USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o meritumu
na sjednici održanoj 2. decembra 2005. godine, donio je
ODLUKU O MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 20/06.
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 1086/04, rješavajući apelaciju Hajre Gece, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Tudor Pantiru, potpredsjednik
Miodrag Simović, potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica
David Feldman, sudija
Valerija Galić, sutkinja
Jovo Rosić, sudija
Constance Grewe, sutkinja
Usvaja se apelacija Hajre Gece.
Utvrđuje se povreda člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukidaju se:
- -Rješenje Kantonalnog suda u Goraždu broj Gž-146/04 od 9. novembra 2004. godine i
- -rješenja Općinskog suda u Goraždu br. I-583/04 od 10. septembra 2004. godine i I-583/04 od 13. augusta 2004. godine.
Predmet se vraća Općinskom sudu u Goraždu, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Općinskom sudu u Goraždu se nalaže da, u roku od šest mjeseci od dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama, u skladu sa članom 75. stav 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine" .
I. Uvod
- 1.Hajro Geca (u daljnjem tekstu: apelant) iz Goražda, kojeg zastupa Esad Muminović, advokat iz Goražda, podnio je 10. decembra 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-146/04 od 9. novembra 2004. godine, rješenja Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) br. I-583/04 od 10. septembra 2004. godine i I-583/04 od 13. augusta 2004. godine. Apelant je 21. aprila 2005. godine podnio dopunu apelacije.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda zatraženo je 23. decembra 2004. godine da dostave odgovor na apelaciju.
- 3.Kantonalni sud i Općinski sud su 30. decembra 2004. godine dostavili odgovore na apelaciju.
- 4.Na osnovu člana 22. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Aiše Imamović, tražioca izvršenja (u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja) u izvršnom postupku protiv apelantove supruge kao izvršenika, zatraženo je 23. decembra 2004. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
- 5.Tražilac izvršenja je dostavio odgovor na apelaciju 28. decembra 2004. godine.
- 6.Na osnovu člana 26. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, Općinskog suda i tražioca izvršenja su 18. maja 2005. godine dostavljeni apelantu.
III. Činjenično stanje
- 7.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
- 8.Općinski sud je u izvršnom predmetu tražioca izvršenja protiv izvršenika Nezire Geca, radi provođenja izvršenja na nepokretnosti, donio Rješenje o izvršenju broj I-583/04 od 13. augusta 2004. godine. Rješenje je doneseno na osnovu pravomoćne i izvršne presude Općinskog suda broj P-36/00 i pravomoćne sudske nagodbe broj P-91/01 od 31. maja 2001. godine, radi namirenja novčanih tražbina u ukupnom iznosu od 3.779,50 KM, sa zateznim kamatama počevši od 11. septembra 2000. godine, pa do isplate. Rješenjem se određuje izvršenje na nekretnini - dvosobnom stanu u Goraždu, upisanom na ime apelanta, supruga izvršenika i to: zabilježbom ovog rješenja u zemljišnu knjigu, zatim utvrđivanjem vrijednosti nekretnine, njenom prodajom i namirenjem tražioca izvršenja iz iznosa dobijenog prodajom.
- 9.U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da je apelant u dijelu 1/1 etažni vlasnik na dvosobnom stanu u Goraždu, da je tražilac izvršenja, radi namirenja novčanih tražbina, predložio navedeni stan kao predmet izvršenja, jer se vodi na suprugu izvršenika, te je sud slijedom čl. 8. i 69. Zakona o izvršnom postupku udovoljio prijedlogu.
- 10.Općinski sud je Rješenjem broj I-583/04 od 10. septembra 2004. godine odbio kao neosnovan apelantov prigovor izjavljen na navedeno rješenje o izvršenju. U apelantovom prigovoru je navedeno da nisu bili ispunjeni zakonski uvjeti za određivanje izvršenja na nepokretnosti koja nije u vlasništvu izvršenika, a ne radi se o obavezama za koje bračni drugovi odgovaraju solidarno. Tražilac izvršenja je u odgovoru na apelantov prigovor naveo da je apelant prilikom dodjele navedenog stana dobio bodove i na suprugu, pa zato ona uživa pravo na polovinu stana. U obrazloženju ovog rješenja sud je naveo da je izvršenik supruga vlasnika stana, te stan predstavlja zajedničku imovinu, čime su bili ispunjeni uvjeti za donošenje osporenog rješenja, tim prije što je apelant prilikom dodjele stana dobio bodove i na suprugu. Iz navedenog sud je ocijenio da je predmetni stan zajednička imovina, te da apelant može zahtijevati, prema članu 69. stav 6. Zakona o izvršnom postupku, da se predmet izvršenja ustupi njemu ako položi iznos koji odgovara vrijednosti izvršenikovog udjela u toj stvari.
- 11.Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-146/04 od 9. novembra 2004. godine odbio apelantovu žalbu izjavljenu na Rješenje Općinskog suda broj I-583/04 od 10. septembra 2004. godine i potvrdio osporeno rješenje. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se izvršenje na nepokretnosti, u smislu odredaba člana 69. stav 10. Zakona o izvršnom postupku, može odrediti i na zajedničkoj imovini i tada se primjenjuju odredbe člana 69. st. 2-9. istog zakona, koje propisuju postupak kada je predmet izvršenja nekretnina na kojoj postoji suvlasništvo izvršenika i drugih lica. Sud smatra da se apelantovom žalbom neosnovano ukazuje da je prvostepeni sud bio dužan provesti postupak u smislu odredaba člana 70. stav 2. Zakona o izvršnom postupku, pa tek ako su se stekli uvjeti za promjenu zemljišno-knjižnog stanja udovoljiti prijedlogu. Sud navodi kako se može utvrditi da je pravo etažnog vlasnika apelant ostvario u skladu sa Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, kao raniji nosilac stanarskog prava. Dalje, da odredbu člana 11. stav 1. ovog zakona, prema kojoj supružnici stan kupuju zajednički, a jedan od njih samo uz saglasnost drugog, treba razumjeti kao posljedicu odredbe člana 6. Zakona o stambenim odnosima, kojom je propisano da su bračni drugovi sunosioci stanarskog prava. Sud navodi da se pravo vlasništva na stanu stiče upisom u zemljišne knjige, odnosno upisom u knjigu položenih ugovora, te kako je tražilac izvršenja uz prijedlog priložio rješenje kojim je kupoprodaja stana upisana u knjigu položenih ugovora, time je priložio ispravu koja ima istu snagu kao izvod iz zemljišne knjige. Prvostepeni sud je zakazao ročište radi utvrđivanja odlučnih činjenica, ali se niko od pozvanih nije odazvao. S obzirom da apelant nije osporio činjenicu da je izvršenik njegova supruga, prvostepeni sud je izveo pravilan zaključak i donio pravilnu odluku kada je odbio apelantov prigovor kao neosnovan, zaključio je Kantonalni sud.
- 12.Zaključkom Općinskog suda broj I-583/04 od 25. marta 2005. godine određeno je treće ročište za prodaju predmetnog stana za 22. april 2005. godine.
IV. Relevantni propisi
- 13.Zakon o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 32/03 i 52/03)
"Član 8.
(1) Sud rješenjem određuje izvršenje onim sredstvom i na onim predmetima koji su navedeni u izvršnom prijedlogu.
(2) Ako je predloženo više sredstava ili više predmeta izvršenja sud može ograničiti izvršenje samo na neke od tih sredstava ili predmeta ako su dovoljni za ostvarenje potraživanja.
(3) Ako se izvršno rješenje o izvršenju na određenom predmetu ili sredstvu ne može provesti, tražilac izvršenja može radi namirenja istog potraživanja predložiti novo sredstvo ili predmet izvršenja o čemu će sud odlučiti rješenjem.
Član 69.
(1) Ukoliko nije drukčije određeno predmet izvršenja može biti samo nepokretnost kao cjelina određena propisima koji uređuju vlasništvo i druga stvarna prava.
(2) Suvlasnički dio nepokretnosti može biti samostalan predmet izvršenja u pogledu kojeg se na odgovarajući način primjenjuju pravila ovog zakona o izvršenju na nepokretnostima.
(3) U slučaju postupka izvršenja na suvlasničkom dijelu, a prema zahtjevu tražioca izvršenja, izvršenika ili drugog suvlasnika, sud će u rješenju o izvršenju odrediti da se na prodaju ponude kako cjelokupna nepokretnost tako i suvlasnički dio koji je predmet izvršenja. U rješenju o izvršenju sud će naznačiti i da će, zavisno od ispunjenja uvjeta iz stava 4. ovog člana, svojim zaključkom iz stava 3. člana 90. ovog zakona odlučiti da li je predmet prodaje cjelokupna nepokretnost ili samo njen suvlasnički dio. U istom rješenju sud će odrediti da se zabilježba izvršenja iz člana 72. ovog zakona odnosi na cjelokupnu nepokretnost.
(4) Ako bi prodajna cijena suvlasničkog dijela nepokretnosti bila znatno viša u slučaju prodaje cjelokupne nepokretnosti, sud će odrediti prodaju cjelokupne nepokretnosti postupajući kao da se radi o zahtjevu suvlasnika za diobu fizički nedjeljive stvari kako je to predviđeno propisima koji uređuju suvlasničke odnose.
(5) U slučaju iz stava 4. ovog člana suvlasnici koji nisu izvršenici imaju pravo na namirenje u visini svojih suvlasničkih dijelova iz iznosa dobijenog prodajom stvari prije namirenja tražioca izvršenja i drugih lica koje se namiruju u izvršnom postupku te prije naknade troškova izvršnog postupka.
(6) Suvlasnici koji nisu izvršenici imaju pravo zahtijevati da im se stvar koja je predmet izvršenja ustupi ako polože iznos koji odgovara vrijednosti izvršenikovog udjela u toj stvari.
(7) Suvlasnika koji nije izvršenik, a kojem je osporen udio u stvari koja je predmet izvršenja, sud će uputiti na parnicu protiv tražioca izvršenja, a i protiv izvršenika ako i on osporava njegovo pravo da dokaže svoje pravo, osim ako u izvršnom postupku ne može dokazati svoje pravo pravosnažnom presudom, javnom ispravom ili prema zakonu ovjerenom privatnom ispravom. Na pokrenutu parnicu kao i na prava suvlasnika da u njoj traže odlaganje postupka izvršenja shodno se primjenjuju odredbe ovog zakona kojim se uređuje postupanje suda po prigovoru trećih lica.
(8) Ako suvlasnik iz stava 7. ovog člana može dokazati svoje pravo pravosnažnom presudom, javnom ispravom ili prema zakonu ovjerenom privatnom ispravom, sud će postupiti kao da njeno pravo nije osporeno.
(9) Okolnost da je sud u izvršnom postupku uzeo da pravo lica iz stava 7. ovog člana nije osporeno u smislu odredaba tog stava ili stava 8. ovog člana ne utiče na pravo tražioca izvršenja ili izvršenika da svoja prava protiv tog lica ostvaruju u posebnoj parnici.
(10) Odredbe st. od 2. do 9. ovog člana na odgovarajući način se primjenjuju i na vlasnike zajedničke imovine (zajedničari). Ako između izvršenika i ostalih vlasnika zajedničke imovine ne postoji saglasnost o njihovim pravima u zajedničkoj stvari, sud će vlasnika zajedničke imovine koji osporava izvršenikova prava na zajedničku stvar zaključkom uputiti da svoja prava dokazuje u parnici. Na pokrenutu parnicu kao i na prava vlasnika zajedničke imovine da u njoj traže odlaganje postupka izvršenja shodno se primjenjuju odredbe ovog zakona kojim se uređuje postupanje suda po prigovoru trećih lica.
(11) Ako je u vezi neke nepokretnosti ili njenog idealnog dijela osnovano pravo produživanja, ono može biti samostalni predmet izvršenja s tim da izvršenik može namiriti svoje potraživanje iz plodova koje to pravo daje na osnovu nekog pravnog odnosa (najamnina, zakupnina) u pogledu čega se na odgovarajući način primjenjuju pravila ovog zakona o izvršenju na pravima.
Član 70.
(1) Uz prijedlog za izvršenje na nepokretnosti tražilac izvršenja dužan je podnijeti izvod iz zemljišne knjige kao dokaz o tome da je nepokretnost upisana kao vlasništvo izvršenika.
(2) Ako je pravo na nepokretnosti iz stava 1. ovog člana upisano u zemljišnoj knjizi na drugo lice a ne na izvršenika prijedlogu se može udovoljiti samo ako su, po utvrđenju izvršenikove imovine u skladu sa članom 37. ovog zakona, ispunjeni uvjeti za promjenu zemljišnoknjižnog stanja."
Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH" br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02 i 54/04)
"Član 11.
(1) Supružnici stan mogu kupiti zajednički, a jedan od njih samo uz suglasnost drugog.
Š...Ć
(4) U slučaju uskraćenosti suglasnosti, odnosno nepostojanja sporazuma, odlučuje se u sudskom postupku."
- 14.Porodični zakon ("Službeni list SRBiH" br. 21/79 i 44/89)
"Član 263.
Imovina bračnih drugova može biti posebna i zajednička.
Član 264.
(1) Imovina koju bračni drug ima u času zaključenja braka ostaje njegova posebna imovina.
(2) Imovina koju su bračni drugovi stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine čine zajedničku imovinu.
Š...Ć.
Član 265.
(1) Zajedničkom imovinom bračni drugovi raspolažu sporazumno.
(2) Svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni drug ne može samostalno raspolagati niti ga opteretiti pravnim poslom među živima.
Član 267.
(1) Svaki bračni drug može tužbom zahtijevati da sud utvrdi koliki je njegov dio u zajedničkoj imovini, ili jednom dijelu te imovine, ili na pojedinoj stvari iz te imovine.
Š...Ć.
Član 273.
Za obaveze koje je jedan bračni drug preuzeo radi podmirenja tekućih potreba bračne odnosno porodične zajednice, kao i za obaveze za koje po zakonu odgovaraju zajednički oba bračna druga, odgovaraju bračni drugovi solidarno kako zajedničkom tako i svojom posebnom imovinom."
- 15.Zakon o vlasničko-pravnim odnosima ("Službene novine Federacije BiH" br. 6/98 i 29/03)
"Član 21.
Zajedničko vlasništvo postoji, u slučajevima određenim zakonom, kada stvar pripada dvjema ili više osoba (zajedničari) tako da njihovi udjeli nisu unaprijed određeni, ali su odredivi.
Na zajedničko vlasništvo shodno se primjenjuju odredbe ovog zakona o suvlasništvu, ako zakonom nije drugačije određeno."
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 16.Apelant navodi da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Povredu navedenog prava apelant vidi u tome što smatra da je predmetni stan isključivo njegova imovina, da ne postoje uvjeti za izmjenu zemljišnoknjižnog stanja, da je izvršenje dozvoljeno zbog izvršenja obaveze za koju oba bračna druga ne odgovaraju solidarno, zajedničkom i posebnom imovinom, te, zbog svega navedenog, nije bilo zakonskog osnova da se dozvoli izvršenje na toj imovini.
b) Odgovor na apelaciju
- 17.U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti zbog toga što je odluka suda donesena na osnovu Zakona o izvršnom postupku i Porodičnog zakona.
- 18.U odgovoru na apelaciju Općinski sud predlaže da se apelacija odbije. Općinski sud navodi da je osporeno rješenje zakonito i doneseno u skladu sa odredbama Zakona o izvršnom postupku i da njime nisu povrijeđena apelantova ustavna prava na koje se poziva u apelaciji.
- 19.U odgovoru na apelaciju tražilac izvršenja predlaže da se apelacija proglasi neosnovanom. Navodi da je Općinski sud u dva navrata pokušao izvršenje popisom stvari u stanu, ali da su stvari tako stare da ne mogu biti predmet izvršenja.
VI. Dopustivost
- 20.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 21.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 22.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj Gž-146/04 od 9. novembra 2004. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Dalje, apelacija Ustavnom sudu je podnesena 10. decembra 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer je očigledno da nije (prima facie) neosnovana, niti postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 23.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 24.Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da je tim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- k)Pravo na imovinu."
- 25.Ove ustavne odredbe odgovaraju članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
- 25.
Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
- 26.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu.
- 27.Apelant je vlasnik predmetnog stana jer ga je otkupio na osnovu člana 11. stav 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i uknjižio se u knjigu položenih ugovora kao vlasnik u dijelu 1/1. Stoga, predmetni stan predstavlja njegovu imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 28.Iako se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu u smislu stava 2. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer su sudovi osporenim rješenjima odredili izvršenje na predmetnom stanu, čiji je vlasnik apelant.
- 29.Za Ustavni sud ostaje da odgovori na sljedeća pitanja: (a) je li miješanje predviđeno zakonom i u skladu sa principom pravne sigurnosti, (b) služi li miješanje zakonitom cilju u javnom interesu i (c) je li miješanje proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg javnog interesa. Miješanje u imovinu je inkompatibilno sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ukoliko je odgovor na bilo koje pitanje negativan.
- 30.Nesporno je da pravosnažna presuda Općinskog suda broj P-6/00 od 14. septembra 2000. godine i pravosnažna sudska nagodba broj P-91/01 od 31. maja 2001. godine predstavljaju u konkretnom slučaju izvršni naslov, prema kojem se ne radi o obavezi za koju bračni drugovi odgovaraju solidarno u smislu člana 273. Zakona o porodičnim odnosima. Također je nesporno da je izvršenik apelantova supruga i da je apelant stan, koji je predmet izvršenja, otkupio u smislu člana 11. stav 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo uz saglasnost supruge i da je uknjižen u knjizi položenih ugovora kao vlasnik stana sa dijelom 1/1, a da je tražilac izvršenja podnio prijedlog za izvršenje na cijelom tom stanu.
- 31.Općinski sud je dozvolio izvršenje Rješenjem broj I-583/04 od 13. augusta 2004. godine, i to: zabilježbom ovog rješenja u zemljišnu knjigu, zatim utvrđivanjem vrijednosti nekretnine, njenom prodajom i namirenjem tražioca izvršenja iz iznosa dobijenog prodajom. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da je sud slijedom čl. 8. i 69. Zakona o izvršnom postupku udovoljio prijedlogu.
- 32.Tek u obrazloženju Rješenja broj I-583/04 od 10. septembra 2004. godine, kojim je odbio apelantov prigovor, Općinski sud je naveo da stan predstavlja zajedničku imovinu, tim prije što je apelant prilikom dodjele stana dobio bodove i na suprugu, te da apelant može zahtijevati, prema članu 69. stav 6. Zakona o izvršnom postupku, da se predmet izvršenja ustupi njemu ako položi iznos koji odgovara vrijednosti izvršenikovog udjela u toj stvari.
- 33.Kantonalni sud je u obrazloženju Rješenja broj Gž-146/04 od 9. novembra 2004. godine naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se izvršenje na nepokretnosti, u smislu odredaba člana 69. stav 10. Zakona o izvršnom postupku, može odrediti i na zajedničkoj imovini i tada se primjenjuju odredbe člana 69. st. 2-9. istog zakona, koje propisuju postupak kada je predmet izvršenja nekretnina na kojoj postoji suvlasništvo izvršenika i drugih lica. Dalje, da je neosnovan apelantov prigovor da je prvostepeni sud bio dužan provesti postupak u smislu odredaba člana 70. stav 2. Zakona o izvršnom postupku, pa tek ako su se stekli uvjeti za promjenu zemljišnoknjižnog stanja udovoljiti prijedlogu. Međutim, nedostaje objašnjenje ovog stava Kantonalnog suda. Dalje, da odredbu člana 11. stav 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, prema kojoj supružnici stan kupuju zajednički, a jedan od njih samo uz saglasnost drugog, treba razumjeti kao posljedicu odredbe člana 6. Zakona o stambenim odnosima, kojom je propisano da su bračni drugovi sunosioci stanarskog prava, te da je tražilac izvršenja uz prijedlog priložio rješenje kojim je kupoprodaja stana upisana u knjigu položenih ugovora, čime je priložio ispravu koja ima istu snagu kao izvod iz zemljišne knjige.
- 34.Dakle, osporena rješenja sudovi su donijeli na osnovu člana 69. stav 10. Zakona o izvršnom postupku.
- 35.Ustavni sud će, prvo, analizirati odgovarajuće odredbe Zakona o izvršnom postupku koje su relevantne u konkretnom i sličnim slučajevima.
- 36.Prema članu 69. stav 1. Zakona o izvršnom postupku "predmet izvršenja može biti samo nepokretnost kao cjelina", a prema stavu 2. istog člana "suvlasnički dio nepokretnosti može biti samostalan predmet izvršenja". Prema stavu 4. istog člana sud će odrediti prodaju cjelokupne nepokretnosti samo iz ekonomskih razloga, ako bi tada prodajna cijena suvlasničkog dijela nepokretnosti bila znatno viša. U tom slučaju suvlasnici koji nisu izvršenici imaju pravo zahtijevati da im se predmet izvršenja ustupi ako polože iznos koji odgovara vrijednosti izvršenikovog udjela u toj stvari. Dakle, mogućnost prodaje cijele nepokretnosti je izuzetak i potrebno je da za to budu ispunjeni zakonom propisani uvjeti. Kako je osnovni predmet izvršenja suvlasnički dio, u slučaju kada se dozvoljava izvršenje prodajom cijele nepokretnosti, po mišljenju Ustavnog suda, u dispozitivu rješenja o izvršenju trebalo bi navesti da se dozvoljava izvršenje na suvlasničkom dijelu nepokretnosti i njime ne može biti obuhvaćena cijela nepokretnost, pošto takvu odluku sud ne može donijeti u momentu donošenja rješenja, već na ročištu za prodaju. Također, sud bi u obrazloženju ovakvog rješenja trebao navesti da će se naknadnim zaključkom odlučiti da li se prodaji izlaže cijela nepokretnost ili suvlasnički dio. Uz uvažavanje specifičnosti stana kao predmeta izvršenja i nepopularnog zasnivanja suvlasničkih odnosa na njemu prilikom eventualne prodaje u postupku izvršenja, i u takvom slučaju sud treba da postupi na navedeni način, jer zakon ne poznaje nikakve izuzetke od navedenog postupanja.
- 37.Ustavni sud smatra da je očigledna bila namjera zakonodavca da u slučaju prodaje cijele nepokretnosti nad kojom postoji suvlasništvo zaštiti suvlasnika koji nije izvršenik, time što ima pravo prvenstvenog namirenja iz iznosa dobijenog prodajom, te time što može zahtijevati da mu se cijela stvar ustupi ako položi iznos koji odgovara vrijednosti udjela izvršenika. Dakle, za uživanje ove zaštite je neophodno da su utvrđeni suvlasnički udjeli.
- 38.Prema članu 69. stav 10. Zakona o izvršnom postupku odredbe tog zakona koje se odnose na suvlasnike na odgovarajući način se primjenjuju i na vlasnike zajedničke imovine (zajedničare). U slučaju zajedničkog vlasništva bračnih drugova direktna primjena nekih odredaba nije moguća, jer udjeli bračnih drugova nisu određeni. U tom slučaju su povjerioci legitimisani da traže utvrđivanje udjela bračnog druga-izvršenika u zajedničkoj imovini. Tek utvrđivanjem udjela jednog bračnog druga u zajedničkoj imovini zasniva se suvlasništvo i moguća je primjena odredaba o izvršenju na suvlasničkom udjelu. Naravno, ovo sve važi u slučaju da se ne radi o obavezama za koje bračni drugovi odgovaraju solidarno.
- 39.Pored toga, u smislu člana 70. stav 2. Zakona o izvršnom postupku, ako je pravo na nepokretnosti koje su predmet izvršenja upisano u zemljišnoj knjizi na drugo lice, a ne na izvršenika, prijedlogu se može udovoljiti samo ako su ispunjeni uvjeti za promjenu zemljišnoknjižnog stanja. Da bi se lice koje u izvršnom postupku kupi nepokretnost moglo upisati kao vlasnik u zemljišnu knjigu neophodno je da njegov prethodnik, izvršenik, bude upisan u zemljišnu knjigu kao vlasnik. Iako Zakon o izvršnom postupku ne sadrži odredbu o upisu prava vlasništva izvršenika po službenoj dužnosti, implicite to proizlazi iz odredbe po kojoj se prijedlogu za izvršenje može udovoljiti ako su ispunjeni uvjeti za promjenu zemljišnoknjižnog stanja. To znači da je sud nadležan i dužan da, u slučaju kada izvršenik nije upisan kao vlasnik nepokretnosti koja je predmet izvršenja i kada su ispunjeni zakonski uvjeti za to, traži promjenu zemljišnoknjižnog stanja, odnosno upis prava izvršenika prije upisa zabilježbe o izvršenju na toj nepokretnosti.
- 40.Dalje, Ustavni sud smatra da je neophodno ispitati da li odredbe člana 69. stav 10. Zakona o izvršnom postupku zadovoljavaju standarde zakona. Ustavni sud je u svojoj jurisprudenciji već zaključio da ima nadležnost da u postupku iz apelacione jurisdikcije izvrši i konkretnu ocjenu ustavnosti u smislu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, ako je to potrebno (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 106/03 od 24. oktobra 2004. godine). Ustavni sud podsjeća da vlasti uživaju široko polje procjene u pogledu izbora sredstava provođenja i u pogledu utvrđivanja da li se posljedice provođenja mogu opravdati općim interesom postizanja cilja konkretnog zakona.
- 41.Kako je već navedeno, u smislu člana 69. Zakona o izvršnom postupku prilikom izvršenja na nepokretnosti koja je zajednička imovina, identično kao i kod izvršenja na nepokretnosti na kojoj postoji suvlasništvo, vlasnik zajedničke imovine koji nije izvršenik uživa zaštitu svojih prava na taj način što: a) ima pravo prvenstvenog namirenja i b) ima pravo da mu se stvar ustupi ako položi iznos koji odgovara vrijednosti udjela izvršenika. Radi lakšeg objašnjenja, Ustavni sud će ova prava dovesti u vezu sa konkretnim slučajem, odnosno sa izvršenjem na stanu koji je zajednička imovina supružnika koji je uknjižen kao vlasništvo samo jednog od njih sa dijelom 1/1, a u slučaju kada je izvršenik samo jedan bračni drug i ne radi se o obavezi za koju bračni drugovi odgovaraju solidarno. Dakle, u takvoj situaciji, bračni drug koji nije izvršenik ima, kao prvo, pravo prvenstvenog namirenja. To znači da u slučaju prodaje cijelog stana u izvršnom postupku taj bračni drug ima pravo prvenstvenog namirenja iz iznosa dobijenog prodajom stana prije namirenja troškova postupka i prije namirenja tražioca izvršenja. U situaciji kada on nije želio prodaju stana, ali je nije mogao ni spriječiti, mora dobiti stvarnu protuvrijednost svog udjela u zajedničkoj imovini. Bez obzira da li će se udjeli bračnih drugova u zajedničkoj imovini, tj. stanu, određivati u sudskom postupku ili će zakonskom odredbom biti utvrđeno da su oni uvijek isti, odnosno da su supružnici zajedničari sa udjelom - u zajedničkoj imovini, postavlja se pitanje predstavlja li prodaja cijelog stana u takvoj situaciji i namirenje bračnog druga koji nije izvršenik punu nadoknadu uz postojanje javnog interesa ili se, pak, radi o oduzimanju prava vlasništva bez pune naknade i bez postojanja javnog interesa. Suština je, dakle, u tome da u slučaju kada jedan od zajedničara, odnosno suvlasnika, ne izvršava svoje obaveze, drugi zajedničar, odnosno suvlasnik može izgubiti svoj udjel, čak i bez obzira na visinu izvršenikovog udjela.
- 42.Sa druge strane, ukoliko bračni drug koji nije izvršenik želi spriječiti prodaju stana u izvršnom postupku, on može zahtijevati da mu se stan ustupi ako položi iznos koji odgovara vrijednosti njegovog udjela u tom stanu. To praktično znači da on otkupljuje svoj udjel u stanu koji je otkupljen u cijelosti i, npr., on je već uknjižen kao vlasnik sa dijelom 1/1. U slučaju polaganja potrebnog iznosa iz položene sume se namiruju troškovi izvršenja i tražilac izvršenja, zatim izvršenik, a bračni drug koji nije izvršenik postaje jedini vlasnik stana koji više nije zajednička imovina, dok bračni drug, izvršenik, gubi svoj udjel u stanu. Dakle, da bi ostvario ovu zaštitu zajedničar, koji nije izvršenik, mora raspolagati potrebnim novčanim sredstvima (prema tome, ustupanje predmeta izvršenja može predstavljati zaštitu samo ako se raspolaže sredstvima za otkup) i mora ih položiti, npr., u vrijednosti - stana, iako je stan već bio otkupljen u cijelosti. Određivanje udjela bračnih drugova u zajedničkom vlasništvu u izvršnom postupku je nespojivo sa institutom zajedničkog vlasništva, jer time zajedničko vlasništvo može prestati, što ima implikacije na prava bračnih drugova. Oni ostaju u bračnoj zajednici, samo jedan je jedini vlasnik, npr. stana u kojem žive, stan više nije zajednička imovina, pa bračni drug koji nije vlasnik ne polaže više nikakvo pravo na taj stan. S druge strane, institut zajedničkog vlasništva bračnih drugova ima za cilj zaštitu oba bračna druga u pogledu imovine koju su stekli zajedničkim doprinosom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kako za vrijeme trajanja te zajednice, tako i za slučaj razvoda braka. Tako, prema Porodičnom zakonu zajedničkom imovinom bračni drugovi raspolažu sporazumno, a svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni drug ne može samostalno raspolagati, niti ga opteretiti pravnim poslom među živima.
- 43.Za Ustavni sud je jasno da je cilj zakonodavca bio da se olakša položaj povjerioca, čije potraživanje nije osigurano i koji pokreće izvršni postupak, a jedina imovina koju izvršenik ima je udio u zajedničkoj imovini, odnosno suvlasnički dio u nepokretnosti. U općem je interesu pravne sigurnosti da se obezbijede mehanizmi namirenja povjerioca, kao i izvršenje pravosnažnih sudskih odluka, jer bi u suprotnom bilo iluzorno i samo njihovo donošenje. Međutim, Ustavni sud smatra da je članom 69. st. 5. i 6. Zakona o izvršnom postupku propisana zaštita imovine vlasnika zajedničke imovine (zajedničara) koji nije izvršenik u slučajevima prodaje cijelog stana, u prvom slučaju: ne predstavlja punu nadoknadu, jer bračni drug koji nije izvršenik ne želi prodaju i nakon prodaje ostaje bez stana, a dobija protuvrijednost svog udjela u stanu kao zajedničkoj imovini, a u drugom slučaju: uvjetuje zaštitu raspolaganjem sredstvima za otkup udjela na stanu koji je već bio otkupljen u cijelosti i tu imovinu su uživala oba bračna druga. Prema tome, dozvoljeno izvršenje prodajom cijelog stana predstavlja miješanje za koje ne postoji razumna proporcionalnost između sredstava koja se koriste i cilja koji se želi postići, odnosno predstavlja za vlasnika zajedničke imovine, koji nije izvršenik, poseban i pretjeran teret u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 44.Ustavni sud zaključuje da sudovi u osporenim rješenjima nisu dosljedno primijenili odredbe člana 69. stav 10. i člana 70. stav 2. Zakona o izvršenju, odnosno nisu dovoljno uvjerljivo dokazali da su ispunjeni uvjeti da bi se moglo udovoljiti prijedlogu tražioca izvršenja. Pored toga, Ustavni sud smatra da bi čak i dosljedna primjena odredbe člana 69. stav 10. Zakona o izvršnom postupku, prema kojoj se dozvoljava mogućnost izvršenja na nepokretnostima koje su u zajedničkom vlasništvu, pozivanjem na odredbe st. 2-9. istog člana kojima je regulisano izvršenje na nepokretnostima koje su u suvlasništvu, u konkretnom slučaju, predstavljala miješanje u imovinu apelanta kojim se ne postiže pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg interesa i zahtjeva za zaštitom ustavnog prava na apelantovu imovinu i koje nije u skladu sa principom pravne sigurnosti.
- 45.Stoga, sudovi su prilikom donošenja osporenih rješenja postupali proizvoljno. U demokratskom društvu, koje poštuje vladavinu zakona, nijedna odluka koja je proizvoljna ne može se nikada smatrati zakonitom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Winterwerp protiv Nizozemske, presuda iz 1979. godine, serija A 33, stav 45).
- 46.Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je osporenim rješenjima prekršeno apelantovo ustavno pravo na imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
- 47.Primjena odredbe člana 69. stav 10. Zakona o izvršnom postupku, prema kojoj se dozvoljava mogućnost izvršenja na nepokretnostima koje su u zajedničkom vlasništvu, pozivanjem na odredbe st. 2-9. istog člana kojima je regulisano izvršenje na nepokretnostima koje su u suvlasništvu, u slučaju izvršenja na cjelokupnoj nepokretnosti, stanu koji je zajednička imovina izvršenika, apelantove supruge i apelanta koji nije izvršenik, a koji je u knjizi položenih ugovora uknjižen kao vlasništvo apelanta sa dijelom 1/1, zbog obaveze koja nije obaveza za koju bračni drugovi odgovaraju solidarno, predstavlja miješanje u apelantovu imovinu kojim se ne postiže pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg interesa i zahtjeva za zaštitom ustavnog prava na imovinu apelanta i koje nije u skladu sa principom pravne sigurnosti, čime se krši apelantovo ustavno pravo na imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 48.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 49.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.