Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 19. aprila 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 34/04
OBRAZLOŽENJE

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, sudija

Jovo Rosić, sudija

Usvaja se apelacija N. S.

Utvrđuje se povreda člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-421/02 od 16. decembra 2002. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu na hitan ponovni postupak, u skladu sa članom 64. st. 3. do 6. Poslovnika Ustavnog suda.

Kantonalnom sudu u Sarajevu se nalaže da, u skladu sa članom 75. st. 4. i 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od šest mjeseci od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama u pogledu provođenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    N. S. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Sarajeva, podnijela je 10. februara 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-421/02 od 16. decembra 2002. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda u Sarajevu i Privredne banke Sarajevo d.d., kao učesnika u postupku, zatraženo je 20. februara 2004. godine da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Kantonalni sud u Sarajevu je dostavio odgovor na apelaciju 3. marta 2004. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 21. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda u Sarajevu je 17. marta 2004. godine dostavljen apelantici.

III - Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelantice i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 6.
    Apelantica je zaposlena kod Privredne banke Sarajevo d.d. (u daljnjem tekstu: Privredna banka) od 15. novembra 1979. godine. Na osnovu nalaza ljekara specijaliste, otvoreno joj je porodiljsko odsustvo sa posla 3. aprila 2000. godine. Privredna banka je apelantici vršila obračun i isplaćivala naknadu plaće za porodiljsko odsustvo u trajanju od šest mjeseci, sve do 11. oktobra 2000. godine, od kada je prekinula sa isplatom. Zbog toga, apelantica je podnijela tužbu 7. maja 2001. godine Općinskom sudu I Sarajevo, tražeći da taj sud obaveže Privrednu banku da joj isplati naknadu plaće zbog porodiljskog odsustva sa posla za još šest mjeseci, u ukupnom iznosu od 5.807 konvertibilnih maraka.
  • 7.
    Nakon okončanog prvostepenog postupka, presudom Općinskog suda I Sarajevo broj Pr-197/01 od 5. decembra 2001. godine, obavezana je tužena Privredna banka da apelantici, kao tužiteljici u toj parnici, isplati naknadu plaće za porodiljsko odsustvo za period od šest mjeseci u ukupnom iznosu od 5.803,44 konvertibilne marke sa zakonskom zateznom kamatom.
  • 8.
    Protiv navedene presude tužena Privredna banka uložila je žalbu Kantonalnom sudu u Sarajevu koji je, svojom presudom broj Gž-421/02 od 16. decembra 2002. godine, uvažio žalbu, preinačio prvostepenu presudu Općinskog suda I Sarajevo i odbio apelanticin tužbeni zahtjev. Odluka drugostepenog suda bazira se na tvrdnji da je prvostepeni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalni propis. Stav drugostepenog suda jeste da je prvostepeni sud na odnosni činjenični supstrat morao primijeniti odredbu člana 25. Zakona o zaštiti porodica sa djecom ("Službene novine Kantona Sarajevo", br. 4/98 i 15/98), a ne odredbe Zakona o radu ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/99 i 32/00), kako je to učinio prvostepeni sud.
  • 9.
    Nakon toga, apelantica je podnijela apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-421/02 od 16. decembra 2002. godine.

IV - Relevantni propisi

  • 10.
    Zakon o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj 43/99)

Član 62. stav 1. glasi:

"Za vrijeme korištenja porođajnog odsustva, zaposlenik ima pravo na naknadu plaće, u skladu sa zakonom."

  • 11.
    Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj 32/00)

Član 27. stav 1., u relevantnom dijelu, glasi:

"Za vrijeme trudnoće, porođaja i njege djeteta, žena ima pravo na porođajno odsustvo od jedne godine neprekidno."

  • 12.
    Zakon o zaštiti porodice sa djecom ("Službene novine Kantona Sarajevo", br. 4/98 i 15/98)

Član 25. stav 2., u relevantnom dijelu, glasi:

"Naknada... isplaćuje se u periodu od šest mjeseci od dana porođaja neovisno od dužine trajanja porodiljskog odsustva utvrđenog zakonom."

  • 13.
    Zakon o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 16/00)

Član 93., u relevantnom dijelu, glasi:

"Naknada plaće ženi-majci u skladu sa ovim zakonom isplaćuje se za vrijeme trajanja porodiljskog odsustva počev od dana poroda, a koje je propisano propisima kojima se regulišu radni odnosi."

Član 117., u relevantnom dijelu, glasi:

"Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje da važi... Zakon o zaštiti porodice sa djecom ("Službene novine Kantona Sarajevo", br. 4/98 i 15/98)."

V - Apelacija

  • a)
    Navodi iz apelacije
    • 14.
      Apelantica navodi da joj je osporenom presudom Kantonalnog suda u Sarajevu povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i, kako apelantica navodi, pravo na "jednakost građana pred zakonom i ustavom". Apelantica se, nadalje, žali da je Kantonalni sud u Sarajevu svojom odlukom trebao odbaciti žalbu tuženog, jer je, navodno, uložena nakon proteka zakonskog roka za žalbu, te da je pogrešno tumačio materijalno-pravni propis iz člana 55. Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine, zbog čega traži da Ustavni sud usvoji apelaciju i ukine odluku Kantonalnog suda.
  • b)
    Odgovor na apelaciju
    • 15.
      U odgovoru na apelaciju, Kantonalni sud Sarajevo navodi da je apelacija neutemeljena, te da Sud ostaje pri navodima iznesenim u obrazloženju osporene presude.

VI - Dopustivost

  • 16.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 17.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 18.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda Sarajevo, broj Gž-421/02 od 16. decembra 2002. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, apelantica je podnijela apelaciju 10. februara 2003. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, što znači da apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 19.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da ova apelacija ispunjava uvjete iz navedenih članova u pogledu dopustivosti.

VII - Meritum

  • 20.
    Apelantica pobija navedenu presudu, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njeno pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 21.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • k)
    Pravo na imovinu.

(...)."

  • 22.
    Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 23.
    Prilikom razmatranja je li došlo do povrede člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prvo se mora utvrditi je li apelantica titular prava koja potpadaju pod član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 24.
    Riječ "imovina" uključuje širok obim imovinskih interesa koja predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi Odluku Ustavnog suda, broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 33/01). Nadalje, Ustavni sud podsjeća da, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, "posjed" koji se štiti može biti samo "postojeći posjed" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van der Mussele, presuda od 23. novembra 1983., serija A br. 70, tačka 48.) ili barem imovina za koju apelant ima "opravdano očekivanje" da će je dobiti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pine Valley Developments Ltd i drugi, presuda od 29. novembra 1995., serija A br. 332, tačka 31.). Stoga, Ustavni sud smatra da pravo, za koje apelantica tvrdi da joj je uskraćeno, predstavlja "opravdano očekivanje", odnosno zaštićeni posjed ukoliko se temelji na valjanom pravnom osnovu.
  • 25.
    Ustavni sud podsjeća na svoje ranije odluke i jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava kojim je utvrđeno da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, jeste opće prirode i izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da se lišavanje imovine može desiti pod određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva istog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Sva tri navedena pravila nisu nepovezana i u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo odnose se na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Holy Monasteries protiv Grčke, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 301-A, strana 29, stav 51).
  • 26.
    U odnosnom slučaju, Ustavni sud zaključuje da osporena presuda Kantonalnog suda Sarajevo, kojom se onemogućava apelantici pravo na naknadu plaće za vrijeme trajanja porodiljskog odsustva, nesumnjivo predstavlja miješanje u imovinu i lišavanje prava apelantice na njeno mirno uživanje. Ovo zbog toga, jer je osporenom odlukom meritorno, na pravosnažan način, odlučeno da apelantici ne pripada pravo na navedenu naknadu plaće. S obzirom na tu činjenicu, Ustavni sud nalazi da je primjenjivo drugo pravilo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju koje regulira uvjete pod kojima se pojedinac može lišiti imovine.
  • 27.
    Ustavni sud mora, kao sljedeće, ispitati je li navedeni sud opravdano lišio apelanticu posjeda naknade plaće za vrijeme trajanja porodiljskog odsustva. To može biti slučaj samo ako je onemogućavanje posjeda (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu sa principom proporcionalnosti.
  • 28.
    Razmatrajući pitanje je li osporena odluka Kantonalnog suda Sarajevo zasnovana na zakonu, Ustavni sud primjećuje da je navedeni sud na utvrđeno činjenično stanje od prvostepenog suda primijenio odredbu člana 25. stav 2. Zakona o zaštiti porodice sa djecom. Navedenim propisom određeno je da se ženi-majci isplaćuje naknada u periodu od šest mjeseci od dana porođaja, neovisno od dužine trajanja porodiljskog odsustva utvrđenog zakonom. Kako je apelantica, smatra taj sud, primala predmetnu naknadu u trajanju od šest mjeseci, to je njen zahtjev za isplatu naknade za narednih šest mjeseci neosnovan. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud primijenio odredbu koju nije trebao primijeniti, jer je navedeni Zakon o zaštiti porodice prestao važiti 15. augusta 2000. godine, donošenjem novog Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom. Naime, članom 117. navedenog zakona određeno je da danom stupanja na snagu tog zakona, u roku od osam dana od dana objavljivanja, prestaje, između ostalih, važiti i Zakon o zaštiti porodice sa djecom, kojeg je Kantonalni sud primijenio u odnosnom slučaju, a osporena presuda je donesena 16. decembra 2002. godine.
  • 29.
    Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 93. Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom propisano da se naknada plaće ženi-majci isplaćuje za vrijeme trajanja porodiljskog odsustva, počevši od dana poroda, a čija dužina je određena odredbom člana 27. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu - na period od godinu dana. Dakle, kako je apelantici navedena naknada plaće isplaćena za period od šest mjeseci, a ne za godinu dana, nedvosmisleno proizlazi da se presudom Kantonalnog suda Sarajevo apelantica lišava prava na uživanje šestomjesečne naknade plaće. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je šestomjesečna naknada plaće za vrijeme trajanja porodiljskog odsustva "opravdano očekivana" imovina zasnovana na zakonu i da lišavanje mogućnosti uživanja apelantice u svojoj imovini, donošenjem osporene presude, nije predviđeno zakonom u obliku kako je to rezultiralo osporenom presudom.
  • 30.
    Pored toga, nesporno je da ne postoji javni interes na osnovu kojega bi Kantonalni sud Sarajevo apelantici onemogućio uživanje njene imovine, s obzirom na činjenicu da je ona u spornom odnosu sa svojim poslodavcem koji ne obavlja djelatnost od javnog interesa, niti takav interes zastupa.
  • 31.
    Nadalje, pored navedenog, Ustavni sud nalazi da u konkretnom slučaju Kantonalni sud nije vodio dovoljno računa niti o razumnom odnosu proporcionalnosti između sredstava koja se koriste, s jedne strane, i cilja koji se želi ostvariti, s druge strane. Mora postojati "pravičan odnos" između zahtjeva interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, a to neće biti slučaj ako apelant mora nositi "lični i neumjeren teret" (vidi naprimjer Evropski sud za ljudska prava, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986., sup. cit. paragraf 46. i 50). Ustavni sud, stoga, mora konstatirati da je u ovoj situaciji, s obzirom i na nepostojanje javnog interesa, na apelanticu prenesen neprimjereno obiman teret u vidu lišavanja prava na naknadu plaće u traženom iznosu u odnosu na njenog poslodavca.
  • 32.
    S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je Kantonalni sud Sarajevo osporenom presudom povrijedio apelanticino pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII - Zaključak

  • 33.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 34.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.