USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
ODLUKA O MERITUMU
na sjednici održanoj 9. maja 2006. godine donio je
ODLUKU O MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 68/06.
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1103/05, rješavajući apelaciju Semira Hajrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Miodrag Simović, potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica
Valerija Galić, sutkinja
Seada Palavrić, sutkinja
Odbija se kao neosnovana apelacija Semira Hajrića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj Kž-4/05 od 27. januara 2005. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Semir Hajrić (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 28. aprila 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Kž-4/05 od 27. januara 2005. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kantonalnog tužilaštva u Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 27. maja 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 8. juna 2005. godine, a Kantonalno tužilaštvo 22. juna 2005. godine. Općinski sud je 22. juna 2005. godine umjesto odgovora na apelaciju Ustavnom sudu dostavio predmetnu apelaciju, optužnicu Općinskog javnog tužilaštva, Presudu Općinskog suda broj K-396/03 od 16. juna 2004. godine i Presudu Kantonalnog suda broj Kž-4/05 od 27. januara 2005. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda odgovori Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva su 12. aprila 2006. godine dostavljeni apelantu.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Presudom Općinskog suda broj K-396/03 od 16. juna 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Kž-4/05 od 27. januara 2005. godine, apelant je proglašen krivim za krivično djelo "prijevare" iz člana 294. stav 1. Krivičnog zakona Federacije BiH, te mu je sud za počinjeno krivično djelo izrekao uvjetnu osudu, tako da je apelantu utvrdio kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca, uz istovremeno određivanje kako se utvrđena kazna neće izvršiti ako apelant u vremenu provjeravanja od jedne godine ne počini novo krivično djelo. Istom presudom apelant je obavezan da sudu na ime paušala isplati iznos od 100,00 KM, kao i da na ime naknade štete oštećenom Abidu Hajriću (svom bratu) isplati iznos od 15.500,00 KM. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi, da je u toku dokaznog postupka sud saslušao svjedoke optužbe i svjedoke odbrane, te izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju koju su kao dokaz predložile optužba i odbrana. Također, apelant je u svojstvu optuženog ispitan na glavnom pretresu. Sud je cijenio svaki dokaz pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, te na osnovu izvedenih dokaza kao nespornu činjenicu utvrdio da je apelant, po saznanju da je oštećeniku nakon liječenja bolesnog djeteta od sredstava sakupljenih solidarnošću građana ostao znatan novčani iznos, oštećenog uvjerio da je za njega i njegovo dijete najbolje da ostatak novčanih sredstava uloži u kupovinu nekretnine, odnosno zemljišta, predlažući da u ime oštećenog on obavi sve radnje oko kupovine zemljišta od prodavaoca Ahmeda-Ahme Gariba. Apelant je u više navrata od oštećenog uzimao novčana sredstva kako bi prodavaocu isplatio kupoprodajnu cijenu u iznosu od 15.000,00 KM kao i iznos na ime troškova provedbe ugovora. Dalje je sud zaključio da je apelant, lažno prikazujući da prodavaocu isplaćuje kupoprodajnu cijenu, oštećenika sve vrijeme držao u zabludi da za njega kupuje predmetnu nekretninu, pa je tako sve vrijeme navodio oštećenog da mu na svoju štetu isplaćuje novčana sredstva, odnosno čini radnje na svoju štetu dok za to vrijeme apelant ostvaruje svoj cilj, ne prikazujući prodavaocu da zemljište kupuje za brata nego za sebe. Sud je naveo da je vrhunac svega u apelantovim radnjama bilo zaključenje ugovora u Općinskom sudu u Bugojnu, te njegova provedba. Sud ističe da je navedeno zaključio i utvrdio prihvatajući kao iskrene, uvjerljive i logične, te u bitnom saglasne izjave svjedoka, oca i majke apelanta i oštećenog, brata apelanta i oštećenog i bratove supruge kao i iskaze oštećenog i njegove supruge, čiju valjanost odbrana nije unakrsnim ispitivanjem dovela u pitanje. Sud je naveo da apelant, odnosno njegov branilac, niti jednim dokazom nisu uspjeli uvjeriti sud da optužba ne stoji odnosno da apelant nije počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Dalje je sud obrazložio da je apelanta obavezao da oštećenom na ime naknade štete, odnosno uvažavajući u cijelosti zahtjev oštećenog, isplati iznos od 15.500,00 KM s obzirom da je sud, na temelju podataka utvrđenih u dokaznom postupku, nedvojbeno zaključio da je oštećeni apelantu predao toliki iznos novčanih sredstava.
- 7.Sjednica vijeća drugostepenog suda je bila javna i održana je u prisustvu apelanta i njegovog branioca. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je oštećeniku dosudio imovinsko-pravni zahtjev, te da je šteta koja je pričinjena oštećeniku dokazana.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 8.Apelant smatra da je osporavanom presudom došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). On navodi "nevjerovatno, sud ne vjeruje mojim dokazima". Dalje, "sud temelji presudu na priznanicama" o podizanju novca u banci. Navodi da se u konkretnom slučaju radi o imovinsko-pravnom odnosu između njega i oštećenog, a ne o krivičnom djelu prijevare. Na kraju osporava dosuđeni imovinskopravni zahtjev jer smatra da je "odluka o šteti suština spora, a dosuđena je u krivičnom postupku".
b) Odgovor na apelaciju
- 9.Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju navodi da navodi iz apelacije nisu opravdani i da u krivičnom postupku koji je vođen protiv apelanta nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Apelant je u postupku bio u prilici da uz pomoć svoga branioca izvodi dokaze u korist vlastite odbrane i potvrdu svojih navoda. Apelant je izvodio dokaze i tako izvedene dokaze odbrane sud je sa jednakom pažnjom cijenio kao i dokaze optužbe. Ocjena činjeničnog stanja je u isključivoj nadležnosti sudova koji su provodili krivični postupak i bili u prilici da se neposredno upoznaju sa izvedenim dokazima. Stoga sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
- 10.Kantonalno tužilaštvo navodi da je u konkretnom predmetu sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i apelantu izrekao adekvatnu pravnu sankciju, što je potvrdio i drugostepeni sud. Sud nije ničim povrijedio apelantovo pravo i izveo je sve dokaze u skladu sa Zakonom o parničnom postupku FBiH. U postupku je utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo koje mu se optužbom stavlja na teret. Stoga su navodi apelacije netačni i neosnovani, te predlaže da Ustavni sud predmetnu apelaciju u cijelosti odbije kao neosnovanu.
V. Relevantni propisi
- 11.U Krivičnom zakonu Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH" br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04 i 18/05) relevantne odredbe glase:
"Član 294.
(1) Ko s ciljem da sebi ili drugom pribavi protupravnu imovinsku korist dovede koga lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica u zabludu ili ga održava u zabludi i time ga navede da na štetu svoje ili tuđe imovine što učini ili ne učini, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.
(...)."
- 12.U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04 i 28/05) relevantne odredbe glase:
"Član 212.
(...)
(3) U presudi kojom optuženog proglašava krivim sud može oštećenom dosuditi imovinskopravni zahtjev u potpunosti ili mu može dosuditi imovinskopravni zahtjev djelimično, a za ostatak ga uputiti na parnični postupak. Ako podaci krivičnog postupka ne pružaju pouzdan osnov ni za potpuno ni za djelimično presuđivanje, sud će oštećenog uputiti da imovinskopravni zahtjev u potpunosti može ostvarivati u parničnom postupku.
(...)."
VI. Dopustivost
- 13.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 14.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 15.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Kž-4/05 od 27. januara 2005. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu branilac apelanta advokat Mesud Duvnjak primio je 20. aprila 2005. godine, a apelant 22. aprila 2005. godine. Apelacija je podnesena 28. aprila 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 16.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 17.Apelant navodi da mu je pobijanom presudom, kojom je okončan predmetni krivični postupak, povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
- 18.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
- 19.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 19.
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 20.Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u datom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati je li postupak pred sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 21.Apelant navodi da se u konkretnom slučaju radi o imovinsko-pravnom odnosu između njega i oštećenog, a ne o krivičnom djelu prijevare. Zatim, da je sud pogrešno cijenio provedene dokaze, ne vjerujući dokazima koje je on predložio, te da je neosnovano dosuđen imovinskopravni zahtjev. Dakle, apelant se u suštini žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.
- 22.U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78).
- 23.Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je u toku dokaznog postupka sud saslušao svjedoke optužbe i svjedoke odbrane, te izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju koju su kao dokaz predložile optužba i odbrana. Također, apelant je u svojstvu optuženog ispitan na glavnom pretresu. Sud je procijenio svaki dokaz pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi. Prema prvostepenoj presudi, "na temelju navedenog, sud je u dokazanim radnjama optuženika, u njegovoj namjeri da na taj način pribavi sebi predmetnu nekretninu, odnosno protupravnu imovinsku korist, posljedici koja je nastupila, odnosno šteti koju je oštećeni pretrpio, utvrdio ostvarenje svih bitnih obilježja krivičnog djela prijevare iz člana 294. stav 1. KZFBiH, počinjenog sa direktnim umišljajem". Drugostepeni sud je, nakon sjednice vijeća kojoj su prisustvovali apelant i njegov branitelj, među razlozima za potvrđivanje prvostepene presude naveo "da li optuženik u konkretnom slučaju postupa na prijevaran način zavisi od drugih činjenica vezanih za inkriminirani događaj. Za postojanje kaznenog djela prijevare neophodno je utvrditi namjeru počinitelja da poduzetom radnjom za sebe ili drugog želi pribaviti kakvu protupravnu imovinsku korist. Način na koji se realizira namjera optuženika jeste taj da optuženik drugu osobu, oštećenika lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica dovodi u zabludu, odnosno održava u zabludi, te da ga na taj način navede da on na štetu svoje ili tuđe imovine nešto učini ili ne učini. U ovom konkretnom slučaju, jedna od okolnosti od bitnog značaja za ocjenu postojanja ili nepostojanja kaznenog djela, jeste činjenica kojim je novcem konkretna sporna nekretnina kupljena. Po ocjeni ovog suda, prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude daje jasne i uvjerljive razloge za zaključak da je sporna nekretnina kupljena novcem oštećenika. Ne stoji žalbeni prigovor da je oštećenik spornu nekretninu kupio za svoj novac. Da je ova tvrdnja žalbe provedenim dokazima potvrđena, u konkretnom slučaju se ne bi radilo o kaznenom djelu, nego o imovinsko-pravnom odnosu između optuženika i oštećenika."
- 24.Ustavni sud nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke redovnih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03).
- 25.U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi dali jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženju svojih presuda, pri čemu ne postoji proizvoljnost u postupanju sudova.
- 26.Također, u pogledu dosuđenog imovinsko-pravnog zahtjeva, prvostepeni sud je u presudi naveo kako se odluka o imovinsko-pravnom zahtjevu temelji na odredbi člana 212. stav 3. ZKPFBiH. Stoga, odnosno uvažavajući u cijelosti zahtjev oštećenog, sud je apelanta kao optuženika obavezao da oštećenom, na ime naknade štete, isplati iznos koji je oštećeni predao optuženiku, što je nedvojbeno utvrđeno na temelju činjenica utvrđenih u dokaznom postupku. Drugostepeni sud je u presudi naveo da je u opisu inkriminiranih radnji precizno navedeno da je oštećenik optuženiku, nakon optuženikovog prijevarnog postupanja, predao ukupan iznos od 15.500 KM. Dakle, šteta koja je pričinjena oštećeniku je dokazana, pa je prvostepeni sud pravilnom primjenom relevantnih zakonskih odredaba dosudio imovinskopravni zahtjev.
- 27.Ustavni sud smatra da su sudovi i u pogledu dosuđenog imovinsko-pravnog zahtjeva dali jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženju svojih presuda, pri čemu ne postoji proizvoljnost u postupanju sudova.
- 28.Pravičnost postupka ocjenjuje se na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03).
- 29.Ustavni sud smatra da je apelantu bilo omogućeno da učestvuje u predmetnom krivičnom postupku, te se iz navoda apelacije, kao i priložene dokumentacije, ne može zaključiti da su u krivičnom postupku koji je okončan pobijanom presudom povrijeđena apelantova ustavna prava. Sudovi su prilikom donošenja presuda primijenili važeće procesne i materijalne propise. Presude redovnih sudova u obrazloženjima sadrže precizne razloge na osnovu kojih su primijenjeni zakoni na kojima se zasnivaju. Ne može se zaključiti da je primjena tih propisa bila proizvoljna ili diskriminacijska.
- 30.Na osnovu svega navedenog Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
- 31.Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, jer ocjena dokaza prvostepenog suda, koja je potvrđena u drugostepenom postupku, nije bila očigledno proizvoljna niti je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta u smislu prava na pravičan postupak. Pobijane presude redovnih sudova u obrazloženjima sadrže precizne razloge na osnovu kojih su primijenjeni pozitivni propisi na kojima se zasnivaju. Ne može se zaključiti da je primjena tih propisa bila proizvoljna ili diskriminacijska.
- 32.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 33.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.