Aktio

DOM ZDRAVLJA ZAVIDOVIĆI

Odluka o meritumu

na sjednici održanoj 13. oktobra 2005. godine, donio je

ODLUKU O MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Mato Tadić, predsjednik

Miodrag Simović, potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica

Valerija Galić, sutkinja

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Alojza Weitzera podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj Kž-71/04 od 1. jula 2004. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj K-36/04 od 27. aprila 2004. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Alojza Weitzera podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj Kž-71/04 od 1. jula 2004. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj K-36/04 od 27. aprila, u odnosu na član 7. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Alojza Weitzera podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj K-36/04 od 27. aprila 2004. godine i Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj Kv-50/04 od 8. aprila 2004. godine, jer je protekao rok za podnošenje apelacije.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Alojz Weitzer (u daljnjem tekstu: apelant) iz Umaga, kojeg zastupaju Gavrilo Gunjak i Dragiša Jokić, advokati iz Sarajeva, podnio je 8. septembra 2004. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj Kž-71/04 od 1. jula 2004. godine, Presude Suda BiH broj K-36/04 od 27. aprila 2004. godine, Rješenja Sud BiH broj K-36/04 od 27. aprila 2004. godine i Rješenja Suda BiH broj Kv-50/04 od 8. aprila 2004. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i učesnika u postupku, Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH), zatraženo je 27. maja 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Odgovor na apelaciju Sud BiH je dostavio 7. juna 2005. godine, dok Tužilaštvo BiH nije dostavilo odgovor.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Suda BiH je 29. juna 2005. godine dostavljen apelantu.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo udruživanja radi činjenja krivičnih djela iz člana 249. stav 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Služeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 37/03, u daljnjem tekstu: KZ BiH) i krivično djelo krijumčarenja lica iz člana 189. KZ BiH, apelant je 11. septembra 2003. godine lišen slobode, a pritvor mu je određen Rješenjem sudije za prethodni postupak broj KPP-45/03 od 12. septembra 2003. godine. Apelantu je pritvor produžavan rješenjima Suda BiH broj KV-96/03 od 9. decembra 2003. godine, broj KV-96/03 od 9. decembra 2003. godine, broj KPS-45/03 od 10. februara 2004. godine, broj Kv-50/04 od 8. aprila 2004. godine i, najzad, Rješenjem Suda BiH broj K-36/04 od 27. aprila 2004. godine.
  • 7.
    Sud BiH je Presudom broj K-36/04 od 27. aprila 2004. godine, koja je potvrđena Presudom istog suda broj Kž-71/04 od 1. jula 2004. godine, osudio apelanta na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i 8 mjeseci zbog navedenih krivičnog djela. Sud BiH je utvrdio da je apelant krivično djelo udruživanja radi činjenja krivičnih djela iz člana 249. stav 2. KZ BiH izvršio tako što se, zbog sticanja finansijske koristi, sa određenim brojem njemu poznatih lica dogovorio da će zajedničkim djelovanjem i povezanim radnjama organizirati nedozvoljeno prebacivanje, odnosno krijumčarenje ljudi, s ciljem njihovog daljeg upućivanja u zemlje Zapadne Evrope. Konkretno krivično djelo krijumčarenja osoba iz člana 189. KZ BiH je izvršio tako što se sa drugim licima, za naknadu od 1050 eura, dogovorio da izvjestan broj lica, stranih državljana, prebaci u Italiju preko Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske, što je otkrila Policijska uprava iz Mostara.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 8.
    Apelant navodi da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i, konačno, pravo na izricanje kazne samo po zakonu iz člana 7. Evropske konvencije.
  • 9.
    Povredu prava na slobodu i sigurnost ličnosti apelant vidi u tome što mu je, počevši od određivanja pritvora Rješenjem sudije za prethodni postupak broj KPP-45/03 od 12. septembra 2003. pritvor i dalje produžavan, a da nikad nije izveden pred sudiju kako to izričito nalažu odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije. Zatim, dok se nalazio u pritvoru, nijednom nije saslušan o navodima optužbe za koju se tereti, nego su rješenja o određivanju pritvora donesena na osnovu prijedloga Tužilaštva BiH. S obzirom na visinu zaprijećene kazne za krivična djela za koja ga se teretilo, apelant smatra da je trebalo da bude pušten na slobodu u slučaju da optužnica ne bude potvrđena u roku od tri mjeseca, pošto navodno nisu postojale zakonske mogućnosti za dalje produženje pritvora u istrazi u smislu člana 135. st. 3. i 4. ZKP BiH. Dakle, apelant smatra da je u periodu od 12. septembra 2003. godine, pa do izricanja prvostepene presude, bio nezakonito lišen slobode, te traži da Ustavni sud utvrdi povredu prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana 5. Evropske konvencije.
  • 10.
    Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi prvenstveno u tome da mu nije bilo omogućeno da ispita svjedoke optužbe, nego su samo, na glavnom pretresu, pročitani njihovi raniji pismeni iskazi. Svako ko je optužen, navodi apelant, ima pravo da se izjasni o svim navodima optužbe, što uključuje i pravo da ispita svjedoke optužbe. Narušeno je načelo neposrednosti ispitivanja svjedoka odbrane time što nisu, navodno zbog loše imovinske situacije, dovedeni svjedoci koje je predložio apelant. Loše imovinsko stanje svjedoka i njihova nemogućnost da zbog toga pristupe glavnom pretresu kako bi ih ispitala odbrana, smatra apelant, povreda je načela neposrednosti i uskraćivanje apelantu mogućnosti da koristi prava iz tačke d. stav 3. člana 6. Evropske Konvencije i člana 14. ZKP BiH.
  • 11.
    Apelant navodi da je Sud BiH promijenio zakonski opis krivičnog djela udruživanja radi činjenja krivičnih djela iz člana 249. stav 2. KZ BiH koja mu se stavljaju na teret tako što je prilagodio činjenično stanje i onim obilježjima koja nisu zakonom propisana, čime je povrijedio princip in dubio pro reo. Apelaciono vijeće Suda BiH je selektivno ispitalo žalbene navode, pri tome iznoseći drugačije i netačne navode iz prvostepene presude od onog što ona stvarno sadrži i šta je njome obrazloženo. Apelant posebno podvlači da je obaveza Apelacionog vijeća Suda BiH bila da u granicama navoda iz kojih se prvostepena presuda pobija iznese svoje obrazloženje zašto ne prihvata žalbene razloge.
  • 12.
    S druge strane, Tužilaštvo BiH u toku istrage nije dostavilo naredbu o provođenju istrage Sudu BiH, nije obavijestilo Sud BiH niti apelantove branioce o prikupljenim dokazima u toku istrage, nedozvoljeno je koristilo iskaze zaštićenog svjedoka, čime je povrijeđen krivični postupak, a posebno član 14. ZKP BiH. Zbog svega iznesenog, apelant predlaže da se apelacija usvoji, utvrdi povreda svih navedenih apelantovih ustavnih prava, ukinu osporene presude i predmet vrati na ponovni postupak.

b) Odgovor na apelaciju

  • 13.
    U odgovoru na apelaciju Suda BiH se navodi da je pritvor apelantu određen u skladu sa odredbama Zakona o krivičnom postupku. Apelantovi branioci nisu istakli prigovor da apelant nije saslušan prije određivanja pritvora, pa žalbeno vijeće u tom smislu nije moglo ni otkloniti ovu povredu, obzirom da se žalbom rješavaju samo pitanja u granicama istaknutih povreda a ne po službenoj dužnosti. Činjenica je da je vanraspravno Vijeće produžavalo apelantu pritvor zbog osnovane sumnje da je djelo, koje mu se stavlja na teret, izvršio u sastavu kriminalne grupe, pa je optužba proširena i na član 250. KZ BiH. Tužilaštvo BiH je izmijenilo optužnicu, navodi Sud BiH, kvalifikujući apelantove radnje ne kao krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 250. KZ BiH, nego kao udruživanje radi činjenja krivičnih djela iz člana 249. KZ BiH, tek onda kad je tužilaštvo za takvu promjenu kvalifikacije prikupilo dovoljno dokaza. Jasno je da prvobitno određena inkriminacija ne veže sud u konačnoj kvalifikaciji učinjenog djela. Za krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 250. KZ BiH predviđena je minimalna kazna od tri godine zatvora pa je ova kvalifikacija pružala pravni osnov da se, na osnovu člana 135. tačka 3. ZKP BiH, apelantu produži pritvor, te je neosnovan navod u apelaciji da je pritvor nezakonito produžavan. S obzirom da sud u ovoj fazi krivičnog postupka nije nadležan da ocjenjuje dokaze u odnosu na odlučne činjenice, nego samo pitanje osnovane sumnje o krivičnim djelima za koja je apelant optužen, neosnovani su apelantovi navodi da nisu postojali zakonski osnovi za određivanje i produženje pritvora. Pritvor je bio zakonit, ističe dalje Sud BiH, i zasnovan na razlozima iz člana 132. ZKP BiH, a propust izjašnjenja osumnjičenog pred nadležnim sudijom, odmah nakon određivanja pritvora, se može smatrati povredom njegovih ustavnih prava na koje apelant nije ukazao u žalbi, pa se o njima nije ni moglo odlučivati.
  • 14.
    U pogledu same kvalifikacije učinjenog krivičnog djela krijumčarenja ljudi, neosnovani su navodi u apelaciji da zakonska obilježja ovog krivičnog djela zahtijevaju da apelant učini više radnji ovog krivičnog djela. Dovoljno je da je apelant samo jednokratno preduzeo radnje ovog krivičnog djela, uz spremnost i namjeru da te radnje ponovi. Nije neophodno da lica pređu državnu granicu niti da se u cijelosti isplati dogovorena naknada radi osiguravanja nelegalnog prelaska granice, da bi se ispunili uvjeti postojanja svršenog oblika ovog krivičnog djela.
  • 15.
    Sud BiH dalje navodi da apelacija ne ukazuje na korištenje dokaza koji nisu validni, niti se može prihvatiti da se osporene presude isključivo zasnivaju na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i dokazima koji nisu valjano izvedeni u krivičnom postupku. Sud BiH je u osporenim presudama dao razloge u pogledu prihvatljivosti dokaza, kao i razloge o odlučnim činjenicama i razlozima presude kao i relevantnim propisima, pa se prema tome predlaže da se apelacija, kao neosnovana, odbije.

V. Relevantni propisi

  • 16.
    U Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine relevantne odredbe glase:

"Krijumčarenje osoba

Član 189.

Ko se radi sticanja finansijske ili materijalne koristi bavi nedozvoljenim prebacivanjem drugih osoba preko državne granice ili omogući drugom nedozvoljeni prelazak granice, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

Udruživanje radi činjenja krivičnih djela

Član 249.

Ko organizira grupu ljudi ili na drugi način udružuje tri ili više osoba u cilju učinjenja krivičnih djela propisanih zakonom Bosne i Hercegovine za koje se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, ako za takvo organiziranje ili udruživanje radi učinjenja pojedinog krivičnog djela nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

Š...Ć"

  • 17.
    U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 3/03, u daljnjem tekstu: ZKP BiH)

"Član 14.

Sud, tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispitaju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog tako i one koje im idu u korist.

Član 15.

Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 135.

Š...Ć

(3) Ako se postupak vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna i ako postoje naročito važni razlozi, pritvor se može produžiti, po obrazloženom prijedlogu tužitelja, za još najviše tri mjeseca. Protiv rješenja vijeća dopuštena je žalba o kojoj odlučuje vijeće apelacionog suda. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

(4) Ako se do isteka rokova iz stava 1. do 3. ovog člana ne potvrdi optužnica, osumnjičeni će se pustiti na slobodu.

Član 223.

Kada je u interesu pravde da se svjedok sasluša kako bi njegov iskaz koristio na glavnom pretresu zato što postoji mogućnost da neće biti dostupan sudu za vrijeme suđenja, sudija za prethodni postupak može, na prijedlog stranaka i branioca, narediti da se izjava tog svjedoka uzme na posebnom saslušanju Š...Ć

Prije upotrebe izjave svjedoka iz stava 1. ovog člana, stranka, odnosno branilac koji traži da se izjava uzme u obzir kao dokaz na glavnom pretresu mora dokazati da je, i pored svih uloženih napora da se osigura prisustvo svjedoka na glavnom pretresu, svjedok ostao nedostupan. Ova izjava se ne može koristiti ako je svjedok prisutan na glavnom pretresu.

Član 273.

Iskazi dati u istrazi dopušteni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišteni prilikom unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje. U ovom slučaju, osobi se može dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz.

Član 281.

Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

Član 290. tačka 7.

Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji iskaz je pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo."

VI. Dopustivost

  • 18.
    Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini".

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

"Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno".

Član 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

"Apelacija nije dopustiva i ako postoji koji od sljedećih slučajeva:

Š.....Ć

  • 4.
    protekao je rok za podnošenje apelacije".
  • 19.
    U predmetnom slučaju, apelant u svojoj apelaciji tvrdi da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo iz člana 7. Evropske konvencije, kojim je predviđeno da se niko ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje u vrijeme izvršenja nije predstavljalo krivično djelo prema domaćem ili međunarodnom pravu. Istim članom je regulirano da izrečena kazna neće biti teža od one koja je primjenjivana u vrijeme izvršenja krivičnog djela.
  • 20.
    Naime, praksa Evropskog suda za ljudska prava je ustanovila stav prema kojem zakoni moraju biti dovoljno jasni kako bi pojedinci mogli regulirati svoje ponašanje. Dalje, Evropski sud naglašava da se stav 1. člana 7. Evropske konvencije ne odnosi samo na zabranu retroaktivne primjene krivičnog zakona na štetu okrivljenog. On, uzet u širem kontekstu, sadrži i princip da samo zakon može definirati krivično djelo i propisati kaznu (nullum crimen, nulla posena sine lege), kao i princip da se krivični zakon ne smije široko tumačiti na štetu okrivljenog, na primjer po principu analogije. Iz ovoga proizlazi da krivično djelo mora biti jasno definirano zakonom. Ovaj uvjet je zadovoljen kada pojedinac može znati iz teksta relevantne odredbe i, ako je potrebno, uz pomoć sudskog tumačenja za koja će djela nastala činjenjem ili nečinjenjem biti odgovoran (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kokkanikis protiv Grčke, presuda od 25. maja 1993. godine, serija A broj 260-A, stav 52). Sud, prema tome, navodi da kada je riječ o zakonu, član 7. Evropske konvencije ukazuje na potpuno isti pojam kao što je onaj na koji Evropska konvencija inače ukazuje kada koristi taj termin, dakle pojam koji sadrži pisano pravo i podrazumijeva kvalitete, odnosno zahtjeve dostupnosti i predvidljivosti.
  • 21.
    Osnovni princip krivičnog prava je princip zakonitosti ili legaliteta koji zahtijeva da se odgovornost učinioca za izvršeno krivično djelo utvrđuje prema krivičnom zakonu koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela. S obzirom da KZ BiH, koji je stupio na pravnu snagu 1. marta 2003. godine, sadrži sve kvalitete zakona koji se zahtijevaju da bi se smatralo da je objavljen, jasan, pristupačan i predvidljiv u svojim odredbama, a da su krivična djela za koja se apelant tereti izvršena u septembru 2003. godine, evidentno je da su ta krivična djela bila predviđena u zakonu kao kažnjiva prije njihovog izvršenja, pa su navodi apelanta o povredi člana 7. Evropske konvencije očigledno neutemeljeni i paušalne prirode. Slijedi da je apelacija koja se odnosi na povredu člana 7. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovana.
  • 22.
    U pogledu dopustivosti u vezi sa navodnom povredom člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud je utvrdio da je apelantu 27. aprila 2004. godine uručeno Rješenje Suda Bosne i Hercegovine o produženju pritvora, broj K-36/04 od 27. aprila 2004. godine, a da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 8. septembra 2004. godine, iz čega proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u dijelu koji se odnosi na povredu člana 5. Evropske konvencije podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporeno Rješenje Suda Bosne i Hercegovine broj K-36/04 od 27. aprila 2004. godine.
  • 23.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 24.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 25.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj Kž-71/04 od 1. jula 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 14. jula 2004. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 8. septembra 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, u vezi sa apelantovim navodima o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 26.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na Presudu Suda BiH broj Kž-71/04 od 1. jula 2004. godine ispunjava uvjete iz navedenih članova u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 27.
    Apelant pobija navedena rješenja i presude tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije.

Pravo na pravičan postupak

  • 28.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. Evropske konvencije glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Presuda se izriče javno, ali se novinari i javnost mogu isključiti s čitavog ili jednog dijela suđenja u interesu morala, javnog reda ili nacionalne sigurnosti u demokratskom društvu, kada to nalažu interesi maloljetnika ili zaštite privatnog života strana u sporu, ili kada to sud smatra izričito neophodnim zato što bi u posebnim okolnostima publicitet mogao nanijeti štetu interesima pravde.

  • 2.
    Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
  • 3.
    Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

a. da odmah, na jeziku koji razumije, bude podrobno obaviješten o prirodi i razlogu optužbe protiv njega;

b. da mu se osiguraju vrijeme i uvjeti neophodni za pripremanje odbrane;

c. da se brani sam ili uz pomoć branioca koga sam izabere ili da, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branioca, da ga dobije besplatno, kada to nalažu interesi pravde;

d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoke optužbe;

e. da koristi besplatnu pomoć tumača ukoliko ne razumije ili ne govori jezik koji se koristi na sudu".

  • 29.
    Postupak pred Sudom BiH se u, konkretnom slučaju, odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li spor pred Sudom BiH bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 30.
    Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente, koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora da uzme u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02).
  • 31.
    Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03).
  • 32.
    Prigovori koji su izneseni u apelaciji odnose se prvenstveno na ocjenu validnosti iskaza svjedoka Sahita Šahirija i Emruli Vajadina koji su dati u postupku osiguravanja dokaza, a samo su pročitani na glavnom pretresu. Međutim, činjenica da su ovi iskazi dati u postupku osiguravanja dokaza, a ne na glavnom pretresu, ne umanjuje njihovu procesnu vrijednost, tim prije što to nisu jedini dokazi kojim je utvrđivana apelantova krivična odgovornost. Navedene osobe nisu ni u kakvom srodstvu sa apelantom da bi se, u skladu sa članom 83. ZKP BiH, moglo uzeti da mogu uskratiti davanje iskaza svjedočenja zbog srodstva. Međutim, nesporno je da je apelantu i njegovoj odbrani, još u prvostepenom postupku, omogućeno i da predlažu saslušanje svjedoka odbrane i izvođenje drugih predloženih dokaza, mada izjave svjedoka koje je predložila odbrana, u principu, ne obavezuju sud. Čak i kad bi se osporila validnost iskaza navedenih svjedoka, oni nisu bili jedini čiji su iskazi uzeti u krivičnom postupku, niti se presude zasnivaju isključivo na njihovim iskazima. Isto tako, uloga zaštićenog svjedoka ima istu procesnu i dokaznu snagu ako sud smatra da će i njegovim izjavama potpuno i pravilno utvrditi činjenično stanje i okolnosti izvršenja krivičnog djela i pravilno provesti dokazni postupak. Koje će dokaze izvesti, koje činjenice utvrđivati i koje svjedoke saslušati, odnosno kako će kvalificirati izjave tih svjedoka, stvar je slobodne procjene suda, kako je to i propisano članom 15. ZKP BiH.
  • 33.
    Navodi apelacije da se radi o pripremnim radnjama izvršenja krivičnog djela, a ne o krivičnom djelu koje je dovršeno, nisu obrazloženi i dokazani s obzirom da je činjenično i pravno utvrđeno da je do otkrivanja izvršenog krivičnog djela došlo u završnoj fazi, kad nije bilo nikakve sumnje da je apelant, u dogovoru sa drugim osobama, a radi sticanja finansijske koristi, organizirao prebacivanje stranih državljana preko granice Bosne i Hercegovine. Nesporno je utvrđeno da je apelant primio novac za učinjene usluge omogućavanja drugima nedozvoljenog prelaska granice. Upravo činjenica da neko lice, radi materijalne i finansijske koristi, omogući drugome nedozvoljen prelazak granice, makar i u pokušaju, sadržava sva subjektivna i objektivna zakonska obilježja krivičnog dijela krijumčarenja lica iz člana 189. KZ BiH. I samo zakonsko određenje krivičnog djela udruživanja radi činjenja krivičnih djela iz člana 249. stav 2. nedvosmisleno ukazuje da zakonska definicija ne određuje broj lica koja moraju biti uključena u njegovo izvršenje, što se navodi u apelaciji, nego mora postojati jasna namjera i realno djelovanje više lica radi činjenja krivičnih djela, što je i dokazano u toku krivičnog postupka i zbog čega je apelant i osuđen.
  • 34.
    Član 6. Evropske konvencije ne jamči pravo da svi zahtjevi, pa dakle i prijedlozi da se saslušaju svjedoci koje predlaže odbrana, kako u prvostepenom tako i u drugostepenom krivičnom postupku, budu prihvaćeni. Pravo na pravično saslušanje ne zahtijeva da se strogo slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza pred krivičnim sudovima. Na domaćim sudovima je da ocijene prijedloge pred njima kao i značaj dokaza na koje se optuženi žele pozvati (vidi, inter alia, Evropski sud za ljudska prava, Barb�ra, Messegu" i Jabardo protiv Španjolske, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, tačka 68). Saglasno navedenom, Evropska konvencija ne osigurava optuženom neograničeno pravo na osiguravanje prisustva svjedoka pred sudom. Institucije Evropske konvencije su zauzele stav da domaći sudovi uživaju diskrecionu ovlast da sami odluče da saslušaju svjedoke za koje im se čini da će im pomoći u utvrđivanju istine, odnosno da ocijene da li je nužno da se pozovu predloženi svjedoci, pazeći da se ne naruši smisao i cilj prava na pravično suđenje, koji obavezuju da se suđenje odvija "pod jednakim uvjetima" i uz "jednakost stranaka". Član 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio ne pozvati one svjedoke čije saslušanje je izričito zahtijevano. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u dovoljnoj mjeri ukazao na osnove na kojima je zasnovao svoju odluku da ne sasluša svjedoke koji su već dali svoj iskaz u postupku osiguravanja dokaza ili da ponovo sasluša svjedoke koje je već ispitao u toku osiguravanja dokaza i konačno, da u potpunosti povjeruje iskazima svjedoka makar datim i van glavnog pretresa, ako su svi drugi uvjeti formalnog uzimanja iskaza respektirani (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, serija A broj 235, tačka 34; Dom za ljudska prava, CH/00/6558, Edin Garaplija protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 12. aprila 2002. godine, tačka 68).
  • 35.
    Što se tiče apelantovih navoda da nije odmah podrobno obaviješten o prirodi i razlogu optužbe protiv njega, ovi apelantovi navodi protivrječe navodima i obrazloženju datom u presudi i ne mogu se prihvatiti. Naime, čim je uz prvobitnu inkriminaciju za krivično djelo krijumčarenja ljudi u optužnici dodato i krivično djelo udruživanja radi činjenja krivičnih djela, apelant je obaviješten o novom krivičnom djelu za koje se tereti. S druge strane, apelantovi navodi da je prvobitna inkriminacija za koju mu je određen pritvor, a koja se odnosila na krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 250. KZ BiH prekvalificirana u krivično djelo udruživanja radi činjenja krivičnih djela iz člana 249. KZ BIH, ne protivrječi odredbama krivičnog postupka i zavisi od svih pojedinačno i zajedno prikupljenih dokaza u krivičnom postupku. Nijednom svojom odredbom ZKP BiH ne sprečava promjenu kvalifikacije krivičnog djela, ako to nalaže prikupljena dokazna građa, niti s druge strane onemogućava stranke u postupku da se na uočene propuste i greške suda, u vezi sa kvalifikacijom učinjenog krivičnog djela, blagovremeno žale. Kvalificiranje krivičnog djela podrazumijeva određivanje krivičnog djela i podvođenje određenog događaja odnosno činjeničnog stanja pod odgovarajuću pravnu normu. To znači da se radnja, posljedica, objekt, način, sredstvo, vrijeme, mjesto izvršenja i druge okolnosti moraju podvesti pod određeni zakonski opis i dati im pravni sadržaj. Kvalificiranje krivičnog djela u svakom slučaju se vrši na bazi činjenica i okolnosti čiji su izvori lični i materijalni dokazi prikupljeni u toku krivičnog postupka.
  • 36.
    Kod utvrđivanja krivičnog djela krijumčarenja lica iz člana 189. KZ BiH, Sud BiH je cijenio samo jednu radnju nedozvoljenog prebacivanja drugih lica preko granica. Međutim, ta radnja je podrazumijevala prethodno organiziranje svih elemenata da bi se stekli uvjeti svršenog krivičnog djela. Nije od značaja činjenica da li je bilo više pokušaja prebacivanja, mada ta okolnost može uticati na visinu odmjerene kazne, da li su lica imala važeća putna dokumenta, da li je riječ samo o pripremanju prebacivanja itd. Konačno, izrečena kazna apelantu je rezultat svih olakšavajućih i otežavajućih okolnosti učinjenih krivičnih djela, ličnosti učinioca i izvedenih dokaza pred sudom, tako da navodi apelacije ne ukazuju da je osporenim presudama učinjena povreda prava na pravično saslušanje u krivičnom postupku.
  • 37.
    Ustavni sud napominje da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02, od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03).
  • 38.
    Ustavni sud konstatira da je u izreci pobijane presude dat opis učinjenih krivičnih djela sa okolnostima i činjenicama koje čine obilježje krivičnih djela iz čl. 189. i 249. stav 2. KZ BiH. Dalje, navodi izneseni u presudi nisu nerazumljivi niti protivrječni, već su zasnovani na provedenim dokazima, te je sud prema načelu slobodne procjene dokaza izveo svoje zaključke i donio odluku. Ustavni sud ističe da je tokom cjelokupnog postupka apelantu bilo omogućeno da iznese sve dokaze s ciljem utvrđenja činjeničnog stanja odlučnog za donošenje presude, kako u prvom stepenu, tako i u postupku o žalbi. Sud BiH uzeo je u obzir sve navode i tvrdnje i dovoljno jasno obrazložio svoje odluke, te Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje indikacije da je postupak vođen na nepravičan način, ne nalazi da je sud proizvoljno tumačio relevantne odredbe KZ BiH, niti je došlo do procesnih povreda koje bi bile od važnosti za poštivanje principa pravičnog suđenja.
  • 39.
    Imajući u vidu postupak u cjelini, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju osporenim presudama nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 40.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer se apelant žali na povredu odredbi o krivičnom postupku, nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u sudskim postupcima, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan.
  • 41.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke.
  • 42.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.