USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Djelimičnu odluku o meritumu
na sjednici održanoj 31. marta 2006. godine donio je
DJELIMIČNU ODLUKU O MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 47/06.
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 4/04, rješavajući zahtjev Sulejmana Tihića, predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine u vrijeme podnošenja zahtjeva, na osnovu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2, člana 62. i člana 63. st. 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Tudor Pantiru, potpredsjednik
Miodrag Simović, potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica
David Feldman, sudija
Valerija Galić, sutkinja
Jovo Rosić, sudija
Constance Grewe, sutkinja
Djelimično se usvaja zahtjev Sulejmana Tihića, predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine u vrijeme podnošenja zahtjeva.
Utvrđuje se da čl. 1. i 2. Zakona o grbu i zastavi Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 21/96 i 26/96) i čl. 2. i 3. Ustavnog zakona o zastavi, grbu i himni Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 19/92) nisu u skladu sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa čl. 1.1. i 2.a) i c) Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije iz Aneksa I na Ustav Bosne i Hercegovine.
Utvrđuje se da član 2. Zakona o upotrebi zastave, grba i himne ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 4/93), u dijelu u kojem je propisano da se zastavom, grbom i himnom Republike Srpske "predstavlja državnost Republike Srpske", nije u skladu sa čl. I/1. i I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i da član 3. Zakona o upotrebi zastave, grba i himne ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 4/93), u dijelu u kojem je propisano da se simboli Republike Srpske upotrebljavaju "u skladu sa moralnim normama srpskog naroda", nije u skladu sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa čl. 1.1. i 2.a) i c) Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije iz Aneksa I na Ustav Bosne i Hercegovine.
Ukidaju se član 2. Zakona o upotrebi zastave, grba i himne ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 4/93), u dijelu u kojem je propisano da se zastavom, grbom i himnom Republike Srpske "predstavlja državnost Republike Srpske", i član 3. Zakona o upotrebi zastave, grba i himne ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 4/93), u dijelu u kojem je propisano da se simboli Republike Srpske upotrebljavaju "u skladu sa moralnim normama srpskog naroda", u skladu sa članom 63. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Ukinute odredbe prestaju važiti narednog dana od dana objavljivanja ove Odluke u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", u skladu sa članom 63. stav 3. Pravila Ustavnog suda.
Nalaže se Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine, u skladu sa članom 63. stav 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da u roku od šest mjeseci od dana objave ove Odluke u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" usaglasi čl. 1. i 2. Zakona o grbu i zastavi Federacije Bosne i Hercegovine sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Nalaže se Narodnoj skupštini Republike Srpske, u skladu sa članom 63. stav 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da u roku od šest mjeseci od dana objave ove Odluke u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" usaglasi čl. 2. i 3. Ustavnog zakona o zastavi, grbu i himni Republike Srpske sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Nalaže se Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine i Narodnoj skupštini Republike Srpske, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da u roku iz prethodnog stava obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove Odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Sulejman Tihić, predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine u vrijeme podnošenja zahtjeva (u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva), podnio je 12. aprila 2004. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu ustavnosti čl. 1. i 2. Zakona o grbu i zastavi Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 21/96 i 26/96), čl. 1, 2. i 3. Ustavnog zakona o zastavi, grbu i himni Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 19/92), čl. 2. i 3. Zakona o upotrebi zastave, grba i himne ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 4/93) i čl. 1. i 2. Zakona o slavama i svetkovinama ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 19/92). Podnosilac zahtjeva je 2. decembra 2004. godine podnio dopunu zahtjeva.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. stav 1. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Parlamenta Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Parlament Federacije) i Narodne skupštine Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Narodna skupština) zatraženo je 11. maja 2004. godine da dostave odgovore na zahtjev u roku od 30 dana od dana prijema zahtjeva Ustavnog suda, a 8. decembra 2004. godine zatraženo je da dostave odgovore na dopunu zahtjeva, također u roku od 30 dana.
- 3.Narodna skupština je 8. juna 2004. godine zatražila da se produži rok za davanje odgovora na zahtjev za 45 dana, a 29. jula 2004. godine zatražila je novo produženje roka do 15. oktobra 2004. godine. Ustavni sud je, u skladu sa članom 24. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, 3. augusta 2004. godine Narodnoj skupštini odobrio produženje roka za odgovor na zahtjev do 1. oktobra 2004. godine.
- 4.Narodna skupština je 30. septembra 2004. godine dostavila odgovor na zahtjev u kojem je predložila da se održi javna rasprava u ovom predmetu.
- 5.Klub Hrvata i Klub Bošnjaka u Vijeću naroda Republike Srpske su 6. augusta 2004. godine dostavili odgovore na zahtjev.
- 6.Predstavnički dom Parlamenta Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Predstavnički dom) je 20. decembra 2004. godine dostavio odgovor na zahtjev i dopunu zahtjeva. Dom naroda Parlamenta Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Dom naroda) nije dostavio odgovore na zahtjev i dopunu zahtjeva.
- 7.Narodna skupština je 28. decembra 2004. godine zatražila da se rok za dostavljanje odgovora na navode iz dopune zahtjeva produži do 16. februara 2005. godine.
- 8.Postupajući u skladu sa članom 24. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, ocjenjujući pri tome navode iz zahtjeva i dopune zahtjeva, činjenice da je Narodna skupština već dostavila odgovor na zahtjev, da je na njeno traženje već bio produžavan rok za dostavljenje odgovora na zahtjev, te da je bio ostavljen rok od 30 dana za dostavljanje odgovora na dopunu zahtjeva, Ustavni sud nije našao razloge da bi se produžio rok za dostavljanje odgovora na navode iz dopune zahtjeva.
- 9.Na osnovu člana 25. stav 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Narodne skupštine je 26. oktobra 2004. godine, a odgovor Predstavničkog doma 24. decembra 2004. godine dostavljeni su podnosiocu zahtjeva.
- 10.Na osnovu člana 46. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, na plenarnoj sjednici, održanoj 28. januara 2005. godine, Ustavni sud je odlučio da održi javnu raspravu u kojoj bi učestvovali predstavnici strana u postupku. Na istoj sjednici Ustavni sud je odlučio da, kao moguće amicus curiae, pozove Ured OSCE-a u Bosni i Hercegovini, Ured Visokog komesara u Bosni i Hercegovini, Venecijansku komisiju i Visokog komesara za nacionalne manjine OSCE-a da dostave svoja preliminarna zapažanja.
- 11.Visoki komesar za nacionalne manjine je 24. februara 2005. godine obavijestio Ustavni sud da ne može biti amicus curiae u ovom predmetu, jer trenutno nije nadležan za područje Bosne i Hercegovine. Ured Visokog komesara za ljudska prava, Ured OSCE-a u Bosni i Hercegovini i Venecijanska komisija su, kao amicus curiae pred Ustavnim sudom, 14. marta 2005. godine dostavili svoje zajedničko mišljenje.
- 12.Ustavni sud je, na osnovu člana 46. stav 1. Pravila Ustavnog suda, 28. januara 2006. godine održao javnu raspravu na koju je pozvao zastupnike podnosioca zahtjeva, zastupnike Predstavničkog doma i Doma naroda, zastupnike Narodne skupštine i predstavnike amicus curiae. Javnoj raspravi su prisustvovali zastupnici podnosioca zahtjeva, akademik Muhamed Filipović i Alma Čolo, zastupnik Predstavničkog doma Irfan Ajanović, zastupnici Narodne skupštine prof. dr. Hans Peter Schneider, prof. dr. Rajko Kuzmanović, Krstan Simić, prof. dr. Dragomir Acović, Nevenka Trifković i Borislav Bojić i predstavnici amicus curiae Madeline Reese, šefica Ureda Visokog komesara za ljudska prava u Bosni i Hercegovini, i Jasminka Džumhur, pravnica u Uredu Visokog komesara za ljudska prava u BiH. Zastupnici Doma naroda nisu prisustvovali javnoj raspravi.
- 13.Podnosilac zahtjeva je 6. februara 2006. godine dostavio Ustavnom sudu u pismenoj formi izlaganja sa javne rasprave i dodatno izjašnjenje u vezi sa javnom raspravom. Navedene podneske Ustavni sud je 13. februara 2006. godine dostavio Predstavničkom domu i Domu naroda Parlamenta Federacije BiH, te Narodnoj skupštini.
- 14.Narodna skupština je 6. i 20. februara 2006. godine dostavila u pismenoj formi izlaganja sa javne rasprave i videozapis izjave Ivana Tomljenovića, potpredsjednika Republike Srpske, u vezi sa osporenim simbolima Republike Srpske. Ustavni sud je 13. i 23. februara 2006. godine pismene podneske i transkript izjave Ivana Tomljenovića dostavio podnosiocu zahtjeva.
- 15.Amicus curiae je 9. februara 2006. godine dostavio dodatno izjašnjenje u vezi sa javnom raspravom. Ustavni sud je dodatno izjašnjenje amicusa curiae dostavio 23. februara 2006. godine podnosiocu zahtjeva, Narodnoj skupštini, Predstavničkom domu i Domu naroda Federalnog parlamenta.
- 16.U skladu sa članom 93. stav 1. alineja 2. i stav 3, Ustavni sud je donio odluku da se sutkinja Seada Palavrić izuzme u radu i odlučivanju o predmetnom zahtjevu, jer je učestvovala u donošenju osporenog zakona Federacije BiH.
- 17.Ustavni sud je na sjednici održanoj 31. marta 2006. godine, na osnovu člana 62. Pravila Ustavnog suda, zaključio da donese djelimičnu odluku i odgodi donošenje odluke u pogledu dijela zahtjeva koji se odnosi na utvrđivanje nesaglasnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine osporenih odredaba čl. 1. i 2. Zakona o slavama i svetkovinama Republike Srpske i člana 1. Ustavnog zakona o zastavi, grbu i himni Republike Srpske.
III. Zahtjev
a) Navodi iz zahtjeva
- 18.Podnosilac zahtjeva ističe da osporene odredbe navedenih zakona nisu u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine zbog sljedećih razloga:
Zakon o grbu i zastavi Federacije Bosne i Hercegovine
- 19.U članu 1. Zakona o grbu i zastavi Federacije Bosne i Hercegovine, navodi podnosilac zahtjeva, propisan je izgled grba Federacije BiH, koji je štitastog oblika i u kojem se u jednom polju nalazi štit sa zlatnožutim ljiljanom na zelenoj podlozi, na drugom historijski hrvatski grb sa 25 polja crvene i bijele boje, a na trećem polju, koje zauzima polovinu grba, deset šestokrakih zvjezdica bijele boje, poredanih ukrug. U članu 2. ovog zakona propisan je izgled zastave Federacije BiH sa poljima crvene, bijele i zelene boje u čijoj se sredini nalazi opisani grb.
- 20.Navodeći genezu grba i zastave Federacije BiH, podnosilac zahtjeva je zaključio da simbol zlatnog ljiljana na grbu, odnosno zastavi Federacije BiH, iako se ne može poistovjetiti samo sa bošnjačkim narodom, simbolizira samo Bošnjake s obzirom na to da politički predstavnici hrvatskog i srpskog naroda nisu prihvatili zlatni ljiljan kao svoj simbol. On je dalje naveo da historijski hrvatski grb, kvadratnih polja crvene i bijele boje, kroz historiju simbolizira Hrvate, "a od 1990. godine to je grb Republike Hrvatske". Treće polje u grbu sadrži deset šestokrakih zvijezda bijele boje, koje označavaju deset kantona Federacije BiH. Ovakvim rješenjem grba i zastave Federacije BiH srpski narod i drugi građani Federacije BiH diskriminirani su na nacionalnoj, odnosno etničkoj osnovi. Naime, oni su u Federaciji BiH, putem izgleda grba i zastave, bez ikakvog objektivnog i razumnog opravdanja dovedeni u neravnopravan položaj u odnosu na Bošnjake i Hrvate. To je protivno osnovnom ustavnom principu kojim se garantira ravnopravnost Bošnjaka, Hrvata, Srba i ostalih građana Bosne i Hercegovine na cijeloj njenoj teritoriji. Podnosilac zahtjeva smatra da se ovdje radi o pitanju diskriminacije u odnosu na poštivanje prava na povratak, garantiranog članom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, i zabrani diskriminacije osnovane na nacionalnom porijeklu, kao i osiguranju ravnopravnog tretmana u odnosu na pravo slobode kretanja u okviru državnih granica. Podnosilac zahtjeva zaključuje da se propisivanjem takvog grba i zastave, koji upućuju samo na bošnjački i hrvatski narod, stvara osjećanje nepovjerenja kod srpskog naroda i drugih građana Bosne i Hercegovine i sprečava njihov povratak u prijeratne domove na području Federacije BiH, čime se ne doprinosi ostvarenju cilja koji se želio postići članom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine.
- 21.U vezi sa navedenim, podnosilac zahtjeva smatra da čl. 1. i 2. Zakona o grbu i zastavi Federacije Bosne i Hercegovine nisu u saglasnosti sa članom II/4. u vezi sa čl. II/3. i II/5. Ustava Bosne i Hercegovine.
Ustavni zakon o zastavi, grbu i himni Republike Srpske
- 22.Podnosilac zahtjeva navodi da je u članu 1. Ustavnog zakona o zastavi, grbu i himni Republike Srpske propisan izgled zastave Republike Srpske, koja se sastoji od tri boje: crvene, bijele i plave. Boje su položene vodoravno sa redoslijedom odozgo: crvena, plava i bijela. Svaka boja zauzima jednu trećinu zastave. Zastava Republike Srpske ima sva obilježja zastava Kneževine Srbije iz 1878. godine i Kraljevine Srbije iz 1882. godine. U članu 2. navedenog zakona propisan je izgled grba Republike Srpske, koji je grb Nemanjića, predstavljen dvoglavim bijelim orlom sa krunom iznad glave. Podnosilac zahtjeva, dalje, naveo je da se iz Kolekcije grbova fojničkog samostana u izdanju "Press Oslobođenja" iz 1972. godine, autora dr. Pavla Anđelića, može vidjeti da je dvoglavi orao simbol grba Nemanjića, a što je doslovno i navedeno u članu 2. osporenog zakona. Znači, to su simboli koji sežu u historijsku prošlost srpskog naroda. U članu 3. navedenog zakona propisano je da je himna Republike Srpske "Bože, pravde". Ta himna potječe iz 1872. godine i iz njenog teksta proizlaze veličanje srpskog naroda i molba Bogu da "složi srpsku braću, spasi srpskog kralja, srpski rod".
- 23.Ove odredbe Ustavnog zakona o zastavi, grbu i himni Republike Srpske, ističe podnosilac zahtjeva, diskriminirajuće su u odnosu na Bošnjake i Hrvate, koji su konstitutivni narodi na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine, pa, prema tome, i u Republici Srpskoj. Te odredbe su, također, diskriminirajuće, smatra podnosilac zahtjeva, i u odnosu na ostale građane Bosne i Hercegovine.
- 24.Dalje, podnosilac zahtjeva je istakao da je, vjerovatno, razlog zbog kojeg u Ustavni zakon o zastavi, grbu i himni Republike Srpske nisu unesena obilježja bošnjačkog i hrvatskog naroda taj što u vrijeme donošenja tog zakona Bošnjaci i Hrvati, prema Ustavu Republike Srpske, nisu imali status konstitutivnih naroda u Republici Srpskoj. Takav status priznat im je Ustavom Republike Srpske tek nakon donošenja Odluke Ustavnog suda o konstitutivnosti naroda broj U 5/98, kada su doneseni amandmani na Ustav Republike Srpske.
- 25.Iz izloženoga, smatra podnosilac zahtjeva, jasno proizlazi da propisani izgled zastave, grba i tekst himne Republike Srpske, kao entiteta, predstavljaju simbole i oznake srpskog naroda. Međutim, oni ne mogu biti zvanični simboli i oznake entiteta, jer je entitet Republika Srpska zajednica ne samo Srba već i Bošnjaka, Hrvata i ostalih naroda i građana, koji su u svemu ravnopravni. Stoga, podnosilac zahtjeva smatra da su propisivanjem ovakvih odredaba Bošnjaci, Hrvati i ostali građani Bosne i Hercegovine direktno diskriminirani prema nacionalnom osnovu i kod njih se stvaraju osjećanja straha i nepovjerenja u organe vlasti u Republici Srpskoj, čime se doprinosi da se svi oni koji nisu Srbi teško odlučuju da se vrate u svoje prijeratne domove na području Republike Srpske. Podnosilac zahtjeva smatra da se i ovdje postavlja pitanje diskriminacije u odnosu na poštivanje prava na povratak, koje je garantirano članom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, i zabranu diskriminacije prema nacionalnom porijeklu, kao i osiguranje ravnopravnog tretmana u odnosu na pravo slobode kretanja u državnim granicama.
Zakon o upotrebi zastave, grba i himne Republike Srpske
- 26.Član 2. Zakona o upotrebi zastave, grba i himne Republike Srpske, navodi podnosilac zahtjeva, nije u saglasnosti sa čl. I/1. i I/3. Ustava Bosne i Hercegovine, a član 3. ovog zakona nije u saglasnosti sa članom II/4, a u vezi sa čl. II/3. i II/5. Ustava Bosne i Hercegovine.
- 27.Naime, član 2. ovog zakona, navodi podnosilac zahtjeva, propisuje da se zastavom, grbom i himnom Republike Srpske predstavlja državnost Republike Srpske. Podnosilac zahtjeva smatra da ove odredbe pretpostavljaju državnost Republike Srpske, koju ona, prema Ustavu Bosne i Hercegovine, nema. To je protivno članu I/1. Ustava Bosne i Hercegovine u kojem se kaže da će "Bosna i Hercegovina biti demokratska država koja će nastaviti svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država sa unutrašnjom strukturom, modificiranom kako je ovdje određeno i sa međunarodno priznatim granicama". Osim toga, član 2. ovog zakona protivan je i članu I/3. Ustava Bosne i Hercegovine, u kojem je propisano da će "Bosna i Hercegovina biti demokratska država, koja će se sastojati od dva entiteta - Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske".
- 28.Prema navedenom, podnosilac zahtjeva smatra da samo Bosna i Hercegovina predstavlja državu u skladu sa principima međunarodnog prava, a Republika Srpska je samo entitet u njenom sastavu, tako da ne može biti govora o "predstavljanju državnosti Republike Srpske", jer ona tu državnost nema. Uostalom, navodi dalje podnosilac zahtjeva, u postupku provođenja Odluke Ustavnog suda o konstitutivnosti naroda na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine, promijenjena je i odredba Ustava Republike Srpske koja je do tada glasila "Republika Srpska je država srpskog naroda".
- 29.Podnosilac zahtjeva smatra i da član 3. ovog zakona nije u saglasnosti sa čl. II/3. i II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, jer propisuje da se zastava, grb i himna Republike Srpske, između ostalog, "upotrebljavaju u skladu sa moralnim normama srpskog naroda". Takva odredba, navodi podnosilac zahtjeva, na isti način privilegira srpski narod i upotrebu simbola Republike Srpske veže isključivo za jedan od tri konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini, čime su Bošnjaci i Hrvati, zajedno sa ostalim građanima Bosne i Hercegovine, diskriminirani na nacionalnoj osnovi, bez ikakvog objektivnog i razumnog opravdanja.
Zakon o slavama i svetkovinama Republike Srpske
- 30.Podnosilac zahtjeva je naveo da čl. 1. i 2. Zakona o slavama i svetkovinama Republike Srpske nisu u saglasnosti sa članom II/4, a u vezi sa čl. II/3. i II/5. Ustava Bosne i Hercegovine.
- 31.Kao slave i svetkovine Republike Srpske, koje se u čl. 1. i 2. ovog zakona označavaju kao praznici Republike Srpske, precizirani su: Božić, Dan Republike, Nova godina, Bogojavljenje, Sveti Sava, Prvi srpski ustanak, Vaskrs, Duhovi, Prvi maj - Praznik rada i Vidovdan. Podnosilac zahtjeva navodi kako je očigledno da su to praznici samo jednog naroda - srpskog (osim Praznika rada), te da su isključivo pravoslavni vjerski praznici i praznici koji su vezani za historijsku prošlost srpskog naroda i pravoslavne vjere, kao što su, npr., Prvi srpski ustanak, Bogojavljenje, pravoslavni Božić, Vaskrs i sl. S druge strane, navodi podnosilac zahtjeva, radni dani su praznici drugih naroda i konfesija, kao što su: Bajram, katolički Božić, Uskrs i dr.
- 32.Navedeni praznici slave se u zakonodavnim, izvršnim i organima uprave Republike Srpske, vojsci, policiji, pravosudnim organima i dr. Podnosilac zahtjeva navodi kako su, prema ovom zakonu, to dani kada ove institucije ne rade, kao ni zvaničnici u institucijama Bosne i Hercegovine koji su izabrani iz Republike Srpske. Dalje, podnosilac zahtjeva navodi da su svi građani Republike Srpske koji ne pripadaju srpskom narodu prisiljeni da slave te praznike iako ih ne osjećaju kao svoje. Osim toga, svima u Republici Srpskoj, osim Srbima, zabranjeno je da imaju svoje praznike koji će biti zvanični praznici u entitetu u kojem žive, a koji neće vrijeđati nacionalna osjećanja niti jednog od konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini. Stoga, propisivanje ovakvih praznika, koji su dio prošlosti samo srpskog naroda, stvara nepovjerenje, navodi podnosilac zahtjeva, kod drugih naroda i građana, zadržavajući kod njih osjećanje straha od etničkog čišćenja koje su iskusili tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu u periodu 1992-1995. godine, kada su bili prisiljeni napustiti domove na tim prostorima.
b) Navodi iz dopune zahtjeva
- 33.U dopuni zahtjeva podnosilac zahtjeva je naveo da je centralni cilj Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, kao i Ustava Bosne i Hercegovine, zabrana diskriminacije. To je iskazano i činjenicom da je u odredbi člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine dat i dodatni značaj time što je primjena 15 instrumenata za zaštitu ljudskih prava iz Aneksa I na Ustav Bosne i Hercegovine u vezi sa ovim članom. Dakle, primjena prava i sloboda iz Aneksa I na Ustav Bosne i Hercegovine je, kako je to navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, osigurana svim licima bez diskriminacije. Podnosilac zahtjeva smatra da ove ustavne odredbe imaju prioritet u odnosu na pravo države i entiteta, što uključuje sve zakone, ali i ustave entiteta. Imajući u vidu da je jedino država odgovorna za obaveze koje proistječu iz svakog pojedinačnog instrumenta iz Aneksa I na Ustav Bosne i Hercegovine, ali, također, i specifičnu ustavnu i teritorijalnu organizaciju Bosne i Hercegovine, proizlazi da su teritorijalne jedinice Bosne i Hercegovine najčešće subjekti koji imaju obavezu da praktično primjenjuju ove instrumente. I pored toga, Federacija BiH i Republika Srpska su zadržale, odnosno uspostavile simbole i druga obilježja, a Republika Srpska je usvojila i Zakon o upotrebi zastave, grba i himne Republike Srpske i Zakon o slavama i svetkovinama Republike Srpske, koji nesumnjivo ukazuju da su Srbi u Federaciji BiH, odnosno Bošnjaci i Hrvati u Republici Srpskoj, ali i ostali, odnosno drugi građani Bosne i Hercegovine, drugačije tretirani u odnosu na Bošnjake i Hrvate u Federaciji BiH, odnosno Srbe u Republici Srpskoj, protivno članu 1.1. i čl. 2.a), b), c), d) i e) Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije. Navedeni članovi, a pogotovo član 2.c) i d), propisuju da se moraju preduzeti efikasne mjere "nacionalne i lokalne politike" radi ukidanja ili poništenja svakog zakona i svakog propisa čiji je cilj nejednak, odnosno diskriminatorski tretman, kao i da su te vlasti obavezne da potpomažu integracionističke organizacije i pokrete radi ukidanja diskriminatorskih mjera.
- 34.U dopuni zahtjeva podnosilac zahtjeva navode o povredi člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 1.1. i članom 2.a), b), c), d) i e) Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije zasniva na istim razlozima koji su izneseni u zahtjevu, jer smatra da svako propisivanje obilježja entiteta koja simboliziraju samo jedan ili samo dva od tri konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini predstavlja mjere koje su sračunate na razlikovanje, isključivanje, ograničavanje ili davanje prvenstva, zasnovano na nacionalnom i etničkom porijeklu, i da imaju cilj da naruše ili kompromitiraju priznavanje, uživanje ili vršenje, pod jednakim uvjetima, ljudskih prava i osnovnih sloboda u svim oblastima života.
- 35.Na kraju, podnosilac zahtjeva navodi da, pored pozitivnih obaveza koje proizlaze iz čl. II/1. i II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, nadležni organi Federacije BiH i Republike Srpske nisu preduzeli adekvatne mjere, koje bi odgovorile obavezama preuzetim iz čl. II/1, II/4. i II/6. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 1.1. i članom 2.a), b), c), d) i e) Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije navedene u Aneksu I na Ustav Bosne i Hercegovine.
- 36.Dopuna zahtjeva sadrži podnosiočev potpis ovjeren pečatom.
c) Odgovori na zahtjev i dopunu zahtjeva
Odgovor Narodne skupštine Republike Srpske na zahtjev
- 37.Narodna skupština na sjednici održanoj 28. jula 2004. godine utvrdila je odgovor na navode iz zahtjeva.
- 38.U pogledu dopustivosti predmetnog zahtjeva, Narodna skupština navodi da u zahtjevu nije precizirano o kojoj se povredi radi iz člana II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, a koji u sebi inkorporira 12 prava. Narodna skupština, stoga, smatra da prima facie nije ispunjen uvjet iz člana 18. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, odnosno da nisu navedene "odredbe Ustava za koje se smatra da su povrijeđene". Osim toga, u odgovoru se navodi da se zahtjev sastoji od prostog navođenja odredaba Ustava Bosne i Hercegovine koje su, navodno, povrijeđene, bez ijedne činjenice, a pogotovu dokaza na kojima se zahtjev zasniva, čime nije ispunjen još jedan uvjet dopustivosti iz Poslovnika Ustavnog suda. Ujedno, Narodna skupština smatra da je zahtjev nedopustiv jer nije "ovjeren pečatom podnosioca zahtjeva". Dakle, gospodin Tihić, navodi se u odgovoru na zahtjev, podnio je zahtjev kao građanin Bosne i Hercegovine, a ne kao član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, što je u suprotnosti sa članom 16. stav 2. tačka 5. Poslovnika Ustavnog suda, odnosno njemu nedostaje aktivna legitimacija. U skladu sa navedenim, Narodna skupština predlaže da se zahtjev odbaci u smislu člana 60. Poslovnika Ustavnog suda.
- 39.U pogledu stava o meritumu, Narodna skupština navodi da je nesporno da su osporeni zakoni doneseni u periodu 1992-1993. godine. Kontinuitet Ustava Republike Srpske potvrđen je osnovnim principima dogovorenim u Ženevi 8. septembra 1995. godine, podstavom 2. podtačkom 2. Ustava Bosne i Hercegovine navedeno je, ističe se u odgovoru, da će "oba entiteta nastaviti postojati sa njihovim sadašnjim ustavima", međutim, "amandmanski izmijenjenim da zadovolje osnovne principe". Prema članu XII stav 2. Ustava Bosne i Hercegovine, entiteti su u toku 1996. godine vršili usklađenost svojih ustava sa Ustavom Bosne i Hercegovine pod međunarodnim monitoringom. Narodna skupština, dalje, navodi da je najautoritativniji organ Vijeća Evrope - Evropska komisija za demokratiju putem prava, tzv. Venecijanska komisija, dao svoje mišljenje o kompatibilnosti Ustava Republike Srpske - dokument CDL (96), (48), koje je obavezujuće. Posljednju reviziju Ustava Republike Srpske obavio je 2002. godine Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu.
- 40.U odgovoru na zahtjev se dalje ističe da je Aneksom II tačka 2. Ustava Bosne i Hercegovine predviđeno da će "svi zakoni Š...Ć ostati na snazi u onoj mjeri u kojoj nisu u suprotnosti sa Ustavom, dok drugačije ne odredi nadležni državni organ Bosne i Hercegovine". Tako je sam Ustav Bosne i Hercegovine, smatra Narodna skupština, ovom normom izvršio svojevrsnu konvalidaciju, odnosno osnažio svu legislativu donesenu prije njegovog stupanja na snagu.
- 41.Narodna skupština navodi da osporavani zakoni svoj iustus titulus imaju u članu 8. Ustava Republike Srpske. Tim članom normirano je da "Republika ima zastavu, grb i himnu. Izgled zastave, grba i himne utvrđuje se Ustavnim zakonom". Posljednjim izmjenama i dopunama Ustava Republike Srpske, koje je učinio Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu, nije osporeno postojanje simbola u entitetima, jer oni ni na koji način ne narušavaju konstitutivnost naroda i ustavna prava i slobode građana bilo koje nacionalnosti. Narodna skupština smatra da je time verificirana odredba člana 8. Ustava Republike Srpske.
- 42.Narodna skupština smatra da je konstitutivnost naroda ostvarena u Republici Srpskoj ustavnim promjenama iz 2002. godine, Amandmanom LXXVI, koji predviđa da se sve značajnije funkcije i institucije vlasti ravnomjerno raspoređuju na svaki konstitutivni narod. Tako su od šest najviših funkcija (predsjednik Vlade, predsjednik Narodne skupštine, predsjedavajući Vijeća naroda, predsjednik Vrhovnog suda, predsjednik Ustavnog suda i republički javni tužilac) četiri date predstavnicima bošnjačkog i hrvatskog naroda. Osim najviših funkcija u entitetu, navodi se u odgovoru na zahtjev, zastupljenost na paritetnoj osnovi utvrđena je i provodi se u javnim službama.
- 43.Dalje, u odgovoru se ističe da je neosnovan navod podnosioca zahtjeva da je zastava Republike Srpske zastava Kneževine i Kraljevine Srbije, jer crvena, plava i bijela boja zastave pripadaju tzv. panslavenskim bojama i sadrži ih, prema drugom rasporedu, i hrvatska zastava, kao i zastave Slovenije, Slovačke, Rusije, a u specifičnoj modifikaciji i zastava Bugarske. S obzirom na to da su svi konstitutivni narodi u Bosni i Hercegovini slavenske ekstrakcije, navodi se u odgovoru na zahtjev, same boje ne mogu biti predmet spora. Crvena i bijela boja su heraldičke boje srpskog i hrvatskog naroda, pa kao takve ne mogu biti sporne, a crvena je bila i zastava Socijalističke republike Bosne i Hercegovine od 1946. godine do disolucije Jugoslavije. Iz ovoga Narodna skupština izvodi zaključak da nijedna od navedenih boja ne može biti sporna sama po sebi, te da njihov raspored nema nikakve veze sa diskriminacijom, nego estetskim osjećajem, ali estetski osjećaj nije ustavna kategorija. "Činjenica da zastava Srbije ima isti raspored boja", navodi se dalje u odgovoru, "ne mora da znači ništa, jer su i Srbija i Bosna i Hercegovina istorijski bile u dužim periodima jedna zemlja, uključujući i vrijeme Tvrtka I." Jedna od pretpostavki je da podnosiocu zahtjeva ne smetaju ni boje ni raspored, nego nepostojanje nekog specifičnog simbola na zastavi, kao u slučaju zastave Federacije BiH. Kako na zastavi Republike Srpske nema nikakvog simbola, a zastavu Republike Srpske ne treba miješati sa rangovnim i komandnim zastavama ili standardima, dokaz za tvrdnju o diskriminaciji ne može biti odsustvo nečega ako tim drugim nije zastupljen nijedan od druga dva konstitutivna naroda. Dakle, Bošnjaci mogu, u duhu inicijative podnosioca zahtjeva, slobodno da se identificiraju sa jednom od boja na sadašnjoj zastavi Republike Srpske.
- 44.U pogledu grba Republike Srpske, Narodna skupština je navela da se u osporenom članu 2. Zakona izričito navodi da je grb Republike Srpske grb Nemanjića i heraldički se blazonira tako, pa se to tumači kao simbol i oznaka srpskog naroda. Tačno je da je dvoglavi orao dio historijske prošlosti srpskog naroda. U sadašnjem obliku grb Republike Srpske vodi porijeklo iz srednjovjekovnog srpskog carstva, a u širem historijskom smislu od amblematskog repertoara Bizantijskog carstva, ali u heraldičkom obliku, u kome je blazoniran u Ustavnom zakonu Republike Srpske, niti je bio, niti jeste grb Srbije. Znamenja nisu proste ilustracije, ona su izraz svijesti o identitetu i postojanju kroz vijekove. Dalje se ističe da svaki grad i općina u Bosni i Hercegovini imaju svoj grb, koji upravo odražava njihovu tradiciju i osobitost, te je logično i da entitet ima svoj grb. Neosnovan je i nije ničim argumentiran navod podnosioca zahtjeva, smatra Narodna skupština, da osporeni član 3. Zakona privilegira srpski narod, čime su Bošnjaci i Hrvati diskriminirani prema nacionalnoj osnovi. Narodna skupština ističe da praksa demantira podnosioca zahtjeva da drugi narodi ne mogu isticati svoju zastavu i grb. Nema vjerskog objekta - džamije u Republici Srpskoj, navodi se u odgovoru na zahtjev, na kome nije istaknuta zelena zastava sa polumjesecom. Također, i svaka politička partija vidno ističe svoju zastavu i grb. Narodna skupština je navela da se argumenti navedeni za zastavu i grb odnose i na himnu, koja, također, odražava kulturnu i historijsku baštinu kao jedan od simbola.
- 45.Dalje, u odgovoru na zahtjev Narodna skupština navodi da osporenim odredbama Zakona o slavama i svetkovinama ni u čemu nije povrijeđeno ustavno pravo Bošnjaka, Hrvata i "ostalih", niti one ugrožavaju nacionalnu ravnopravnost i vitalne interese konstitutivnih naroda i "ostalih" u Bosni i Hercegovini. Narodna skupština smatra da je podnosilac zahtjeva previdio činjenicu o postojanju norme u članu 2. stav 2. ovog zakona, da bez diskriminacije prema bilo kom osnovu ili statusu "građani Republike Srpske imaju pravo - po vlastitom izboru, da praznuju tri dana u godini na dane svojih vjerskih praznika". Također se navodi da je ovim zakonom u članu 4. propisano da se "Statutom opštine može odrediti jedan dan kao praznik koji se slavi na području opštine".
- 46.Narodna skupština smatra da se zahtjev sastoji od pravnog i političkog dijela i da njegov pravni dio ne sadrži nijednu činjenicu, a kamoli dokaz. Štaviše, dokazi (povrat izbjeglica) negiraju navode podnosioca zahtjeva. Zatim se ističe da je Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Odluci broj U 12/02, u tač. 32-38, iskristalizirao stav o diskriminaciji i da se Narodna skupština u cijelosti slaže sa iznesenim stavom. Stoga, Narodna skupština smatra da, ustvari, podnosilac zahtjeva čini diskriminaciju iznoseći da samo ostalim konstitutivnim narodima nije omogućen povratak u predratne domove usljed straha i nepovjerenja u organe vlasti u Republici Srpskoj, čime se favoriziraju samo konstitutivni narodi. Ujedno, Narodna skupština se poziva na stav koji je iznio sudija Mirko Zovko u izdvojenom mišljenju u predmetu Ustavnog suda broj U 5/98, tj. da ne mogu da se "uveličavaju prava građanina koji je konstitutivan naprema građaninu koji nije konstitutivan, jer je pravo svakog građanina Š...Ć zaštićeno na istovjetan način". Takav stav je iskazan i normom člana 10. Ustava Republike Srpske, tj. da su "građani Republike Srpske ravnopravni u slobodama, pravima i dužnostima Š...Ć bez bilo kakve diskriminacije".
- 47.Navode podnosioca zahtjeva da je spriječen povratak građana u njihove domove usljed navodnog straha Narodna skupština smatra kao suprotnost notornim činjenicama, koje, kao takve, ne treba ni dokazivati. Implementacija imovinskh propisa na teritoriji Republike Srpske, ističe se u odgovoru, realizirana je u 99,5 % slučajeva, pri čemu je 36 općina u potpunosti završilo ovaj proces i o tome dobilo certifikate međunarodne zajednice. Dalje, ističe se da je u Republici Srpskoj dat prioritet pomoći povratnicima u obnovi i rekonstrukciji njihovih prijeratnih domova.
- 48.Naposljetku, Narodna skupština smatra da je, zbog značaja za donošenje odluke, neophodno neposredno raspraviti o predmetnom zahtjevu i traži da se tim povodom održi javna rasprava, te da se nakon toga donese odluka kojom se odbija zahtjev.
Odgovor Narodne skupštine na dopunu zahtjeva
- 49.U odgovoru na dopunu zahtjeva Narodna skupština je ponovila argumente iz odgovora na zahtjev, ali je navela i neke dodatne argumente. Prema mišljenju Narodne skupštine, ne postoji diskriminatorna namjera, niti takvo djelovanje simbola. U suprotnom, ukoliko se značenje simbola ne bi razdvojilo od njegovih pojavnih elemenata, argumentacija uz klauzulu o zabrani diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine bila bi besmislena. Tako bi neko uvijek mogao naći da je neki od elemenata na grbu Republike Srpske diskriminirajući, npr., vjerski elementi, kao što je križ, mogli bi vrijeđati ateiste, kompozicija sa oružjem pacifiste itd. Dalje se u odgovoru navodi da niko ne može osporiti da se dva entiteta u državi Bosni i Hercegovini razlikuju u pogledu organa vlasti i građana. Simboli koji su identični i koji zanemaruju ove razlike su prilično beskorisni, zato što je nesumnjivo upravo glavna svrha simbola da se napravi razlika između različitih javnih organa i organizacija na istoj teritoriji.
- 50.Što se tiče člana 3. Zakona o upotrebi zastave, grba i himne, u kojem je upotrijebljen izraz "moralne norme srpskog naroda", Narodna skupština navodi da je taj izraz upotrijebljen u uskoj vezi sa nazivom entiteta "Republika Srpska" i da je dio iste one rečenice kojom se zabranjuje narušavanje "ugleda i digniteta". Stoga, ako će se pravni dokument tumačiti u dobroj vjeri u skladu sa uobičajenim značenjem "u smislu člana 31. Bečke konvencije o zakonu o mirovnim sporazumima", riječi "srpski narod" se moraju shvatiti kao "srpski građani", što podrazumijeva sve građane Republike Srpske. Slično tome, opis zastave, grba i himne kao "državnih obilježja" u članu 2. istog zakona mora se razumjeti u smislu "entitetskih obilježja", slijedeći uspostavljene principe tumačenja prema kojima se svi pravni propisi moraju tumačiti u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine sve dok je to moguće (Odluka Ustavnog suda broj U 5/98-IV od 19. augusta 2000. godine). Prema mišljenju Narodne skupštine, nema nikakvih diskriminirajućih elemenata u bilo kojem od osporenih zakona, a pitanje u kojoj mjeri građani entiteta mogu ili žele da se identificiraju sa ovim simbolima zavisi od njihovog ličnog osjećanja, i to je individualno, a ne ustavno pitanje.
- 51.U odgovoru je, dalje, navedeno da, ukoliko se potvrde navodi podnosioca zahtjeva o postojanju različitog tretmana, za to postoji objektivno i racionalno objašnjenje. Naime, takav je tretman opravdan činjenicom da simboli, koji, navodno, karakteriziraju srpski element, jedino izražavaju njihovu povezanost sa nazivom "Republika Srpska". Svi subnacionalni entiteti na svijetu čine isto: nazivaju i osmišljavaju svoje simbole prema zvaničnoj denominaciji, naprimjer: Flamanci i Valonci u Belgiji, Katalonci i Baski u Španiji itd. Zašto bi se onda smatralo neustavnim to što subnacionalni entitet Republika Srpska koristi "srpske" simbole?
- 52.U vezi sa čl. 1. i 2. osporenog Zakona o slavama i svetkovinama, Narodna skupština je navela da se, prvo, mora razjasniti da usvajanje grčkog pravoslavnog kalendara u Republici Srpskoj prema svojoj prirodi ne vrijeđa, niti diskriminira nikoga, jer je apsolutno neophodno da se u entitetu koristi samo jedan kalendar, a također je razumno da se koristi tradicionalni kalendar velike većine stanovništva. U tom pogledu objektivno je nemoguće da se prema sva tri naroda postupa jednako, dajući im pravo da koriste različite kalendare. Zbog toga smatraju da proslavljanje dviju novih godina nije sporno. "Deset vjerskih praznika je zasnovano na hrišćanskoj vjeri i stoga ih mogu slaviti pravoslavni Srbi, kao i Hrvati katolici, samo su Bošnjaci, kao muslimani, pogođeni ovim danima. U isto vrijeme, oni imaju pravo da slave tri dodatna dana, prema svom izboru, svake godine na dane svojih vjerskih praznika." Prema tome, Bošnjaci nisu diskriminirani, već, naprotiv, privilegirani jer imaju pravo ne samo na šesnaest nego na devetnaest neradnih dana. To je primjer kako nejednako postupanje ne predstavlja nužno i diskriminaciju. Dakle, ako se traže različita djelovanja ovog zakona na konstitutivne narode, različito postupanje ima racionalnu i opravdanu osnovu. Na kraju je navedeno "a da ne spominjemo u ovom kontekstu da Republika Srpska u svakom slučaju ostaje - svidjelo se to nekome ili ne - na simboličan način, entitet - majka Srba".
- 53.Prema mišljenju Narodne skupštine, ovakvi simboli u Republici Srpskoj su neophodni za stvaranje jednog ujedinjenog, miroljubivog i tolerantnog entiteta, jer bi "kolažni" simboli, koji bi nastali miješanjem simbola triju konstitutivnih naroda, predstavljali više podjelu ili fragmentaciju građanstva nego ujedinjenje. Takvi simboli su potrebni i da bi se Republika Srpska razlikovala od Bosne i Hercegovine. Naime, takve razlike koje se odražavaju u jasnim i nepogrešivim simbolima ne mogu se osporiti, jer Republika Srpska ima svoje ustavno pravo da uspostavi specijalne paralelne veze sa susjednim zemljama na osnovu međunarodnog prava.
- 54.Narodna skupština, u vezi sa članom 3. Ustavnog zakona o zastavi, grbu i himni Republike Srpske, posebno u vezi sa himnom, navela je da, ako se gleda čisti tekst himne, mora se priznati da se čini da ona ima rasistički i diskriminatoran karakter. Ali, taj tekst, prema njihovom mišljenju, može se shvatiti ispravno samo kao historijski i zastario dokument, kao naslijeđe prošlosti. Danas ne postoji ni "srpska kruna", niti "srpski rod". Ovaj tekst se ne treba shvatiti kao politički proglas za veličanje samo ljudi srpskog porijekla, isključujući sve ostale konstitutivne narode, već kao transcendentalna imaginacija udaljena od stvarnog sadržaja.
- 55.Narodna skupština, u vezi sa navodima iz dopune zahtjeva a u vezi sa Međunarodnom konvencijom o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije, navela je da ta konvencija nije direktno primjenjiva na Republiku Srpsku. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine se, zaista, poziva na ovu konvenciju kao na međunarodni sporazum nabrojan u Aneksu I na Ustav Bosne i Hercegovine. Ali, tekst ove konvencije je potpuno jasan: ona ograničava i obavezuje samo "države-članice", poput same Bosne i Hercegovine, a ne druge oblike političkih zajednica. Nasuprot tome, Republika Srpska je samo entitet, a ne država. Bilo bi kontradiktorno tvrditi da je Republika Srpska entitet samo kad su u pitanju prava, privilegije i nadležnosti, a država kada su u pitanju dužnosti, obligacije i obaveze. Uostalom, član 1.1. navedene konvencije garantira samo priznavanje, uživanje ili ostvarenje "ljudskih prava i osnovnih sloboda" na ravnopravnoj osnovi u političkoj, ekonomskoj, socijalnoj, kulturnoj i svakoj drugoj oblasti javnog života. Ali, osporavani zakoni niti daju, niti reguliraju ljudska prava ili osnovne slobode. Nema ni osnovnog ni Ustavom Bosne i Hercegovine garantiranog prava da se zahtijeva određeni simbol za svaki konstitutivni narod. Dakle, samim svojim sadržajem i značenjem osporavani zakoni ne mogu biti u suprotnosti sa Međunarodnom konvencijom o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije. Također, član 2.a), b), c), d) i e) ove konvencije nema šire značenje od člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. On samo ponavlja normativna sredstva, naredbe i obaveze nametnute javnim institucijama do kojih se, također, može direktno doći prikladnim tumačenjem samog člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.
- 56.Prema mišljenju Narodne skupštine, ukidanje postojećih simbola i nametanje istovjetnih ili gotovo identičnih simbola doveli bi do toga da bi entiteti izgubili identitet i svojstvenost, a takva bi situacija prije izazvala nove tenzije i neprijateljstva među konstitutivnim narodima nego dovela do integrativnog i mirnog razvoja. Na kraju je navedeno da se građani ne mogu lišiti svojih zvaničnih simbola, a da im se pri tome ne uništi identitet.
Odgovor Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine
- 57.U odgovoru na zahtjev i dopunu zahtjeva Predstavnički dom navodi da je Ustavna komisija tog doma na sjednici, održanoj 22. novembra 2004. godine, razmatrala predmetni zahtjev. Tom prilikom, navodi se u odgovoru, ova komisija je usvojila stav da je zahtjev u potpunosti opravdan, te je predložila Predstavničkom domu da, u skladu sa odlukom Ustavnog suda o konstitutivnosti naroda i "ostalih" u Bosni i Hercegovini, pristupi izmjeni entitetskih obilježja, grba i zastave Federacije BiH.
Odgovor Kluba Hrvata i Kluba Bošnjaka u Vijeću naroda Republike Srpske na zahtjev
- 58.Klub Hrvata i Klub Bošnjaka u Vijeću naroda Republike Srpske su podržali kao legalnu i legitimnu inicijativu podnosioca i naveli da osporene zakone treba što prije uskladiti sa Odlukom o konstitutivnosti naroda u Bosni i Hercegovini.
d) Podnesak amicus curiae
- 59.U podnesku amicus curiae prvobitno je obrazložen ustavni i zakonodavni kontekst u kojem su usvojeni osporeni zakoni, gdje je naglašeno da su osporeni zakoni usvojeni prije donošenja Odluke Ustavnog suda o "konstitutivnosti naroda" i Odluke o nazivima gradova i općina u Republici Srpskoj broj U 44/01, odnosno u vrijeme kada ni Srbi u Federaciji BiH, ni Bošnjaci i Hrvati u Republici Srpskoj nisu imali mogućnost da izraze svoje stavove u vezi sa simbolima, odnosno u vezi sa himnom i praznicima u entitetima, jer "nisu bili zastupljeni u značajnoj mjeri u zakonodavnom procesu".
- 60.Dalje, amicus curiae u svojoj analizi ukazao je na to da je pitanje konteksta upotrebe simbola, ili sastavnih dijelova simbola, veoma značajno s obzirom na njihovo porijeklo koje su imali u sukobu i koji su imali namjeru da istaknu dominaciju jedne etničke grupe u određenom geografskom području. Stoga je amicus curiae ukazao da je potrebno da se, u smislu principa zabrane diskriminacije, utvrdi da li postoji legitimni cilj u demokratskom društvu i da li je upotreba legitimnih sredstava proporcionalna u odnosu na sprečavanje ugrožavanja prava drugih, imajući u vidu činjenicu da se simboli koriste na mjestima na kojima sva lica treba da imaju pristup pravima koja uživaju zaštitu u skladu sa Evropskom konvencijom i Ustavom Bosne i Hercegovine: u školama, javnim zgradama, sudovima, javnim područjima, bolnicama i dr.
- 61.Amicus curiae se pozvao na Odluku Ustavnog suda broj U 44/01, u kojoj je Ustavni sud proglasio neustavnim nazive "srpski" u imenima gradova u Republici Srpskoj, i zaključio da je upotreba simbola koji su prima facie isključivi analogna upotrebi imena koja demonstriraju dominaciju jedne etničke grupe. Navedeno je da su grupe koje su predmet usporedbe identične kao i grupe u navedenoj odluci, te da je obaveza odgovornih da dokažu da razlikovanje u tretmanu ima objektivno i razumno opravdanje, u okviru člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Amicus curiae je zaključio da je u konkretnom slučaju veoma teško utvrditi postojanje legitimnog cilja prilikom ograničavanja uživanja prava koja su u vezi sa pravom na povratak, čak i ukoliko bi se utvrdio legitimni cilj, takvo ograničenje bi vodilo ka diskriminaciji po osnovi etničke pripadnosti i svako objektivno opravdanje se mora ocijeniti u svjetlu vrlo ograničene margine razumijevanja koja se mora primijeniti.
- 62.U zaključku podneska je navedeno da je njihov stav da su osporeni zakoni doveli do usvajanja simbola koji ne predstavljaju sve konstitutivne narode. S obzirom na okolnosti i kontekst u kojem su simboli usvojeni, to je neminovno imalo utjecaj na pripadnike grupa koji nisu bili uključeni u donošenje osporenih zakona. Također je zaključeno da usvajanje simbola koji predstavljaju samo jednu etničku grupu ograničava pravo na povratak, razlozi za ograničavanje tog prava predstavljaju potencijalnu i stvarnu povredu materijalnih prava zaštićenih Evropskom konvencijom, a razlog za povredu jeste postojanje diskriminacije po osnovi etničke pripadnosti.
- 63.U podnesku je iznesen stav da postoji povreda prava na povratak koja je uzrokovana postojanjem diskriminacije po osnovi etničke pripadnosti, odnosno da postoji povreda člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te Evropske konvencije.
IV. Javna rasprava
Stavovi podnosioca zahtjeva izneseni na javnoj raspravi
- 64.Podnosilac zahtjeva je ponovio svoj stav iz zahtjeva da "biranje" obilježja koja su duboko ukorijenjena u historijsku prošlost samo jednog naroda, ili koja su istovjetna sa obilježjima i simbolima druge države u kojoj je taj narod dominantan, predstavlja diskriminaciju svih drugih naroda i građana koji žive na području tog entiteta i takav odnos nema razumnog i objektivnog opravdanja. Podnosilac zahtjeva je naglasio obaveze iz Aneksa 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini prema kojima su strane dužne da na svojim teritorijama stvore političke, ekonomske i društvene uvjete koji doprinose dobrovoljnom povratku i harmoničnoj reintegraciji izbjeglica i raseljenih lica, bez preferiranja bilo koje grupe. Propisivanjem navedenih simbola, prema podnosiočevom mišljenju, ne doprinosi se dobrovoljnom povratku i harmoničnoj reintegraciji izbjeglica i raseljenih lica u entitetima. U prilog navedenoj tvrdnji podnosilac zahtjeva je naveo zvanične statističke podatke Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine, koji ukazuju na to da se veoma mali broj Bošnjaka vratio u Republiku Srpsku (Bileća 3,65%, Gacko 6,95% itd.), te mali broj Srba u Federaciju BiH (Tomislav-Grad 0,17%, Usora 5,26% itd.). Kao značajan argument, naglašeno je da su osporeni zakoni u suprotnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine s obzirom na to da je u Ustav Bosne i Hercegovine inkorporiran princip konstitutivnosti svih naroda Bosne i Hercegovine na cijeloj njenoj teritoriji, a to pravo je narušeno osporenim zakonima i praksom koju oni propisuju. Stoga su entiteti imali obavezu da osporene zakone izmijene, ali to nisu učinili.
- 65.Podnosilac zahtjeva smatra neustavnim svako zakonodavno djelovanje koje nameće drugim nacijama jednostrane elemente simboličnog identificiranja, tako da ono što pripada simbolici samo jedne nacije bude nametnuto i postane obavezno za sve građane države, odnosno da poštivanje tih simbola biva nametnuto pripadnicima ostalih nacija. Naglašeno je da u državama kakva je i Bosna i Hercegovina samo oni simboli o kojima postoji univerzalni konsenzus, ili oni koji su neutralni u odnosu na tradiciju, vjerovanja i ritualnu praksu svakog od postojećih i konstitutivnih naroda, ili oni simboli koji sadrže elemente tradicije simboličkog izražavanja svakog od tih naroda mogu da funkcioniraju kao simboli države. S tim u vezi je navedeno da svaki simbol u državnom i javnom životu mora izražavati njenu kompozitnu etničku, nacionalnu, vjersku i tradicijsku strukturu, što u još većoj mjeri važi za entitete čijim simbolima moraju biti obuhvaćeni elementi zajedničke tradicije i simbola svih naroda koji žive na tim teritorijama. Zbog toga, kako je navedeno, Republika Srpska ne može uvoditi simbole koji izražavaju specifičan način doživljavanja državne, nacionalne i kulturne tradicije samo Srba, a drugi narodi tu ne mogu učestvovati na ravnopravan način, bez nejednakosti i diskriminacije, što važi i za simbole Federacije BiH.
- 66.Podnosilac zahtjeva je, također, ukazao na to da su u proteklom ratu počinjeni ustavno i međunarodnim pravom sankcionirani genocid, ratni zločini i zločini protiv čovječnosti na način da su pod heraldičkim znakovima i insignijama (grbovi, zastave) vojnici - počinioci zločina nosili oznake ili su bili posvećivani, ili su na čelu ovih zločinačkih vojni bile nošene zastave sa ovim heraldičkim oznakama. Stoga, kako je izrečeno, " bilo bi dobro u jednom dužem historijskom luku ukazati i na prethodna kršenja ljudskih prava i povrede međunarodnog humanitarnog prava - od 'istih počinilaca' prema 'istim žrtvama', u čemu se, gledano historijski, pokazuje određen signifikantan kontinuitet djelovanja".
- 67.U vezi sa argumentom Narodne skupštine da osporeni simboli Republike Srpske ne ugrožavaju nijedno posebno pravo drugih, a posebno pravo na povratak, navedeno je da je takav stav neodrživ, jer stvarnog povratka uopće nema i on se ostvaruje više formalno i putem obnove vlasništva pod pritiscima međunarodne zajednice, a najmanje i nikako putem integracije tih ljudi u društvo kakvo se u Republici Srpskoj stvara, što obuhvata i osporene simbole. Navedeno je da se najvažniji razlog zbog kojeg se ljudi ne vraćaju ubraja u psihološku, osjećajnu i kulturno-vjersku sferu i potječe od apsolutne dominacije srpstva, srpskih simbola i pravoslavljem "proviđene" prakse koja se nameće cijelom društvu u Republici Srpskoj. Dalje je navedeno da Bošnjaci i Hrvati ne žele slati djecu u škole koje imaju krsne slave i koje su pod pokroviteljstvom pravoslavnih svetaca, ne žele da na javnim ustanovama gledaju dvoglave orlove ili pjevaju i slušaju staru srpsku himnu "Bože, pravde", te da stoje pod znakom ocila (križ sa upisanim slovima četiri ćirilična S ("C"), što u čitanju i tumačenju uvijek i samo znači "samo sloga Srbina spašava"), jer ne samo da to nije dio njihove tradicije nego se razlog za odbijanje nalazi i u tome što su oni koji su bili pod tim znacima, koji su nosili te simbole bili izvršioci najvećih zločina nad Bošnjacima i Hrvatima, a sada oni treba da se integriraju u društvo Republike Srpske.
- 68.U vezi sa heraldičkim objašnjenjima koja su izložili predstavnici Narodne skupštine, podnosilac zahtjeva je naveo da tvrdnja da, zbog svog općeslavenskog porijekla, znakovi u postojećim simbolima Republike Srpske ne vrijeđaju historijski, kulturni i duhovni i vjerski integritet Bošnjaka i Hrvata predstavlja ne samo iznošenje neistina i u nauci utvrđenih pogrešaka nego i namjernu laž. Podnosilac zahtjeva je naveo da kod Hrvata i Bošnjaka u heraldici nigdje nema orlova i ptica, gotovo nikako nema ocila, nema drugih znakova koji su karakteristični za srpsku i pravoslavnu državnu, vjersku i nacionalnu tradiciju. To je podnosilac zahtjeva, dalje, potkrijepio navodom da općeslavenski simboli kao takvi ne postoje, jer uvid u heraldičku historiju slavenskih naroda (Rusa, Ukrajinaca, Bjelorusa, Slovenaca, Hrvata, Srba, Bošnjaka itd.) pokazuje da su heraldički znaci kod tih naroda i u njihovim državama nastajali sa nastankom država i plemstva. Države Slavena, kako je navedeno, nastaju tek u kasnijem periodu srednjeg vijeka (VIII do IX vijek), kada je heraldička tradicija već bila uveliko formirana i kad ti narodi, odnosno države prihvataju heraldičke oznake one države iz koje su, ili pod čijom su se nadmoći razvijale, ili čiju su vjeru i kulturu prihvatale.
- 69.U pogledu Zakona o slavama i svetkovinama Republike Srpske, koji je prestao da važi stupanjem na snagu Zakona o praznicima Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 103/05), podnosilac zahtjeva je naveo da je pred Ustavnim sudom Republike Srpske pokrenut postupak ocjene ustavnosti Zakona o praznicima Republike Srpske i procedure njegovog donošenja s obzirom na to da je zakon proglašen ukazom predsjednika Republike Srpske a da nije ispoštovana procedura u vezi sa pokrenutim pitanjem vitalnog nacionalnog interesa. Podnosilac zahtjeva je predložio da Ustavni sud ocijeni i usaglašenost osporenog Zakona o slavama i svetkovinama koji se u praksi još uvijek primjenjuje. Na kraju rasprave podnosilac zahtjeva je predložio da Ustavni sud odgodi raspravu o ovom zakonu dok se ne donese odluka Ustavnog suda Republike Srpske.
- 70.Na pitanje Suda da objasni da li raspolažu konkretnim podacima, odnosno dokazima o tome da izbjeglice ne žele da se vrate u Republiku Srpsku zbog simbola, podnosilac zahtjeva je odgovorio da ne može navesti konkretna imena ljudi koji zbog toga ne žele da se vrate, ali da su simboli nesumnjivo jedan od razloga zbog kojih izbjeglice ne žele da se vrate u Republiku Srpsku.
Stavovi Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine
- 71.U izlaganju Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH je ponovljen stav da podržavaju podnosiočev zahtjev. Također je navedeno da su Predstavnički dom i njegova radna tijela, prije svega Ustavna komisija, u periodu između 2002. i 2004. godine, donosili zaključke kojima se inicirala potreba da se usklade simboli sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Evropskom konvencijom i Međunarodnom konvencijom o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije. Međutim, Dom naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine nije reagirao na te inicijative, što je bilo neophodno u skladu sa Ustavom Federacije BiH, tako da je to ostalo samo inicijativa.
- 72.U prilog javnoj raspravi Predstavnički dom je dostavio pismeni podnesak u kojem je navedeno da izgled grba i zastave Federacije Bosne i Hercegovine upućuje samo na dva konstitutivna naroda, i to Bošnjake i Hrvate, a ni na koji način ne sadrži obilježja srpskog naroda i drugih u Bosni i Hercegovini. Također je navedeno da se ne slažu sa navodima iz zahtjeva u vezi sa dijelom u kojem se obrazlaže značenje zlatnih ljiljana, ističući da je očigledno da se u zahtjevu koriste dva pojma: "zlatni ljiljan" (u jednini) i "zlatni ljiljani" (u množini), te stoga nije jasno na šta se odnosi. Pojam "zlatni ljiljan" je utvrđen u grbu i zastavi Federacije BiH, a "zlatni ljiljani" bili su dio grba i zastave Republike Bosne i Hercegovine u ratnom periodu (1992-1995) i njih je koristila samo Armija Bosne i Hercegovine kao oružana sila u ratu. Na kraju je navedeno da se slažu da svako propisivanje obilježja entiteta koji simboliziraju samo jedan ili samo dva od tri konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini nije u saglasnosti sa Odlukom Ustavnog suda o konstitutivnosti naroda.
Stavovi Narodne skupštine
- 73.Predstavnici Narodne skupštine su iznijeli prigovor u pogledu angažmana amicus curiae u postupku pred Ustavnim sudom u konkretnom slučaju jer smatraju da nema osnova za njihovo djelovanje niti u Ustavu Bosne i Hercegovine niti u Pravilima Ustavnog suda.
- 74.Ustavni sud je odbacio ovaj prigovor Narodne skupštine, imajući u vidu svoju dosadašnju praksu da poziva amicus curiae u postupku javne rasprave pred Ustavnim sudom, kao i član 47. st. 2. i 3. Pravila Ustavnog suda koji predviđa mogućnost pozivanja lica koja mogu dati stručna mišljenja i objašnjenja značajna za donošenje odluke.
- 75.Narodna skupština je ponovila svoje stavove iz odgovora na zahtjev i dopunu zahtjeva i iznijela dodatne stavove. Narodna skupština je ponovila da podnosilac zahtjeva nije priložio nikakve dokaze o tome da su osporeni zakoni diskriminirajući, odnosno da imaju diskriminirajuće efekte. Također je naglašeno da zbog simbola niko nije doveden u situaciju da se ne može vratiti u Republiku Srpsku za šta je najbolji primjer podnosilac zahtjeva koji je bio potpredsjednik Narodne skupštine i koji je te simbole prihvatio u vrijeme kada je obavljao tu funkciju. Dalje je navedeno da su osporeni simboli Republike Srpske u cjelini ili dijelovima uvijek pripadali svim narodima - Srbima, Hrvatima i Bošnjacima. Također je naglašeno da simboli nisu prima facie isključivi, navodeći posebno da su boje na zastavi Republike Srpske panslavenske boje. Oni su naglasili da su ovi simboli, ne takvi kakvi su danas, nego neki elementi kao, npr., križ, ljiljan, boje zastave itd., duboko ukorijenjeni u historiju sva tri naroda Bosne i Hercegovine.
- 76.Narodna skupština, u dijelu o heraldičkom izlaganju, navela je da je ono što se odnosi na grb, a donekle i na himnu, također relevantno za zastavu Republike Srpske. S tim u vezi, posebno je naglašeno da su grb i njegov vlasnik (onaj koga predstavlja) jedno i da imaju isti identitet koji se tiče prošlosti i budućnosti, te da je grb kao potpis koji može sadržavati sva slova vlasnikovog imena ili se koncentrirati samo na nekoliko poteza koji predstavljaju cjelinu. Zbog takve prirode simbola, oni ne mogu biti poništeni odlukom suda ili izvršne vlasti a da se ne ulazi u pitanje identiteta, jer, kako je rečeno, onaj koji koristi grb koji ne predstavlja njegov identitet dolazi u poziciju nametnutog identiteta. U tom smislu je naveden primjer grba i zastave Bosne i Hercegovine, koji, prema mišljenju Narodne skupštine, ne predstavljaju nikoga jer su neutralni.
- 77.Također je navedeno da ukoliko se polemizira o stavu podnosioca zahtjeva da su simboli prepreka za povratak u Republiku Srpsku, onda bi se najprije moglo reći da je ime Republika Srpska kao takvo sporno, a ne simboli. Naime, ukoliko se prihvati da simboli proizlaze iz imena Republika Srpska, koje je ustanovljeno Dejtonskim ustavom i kao takvo se ne može promijeniti, ni simboli ne mogu biti izmijenjeni. Narodna skupština smatra da su i simboli rezultat kompromisa koji je postignut u Daytonu i postavlja se pitanje šta će se desiti ako se simboli ukinu s obzirom na to da Ustavni sud ne može osmisliti nove simbole.