Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 23. aprila 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 38/04>
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 31/03, rješavajući apelaciju R. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik

Tudor Pantiru, potpredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

David Feldman, prof., sudija

Valerija Galić, sudija

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija R. H., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-217/00 od 3. aprila 2001. godine, presude Kantonalnog suda Goražde, broj Gž-36/00 od 26. jula 2000. godine, i presude Općinskog suda u Goraždu, broj P-229/99 od 8. februara 2000. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    R. H. (u daljnjem tekstu: apelant), iz sela Turkovići - Prača, podnio je 11. jula 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-217/00 od 3. aprila 2001. godine, presude Kantonalnog suda Goražde, broj Gž-36/00 od 26. jula 2000. godine, i presude Općinskog suda u Goraždu, broj P-229/99 od 8. februara 2000. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i I. S., kao učesnika u postupku, zatraženo je 26. augusta 2003. godine da dostave odgovore na apelaciju. I. S. je preko punomoćnika, advokata E. M., iz Goražda, dostavio odgovor na apelaciju 6. oktobra 2003. godine, a Vrhovni sud nije dostavio odgovor u ostavljenom roku.
  • 3.
    Na osnovu člana 21. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor I. S. je 26. marta 2004. godine dostavljen apelantu.

III - Činjenično stanje

  • 4.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 5.
    Presudom Općinskog suda u Goraždu, broj P-229/99 od 8. februara 2000. godine, apelant je obavezan, kao tuženi u ovom predmetu, da I. S., kao tužiocu, preda u posjed traktorsku prikolicu nosivosti četiri tone, proizvođača "Tehnostroj" iz Ljutomera.
  • 6.
    Protiv navedene prvostepene presude apelant je uložio žalbu Kantonalnom sudu Goražde, koji je, nakon provedenog postupka, donio presudu broj Gž-36/00 od 26. jula 2000. godine, kojom je odbio žalbu i potvrdio osporenu presudu. Kantonalni sud nije našao da je prvostepeni sud pogrešno ili nepotpuno utvrdio činjenično stanje, niti da je pogrešno primijenio pravne propise na štetu apelanta.
  • 7.
    Protiv drugostepene presude Kantonalnog suda Goražde apelant je podnio reviziju Vrhovnom sudu, na koju je taj sud donio presudu broj Rev-217/00 od 3. aprila 2001. godine kojom je odbio reviziju. U obrazloženju presude Vrhovnog suda navedeno je da su neosnovani navodi revizije da je u nižestepenim postupcima učinjena povreda odredbi parničnog postupka na koje se apelant pozivao. Osim toga, sud je odbio da razmatra prigovore apelanta na utvrđeno činjenično stanje, što je nedopušteno u reviziji, kao i prigovore u pogledu ocjene dokaza.

IV - Relevantni propisi

  • 8.
    Zakon o vlasničko-pravnim odnosima ("Službene novine Federacije BiH", br. 6/98 i 29/03)

Član 43. Zakona, u relevantnom dijelu, glasi:

"(1) Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari.

(2) Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

Š...Ć"

V - Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 9.
    Apelant pobija nižestepene presude, navodeći da je njima povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant, naime, smatra da je spornu traktorsku prikolicu stekao na zakonit način i da za nju posjeduje valjane isprave. Nasuprot tome, kako navodi apelant, tužilac nema nikakvih isprava o vlasništvu nad prikolicom, već se njegova tvrdnja o postojanju vlasništva zasniva na neistinitim iskazima svjedoka. Na osnovu toga, apelant smatra da je apelacija osnovana i traži da se, kao takva, uvaži.

b) Odgovor na apelaciju

  • 10.
    U odgovoru na apelaciju, I. S. ističe da su navodi iz apelacije neosnovani i da su nižestepeni sudovi na nesumnjiv način utvrdili postojanje njegovog prava vlasništva nad spornom traktorskom prikolicom. Nadalje, tvrdi apelant, i pored postojanja pravosnažne i izvršne presude u ovom predmetu, prvostepeni sud bezuspješno pokušava provesti njeno izvršenje jer je apelant sakrio predmetnu traktorsku prikolicu, radi čega je i krivično odgovarao. Naime, presudom Općinskog suda u Goraždu, broj K-105/02 od 9. decembra 2002. godine, apelant je osuđen na novčanu kaznu u iznosu od 750,00 konvertibilnih maraka radi izvršenja krivičnog djela oštećenja tuđih prava iz člana 289. stav 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, jer je u mjesecu maju 2002. godine prevezao traktorsku prikolicu na nepoznatu lokaciju i sakrio je. Radi navedenog, I. S. predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

VI - Dopustivost

  • 11.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 12.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 13.
    Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje hoće li koristiti pravni lijek, bez obzira radi li se o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, U 15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).
  • 14.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-217/00 od 3. aprila 2001. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 7. juna 2001. godine, a apelaciju Ustavnom sudu je podnio 11. jula 2001. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 15.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII - Meritum

  • 16.
    Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
  • 17.
    Ove ustavne odredbe odgovaraju članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 18.
    Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • k)
    Pravo na imovinu.

(...)"

  • 19.
    Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 20.
    Prilikom razmatranja je li došlo do povrede člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prvi korak se sastoji u razmatranju ima li apelant imovinska prava ili posjed koji potpadaju pod član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 21.
    Riječ "imovina" uključuje širok obim imovinskih interesa koja predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine "Službeni glasnik BiH", broj 33/01). Nadalje, Ustavni sud podsjeća da, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, "posjed" koji se štiti može biti samo "postojeći posjed" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van der Mussele, presuda od 23. novembra 1983., serija A broj 70, tačka 48) ili barem imovina za koju apelant ima "opravdano očekivanje" da će je dobiti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pine Valley Developments Ltd i drugi, presuda od 29. novembra 1995., serija A broj 332. tačka 31.). Stoga, Ustavni sud smatra da pravo, za koje apelant tvrdi da mu je osporenim presudama uskraćeno, predstavlja zaštićeni posjed ukoliko se zasniva na valjanoj pravnoj osnovi.
  • 22.
    U konkretnom slučaju, apelant mora biti u stanju da pokaže da ima pravo na predmetnu imovinu kako bi ona predstavljala posjed u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud konstatira da su u ovom predmetu nadležni redovni sudovi ustanovili da apelant ne ispunjava uvjete propisane zakonom da bi zadržao spornu traktorsku prikolicu u svome posjedu. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se apelant žali da su nižestepeni sudovi donijeli osporene odluke na bazi pogrešno ocijenjenih činjenica i izvedenih dokaza u prethodnim postupcima u njegovom predmetu. Radi toga, a u skladu sa vlastitom ali i jurisprudencijom Evropskog suda za ljudska prava i Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, Ustavni sud smatra da nije u njegovoj nadležnosti da vlastitom ocjenom činjenica i primjene zakona zamijeni ocjenu redovnih sudova (vidi npr. predmet Doma za ljudska prava broj CH/99/2565, Banović, odluka o dopustivosti od 8. decembra 1999. godine, tačka 11, Odluke august-decembar 1999).
  • 23.
    U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju sporna traktorska prikolica ne može predstavljati zaštićen posjed za apelanta u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud neće ulaziti u pravilnost ocjene utvrđenih činjenica i dokaza koje su izveli nižestepeni sudovi, posebno jer ne postoje naznake da su ti sudovi u provedenim postupcima zloupotrijebili pravo na štetu apelanta.

VIII - Zaključak

  • 24.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 25.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.