustavni sud mora riješiti da li se u konkretnom slučaju mogu primijeniti stavovi iz presuda Evropskog suda na koje se poziva apelant. Također, Ustavni sud mora odgovoriti i na apelantove navode u pogledu povrede prava na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 17.U predmetnom krivičnom postupku nije utvrđivano da li su okrivljeni izvršenjem krivičnih djela, koja su im se stavljala na teret privatnom tužbom, apelantu pričinili štetu, kao i da li su odgovorni za nastanak te štete. S tim u vezi, napominje se da postupci u kojima se utvrđuje odgovornost za nastanak štete, kao i visina pričinjene štete, uživaju zaštitu člana 6. Evropske konvencije. Međutim, u konkretnom postupku nije utvrđivano da li su okrivljeni odgovorni za štetu koja je navodno učinjena prema apelantu. Naime, u predmetnom krivičnom postupku samo je utvrđivana krivična odgovornost okrivljenih za krivična djela za koja su se teretili privatnom tužbom, tj. utvrđivalo se da li postoje dokazi na temelju kojih bi se okrivljeni mogli osuditi za predmetna krivična djela. Takve dokaze sud nije našao, te je iz tog razloga odbio apelantovu privatnu tužbu a okrivljene oslobodio od optužbe. Odbijanje apelantove privatne tužbe u krivičnom postupku, prema relevantnim zakonskim odredbama, ne utiče na njegovo pravo na podnošenje civilne tužbe radi naknade štete.
- 18.Apelant se pozvao na presudu Evropskog suda u predmetu Tolstoy Miloslavsky protiv Velike Britanije, tvrdeći da je u tom slučaju Evropski sud zauzeo stav da se "član 6. Evropske konvencije primjenjuje i u slučaju privatne tužbe". S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se u navedenom predmetu radilo o tužbi zbog klevete, gdje se aplikant nalazio na strani koja je bila tužena za nanošenje klevete i uvredu časti. U navedenoj presudi, rješavajući o primjenljivosti člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, Evropski sud je zauzeo sljedeći stav: "Š...ĆPrethodni slučajevi klevete o kojima je odlučivao Sud u skladu sa članom 6.1. su vezani za podnosioce zahtjeva koji su tražili zaštitu vlastite reputacije pokretanjem postupka pred sudom. Prema ustaljenoj sudskoj praksi odredba člana 6.1. se primjenjuje na takve postupke, pravo na uživanje dobre reputacije koje je građansko pravo u smislu člana 6. Š...Ć se mora također primijeniti na tuženu stranu u takvim postupcima gdje je ishod direktno odlučujući za njegove ili njene "građanske obaveze" u odnosu na tužiteljaŠ...Ć" (ibid. stav 58). Iz navedenog se vidi da je Evropski sud za ljudska prava zauzeo stav da se član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na tužitelja i tuženog u postupcima povodom klevete i uvrede časti. S obzirom da se u predmetnom krivičnom postupku nije radilo o tužbi povodom klevete i uvrede časti, navedeni stav Evropskog suda se ne može primijeniti. Ista argumentacija vrijedi i za slučaj Minelli na koji se također pozvao apelant. Naime, u navedenom predmetu radilo se o slučaju kada je protiv švicarskog novinara podnesena tužba radi klevete počinjene novinskim člankom objavljenim u jednim švicarskim novinama (ibid. st. 9. i 10). Stoga se ni navedeni slučaj ne može primijeniti na apelantov predmet, jer se u njemu ne radi o tužbi zbog klevete.
- 19.U pogledu pitanja primjenljivosti člana 6. Evropske konvencije na konkretan slučaj, apelant se pozvao na presude Evropskog suda u predmetima Moreira de Azevedo i Casciaroli protiv Italije, tvrdeći da navedene presude sadrže stav "da se član 6. Evropske konvencije primjenjuje i na postupke gdje se utvrđuju građanska prava u krivičnim postupcima". Ustavni sud je prethodno objasnio da, u konkretnom slučaju, nije vršeno utvrđivanje apelantovih građanskih prava i obaveza, pa se slijedom toga ne bi ni mogle primijeniti presude Evropskog suda na koje se poziva apelant. Međutim, Ustavni sud će ipak ukratko objasniti suštinu presuda Evropskog suda na koje se poziva apelant u vezi primjenljivosti člana 6. na njegov slučaj.
- 20.U predmetu Evropskog suda Moreira de Azevedo radilo se o slučaju kada su portugalskom državljaninu nanesene teške tjelesne povrede iz vatrenog oružja. Aplikant se kao pomoćnik (portugalski termin je "asistente") nalazio na strani javnog tužioca, koji je vodio istragu protiv lica optuženog da mu je nanijelo teške tjelesne povrede. Na početku suđenja aplikant je istakao zahtjev za kompenzaciju zbog štete koja mu je nanesena, s tim da će se iznos kompenzacije odrediti u izvršnoj proceduri nakon pravosnažnosti presude. Postupak je okončan tako što je optuženi osuđen na kaznu zatvora zbog nanošenja teških tjelesnih povreda, s tim da je optuženom naloženo da plati štetu u iznosu koji će biti određen u izvršnoj proceduri. Nakon okončanja postupka, aplikant je podnio aplikaciju Evropskom sudu zbog povrede člana 6. Evropske konvencije u odnosu na pravo na suđenje u razumnom roku. U takvoj situaciji, Evropski sud je zaključio da je član 6. stav 1. primjenljiv (ibid. stav 68).
- 21.U predmetu Evropskog suda Casciaroli radilo se o slučaju kada je italijanskoj državljanki muž poginuo u saobraćajnoj nesreći koju je izazvalo nekoliko osoba. Javni tužilac je pokrenuo istragu protiv lica optuženih za smrt aplikanticinog muža. U toku krivičnog postupka aplikantica je istakla zahtjev za naknadu štete protiv optuženih. Krivični postupak je završen tako što su optuženi proglašeni krivim, te im je naloženo da aplikantici plate štetu u procijenjenom iznosu. Nakon toga, aplikantica je podnijela aplikaciju Evropskom sudu zbog povrede člana 6. Evropske konvencije, u odnosu na suđenje u razumnom roku. Evropski sud je zaključio da je član 6. stav 1. primjenljiv te je našao povredu tog prava (ibid. stav 19).
- 22.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud primjećuje da se citirani slučajevi Evropskog suda razlikuju od apelantovog predmeta. Naime, u navedenim slučajevima podnosiocima aplikacije naknada štete je bila dosuđena u krivičnom postupku, te su osuđujućom presudom okrivljeni bili obavezani da aplikantima plate prouzrokovanu štetu. U prvom slučaju bilo je određeno da je okrivljeni dužan platiti štetu u iznosu koji će se precizirati u izvršnom postupku, dok je u drugom slučaju okrivljeni obavezan da plati štetu u tačno određenom iznosu. Iz navedenog proizlazi da je u citiranim slučajevima, zaista, odlučivano o građanskim pravima i obavezama aplikanata, te da se nije radilo samo o utvrđivanju krivične odgovornosti okrivljenih, zbog čega je i bila moguća žalba aplikanata u pogledu povrede prava na suđenje u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 23.U konkretnom slučaju, nema sumnje da u krivičnom postupku pokrenutom na temelju njegove privatne tužbe, nisu utvrđivana apelantova građanska prava i obaveze. Stoga su očigledno (prima facie) neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u pogledu "utvrđivanja građanskih prava i obaveza".
- 24.Također, Ustavni sud smatra da su očigledno (prima facie) neosnovani i apelantovi navodi u vezi sa povredom prava iz člana 13. Evropske konvencije. Naime, član 13. Evropske konvencije propisuje obavezu državama članicama da obezbijede pravo na efektivan pravni lijek pred nacionalnim vlastima svakome ko smatra da su mu povrijeđena prava priznata Evropskom konvencijom. Suprotno tome, apelant se ne žali da nije imao na raspolaganju pravni lijek, već se žali da je došlo do povrede prava iz člana 13. Evropske konvencije zbog toga što su lica, okrivljena njegovom privatnom tužbom, uspjela sa svojom žalbom. Takvi navodi su očigledno (prima facie) neosnovani jer ne pokreću pitanja iz člana 13. Evropske konvencije, tj. ne dovodi se u sumnju dostupnost efektivnog pravnog lijeka u konkretnom slučaju.
- 25.Dalje, Ustavni sud smatra da su isto tako očigledno (prima facie) neosnovani i apelantovi navodi u pogledu povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog toga što u predmetnom krivičnom postupku uopće nije utvrđivano apelantovo pravo na imovinu, niti se osporena presuda može smatrati miješanjem u apelantovo pravo na imovinu.
- 26.U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u stavu 2. dispozitiva ove Odluke.
- 27.U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.