USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
ODLUKA O MERITUMU
na sjednici održanoj 23. februara 2006. godine donio je
ODLUKU O MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 37/06.
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 74/05, rješavajući apelaciju Adila Babića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Miodrag Simović, potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica
Jovo Rosić, sudija
Seada Palavrić, sutkinja
Odbija se kao neosnovana apelacija Adila Babića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-2-I/03 od 13. oktobra 2004. godine i Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj K-1/02 od 16. januara 2003. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Adila Babića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-2-I/03 od 13. oktobra 2004. godine i Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj K-1/02 od 16. januara 2003. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te član 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Adil Babić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, koga zastupa Mustafa Bračković, advokat iz Sarajeva, podnio je 19. januara 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-2-I/03 od 13. oktobra 2004. godine i Presude Vrhovnog suda broj K-1/02 od 16. januara 2003. godine. Predmetnom apelacijom apelant je tražio da se donese privremena mjera odgode izvršenja Presude Vrhovnog suda broj Kž-2-I/03 od 13. oktobra 2004. godine. Apelant je dopunio apelaciju 24. januara 2005. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Ustavni sud je Odlukom broj AP 74/05 od 17. februara 2005. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
- 3.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i učesnika u postupku, Federalnog tužilaštva (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo), zatraženo je 18. aprila 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 4.Vrhovni sud dostavio je odgovor na apelaciju 4. maja 2005. godine, a Tužilaštvo 5. maja 2005. godine.
- 5.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 26. oktobra 2005. godine.
III. Činjenično stanje
- 6.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 7.Presudom Vrhovnog suda broj K-1/02 od 16. januara 2003. godine apelant je sa još šest drugih lica proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine zbog krivičnog djela nedopuštenog držanja oružja ili eksplozivnih materija iz člana 348. stav 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj 43/98) (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u saizvršilaštvu, što je u vezi sa članom 23. KZBiH. Apelant je osuđen jer je Vrhovni sud utvrdio da je apelant, zajedno i u dogovoru sa Avdijom Šabanovićem, Mirzom Jamakovićem, Farisom Lakovićem, Nijazom Živojevićem i Velidom Hajdarevićem, osigurao i držao, s ciljem prodaje, određenu količinu oružja i materijalno-tehničkih sredstava neutvrđenog porijekla.
- 8.Vrhovni sud je donio Presudu broj Kž-2-I/03 od 13. oktobra 2004. godine kojom je djelimično uvažio apelantovu žalbu izjavljenu protiv navedene prvostepene presude, te je preinačio prvostepenu presudu u pogledu odluke o kazni tako što je apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i 6 mjeseci.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 9.Apelant navodi da su osporenim presudama Vrhovnog suda povrijeđena njegova ustavna prava: pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
- 10.U pogledu prava na pravično suđenje, apelant se pozvao na povredu određenih prava utvrđenih u članu 6. Evropske konvencije, i to: a) povredu općih prava na pravično suđenje optuženog za krivično djelo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, b) pravo na presumpciju nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije i c) pravo na odbranu iz člana 6. stav 3. Evropske konvencije.
- 11.Povodom povrede općih prava garantiranih članom 6. stav 1. Evropske konvencije, apelant smatra da je do povrede došlo zbog odluke o kazni, budući da se iz odluke drugostepenog suda može zaključiti da ona nema veze sa ciljem kažnjavanja, nego da je kazna u konkretnom slučaju sama sebi svrha. Naime, do donošenja presude drugostepenog suda apelant je već bio u pritvoru 15 mjeseci i 21 dan, pa u vezi s tim smatra da se ne može postići svrha kažnjavanja izricanjem kazne drugostepenog suda od 18 mjeseci i ponovnim odlaskom u zatvor na dva mjeseca i 9 dana. Osim toga, iako nije eksplicitno navedeno, iz navoda apelacije proizlazi da se apelant žali da su redovni sudovi povrijedili njegovo pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer su na pogrešan način utvrdili pojedine odlučne činjenice. To se, prije svega, odnosi na činjenicu da su redovni sudovi odluku o apelantovoj krivnji zasnovali na nevjerodostojnom iskazu svjedoka Nurije Podžića i za tu tvrdnju apelant u apelaciji iznosi i određene razloge. Također, u apelaciji se osporava zakonitost provedene krivičnoprocesne radnje prepoznavanja apelanta od navedenog svjedoka i tvrdi da su svjedoku, osim apelanta, predočena još dva lica koja se potpuno razlikuju od apelanta, tako da je svjedoku bilo dovoljno samo posredno saznanje o apelantovim fizičkim karakteristikama da se opredijeli za apelanta kao lice koje je, navodno, vidio u kritičnoj prilici. S obzirom na ovakav način prepoznavanja, apelant smatra da su mu povrijeđena prava iz člana 6. stav 3. i člana 6. stav 2. Evropske konvencije, jer je sud očigledno vodio postupak s uvjerenjem o apelantovoj krivici, te na opisani način utjecao i na dokazna sredstva usmjeravajući ih prema njegovoj krivnji.
- 12.Povredu prava da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobre pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije apelant vidi u navodima obrazloženja osporene drugostepene presude da ne postoji apsolutna i bezuvjetna obaveza suda da provodi sve dokaze zasnovane samo na činjenici da je njihovo izvođenje predložio optuženi. Ovakav stav apelant zasniva na tvrdnji da su dokazi koje je apelantova odbrana predložila tokom postupka i ukazala u žalbi nijemi svjedoci apelantove nevinosti.
- 13.Osim toga, apelant smatra da je sud favorizirao tužilačku stranu, jer je odbio provesti uviđaj na mjestu događaja s ciljem provjeravanja vjerodostojnosti iskaza imenovanog svjedoka. Ovaj dokaz je za apelantovu odbranu bio iznimno važan, navodi se dalje u apelaciji, jer bi se njegovim izvođenjem diskreditirao navedeni svjedok. Osim toga, apelant smatra da osporene presude nekritički uzimaju kao vjerodostojne izjave pojedinih svjedoka i saoptuženih lica, nakon čega su redovni sudovi donosili pogrešne ocjene i zaključke u pogledu pojedinih relevantnih činjenica.
- 14.Povredu prava na pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa članom 2. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju apelant vidi u tome što je drugostepeni sud bio dužan preispitati pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda, a što nije učinio, nego je razloge o odlučnim činjenicama zasnovao na apstraktnim utvrđenjima. Apelant smatra da se svaka istaknuta žalbena tvrdnja mora dovesti u vezu sa razlozima presude i dokazima u spisu, a da u konkretnom slučaju drugostepena presuda uopće ne nudi nikakve razloge.
- 15.Apelant, na kraju, smatra da redovni sudovi nisu sa jednakom pažnjom ispitali i utvrdili činjenice koje njemu idu u korist, već samo one koje ga terete. S obzirom na to da sud nije poklonio dovoljno pažnje činjenicama koje idu njemu u korist i da su sudovi vodili postupak sa uvjerenjem da je on kriv, apelant navodi da je očito da su ga redovni sudovi diskriminirali u njegovom pravu, prema kojem se svako ko je optužen za krivično djelo smatra nevinim dok se njegova krivica prema zakonu ne dokaže, iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije u vezi sa članom 14. Evropske konvencije.
- 16.U konačnici, apelant predlaže da se apelacija usvoji i osporena presuda Vrhovnog suda broj Kž-2-I/03 od 13. oktobra 2004. godine ukine i predmet vrati na ponovno raspravljanje i odlučivanje Vrhovnom sudu.
b) Odgovor na apelaciju
- 17.Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju ističe da su navodi iz apelacije gotovo identični sa navodima iz žalbe, koje je Vrhovni sud ocijenio u osporenoj drugostepenoj presudi, zbog čega smatra da su ovi navodi o povredi Ustava Bosne i Hercegovine neosnovani. Zbog toga, Vrhovni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
- 18.U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo ističe da su neosnovane apelantove tvrdnje koje je iznio u apelaciji, prije svega, zato što je apelant, kao optuženi u konkretnom predmetu, stavljen u jednak položaj sa tužiocem u vezi sa pozivanjem i ispitivanjem svjedoka, kao i s obzirom na stav da pravo optuženog na pozivanje i ispitivanje svjedoka nije neograničeno. Zbog toga, Tužilaštvo smatra da su redovni sudovi postupali u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o krivičnom postupku, pa i u slučaju kada su odbili provođenje prijedloga koje je iznijela odbrana.
- 19.Zatim, Tužilaštvo smatra da su apelantovi navodi o povredi navedenih ustavnih prava u potpunosti paušalni s obzirom na to da apelant nije dao bilo kakve argumente kojima bi potkrijepio svoje navode u vezi s tim, te da ih, kao takve, u cijelosti treba odbiti. Stoga, Tužilaštvo predlaže da se apelacija odbije.
V. Relevantni propisi
- 20.Zakon o krivičnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 43/98) u relevantnom dijelu glasi:
"Član 8.
(1) Zabranjeno je od osumnjičenog, okrivljenog ili bilo kojeg drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.
(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, niti dokazima koji su pribavljeni povredama ovog zakona."
"Član 13.
(1) Sud, nadležni tužilac i organ unutrašnjih poslova dužni su istinito i potpuno utvrditi činjenice koje su važne za donošenje zakonite odluke.
(2) Oni su dužni s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog ili okrivljenog, tako i one koje im idu u korist, te da prije početka postupka i u toku postupka osumnjičenom i okrivljenom, odnosno njihovim braniocima, stave na raspolaganje sve činjenice i dokaze koji im idu u korist."
"Član 14.
Pravo suda, nadležnog tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravima."
VI. Dopustivost
- 21.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 22.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 23.Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u odnosu na navode o kršenju prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, te navoda o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom iz člana 2. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju i navoda o povredi člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa uživanjem prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini."
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
"Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno."
- 24.Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana i ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi, Evropski sud, Mezotúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja prava zaštićenih Ustavom.
- 25.U konkretnom slučaju apelant se žali da mu je osporenim presudama Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa članom 2. stav 1. Protokola broj 7 i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa uživanjem prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Međutim, osim paušalnih navoda o povredi navedenih prava, apelant u apelaciji nije ponudio niti jedan dokaz koji bi učinio vjerovatnim i mogućim da se radi o povredi tih ustavnih prava.
- 26.Također, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi relevantne činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda bilo kojeg od navedenih ustavnih prava na koja se poziva u ovom dijelu apelacije, posebno u pogledu navoda da je osporenim presudama povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti, jer apelant ne nudi bilo kakvu činjenicu u prilog tvrdnji o postojanju povrede ovog prava. Isto tako, osim apstraktnih i metafizičkih konstrukcija lišenih bilo kakve valjane konkretizacije, apelant nije ponudio relevantne činjenice pokušavajući da opravda tvrdnju da postoje povrede ostalih navedenih prava.
- 27.Stoga, Ustavni sud smatra da navedene činjenice nemaju takva svojstva da bi mogle nedvosmisleno opravdati tvrdnju o postojanju povrede prava iz ovog dijela apelacije. Zbog svega navedenog, a posebno zbog uopćene i neargumentirane tvrdnje o povredi ovih prava, gdje predočene činjenice, u nedostatku relevantnih dokaza koji bi potkrijepili te činjenice, ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju o postojanju povreda na koje se apelant poziva, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u ovom dijelu apelacije očigledno (prima facie) neosnovani.
- 28.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Kž-2-I/03 od 13. oktobra 2004. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 20. novembra 2004. godine, a apelacija je podnesena 19. januara 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, u pogledu apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 29.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 30.Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
- 31.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"3. Katalog prava
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
Član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Presuda se izriče javno, ali se novinari i javnost mogu isključiti s čitavog ili jednog dijela suđenja u interesu morala, javnog reda ili nacionalne sigurnosti u demokratskom društvu, kada to nalažu interesi maloljetnika ili zaštite privatnog života strana u sporu, ili kada to sud smatra izričito neophodnim zato što bi u posebnim okolnostima publicitet mogao nanijeti štetu interesima pravde.
- 2.Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže."
- 32.Ustavni sud prvo mora riješiti pitanje da li je član 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv prije nego što počne da ispituje da li je došlo do povrede tog člana. U vezi s tim, evidentno je da je predmet ovog postupka utvrđivanje apelantove krivične odgovornosti za djela koja su mu optužbom stavljena na teret, te je, stoga, član 6. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju. Zbog toga, Ustavni sud, vođen apelantovim prigovorima o postojanju povrede ovoga prava, ispitat će da li je predmetno suđenje, čiji je rezultat osuđujuća presuda apelanta, zadovoljilo standarde člana 6. Evropske konvencije.
- 33.Ustavni sud, prije svega, treba da se osvrne na apelantove prigovore kojima on, ustvari, analizira pojedine dokaze koji su se koristili ili bi se, prema apelantovom shvatanju, trebalo da koriste u osporenim presudama i čiju bi dokaznu snagu trebalo da ocijene redovni sudovi. Naprimjer, apelant smatra da je njegova krivnja zasnovana isključivo na iskazu jednog svjedoka, pri čemu sud nije kritički analizirao iskaze drugih svjedoka koji, navodno, u komparaciji sa iskazom koji ga tereti, idu u apelantovu korist, te da sud nije prihvatio izvođenje dokaza uviđajem na mjestu događaja s ciljem potvrde apelantove odbrane. Osim toga, apelacijom se osporavaju svrsishodnost kazne koju je izrekao apelantu drugostepeni sud, kao i zakonitost provedene krivičnoprocesne radnje prepoznavanja apelanta od svjedoka čiji mu iskaz ne ide u prilog.
- 34.U vezi s navedenim prigovorima Ustavni sud podsjeća da njegov zadatak nije da daje svoju ocjenu o prihvatljivosti ili neprihvatljivosti pojedinih dokaza umjesto redovnih sudova i da preispituje izrečene krivične sankcije, već da je nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena na pitanja koja su sadržana u ovom ustavu, kao i da Ustavni sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su redovni sudovi primijenili zakon, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminatorna, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 24/02). Imajući u vidu navedeno stanovište, Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ispitivati "kvalitet" pojedinih dokaza i dokaznih sredstava, te da li je uviđaj na mjestu događaja, koji je predložila odbrana, bio neophodan radi dokazivanja apelantove nevinosti, s obzirom na to da su ti dokazi i razlozi za neprihvatanje nekih od njih dovoljno obrazloženi u osporenim presudama na način za koji se ne može reći da je proizvoljan ili da su proizvod zloupotrebe.
- 35.Dalje, u pogledu apelantovog prigovora kojim osporava zakonitost provedene krivičnoprocesne radnje prepoznavanja apelanta od svjedoka i njegovog iskaza koji mu ne ide u prilog, Ustavni sud ponovo naglašava da u njegovoj nadležnosti nije da ocjenjuje iskaze saslušanih svjedoka tim prije što su svi svjedoci i saoptuženi saslušani u prisustvu apelanta i njegovog branioca. Apelant je imao priliku da pokuša osporiti iskaze svih saslušanih svjedoka i saoptuženih za koje smatra da predstavljaju teret njegovoj odbrani, uključujući, naravno, i iskaz svjedoka koji je u pitanju. Osim toga, čak i da postoje izvjesne nepravilnosti u izvođenju krivičnoprocesne radnje prepoznavanja apelanta od navedenog svjedoka, Ustavni sud smatra da ovaj propust nije takav da bi mogao dovesti u pitanje pravičnost suđenja, posebno kada se ima u vidu da su redovni sudovi zaključak o apelantovoj krivnji zasnovali na osnovu ne samo ovog dokaza, o čemu su dali dovoljno razloga u obrazloženju osporenih presuda.
- 36.U pogledu apelantovih tvrdnji da drugostepena presuda nije odgovorila na sve žalbene navode koji su izneseni protiv osporene prostepene presude, Ustavni sud se slaže da je dodatni element pravičnog suđenja i zahtjev da se u sudskoj odluci moraju navesti razlozi na kojima je zasnovana. Međutim, kolika je ta dužnost zavisi od prirode odluke i može je procijeniti samo sud u odnosu na okolnosti svakog pojedinačnog slučaja. Prema stanovištu Evropskog suda za ljudska prava, povreda prava na pravično suđenje, zbog toga što nacionalni sudovi nisu u cijelosti riješili sve žalbene navode, postoji naprimjer: "kada obrazloženje potpuno nedostaje, omogućeni pravni lijek će vjerovatno postati iluzoran" (vidi presudu Hadjianastassiou od 16. decembra 1992. godine, serija A-252) ili "sud nije obavezan dati detaljan odgovor na svaki argument" (vidi presude Van de Hurk od 19. aprila 1994. godine, serija A-288, i Ruiz Torija od 9. decembra 1994. godine, serija A-303). Prema stanovištu bivše Evropske komisije za ljudska prava, "kada žalbeni sud koristi razloge nižeg suda, on ne mora ponovo navesti te razloge" (vidi predstavku X protiv Italije, broj 10773/84, neobjavljeno). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi prigovori da je došlo do povrede prava na pravično suđenje, s obzirom na to da Vrhovni sud, navodno, u žalbenom postupku nije odgovorio na sve apelantove žalbene navode, zbog toga što presuda Vrhovnog suda sadrži sasvim dovoljno razloga i objašnjenja zašto se odbija apelantova žalba, te šta čini suštinske razloge na osnovu kojih Vrhovni sud potvrđuje prvostepenu presudu osim dijela odluke o kazni. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi o postojanju povrede prava na pravično suđenje, zbog navedenih razloga, u potpunosti neosnovani.
- 37.Pored svega, apelant prigovara da mu je u ovom postupku povrijeđeno pravo iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije, zbog stava iz osporene drugostepene presude da ne postoji apsolutna i bezuvjetna obaveza suda da provodi sve dokaze zasnovane samo na činjenici da je njihovo izvođenje predložio optuženi. U vezi sa navedenim prigovorom iz apelacije, Ustavni sud podsjeća da, u pogledu iskaza svjedoka i drugih provedenih dokaza, član 6. Evropske konvencije ne predviđa mogućnost da sud ispituje sve navode, argumente i dokaze koje su strane izložile i predložile u toku postupka, nego samo one koje sud smatra relevantnim i potrebnim za zakonsko odlučivanje. Ova diskrecija, koju ima svaki sud u jednom kontradiktornom postupku, postoji radi efikasnosti vođenja postupka (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 12/03 od 26. marta 2004. godine, tačka 22, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 18/04). S obzirom na navedeno, izneseni stav Vrhovnog suda, za koji apelant smatra da krši njegovo pravo na pravično suđenje, u cjelini je zasnovan na do sada izgrađenoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, te se ovaj apelantov prigovor mora odbiti kao neosnovan.
- 38.Naposljetku, Ustavni sud ističe kako iz cjelokupnog predmetnog slučaja proizlazi da je u postupku pred nižestepenim sudovima data razumna mogućnost i optužbi i odbrani da iznesu dokaznu građu. U toku cijelog postupka apelant je imao branioca advokata, iskoristio je mogućnost pozivanja i saslušavanja svjedoka i izvođenja drugih dokaza za koje je sud smatrao da su neophodni radi utvrđivanja relevantnih činjenica. Apelant je prisustvovao suđenju i dobio priliku dati komentar na izjave svjedoka i ostalih saoptuženih. Sud je primijenio određene zakonske odredbe u predmetu, a osporene sudske presude navode sve potrebne razloge na kojima su zasnovane. Ustavni sud smatra da sudovi nisu zloupotrijebili pozitivno-pravne odredbe na kojima se zasniva odluka, te da nije nadležan da taj aspekt preispituje sve dok se radi o tumačenju navedenih odredaba.
- 39.Stoga, imajući u vidu iznesene konstatacije, Ustavni sud smatra da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
- 40.Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, jer tokom ispitivanja predmetne apelacije nije utvrđeno da postoje elementi koji bi ukazivali na to da je došlo do povrede navedenog ustavnog prava.
- 41.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 42.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.