Aktio

DOM ZDRAVLJA ZAVIDOVIĆI

Odluka o meritumu

na sjednici održanoj 13. oktobra 2005. godine, donio je

ODLUKU O MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 20/06>
OBRAZLOŽENJE

Mato Tadić, predsjednik

Miodrag Simović, potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica

Valerija Galić, sutkinja

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Tihomira Babića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Kž-140/03 od 11. maja 2004. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj K-36/03 od 1. oktobra 2003. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Tihomir Babić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Petrovaradina, Srbija i Crna Gora, kojeg zastupa Vesna Tupajić-Škiljević, advokat iz Sokoca, izjavio je 29. oktobra 2004. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-140/03 od 11. maja 2004. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj K-36/03 od 1. oktobra 2003. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i učesnika u postupku, Okružnog tužilaštva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo), zatraženo je 10. novembra 2004. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 13. decembra 2004. godine, Okružni sud 24. novembra 2004. godine, a Okružno tužilaštvo nije dostavilo odgovor.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 29. augusta 2005. godine, dostavljeni apelantu

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Presudom Okružnog suda broj K-36/03 od 1. oktobra 2003. godine apelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela utaje poreza i doprinosa iz člana 277. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 22/00, 33/00 i 37/01, u daljnjem tekstu: KZRS) što je u periodu od kraja 2001. godine do 5. septembra 2002. godine, u namjeri da izbjegne plaćanje poreza i doprinosa za preduzeća "Rebeka" i "Koneks-Veritas", koja je prethodno uz korištenje lažne lične karte sa svojom fotografijom, a na ime Nikola Miščević, preregistrovao na ime Nikole Miščevića, nabavio veću količinu robe koju je prodao, pri čemu nije platio porez na promet i druge fiskalne obaveze u ukupnom iznosu od 642.860,26 KM. Za izvršenje navedenog krivičnog djela apelantu je ovom presudom izrečena kazna zatvora u trajanju od pet godina. Istom presudom, primjenom odredbi o sticaju za to djelo i za krivično djelo falsifikovanja isprave iz člana 364. stav 2. KZRS, za koje je pravosnažno osuđen na kaznu zatvora od tri mjeseca Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci broj K-677/02 od 22. oktobra 2002. godine, apelant je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina i dva mjeseca u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, počevši od 5. septembra 2002. godine pa dalje. Apelant je obavezan i da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 1.114,00 KM i sudskog paušala u iznosu od 500,00 KM.
  • 7.
    Protiv navedene presude blagovremeno su izjavili žalbe i okružni tužilac i apelant. Vrhovni sud je Presudom broj Kž-140/03 od 11. maja 2004. godine odbio kao neosnovanu žalbu Okružnog tužilaštva. Apelantova žalba djelimično je uvažena, pa je preinačena odluka o kazni tako što je apelantu za krivično djelo utaje poreza i doprinosa iz člana 277. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS, utvrđena kazna zatvora u trajanju od četiri godine, te je za to djelo i krivično djelo falsifikovanja isprave iz člana 364. stav 2. KZRS, na osnovu odredbe člana 44. i člana 43. stav 2. tačka 2. KZRS, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i dva mjeseca, u koju mu se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru počevši od 5. septembra 2002. godine pa dalje. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.
  • 8.
    U obrazloženju drugostepene presude se ističe da pravo apelanta na odbranu nije povrijeđeno time što je postupak u ovom predmetu proveden nezavisno od krivičnog postupka koji se vodi kod Okružnog suda u Doboju pod brojem K-7/03, protiv apelanta kao pomagača, zbog krivičnog djela utaje poreza i doprinosa iz člana 287. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZRS, jer je pravilno ocijenio Okružni sud u Doboju (koji je prvi započeo postupak) da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 32. stav 6. Zakona o krivičnom postupku za spajanje postupaka, zato što je u pitanju mješoviti koneksitet, gdje je zakonska mogućnost spajanja postupaka uvjetovana postojanjem međusobne veze između krivičnih djela s jedne strane, i postojanjem istih dokaza s druge strane. Kako se optužbe u ova dva predmeta ne zasnivaju na istim dokazima, sama činjenica da se apelant u krivičnom postupku pred Okružnim sudom u Doboju pojavljuje kao pomagač ne opravdava spajanje tog postupka s ovim postupkom provedenim pred Okružnim sudom u Banjoj Luci protiv apelanta kao izvršioca istog oblika krivičnog djela, s obzirom da nije cjelishodno spajanje ovih postupaka kad se ima u vidu obim i karakter dokaza koji su provedeni u ovom postupku, a koji se kao dokazi ne pojavljuju u postupku pred Okružnim sudom u Doboju. Dalje se navodi da je na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud pravilnom primjenom zakona radnje apelanta okvalifikovao kao krivično djelo utaje poreza i doprinosa iz člana 277. stav 2. u vezi s stavom 1. KZRS, kao zakona koji je važio u vrijeme izvršenja djela, a koji je blaži za apelanta. Navodi se da je osnovana apelantova žalba u pogledu odluke o kazni, jer je prenaglašen značaj ranijeg osuđivanja apelanta kao otežavajuća okolnost, kad se ima u vidu da se ranije osude ne odnose na istovrsno krivično djelo, dok je činjenica vođenja drugog krivičnog postupka za istovrsno krivično djelo pogrešno ocijenjena kao otežavajuća okolnost, jer je to u suprotnosti s principom pretpostavljene nevinosti za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi krivica.

IV. Relevantni propisi

U Zakonu o krivičnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 17/85, 26/86, 74/87, 57/89, 3/90 i 27/90, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01) relevantne odredbe glase:

"Član 15.

(1) Sud i državni organi koji učestvuju u krivičnom postupku dužni su da istinito i potpuno utvrde činjenice koje su važne za donošenje zakonite odluke.

(2) Oni su dužni da s jednakom pažnjom ispituju i utvrde kako činjenice koje terete okrivljenog tako i one koje mu idu u prilog.

Član 32.

(6) Sud može odlučiti da se sprovede jedinstven postupak i donese jedna presuda i kad je više lica okrivljeno za više krivičnih djela, ali samo ako između izvršenih krivičnih djela postoji međusobna veza i ako postoje isti dokazi.(...)"

U Krivičnom zakoniku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 22/00, 33/00 i 37/01) relevantne odredbe glase:

"Član 277.

(1) Ko u namjeri da on ili drugi izbjegne potpuno ili djelomično plaćanje poreza, doprinosa iz zdravstvenog i penzionog osiguranja, ili drugih propisanih doprinosa, da lažne podatke o svojim zakonito stečenim prihodima, o predmetima ili drugim činjenicama koje su od uticaja na utvrđivanje ovakvih obaveza, ili ko u istoj namjeri u slučaju obavezne prijave ne prijavi zakonito stečeni prihod, odnosno predmet i druge činjenice koje su od uticaja na utvrđivanje ovakvih obaveza, koje je po zakonu dužan prijaviti, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 2.000 KM, kaznit će se zatvorom do 3 godine i novčanom kaznom.

(2) Ako iznos obaveze iz stava 1. ovog člana, čije se plaćanje izbjegava, prelazi 10.000 KM učinilac će se kazniti zatvorom od jedne godine do osam godina, a ako taj iznos prelazi 50.000 KM, kaznit će se zatvorom od dvije do dvanaest godina."

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 9.
    Apelant navodi da radnje koje su mu optužnicama podignutim pred okružnim sudovima u Banjoj Luci i Doboju stavljene na teret predstavljaju produženo krivično djelo zbog čega je, po mišljenju apelanta, trebalo da mu se sudi u jednom postupku i da mu se izrekne jedinstvena kazna. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na fer suđenje time što mu je u isto vrijeme suđeno u dva suda u Republici Srpskoj i izrečene su dvije sankcije. Optužnica i izreka presude ne navode vrstu, količinu i vrijednost robe koju je navodno preuzeo apelant, niti na osnovu koje dokumentacije je utvrđeno da je roba primljena od eventualnog naručioca. U izreci presude nije naznačeno vrijeme i mjesto izvršenja, obim eventualnog prometa po količini, vrsti i vrijednosti robe, visina prihoda za koje je bila obaveza plaćanja poreza i radnje apelanta iz kojih proizlaze bića i elementi krivičnog djela. Na ovaj način je povrijeđeno pravo na odbranu i pravično suđenje apelanta, jer nije tokom cijelog trajanja krivičnog postupka podrobno obaviješten o prirodi i razlogu optužbe. Dalje se navodi da se manjkavost optužbe i izreke presude ne otklanjaju ni nalazom vještaka finansijske struke, koji u svom nalazu iskazuje samo visinu neplaćenog poreza, bez naznake visine ostvarenog prometa. Iz navedenih razloga izreka prvostepene presude je nerazumljiva i protivrječna sama sebi i razlozima presude, jer ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama i okolnosti na koje je ukazivala i žalba apelantovog branioca, koju nije prihvatio Vrhovni sud. Zbog svega navedenog, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.a. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

b) Odgovor na apelaciju

  • 10.
    Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju ističe da je apelacija neosnovana, te da su navodi iznijeti u apelaciji bili iznijeti i u žalbi protiv prvostepene presude, a na sve te žalbene navode drugostepena presuda je detaljno i jasno odgovorila, odbijajući ih kao neosnovane i o tome su dati potpuni i jasni razlozi. U toku krivičnog postupka nije počinjena povreda zakona na koju se apelacijom ukazuje, niti je došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava. Iz navedenih razloga se predlaže da se apelacija u potpunosti odbije.
  • 11.
    Okružni sud u odgovoru na apelaciju ističe da apelacija sadrži iste navode kao i žalba na prvostepenu presudu, te da osporenom presudom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravičan postupak, pa predlaže da se apelacija odbije.

VI. Dopustivost

  • 12.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 13.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 14.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Kž 140/03 od 11. maja 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Ova presuda je 15. septembra 2004. godine dostavljena apelantu a apelacija je izjavljena 29. oktobra 2004. godine, pa proizlazi da je podnijeta u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
  • 15.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VI. Meritum

  • 16.
    Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.a. Evropske konvencije.
  • 17.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
    • 18.
      Član 6. stav 1. i 3.a. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć

  • 3.
    Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

a. da odmah, na jeziku koji razumije, bude podrobno obaviješten o prirodi i razlogu optužbe protiv njega".

  • 19.
    Ustavni sud konstatuje da se postupak pred sudovima u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te su član 6. st. 1. i 3.a. Evropske konvencije primjenjivi u datom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati da li je postupak pred sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. st. 1. i 3.a. Evropske konvencije.
  • 20.
    Ustavni sud nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke redovnih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03).
  • 21.
    Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03).
  • 22.
    Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. stav 1. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02).
  • 23.
    Ocjenjujući pravičnost postupka koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, Ustavni sud uočava da je u konkretnom slučaju u postupku pred sudovima data razumna mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje dokazne građe. Saslušani su brojni svjedoci, provedeno vještačenje i saslušani vještaci grafološke i finansijske struke, izvršen uvid u relevantnu dokumentaciju, a pružena je mogućnost i optužbi i odbrani da se očituju na navode svjedoka i vještaka. Ustavni sud uočava da su apelantovi navodi da su radnje koje mu se stavljaju na teret optužnicama podignutim pred Okružnim sudovima u Doboju i Banjoj Luci zapravo produženo krivično djelo za koje je trebalo voditi jedan postupak i izreći jednu kaznu, već bili predmet ocjene drugostepenog suda, te ih je Vrhovni sud u osporenoj presudi odbio kao neosnovane. Redovni sudovi ističu da je u konkretnom slučaju u pitanju mješoviti koneksitet, gdje je zakonska mogućnost spajanja postupaka uvjetovana postojanjem međusobne veze između krivičnih djela s jedne strane i postojanja istih dokaza s druge strane. Kako se optužbe u ova dva predmeta ne zasnivaju na istim dokazima, to sama činjenica da se apelant u krivičnom postupku pred Okružnim sudom u Doboju pojavljuje kao pomagač ne opravdava spajanje tog postupka s postupkom provedenim pred Okružnim sudom u Banjoj Luci protiv apelanta kao izvršioca istog oblika krivičnog djela. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali potpune i jasne razloge iz kojih su odlučili da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni zakonski uvjeti za spajanje postupaka, te da je neosnovan apelantov navod da je vođenjem postupka pred Okružnim sudom u Banjoj Luci neovisno od već započetog postupka pred Okružnim sudom u Doboju došlo do povrede apelantovog prava na odbranu, odnosno fer suđenje.
  • 24.
    U vezi s apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na odbranu i pravično suđenje jer nije, navodno, tokom cijelog trajanja krivičnog postupka podrobno obaviješten o prirodi i razlozima optužbe, Ustavni sud konstatuje da su ovi navodi paušalni i da apelant za takvu tvrdnju nije ponudio dovoljno dokaza koji bi upućivali na njegovu osnovanost. Iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu ničim nije doveden u pitanje opći dojam da je apelant tokom cijelog postupka imao na raspolaganju procesne mogućnosti i garancije da zaštiti svoje pravo na odbranu i pravično suđenje. Ustavni sud zapaža da su identični navodi istaknuti i u apelantovoj žalbi, koju je izjavio Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je navedene žalbene razloge razmotrio i po ocjeni Ustavnog suda dao jasne i potpune razloge zbog kojih ih je odbio kao neosnovane. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta u pogledu povrede prava na odbranu iz člana 6. stav 3. Evropske konvencije neosnovani.
  • 25.
    Van nadležnosti Ustavnog suda je da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi poklanjaju povjerenje dokazima jedne strane u postupku na osnovu sudačke slobodne procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78).
  • 26.
    Ustavni sud ima zadatak da procijeni da li je postupak, kao cjelina, bio pravedan i da li je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta. U vezi s tim, Ustavni sud je ocijenio da procjena dokaza prvostepenog suda u konkretnom slučaju, koja je potvrđena u drugostepenom postupku, nije bila očigledno proizvoljna, niti je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta u smislu prava na pravičan postupak. Sudovi su dali jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženju svojih presuda. Pored navedenog sudovi su poklonili dužnu pažnju procesnim garancijama fer suđenja, te je u žalbenom postupku uz primjenu principa presumpcije nevinosti preinačena odluka o kazni uz obrazloženje da se činjenica da se protiv apelanta vodi još jedan krivični postupak za isto krivično djelo nije smjela uzeti kao otežavajuća okolnost. Također, u konkretnom slučaju primijenjen je i materijalni propis najblaži za apelanta.
  • 27.
    Prema navedenom, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.a. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 28.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.a. Evropske konvencije jer se apelant žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i povredu prava na odbranu u postupku koji je okončan pobijanom presudom, a Ustavni sud nije utvrdio da su apelantovi navodi osnovani, niti da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan..
  • 29.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 30.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.