Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

ODLUKA O MERITUMU

na sjednici održanoj 9. februara 2006. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 32/06.
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 214/05, rješavajući apelaciju Smaje Mašovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Miodrag Simović, potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica

Valerija Galić, sutkinja

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Smaje Mašovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-1101/04 od 16. maja 2005. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P-2131/03 od 26. maja 2004. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Smajo Mašović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle podnio je 14. februara 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1101/04 od 16. maja 2005. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-2131/03 od 26. maja 2004. godine. Apelant je dopunio apelaciju 3. augusta 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i učesnika u postupku, Federalnog zavoda za penzijsko-invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Zavod), zatraženo je 5. septembra 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju. Također, od Općinskog suda je zatraženo da dostavi spis broj P-2131/03.
  • 3.
    Kantonalni sud je 5. oktobra 2005. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Zavod 30. septembra 2005. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i Zavoda su 11. oktobra 2005. godine dostavljeni apelantu.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Apelant je, kao pripadnik bivše Jugoslavenske narodne armije (u daljnjem tekstu: JNA), ostvario pravo na starosnu penziju koja mu je priznata Rješenjem tadašnje nadležne službe Zavoda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika broj SP-085896 UP-1-5694/87 od 7. januara 1988. godine. Apelant je primao penziju, ostvarenu prema tada važećim zakonskim propisima, počevši od 1. januara 1988. godine sve do aprila 1992. godine.
  • 7.
    U periodu od 1992. godine do 1995. godine apelant se nalazio u Tuzli, a penzija mu je obračunavana prema Uredbi sa zakonskom snagom o Zakonu o penzijsko-invalidskom osiguranju vojnih osiguranika ("Službeni list RBiH" broj 16/92, u daljnjem tekstu: Zakon o vojnim osiguranicima). U članu 5. spomenute uredbe je navedeno da o pravima iz penzijsko-invalidskog osiguranja vojnih osiguranika, državljana Bosne i Hercegovine, odlučuje Fond za penzijsko-invalidsko osiguranje i da se penzije vojnih osiguranika isplaćuju u visini od 50% iznosa penzije određene u skladu sa Zakonom o vojnim osiguranicima, počevši od aprila 1992. godine.
  • 8.
    Do stupanja na snagu novog Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon), 1. augusta 1998. godine, apelantu je na ime ostvarene penzije isplaćivan iznos od 368,70 KM. Međutim, primjenom novog zakona apelantu je utvrđena penzija u iznosu od 230,40 KM, čime je ona umanjena za 138,30 KM.
  • 9.
    Apelant je 23. februara 1999. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv Zavoda.
  • 10.
    Općinski sud je Presudom broj P-2131/03 od 26. maja 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1101/04 od 16. maja 2005. godine, odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da mu se na ime neisplaćenih penzija isplati iznos od 8.052,10 KM, da mu se obračunava i isplaćuje penzija u skladu sa rješenjem o penzionisanju, prema članu 126. Zakona o vojnim osiguranicima, i da se apelant registrira u matičnoj evidenciji Zavoda prema prijašnjem rješenju o penzionisanju.
  • 11.
    Sudovi su utvrdili da ne postoji zakonski osnov prema kome bi se apelantu isplatila tražena razlika u iznosu penzije, jer je ona pravilno utvrđena danom njegovog penzionisanja (1. januar 1988. godine). Navodno smanjenje penzije, koje je izvršeno stupanjem na snagu novog zakona, rezultat je objektivnog usklađivanja apelantove penzije sa zakonskim propisima, pošto je to usklađivanje izvršeno 1992. godine, i prema kome se penzija isplaćivala apelantu do 1. septembra 1998. godine. Pri tome je citirana odredba člana 139. Zakona, kojim je utvrđeno da se vojnim osiguranicima, pripadnicima bivše JNA i državljanima Bosne i Hercegovine - korisnicima penzije, koji imaju prebivalište na teritoriji Federacije BiH, penzija isplaćuje u visini 50% iznosa penzije određene u skladu sa propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika koji su se primjenjivali do dana stupanja na snagu novog zakona.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 12.
    Apelant se žali da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zbog nerazumno dugog trajanja postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, zatim, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant zahtijeva da Ustavni sud usvoji apelaciju i naloži Zavodu da se penzija utvrdi prema rješenju o penzionisanju iz 1988. godine, da se isplati ukupan zaostali neisplaćani dio penzije uz zateznu zakonsku kamatu i da se apelant registrira u matičnoj evidenciji Zavoda prema ranije dostavljenom rješenju o penzionisanju.

b) Odgovor na apelaciju

  • 13.
    U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je istakao da nisu uredu apelantovi navodi da je presuda zasnovana na nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, jer je sud u osporenoj presudi dao odgovore na sve apelantove žalbene prigovore.
  • 14.
    Zavod je istakao da je apelacija neosnovana i da osporenim presudama nisu povrijeđena ustavna prava na koja se apelant poziva. U skladu sa važećim zakonskim propisima, Zavod je odredio apelantu penziju, što je i potvrđeno osporenom presudom.

V. Relevantni propisi

  • 15.
    U Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 29/98, u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) relevantne odredbe glase:

"Član 139.

Vojnim osiguranicima pripadnicima bivše JNA državljanima Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: vojni osiguranici bivše JNA) korisnicima penzije koji imaju prebivalište na teritoriji Federacije penzija se isplaćuje u visini 50% iznosa penzije određene u skladu sa propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika koji su se primjenjivali do dana stupanja na snagu ovog zakona (u daljnjem tekstu: propisi vojnih osiguranika).

Član 140.

Ako penzija vojnog osiguranika pripadnika bivše JNA određena u skladu sa propisima vojnih osiguranika iznosi manje od zajamčene penzije, utvrđene u članu 72. ovog zakona, penzija će se isplatiti u visini određenoj u skladu sa propisima vojnih osiguranika. Ako penzija određena u skladu sa propisima vojnih osiguranika iznosi više od zajamčene penzije utvrđene ovim zakonom, a primjenom stava 1. člana 139. ovog zakona iznosi manje od zajamčene penzije, penzija se isplaćuje u visini zajamčene penzije utvrđene ovim zakonom.

Član 141.

Ako nosilac osiguranja, odnosno osiguranik ne raspolaže podacima o plaći za utvrđivanje penzijskog osnova vojnih osiguranika pripadnika bivše JNA, penzija se određuje na osnovu prosječne penzije korisnika penzije koji imaju isti čin kao osiguranik čija se penzija određuje."

  • 16.
    U Uredbi sa zakonskom snagom o Zakonu o penzijsko-invalidskom osiguranju vojnih osiguranika ("Službeni list" RBiH" br. 16/92 i 8/93) relevantne odredbe glase:

"Član 5.

(1) O pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja vojnih osiguranika državljana Republike Bosne i Hercegovine koji imaju prebivalište na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine odlučuje Fond.

(2) Penzije vojnih osiguranika isplaćuju se u visini 50% iznosa penzije određene u skladu sa Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju i usklađuju se u visini i na način utvrđen Zakonom o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja i Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju.

(3) Penzije vojnih osiguranika isplaćuju se u visini i na način utvrđen u stavu 2. ovog člana, počevši od aprila 1992. godine."

  • 17.
    U Uredbi o izmjenama i dopunama Uredbe sa zakonskom snagom o Zakonu o penzijsko-invalidskom osiguranju vojnih osiguranika ("Službeni list" RBiH" broj 13/94) relevantne odredbe glase:

"Član 5. mijenja se i glasi:

Vojnim osiguranicima pripadnicima bivše JNA državljanima Republike koji žive na teritoriji Republike ( u daljnjem tekstu: vojni osiguranici) penzije se isplaćuju u visini od 50% iznosa penzije određene u skladu sa Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika.

Ako penzija vojnih osiguranika određena u skladu sa Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika iznosi manje od zajamčene penzije utvrđene Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju ( u daljnjem tekstu: zajamčena penzija), penzija se isplaćuje u visini određenoj prema Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika.

Ako penzija vojnih osiguranika određena u skladu sa Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika iznosi više od zajamčene penzije, a primjenom stava 1. ovog člana iznosi manje od zajamčene penzije, penzija se isplaćuje u visini zajamčene penzije."

VI. Dopustivost

  • 18.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 19.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 20.
    U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-1101/04 od 16. maja 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelant je primio 17. juna 2005. godine, a dopuna apelacije, koju je apelant izričito podnio protiv ove presude Kantonalnog suda, podnesena je 3. augusta 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 21.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 22.
    Apelant pobija navedene presude tvrdeći da je njima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

  • 23.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom;"
    • 24.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 25.
    S obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o isplati penzije kao materijalnog davanja, dakle, apelantovim građanskim pravima, garancije člana 6. Evropske konvencije su primjenjive u ovom slučaju.
  • 26.
    Ustavni sud će, prvo, ispitati navode iz apelacije u pogledu utvrđivanja činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava.
  • 27.
    Predmetna apelacija pokreće pitanje povrede prava na pravično suđenje sa stanovišta, navodno, netačno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i nepravilne primjene materijalnog prava. Ustavni sud napominje da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni upravni i sudski organi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke nižih organa krše ustavna prava. To su slučajevi kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03).
  • 28.
    Odredbom člana 139. Zakona o PIO propisano je da se vojnim osiguranicima koji su bili pripadnici bivše JNA-državljanima Bosne i Hercegovine, korisnicima penzije koji imaju prebivalište na teritoriji Federacije BiH, penzija isplaćuje u visini 50% iznosa penzije određene u skladu sa propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika koji su se primjenjivali do dana stupanja na snagu ovog zakona. U sudskom postupku, na osnovu svih provedenih dokaza, utvrđeno je da je donošenjem novog Zakona o PIO Zavod utvrdio penziju apelantu na osnovu savjesno i tačno utvrđenog činjeničnog stanja. Apelantov zahtjev za određivanje novog vještačanja ne obavezuje sud izuzev kad on sam smatra da činjenice i dokazi ustanovljeni prvobitnim vještačenjem nisu valjano utvrđeni i da je neophodno novo vještačenje. Istina, apelant ne spori nalaz i mišljenje vještaka u vezi sa pravilnošću samog obračuna penzije u spornom periodu, ako se ima u vidu iznos njegove penzije određen rješenjem iz 1988. godine, nego smatra da je njegovu penziju trebalo utvrditi imajući u vidu iznos penzije glavnog narednika Armije Federacije BiH, koji, navodno, formacijski odgovara činu zastavnika I klase, sa kojeg mjesta je apelant i penzionisan. Suština, dakle, apelantove apelacije nije utvrđivanje nepravilnosti obračuna i isplate penzije, već utvrđivanje penzije u drugačijem iznosu nego što je onaj koji mu je određen u rješenju iz 1988. godine, a prema formacijskom položaju čina sa kojim je penzionisan. Apelant nije ponudio nikakav dokaz da mu je, na osnovu rješenja o priznavanju penzije, trebalo priznati pravo na penziju u iznosu penzije glavnog narednika Armije Federacije BiH. Nema mjesta, također, apelantovom pozivanju i na član 8. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika ("Službeni list SFRJ" br. 7/85, 74/87 i 20/89), jer je tom zakonskom odredbom samo propisano da se penzije usklađuju sa kretanjem nominalnih ličnih dohodaka aktivnih vojnih lica, a apelacija je usmjerena na utvrđivanje prava na drugačiji iznos penzije od onog koji mu je već određen pravosnažnim rješenjem.
  • 29.
    Ustavni sud primjećuje da je apelant imao pravo pristupa sudu pune jurisdikcije. Ni u jednoj fazi postupka apelantu nije onemogućena suštinska ravnopravnost u iznošenju argumenata, dokaza i činjenica. Sud je primijenio određene zakonske odredbe u predmetu, a sudska odluka navodi sve potrebne razloge na kojima je zasnovana. Ustavni sud smatra da sud nije zloupotrijebio pozitivno-pravne odredbe na kojima se zasniva odluka, te da Ustavni sud nije nadležan da taj aspekt preispituje sve dok se radi o tumačenju navedenih odredaba.
  • 30.
    Ustavni sud će, dalje, ispitati navode iz apelacije u pogledu trajanja postupka.

Period koji se uzima u obzir

  • 31.
    U konkretnom slučaju postupak je započeo 23. februara 1999. godine, kada je apelant podnio tužbu Općinskom sudu, i trajao do donošenja pravosnažne presude Kantonalnog suda broj Gž-1101/04 od 16. maja 2005. godine. Dakle, postupak u kojem je utvrđivano apelantovo pravo na isplatu penzije ukupno je trajao šest godina, dva mjeseca i 23 dana, i to je ujedno i period koji se ubraja u vrijeme trajanja postupka koji Ustavni sud treba ispitati.
  • 32.
    Na traženje Općinskog suda apelant je precizirao tužbeni zahtjev 30. jula 2002. godine. Prva rasprava je zakazana i održana 15. jula 2002. godine, a druga 4. septembra 2002. godine. Općinski sud je prvo donio Presudu broj P-263/99 od 15. oktobra 2002. godine kojom je apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Na navedenu prvostepenu presudu apelant je 26. novembra 2002. godine izjavio žalbu. Kantonalni sud je donio Rješenje broj Gž-256/03 od 18. augusta 2003. godine kojim je apelantova žalba uvažena, prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U skladu sa navedenim rješenjem Kantonalnog suda, koje je Općinskom sudu dostavljeno 12. novembra 2003. godine, apelant je 19. novembra 2003. godine dostavio precizirani i opredijeljeni tužbeni zahtjev i priložio dokaze o osnovanosti svog tužbenog zahtjeva. Apelant je 23. decembra 2003. godine uputio urgenciju Općinskom sudu za postupanje. Općinski sud je Rješenjem broj P-2131/03 od 29. marta 2004. godine naložio vještaku finansijske struke da utvrdi da li je apelantova penzija obračunata i isplaćena u skladu sa ostvarenim pravom na penziju, odnosno rješenjem o penzionisanju i svim narednim povećanjima, a u skladu sa apelantovim preciziranim zahtjevom od 19. novembra 2003. godine. Izvještaj o izvršenom vještačenju je dostavljen apelantu 19. aprila 2004. godine. Smatrajući da svoj zadatak vještak nije valjano izvršio, apelant je 21. aprila 2004. godine podnio prigovor sudu, zatraživši novo vještačenje, koji je sud odbacio i u cijelosti prihvatio ranije vještačenje. Konačno, Općinski sud je donio Presudu broj P-2131/03 od 26. maja 2004. godine kojom je apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Na navedenu presudu apelant je izjavio žalbu 3. juna 2004. godine, koju je Kantonalni sud Presudom broj Gž-1101/04 od 16. maja 2005. godine odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
  • 33.
    Iz svega iznesenog vidljiva je aktivna uloga i suda i apelanta. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta. Posebno se uzima u obzir složenost predmeta, te ponašanje stranaka u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za apelanta dovodi u pitanje u predmetnom sporu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, predmet Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24).

a) Složenost predmeta

  • 34.
    Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta konkretnog spora, tj. činjenica koje treba utvrditi i dokaza koje sud treba izvesti i procijeniti i pravnih pitanja koja treba riješiti. Konkretni postupak se ne može smatrati posebno složenim.

b) Ponašanje podnosioca apelacije

  • 35.
    Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima donošenje odluke u razumnom roku zavisi od ponašanja strane koja učestvuje u postupku (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, No. 11541/85, 12. aprila 1989. godine, O.I. 70).
  • 36.
    U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se sporna dužina trajanja postupka ne može pripisati apelantu, jer je počevši od pokretanja postupka, ulaganja žalbi, podnošenja urgencija da se počne rješavati predmet iskazao neophodnu zainteresiranost za ishod spora. Polazeći od osnovnih postulata parničnog postupka koji se zasniva na principu dispozitivnosti stranaka, dakle, aktivnog učešća stranaka u postupku, apelant je svim opisanim pravnim radnjama doprinio da se spor pravovremeno riješi, tako da je njegova uloga bila aktivna i konstruktivna i ni na koji način nije doprinosila odugovlačenju postupka, niti se njegovo cjelokupno ponašanje može dovesti u vezu sa nedostatkom interesa za okončanje spora.

c) Ponašanje suda

  • 37.
    Nakon pokretanja parničnog postupka sud aktivno upravlja postupkom, zakazujući rasprave i određujući vještačenje s ciljem da utvrdi činjenično stanje kao temelj za presuđivanje sporne stvari.
  • 38.
    U konkretnom slučaju očigledno je da je nadležni sud preduzeo određene mjere za rješavanje problema koji se tiču spornog predmeta. Imajući u vidu sve pojedinosti konkretnog slučaja, kao i teškoće sa kojima se susreću redovni sudovi zbog velikog broja predmeta i objektivnih okolnosti u kojima je sud radio, Ustavni sud zaključuje da eventualni propusti suda u radu nisu bile takve prirode da liše apelanta prava na sudsko odlučivanje u "razumnom roku". U pogledu dužine trajanja postupka u ovom predmetu, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, uprkos činjenici da su dva puta odlučivali o istom predmetu, imali razumne i objektivne razloge zbog kojih se predmetni spor nije mogao ranije završiti.
  • 39.
    Prema navedenom, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 40.
    S obzirom na zaključak u pogledu kršenja člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije.

VIII. Zaključak

  • 41.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se apelant žali na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u sudskim postupcima, a Ustavni sud nije utvrdio da je postupak trajao predugo da bi se smatralo da je narušen princip "razumnosti roka", niti da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan.
  • 42.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 43.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.