Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o meritumu

na sjednici održanoj 17. novembra 2005. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 17/06>
OBRAZLOŽENJE

Mato Tadić, predsjednik

Miodrag Simović, potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica

Valerija Galić, sutkinja

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Milana Samardžića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Kž-26/04 od 27. maja 2004. godine i Presude Okružnog suda u Trebinju broj K-6/03 od 15. decembra 2003. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Milan Samardžić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, podnio je 26. augusta 2004. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-26/04 od 27. maja 2004. godine i Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj K-6/03 od 15. decembra 2003. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 2/04), od Vrhovnog suda i Okružnog suda, kao i Okružnog tužilaštva u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo), zatraženo je 4. marta 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud i Okružni sud dostavili su odgovore na apelaciju 15. i 18. marta 2005. godine, dok je Okružno tužilaštvo odgovor na apelaciju dostavilo 21. marta 2005. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 3. oktobra 2005. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Okružno tužilaštvo je Optužnicom broj Kt-1/03 od 11. jula 2003. godine, koju je potvrdio sudija za prethodno saslušanje 14. jula 2003. godine, optužilo apelanta zbog krivičnog djela ubistva iz člana 127. stav 1. u sticaju sa krivičnim djelom nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materija iz člana 387. stav 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 22/00, 33/00 i 37/01). Apelantu se stavljalo na teret da je 15. februara 2003. godine sa umišljajem lišio života svoju suprugu, kao i da je bez dozvole držao vatreno oružje različitih vrsta i kalibara. Apelant je lišen slobode i određen mu je pritvor počevši od 15. februara 2003. godine.
  • 7.
    Pred Okružnim sudom održan je glavni pretres na kojem su bili prisutni javni tužilac, apelant i njegov branilac, koji su predložili saslušanje svjedoka i izvođenje materijalnih dokaza na kojima su temeljili svoju optužbu i odbranu. Na glavnom pretresu apelant je negirao navode iz optužbe, braneći se da nije imao motiva da ubije svoju suprugu, odnosno da nije sa umišljajem lišio života svoju suprugu, te je do njene smrti došlo usljed njegovog nehata, kao i da je sve ovo posljedica nesretnog slučaja.
  • 8.
    S ciljem utvrđivanja krivične optužbe protiv apelanta, Okružni sud je na glavnom pretresu proveo brojne dokaze, i to na okolnosti karaktera veze između apelanta i žrtve, te je saslušano osam svjedoka koje je predložila odbrana i četiri svjedoka koje je predložilo Okružno tužilaštvo. Sud je dao obrazloženje u pogledu toga zašto prihvata navedena svjedočenja, ali i zašto po automatizmu ne izvodi zaključak da su bračni odnosi između apelanta i žrtve bili skladni. Dalje, Okružni sud je saslušao žrtvinu majku i sestru, kao i njene prijateljice, koje su imale sasvim drukčije viđenje predmetne bračne veze, nego što su to imali ostali svjedoci. Okružni sud je prihvatio iskaze navedenih svjedokinja, ali je i naglasio da je prilikom prihvatanja navedenih iskaza vodio računa da se radi o tzv. privilegiranim svjedokinjama. Međutim, njihovi iskazi potvrđeni su dnevnikom žrtve koji predstavlja objektivni-kontrolni dokaz, čiju je stručnu ekspertizu dala sudska vještakinja neuropsihijatar. Iz navedenog dnevnika vidljivo je da su u predmetnoj vezi postojali veliki problemi, kao i da apelant tuče svoju ženu. Okružni sud je dao razloge zašto ne prihvata nalaze vještaka odbrane (vještak neuropsihijatar) u pogledu toga je li apelantovo ponašanje nakon izvršenog krivičnog djela karakteristično za nekoga ko je počinio umišljajno ubistvo.
  • 9.
    Osim izvođenja navedenih dokaza, saslušan je istražni sudija koji je izvršio uviđaj, te pročitan zapisnik o rekonstrukciji događaja sa lica mjesta. Rekonstrukciji događaja prisustvovali su istražni sudija, tužilac, apelant i njegov branilac, kao i vještaci optužbe. Okružni sud je dao detaljne razloge u pogledu toga zašto prihvata nalaze vještaka optužbe (vještak sudske medicine i vještak balističar), a zašto ne prihvata nalaze vještaka odbrane (vještak neuropsihijatar i vještak sudske medicine). S tim u vezi, Okružni sud naglašava da su nalazi vještaka optužbe kompletniji, s obzirom da su izvršili direktan pregled žrtve i da su prisustvovali rekonstrukciji događaja, dok su vještaci odbrane svoje mišljenje temeljili na podacima iz spisa, te što njihove tvrdnje imaju više doktrinarni i hipotetički karakter.
  • 10.
    Nakon izvođenja predloženih dokaza, Okružni sud je apelanta proglasio krivim za predmetna krivična djela, te ga osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 12 godina. Apelant i njegov branilac izjavili su žalbu na prvostepenu presudu Okružnog suda. Njihove žalbe je Vrhovni sud, Presudom broj Kž-26/04 od 27. maja 2004. godine, odbio kao neosnovane te potvrdio presudu Okružnog suda. Vrhovni sud je naglasio da su neosnovani žalbeni navodi da je došlo do procesnih povreda, zato što su određeni članovi sudskog vijeća Okružnog suda učestvovali u donošenju odluke o pritvoru i produženju pritvora, te da su zbog toga trebali biti izuzeti iz odlučivanja o meritumu slučaja. S tim u vezi, Vrhovni sud je naglasio da odredbe člana 37. Zakona o krivičnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 50/03) zahtijevaju izuzeće sudije iz odlučivanja o meritumu u slučajevima kada je sudija učestvovao u donošenju odluke nižeg suda, ili ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke koja se preispituje po podnesenoj žalbi. Također, naglašeno je i da o apelantovom zahtjevu za izuzeće sudije za prethodni postupak nije odmah odlučeno zbog odsustva sudija, pa je o tom zahtjevu naknadno odlučeno njegovim odbijanjem. Što se tiče ostalih navoda iz žalbe, kojima se osporavaju činjenični i pravni zaključci, te se ističe nedostatak dokaza za donošenje osuđujuće presude, Vrhovni sud je u cijelosti podržao odluku Okružnog suda.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 11.
    Apelant smatra da su osporenim presudama redovnih sudova povrijeđena njegova ustavna prava kako slijedi: pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tač. b. i c. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Predlaže se da se usvoji apelacija i preinače osporene presude redovnih sudova, tako da se apelanta osudi samo za krivično djelo - ubistvo iz nehata - ili da se predmet vrati prvostepenom sudu na ponovni postupak.
  • 12.
    Povrede prava na pravično suđenje apelant vidi u sljedećem:
    • a)
      Sudovi nisu uzeli u obzir nalaze vještaka odbrane, a nisu otklonili ni protivrječnosti u nalazima vještaka optužbe u odnosu na sadržaj njihovog pismenog nalaza i onoga što su izjavili na glavnom pretresu. Također se ističe da presuda Vrhovnog suda ne daje odgovore na sve navode iz žalbe, te se zbog toga ostaje kod navoda koji su dati u žalbi na prvostepenu presudu. Osim toga, naglašava se da je Krivični zakon primijenjen očigledno proizvoljno na apelantovu štetu i da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine, kao i da je izreka presude nerazumljiva i protivrječna samoj sebi i razlozima presude, jer je nonsens u krivičnopravnoj praksi da se ubistvo sa umišljajem izvrši na način iz činjeničnog opisa izreke presude. Apelant tvrdi da mu je zbog svega toga uskraćeno djelotvorno pravo na pristup sudu, jer po njegovom mišljenju osuđen je na vrlo visoku kaznu, dok tužilaštvo nije uspjelo dokazati svoje navode u pogledu čega i dalje postoje velike sumnje.
    • b)
      Sudovi su donijeli presude bez relevantnih dokaza (ne postoji neposredan očevidac predmetnog krivičnog djela osim apelanta), te su zbog nedostatka takvih dokaza svoje zaključke temeljili na pretpostavkama i konstrukcijama, čime je presuda, u stvari, donijeta na osnovu indicija, a ne relevantnih dokaza, čime je povrijeđeno pravo na presumpciju apelantove nevinosti i zanemareno načelo in dubio pro reo (u sumnji u korist optuženog).
    • c)
      Sudovi su bili pristrani kod donošenja presude, što apelant vidi u činjenici da su određeni članovi vijeća Okružnog suda učestvovali u donošenju rješenja o pritvoru i produženju pritvora. S tim u vezi, apelant se poziva na presude Evropskog suda za ljudska prava u sljedećim predmetima: Hauschildt, presuda od 28. septembra 1988. godine, De Cubber, presuda od 25. maja i 2. oktobra 1984. godine i Ben Yaacoub, presuda od 21. septembra i 23. novembra 1987. godine. Osim toga, apelant naglašava da nepristrasnost suda vidi i u tome što je jedan dio krivičnog postupka vodio sudija za prethodni postupak, koji je u skladu sa odredbama Zakona o krivičnom postupku trebao biti odmah izuzet. Dalje, razloge za nepristranost suda apelant vidi i u tome što su članovi sudskog vijeća i okružni tužilac na suđenje dolazili zajedno službenim vozilom, kao i zbog toga što se uredi sudija i tužilaca nalaze jedna pored druge u istoj zgradi.
    • d)
      Sud ni u jednom trenutku tokom krivičnog postupka, tj. od momenta angažiranja branioca pa do donošenja prvostepene presude, nije omogućio slobodnu i neometanu komunikaciju branioca i apelanta. Prilikom posjeta branioca apelantu, kada se on nalazio u pritvoru, između njih se nalazila debela staklena ploča, koja je sprečavala povjerljivu komunikaciju. Za vrijeme pauza u održavanju glavnog pretresa, predsjednik vijeća odbijao je zahtjeve branioca za kontaktom sa apelantom. U navedenom apelant vidi povredu svoga prava na odbranu.
  • 13.
    Povredu prava na djelotvoran pravni lijek apelant vidi u tome što nije uspio sa svojom žalbom kod Vrhovnog suda.

b) Odgovor na apelaciju

  • 14.
    Vrhovni sud, Okružni sud i Okružno tužilaštvo smatraju da je apelacija neosnovana te predlažu da se odbije, navodeći da su razlozi na temelju kojih je apelant proglašen krivim detaljno obrazloženi u osporenim presudama.

V. Relevantni propisi

  • 15.
    Zakon o krivičnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 50/03)

"Član 37.

Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost:

  • a)
    ako je oštećen krivičnim djelom;
  • b)
    ako mu je osumnjičeni, odnosno optuženi, njegov branilac, tužilac, oštećeni, njegov zakonski zastupnik ili punomoćnik, bračni, odnosno vanbračni drug ili srodnik po krvi u pravoj liniji do bilo kog stepena, u pobočnoj liniji do četvrtog stepena, a po tazbini do drugog stepena;
  • c)
    ako je sa osumnjičenim, odnosno optuženim, njegovim braniocem, tužiocem ili oštećenim u odnosu staraoca, usvojioca, usvojenika, hranioca ili hranjenika;
  • d)
    ako je u istom krivičnom predmetu učestvovao kao sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili je postupao kao branilac, zakonski zastupnik ili punomoćnik oštećenog, odnosno tužioca, ili je saslušan kao svjedok ili kao vještak;
  • e)
    ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom;
  • f)
    ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristranost.

Član 287.

(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocijene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana."

VI. Dopustivost

  • 16.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 17.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 18.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Kž-26/04 od 27. maja 2004. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 9. jula 2004. godine, a apelacija je podnesena 26. augusta 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 19.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 20.
    Apelant pobija navedene presude redovnih sudova tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tač. b. i c. Evropske konvencije i član 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

  • 21.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"3. Katalog prava

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. st. 1. i 2. i stav 3. tač. b. i c. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glase:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Presuda se izriče javno, ali se novinari i javnost mogu isključiti s čitavog ili jednog dijela suđenja u interesu morala, javnog reda ili nacionalne sigurnosti u demokratskom društvu, kada to nalažu interesi maloljetnika ili zaštite privatnog života strana u sporu, ili kada to sud smatra izričito neophodnim zato što bi u posebnim okolnostima publicitet mogao nanijeti štetu interesima pravde.

  • 2.
    Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
  • 3.
    Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

b. da mu se osiguraju vrijeme i uvjeti neophodni za pripremanje odbrane;

c. da se brani sam ili uz pomoć branioca koga sam izabere ili da, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branioca, da ga dobije besplatno, kada to nalažu interesi pravde".

  • 22.
    Ustavni sud prvo mora riješiti pitanje primjene člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, prije nego što počne sa ispitivanjem da li je došlo do povrede tog člana. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da je član 6. u konkretnom slučaju primjenjiv, jer nema nikakve sumnje da se ovdje radi o utvrđivanju krivične optužbe protiv apelanta, u kojem slučaju apelant ima pravo da zahtijeva od Ustavnog suda da ispita da li je predmetno suđenje, koje je rezultiralo osuđujućom presudom protiv njega, zadovoljilo standarde člana 6. Evropske konvencije.
  • 23.
    Kao prvo, Ustavni sud treba ispitati apelantove prigovore koji se odnose na sljedeće: a) sudovi su proizvoljno primijenili Krivični zakon na apelantovu štetu i utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine, s obzirom da ne postoji dovoljno dokaza na temelju kojih bi se apelant mogao osuditi za predmetno krivično djelo; b) sudovi nisu uzeli u obzir nalaze vještaka odbrane, a nisu otklonili ni protivrječnosti u nalazima vještaka optužbe; c) presuda Vrhovnog suda ne daje odgovore na sve navode iz žalbe.
  • 24.
    Apelantovi prigovori, koji su u prethodnoj tački ove odluke navedeni pod a) i b) se, u stvari, odnose na pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja, te postojanja dovoljnog broja relevantnih dokaza na temelju kojih bi se mogla donijeti osuđujuća presuda, kao i na tumačenje i usvajanje nalaza vještaka. U vezi sa navedenim, Ustavni sud naglašava da nije njegov zadatak da utvrđuje činjenično stanje i daje svoju ocjenu o prihvatljivosti dokaza umjesto redovnih sudova. On ne može ispitivati postoji li dovoljno dokaza da bi se mogla donijeti presuda, ukoliko utvrđene činjenice i dokazi na kojim se presuda zasniva ne izgledaju proizvoljno i neprihvatljivo. Navedeno stanovište Ustavni sud je zauzeo u svojoj odluci broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenoj u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02, te je isto ponovio u nizu svojih kasnijih odluka. Imajući u vidu navedeno stanovište, Ustavni sud neće ulaziti u ispitivanje da li osporene presude sadrže dovoljno dokaza na temelju kojih bi se apelant mogao proglasiti krivim za krivično djelo ubistvo sa umišljajem, kao i da li je ispravna pravna kvalifikacija i da li postoje relevantni dokazi da se zaključi da se radilo o direktnom umišljaju, a ne o nehatu ili slučaju, s obzirom da je to, prvenstveno, zadatak redovnih sudova. Uvidom u obrazloženja osporenih presuda vidljivo je da je na glavnom pretresu izveden niz dokaza, na temelju kojih su utvrđene činjenice, na osnovu čega su redovni sudovi izveli zaključak da je apelant svoju suprugu ubio sa direktnim umišljajem. Takvi dokazi su dovoljno obrazloženi u osporenoj presudi, na način za koji se ne može tvrditi da je "proizvoljan ili neprihvatljiv", te samim tim i zaključci sudova donijeti na temelju tako izvedenih dokaza ne izgledaju "proizvoljno i neprihvatljivo". Ista argumentacija vrijedi i za apelantove prigovore u odnosu na nalaze vještaka koji su u osporenim presudama dovoljno obrazloženi, te su dati detaljni razlozi zašto se određeni nalazi vještaka prihvataju dok se drugi odbijaju. Stoga, Ustavni sud neće ulaziti ni u analizu sadržaja predmetnih nalaza vještaka, kao ni iskaza vještaka datih na glavnom pretresu, s obzirom da su ta pitanja riješena pred redovnim sudovima. Što se tiče apelantovih prigovora navedenih u prethodnoj tački ove odluke pod c), da se presudom Vrhovnog suda ne rješavaju svi žalbeni navodi, te da se zbog toga ostaje kod onoga što je navedeno u žalbi, Ustavni sud naglašava da je zahtjev člana 6. Evropske konvencije da presuda mora dati razloge na kojima se temelji. Međutim, presuda ne mora dati detaljan odgovor na svaki argument. Jedino u slučaju da se presudom propusti dati odgovor na neko pitanje koje je od suštinske važnosti za konkretan slučaj može doći do kršenja člana 6. Evropske konvencije. U konkretnom slučaju apelant nije naveo, niti je dao dokaze u pogledu toga "šta je to od suštinske važnosti bilo za konkretan slučaj, što Vrhovni sud nije riješio žalbenom odlukom", te se stoga ne mogu ni ispitati, a ni prihvatiti apelantovi navodi da je zbog toga došlo do kršenja zahtjeva člana 6. Evropske konvencije u odnosu na obavezu u pogledu obrazloženja presude.
  • 25.
    Dalje, Ustavni sud treba da ispita apelantove prigovore u odnosu na povredu prava na presumpciju nevinosti, koju apelant vidi u tome što nije bilo dovoljno relevantnih dokaza na temelju kojih bi se on mogao proglasiti krivim za predmetno krivično djelo (ne postoji neposredan očevidac osim njega), čime je ujedno i povrijeđeno načelo in dubio pro reo (u sumnji u korist optuženog). S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je u prethodnom dijelu ove odluke već riješio pitanje apelantovih prigovora u odnosu na nedostatak dokaza, pa to pitanje neće ponovo rješavati. Što se tiče povrede prava na presumpciju nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant svoje prigovore o povredi tog prava temelji na tome što se njegovi zaključci, u pogledu postojanja umišljaja za izvršenje predmetnog krivičnog djela, razlikuju od zaključaka redovnih sudova. Međutim, takvi prigovori nisu relevantni za pitanje povrede prava na presumpciju nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Da bi se moglo osnovano pozivati na povredu tog prava, mora se dokazati da su sudovi pošli od pretpostavke da je apelant kriv za krivično djelo koje mu se stavlja na teret, prije nego što je to utvrđeno na temelju dokaza izvedenih pred sudom. Dakle, sud uvijek mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i može ga osuditi samo na temelju dokaza iznesenih tokom suđenja. Ukoliko se dokaže suprotno može doći do povrede prava na presumpciju nevinosti. U konkretnom slučaju, u spisu apelacije nema dokaza da su sudovi pošli od preduvjerenja da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavljalo na teret, te su stoga i neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na presumpciju nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
  • 26.
    Što se tiče apelantovog pozivanja na načelo in dubio pro reo, Ustavni sud naglašava da je to načelo garantirano članom 6. Evropske konvencije, odnosno njegovim stavom 2, prema kojem se svako smatra nevinim dok se njegova krivica ne dokaže po zakonu. U tom pogledu, ukoliko postoji određena sumnja da je određena osoba izvršila krivično djelo koje joj se stavlja na teret, takva sumnja treba ići u korist optuženog. Međutim, po mišljenju Ustavnog suda, pozivanje na načelo in dubio pro reo bilo bi osnovano ukoliko bi oko dokaza na kojima se zasniva presuda postojala objektivna sumnja, koja treba biti potkrijepljena relevantnim dokazima, a ne samo navodima apelanta kojim se osporavaju zaključci sudova. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ne smatra da postoji objektivna sumnja oko dokaza na kojima se zasnivaju osporene presude. Naime, iskazi svjedokinja potvrđeni dnevnikom žrtve kao kontrolnim dokazom, zatim nalazi vještaka, kao i rekonstrukcija predmetnog događaja i apelantove izjave tokom rekonstrukcije događaja, predstavljaju objektivne dokaze na kojima sudovi zasnivaju svoje zaključke, a koji se u obrazloženjima osporenih presuda ne dovode u sumnju. Takvi dokazi jesu osporeni navodima apelanta, međutim, samom činjenicom da su dokazi na kojima sud zasniva svoju presudu osporeni tokom suđenja, ne dokazuje se da je došlo do povrede načela in dubio pro reo, a time i do povrede prava na presumpciju nevinosti, jer je sud dao uvjerljive i logične argumente zašto odbija dokaze koje je ponudio apelant, te zašto prihvata one dokaze na kojima temelji svoju presudu.
  • 27.
    Ustavni sud će ispitati i apelantove prigovore koji se odnose na pristranost sudova prilikom donošenja osporenih presuda. Pristranost apelant vidi u sljedećem: a) određeni članovi sudskog vijeća Okružnog suda učestvovali su u donošenju rješenja o pritvoru i produženju pritvora; b) jedan dio krivičnog postupka vodio je sudija za prethodni postupak; c) članovi sudskog vijeća Okružnog suda dolazili su na suđenja službenim vozilom u kojem je bio tužilac i d) uredi sudija i tužilaca nalaze se u istoj zgradi jedna pored druge.
  • 28.
    Što se tiče prigovora pod a), Ustavni sud je u više svojih odluka naglasio da sama činjenica da je određeni sudija učestvovao u donošenju odluke o pritvoru, a zatim je rješavao i o meritumu slučaja, ne znači da se mora automatski posumnjati u njegovu nepristranost, ukoliko ne postoje i drugi razlozi na temelju kojih bi se moglo posumnjati u njegovu nepristranost. S tim u vezi, napominje se da određivanje ili produženje pritvora ne znači utvrđivanje krivične optužbe. Dakle, sudija nema istu ulogu prilikom donošenja odluke o pritvoru i prilikom donošenja odluke o meritumu predmeta. Kada sudija donosi odluku o pritvoru ili o produženju pritvora, kao i druge odluke te vrste prije početka suđenja, on procjenjuje dostupne činjenice s ciljem utvrđivanja imaju li policija ili tužilaštvo očigledan osnov za sumnju. Međutim, kada sudija donosi odluku i zaključke na suđenju, on mora ocijeniti jesu li dokazi izvedeni i raspravljeni na sudu dovoljni za utvrđivanje krivice optuženog. Dakle, sumnja i formalno utvrđivanje krivice ne mogu se tretirati isto.
  • 29.
    Relevantna praksa Evropskog suda za ljudska prava o ovom pitanju glasi: "Š...ĆČinjenica da je sudija donio odluke u predmetu prije suđenja, a da kasnije ima funkciju sudije u sudnici u tom predmetu nije po sebi nekompatibilna sa zahtjevom nepristranosti. Bitan je "opseg i priroda" drugih mjera koje se preduzmu prije suđenjaŠ...Ć". (vidi presude: Nortier, od 24. augusta 1993. godine; Saravia de Carvalho, od 22. aprila 1994. godine i Fey, od 24. februara 1993. godine). Osim toga, u predmetu Padovani Evropski sud za ljudska prava smatra da "Š...ĆIspitivanje optuženog i preduzimanje mjera koje ograničavaju njegovu slobodu, koju je u prethodnom postupku provela osoba koja će kasnije biti sudija u predmetu, nije predstavljalo kršenje člana 6. Evropske konvencijeŠ...Ć" (vidi presudu od 26. februara 1993. godine). Iz navedenog je vidljivo da Evropski sud za ljudska prava ne smatra da automatski dolazi do povrede prava na pravično suđenje "čak i ako u izricanje presude bude uključen sudija koji je vršio određene radnje u prethodnom postupku, osim ako ne postoje neke posebne okolnosti koje dovode u pitanje njegovu nepristranost". Osim navedene prakse Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud je u svojoj odluci broj AP 255/03 od 15. oktobra 2004. godine zauzeo stav da činjenica da je sudija koji je bio član vijeća koje je odlučivalo o prigovoru na optužnicu prethodno sudjelovao u istrazi, sama po sebi ne dovodi do povrede prava na pravično suđenje, kada ne postoje drugi razlozi koji bi ukazivali na nepristranost tog sudije. Istu argumentaciju Ustavni sud je upotrijebio i u Odluci broj AP 312/04 od 23. septembra 2005. godine, kada se apelant, također, žalio na kršenje prava na pravično suđenje jer su u sudskom vijeću učestvovale sudije koje su rješavale o žalbama izjavljenim na rješenja kojima se produžuje pritvor.
  • 30.
    Predmeti Evropskog suda za ljudska prava: Hauschildt, presuda od 28. septembra 1988. godine, De Cubber, presuda od 25. maja i 2. oktobra 1984. godine i Ben Yaacoub, presuda od 21. septembra i 23. novembra 1987. godine, na koje se poziva apelant, ne mogu se primijeniti u ovom slučaju. Naime, u predmetu Hauschildt radilo se o situaciji kada su sudije prvostepenog i drugostepenog suda učestvovale u istražnim radnjama, ali i o tome da je, na temelju relevantnih odredbi danskog zakona sudija mogao donijeti odluku da je optuženi počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret "ako ima djelimično potvrđene sumnje", što je sve dovelo do zaključka da su u tom slučaju postojale otvorene sumnje koje su kod apelanta izazivale strah da njegov predmet neće biti objektivno razmatran. U predmetu De Cubber radilo se o situaciji kada je istražni sudija poslije izrekao meritornu presudu, što je bilo moguće po belgijskom zakonu. U takvim je okolnostima opet odlučeno da je postojala otvorena sumnja za apelanta da njegov predmet neće biti nepristrano razmatran. Predmet Ben Yaacoub skinut je s liste za odlučivanje Evropskog suda i nije meritorno razmatran, jer je u toku postupka apelant postigao nagodbu s vladom.
  • 31.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje zbog toga što su određene sudije sudskog vijeća Okružnog suda odlučivale i o apelantovom pritvoru, zato što standardi člana 6. Evropske konvencije ne postavljaju striktan zahtjev da sudije koje su odlučivale o pritvoru ne smiju nakon toga učestvovati i u donošenju odluke o meritumu. Zahtjevi člana 6. Evropske konvencije su, između ostalog, da sud mora biti nepristran prilikom utvrđivanja krivične odgovornosti protiv optuženog, a u konkretnom slučaju Ustavi sud nije našao razloge koji bi ukazivali da je apelant mogao imati otvorenu ili razumnu sumnju da njegov predmet neće biti objektivno razmatran.
  • 32.
    Dalje, Ustavni sud će ispitati apelantove navode pod b) da sud nije bio nepristran zbog toga što je jedan dio krivičnog postupka vodio sudija za prethodni postupak. Ovdje se ponovo naglašava da samo ta činjenica nije razlog da se posumnja u nepristranost suda, u skladu sa standardima člana 6. Evropske konvencije. Tim prije što taj sudija nije učestvovao u donošenju meritorne presude kojom je utvrđena krivična optužba, što je vidljivo i iz apelantovih navoda "da je sudija za prethodni postupak vodio jedan dio krivičnog postupka". Dakle, i u slučaju da je načinjena greška tokom jednog dijela krivičnog postupka ona je sanirana u njegovom drugom dijelu, čime su ispunjeni standardi člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03).
  • 33.
    Ustavni sud će ispitati i apelantove navode pod c) u pogledu toga da sudovi nisu bili nepristrani zato što su članovi sudskog vijeća i okružni tužilac dolazili zajedno na suđenje istim službenim vozilom, kao zbog toga što se uredi sudija i tužilaca nalaze jedan pored drugog u istoj zgradi. Imajući u vidu takve navode, Ustavni sud smatra da to zaista u konkretnom slučaju ne dovodi u pitanje ni subjektivnu ni objektivnu nepristranost suda. Naime, ne može se samo na temelju izjave da su se "sudija i tužilac dovezli u istom autu" ili "da je ured sudije do ureda tužioca", zaključiti da su oni u nekakvom "dogovoru", te da sud favorizira tužilaštvo u odnosu na odbranu. Naime, kompletan spis apelacije upućuje na to da je apelant tokom cijelog postupka tretiran kao ravnopravna stranka, kao i da ne postoji ni jedan objektivan dokaz na temelju kojeg bi se moglo posumnjati da sud daje prednost tužilaštvu. Objektivan dokaz na temelju kojeg bi se mogla otvoriti razumna sumnja u pogledu nepristranosti suda bio bi, naprimjer, kada bi tužilac bio prisutan prilikom vijećanja o donošenju odluke, ili neke druge radnje iz kojih se osnovano može zaključiti da sud tužilaštvu daje otvorenu prednost kao strani u postupku. Međutim, Ustavni sud naglašava da su tužilaštvo i odbrana dvije odvojene i potpuno jednake strane u krivičnom postupku, te da sud na bazi argumenata koje su prezentirale te stranke treba da donese odluku u svojstvu nepristranog tijela koje sudi samo na temelju zakona i dokaza izvedenih na suđenju. Stoga, iako u konkretnom slučaju Ustavni sud nije našao razloge koji bi ukazivali na bilo kakvu pristranost suda koja bi dovela do povrede prava na pravično suđenje, napominje se da se ne bi trebale dešavati situacije koje bi mogle dati povoda da se smatra kako sud ne vodi računa o tome da su tužilaštvo i odbrana dvije odvojene i jednake stranke u krivičnom postupku. Prema tome, sud se mora maksimalno uzdržati, ukoliko je to objektivno moguće, od bilo kakvih neslužbenih kontakata sa strankama u krivičnom postupku dok traje suđenje.
  • 34.
    Ustavnom sudu ostaje još da riješi apelantove prigovore u pogledu povrede prava na odbranu optuženog iz člana 6. Evropske konvencije zbog toga što je: a) onemogućena povjerljiva komunikacija između apelanta i njegovog branioca zato što je prilikom posjete branioca apelantu, dok se nalazio u pritvoru, između njih bila debela staklena pregrada i b) za vrijeme pauza dok je trajao glavni pretres predsjednik vijeća je odbijao zahtjeve branioca za kontaktom sa apelantom. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud naglašava da član 6. stav 3. tačka b. zahtijeva da se optuženom "osiguraju vrijeme i uvjeti neophodni za pripremanje odbrane". Osnovni element u osiguravanju vremena za odbranu je da branilac bude blagovremeno postavljen, kako bi se ostavilo dovoljno vremena za pripremanje odbrane. U konkretnom slučaju, apelant ne navodi da nije imao dovoljno vremena da pripremi odbranu zajedno sa svojim braniocem. Njegovi navodi usmjereni su ka tome da nije imao adekvatne uvjete za pripremanje odbrane.
  • 35.
    U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da kada se optuženi i njegov branilac žale da im nisu osigurani odgovarajući uvjeti za odbranu, odgovornost suda je da odluči može li se nastaviti sa suđenjem, a da se ne prekrši član 6. stav 3.b. Evropske konvencije. Pri tome se mora voditi računa da pravo optuženog da slobodno komunicira sa svojim braniocem u pripremanju odbrane bude od apsolutno centralnog značaja za koncept pravičnog suđenja (vidi naprimjer Evropski sud za ljudska prava, Campbell i Fell protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28. juna 1984. godine). U konkretnom slučaju, navodi se da je "debela staklena pregrada", koja se nalazila između apelanta i branioca prilikom njihovih razgovora u pritvoru, onemogućavala pripremanje odbrane. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da ne vidi zašto postojanje "debele staklene pregrade" (koja je očigledno postavljena zbog sigurnosnih razloga) sama po sebi onemogućava povjerljivu komunikaciju između apelanta i njegovog branioca. Znači li to da se usljed debljine staklene ploče moralo razgovarati znatno povišenim tonom, dok su se u toj prostoriji nalazila i druga lica koja su onda objektivno mogla čuti tok razgovora između apelanta i njegovog branioca? Ili je, eventualno, ova prepreka potpuno onemogućavala komunikaciju? Apelant u tom pravcu nije potkrijepio svoje navode. Osim toga, apelant je navedene prigovore isticao i u svojoj žalbi na presudu Okružnog suda, o kojima je Vrhovni sud riješio tako što je žalbu odbio kao neosnovanu. Stoga, Ustavni sud odbija apelantove prigovore da je zaštitna pregrada u pritvoru onemogućila komunikaciju apelanta sa braniocem do te mjere da je došlo do povrede njegovog prava na odbranu, imajući u vidu da nije navedeno da je u prostoriji u kojoj se nalazila pregrada bio još neko osim branioca i apelanta, što bi moglo uticati na povjerljivost komunikacije između apelanta i njegovog branioca.
  • 36.
    Isto tako postavlja se pitanje osnovanosti apelantovih navoda da mu predsjednik vijeća nije dozvolio da u pauzama krivičnog postupka kontaktira sa braniocem, te da je to dovelo do povrede prava na odbranu, s obzirom da apelant te tvrdnje nije potkrijepio ni jednim dokazom, a ove prigovore je apelant iznosio i u žalbi o kojoj je Vrhovni sud riješio tako da ju je odbio kao neosnovanu. Prema tome, stav je Ustavnog suda da se u cilju poštivanja prava na odbranu iz člana 6. stav 3.b. Evropske konvencije, optuženom mora osigurati da se u toku glavnog pretresa može dogovarati sa svojim braniocem, s tim da se naravno ne može savjetovati o tome kako će odgovoriti na pojedino pitanje. Međutim, u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prava na odbranu, s obzirom da način na koji su redovni sudovi utvrđivali činjenično stanje, davali ocjene izvedenih dokaza, te nakon toga donosili zaključke, ni na koji način ne ostavlja dojam da je došlo do povrede apelantovog prava na odbranu iz člana 6. stav 3.b. Evropske konvencije.
  • 37.
    Imajući u vidu navedeno, te ukupan dojam koji predmetni krivični postupak ostavlja u svojoj cjelini, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tač. b. i c. Evropske konvencije.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

  • 38.
    Članom 13. Evropske konvencije predviđeno je da "svako čija su prava i slobode priznata ovom konvencijom narušena ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima". U konkretnom slučaju, nesporno je da je apelant imao na raspolaganju žalbu protiv presude Okružnog suda, koje je i iskoristio. Apelant povredu prava iz člana 13. Evropske konvencije vidi u tome što nije uspio sa svojom žalbom. Međutim, navedenim članom Evropske konvencije nije garantirano i pravo na uspjeh pravnog lijeka. Stoga, Ustavni sud odbija kao paušalne apelantove navode da je došlo do povrede prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 39.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. i stav 3. tač. b. i c. Evropske konvencije i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, jer Ustavni sud, tokom ispitivanja predmetne apelacije, nije utvrdio da postoje elementi koji bi ukazivali da je došlo do povrede navedenih ustavnih prava.
  • 40.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 41.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.