Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Izdvojeno mišljenje

1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/05 Broj 47 – Strana 3901 Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović, sudije Hatidža Hadžiosmanović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 30. novembra 2004. godine, u predmetu broj AP 953/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 5. i člana 78. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), donio je ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI1 Odbija se zahtjev D. R. za donošenje privremene mjere u dijelu u kojem se traži ukidanje pritvora, određenog rješenjima Suda Bosne i Hercegovine, kao neosnovan. Na osnovu člana 78. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Sudu Bosne i Hercegovine da D. R. odmah, a najkasnije u roku od 24 sata od dana i sata prijema ove odluke, izvede pred nadležnog sudiju u skladu sa članom 5. stav 3. Evropske konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u krivičnom predmetu u kojem je doneseno Rješenje broj KPS-105/04 od 29. septembra 2004. godine kojim se D. R. produžava pritvor do okončanja glavnog pretresa, a koje je potvrđeno Rješenjem Suda Bosne i Hercegovine broj KV-198/04 od 11. oktobra 2004. godine. Sudu Bosne i Hercegovine se nalaže da u roku od pet dana od dana prijema ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama iz stava 2. ove odluke, sve u skladu sa članom 75. stav 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Ova odluka stupa na snagu odmah i ostaje na snazi do donošenja konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE 1. D. R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čardačana, općina Laktaši, kojeg zastupa Ž. P. B., advokat iz Banje Luke, podnio je 3. novembra 2004. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj KV-198/04 od 11. oktobra 2004. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud ukinuo pritvor određen protiv njega. Navedeni predmet registriran je pod poslovnim brojem Ustavnog suda AP 953/04. 2. Apelant osporava zakonitost produženja pritvora određenog Rješenjem Suda Bosne i Hercegovine broj KPS-105/04 od 29. septembra 2004. godine, odnosno Rješenjem broj KV-198/04 od 11. oktobra 2004. godine, navodeći da je konkretnim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije. 3. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 4. Rješenjem Suda BiH broj KPS-105/04 od 29. septembra 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Apelacionog vijeća tog suda broj KV-198/04 od 11. oktobra 2004. godine, apelantu je produžen pritvor do okončanja glavnog pretresa, koji se vodi na osnovu optužnice Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužilaštvo) broj KT-142/04 od 27. septembra 2004. godine, kojom se apelant tereti za krivično djelo - organizirani kriminal - iz člana 205. stav 2. u vezi sa krivičnim djelom - pranje novca - iz člana 209. stav 2. Krivičnog zakona ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03). Nakon toga, apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Suda BiH broj KV-198/04 od 11. oktobra 2004. godine. 5. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, s tim što Broj 47 – Strana 3902 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 1.8.2005. povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u Međutim, nesporno je da apelant prilikom određivanja nepotrebnom zadržavanju u pritvoru, protivno odredbama pritvora nije bio izvođen pred sudiju. Naime, Sud BiH je člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. nedvojbeno naveo da prema njihovoj dosadašnjoj praksi lica Evropske konvencije. Nepotrebno zadržavanje u pritvoru, koja su lišena slobode nisu izvođena pred sudiju koji odnosno povredu člana 5. stav 3. Evropske konvencije, određuje pritvor, s obzirom da takvu obavezu izričito ne apelant vidi u tome što se od 29. aprila 2004. godine nalazi u nameće Zakon o krivičnom postupku. U takvoj situaciji, tj. pritvoru, koji je produžavan u više navrata, da bi na kraju kada učesnik u postupku navede da nije sporno ono što bilo odlučeno da će ostati u pritvoru do okončanja glavnog apelant ističe kao povredu ustavnih prava, Ustavni sud pretresa, a da pri tom nije bio izveden pred sudiju radi zaključuje da nije potrebno od apelanta tražiti da posebno davanja iskaza, što je izričito propisano članom 5. stav 3. obrazloži razloge za donošenje privremene mjere. Evropske konvencije. 13. S obzirom da odlučuje o zahtjevu za donošenje privremene mjere, Ustavni sud u ovom stadiju postupka neće analizirati 6. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje odredbe Zakona o krivičnom postupku u pogledu toga da li privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana one nalažu striktnu obavezu da se pritvorena osoba izvede VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 78. st. 1. i 3. pred sudiju. Međutim, Ustavni sud se poziva na član II/1. Poslovnika Ustavnog suda. Ustava Bosne i Hercegovine gdje je navedeno da se prava i Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: slobode određene u Evropskoj konvenciji i njenim "Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini, te koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet da imaju prioritet nad svakim drugim zakonom. U svojoj spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini". dosadašnjoj praksi Ustavni sud je konstantno ponavljao da se Član 78. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda glase: na konkretan slučaj trebaju direktno primijeniti odredbe "Malo vijeće može, do donošenja konačne odluke, na zahtjev Evropske konvencije, ukoliko taj slučaj domaći zakoni ne stranke, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju reguliraju u skladu sa Evropskom konvencijom, ili ga ne smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog reguliraju dovoljno jasno. Osim toga, a imajući u vidu vođenja postupka pred Sudom. konkretan slučaj, Ustavni sud naglašava da pritvor, s aspekta Sud u plenarnoj sjednici može, na vlastitu inicijativu, zaštite ljudskih prava, predstavlja posebno osjetljivu mjeru odrediti privremenu mjeru iz stava 1. ovog člana." oduzimanja čovjekove lične slobode, te se takva mjera može 7. Iz navoda apelacije, kao i iz pobijanih rješenja, vidljivo da je određivati jedino kada se u potpunosti poštuju zahtjevi iz apelantu prvobitno određen a zatim i produžavan pritvor iz člana 5. Evropske konvencije. razloga predviđenih u članu 132. Zakona o krivičnom 14. U konkretnom slučaju, Sud BiH tvrdi da prema Zakonu o postupku ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 36/03). krivičnom postupku ne postoji striktna obaveza da se lice Ustavni sud smatra da su razlozi za pritvor iz člana 132. koje se pritvara izvede pred sudiju, te da sudija poziva Zakona o krivičnom postupku, sadržani u članu 5. stav 1. osumnjičenog samo u slučajevima nepreciznih, nejasnih ili tačka (c) Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, nepotkrijepljenih prijedloga za određivanje pritvora. Ustavni sud primjećuje da se apelant poziva na povredu Međutim, član 5. stav 3. Evropske konvencije propisuje da člana 5. stav 3. Evropske konvencije zato što ga do sada nije "svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama ispitivao sudija, a istovremeno mu je određen pritvor koji je stavova 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred produžavan nekoliko puta, te koji i sada traje. sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši 8. Član 5. stav 3. Evropske konvencije glasi: sudsku vlast". Bivša Evropska komisija za ljudska prava je "Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama navela da "član 5. stav 3. nalaže bezuvjetnu obavezu države stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju da uhapšenog automatski i odmah izvede pred sudiju, te da ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku nije potrebno da se uhapšena osoba prvo žali protiv naloga vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na o pritvoru" (vidi predstavku broj 9017/80, McGoff protiv puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može Švedske, OI 31 (1983)). se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju." 15. Evropski sud za ljudska prava je u nizu svojih presuda 9. S obzirom da se apelant poziva na povredu člana 5. stav 3. ukazao na značaj člana 5. stav 3. Evropske konvencije. Na Evropske konvencije, Ustavni sud se, u pogledu primjer, "glavna svrha ovog stava u vezi sa članom 5.1(c) je primjenjivosti navedenog člana, poziva na praksu Evropskog da pruži pojedincima lišenim slobode specijalne garancije: suda za ljudska prava kako slijedi: član 5. stav 3. Evropske postupak sudske prirode čija je svrha da osigura da niko konvencije se odnosi isključivo na kategoriju osoba neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi presude Schiesser od spomenutih u prvom stavu pod (c), tj. na one koji su u 4. decembra 1979., serija A-34 i Skoogstrom od 15. jula pritvoru (vidi presude B. protiv Austrije od 28. marta 1990. 1983. godine, serija A-83), i nadalje "da osigura da svako godine, serija A-175, i Quinn od 22. marta 1995. godine, hapšenje ili pritvor budu što je moguće kraći" (vidi izvještaje serija A-311). U tački 10. ove odluke Ustavni sud je od 13. jula 1983. godine, stranica 13. i str. 30-31). zaključio da je apelant lišen slobode iz razloga predviđenih u 16. Osim naglašavanja izuzetnog značaja člana 5. stav 3. članu 5. stav 1. tačka (c) Evropske konvencije, te da se i Evropske konvencije, Evropski sud za ljudska prava je u više dalje nalazi u pritvoru, zbog čega se konstatira da je član 5. svojih presuda utvrdio kršenje navedenog člana kada stav 3. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom pritvorena osoba nije odmah, tj. u najkraćem mogućem slučaju. vremenu, izvedena pred sudiju. Na primjer, u slučaju kada ni 10. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati da li postoje jedan od podnosilaca predstavke nije zapravo izveden pred razlozi za donošenje privremene mjere zbog toga što apelant sudiju ili sudskog službenika dok je bio u pritvoru, koji je navodi da mu je određen pritvor suprotno odredbama člana trajao četiri dana i šest sati u jednom, a šest dana i šesnaest i 5. stav 3. Evropske konvencije. pol sati u drugom slučaju, nađena je povreda člana 5. stav 3. Evropske konvencije (vidi presudu Brogan protiv 11. Ustavni sud podsjeća da je član 78. Poslovnika Ustavnog Ujedinjenog Kraljevstva od 29. novembra 1988. godine, suda primjenjiv u situacijama u kojima Ustavni sud ocijeni serija A-145-B), ili u slučaju kada podnosilac predstavke nije da bi mogle nastupiti neotklonjive štetne posljedice čije bio izveden pred vojni sud pet dana nakon hapšenja, također eventualno nastupanje Ustavni sud može, u principu, je nađena povreda člana 5. stav 3. Evropske konvencije (vidi procijeniti jedino na osnovu razloga i dokaza o opravdanosti presudu Koster od 28. novembra 1991. godine, serija A-221). dostavljenih uz zahtjev za usvajanje privremene mjere, odnosno uz apelaciju. Također, u skladu sa ustaljenom 17. Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za ljudska praksom Ustavnog suda, prilikom razmatranja zahtjeva za prava, koju Ustavni sud podržava, vidljivo je koliki se značaj izdavanje privremene mjere, od apelanta se traži da posebno daje članu 5. stav 3. Evropske konvencije, te da su obrazloži i dokaže navode u pogledu zahtjeva za privremenu utvrđivane povrede navedenog člana ukoliko se u roku od mjeru, jer navodi i dokazi koji se odnose na eventualnu četiri ili pet dana uhapšeno lice ne izvede pred sudiju, dok bi povredu ustavnih prava u određenom postupku ne mogu se s druge strane bila apsolutno nedopustiva situacija da se analogno primijeniti prilikom odlučivanja o privremenoj uhapšena lica uopće ne izvode pred sudiju prije početka mjeri. suđenja. 12. U konkretnom slučaju, apelant nije detaljnije obrazložio 18. U konkretnom slučaju nesporno je da je apelant uhapšen, da svoje navode u pogledu zahtjeva za donošenje privremene mu je određen i produžavan pritvor koji i sada traje, a da mjere, odnosno nije naveo neotklonjive štetne posljedice uopće nije izveden pred sudiju, kako to nalaže član 5. stav 3. koje će za njega nastupiti ukoliko i dalje ostane u pritvoru. Evropske konvencije. Takav slučaj ne može se pravdati time Ponedjeljak, 1.8.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 47 – Strana 3903 što Sud BiH tvrdi da odredbe Zakona o krivičnom postupku Ova odluka stupa na snagu odmah i ostaje na snazi do striktno ne propisuju izvođenje pred sudiju osoba kojima se donošenja konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. određuje pritvor, s obzirom da prema članu II/1. Ustava Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim Bosne i Hercegovine odredbe Evropske konvencije imaju novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike supremaciju nad ostalim zakonima. Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". 19. Iz navedenih razloga, Ustavni sud se odlučio da djelimično usvoji apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere, OBRAZLOŽENJE zato što je Sud BiH pokazao spremnost da izmijeni svoju 1. D. R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čardačana, općina praksu u pogledu izvođenja pred sudiju osoba koje se Laktaši, kojeg zastupa Ž. P. B., odvjetnik iz Banjaluke, lišavaju slobode, te da je uskladi sa standardima iz člana 5. podnio je 3. studenoga 2004. godine Ustavnom sudu Bosne i stav 3. Evropske konvencije. Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju 20. Dakle, Sud BiH je dužan da, u konkretnom slučaju, postupi protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem prema nalogu iz stava 2. dispozitiva ove odluke. tekstu: Sud BiH) broj KV-198/04 od 11. listopada 2004. 21. Osim toga, Ustavni sud nalaže Sudu BiH da svoju buduću godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenjem praksu u ovakvim slučajevima (lišavanje slobode, odnosno privremene mjere, kojom bi Ustavni sud ukinuo pritvor određivanje i produžavanje pritvora) uskladi sa zahtjevima iz određen protiv njega. Navedeni je predmet registriran pod člana 5. stav 3. Evropske konvencije. poslovnim brojem Ustavnog suda AP 953/04. 22. Što se tiče apelantovog zahtjeva za donošenje privremene 2. Apelant pobija zakonitost produljenja pritvora određenog mjere kojom bi se ukinuo pritvor određen protiv njega, Rješenjem Suda Bosne i Hercegovine broj KPS-105/04 od Ustavni sud naglašava da je preliminarnom analizom razloga 29. rujna 2004. godine, odnosno Rješenjem broj KV-198/04 za određivanje pritvora, kao i razloga za njegovo od 11. listopada 2004. godine, navodeći da je konkretnim produžavanje, ustanovio da oni zadovoljavaju standarde rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na slobodu i sigurnost člana 5. stav 1. tačka (c) Evropske konvencije, te je stoga iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno odlučio da, u tom dijelu, odbije apelantov zahtjev za članka 5. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i donošenje privremene mjere kao neosnovan. temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i Zaključak pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i 23. U skladu s navedenim, Ustavni sud zaključuje da sudovi Hercegovine, odnosno članka 6. Europske konvencije. trebaju direktno primijeniti odredbe člana 5. stav 3. 3. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i Evropske konvencije u slučajevima kada Zakon o krivičnom dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati postupku ne propisuje striktnu obavezu da uhapšeno lice, tj. na sljedeći način. lice kojem je određen pritvor, izvedu pred nadležnog sudiju 4. Rješenjem Suda BiH broj KPS-105/04 od 29. rujna 2004. radi davanja iskaza. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Apelacionog vijeća tog 24. Imajući u vidu odredbe člana 78. st. 1. i 3. Poslovnika suda broj KV-198/04 od 11. listopada 2004. godine, Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da usvoji zahtjev za apelantu je produljen pritvor do okončanja glavnog pretresa, donošenje privremene mjere. koji se vodi na temelju optužnice Tužiteljstva Bosne i Herce25. Na osnovu izloženog, jednoglasno je odlučeno kao u govine (u daljnjem tekstu: tužilaštvo) broj KT-142/04 od 27. dispozitivu ove odluke. rujna 2004. godine, kojom se apelant tereti za kazneno djelo 26. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u - organizirani kriminal - iz članka 205. stavka 2. u svezi kojem slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno kaznenog djela - pranje novca - iz članka 209. stavak 2. o meritumu, predmetnog slučaja. Kaznenog zakona ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 27. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, 37/03). Nakon toga, apelant je podnio apelaciju Ustavnom odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. sudu protiv Rješenja Suda BiH broj KV-198/04 od 11. listopada 2004. godine. Predsjednik 5. Apelant tvrdi da mu je pobijanim rješenjima povrijeđeno Ustavnog suda pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Bosne i Hercegovine Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, s tim što Mato Tadić, s. r. povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u nepotrebnom zadržavanju u pritvoru, protivno odredbama članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u stavak 3. Europske konvencije. Nepotrebno zadržavanje u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici prof. dr. Ćazim pritvoru, odnosno povredu članka 5. stavak 3. Europske Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović, suci Hatidža konvencije, apelant vidi u tomu što se od 29. travnja 2004. Hadžiosmanović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 30. godine nalazi u pritvoru, koji je produljivan u više navrata, studenoga 2004. godine, u predmetu broj AP 953/04, na temelju da bi konačno bilo odlučeno da će ostati u pritvoru do članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. okončanja glavnog pretresa, a da pri tom nije bio izveden točka 5. i članka 78. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i pred suca radi davanja iskaza, što je izričito propisano Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", člankom 5. stavak 3. Europske konvencije. broj 2/04), donio 6. Prilikom ispitivanja utemeljenosti zahtjeva za donošenjem 1 privremene mjere, Ustavni je sud pošao od odredbi članka ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 78. st. 1. i 3. Odbija se zahtjev D. R. za donošenjem privremene mjere u Poslovnika Ustavnog suda. dijelu u kojem se traži ukidanje pritvora, određenog rješenjima Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Suda Bosne i Hercegovine, kao neutemeljen. "Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Na temelju članka 78. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog Bosne i Hercegovine, nalaže se Sudu Bosne i Hercegovine da D. suda u Bosni i Hercegovini." R. odmah, a najkasnije u roku od 24 sata od dana i sata prijama Članak 78. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda glase: ove odluke, izvede pred nadležnog suca sukladno članku 5. "Malo vijeće može, do donošenja konačne odluke, na zahtjev stavak 3. Europske konvencija za zaštitu ljudskih prava i stranke, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju temeljnih sloboda, u kaznenom predmetu u kojem je doneseno smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog Rješenje broj KPS-105/04 od 29. rujna 2004. godine kojim se D. vođenja postupka pred Sudom. R. produljuje pritvor do okončanja glavnog pretresa, a koje je Sud u plenarnoj sjednici može, na vlastitu inicijativu, potvrđeno Rješenjem Suda Bosne i Hercegovine broj KV-198/04 odrediti privremenu mjeru iz stavka 1. ovog članka." od 11. listopada 2004. godine. 7. Iz navoda apelacije, kao i iz pobijanih rješenja, vidljivo da je Sudu Bosne i Hercegovine se nalaže da u roku od pet dana od apelantu prvobitno određen a zatim i produljivan pritvor iz dana prijama ove odluke izvijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovirazloga predviđenih u članku 132. Zakona o kaznenom ne o poduzetim mjerama iz stavka 2. ove odluke, sve sukladno postupku ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 36/03). članku 75. stavak 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i HercegoUstavni sud smatra da su razlozi za pritvor iz članka 132. vine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/05 Broj 47 – Strana 3904 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 1.8.2005. Zakona o kaznenom postupku, sadržani u članku 5. stavka 1. osumnjičenog samo u slučajevima nepreciznih, nerazvidnih točka (c) Europske konvencije. Imajući u vidu navedeno, ili nepotkrijepljenih prijedloga za određivanje pritvora. Ustavni sud primjećuje da se apelant poziva na povredu Međutim, članak 5. stavak 3. Europske konvencije propisuje članka 5. stavak 3. Europske konvencije zato što ga do sada da "svako tko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama nije ispitivao sudac, a istodobno mu je određen pritvor koji stavka 1(c) ovog članka mora odmah biti izveden pred suca je produljivan nekoliko puta, te koji i sada traje. ili drugu službenu osobu zakonom ovlaštenu da vrši sudbenu vlast". Bivše Europsko povjerenstvo za ljudska prava je 8. Članak 5. stavak 3. Europske konvencije glasi: navelo da "članak 5. stavak 3. nalaže bezuvjetnu obvezu "Svako tko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama države da uhapšenog automatski i odmah izvede pred suca, stava 1(c) ovog članka mora odmah biti izveden pred suca ili te da nije potrebno da se uhapšena osoba prvo žali protiv drugu službenu osobu zakonom ovlaštenu da vrši sudbenu naloga o pritvoru" (vidi predstavku broj 9017/80, McGoff vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na protiv Švedske, OI 31 (1983)). puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje se na slobodu 15. Europski sud za ljudska prava je u nizu svojih presuda može uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju." ukazao na značaj članka 5. stavak 3. Europske konvencije. 9. Obzirom da se apelant poziva na povredu članka 5. stavak 3. Primjerice, "glavna svrha ovog stava u svezi članka 5.1(c) je Europske konvencije, Ustavni sud se, glede primjenjivosti da pruži pojedincima lišenim slobode specijalne garancije: navedenog članka, poziva na praksu Europskog suda za postupak sudske prirode čija je svrha osigurati da nitko neće ljudska prava kako slijedi: članak 5. stavak 3. Europske biti proizvoljno lišen slobode (vidi presude Schiesser od 4. konvencije se odnosi isključivo na kategoriju osoba prosinca 1979., serija A-34 i Skoogstrom od 15. srpnja 1983. spomenutih u prvom stavku pod (c), tj. na one koji su u godine, serija A-83), i nadalje "da osigura da svako hapšenje pritvoru (vidi presude B. protiv Austrije od 28. ožujka 1990. ili pritvor budu što je moguće kraći" (vidi izvješće od 13. godine, serija A-175, i Quinn od 22. ožujka 1995. godine, srpnja 1983. godine, stranica 13. i str. 30-31). serija A-311). U točki 10. ove odluke Ustavni je sud 16. Osim naglašavanja izuzetnog značaja članka 5. stavak 3. zaključio da je apelant lišen slobode iz razloga predviđenih u Europske konvencije, Europski sud za ljudska prava je u više članku 5. stavak 1. točka (c) Europske konvencije, te da se i svojih presuda utvrdio kršenje navedenog članka kada dalje nalazi u pritvoru, zbog čega se konstatira da je članak pritvorena osoba nije odmah, tj. u najkraćem mogućem 5. stavak 3. Europske konvencije primjenjiv u konkretnom vremenu, izvedena pred suca. Primjerice, u slučaju kada ni slučaju. jedan od podnositelja predstavke nije zapravo izveden pred 10. Imajući u vidu navedeno, Ustavni će sud ispitati postoje li suca ili sudskog službenika dok je bio u pritvoru, koji je razlozi za donošenje privremene mjere zbog toga što apelant trajao četiri dana i šest sati u jednom, a šest dana i šesnaest i navodi da mu je određen pritvor oprečno odredbama članka pol sati u drugom slučaju, nađena je povreda članka 5. 5. stavak 3. Europske konvencije. stavak 3. Europske konvencije (vidi presudu Brogan protiv 11. Ustavni sud podsjeća da je članak 78. Poslovnika Ustavnog Ujedinjenog Kraljevstva od 29. studenoga 1988. godine, suda primjenjiv u situacijama u kojima Ustavni sud ocijeni serija A-145-B), ili u slučaju kada podnositelj predstavke da bi mogle nastupiti neotklonjive štetne posljedice čije nije bio izveden pred vojni sud pet dana nakon hapšenja, eventualno nastupanje Ustavni sud može, u principu, također je nađena povreda članka 5. stavak 3. Europske procijeniti jedino na temelju razloga i dokaza o opravdanosti konvencije (vidi presudu Koster od 28. studenoga 1991. dostavljenih uz zahtjev za usvajanje privremene mjere, godine, serija A-221). odnosno uz apelaciju. Također, sukladno ustaljenoj praksi 17. Imajući u vidu navedenu praksu Europskog suda za ljudska Ustavnog suda, prilikom razmatranja zahtjeva za izdavanjem prava, koju Ustavni sud podržava, vidljivo je koliki se značaj privremene mjere, od apelanta se traži da posebice obrazloži daje članku 5. stavak 3. Europske konvencije, te da su i dokaže navode glede zahtjeva za privremenom mjerom, jer utvrđivane povrede navedenog članka ukoliko se u roku od navodi i dokazi koji se odnose na eventualnu povredu četiri ili pet dana uhapšena osoba ne izvede pred suca, dok bi ustavnih prava u određenom postupku ne mogu se analogno s druge strane bila apsolutno nedopustiva situacija da se primijeniti prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri. uhapšene osobe uopće ne izvode pred suca prije početka 12. U konkretnom slučaju, apelant nije detaljnije obrazložio suđenja. svoje navode glede zahtjeva za donošenjem privremene 18. U konkretnom slučaju je neprijeporno da je apelant uhapšen, mjere, odnosno nije naveo neotklonjive štetne posljedice da mu je određen i produljivan pritvor koji i sada traje, a da koje će za njega nastupiti ukoliko i dalje ostane u pritvoru. uopće nije izveden pred suca, kako to nalaže članak 5. Međutim, neprijeporno je da apelant prilikom određivanja stavak 3. Europske konvencije. Takav se slučaj ne može pritvora nije bio izvođen pred suca. Naime, Sud BiH je pravdati time što Sud BiH tvrdi da odredbe Zakona o nedvojbeno naveo da prema njihovoj dosadašnjoj praksi kaznenom postupku striktno ne propisuju izvođenje pred osobe koje su lišene slobode nisu izvođene pred suca koji suca osoba kojima se određuje pritvor, obzirom da prema određuje pritvor, obzirom da takvu obvezu izričito ne članku II/1. Ustava Bosne i Hercegovine odredbe Europske nameće Zakon o kaznenom postupku. U takvoj situaciji, tj. konvencije imaju supremaciju nad ostalim zakonima. kada sudionik u postupku navede da nije prijeporno ono što 19. Iz navedenih razloga, Ustavni sud se odlučio da djelomično apelant ističe kao povredu ustavnih prava, Ustavni sud usvoji apelantov zahtjev za donošenjem privremene mjere, zaključuje da nije potrebno od apelanta tražiti da posebice zato što je Sud BiH pokazao spremnost da izmijeni svoju obrazloži razloge za donošenjem privremene mjere. praksu glede izvođenja pred suca osoba koje se lišavaju 13. Obzirom da odlučuje o zahtjevu za donošenjem privremene slobode, te da je uskladi sa standardima iz članka 5. stavak 3. mjere, Ustavni sud u ovom stadiju postupka neće analizirati Europske konvencije. odredbe Zakona o kaznenom postupku glede toga nalažu li 20. Dakle, Sud BiH je dužan, u konkretnom slučaju, postupiti one striktnu obvezu da se pritvorena osoba izvede pred suca. prema nalogu iz stavka 2. dispozitiva ove odluke. Međutim, Ustavni sud se poziva na članak II/1. Ustava 21. Osim toga, Ustavni sud nalaže Sudu BiH da svoju buduću Bosne i Hercegovine gdje je navedeno da se prava i slobode praksu u ovakvim slučajevima (lišavanje slobode, odnosno određene u Europskoj konvenciji i njezinim protokolima određivanje i produljivanje pritvora) uskladi sa zahtjevima iz izravno primjenjuju u Bosni i Hercegovini, te da imaju članka 5. stavak 3. Europske konvencije. prioritet nad svakim drugim zakonom. U svojoj dosadašnjoj 22. Što se tiče apelantovog zahtjeva za donošenjem privremene praksi Ustavni je sud konstantno ponavljao da se na mjere kojom bi se ukinuo pritvor određen protiv njega, konkretan slučaj trebaju izravno primijeniti odredbe Ustavni sud naglašava da je preliminarnom analizom razloga Europske konvencije, ukoliko taj slučaj domaći zakoni ne za određivanje pritvora, kao i razloga za njegovo reguliraju sukladno Europskoj konvenciji, ili ga ne reguliraju produljivanje, ustanovio da oni udovoljavaju standardima dovoljno razvidno. Osim toga, a imajući u vidu konkretan članka 5. stavak 1. točka (c) Europske konvencije, te je stoga slučaj, Ustavni sud naglašava da pritvor, s aspekta zaštite odlučio da, u tom dijelu, odbije apelantov zahtjev za ljudskih prava, predstavlja posebno osjetljivu mjeru donošenjem privremene mjere kao neutemeljen. oduzimanja čovjekove osobne slobode, te se takva mjera može određivati jedino kada se u potpunosti poštuju zahtjevi Zaključak iz članka 5. Europske konvencije. 23. Sukladno navedenom, Ustavni sud zaključuje da sudovi 14. U konkretnom slučaju, Sud BiH tvrdi da prema Zakonu o trebaju izravno primijeniti odredbe članka 5. stavak 3. kaznenom postupku ne postoji striktna obveza da se osoba Europske konvencije u slučajevima kada Zakon o kaznenom koja se pritvara izvede pred suca, te da sudac poziva postupku ne propisuje striktnu obvezu da uhapšenu osobu, tj. Ponedjeljak, 1.8.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 47 – Strana 3905 daqnjem tekstu: tužilaštvo) broj KT-142/04 od 27. septembra osobu kojoj je određen pritvor, izvedu pred nadležnog suca 2004. godine, kojom se apelant tereti za krivično djelo radi davanja iskaza. organizovani kriminal - iz člana 205 stav 2 u vezi sa 24. Imajući u vidu odredbe članka 78. st. 1. i 3. Poslovnika krivičnim djelom - pranje novca - iz člana 209 stav 2 Krivičnog Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio usvojiti zahtjev za zakona ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03). Nakon donošenjem privremene mjere. toga, apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv 25. Na temelju izloženog, jednoglasno je odlučeno kao u Rješewa Suda BiH broj KV-198/04 od 11. oktobra 2004. godine. dispozitivu ove odluke. 5. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješewima povrijeđeno 26. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Herkojem slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno cegovine i člana 6 Evropske konvencije, s tim što povredu o meritumu, predmetnog slučaja. prava na pravično suđenje apelant vidi u nepotrebnom 27. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke zadržavanju u pritvoru, protivno odredbama člana II/3 d) Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 3 Evropske konvencije. Nepotrebno zadržavanje u pritvoru, odnosno Predsjednik povredu člana 5 stav 3 Evropske konvencije, apelant vidi u Ustavnog suda tome što se od 29. aprila 2004. godine nalazi u pritvoru, koji je Bosne i Hercegovine produžavan u više navrata, da bi na kraju bilo odlučeno da će Mato Tadić, v. r. ostati u pritvoru dok se ne okonča glavni pretres, a da pri tom Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr Ćazim Sadiković i prof. dr Miodrag Simović, sudije Hatixa Haxiosmanović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 30. novembra 2004. godine, u predmetu broj AP 953/04, na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 tačka 5 i člana 78 st. 1 i 3 Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), donio je ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI1 Odbija se zahtjev D. R. za donošenje privremene mjere u dijelu u kom se traži ukidanje pritvora, određenog rješewima Suda Bosne i Hercegovine, kao neosnovan. Na osnovu člana 78 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Sudu Bosne i Hercegovine da D. R. odmah, a najkasnije u roku od 24 časa od dana i časa prijema ove odluke, izvede pred nadležnog sudiju u skladu sa članom 5 stav 3 Evropske konvencija za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, u krivičnom predmetu u kom je doneseno Rješenje broj KPS-105/04 od 29. septembra 2004. godine kojim se D. R. produžava pritvor dok se ne okonča glavni pretres, a koje je potvrđeno Rješenjem Suda Bosne i Hercegovine broj KV-198/04 od 11. oktobra 2004. godine. Sudu Bosne i Hercegovine se nalaže da u roku od pet dana od dana prijema ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama iz stava 2 ove odluke, sve u skladu sa članom 75 stav 5 Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Ova odluka stupa na snagu odmah i ostaje na snazi dok se ne donese konačna odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE 1. 2. 3. 4. 1 D. R. (u daqnjem tekstu: apelant) iz Čardačana, opština Laktaši, kog zastupa Ž. P. B., advokat iz Banje Luke, podnio je 3. novembra 2004. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješewa Suda Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Sud BiH) broj KV-198/04 od 11. oktobra 2004. godine. Apelant je takođe podnio zahtjev da se donese privremena mjera, kojom bi Ustavni sud ukinuo pritvor određen protiv njega. Navedeni predmet registrovan je pod poslovnim brojem Ustavnog suda AP 953/04. Apelant osporava zakonitost produžewa pritvora određenog Rješenjem Suda Bosne i Hercegovine broj KPS-105/04 od 29. septembra 2004. godine, odnosno Rješenjem broj KV-198/04 od 11. oktobra 2004. godine, navodeći da je konkretnim rješewima povrijeđeno njegovo pravo na slobodu i bezbjednost iz člana II/3 d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 5 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 Evropske konvencije. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na sljedeći način. Rješenjem Suda BiH broj KPS-105/04 od 29. septembra 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Apelacionog vijeća tog suda broj KV-198/04 od 11. oktobra 2004. godine, apelantu je produžen pritvor dok se ne okonča glavni pretres, koji se vodi na osnovu optužnice Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/05 nije bio izveden pred sudiju da da iskaz, što je izričito propisano članom 5 stav 3 Evropske konvencije. 6. Prilikom ispitivawa osnovanosti zahtjeva da se donese privremena mjera, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 78 st. 1 i 3 Poslovnika Ustavnog suda. Član VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitawima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini." Član 78 st. 1 i 3 Poslovnika Ustavnog suda glase: "Malo vijeće može, do donošewa konačne odluke, na zahtjev stranke, da odredi strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da treba da je donese u interesu stranaka ili pravilnog vođewa postupka pred Sudom. Sud u plenarnoj sjednici može, na sopstvenu inicijativu, da odredi privremenu mjeru iz stava 1 ovog člana." 7. Iz navoda apelacije, kao i iz osporvanih rješewa, vidqivo da je apelantu prvobitno određen a zatim i produžavan pritvor iz razloga predviđenih u članu 132 Zakona o krivičnom postupku ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 36/03). Ustavni sud smatra da su razlozi za pritvor iz člana 132 Zakona o krivičnom postupku, sadržani u članu 5 stav 1 tačka (c) Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud primjećuje da se apelant poziva na povredu člana 5 stav 3 Evropske konvencije zato što ga do sada nije ispitivao sudija, a istovremeno mu je određen pritvor koji je produžavan nekoliko puta, te koji i sada traje. 8. Član 5 stav 3 Evropske konvencije glasi: "3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašćeno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđewa. Puštanje na slobodu može se usloviti garancijama o pojavqivanju na suđenju." 9. S obzirom da se apelant poziva na povredu člana 5 stav 3 Evropske konvencije, Ustavni sud se, u pogledu primjewivosti navedenog člana, poziva na praksu Evropskog suda za qudska prava kako slijedi: član 5 stav 3 Evropske konvencije se odnosi iskqučivo na kategoriju lica spomenutih u prvom stavu pod (c), tj. na one koji su u pritvoru (vidi presude B. protiv Austrije od 28. marta 1990. godine, serija A-175, i Quinn od 22. marta 1995. godine, serija A-311). U tački 10 ove odluke Ustavni sud je zakqučio da je apelant lišen slobode iz razloga predviđenih u članu 5 stav 1 tačka (c) Evropske konvencije, te da se i dalje nalazi u pritvoru, zbog čega se konstatije da je član 5 stav 3 Evropske konvencije primjenqiv u konkretnom slučaju. 10. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati da li postoje razlozi da se donese privremena mjera zbog toga što apelant navodi da mu je određen pritvor suprotno odredbama člana 5 stav 3 Evropske konvencije. 11. Ustavni sud podsjeća da je član 78 Poslovnika Ustavnog suda primjenqiv u situacijama u kojima Ustavni sud ocijeni da bi mogle da nastupe neotklowive štetne posljedice čije eventualno nastupanje Ustavni sud može, u principu, da procijeni jedino na osnovu razloga i dokaza o opravdanosti dostavljenih uz zahtjev za usvajanje privremene mjere, odnosno uz apelaciju. Takođe, u skladu sa ustaljenom praksom Ustavnog suda, prilikom razmatrawa zahtjeva za izdavanje privremene mjere, od apelanta se traži da posebno obrazloži i dokaže navode u pogledu zahtjeva za privremenu mjeru, jer navodi i Broj 47 – Strana 3906 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH dokazi koji se odnose na eventualnu povredu ustavnih prava u određenom postupku ne mogu da se analogno primijene prilikom odlučivawa o privremenoj mjeri. 12. U konkretnom slučaju, apelant nije detaqnije obrazložio svoje navode u pogledu zahtjeva da se donese privremena mjera, odnosno nije naveo neotklowive štetne posljedice koje će za njega nastupiti ukoliko i dalje ostane u pritvoru. Međutim, nesporno je da apelant prilikom određivawa pritvora nije bio izvođen pred sudiju. Naime, Sud BiH je nesumwivo naveo da shodno wihovoj dosadašwoj praksi lica koja su lišena slobode nisu izvođena pred sudiju koji određuje pritvor, s obzirom da takvu obavezu izričito ne nameće Zakon o krivičnom postupku. U takvoj situaciji, tj. kada učesnik u postupku navede da nije sporno ono što apelant ističe kao povredu ustavnih prava, Ustavni sud zakqučuje da nije potrebno od apelanta tražiti da posebno obrazloži razloge za donošenje privremene mjere. 13. S obzirom da odlučuje o zahtjevu da se donese privremena mjera, Ustavni sud u ovom stadijumu postupka neće da analizira odredbe Zakona o krivičnom postupku u pogledu toga da li one nalažu striktnu obavezu da se pritvoreno lice izvede pred sudiju. Međutim, Ustavni sud se poziva na član II/1 Ustava Bosne i Hercegovine gdje je navedeno da se prava i slobode određene u Evropskoj konvenciji i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini, te da imaju prioritet nad svakim drugim zakonom. U svojoj dosadašwoj praksi Ustavni sud je konstantno ponavljao da na konkretan slučaj treba da se direktno primijene odredbe Evropske konvencije, ukoliko taj slučaj domaći zakoni ne regulišu u skladu sa Evropskom konvencijom, ili ga ne regulišu dovoqno jasno. Sem toga, a imajući u vidu konkretan slučaj, Ustavni sud naglašava da pritvor, s aspekta zaštite qudskih prava, predstavlja posebno osjetqivu mjeru oduzimawa čovjekove lične slobode, te takva mjera može da se određuje jedino kada se u potpunosti poštuju zahtjevi iz člana 5 Evropske konvencije. 14. U konkretnom slučaju, Sud BiH tvrdi da shodno Zakonu o krivičnom postupku ne postoji striktna obaveza da se lice koje se pritvara izvede pred sudiju, te da sudija poziva osumwičenog samo u slučajevima nepreciznih, nejasnih ili nepotkrijepljenih prijedloga za određivanje pritvora. Međutim, član 5 stav 3 Evropske konvencije propisuje da "svako ko je uhapšen ili lišen slobode shodno odredbama stavova 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast". Bivša Evropska komisija za qudska prava je navela da "član 5 stav 3 nalaže bezuslovnu obavezu države da uhapšenog automatski i odmah izvede pred sudiju, te da nije potrebno da se uhapšeno lice prvo žali protiv naloga o pritvoru" (vidi predstavku broj 9017/80, McGoff protiv Švedske, OI 31 (1983)). 15. Evropski sud za qudska prava je u nizu svojih presuda ukazao na značaj člana 5 stav 3 Evropske konvencije. Na primjer, "glavna svrha ovog stava u vezi sa članom 5.1(c) je da pruži pojedincima lišenim slobode specijalne garancije: postupak sudske prirode čija je svrha da osigura da niko neće biti proizvoqno lišen slobode (vidi presude Schiesser od 4. decembra 1979, serija A-34 i Skoogstrom od 15. jula 1983. godine, serija A-83), i nadalje "da obezbijedi da svako hapšenje ili pritvor budu što je moguće kraći" (vidi izvještaje od 13. jula 1983. godine, strana 13. i str. 30-31). 16. Sem naglašavawa izuzetnog značaja člana 5 stav 3 Evropske konvencije, Evropski sud za qudska prava je u više svojih presuda utvrdio kršenje navedenog člana kada pritvoreno lice nije odmah, tj. u najkraćem mogućem vremenu, izvedeno pred sudiju. Na primjer, u slučaju kada ni jedan od podnosilaca predstavke nije zapravo izveden pred sudiju ili sudskog službenika dok je bio u pritvoru, koji je trajao četiri dana i šest časova u jednom, a šest dana i šesnaest i pol časova u drugom slučaju, nađena je povreda člana 5 stav 3 Evropske konvencije (vidi presudu Brogan protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 29. novembra 1988. godine, serija A-145-B), ili u slučaju kada podnosilac predstavke nije bio izveden pred vojni sud pet dana nakon hapšewa, takođe je nađena povreda člana 5 stav 3 Evropske konvencije (vidi presudu Koster od 28. novembra 1991. godine, serija A-221). 17. Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za qudska prava, koju Ustavni sud podržava, vidqivo je koliki se značaj daje članu 5 stav 3 Evropske konvencije, te da su utvrđivane povrede navedenog člana ukoliko se u roku od četiri ili pet dana uhapšeno lice ne izvede pred sudiju, dok bi s druge strane 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/05 Ponedjeljak, 1.8.2005. bila apsolutno nedopustiva situacija da se uhapšena lica uopšte ne izvode pred sudiju prije početka suđewa. 18. U konkretnom slučaju nesporno je da je apelant uhapšen, da mu je određen i produžavan pritvor koji i sada traje, a da uopšte nije izveden pred sudiju, kako to nalaže član 5 stav 3 Evropske konvencije. Takav slučaj ne može da se pravda time što Sud BiH tvrdi da odredbe Zakona o krivičnom postupku striktno ne propisuju izvođenje pred sudiju lica kojima se određuje pritvor, s obzirom da prema članu II/1 Ustava Bosne i Hercegovine odredbe Evropske konvencije imaju supremaciju nad ostalim zakonima. 19. Iz navedenih razloga, Ustavni sud se odlučio da djelimično usvoji apelantov zahtjev da se donese privremena mjera, zato što je Sud BiH pokazao spremnost da izmijeni svoju praksu u pogledu izvođewa pred sudiju lica koje se lišavaju slobode, te da je uskladi sa standardima iz člana 5 stav 3 Evropske konvencije. 20. Dakle, Sud BiH je dužan da, u konkretnom slučaju, postupi prema nalogu iz stava 2 dispozitiva ove odluke. 21. Sem toga, Ustavni sud nalaže Sudu BiH da svoju buduću praksu u ovakvim slučajevima (lišavanje slobode, odnosno određivanje i produžavanje pritvora) uskladi sa zahtjevima iz člana 5 stav 3 Evropske konvencije. 22. Što se tiče apelantovog zahtjeva da se donese privremena mjere kojom bi se ukinuo pritvor određen protiv njega, Ustavni sud naglašava da je preliminarnom analizom razloga za određivanje pritvora, kao i razloga za njegovo produžavanje, ustanovio da oni zadovoljavaju standarde člana 5 stav 1 tačka (c) Evropske konvencije, te je stoga odlučio da, u tom dijelu, odbije apelantov zahtjev da se donese privremena mjera kao neosnovan. Zakqučak 23. U skladu s navedenim, Ustavni sud zakqučuje da sudovi treba da direktno primijenjuju odredbe člana 5 stav 3 Evropske konvencije u slučajevima kada Zakon o krivičnom postupku ne propisuje striktnu obavezu da uhapšeno lice, tj. lice kom je određen pritvor, izvedu pred nadležnog sudiju radi davawa iskaza. 24. Imajući u vidu odredbe člana 78 st. 1 i 3 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da usvoji zahtjev za donošenje privremene mjere. 25. Na osnovu izloženog, jednoglasno je odlučeno kao u dispozitivu ove odluke. 26. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetnog slučaja. 27. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović, na sjednici održanoj 30. novembra 2004. godine, u predmetu broj AP 1010/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 5. i člana 78. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), donio je ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI1 Odbija se zahtjev D. K. za donošenje privremene mjere u dijelu u kojem se traži ukidanje pritvora određenog rješenjima Suda Bosne i Hercegovine, kao neosnovan. Na osnovu člana 78. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Sudu Bosne i Hercegovine da D. K. odmah, a najkasnije u roku od 24 sata od dana i sata prijema ove odluke, izvede pred nadležnog sudiju u skladu sa članom 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u krivičnom predmetu u kojem je doneseno Rješenje broj KPS-287/04 od 14. oktobra 2004. godine, kojim se D. K. produžava pritvor do okončanja glavnog pretresa, a koje je potvrđeno Rješenjem Suda Bosne i Hercegovine broj KV-231/04 od 9. novembra 2004. godine. Ponedjeljak, 1.8.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 47 – Strana 3907 puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može Sudu Bosne i Hercegovine se nalaže da u roku od pet dana od se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju." dana prijema ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama iz stava 2. ove odluke, u skladu sa 7. S obzirom da se apelant poziva na povredu člana 5. stav 3. članom 75. stav 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i HercegoviEvropske konvencije Ustavni sud se, u pogledu ne. primjenjivosti navedenog člana, poziva na praksu Evropskog Ova odluka stupa na snagu odmah i ostaje na snazi do suda za ljudska prava kako slijedi: član 5. stav 3. Evropske donošenja konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o konvencije se odnosi isključivo na kategoriju osoba apelaciji. spomenutih u prvom stavu pod (c), tj. na one koji su u Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim pritvoru (vidi presude: B. protiv Austrije od 28. marta 1990. novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike godine, serija A-175, i Quinn od 22. marta 1995. godine, Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegoserija A-311). Ustavni sud je zaključio da je apelant lišen vine". slobode iz razloga predviđenih u članu 6. stav 1. tačka (c) Evropske konvencije, te da se i dalje nalazi u pritvoru, zbog OBRAZLOŽENJE čega se konstatira da je član 5. stav 3. Evropske konvencije 1. D. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kojeg zastupa primjenjiv u konkretnom slučaju. K. S., advokat iz Banje Luke, podnio je 18. novembra 2004. 8. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati da li postoje godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem razlozi za donošenje privremene mjere, zbog toga što apelant tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Suda Bosne i navodi da mu je određen pritvor suprotno odredbama člana Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj KV-231/04 5. stav 3. Evropske konvencije. od 9. novembra 2004. godine. Apelant je također podnio 9. Ustavni sud podsjeća da je član 78. Poslovnika Ustavnog zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni suda primjenjiv u situacijama u kojima Ustavni sud smatra sud ukinuo pritvor određen protiv njega. da bi mogle nastupiti neotklonjive štetne posljedice čije 2. Rješenjem Suda BiH broj KPS-287/04 od 14. oktobra 2004. eventualno nastupanje Ustavni sud može, u principu, godine apelantu je produžen pritvor koji može trajati do procijeniti jedino na osnovu razloga i dokaza o opravdanosti okončanja glavnog pretresa, u postupku koji se vodi na dostavljenih uz zahtjev za usvajanje privremene mjere, osnovu optužnice Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u odnosno uz apelaciju. Također, u skladu sa ustaljenom daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) broj Kt.319/04 od 12. praksom Ustavnog suda, prilikom razmatranja zahtjeva za oktobra 2004. godine, kojom se apelant tereti za krivično izdavanje privremene mjere, od apelanta se traži da posebno djelo pranja novca iz člana 209. stav 2. u vezi sa članom 1. obrazloži i dokaže navode u pogledu zahtjeva za privremenu Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, a sve u vezi sa mjeru, jer navodi i dokazi koji se odnose na eventualnu članom 54. citiranog zakona ("Službeni glasnik BiH", br. povredu ustavnih prava u određenom postupku ne mogu se 3/03, 32/03 i 37/03). Nakon toga, apelant je podnio apelaciju analogno primijeniti prilikom odlučivanja o privremenoj Ustavnom sudu protiv Rješenja Suda BiH broj KV-231/04 mjeri. od 9. novembra 2004. godine. 10. U konkretnom slučaju, apelant nije detaljnije obrazložio 3. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno svoje navode u pogledu zahtjeva za donošenje privremene pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i mjere, odnosno nije naveo neotklonjive štetne posljedice Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu koje će za njega nastupiti ukoliko i dalje ostane u pritvoru. ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Međutim, nesporno je da apelant prilikom određivanja Evropska konvencija), s tim što povredu prava na pravično pritvora nije bio izvođen pred sudiju. Naime, Sud BiH je suđenje apelant vidu u nepotrebnom zadržavanju u pritvoru, naveo da prema njihovoj dosadašnjoj praksi lica koja su protivno odredbama člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovilišena slobode nisu izvođena pred sudiju koji određuje ne i člana 5. st. 3. i 6. Evropske konvencije. Nepotrebno pritvor, s obzirom da takvu obavezu izričito ne nameće zadržavanje u pritvoru, odnosno povredu člana 5. stav 3. Zakon o krivičnom postupku. Evropske konvencije, apelant vidi u tome što se od 20. aprila 11. Ustavni sud se poziva na član II/1. Ustava Bosne i Hercego2004. godine nalazi u pritvoru koji je produžavan u više vine gdje je navedeno da se prava i slobode određene u navrata, da bi na kraju bilo odlučeno da će ostati u pritvoru Evropskoj konvenciji i njenim protokolima direktno do okončanja glavnog pretresa a da pri tom nije bio izveden primjenjuju u Bosni i Hercegovini, te da imaju prioritet nad pred sudiju radi davanja iskaza, iako je to je izričito svakim drugim zakonom. U svojoj dosadašnjoj praksi, propisano članom 5. stav 3. Evropske konvencije. Ustavni sud je konstantno ukazivao da na ovaj i slične 4. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje slučajeve treba direktno primijeniti odredbe Evropske privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana konvencije, ukoliko taj slučaj domaći zakoni ne reguliraju u VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 78. st. 1. i 3. skladu sa Evropskom konvencijom, ili ga ne reguliraju Poslovnika Ustavnog suda. dovoljno jasno. Osim toga, a imajući u vidu konkretan Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: slučaj, Ustavni sud naglašava da pritvor, s aspekta zaštite "Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima ljudskih prava, predstavlja posebno osjetljivu mjeru koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet oduzimanja lične slobode čovjeka, te se takva mjera može spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini". određivati jedino kada se u potpunosti poštuju zahtjevi iz Član 78. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda glase: člana 5. Evropske konvencije. "Malo vijeće može, do donošenja konačne odluke, na zahtjev 12. U konkretnom slučaju, prema Zakonu o krivičnom postupku stranke, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju ne postoji striktna obaveza da se lice koje se pritvara mora smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog izvesti pred sudiju, te da sudija poziva osumnjičenog samo u vođenja postupka pred Sudom. slučajevima nepreciznih, nejasnih ili nepotkrijepljenih Sud u plenarnoj sjednici može, na vlastitu inicijativu, prijedloga za određivanje pritvora. Međutim, član 5. stav 3. odrediti privremenu mjeru iz stava 1. ovog člana." Evropske konvencije propisuje da "svako ko je uhapšen ili 5. Iz navoda apelacije, kao i iz pobijanih rješenja, vidljivo da je lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora apelantu prvobitno određen, a zatim i produžavan pritvor iz odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice razloga predviđenih u članu 132. Zakona o krivičnom zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast". Bivša Evropska postupku ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 36/03). komisija za ljudska prava je navela da "član 5. stav 3. nalaže Ustavni sud smatra da su razlozi za pritvor, iz člana 132. bezuvjetnu obavezu države da uhapšenog automatski i Zakona o krivičnom postupku, sadržani u članu 5. stav 1. odmah izvede pred sudiju, te da nije potrebno da se tačka (c) Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, uhapšena osoba prvo žali protiv naloga o pritvoru" (vidi Ustavni sud primjećuje da se apelant poziva na povredu predstavku broj 9017/80, McGoff protiv Švedske, OI 31 člana 5. stav 3. Evropske konvencije, zato što ga do sada nije (1983)). ispitivao sudija, a istovremeno mu je određen pritvor koji je 13. Evropski sud za ljudska prava je u nizu svojih presuda produžavan nekoliko puta, te koji i sada traje. ukazao na značaj člana 5. stav 3. Evropske konvencije. Na 6. Član 5. stav 3. Evropske konvencije glasi: primjer, "glavna svrha ovog stava u vezi sa članom 5.1(c) je da pruži pojedincima lišenim slobode specijalne garancije: "Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama postupak sudske prirode čija je svrha da osigura da niko stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi presude Schiesser od ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku 4. decembra 1979, serija A-34 i Skoogstrom od 15. jula vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na Broj 47 – Strana 3908 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 1.8.2005. 1983. godine, serija A-83) i nadalje "da osigura da svako ove odluke, izvede pred nadležnog suca sukladno članku 5. hapšenje ili pritvor budu što je moguće kraći" (vidi izvještaje stavak 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i od 13. jula 1983. godine, stranica 13. i str. 30-31). temeljnih sloboda, u kaznenom predmetu u kojem je doneseno Rješenje broj KPS-287/04 od 14. listopada 2004. godine, kojim 14. Osim naglašavanja izuzetnog značaja člana 5. stav 3. se D. K. produljuje pritvor do okončanja glavnog pretresa, a koje Evropske konvencije, Evropski sud za ljudska prava je u više je potvrđeno Rješenjem Suda Bosne i Hercegovine broj svojih presuda utvrdio kršenje navedenog člana, kada KV-231/04 od 9. studenoga 2004. godine. pritvoreno lice nije odmah, tj. u najkraćem mogućem Sudu Bosne i Hercegovine se nalaže da u roku od pet dana od vremenu, izvedeno pred sudiju. Na primjer, u slučaju kada ni dana prijama ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegojedan od podnositelja predstavke nije zapravo izveden pred vine o poduzetim mjerama iz stavka 2. ove odluke, sukladno sudiju ili sudskog službenika dok je bio u pritvoru, koji je članku 75. stavak 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegotrajao četiri dana i šest sati u jednom, a šest dana i šesnaest i vine. pol sati u drugom slučaju, nađena je povreda člana 5. stav 3. Ova odluka stupa na snagu odmah i ostaje na snazi do Evropske konvencije (vidi presudu Brogan protiv donošenja konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o Ujedinjenog Kraljevstva od 29. novembra 1988. godine, apelaciji. serija A-145-B), ili u slučaju kada podnositelj predstavke nije bio izveden pred vojni sud pet dana nakon hapšenja, Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim također je nađena povreda člana 5. stav 3. Evropske novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike konvencije (vidi presudu Koster od 28. novembra 1991. Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegogodine, serija A-221). vine". 15. Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za ljudska OBRAZLOŽENJE prava, vidljivo je koliki se značaj daje članu 5. stav 3. 1. D. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kojeg zastupa Evropske konvencije, te da su utvrđivane povrede K. S., odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 18. studenoga 2004. navedenog člana ukoliko se u roku od četiri ili pet dana godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem uhapšeno lice ne izvede pred sudiju, dok bi s druge strane tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Suda Bosne i bila apsolutno nedopustiva situacija da se uhapšena lica Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj KV-231/04 uopće ne izvode pred sudiju prije početka suđenja. od 9. studenoga 2004. godine. Apelant je također podnio 16. U konkretnom slučaju nesporno je da je apelant uhapšen, da zahtjev za donošenjem privremene mjere, kojom bi Ustavni mu je određen i produžavan pritvor koji i sada traje, a da sud ukinuo pritvor određen protiv njega. uopće nije izveden pred sudiju, kako to nalaže član 5. stav 3. 2. Rješenjem Suda BiH broj KPS-287/04 od 14. listopada Evropske konvencije. Takav slučaj ne može se pravdati time 2004. godine apelantu je produljen pritvor koji može trajati što odredbe Zakona o krivičnom postupku striktno ne do okončanja glavnog pretresa, u postupku koji se vodi na propisuju izvođenje pred sudiju lica kojim se određuje temelju optužnice Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u pritvor, s obzirom na, prema članu II/I. Ustava Bosne i Herdaljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) broj Kt.319/04 od 12. cegovine, direktnu primjenu odredbi Evropske konvencije listopada 2004. godine, kojom se apelant tereti za kazneno 17. Što se tiče apelantovog zahtjeva za donošenje privremene djelo pranja novca iz članka 209. stavak 2. u svezi članka 1. mjere, kojom bi se ukinuo pritvor određen protiv njega, Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine, a sve u svezi članka Ustavni sud naglašava da je preliminarnom analizom razloga 54. citiranog zakona ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 za određivanje pritvora, kao i razloga za njegovo i 37/03). Nakon toga, apelant je podnio apelaciju Ustavnom produžavanje, ustanovio da oni zadovoljavaju standarde sudu protiv Rješenja Suda BiH broj KV-231/04 od 9. člana 5. stav 1. tačka (c) Evropske konvencije, te je stoga studenoga 2004. godine. odlučio da u tom dijelu odbije apelantov zahtjev za 3. Apelant tvrdi da mu je pobijanim rješenjima povrijeđeno donošenje privremene mjere kao neosnovan. pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i 18. U skladu s navedenim, Ustavni sud zaključuje da sudovi Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu trebaju direktno primijeniti odredbe člana 5. stav 3. ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencije i u slučajevima kada Zakon o Europska konvencija), s tim što povredu prava na pravično krivičnom postupku ne propisuje striktnu obavezu da suđenje apelant vidu u nepotrebnom zadržavanju u pritvoru, uhapšeno lice, tj. lice kojem je određen pritvor, izvedu pred protivno odredbama članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegonadležnog sudiju radi davanja iskaza. vine i članka 5. st. 3. i 6. Europske konvencije. Nepotrebno 19. Na osnovu izloženog, jednoglasno je odlučeno kao u zadržavanje u pritvoru, odnosno povredu članka 5. stavak 3. dispozitivu ove odluke. Europske konvencije, apelant vidi u tomu što se od 20. 20. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u travnja 2004. godine nalazi u pritvoru koji je produljivan u kojem slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno više navrata, da bi na koncu bilo odlučeno da će ostati u o meritumu, predmetnog slučaja. pritvoru do okončanja glavnog pretresa a da pri tom nije bio 21. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, izveden pred suca radi davanja iskaza, iako je to je izričito odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. propisano člankom 5. stavak 3. Europske konvencije. Predsjednik 4. Prilikom ispitivanja utemeljenosti zahtjeva za donošenjem privremene mjere, Ustavni je sud pošao od odredbi članka Ustavnog suda VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 78. st. 1. i 3. Bosne i Hercegovine Poslovnika Ustavnog suda. Mato Tadić, s. r. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici prof. dr. Ćazim suda u Bosni i Hercegovini." Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović, na sjednici održanoj 30. Članak 78. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda glase: studenoga 2004. godine, u predmetu broj AP 1010/04, na temelju "Malo vijeće može, do donošenja konačne odluke, na zahtjev članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. stranke, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju točka 5. i članka 78. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", vođenja postupka pred Sudom. broj 2/04), donio Sud u plenarnoj sjednici može, na vlastitu inicijativu, odrediti privremenu mjeru iz stava 1. ovog članka." ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI1 5. Iz navoda apelacije, kao i iz pobijanih rješenja, vidljivo da je Odbija se zahtjev D. K. za donošenje privremene mjere u apelantu prvobitno određen, a zatim i produljivan pritvor iz dijelu u kojem se traži ukidanje pritvora određenog rješenjima razloga predviđenih u članku 132. Zakona o kaznenom Suda Bosne i Hercegovine, kao neutemeljen. postupku ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 36/03). Ustavni sud smatra da su razlozi za pritvor, iz članka 132. Na temelju članka 78. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda Zakona o kaznenom postupku, sadržani u članku 5. stavak 1. Bosne i Hercegovine, nalaže se Sudu Bosne i Hercegovine da D. točka (c) Europske konvencije. Imajući u vidu navedeno, K. odmah, a najkasnije u roku od 24 sata od dana i sata prijama 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/05 Ponedjeljak, 1.8.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 47 – Strana 3909 Ustavni sud primjećuje da se apelant poziva na povredu predstavku broj 9017/80, McGoff protiv Švedske, OI 31 članka 5. stavak 3. Europske konvencije, zato što ga do sada (1983)). nije ispitivao sudac, a istodobno mu je određen pritvor koji 13. Europski sud za ljudska prava je u nizu svojih presuda je produljivan nekoliko puta, te koji i sada traje. ukazao na značaj članka 5. stavak 3. Europske konvencije. Primjerice, "glavna svrha ovog stava u svezi članka 5.1(c) je 6. Članak 5. stavak 3. Europske konvencije glasi: da pruži pojedincima lišenim slobode specijalne garancije: "Svako tko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama postupak sudske prirode čija je svrha osigurati da nitko neće stava 1(c) ovog članka mora odmah biti izveden pred suca ili biti proizvoljno lišen slobode (vidi presude Schiesser od 4. drugu službenu osobu zakonom ovlaštenu da vrši sudbenu prosinca 1979, serija A-34 i Skoogstrom od 15. srpnja 1983. vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na godine, serija A-83) i nadalje "da osigura da svako hapšenje puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje se na slobodu ili pritvor budu što je moguće kraći" (vidi izvješće od 13. može uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju." srpnja 1983. godine, stranica 13. i str. 30-31). 7. Obzirom da se apelant poziva na povredu članka 5. stavak 3. 14. Osim naglašavanja izuzetnog značaja članka 5. stavak 3. Europske konvencije Ustavni sud se, glede primjenjivosti Europske konvencije, Europski sud za ljudska prava je u više navedenog članka, poziva na praksu Europskog suda za svojih presuda utvrdio kršenje navedenog članka, kada ljudska prava kako slijedi: članak 5. stavak 3. Europske pritvorena osoba nije odmah, tj. u najkraćem mogućem konvencije se odnosi isključivo na kategoriju osoba vremenu, izvedena pred suca. Primjerice, u slučaju kada ni spomenutih u prvom stavku pod (c), tj. na one koji su u jedan od podnositelja predstavke nije zapravo izveden pred pritvoru (vidi presude: B. protiv Austrije od 28. ožujka 1990. suca ili sudskog službenika dok je bio u pritvoru, koji je godine, serija A-175, i Quinn od 22. ožujka 1995. godine, trajao četiri dana i šest sati u jednom, a šest dana i šesnaest i serija A-311). Ustavni sud je zaključio da je apelant lišen pol sati u drugom slučaju, nađena je povreda članka 5. slobode iz razloga predviđenih u članku 6. stavak 1. točka stavak 3. Europske konvencije (vidi presudu Brogan protiv (c) Europske konvencije, te da se i dalje nalazi u pritvoru, Ujedinjenog Kraljevstva od 29. studenoga 1988. godine, zbog čega se konstatira da je članak 5. stavak 3. Europske serija A-145-B), ili u slučaju kada podnositelj predstavke konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju. nije bio izveden pred vojni sud pet dana nakon hapšenja, 8. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati postoje li također je nađena povreda članka 5. stavak 3. Europske postoje razlozi za donošenje privremene mjere, zbog toga što konvencije (vidi presudu Koster od 28. studenoga 1991. apelant navodi da mu je određen pritvor oprečno odredbama godine, serija A-221). članka 5. stavak 3. Europske konvencije. 15. Imajući u vidu navedenu praksu Europskog suda za ljudska 9. Ustavni sud podsjeća da je članak 78. Poslovnika Ustavnog prava, vidljivo je koliki se značaj daje članku 5. stavak 3. suda primjenjiv u situacijama u kojima Ustavni sud smatra Europske konvencije, te da su utvrđivane povrede da bi mogle nastupiti neotklonjive štetne posljedice čije navedenog članka ukoliko se u roku od četiri ili pet dana eventualno nastupanje Ustavni sud može, u principu, uhapšena osoba ne izvede pred suca, dok bi s druge strane procijeniti jedino na temelju razloga i dokaza o opravdanosti bila apsolutno nedopustiva situacija da se uhapšene osobe dostavljenih uz zahtjev za usvajanjem privremene mjere, uopće ne izvode pred suca prije početka suđenja. odnosno uz apelaciju. Također, sukladno ustaljenoj praksi 16. U konkretnom slučaju neprijeporno je da je apelant uhapšen, Ustavnog suda, prilikom razmatranja zahtjeva za izdavanjem da mu je određen i produljivan pritvor koji i sada traje, a da privremene mjere, od apelanta se traži da posebice obrazloži uopće nije izveden pred suca, kako to nalaže članak 5. i dokaže navode glede zahtjeva za privremenom mjerom, jer stavak 3. Europske konvencije. Takav se slučaj ne može navodi i dokazi koji se odnose na eventualnu povredu pravdati time što odredbe Zakona o kaznenom postupku ustavnih prava u određenom postupku se ne mogu analogno striktno ne propisuju izvođenje pred suca osobe kojoj se primijeniti prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri. određuje pritvor, obzirom na, prema članku II/I. Ustava 10. U konkretnom slučaju, apelant nije detaljnije obrazložio Bosne i Hercegovine, izravnu primjenu odredbi Europske svoje navode glede zahtjeva za donošenjem privremene konvencije mjere, odnosno nije naveo neotklonjive štetne posljedice 17. Što se tiče apelantovog zahtjeva za donošenjem privremene koje će za njega nastupiti ukoliko i dalje ostane u pritvoru. mjere, kojom bi se ukinuo pritvor određen protiv njega, Međutim, neprijeporno je da apelant prilikom određivanja Ustavni sud naglašava da je preliminarnom analizom razloga pritvora nije bio izvođen pred suca. Naime, Sud BiH je za određivanje pritvora, kao i razloga za njegovo naveo da prema njihovoj dosadašnjoj praksi osobe koje su produljenje, ustanovio da oni udovoljavaju standardima lišene slobode nisu izvođene pred suca koji određuje pritvor, članka 5. stavak 1. točka (c) Europske konvencije, te je stoga obzirom da takvu obvezu izričito ne nameće Zakon o odlučio da u tom dijelu odbije apelantov zahtjev za kaznenom postupku. donošenjem privremene mjere kao neutemeljen. 11. Ustavni se sud poziva na članak II/1. Ustava Bosne i Herce18. Sukladno navedenom, Ustavni sud zaključuje da sudovi govine gdje je navedeno da se prava i slobode određene u trebaju izravno primijeniti odredbe članka 5. stavak 3. Europskoj konvenciji i njezinim protokolima izravno Europske konvencije i u slučajevima kada Zakon o primjenjuju u Bosni i Hercegovini, te da imaju prioritet nad kaznenom postupku ne propisuje striktnu obvezu da svakim drugim zakonom. U svojoj dosadašnjoj praksi, uhapšenu osobu, tj. osobu kojoj je određen pritvor, izvedu Ustavni je sud konstantno ukazivao da na ovaj i slične pred nadležnog suca radi davanja iskaza. slučajeve treba izravno primijeniti odredbe Europske 19. Na temelju izloženog, jednoglasno je odlučeno kao u konvencije, ukoliko taj slučaj domaći zakoni ne reguliraju dispozitivu ove odluke. sukladno Europskoj konvenciji, ili ga ne reguliraju dovoljno razvidno. Osim toga, a imajući u vidu konkretan slučaj, 20. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u Ustavni sud naglašava da pritvor, s aspekta zaštite ljudskih kojem slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno prava, predstavlja posebice osjetljivu mjeru oduzimanja o meritumu, predmetnog slučaja. osobne slobode čovjeka, te se takva mjera može određivati 21. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke jedino kada se u potpunosti poštuju zahtjevi iz članka 5. Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Europske konvencije. Predsjednik 12. U konkretnom slučaju, prema Zakonu o kaznenom postupku Ustavnog suda ne postoji striktna obveza da se osoba koja se pritvara mora Bosne i Hercegovine izvesti pred suca, te da sudac poziva osumnjičenog samo u slučajevima nepreciznih, nerazvidnih ili nepotkrijepljenih Mato Tadić, v. r. prijedloga za određivanje pritvora. Međutim, članak 5. stavak 3. Europske konvencije propisuje da "svako tko je Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr Ćazim članka mora odmah biti izveden pred suca ili drugu službenu Sadiković i prof. dr Miodrag Simović, na sjednici održanoj 30. osobu zakonom ovlaštenu da vrši sudbenu vlast". Bivše novembra 2004. godine, u predmetu broj AP 1010/04, na osnovu člana Europsko povjerenstvo za ljudska prava je navelo da "članak 5. stavak 3. nalaže bezuvjetnu obvezu države da uhapšenog VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 tačka 5 i člana automatski i odmah izvede pred suca, te da nije potrebno da 78 st. 1 i 3 Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), donio je se uhapšena osoba prvo žali protiv naloga o pritvoru" (vidi Broj 47 – Strana 3910 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI1 Odbija se zahtjev D. K. da se donese privremena mjere u dijelu u kojem se traži da se ukine pritvor određen rješewima Suda Bosne i Hercegovine, kao neosnovan. Na osnovu člana 78 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Sudu Bosne i Hercegovine da D. K. odmah, a najkasnije u roku od 24 časa od dana i časa prijema ove odluke, izvede pred nadležnog sudiju u skladu sa članom 5 stav 3 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, u krivičnom predmetu u kom je doneseno Rješenje broj KPS-287/04 od 14. oktobra 2004. godine, kojim se D. K. produžava pritvor dok se ne okonča glavni pretres, a koje je potvrđeno Rješenjem Suda Bosne i Hercegovine broj KV-231/04 od 9. novembra 2004. godine. Sudu Bosne i Hercegovine se nalaže da u roku od pet dana od dana prijema ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama iz stava 2 ove odluke, u skladu sa članom 75 stav 5 Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Ova odluka stupa na snagu odmah i ostaje na snazi dok se ne donese konačna odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o apelaciji. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE 1. 2. 3. 4. 5. 1 D. K. (u daqnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kog zastupa K. S., advokat iz Banje Luke, podnio je 18. novembra 2004. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješewa Suda Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Sud BiH) broj KV-231/04 od 9. novembra 2004. godine. Apelant je takođe podnio zahtjev da se donese privremena mjera, kojom bi Ustavni sud ukinuo pritvor određen protiv njega. Rješenjem Suda BiH broj KPS-287/04 od 14. oktobra 2004. godine apelantu je produžen pritvor koji može da traje dok se ne okonča glavni pretres, u postupku koji se vodi na osnovu optužnice Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) broj Kt.319/04 od 12. oktobra 2004. godine, kojom se apelant tereti za krivično djelo prawa novca iz člana 209 stav 2 u vezi sa članom 1 Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, a sve u vezi sa članom 54 citiranog zakona ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03). Nakon toga, apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješewa Suda BiH broj KV-231/04 od 9. novembra 2004. godine. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješewima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), s tim što povredu prava na pravično suđenje apelant vidu u nepotrebnom zadržavanju u pritvoru, protivno odredbama člana II/3 d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 st. 3 i 6 Evropske konvencije. Nepotrebno zadržavanje u pritvoru, odnosno povredu člana 5 stav 3 Evropske konvencije, apelant vidi u tome što se od 20. aprila 2004. godine nalazi u pritvoru koji je produžavan u više navrata, da bi na kraju bilo odlučeno da će ostati u pritvoru dok se ne okonča glavni pretres a da pri tom nije bio izveden pred sudiju da da iskaz, iako je to je izričito propisano članom 5 stav 3 Evropske konvencije. Prilikom ispitivawa osnovanosti zahtjeva da se donese privremena mjera, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 78 st. 1 i 3 Poslovnika Ustavnog suda. Član VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitawima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini." Član 78 st. 1 i 3 Poslovnika Ustavnog suda glase: "Malo vijeće može, dok se ne donese konačna odluka, na zahtjev stranke, da odredi strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da treba da se donese u interesu stranaka ili pravilnog vođewa postupka pred Sudom. Sud u plenarnoj sjednici može, na sopstvenu inicijativu, da odredi privremenu mjeru iz stava 1 ovog člana." Iz navoda apelacije, kao i iz osporavanih rješewa, vidqivo da je apelantu prvobitno određen, a zatim i produžavan pritvor iz razloga predviđenih u članu 132 Zakona o krivičnom postupku ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 36/03). Ustavni sud smatra da su razlozi za pritvor, iz člana 132 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/05 Ponedjeljak, 1.8.2005. Zakona o krivičnom postupku, sadržani u članu 5 stav 1 tačka (c) Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud primjećuje da se apelant poziva na povredu člana 5 stav 3 Evropske konvencije, zato što ga do sada nije ispitivao sudija, a istovremeno mu je određen pritvor koji je produžavan nekoliko puta, te koji i sada traje. 6. Član 5. stav 3. Evropske konvencije glasi: "Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašćeno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđewa. Puštanje na slobodu može se usloviti garancijama o pojavqivanju na suđenju." 7. S obzirom da se apelant poziva na povredu člana 5 stav 3 Evropske konvencije Ustavni sud se, u pogledu primjenqivosti navedenog člana, poziva na praksu Evropskog suda za qudska prava kako slijedi: član 5 stav 3 Evropske konvencije se odnosi iskqučivo na kategoriju lica spomenutih u prvom stavu pod (c), tj. na one koji su u pritvoru (vidi presude: B. protiv Austrije od 28. marta 1990. godine, serija A-175, i Quinn od 22. marta 1995. godine, serija A-311). Ustavni sud je zakqučio da je apelant lišen slobode iz razloga predviđenih u članu 6 stav 1 tačka (c) Evropske konvencije, te da se i dalje nalazi u pritvoru, zbog čega se konstatuje da je član 5 stav 3 Evropske konvencije primjenqiv u konkretnom slučaju. 8. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati da li postoje razlozi da se donese privremena mjera, zbog toga što apelant navodi da mu je određen pritvor suprotno odredbama člana 5 stav 3 Evropske konvencije. 9. Ustavni sud podsjeća da je član 78 Poslovnika Ustavnog suda primjenqiv u situacijama u kojima Ustavni sud smatra da bi mogle da nastupe neotklowive štetne posljedice čije eventualno nastupanje Ustavni sud može, u principu, da procijeni jedino na osnovu razloga i dokaza o opravdanosti dostavljenih uz zahtjev za usvajanje privremene mjere, odnosno uz apelaciju. Takođe, u skladu sa ustaljenom praksom Ustavnog suda, prilikom razmatrawa zahtjeva da se izda privremena mjera, od apelanta se traži da posebno obrazloži i dokaže navode u pogledu zahtjeva za privremenu mjeru, jer navodi i dokazi koji se odnose na eventualnu povredu ustavnih prava u određenom postupku ne mogu analogno da se primijene prilikom odlučivawa o privremenoj mjeri. 10. U konkretnom slučaju, apelant nije detaqnije obrazložio svoje navode u pogledu zahtjeva da se donese privremena mjera, odnosno nije naveo neotklowive štetne posljedice koje će za njega nastupiti ukoliko i dalje ostane u pritvoru. Međutim, nesporno je da apelant prilikom određivawa pritvora nije bio izvođen pred sudiju. Naime, Sud BiH je naveo da shodno wihovoj dosadašwoj praksi lica koja su lišena slobode nisu izvođena pred sudiju koji određuje pritvor, s obzirom da takvu obavezu izričito ne nameće Zakon o krivičnom postupku. 11. Ustavni sud se poziva na član II/1 Ustava Bosne i Hercegovine gdje je navedeno da se prava i slobode određene u Evropskoj konvenciji i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini, te da imaju prioritet nad svakim drugim zakonom. U svojoj dosadašwoj praksi, Ustavni sud je konstantno ukazivao da na ovaj i slične slučajeve treba da se direktno primijene odredbe Evropske konvencije, ukoliko taj slučaj domaći zakoni ne regulišu u skladu sa Evropskom konvencijom, ili ga ne regulišu dovoqno jasno. Sem toga, a imajući u vidu konkretan slučaj, Ustavni sud naglašava da pritvor, s aspekta zaštite qudskih prava, predstavlja posebno osjetqivu mjeru oduzimawa lične slobode čovjeka, te takva mjera može da se određuje jedino kada se u potpunosti poštuju zahtjevi iz člana 5 Evropske konvencije. 12. U konkretnom slučaju, shodno Zakonu o krivičnom postupku, ne postoji striktna obaveza da lice koje se pritvara mora da se izvede pred sudiju, te da sudija poziva osumwičenog samo u slučajevima nepreciznih, nejasnih ili nepotkrijepljenih prijedloga za određivanje pritvora. Međutim, član 5 stav 3 Evropske konvencije propisuje da "svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašćeno da vrši sudsku vlast". Bivša Evropska komisija za qudska prava je navela da "član 5 stav 3 nalaže bezuslovnu obavezu države da uhapšenog automatski i odmah izvede pred sudiju, te da nije potrebno da se uhapšeno lice prvo žali protiv naloga o pritvoru" (vidi predstavku broj 9017/80, McGoff protiv Švedske, OI 31 (1983)). Ponedjeljak, 1.8.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 47 – Strana 3911 Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija Constance Grenje, prof. dr. sudija na sjednici, održanoj 29. oktobra 2004. godine, donio je 13. Evropski sud za qudska prava je u nizu svojih presuda ukazao na značaj člana 5 stav 3 Evropske konvencije. Na primjer, "glavna svrha ovog stava u vezi sa članom 5.1(c) je da pruži pojedincima lišenim slobode specijalne garancije: postupak sudske prirode čija je svrha da obezbijedi da niko neće biti proizvoqno lišen slobode (vidi presude Schiesser od 4. decembra 1979, serija A-34 i Skoogstrom od 15. jula 1983. godine, serija A-83) i nadalje "da obezbijedi da svako hapšenje ili pritvor budu što je moguće kraći" (vidi izvještaje od 13. jula 1983. godine, strana 13 i str. 30-31). 14. Sem naglašavawa izuzetnog značaja člana 5 stav 3 Evropske konvencije, Evropski sud za qudska prava je u više svojih presuda utvrdio kršenje navedenog člana, kada pritvoreno lice nije odmah, tj. u najkraćem mogućem vremenu, izvedeno pred sudiju. Na primjer, u slučaju kada ni jedan od podnosilaca predstavke nije zapravo izveden pred sudiju ili sudskog službenika dok je bio u pritvoru, koji je trajao četiri dana i šest časova u jednom, a šest dana i šesnaest i pol časova u drugom slučaju, nađena je povreda člana 5 stav 3 Evropske konvencije (vidi presudu Brogan protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 29. novembra 1988. godine, serija A-145-B), ili u slučaju kada podnosilac predstavke nije bio izveden pred vojni sud pet dana nakon hapšewa, takođe je nađena povreda člana 5 stav 3 Evropske konvencije (vidi presudu Koster od 28. novembra 1991. godine, serija A-221). 15. Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za qudska prava, vidqivo je koliki se značaj daje članu 5 stav 3 Evropske konvencije, te da su utvrđivane povrede navedenog člana ukoliko se u roku od četiri ili pet dana uhapšeno lice ne izvede pred sudiju, dok bi s druge strane bila apsolutno nedopustiva situacija da se uhapšena lica uopšte ne izvode pred sudiju prije početka suđewa. 16. U konkretnom slučaju nesporno je da je apelant uhapšen, da mu je određen i produžavan pritvor koji i sada traje, a da uopšte nije izveden pred sudiju, kako to nalaže član 5 stav 3 Evropske konvencije. Takav slučaj ne može da se pravda time što odredbe Zakona o krivičnom postupku striktno ne propisuju izvođenje pred sudiju lica kojim se određuje pritvor, s obzirom na, shodno članu II/1 Ustava Bosne i Hercegovine, direktnu primjenu odredbi Evropske konvencije 17. Što se tiče apelantovog zahtjeva da se donese privremena mjera, kojom bi se ukinuo pritvor određen protiv njega, Ustavni sud naglašava da je preliminarnom analizom razloga za određivanje pritvora, kao i razloga za njegovo produžavanje, ustanovio da oni zadovoljavaju standarde člana 5 stav 1 tačka (c) Evropske konvencije, te je stoga odlučio da u tom dijelu odbije apelantov zahtjev da se donese privremena mjera kao neosnovan. 18. U skladu s navedenim, Ustavni sud zakqučuje da sudovi treba da direktno primijene odredbe člana 5 stav 3 Evropske konvencije i u slučajevima kada Zakon o krivičnom postupku ne propisuje striktnu obavezu da uhapšeno lice, tj. lice kome je određen pritvor, izvedu pred nadležnog sudiju da da iskaz. 19. Na osnovu izloženog, jednoglasno je odlučeno kao u dispozitivu ove odluke. 20. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetnog slučaja. 21. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 14/04, rješavajući zahtjev Adnana Terzića, predsjedavajućeg Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. člana 61. st. 1. i 2. i člana 63. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija David Feldman, prof., sudija 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/05 ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Utvrđuje se da odredbe čl. 1. i 2. Zakona o izmjenama Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga ("Službene novine Federacije BiH", broj 39/04) i odredbe čl. 1. i 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o posebnom porezu na bezalkoholna pića ("Službene novine Federacije BiH", broj 39/04) nisu u skladu sa čl. I/4, III/3.b) i III/5.a) Ustava Bosne i Hercegovine. Nalaže se Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 63. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana objavljivanja ove odluke u "Službenom glasniku BiH", odredbe čl. 1. i 2. Zakona o izmjenama Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga i odredbe čl. 1. i 2. Zakona o posebnom porezu na bezalkoholna pića, usaglasi sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine se nalaže da u roku od tri mjeseca obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama, u skladu sa članom 75. stava 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE I - Uvod 1. Adnan Terzić, predsjedavajući Vijeća ministara Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva), podnio je 3. augusta 2004. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu saglasnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine odredbi čl. 1. i 2. Zakona o izmjenama Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga i odredbi čl. 1. i 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o posebnom porezu na bezalkoholna pića. Oba zakona usvojio je Parlament Federacije BiH i objavljeni su u "Službenim novinama Federacije BiH", broj 39/04, a stupili su na snagu 25. jula 2004. godine. Podnosilac zahtjeva je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud obustavio primjenu osporenih zakona do donošenja konačne odluke o zahtjevu. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je donio Odluku broj U 14/04 od 5. augusta 2004. godine, kojom je usvojio prijedlog podnosioca zahtjeva za donošenje privremene mjere, te donio privremenu mjeru kojom se obustavlja primjena osporenih zakona do donošenja konačne odluke o zahtjevu. 3. Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Zastupničkog doma i Doma naroda Parlamenta Federacije BiH zatraženo je, 4. augusta 2004. godine, da u roku od 20 dana dostave odgovore na zahtjev. 4. Odgovori na zahtjev nisu dostavljeni. III - Zahtjev 5. Podnosilac zahtjeva navodi da Parlament Federacije BiH nije obezbijedio obaveznu saglasnost Upravnog odbora Uprave za indirektno oporezivanje u Bosni i Hercegovini prije usvajanja Zakona o izmjenama Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o posebnom porezu na bezalkoholna pića. Navedenu saglasnost Parlament Federacije BiH bio je obavezan obezbijediti u skladu sa odredbama člana 25. stav 4. Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", broj 44/03), koja propisuje da danom stupanja na snagu citiranog zakona uvođenje bilo kojih indirektnih poreza u Bosni i Hercegovini, kao i proglašenje ili izmjene zakonskih propisa o indirektnom oporezivanju, mora prethodno odobriti Upravni odbor Uprave za indirektno oporezivanje. Dalje, u smislu odredbe člana 1. stav 2. navedenog zakona, pojam "indirektni porez" odnosi se na uvozne i izvozne dažbine, akcize, porez na dodatnu vrijednost i sve druge poreze zaračunate na robu i usluge, uključujući i porez na promet i putarine. Dakle, Broj 47 – Strana 3912 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 1.8.2005. smatra podnosilac zahtjeva, Parlament Federacije BiH je Dodatne institucije mogu biti uspostavljene prema potrebi za donio izmjene zakona koje reguliraju oblast indirektnog vršenje ovih nadležnosti". oporezivanja, a da prethodno nije obezbijedio saglasnost 10. Zakon o sistemu indirektnog oporezivanja u Bosni i HerUpravnog odbora Uprave za indirektno oporezivanje, na šta cegovini ("Službeni glasnik BiH", broj 44/03) je bio obavezan u smislu citirane zakonske odredbe. "Član 1. stav 2. 6. Osim toga, podnosilac zahtjeva priložio je kopiju pisma od U smislu ovog zakona, pojam "indirektni porez" odnosi se na 2. augusta 2004. godine, predsjednika Upravnog odbora uvozne i izvozne dažbine, akcize, porez na dodatnu Uprave za indirektno oporezivanje, u kojem se traži vrijednost i sve druge poreze zaračunate na robu i usluge, pokretanje postupka pred Ustavnim sudom, s obzirom da su uključujući i poreze na promet i putarine. osporeni zakoni donijeti suprotno predviđenoj proceduri, Član 25. stav 4. čime su povrijeđene odredbe Ustava Bosne i Hercegovine. Danom stupanja na snagu ovog zakona, uvođenje bilo kojih Također, podnosilac zahtjeva priložio je pismo Federalnog indirektnih poreza u Bosni i Hercegovini, kao i ministarstva finansija od 2. augusta 2004. godine, u kojem se proglašavanje ili izmjene zakonskih propisa o indirektnom navodi da to ministarstvo, kao i Vlada Federacije BiH, nije oporezivanju od Federacije, Republike Srpske ili Distrikta dalo pozitivno mišljenje prije usvajanja osporenih zakona, te mora odobriti Odbor. Odbor mora odobriti sve diskrecione da bi se njihovom primjenom budžetu Federacije BiH i odluke vezano za izuzeća od ili promjene indirektnih kantonalnim budžetima nanijela ogromna šteta. poreskih stopa i struktura, koje se donose na osnovu 7. Podnosilac zahtjeva podsjeća da je Zakon o sistemu zakonskih propisa Federacije, Republike Srpske ili indirektnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini donijet Distrikta". nakon zaključenja Sporazuma o nadležnostima u oblasti 11. Odluka o davanju saglasnosti na Sporazum o indirektnog oporezivanja, koji je zaključen između nadležnostima u oblasti indirektnog oporezivanja Federacije BiH i Republike Srpske, te kojim se oblast ("Službene novine Federacije BiH", broj 64/03) indirektnog oporezivanja u okviru sistema poreske politike "I prenosi na državu Bosnu i Hercegovinu. Potpisivanju Sporazuma prethodile su odluke entitetskih parlamenata o Daje se saglasnost na Sporazum o nadležnostima u oblasti davanju saglasnosti na Sporazum. Odluku o davanu indirektnog oporezivanja između Federacije Bosne i Hercesaglasnosti na navedeni Sporazum Parlament Federacije BiH govine i Republike Srpske, kojim se oblast indirektnog donio je 3. decembra 2003. godine ("Službene novine oporezivanja u okviru sustava porezne politike prenosi na Federacije BiH", broj 64/03), čime je oblast indirektnog državu Bosnu i Hercegovinu". oporezivanja u okviru sistema poreske politike prenesena u 12. Zakon o porezu na promet proizvoda i usluga isključivu nadležnost države Bosne i Hercegovine, u smislu Prečišćeni tekst ("Službene novine Federacije BiH", broj člana III/5.a) Ustava Bosne i Hercegovine. 49/02) relevantne odredbe glase: 8. Podnosilac zahtjeva naglašava da član III/3.b) Ustava Bosne "Član 11. i Hercegovine obavezuje entitete da se u potpunosti Reprodukcijski materijal bez plaćanja poreza na promet pridržavaju odluka zajedničkih institucija Bosne i Hercegomogu nabavljati pravna lica koja obavljaju proizvođačku vine. Takvu odluku bez sumnje predstavlja i Zakon o djelatnost. sistemu indirektnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini, koji Proizvođačkom djelatnošću iz stava 1. ovog člana smatra se je usvojila Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine. djelatnost koju obavljaju industrijska, rudarska, poljoprivOsporene zakone usvojio je Parlament Federacije BiH bez redna, šumarska, vodoprivredna, ribarska, saobraćajna, prethodno pribavljene saglasnosti Upravnog odbora Uprave proizvodno-zanatska pravna lica, proizvođačke zadruge, za indirektno oporezivanje, koju je potrebno pribaviti prema osim građevinsko-zanatskih zadruga, proizvodne jedinice u članu 25. stav 4. Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja sastavu neproizvodnih pravnih lica, koji su registrirani za u Bosni i Hercegovini. U navedenom, podnosilac zahtjeva obavljanje jedne ili više proizvodnih djelatnosti, te vidi povredu člana III/3.b) i člana III/5.a) Ustava Bosne i naučnoistraživački ili istraživačko-razvojni instituti i zavodi, Hercegovine. Osim toga, podnosilac zahtjeva smatra da se laboratorij, eksperimentalne radionice i pogoni za primjenom osporenih zakona sprečava neometano unapređenje proizvodnje. funkcioniranje jedinstvenog ekonomskog prostora, što je garantirano članom I/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Član 23. stav 3. alineja 8. Porezna osnovica poreza na promet usluga je: IV - Relevantni propisi Kod građevinskih usluga vrijednost usluge koja u sebi ne sadrži vrijednost ugrađenog građevinskog materijala i porez 9. Ustav Bosne i Hercegovine na promet proizvoda koji je plaćen na taj građevinski "Član I/2. materijal". 13. Zakon o izmjenama Zakona o porezu na promet Bosna i Hercegovina je demokratska država, koja proizvoda i usluga ("Službene novine Federacije BiH", broj funkcioniše u skladu sa zakonom i na osnovu slobodnih 39/04) relevantne odredbe glase: demokratskih izbora. "Član 1. Član I/4. U Zakonu o porezu na promet proizvoda i usluga ("Službene Postoji sloboda kretanja širom Bosne i Hercegovine. Bosna i novine Federacije BiH", broj 49/02-prečišćeni tekst) u članu Hercegovina i entiteti neće ometati punu slobodu kretanja 11. stav 2. iza riječi "saobraćajna" dodaju se nove riječi: lica, roba, usluga i kapitala širom Bosnu i Hercegovinu. Ni "građevinska, građevinsko-zanatska", a riječi: "osim jedan entitet neće provoditi bilo kakvu kontrolu na granici građevinsko-zanatskih zadruga" brišu se. između entiteta. Član 2. Član III/3.b) U članu 23. stav 3. iza alineje sedam, tačka i zarez Entiteti i sve njihove administrativne jedinice će se u zamjenjuju se tačkom, a alineja osam briše se". potpunosti pridržavati ovog Ustava, kojom se stavljaju van 14. Zakon o posebnom porezu na bezalkoholna pića snage zakonske odredbe Bosne i Hercegovine i ustavne i ("Službene novine Federacije BiH", br. 6/95, 51/99, 52/01 i zakonske odredbe entiteta kojemu nisu saglasne, kao i 37/03) relevantne odredbe glase: odluka institucija Bosne i Hercegovine. Opća načela međunarodnog prava su dio sastavni dio pravnog poretka "Član 3. Bosne i Hercegovine i entiteta. Predmet oporezivanja je promet bezalkoholnih pića. Član III/5.a) Bezalkoholnim pićima u smislu stava 1. ovog člana smatraju se osvježavajuća bezalkoholna pića od voćnog soka, soka od Bosna i Hercegovina će preuzeti nadležnost u onim stvarima voćne baze, soka od povrća, biljnih ekstrakata, žitarica ili u kojima se o tome postigne saglasnost entiteta; stvarima sirutke, umjetna osvježavajuća bezalkoholna pića i koje su predviđene u aneksima 5-8 Općeg okvirnog niskoenergetska osvježavajuća bezalkoholna pića, te sirupi sporazuma; ili koje su potrebne da se očuva suverenitet, namijenjeni za proizvodnju ili preradu osvježavajućih pića. teritorijalni integritet, politička nezavisnost i međunarodni subjektivitet Bosne i Hercegovine, u skladu sa podjelom Bezalkoholnim pićima smatraju se i prašci namijenjeni za nadležnosti među institucijama Bosne i Hercegovine. pripremu osvježavajućih bezalkoholnih pića čijim se Ponedjeljak, 1.8.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 47 – Strana 3913 otapanjem u vodi prema uputi na deklaraciji dobijaju intervencija išla je u pravcu da se određene usluge i nabavka osvježavajuća bezalkoholna pića. određenih proizvoda oslobodi od obaveze plaćanja poreza na promet, kao i da se određeni proizvodi oslobode od obaveze Prirodne mineralne gazirane i negazirane vode i 100% plaćanja posebnog poreza - akciza. prirodni sokovi bez dodataka šećera i voda za piće, ne smatraju se bezalkoholnim pićima u smislu ovog zakona". 23. Usvajanjem osporenog Zakona o izmjenama Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga propisano je da 15. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o posebnom građevinska i građevinsko-zanatska preduzeća više ne porezu na bezalkoholna pića ("Službene novine Federacije moraju plaćati porez na promet prilikom nabavljanja BiH", broj 39/04) reprodukcijskog materijala. Osim toga, navedenim "Član 1. izmjenama zakona propisano je da se više ne plaća porez na U Zakonu o posebnom porezu na bezalkoholna pića promet kod izvršenih građevinskih usluga. Navedeno je ("Službene novine Federacije BiH", br. 6/95, 51/99, 52/01 i vidljivo kad se uporede bivše odredbe člana 11. stav 2. 37/03) u članu 3. u stavu 2. riječi: "voćnog soka, soka od Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga - Prečišćeni voćne baze, soka od povrća" brišu se. tekst ("Službene novine Federacije BiH", broj 49/02), sa članom 1. osporenog Zakona o izmjenama i dopunama Član 2. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga. Naime, prije U članu 3. stav 4. se briše. stupanja na snagu osporenog zakona, građevinska i građevinsko-zanatska pravna lica, koja obavljaju Novi stav 4. člana 3. glasi: "Prirodne, mineralne, gazirane i proizvođačku djelatnost, nisu bila oslobođena od plaćanja negazirane vode, 100% prirodni sokovi bez dodatka šećera i poreza na promet prilikom nabavke reprodukcijskog konzervansa, te voćni sokovi i voćni sirupi bez konzervansa materijala. Također, kad se uporedi bivša odredba člana 23. koji su urađeni i puštaju se u promet ili se uvoze u skladu sa stav 3. alineja 8. Zakona o porezu na promet proizvoda i preuzetim i važećim Pravilnikom o kvaliteti proizvoda od usluga sa članom 2. osporenog Zakona o izmjenama i voća, povrća i pečurki i pektinskih preparata ("Službeni list dopunama Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga, SFRJ", br. 1/79, 20/82 i 74/90) ne smatraju se bezalkoholvidljivo je da je nakon izmjena ukinuta poreska osnovica po nim pićima u smislu ovog zakona". kojoj se obračunava porez na promet kod izvršenih V - Dopustivost građevinskih usluga. 24. Osim toga, članom 1. osporenog Zakona o izmjenama i 16. Član VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dopunama Zakona o posebnom porezu na bezalkoholna pića dijelu, glasi: propisano je da se voćni sok, sok od voćne baze i sok od "Ustavni sud je jedini nadležan da odlučuje o bilo kojem povrća više ne smatraju bezalkoholnim pićima na čiji se sporu koji se javlja po ovom Ustavu između dva entiteta, ili promet mora plaćati poseban porez. Također, u članu 2. između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, te osporenog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući, ali ne posebnom porezu na bezalkoholna pića propisano je da se ne ograničavajući se na to: smatraju bezalkoholnim pićima prirodne, mineralne, - Da li je bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta gazirane i negazirane vode, 100% prirodni sokovi bez u skladu sa ovim Ustavom. dodataka šećera i konzervansa, te voćni sokovi i voćni sirupi Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, bez konzervansa, koji su urađeni i puštaju se u promet ili se predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući, ili njegov uvoze u skladu sa preuzetim i važećim Pravilnikom o zamjenik, bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine; jedna kvalitetu proizvoda od voća, povrća, pečurki i pektinskih četvrtina članova/delegata bilo kojeg doma Parlamentarne preparata ("Službeni list Socijalističke Federativne skupštine, ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma Republike Jugoslavije", br. 1/79, 20/82 i 74/90). Prije zakonodavnog organa jednog entiteta." stupanja na snagu osporenog zakona postojala je obaveza 17. Ustavni sud konstatira da je podnosilac zahtjeva plaćanja posebnog poreza - akciza na navedene proizvode, predsjedavajući Vijeća ministara Bosne i Hercegovine. koji su bili svrstani kao bezalkoholna pića, što je vidljivo iz Zahtjev se odnosi na odlučivanje da li su određene odredbe odredaba bivšeg člana 3. Zakona o posebnom porezu na zakona entiteta u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine. bezalkoholna pića ("Službene novine Federacije BiH", br. Konačno, zahtjev sadrži potrebne činjenice i navode na 6/95, 51/99, 52/01 i 37/03). kojima se zasniva. 25. Imajući u vidu navedeno, postavlja se pitanje da li je 18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.a) Ustava Bosne i HerceParlament Federacije BiH bio nadležan da usvoji citirane govine i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni zakone, kojima su izvršene promjene u poreskom sud je utvrdio da je predmetni zahtjev pokrenuo ovlašteni zakonodavstvu, te da li je prilikom njihovog usvajanja subjekt i da su ispunjeni formalni uvjeti iz člana 16. stav 2. ispoštovana procedura predviđena Zakonom o sistemu Poslovnika Ustavnog suda. indirektnog oporezivanja. 26. Ustavni sud se poziva na Sporazum o nadležnostima u VI - Meritum oblasti indirektnog oporezivanja, koji je premijer Vlade 19. Ustavni sud, prije svega, naglašava da činjenica da oba doma Federacije BiH, zajedno sa premijerom Vlade Republike Parlamenta Federacije nisu dostavila odgovor na zahtjev i Srpske, potpisao 5. decembra 2003. godine. Potpisivanju objasnila ratio donošenja ovih propisa, ne sprječava Ustavni navedenog Sporazuma prethodila je Odluka o davanju sud da razmotri razloge njihovog donošenja. Osim toga, saglasnosti na Sporazum o nadležnostima u oblasti Ustavni sud je još u svojoj odluci U 1/98 ("Službeni glasnik indirektnog oporezivanja ("Službene novine Federacije BiH", broj 22/98) naglasio da iz odredbe člana I/2. Ustava BiH", broj 64/03). Navedenim Sporazumom nadležnost Bosne i Hercegovine proizlazi princip prema kojem Ustavni entiteta u oblasti indirektnog oporezivanja, a u okviru sud efektivno štiti Ustav. sistema poreske politike, prenesena je na državu Bosnu i 20. Podnosilac zahtjeva navodi nesaglasnost odredbi čl. 1. i 2. Hercegovinu. Nakon toga, Parlamentarna skupština Bosne i Zakona o izmjenama Zakona o porezu na promet proizvoda i Hercegovine usvojila je Zakon o sistemu indirektnog usluga, te odredbi čl. 1. i 2. Zakona o izmjenama i oporezivanja ("Službeni glasnik BiH", broj 44/03, stupio na dopunama Zakona o posebnom porezu na bezalkoholna pića, snagu osmog dana nakon objavljivanja, 31. decembra 2003. sa odredbama čl. III/3.b) i III/5.a) Ustava Bosne i Hercegovigodine). Usvajanjem Zakona o sistemu indirektnog ne, te smatra da se njima krši princip slobodnog prometa oporezivanja uspostavljen je jedinstven sistem i roba, usluga, kapitala i lica iz člana I/4. Ustava Bosne i Herorganizacijska osnova za indirektne poreze na nivou države cegovine. Bosne i Hercegovine. U relevantnom dijelu člana 25. stav 4. Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja propisano je da 21. Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li su navedene zakonske "danom stupanja na snagu ovog zakona, uvođenje bilo kojih odredbe u skladu sa odredbama čl. III/3.b) i III/5.a) Ustava indirektnih poreza u Bosni i Hercegovini, kao i Bosne i Hercegovine. Osim toga, Ustavni sud će ispitati da li proglašavanje ili izmjene zakonskih propisa o indirektnom navedene zakonske odredbe narušavaju princip jedinstvenog oporezivanju od Federacije, Republike Srpske ili Distrikta tržišta, odnosno slobodnog kretanja roba, usluga, kapitala i mora odobriti Odbor." lica iz člana I/4. Ustava Bosne i Hercegovine. 22. Ustavni sud naglašava da je evidentna činjenica da je 27. Imajući u vidu navedeno, te s obzirom da su u smislu člana Parlament Federacije BiH, usvajanjem osporenih zakona, 1. stav 2. Zakona i sistemu indirektnog oporezivanja, u načinio intervenciju u svom poreskom zakonodavstvu. Ta konkretnom slučaju, izvršene izmjene zakona u oblasti Broj 47 – Strana 3914 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 1.8.2005. "indirektnih poreza", Ustavni sud zaključuje da je Parlament 34. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Federacije BiH za takve izmjene morao imati prethodno Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. odobrenje Upravnog odbora Uprave za indirektno Predsjednik oporezivanje. Nesporno je da Parlament Federacije BiH u Ustavnog suda konkretnom slučaju nije imao takvo odobrenje. Bosne i Hercegovine 28. Stoga, Ustavni sud naglašava da Parlament Federacije BiH, Mato Tadić, s. r. usvajanjem osporenih zakona, nije ispoštovao proceduru koja je predviđena članom 25. stav 4. Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja, čime je de facto Federacija BiH Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u preuzela ovlaštenja koja je prethodno, Sporazumom od 5. predmetu broj U 14/04, rješavajući zahtjev Adnana Terzića, decembra 2003. godine, prenijela na nivo države Bosne i predsjedatelja Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, na Hercegovine. Ustavni sud smatra da se ovakvim postupkom temelju članka VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. dovodi u pitanje funkcioniranje Bosne i Hercegovine na stavak 2. točka 2. članka 61. st. 1. i 2. i članka 63. st. 1. i 2. principu "vladavine prava", a posebno da se krši odredba Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi člana III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, s obzirom da prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Parlament Federacije BiH nije poštovao proceduru Mato Tadić, predsjednik predviđenu Zakonom o sistemu indirektnog oporezivanja Ćazim Sadiković, prof. dr., dopredsjednik koji je usvojila Parlamentarna skupština Bosne i HercegoviTudor Pantiru, dopredsjednik ne, te on stoga bez svake sumnje predstavlja "odluku Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik zajedničkih institucija Bosne i Hercegovine". Osim toga, Hatidža Hadžiosmanović, sutkinja usvajanjem osporenih zakona bez odobrenja Upravnog David Feldman, prof., sudac odbora Uprave za indirektno oporezivanje Parlament Valerija Galić, sutkinja Federacije BiH je prekršio i odredbu člana III/5.a) Ustava Jovo Rosić, sudac Bosne i Hercegovine, s obzirom da je time ušao u okvir nadležnosti koje je prethodno Federacija BiH sporazumom Constance Grenje, prof. dr., sutkinja prenijela u nadležnost države Bosne i Hercegovine. na sjednici, održanoj 29. listopada 2004. godine, donio 29. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud konstatira da odredbe ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 čl. 1. i 2. Zakona o izmjenama Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga ("Službene novine Federacije BiH", broj Utvrđuje se da odredbe čl. 1. i 2. Zakona o izmjenama 39/04), te odredbe čl. 1. i 2. Zakona o izmjenama i Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga ("Službene novine dopunama Zakona o posebnom porezu na bezalkoholna pića Federacije BiH", broj 39/04) i odredbe čl. 1. i 2. Zakona o ("Službene novine Federacije BiH", broj 39/04), nisu u izmjenama i dopunama Zakona o posebnom porezu na skladu sa odredbama čl. III/3.b) i III/5.a) Ustava Bosne i bezalkoholna pića ("Službene novine Federacije BiH", broj Hercegovine. 39/04) nisu sukladne čl. I/4., III/3.(b) i III/5.(a) Ustava Bosne i 30. Ustavni sud još treba ispitati da li je usvajanjem osporenih Hercegovine. zakona došlo do narušavanja slobodnog prometa roba, Nalaže se Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine da, usluga, kapitala i lica iz člana I/4. Ustava Bosne i Hercegovisukladno članku 63. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i ne. Ustavni sud još jednom naglašava da je cilj donošenja Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana objave ove odluke u Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja bio da se izvrši "Službenom glasniku BiH", odredbe čl. 1. i 2. Zakona o harmonizacija poreskog sistema u Bosni i Hercegovini. izmjenama Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga i Harmonizacijom poreskog sistema bi se počeo ostvarivati odredbe čl. 1. i 2. Zakona o posebnom porezu na bezalkoholna ustavni princip jedinstvenog tržišta, te izbjegavati sve pića, usuglasi s Ustavom Bosne i Hercegovine. administrativne, tehničke i druge barijere u funkcioniranju Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine se nalaže da u tržišta. Parlament Federacije BiH je, usvajanjem osporenih roku od tri mjeseca izvijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o zakona, izvršio izmjene u oblasti poreza koje spadaju u poduzetim mjerama, sukladno članku 75. stavak 5. Poslovnika "indirektno oporezivanje". Izmjene u osporenim zakonima, Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. koje je izvršio Parlament Federacije Bosne i Hercegovine, Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim nisu izvršene u Republici Srpskoj, posebno u odnosu na novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike oporezivanje usluga iz građevinske djelatnosti. Prema tome, Srpske". u ovakvoj situaciji evidentno je da postoje različite poreske OBRAZLOŽENJE osnove u Federaciji BiH i Republici Srpskoj u odnosu na oporezivanje građevinske djelatnosti, dok je Parlament I - Uvod Federacije BiH usvajanjem osporenog zakona u oblasti akciza smanjio broj bezalkoholnih pića na koja se plaćaju 1. Adnan Terzić, predsjedatelj Vijeća ministara Bosne i Herceposebni porezi - akcize, s tim što se naglašava da takva govine (u daljnjem tekstu: podnositelj zahtjeva), podnio je 3. situacija već postoji u Republici Srpskoj (vidi Zakon o kolovoza 2004. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine akcizama i porezu na promet "Službeni glasnik Republike (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenom Srpske", br. 25/02, 30/02 i 60/03). Imajući u vidu navedeno, suglasnosti s Ustavom Bosne i Hercegovine odredbi čl. 1. i Ustavni sud naglašava da se uvođenjem bilo kakvih različitih 2. Zakona o izmjenama Zakona o porezu na promet poreskih osnova na teritoriji Bosne i Hercegovine sprečava proizvoda i usluga i odredbi čl. 1. i 2. Zakona o izmjenama i neometano funkcioniranje jedinstvenog ekonomskog dopunama Zakona o posebnom porezu na bezalkoholna pića. prostora, čime dolazi do povrede člana I/4. Ustava Bosne i Oba zakona usvojio je Parlament Federacije BiH i objavljeni Hercegovine. su u "Službenim novinama Federacije BiH", broj 39/04, a stupili su na snagu 25. jula 2004. godine. Podnositelj VIII - Zaključak zahtjeva je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud obustavio primjenu osporenih 31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da odredbe zakona do donošenja konačne odluke o zahtjevu. čl. 1. i 2. Zakona o izmjenama Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga, kao i odredbe čl. 1. i 2. Zakona o II - Postupak pred Ustavnim sudom izmjenama i dopunama Zakona o posebnom porezu na bezalkoholna pića, nisu u skladu sa čl. I/4., III/3.b) i III/5.a) 2. Ustavni sud je donio Odluku broj U 14/04 od 5. kolovoza Ustava Bosne i Hercegovine. 2004. godine, kojom je usvojio prijedlog podnositelja 32. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 63. st. 1. i 2. zahtjeva za donošenjem privremene mjere, te donio Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno privremenu mjeru kojom se obustavlja primjena pobijanih odlučio kao u dispozitivu ove odluke. zakona do donošenja konačne odluke o zahtjevu. 33. Na osnovu člana 78. stav 6. Poslovnika Ustavnog suda, 3. Na temelju članka 21. stavak 1. Poslovnika Ustavnog suda, privremena mjera, koju je Ustavni sud donio u ovom od Zastupničkog doma i Doma naroda Parlamenta predmetu, ostaje na snazi sve dok Parlament Federacije BiH Federacije BiH zatraženo je, 4. kolovoza 2004. godine, da u ne otkloni utvrđene nesaglasnosti. roku od 20 dana dostave odgovore na zahtjev. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/05 Ponedjeljak, 1.8.2005. 4. Odgovori na zahtjev nisu dostavljeni. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH III - Zahtjev 5. Podnositelj zahtjeva navodi da Parlament Federacije BiH nije obezbijedio obveznu suglasnost Upravnog odbora Uprave za neizravno oporezivanje u Bosni i Hercegovini prije usvajanja Zakona o izmjenama Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o posebnom porezu na bezalkoholna pića. Navedenu suglasnost Parlament Federacije BiH bio je obvezan osigurati sukladno odredbama članka 25. stavak 4. Zakona o sustavu neizravnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", broj 44/03), koja propisuje da danom stupanja na snagu citiranog zakona uvođenje bilo kojih neizravnih poreza u Bosni i Hercegovini, kao i proglašenje ili izmjene zakonskih propisa o neizravnom oporezivanju, mora prethodno odobriti Upravni odbor Uprave za neizravno oporezivanje. Dalje, u smislu odredbe članka 1. stavak 2. navedenog zakona, pojam "neizravni porez" odnosi se na uvozne i izvozne dažbine, akcize, porez na dodatnu vrijednost i sve druge poreze zaračunate na robu i usluge, uključujući i porez na promet i putarine. Dakle, smatra podnositelj zahtjeva, Parlament Federacije BiH je donio izmjene zakona koje reguliraju oblast neizravnog oporezivanja, a da prethodno nije obezbijedio suglasnost Upravnog odbora Uprave za neizravno oporezivanje, na šta je bio obvezan u smislu citirane zakonske odredbe. 6. Osim toga, podnositelj zahtjeva priložio je presliku pisma od 2. kolovoza 2004. godine, predsjednika Upravnog odbora Uprave za neizravno oporezivanje, u kojem se traži pokretanje postupka pred Ustavnim sudom, obzirom da su pobijani zakoni donijeti oprečno predviđenoj proceduri, čime su povrijeđene odredbe Ustava Bosne i Hercegovine. Također, podnositelj zahtjeva je priložio pismo Federalnog ministarstva financija od 2. kolovoza 2004. godine, u kojem se navodi da to ministarstvo, kao i Vlada Federacije BiH, nije dalo pozitivno mišljenje prije usvajanja pobijanih zakona, te da bi se njihovom primjenom proračuna Federacije BiH i županijskim proračunima nanijela ogromna šteta. 7. Podnositelj zahtjeva podsjeća da je Zakon o sustavu neizravnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini donijet nakon zaključenja Sporazuma o nadležnostima u oblasti neizravnog oporezivanja, koji je zaključen između Federacije BiH i Republike Srpske, te kojim se oblast neizravnog oporezivanja u okviru sustava poreske politike prenosi na državu Bosnu i Hercegovinu. Potpisivanju Sporazuma su prethodile odluke entitetskih parlamenata o davanju suglasnosti na Sporazum. Odluku o davanu suglasnosti na navedeni Sporazum Parlament Federacije BiH je donio 3. prosinca 2003. godine ("Službene novine Federacije BiH", broj 64/03), čime je oblast neizravnog oporezivanja u okviru sustava poreske politike prenesena u isključivu nadležnost države Bosne i Hercegovine, u smislu članka III/5.(a) Ustava Bosne i Hercegovine. 8. Podnositelj zahtjeva naglašava da članak III/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine obvezuje entitete da se u potpunosti pridržavaju odluka zajedničkih institucija Bosne i Hercegovine. Takvu odluku bez sumnje predstavlja i Zakon o sustavu neizravnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini, koji je usvojila Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine. Pobijane zakone je usvojio Parlament Federacije BiH bez prethodno pribavljene suglasnosti Upravnog odbora Uprave za neizravno oporezivanje, koju je potrebno pribaviti prema članku 25. stavak 4. Zakona o sustavu neizravnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini. U navedenom, podnositelj zahtjeva vidi povredu članka III/3.(b) i članka III/5.(a) Ustava Bosne i Hercegovine. Osim toga, podnositelj zahtjeva smatra da se primjenom pobijanih zakona sprečava neometano funkcioniranje jedinstvenog ekonomskog prostora, što je garantirano člankom I/4. Ustava Bosne i Hercegovine. IV - Relevantni propisi 9. Ustav Bosne i Hercegovine "Članak I/2. Bosna i Hercegovina je demokratska država, koja funkcionira sukladno zakonu i temeljem slobodnih i demokratskih izbora. Broj 47 – Strana 3915 Članak I/4. Sloboda kretanja postoji po cijeloj Bosni i Hercegovini. Bosna i Hercegovina i entiteti neće ometati punu slobodu kretanja osoba, roba, usluga i kapitala po cijeloj Bosni i Hercegovini. Ni jedan entitet neće postavljati bilo kakve kontrole na granici između entiteta. Članak III/3.b) Entiteti i sve njihove niže jedinice u potpunosti će se pokoravati ovome Ustavu, koji dokida one odredbe zakona Bosne i Hercegovine i ustava i zakona entiteta koje su protivne Ustavu, kao i odluka institucija Bosne i Hercegovine. Opća načela međunarodnog prava su sastavni dio pravnog poretka Bosne i Hercegovine i entiteta. Članak III/5.a) Bosna i Hercegovina će preuzeti nadležnost u onim stvarima u kojima se o tome postigne suglasnost entiteta; stvarima koje su predviđene u aneksima 5-8 Općeg okvirnog sporazuma; ili koje su potrebne da se očuva suverenitet, teritorijalni integritet, politička nezavisnost i međunarodni subjektivitet Bosne i Hercegovine, sukladne podjelom nadležnosti među institucijama Bosne i Hercegovine. Dodatne institucije mogu biti uspostavljene prema potrebi za vršenje ovih nadležnosti". 10. Zakon o sustavu neizravnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", broj 44/03) "Članak 1. stavak 2. U smislu ovog zakona, pojam "neizravni porez" odnosi se na uvozne i izvozne dažbine, akcize, porez na dodatnu vrijednost i sve druge poreze zaračunate na robu i usluge, uključujući i poreze na promet i putarine. Članak 25. stavak 4. Danom stupanja na snagu ovog zakona, uvođenje bilo kojih neizravnih poreza u Bosni i Hercegovini, kao i proglašavanje ili izmjene zakonskih propisa o neizravnom oporezivanju od Federacije, Republike Srpske ili Distrikta mora odobriti Odbor. Odbor mora odobriti sve diskrecione odluke vezano za izuzeća od ili promjene neizravnih poreskih stopa i struktura, koje se donose na temelju zakonskih propisa Federacije, Republike Srpske ili Distrikta". 11. Odluka o davanju suglasnosti na Sporazum o nadležnostima u oblasti neizravnog oporezivanja ("Službene novine Federacije BiH", broj 64/03) "I Daje se suglasnost na Sporazum o nadležnostima u oblasti neizravnog oporezivanja između Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, kojim se oblast neizravnog oporezivanja u okviru sustava porezne politike prenosi na državu Bosnu i Hercegovinu". 12. Zakon o porezu na promet proizvoda i usluga Prečišćeni tekst ("Službene novine Federacije BiH", broj 49/02) relevantne odredbe glase: "Članak 11. Reprodukcijski materijal bez plaćanja poreza na promet mogu nabavljati pravne osobe koja obavljaju proizvođačku djelatnost. Proizvođačkom djelatnošću iz stavka 1. ovog članka smatra se djelatnost koju obavljaju industrijske, rudarske, poljoprivredne, šumarske, vodoprivredne, ribarske, prometne, proizvodno-obrtničke pravne osobe, proizvođačke zadruge, osim građevinsko-obrtničkih zadruga, proizvodne jedinice u sastavu neproizvodnih pravnih osoba, koje su registrirane za obavljanje jedne ili više proizvodnih djelatnosti, te znanstvenoistraživački ili istraživačko-razvojni instituti i zavodi, laboratorij, eksperimentalne radionice i pogoni za unapređenje proizvodnje. Članak 23. stavak 3. alineja 8. Porezna osnovica poreza na promet usluga je: Kod građevinskih usluga vrijednost usluge koja u sebi ne sadrži vrijednost ugrađenog građevinskog materijala i porez na promet proizvoda koji je plaćen na taj građevinski materijal". 13. Zakon o izmjenama Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga ("Službene novine Federacije BiH", broj 39/04) relevantne odredbe glase: Broj 47 – Strana 3916 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 1.8.2005. "Članak 1. VI - Meritum U Zakonu o porezu na promet proizvoda i usluga ("Službene 19. Ustavni sud, prije svega, naglašava da činjenica da oba doma novine Federacije BiH", broj 49/02 - prečišćeni tekst) u Parlamenta Federacije nisu dostavila odgovor na zahtjev i članku 11. stavak 2. iza riječi "prometna" dodaju se nove objasnila ratio donošenja ovih propisa, ne sprječava Ustavni riječi: "građevinska, građevinsko-obrtnička", a riječi: "osim sud da razmotri razloge njihovog donošenja. Osim toga, građevinsko-obrtničkih zadruga" brišu se. Ustavni je sud još u svojoj odluci U 1/98 ("Službeni glasnik BiH", broj 22/98) naglasio da iz odredbe članka I/2. Ustava Članak 2. Bosne i Hercegovine proizlazi princip prema kojem Ustavni U članku 23. stavak 3. iza alineje sedam, točka i zarez sud efektivno štiti Ustav. zamjenjuju se točkom, a alineja osam briše se". 20. Podnositelj zahtjeva navodi nesuglasnost odredbi čl. 1. i 2. Zakona o izmjenama Zakona o porezu na promet proizvoda i 14. Zakon o posebnom porezu na bezalkoholna pića usluga, te odredbi čl. 1. i 2. Zakona o izmjenama i ("Službene novine Federacije BiH", br. 6/95, 51/99, 52/01 i dopunama Zakona o posebnom porezu na bezalkoholna pića, 37/03) relevantne odredbe glase: s odredbama čl. III/3.(b) i III/5.(a) Ustava Bosne i Hercego"Članak 3. vine, te smatra da se njima krši princip slobodnog prometa roba, usluga, kapitala i osoba iz članka I/4. Ustava Bosne i Predmet oporezivanja je promet bezalkoholnih pića. Hercegovine. Bezalkoholnim se pićima u smislu stavka 1. ovog članka 21. Zato, Ustavni sud treba ispitati jesu li navedene zakonske smatraju osvježavajuća bezalkoholna pića od voćnog soka, odredbe sukladne odredbama čl. III/3.(b) i III/5.(a) Ustava soka od voćne baze, soka od povrća, biljnih ekstrakata, Bosne i Hercegovine. Osim toga, Ustavni će sud ispitati žitarica ili sirutke, umjetna osvježavajuća bezalkoholna pića narušavaju li navedene zakonske odredbe princip i niskoenergetska osvježavajuća bezalkoholna pića, te sirupi jedinstvenog tržišta, odnosno slobodnog kretanja roba, namijenjeni za proizvodnju ili preradu osvježavajućih pića. usluga, kapitala i osoba iz članka I/4. Ustava Bosne i HerceBezalkoholnim se pićima smatraju i prašci namijenjeni za govine. pripremu osvježavajućih bezalkoholnih pića čijim se 22. Ustavni sud naglašava da je evidentna činjenica da je otapanjem u vodi prema uputi na deklaraciji dobivaju Parlament Federacije BiH, usvajanjem pobijanih zakona, osvježavajuća bezalkoholna pića. načinio intervenciju u svom poreskom zakonodavstvu. Ta Prirodne mineralne gazirane i negazirane vode i 100% intervencija išla je u pravcu da se određene usluge i nabavka naravni sokovi bez dodataka šećera i voda za piće, ne određenih proizvoda oslobodi od obveze plaćanja poreza na smatraju se bezalkoholnim pićima u smislu ovog zakona". promet, kao i da se određeni proizvodi oslobode od obveze 15. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o posebnom plaćanja posebnog poreza - akciza. porezu na bezalkoholna pića ("Službene novine Federacije 23. Usvajanjem pobijanog Zakona o izmjenama Zakona o BiH", broj 39/04) porezu na promet proizvoda i usluga propisano je da građevinska i građevinsko-obrtnička poduzeća više ne "Članak 1. moraju plaćati porez na promet prilikom nabavke U Zakonu o posebnom porezu na bezalkoholna pića reprodukcijskog materijala. Osim toga, navedenim je ("Službene novine Federacije BiH", br. 6/95, 51/99, 52/01 i izmjenama zakona propisano da se više ne plaća porez na 37/03) u članku 3. u stavku 2. riječi: "voćnog soka, soka od promet kod izvršenih građevinskih usluga. Navedeno je voćne baze, soka od povrća" brišu se. vidljivo kad se usporede bivše odredbe članka 11. stavak 2. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga - Prečišćeni Članak 2. tekst ("Službene novine Federacije BiH", broj 49/02), sa U članku 3. stavak 4. se briše. člankom 1. pobijanog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga. Naime, prije Novi stavak 4. članka 3. glasi: "Naravne, mineralne, stupanja na snagu pobijanog zakona, građevinske i gazirane i negazirane vode, 100% naravni sokovi bez građevinsko-obrtničke pravne osobe, koje obavljaju dodatka šećera i konzervansa, te voćni sokovi i voćni sirupi proizvođačku djelatnost, nisu bila oslobođene od plaćanja bez konzervansa koji su urađeni i puštaju se u promet ili se poreza na promet prilikom nabavke reprodukcijskog uvoze sukladno preuzetom i važećom Pravilniku o kvaliteti materijala. Također, kad se usporedi bivša odredba članka proizvoda od voća, povrća i pečurki i pektinskih preparata 23. stavak 3. alineja 8. Zakona o porezu na promet ("Službeni list SFRJ", br. 1/79, 20/82 i 74/90) ne smatraju se proizvoda i usluga sa člankom 2. pobijanog Zakona o bezalkoholnim pićima u smislu ovog zakona". izmjenama i dopunama Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga, vidljivo je da je nakon izmjena ukinuta V - Dopustivost poreska osnovica po kojoj se obračunava porez na promet 16. Članak VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom kod izvršenih građevinskih usluga. dijelu, glasi: 24. Osim toga, člankom 1. pobijanog Zakona o izmjenama i "Ustavni sud ima isključivu nadležnost odlučivanja o svim dopunama Zakona o posebnom porezu na bezalkoholna pića sporovima koji proisteknu iz ovog Ustava između dva je propisano da se voćni sok, sok od voćne baze i sok od entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba povrća više ne smatraju bezalkoholnim pićima na čiji se entiteta, ili između institucija Bosne i Hercegovine, promet mora plaćati poseban porez. Također, u članku 2. uključujući, ali ne ograničavajući se na to: pobijanog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o posebnom porezu na bezalkoholna pića propisano je da se ne Je li neka odredba ustava ili zakona jednog entiteta smatraju bezalkoholnim pićima naravne, mineralne, gazirane sukladna ovom Ustavu. i negazirane vode, 100% naravni sokovi bez dodataka šećera Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedatelj i konzervansa, te voćni sokovi i voćni sirupi bez Vijeća ministara, predsjedatelj ili dopredsjedatelj jednog od konzervansa, koji su urađeni i puštaju se u promet ili se domova Parlamentarne skupštine; jedna četvrtina uvoze sukladno preuzetom i važećom Pravilniku o kvaliteti članova/delegata jednog od domova Parlamentarne proizvoda od voća, povrća, pečurki i pektinskih preparata skupštine, ili jedna četvrtina jednog od domova ("Službeni list Socijalističke Federativne Republike zakonodavnog tijela jednog entiteta". Jugoslavije", br. 1/79, 20/82 i 74/90). Prije stupanja na snagu 17. Ustavni sud konstatira da je podnositelj zahtjeva pobijanog zakona postojala je obveza plaćanja posebnog predsjedatelj Vijeća ministara Bosne i Hercegovine. Zahtjev poreza - akciza na navedene proizvode, koji su bili svrstani se odnosi na odlučivanje jesu li određene odredbe zakona kao bezalkoholna pića, što je vidljivo iz odredaba bivšeg entiteta sukladne Ustavu Bosne i Hercegovine. Konačno, članka 3. Zakona o posebnom porezu na bezalkoholna pića zahtjev sadrži potrebne činjenice i navode na kojima se ("Službene novine Federacije BiH", br. 6/95, 51/99, 52/01 i temelji. 37/03). 25. Imajući u vidu navedeno, postavlja se pitanje je li Parlament 18. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(a) Ustava Bosne i HerFederacije BiH bio mjerodavan usvojiti citirane zakone, cegovine i članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, kojima su izvršene promjene u poreskom zakonodavstvu, te Ustavni je sud ustvrdio da je predmetni zahtjev pokrenuo je li prilikom njihovog usvajanja ispoštovana procedura ovlašteni subjekt i da su ispunjeni formalni uvjeti iz članka predviđena Zakonom o sustavu neizravnog oporezivanja. 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda. Ponedjeljak, 1.8.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 47 – Strana 3917 26. Ustavni se sud poziva na Sporazum o nadležnostima u Srpskoj u odnosu na oporezivanje građevinske djelatnosti, oblasti neizravnog oporezivanja, koji je premijer Vlade dok je Parlament Federacije BiH usvajanjem pobijanog Federacije BiH, zajedno sa premijerom Vlade Republike zakona u oblasti akciza smanjio broj bezalkoholnih pića na Srpske, potpisao 5. prosinca 2003. godine. Potpisivanju koja se plaćaju posebni porezi - akcize, s tim što se navedenog Sporazuma prethodila je Odluka o davanju naglašava da takva situacija već postoji u Republici Srpskoj suglasnosti na Sporazum o nadležnostima u oblasti (vidi Zakon o akcizama i porezu na promet "Službeni neizravnog oporezivanja ("Službene novine Federacije BiH", glasnik Republike Srpske", br. 25/02, 30/02 i 60/03). Imajući broj 64/03). Navedenim Sporazumom nadležnost entiteta u u vidu navedeno, Ustavni sud naglašava da se uvođenjem oblasti neizravnog oporezivanja, a u okviru sustava poreske bilo kakvih različitih poreskih osnova na teritoriju Bosne i politike, prenesena je na državu Bosnu i Hercegovinu. Hercegovine sprečava neometano funkcioniranje Nakon toga, Parlamentarna je Skupština Bosne i Hercegovijedinstvenog ekonomskog prostora, čime dolazi do povrede ne usvojila Zakon o sustavu neizravnog oporezivanja članka I/4. Ustava Bosne i Hercegovine. ("Službeni glasnik BiH", broj 44/03, stupio na snagu osmog dana nakon objavljivanja, 31. prosinca 2003. godine). VIII - Zaključak Usvajanjem Zakona o sustavu neizravnog oporezivanja je 31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da odredbe uspostavljen jedinstven sustav i organizacijska osnova za čl. 1. i 2. Zakona o izmjenama Zakona o porezu na promet neizravne poreze na razini države Bosne i Hercegovine. U proizvoda i usluga, kao i odredbe čl. 1. i 2. Zakona o relevantnom dijelu članka 25. stavak 4. Zakona o sustavu izmjenama i dopunama Zakona o posebnom porezu na neizravnog oporezivanja propisano je da "danom stupanja bezalkoholna pića, nisu sukladne čl. I/4., III/3.(b) i III/5.(a) na snagu ovog zakona, uvođenje bilo kojih neizravnih Ustava Bosne i Hercegovine. poreza u Bosni i Hercegovini, kao i proglašavanje ili izmjene zakonskih propisa o neizravnom oporezivanju od 32. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 63. st. 1. i 2. Federacije, Republike Srpske ili Distrikta mora odobriti Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud jednoglasno Odbor. odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 27. Imajući u vidu navedeno, te obzirom da su u smislu članka 33. Na temelju članka 78. stavak 6. Poslovnika Ustavnog suda, 1. stavak 2. Zakona i sustavu neizravnog oporezivanja, u privremena mjera, koju je Ustavni sud donio u ovom konkretnom slučaju, izvršene izmjene zakona u oblasti predmetu, ostaje na snazi sve dok Parlament Federacije BiH "neizravnih poreza", Ustavni sud zaključuje da je Parlament ne otkloni utvrđene nesuglasnosti. Federacije BiH za takve izmjene morao imati prethodno 34. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke odobrenje Upravnog odbora Uprave za neizravno Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. oporezivanje. Neprijeporno je da Parlament Federacije BiH u konkretnom slučaju nije imao takvo odobrenje. Predsjednik 28. Zato, Ustavni sud naglašava da Parlament Federacije BiH, Ustavnog suda usvajanjem pobijanih zakona, nije ispoštovao proceduru koja Bosne i Hercegovine je predviđena člankom 25. stavak 4. Zakona o sustavu Mato Tadić, v. r. neizravnog oporezivanja, čime je de facto Federacija BiH preuzela ovlasti koje je prethodno, Sporazumom od 5. prosinca 2003. godine, prenijela na razinu države Bosne i Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u Hercegovine. Ustavni sud smatra da se ovakvim postupkom predmetu broj U 14/04, rješavajući zahtjev Adnana Terzića, dovodi u pitanje funkcioniranje Bosne i Hercegovine na predsjedavajućeg Savjeta ministara Bosne i Hercegovine, na principu "vladavine prava", a posebice da se krši odredba osnovu člana VI/3 a) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 članka III/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, obzirom da tačka 2. člana 61 st. 1 i 2 i člana 63 st. 1 i 2 Poslovnika Ustavnog Parlament Federacije BiH nije poštovao proceduru suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni predviđenu Zakonom o sustavu neizravnog oporezivanja koji glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: je usvojila Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine, te on stoga bez svake dvojbe predstavlja "odluku zajedničkih Mato Tadić, predsjednik institucija Bosne i Hercegovine". Osim toga, usvajanjem Ćazim Sadiković, prof. dr, potpredsjednik pobijanih zakona bez odobrenja Upravnog odbora Uprave za Tudor Pantiru, potpredsjednik neizravno oporezivanje Parlament Federacije BiH je prekršio i odredbu članka III/5.(a) Ustava Bosne i Hercegovine, Miodrag Simović, prof. dr, potpredsjednik obzirom da je time ušao u okvir nadležnosti koje je Hatixa Haxiosmanović, sudija prethodno Federacija BiH sporazumom prenijela u David Feldman, prof., sudija nadležnost države Bosne i Hercegovine. 29. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud konstatira da odredbe Valerija Galić, sudija čl. 1. i 2. Zakona o izmjenama Zakona o porezu na promet Jovo Rosić, sudija proizvoda i usluga ("Službene novine Federacije BiH", broj Constance Grenje, prof. dr, sudija 39/04), te odredbe čl. 1. i 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o posebnom porezu na bezalkoholna pića na sjednici, održanoj 29. oktobra 2004. godine, donio je ("Službene novine Federacije BiH", broj 39/04), nisu sukladne odredbama čl. III/3.(b) i III/5.(a) Ustava Bosne i ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Hercegovine. Utvrđuje se da odredbe čl. 1 i 2 Zakona o izmjenama Zakona o 30. Ustavni sud još treba ispitati je li usvajanjem pobijanih porezu na promet proizvoda i usluga ("Službene novine zakona došlo do narušavanja slobodnog prometa roba, Federacije BiH", broj 39/04) i odredbe čl. 1 i 2 Zakona o izmjenama usluga, kapitala i osoba iz članka I/4. Ustava Bosne i Hercei dopunama Zakona o posebnom porezu na bezalkoholna pića govine. Ustavni sud još jednom naglašava da je cilj ("Službene novine Federacije BiH", broj 39/04) nisu u skladu sa donošenja Zakona o sustavu neizravnog oporezivanja bio da čl. I/4, III/3 b) i III/5 a) Ustava Bosne i Hercegovine. se izvrši harmonizacija poreskog sustava u Bosni i Hercegovini. Harmonizacijom poreskog sustava bi se počeo Nalaže se Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine da, u ostvarivati ustavni princip jedinstvenog tržišta, te izbjegavati skladu sa članom 63 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hersve administrativne, tehničke i druge barijere u cegovine, u roku od tri mjeseca od dana objavqivawa ove odluke u funkcioniranju tržišta. Parlament Federacije BiH je, "Službenom glasniku BiH", odredbe čl. 1 i 2 Zakona o izmjenama Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga i odredbe čl. 1 i 2 usvajanjem pobijanih zakona, izvršio izmjene u oblasti Zakona o posebnom porezu na bezalkoholna pića, usaglasi sa poreza koje spadaju u "neizravno oporezivanje". Izmjene u Ustavom Bosne i Hercegovine. pobijanim zakonima, koje je izvršio Parlament Federacije Bosne i Hercegovine, nisu izvršene u Republici Srpskoj, Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine se nalaže da u posebice u odnosu na oporezivanje usluga iz građevinske roku od tri mjeseca obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o djelatnosti. Prema tomu, u ovakvoj je situaciji evidentno da preduzetim mjerama, u skladu sa članom 75 stava 5 Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. postoje različite poreske osnove u Federaciji BiH i Republici 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/05 Broj 47 – Strana 3918 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽEWE I - Uvod 1. Adnan Terzić, predsjedavajući Vijeća ministara Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: podnosilac zahtjeva), podnio je 3. avgusta 2004. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu saglasnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine odredbi čl. 1. i 2. Zakona o izmjenama Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga i odredbi čl. 1. i 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o posebnom porezu na bezalkoholna pića. Oba zakona usvojio je Parlament Federacije BiH i objavljeni su u "Službenim novinama Federacije BiH", broj 39/04, a stupili su na snagu 25. jula 2004. godine. Podnosilac zahtjeva je, takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud obustavio primjenu osporenih zakona do donošewa konačne odluke o zahtjevu. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je donio Odluku broj U 14/04 od 5. avgusta 2004. godine, kojom je usvojio prijedlog podnosioca zahtjeva da se donese privremena mjera, te donio privremenu mjeru kojom se obustavlja primjena osporenih zakona dok se ne donese konačne odluke o zahtjevu. 3. Na osnovu člana 21 stav 1 Poslovnika Ustavnog suda, od Predstavničkog doma i Doma naroda Parlamenta Federacije BiH zatraženo je, 4. avgusta 2004. godine, da u roku od 20 dana dostave odgovore na zahtjev. 4. Odgovori na zahtjev nisu dostavljeni. III - Zahtjev 5. Podnosilac zahtjeva navodi da Parlamenat Federacije BiH nije obezbijedio obaveznu saglasnost Upravnog odbora Uprave za indirektno oporezivanje u Bosni i Hercegovini prije usvajawa Zakona o izmjenama Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o posebnom porezu na bezalkoholna pića. Navedenu saglasnost Parlamenat Federacije BiH bio je obavezan da obezbijedi u skladu sa odredbama člana 25 stav 4 Zakona o sistemu indirektnog oporezivawa u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", broj 44/03), koja propisuje da danom stupawa na snagu citiranog zakona uvođenje bilo kojih indirektnih poreza u Bosni i Hercegovini, kao i proglašenje ili izmjene zakonskih propisa o indirektnom oporezivanju, mora prethodno da odobri Upravni odbor Uprave za indirektno oporezivanje. Dalje, u smislu odredbe člana 1 stav 2 navedenog zakona, pojam "indirektni porez" odnosi se na uvozne i izvozne dažbine, akcize, porez na dodatnu vrijednost i sve druge poreze zaračunate na robu i usluge, ukqučujući i porez na promet i putarine. Dakle, smatra podnosilac zahtjeva, Parlamenat Federacije BiH je donio izmjene zakona koje regulišu oblast indirektnog oporezivawa, a da prethodno nije obezbijedio saglasnost Upravnog odbora Uprave za indirektno oporezivanje, na šta je bio obavezan u smislu citirane zakonske odredbe. 6. Sem toga, podnosilac zahtjeva priložio je kopiju pisma od 2. avgusta 2004. godine, predsjednika Upravnog odbora Uprave za indirektno oporezivanje, u kom se traži pokretanje postupka pred Ustavnim sudom, s obzirom da su osporeni zakoni donijeti suprotno predviđenoj proceduri, čime su povrijeđene odredbe Ustava Bosne i Hercegovine. Takođe, podnosilac zahtjeva priložio je pismo Federalnog ministarstva finansija od 2. avgusta 2004. godine, u kom se navodi da to ministarstvo, kao i Vlada Federacije BiH, nije dalo pozitivno mišljenje prije usvajawa osporenih zakona, te da bi se wihovom primjenom buxetu Federacije BiH i kantonalnim buxetima nanijela ogromna šteta. 7. Podnosilac zahtjeva podsjeća da je Zakon o sistemu indirektnog oporezivawa u Bosni i Hercegovini donesen nakon zakqučewa Sporazuma o nadležnostima u oblasti indirektnog oporezivawa, koji je zakqučen između Federacije BiH i Republike Srpske, te kojim se oblast indirektnog oporezivawa u okviru sistema poreske politike prenosi na državu Bosnu i Hercegovinu. Potpisivanju Sporazuma su prethodile odluke entitetskih parlamenata o davanju saglasnosti na Sporazum. Odluku o davanu saglasnosti na navedeni Sporazum Parlamenat Federacije BiH donio je 3. decembra 2003. godine ("Službene novine Federacije BiH", 8. Ponedjeljak, 1.8.2005. broj 64/03), čime je oblast indirektnog oporezivawa u okviru sistema poreske politike prenesena u iskqučivu nadležnost države Bosne i Hercegovine, u smislu člana III/5 a) Ustava Bosne i Hercegovine. Podnosilac zahtjeva naglašava da član III/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine obavezuje entitete da se u potpunosti pridržavaju odluka zajedničkih institucija Bosne i Hercegovine. Takvu odluku bez sumnje predstavlja i Zakon o sistemu indirektnog oporezivawa u Bosni i Hercegovini, koji je usvojila Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine. Osporene zakone usvojio je Parlamenat Federacije BiH bez prethodno pribavljene saglasnosti Upravnog odbora Uprave za indirektno oporezivanje, koju je potrebno pribaviti shodno članu 25 stav 4 Zakona o sistemu indirektnog oporezivawa u Bosni i Hercegovini. U navedenom, podnosilac zahtjeva vidi povredu člana III/3 b) i člana III/5 a) Ustava Bosne i Hercegovine. Sem toga, podnosilac zahtjeva smatra da se primjenom osporenih zakona sprečava neometano funkcionisanje jedinstvenog ekonomskog prostora, što je garantovano članom I/4 Ustava Bosne i Hercegovine. IV - Relevantni propisi 9. Ustav Bosne i Hercegovine "Član I/2 Bosna i Hercegovina je demokratska država, koja funkcioniše u skladu sa zakonom i na osnovu slobodnih demokratskih izbora. Član I/4 Postoji sloboda kretawa širom Bosne i Hercegovine. Bosna i Hercegovina i entiteti neće ometati punu slobodu kretawa lica, roba, usluga i kapitala širom Bosnu i Hercegovinu. Ni jedan entitet neće provoditi bilo kakvu kontrolu na granici između entiteta. Član III/3 b) Entiteti i sve wihove administrativne jedinice će se u potpunosti pridržavati ovog Ustava, kojom se stavljaju van snage zakonske odredbe Bosne i Hercegovine i ustavne i zakonske odredbe entiteta kojemu nisu saglasne, kao i odluka institucija Bosne i Hercegovine. Opšta načela međunarodnog prava su dio sastavni dio pravnog poretka Bosne i Hercegovine i entiteta. Član III/5 a) Bosna i Hercegovina će preuzeti nadležnost u onim stvarima u kojima se o tome postigne saglasnost entiteta; stvarima koje su predviđene u aneksima 5-8 Opšteg okvirnog sporazuma; ili koje su potrebne da se očuva suverenitet, teritorijalni integritet, politička nezavisnost i međunarodni subjektivitet Bosne i Hercegovine, u skladu sa podjelom nadležnosti među institucijama Bosne i Hercegovine. Dodatne institucije mogu biti uspostavljene prema potrebi za vršenje ovih nadležnosti". 10. Zakon o sistemu indirektnog oporezivawa u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", broj 44/03) "Član 1 stav 2 U smislu ovog zakona, pojam "indirektni porez" odnosi se na uvozne i izvozne dažbine, akcize, porez na dodatnu vrijednost i sve druge poreze zaračunate na robu i usluge, ukqučujući i poreze na promet i putarine. Član 25 stav 4 Danom stupawa na snagu ovog zakona, uvođenje bilo kojih indirektnih poreza u Bosni i Hercegovini, kao i proglašavanje ili izmjene zakonskih propisa o indirektnom oporezivanju od Federacije, Republike Srpske ili Distrikta mora da odobri Odbor. Odbor mora da odobri sve diskrecione odluke vezano za izuzeća od ili promjene indirektnih poreskih stopa i struktura, koje se donose na osnovu zakonskih propisa Federacije, Republike Srpske ili Distrikta". 11. Odluka o davanju saglasnosti na Sporazum o nadležnostima u oblasti indirektnog oporezivawa ("Službene novine Federacije BiH", broj 64/03) "I Daje se saglasnost na Sporazum o nadležnostima u oblasti indirektnog oporezivawa između Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, kojim se oblast indirektnog oporezivawa u okviru sustava porezne politike prenosi na državu Bosnu i Hercegovinu". Ponedjeljak, 1.8.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 12. Zakon o porezu na promet proizvoda i usluga - Prečišćeni tekst ("Službene novine Federacije BiH", broj 49/02) relevantne odredbe glase: "Član 11 Reprodukcioni materijal bez plaćawa poreza na promet mogu nabavljati pravna lica koja obavljaju proizvođačku djelatnost. Proizvođačkom djelatnošću iz stava 1 ovog člana smatra se djelatnost koju obavljaju industrijska, rudarska, poqoprivredna, šumarska, vodoprivredna, ribarska, saobraćajna, proizvodno-zanatska pravna lica, proizvođačke zadruge, sem građevinsko-zanatskih zadruga, proizvodne jedinice u sastavu neproizvodnih pravnih lica, koji su registrovani za obavljanje jedne ili više proizvodnih djelatnosti, te naučnoistraživački ili istraživačko-razvojni instituti i zavodi, laboratorij, eksperimentalne radionice i pogoni za unapređenje proizvodnje. Član 23 stav 3 alineja 8 Porezna osnovica poreza na promet usluga je: Kod građevinskih usluga vrijednost usluge koja u sebi ne sadrži vrijednost ugrađenog građevinskog materijala i porez na promet proizvoda koji je plaćen na taj građevinski materijal". 13. Zakon o izmjenama Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga ("Službene novine Federacije BiH", broj 39/04) relevantne odredbe glase: "Član 1 U Zakonu o porezu na promet proizvoda i usluga ("Službene novine Federacije BiH", broj 49/02 - prečišćeni tekst) u članu 11 stav 2 iza riječi "saobraćajna" dodaju se nove riječi: "građevinska, građevinsko-zanatska", a riječi: "sem građevinsko-zanatskih zadruga" brišu se. Član 2 U članu 23 stav 3 iza alineje sedam, tačka i zarez zamjenjuju se tačkom, a alineja osam briše se". 14. Zakon o posebnom porezu na bezalkoholna pića ("Službene novine Federacije BiH", br. 6/95, 51/99, 52/01 i 37/03) relevantne odredbe glase: "Član 3 Predmet oporezivawa je promet bezalkoholnih pića. Bezalkoholnim pićima u smislu stava 1 ovog člana smatraju se osvježavajuća bezalkoholna pića od voćnog soka, soka od voćne baze, soka od povrća, biqnih ekstrakata, žitarica ili surutke, umjetna osvježavajuća bezalkoholna pića i niskoenergetska osvježavajuća bezalkoholna pića, te sirupi namijenjeni za proizvodnju ili preradu osvježavajućih pića. Bezalkoholnim pićima smatraju se i prašci namijenjeni za pripremu osvježavajućih bezalkoholnih pića čijim se otapanjem u vodi prema uputstvu na deklaraciji dobijaju osvježavajuća bezalkoholna pića. Prirodne mineralne gazirane i negazirane vode i 100% prirodni sokovi bez dodataka šećera i voda za piće, ne smatraju se bezalkoholnim pićima u smislu ovog zakona". 15. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o posebnom porezu na bezalkoholna pića ("Službene novine Federacije BiH", broj 39/04) "Član 1 U Zakonu o posebnom porezu na bezalkoholna pića ("Službene novine Federacije BiH", br. 6/95, 51/99, 52/01 i 37/03) u članu 3 u stavu 2 riječi: "voćnog soka, soka od voćne baze, soka od povrća" brišu se. Član 2 U članu 3 stav 4 se briše. Novi stav 4 člana 3 glasi: "Prirodne, mineralne, gazirane i negazirane vode, 100% prirodni sokovi bez dodatka šećera i konzervansa, te voćni sokovi i voćni sirupi bez konzervansa koji su urađeni i puštaju se u promet ili se uvoze u skladu sa preuzetim i važećim Pravilnikom o kvalitetu proizvoda od voća, povrća i pečuraka i pektinskih preparata ("Službeni list SFRJ", br. 1/79, 20/82 i 74/90) ne smatraju se bezalkoholnim pićima u smislu ovog zakona". V - Dopustivost 16. Član VI/3 a) Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi: "Ustavni sud ima iskqučivu nadležnost da odlučuje u sporovima koji po ovom Ustavu nastaju između dva entiteta, Broj 47 – Strana 3919 ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, ili između institucija Bosne i Hercegovine, ukqučujući, ali se ne ograničavajući na to: - Da li je neki član ustava ili zakona entiteta u saglasnosti sa ovim Ustavom. Sporove mogu pokretati samo članovi Predsjedništva, predsjedavajući Ministarskog savjeta, predsjedavajući ili zamjenik predsjedavajućeg bilo kojeg vijeća Parlamentarne skupštine, jedna četvrtina članova bilo kog vijeća Parlamentarne skupštine ili jedna četvrtina bilo kog doma zakonodavnog vijeća jednog entiteta". 17. Ustavni sud konstatuje da je podnosilac zahtjeva predsjedavajući Savjeta ministara Bosne i Hercegovine. Zahtjev se odnosi na odlučivanje da li su određene odredbe zakona entiteta u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Konačno, zahtjev sadrži potrebne činjenice i navode na kojima se zasniva. 18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da je predmetni zahtjev pokrenuo ovlašćeni subjekat i da su ispunjeni formalni uslovi iz člana 16 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda. VI - Meritum 19. Ustavni sud, prije svega, naglašava da činjenica da oba doma Parlamenta Federacije nisu dostavila odgovor na zahtjev i objasnila ratio donošewa ovih propisa, ne sprečava Ustavni sud da razmotri razloge zbog kojih su doneseni. Sem toga, Ustavni sud je još u svojoj odluci U 1/98 ("Službeni glasnik BiH", broj 22/98) naglasio da iz odredbe člana I/2 Ustava Bosne i Hercegovine proizlazi princip shodno kom Ustavni sud efektivno štiti Ustav. 20. Podnosilac zahtjeva navodi nesaglasnost odredbi čl. 1 i 2 Zakona o izmjenama Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga, te odredbi čl. 1 i 2 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o posebnom porezu na bezalkoholna pića, sa odredbama čl. III/3 b) i III/5 a) Ustava Bosne i Hercegovine, te smatra da se wima krši princip slobodnog prometa roba, usluga, kapitala i lica iz člana I/4 Ustava Bosne i Hercegovine. 21. Stoga, Ustavni sud treba da ispita da li su navedene zakonske odredbe u skladu sa odredbama čl. III/3 b) i III/5 a) Ustava Bosne i Hercegovine. Sem toga, Ustavni sud će ispitati da li navedene zakonske odredbe narušavaju princip jedinstvenog tržišta, odnosno slobodnog kretawa roba, usluga, kapitala i lica iz člana I/4 Ustava Bosne i Hercegovine. 22. Ustavni sud naglašava da je evidentna činjenica da je Parlamenat Federacije BiH, usvajanjem osporenih zakona, načinio intervenciju u svom poreskom zakonodavstvu. Ta intervencija išla je u pravcu da se određene usluge i nabavka određenih proizvoda oslobodi od obaveze plaćawa poreza na promet, kao i da se određeni proizvodi oslobode od obaveze plaćawa posebnog poreza - akciza. 23. Usvajanjem osporenog Zakona o izmjenama Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga propisano je da građevinska i građevinsko-zanatska preduzeća više ne moraju plaćati porez na promet prilikom nabavljanja reprodukcionog materijala. Sem toga, navedenim izmjenama zakona propisano je da se više ne plaća porez na promet kod izvršenih građevinskih usluga. Navedeno je vidqivo kad se uporede bivše odredbe člana 11 stav 2 Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga Prečišćeni tekst ("Službene novine Federacije BiH", broj 49/02), sa članom 1 osporenog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga. Naime, prije stupawa na snagu osporenog zakona, građevinska i građevinsko-zanatska pravna lica, koja obavljaju proizvođačku djelatnost, nisu bila oslobođena od plaćawa poreza na promet prilikom nabavke reprodukcionog materijala. Takođe, kad se uporedi bivša odredba člana 23 stav 3 alineja 8 Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga sa članom 2 osporenog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga, vidqivo je da je nakon izmjena ukinut poreski osnov po kojem se obračunava porez na promet kod izvršenih građevinskih usluga. 24. Sem toga, članom 1 osporenog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o posebnom porezu na bezalkoholna pića propisano je da se voćni sok, sok od voćne baze i sok od povrća više ne smatraju bezalkoholnim pićima na čiji promet mora da se plaća poseban porez. Takođe, u članu 2 osporenog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o posebnom porezu na bezalkoholna pića propisano je da se ne smatraju bezalkoholnim pićima prirodne, mineralne, gazirane i negazirane vode, 100% prirodni sokovi bez dodataka šećera i Broj 47 – Strana 3920 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH konzervansa, te voćni sokovi i voćni sirupi bez konzervansa, koji su urađeni i puštaju se u promet ili se uvoze u skladu sa preuzetim i važećim Pravilnikom o kvalitetu proizvoda od voća, povrća, pečuraka i pektinskih preparata ("Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije", br. 1/79, 20/82 i 74/90). Prije stupawa na snagu osporenog zakona postojala je obaveza da se plaća poseban porez - akcize na navedene proizvode, koji su bili svrstani kao bezalkoholna pića, što je vidqivo iz odredbi bivšeg člana 3 Zakona o posebnom porezu na bezalkoholna pića ("Službene novine Federacije BiH", br. 6/95, 51/99, 52/01 i 37/03). 25. Imajući u vidu navedeno, postavlja se pitanje da li je Parlamenat Federacije BiH bio nadležan da usvoji citirane zakone, kojima su izvršene promjene u poreskom zakonodavstvu, te da li je prilikom wihovog usvajawa ispoštovana procedura predviđena Zakonom o sistemu indirektnog oporezivawa. 26. Ustavni sud se poziva na Sporazum o nadležnostima u oblasti indirektnog oporezivawa, koji je premijer Vlade Federacije BiH, zajedno sa premijerom Vlade Republike Srpske, potpisao 5. decembra 2003. godine. Potpisivanju navedenog Sporazuma prethodila je Odluka o davanju saglasnosti na Sporazum o nadležnostima u oblasti indirektnog oporezivawa ("Službene novine Federacije BiH", broj 64/03). Navedenim Sporazumom nadležnost entiteta u oblasti indirektnog oporezivawa, a u okviru sistema poreske politike, prenesena je na državu Bosnu i Hercegovinu. Nakon toga, Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine usvojila je Zakon o sistemu indirektnog oporezivawa ("Službeni glasnik BiH", broj 44/03, stupio na snagu osmog dana nakon objavqivawa, 31. decembra 2003. godine). Usvajanjem Zakona o sistemu indirektnog oporezivawa uspostavljen je jedinstven sistem i organizacioni osnov za indirektne poreze na nivou države Bosne i Hercegovine. U relevantnom dijelu člana 25 stav 4 Zakona o sistemu indirektnog oporezivawa propisano je da "danom stupawa na snagu ovog zakona, uvođenje bilo kojih indirektnih poreza u Bosni i Hercegovini, kao i proglašavanje ili izmjene zakonskih propisa o indirektnom oporezivanju od Federacije, Republike Srpske ili Distrikta mora da odobri Odbor. 27. Imajući u vidu navedeno, te s obzirom da su u smislu člana 1 stav 2 Zakona i sistemu indirektnog oporezivawa, u konkretnom slučaju, izvršene izmjene zakona u oblasti "indirektnih poreza", Ustavni sud zakqučuje da je Parlamenat Federacije BiH za takve izmjene morao da ima prethodno odobrenje Upravnog odbora Uprave za indirektno oporezivanje. Nesporno je da Parlamenat Federacije BiH u konkretnom slučaju nije imao takvo odobrenje. 28. Stoga, Ustavni sud naglašava da Parlamenat Federacije BiH, usvajanjem osporenih zakona, nije ispoštovao proceduru koja je predviđena članom 25 stav 4 Zakona o sistemu indirektnog oporezivawa, čime je de facto Federacija BiH preuzela ovlašćewa koja je prethodno, Sporazumom od 5. decembra 2003. godine, prenijela na nivo države Bosne i Hercegovine. Ustavni sud smatra da se ovakvim postupkom dovodi u pitanje funkcionisanje Bosne i Hercegovine na principu "vladavine prava", a posebno da se krši odredba člana III/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, s obzirom da Parlamenat Federacije BiH nije poštovao proceduru predviđenu Zakonom o sistemu indirektnog oporezivawa koji je usvojila Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine, te on stoga bez svake sumnje predstavlja "odluku zajedničkih institucija Bosne i Hercegovine". Sem toga, usvajanjem osporenih zakona bez odobrewa Upravnog odbora Uprave za indirektno oporezivanje Parlament Federacije BiH je prekršio i odredbu člana III/5 a) Ustava Bosne i Hercegovine, s obzirom da je time ušao u okvir nadležnosti koje je prethodno Federacija BiH sporazumom prenijela u nadležnost države Bosne i Hercegovine. 29. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud konstatuje da odredbe čl. 1 i 2 Zakona o izmjenama Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga ("Službene novine Federacije BiH", broj 39/04), te odredbe čl. 1 i 2 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o posebnom porezu na bezalkoholna pića ("Službene novine Federacije BiH", broj 39/04), nisu u skladu sa odredbama čl. III/3 b) i III/5 a) Ustava Bosne i Hercegovine. 30. Ustavni sud još treba da ispita da li je usvajanjem osporenih zakona došlo do narušavawa slobodnog prometa roba, usluga, kapitala i lica iz člana I/4 Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud još jednom naglašava da je ciq donošewa Zakona o sistemu indirektnog oporezivawa bio da se izvrši 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/05 Ponedjeljak, 1.8.2005. harmonizacija poreskog sistema u Bosni i Hercegovini. Harmonizacijom poreskog sistema bi počeo da se ostvaruje ustavni princip jedinstvenog tržišta, te izbjegavaju sve administrativne, tehničke i druge barijere u funkcionisanju tržišta. Parlamenat Federacije BiH je, usvajanjem osporenih zakona, izvršio izmjene u oblasti poreza koje spadaju u "indirektno oporezivanje". Izmjene u osporenim zakonima, koje je izvršio Parlamenat Federacije Bosne i Hercegovine, nisu izvršene u Republici Srpskoj, posebno u odnosu na oporezivanje usluga iz građevinske djelatnosti. Shodno tome, u ovakvoj situaciji evidentno je da postoje različite poreske osnove u Federaciji BiH i Republici Srpskoj u odnosu na oporezivanje građevinske djelatnosti, dok je Parlamenat Federacije BiH usvajanjem osporenog zakona u oblasti akciza smawio broj bezalkoholnih pića na koja se plaćaju posebni porezi - akcize, s tim što se naglašava da takva situacija već postoji u Republici Srpskoj (vidi Zakon o akcizama i porezu na promet "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 25/02, 30/02 i 60/03). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud naglašava da se uvođenjem bilo kakvih različitih poreskih osnova na teritoriji Bosne i Hercegovine sprečava neometano funkcionisanje jedinstvenog ekonomskog prostora, čime dolazi do povrede člana I/4 Ustava Bosne i Hercegovine. VIII - Zakqučak 31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zakqučuje da odredbe čl. 1 i 2 Zakona o izmjenama Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga, kao i odredbe čl. 1 i 2 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o posebnom porezu na bezalkoholna pića, nisu u skladu sa čl. I/4, III/3 b) i III/5 a) Ustava Bosne i Hercegovine. 32. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 63 st. 1 i 2 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 33. Na osnovu člana 78 stav 6 Poslovnika Ustavnog suda, privremena mjera, koju je Ustavni sud donio u ovom predmetu, ostaje na snazi sve dok Parlamenat Federacije BiH ne otkloni utvrđene nesaglasnosti. 34. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 77/03, rješavajući apelaciju Z. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2., člana 61. st. 1. i 3. i člana 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija David Feldman, prof., sudija Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija Constance Grenje, prof. dr., sudija na sjednici, održanoj 19. novembra 2004. godine, donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Z. B.. Utvrđuje se povreda člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukidaju se presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž1257/01 od 7. marta 2002 godine i Općinskog suda II Sarajevo broj P- 585/00 od 26. juna 2001. godine. Predmet se vraća Općinskom sudu u Sarajevu, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Općinskom sudu u Sarajevu da u roku od 90 dana od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama u skladu sa članom 75. stav 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Ponedjeljak, 1.8.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 47 – Strana 3921 stiče stanarsko pravo, ako nosilac prava raspolaganja ne Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim podnese tužbu za iseljenje u roku od osam godina od novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike bespravnog useljenja. Sud se pozvao na čl. 5. i 18.d) Zakona Srpske". o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, OBRAZLOŽENJE prema kojima nosiocu stanarskog prava koji u roku propisanom ovim zakonom ne podnese zahtjev za povrat I - Uvod stana nadležnom upravnom organu, nadležnom sudu, ili 1. Z. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg Komisiji za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica, zastupaju E. J. i S. N., advokatice iz Sarajeva, podnio je 4. prestaje stanarsko pravo, a ako privremeni korisnik nema juna 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercepravo na novi ugovor o korištenju stana, stan se stavlja pod govine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda upravu organa nadležnog za stambene poslove. Sud je Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu. Kantonalni utvrdio da R. G. nije podnijela zahtjev za povrat stana, pa je, sud) broj Gž-1257/01 od 7. marta 2002. godine i Općinskog u smislu citiranih odredbi Zakona o prestanku primjene suda II Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Zakona o napuštenim stanovima, imenovanoj prestalo P-585/00 od 26. juna 2001. godine. stanarsko pravo na spornom stranu i stan treba biti predat nadležnom organu za stambene poslove. II - Postupak pred Ustavnim sudom 11. Kantonalni sud je presudu broj Gž-1257/01 od 7. marta 2002. godine, kojom je apelantovu žalbu odbio i potvrdio 2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od prvostepenu presudu, ali ne iz razloga datih u prvostepenoj Kantonalnog suda i učesnika u postupku TP DC "Sarajevo" presudi, nego se pozvao na član 19. Zakona o stambenim d.d., 1. i 28. augusta 2003. godine, zatraženi su odgovori na odnosima, prema kojem "na istom stanu nosilac stanarskog apelaciju. prava može biti samo jedno lice" smatrajući da je nosilac 3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 22. augusta stanarskog prava na predmetnom stanu R. G. 2003. godine, a TP DC "Sarajevo" d.d. 10. oktobra 2003. godine. IV Relevantni propisi 4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i TP DC "Sarajevo" d.d. su, 28. 12. Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH", br. novembra 2003. godine, dostavljeni apelantu. 14/84, 17/87 i 36/89; "Službeni list Republike BiH", broj 2/93 i "Službene novine Federacije BiH", br. 11/98, 38/98, III - Činjenično stanje 12/99 i 19/99) Član 2. u relevantnom dijelu glasi: 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati "Građanin koji se uselio u stan u društvenom vlasništvu na na slijedeći način. osnovu akta koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan (u daljnjem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo 6. Apelant je uselio u stan u Sarajevu, ulica Žrtava fašizma broj da taj stan, pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom, 1/V, stan broj 23, površine 31 m2² (u daljnjem tekstu: sporni trajno i nesmetano koristi (u daljnjem tekstu: stanarsko stan) na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju, pravo). zaključenog sa nosiocem stanarskog prava R. G. 25. februara 1992. godine i ovjerenog u Osnovnom sudu I u Sarajevu pod (...) brojem R-160/92 od 26. februara 1992. godine. R. G. je, u Stanarsko pravo može prestati samo u slučajevima i na način kratkom roku nakon zaključenja navedenog ugovora, koji su predviđeni ovim zakonom. napustila Sarajevo i otišla u SR Njemačku. Od tada apelant (...). nije više bio u kontaktu sa njom. Član 6. 7. Sporni stan je, u smislu Zakona o prestanku primjene Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: Zakona o napuštenim stanovima, proglašen privremeno nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog napuštenim Rješenjem broj 14/5-372-493/92 i dodijeljen na domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i privremeno korištenje apelantu Rješenjem broj lica koja su prestala biti članovi tog domaćinstva a ostala su 14/5-372-382/96 od 25. aprila 1997. godine. Stupanjem na u istom stanu. snagu Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog stanovima 11. aprila 1998. godine, Rješenje broj prava, u smislu ovog zakona, smatraju se (...) i lica koja sa 14/5-372-382/96 od 25. aprila 1997. godine o dodjeli nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u spornog stana apelantu na privremeno korištenje, proglašeno istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su je ništavim. se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom 8. Apelant je nastavio koristiti sporni stan i prema obavještenju izdržavanju nosioca stanarskog prava. Uprave za stambena pitanja Ministarstva stambenih poslova Član 11. u relevantnom dijelu glasi: Kantona Sarajevo, broj 23-04-23-SI/04 od 18. oktobra 2004. Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u godine, nisu preduzimane upravne radnje radi deložiranja stan. apelanta iz spornog stana zbog toga što je apelant izvijestio taj organ da je podnio apelaciju Ustavnom sudu. Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu 9. Apelant je, 27. marta 2000. godine, podnio tužbu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim Općinskom sudu protiv vlasnika stana TP DC "Sarajevo" zakonom koji predstavlja pravosnažan osnov za useljenje u d.d.. Navedenom tužbom je predložio da sud, nakon stan. provedenog postupka, donese presudu kojom se ustanovljava da je apelant stekao pravo da trajno i nesmetano koristi stan Član 19. u relevantnom dijelu glasi: u Sarajevu, ulica Žrtava fašizma broj 1/V, stan broj 23 u Nosilac stanarskog prava na istom stanu može biti samo 2 površini od 31 m ²(garsonijera), te da je tuženi dužan jedno lice. apelantu priznati svojstvo nosioca stanarskog prava i izdati (...)" mu rješenje o dodjeli predmetnog stana na korištenje, u roku 13. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim od 15 dana od dana pravosnažnosti presude, a u protivnom, stanovima ("Službene novine Federacije BiH", br. 11/98, presuda će zamijeniti rješenje i ugovor o korištenju stana. 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 10. Presudom Općinskog suda broj P-585/00 od 26. juna 2001. 24/03 i 29/03) godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev. Sud je svoju "Član 2. u relevantnom dijelu glasi: odluku zasnovao na ocjeni da stan ima specijalni status, jer (...) Svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju zaključen je proglašen privremeno napuštenim 1. augusta 1992. u periodu između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine, u smislu tada važećeg Zakona o napuštenim godine prestaje da važi. U smislu ovog zakona osoba koja stanovima, pa je dodijeljen na privremeno korištenje živi u stanu na osnovu stanarskog prava koje prestaje prema apelantu, 25. aprila 1997. godine. Sud navodi da se u ovom članu će se smatrati privremenim korisnikom. konkretnom slučaju primjenjuje Zakon o prestanku primjene Privremeni korisnik iz prethodnog stava koji nema drugi Zakona o napuštenim stanovima kao lex specialis, u odnosu smještaj na raspolaganju, ima pravo na novi ugovor o na Zakon o stambenim odnosima, jer se ne može primijeniti korištenju tog stana ukoliko stanarsko pravo bivšeg Zakon o stambenim odnosima, koji u članu 30. predviđa "da korisnika prestaje prema članu 5. ovog zakona ili ukoliko je lice koje je bespravno uselilo u stan u društvenom vlasništvu, Broj 47 – Strana 3922 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 1.8.2005. nadležni organ u skladu sa ovim zakonom odbacio zahtjev lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu bivšeg stanara za povrat stana." apelant je primio 9. aprila 2002. godine, a apelaciju Ustavnom sudu podnio 4. juna 2002. godine, tj. u roku od 60 Član 5. u relevantnom dijelu glasi: dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika "Ako nosilac stanarskog prava u roku propisanom ovim Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članom ne podnese zahtjev za povrat stana nadležnom člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda. upravnom organu, nadležnom sudu ili Komisiji za imovinske 20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercezahtjeve izbjeglica i raseljenih lica (...), prestaje mu govine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika stanarsko pravo." Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna Član 13. apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. Nakon prestanka stanarskog prava na osnovu člana 5., kao i stanarskog prava za koji je zahtjev za povrat stana odbijen, VII - Meritum odbačen, odnosno povučen, davalac stana na korištenje može raspolagati stanom nakon isteka roka iz člana 18.d. 21. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da je tim ovog zakona do čijeg isteka su takvi stanovi pod upravom presudama povrijeđeno njegovo pravo na dom garantirano organa nadležnog za stambene poslove. članom 8. Evropske konvencije i pravo na mirno uživanje Vraćanje stanova pod upravom organa nadležnog za imovine iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku stambene poslove davaocu stana na korištenje nakon isteka konvenciju. roka iz člana 18.d. ovog zakona, uredit će se uputstvom Pravo na dom Federalnog ministarstva prostornog uređenja i okoliša. Svaka dodjela stana suprotno odredbi iz stava 1. ovog člana 22. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: i člana 18.d. ovog zakona ništava je. "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska Član 18.d. u relevantnom dijelu glasi: prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Stan iz člana 13. ovog zakona stavlja se pod upravu organa (...) nadležnog za stambene poslove i koristi u svrhu privremenog f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku". korištenja do izvršenja rješenja u roku od 90 dana od dana 23. Član 8. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: stupanja na snagu ovog zakona po svim zahtjevima "1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i podnesenim za povrat nekretnina, odnosno do izvršenja porodičnog života, doma i prepiske. rješenja po svim zahtjevima za povrat stanova u društvenom 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je vlasništvu podnesenim u skladu sa članom 5. ovog zakona. Po isteku ovog roka stan se u roku od šest mjeseci vraća takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to davaocu stana na korištenje u skladu sa članom 13. Ovaj neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu stav se primjenjuje na sve stanove, bez obzira da li su nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske proglašeni napuštenim ili ne." dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i V - Apelacija sloboda drugih." 24. Osnovni cilj člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana a) Navodi iz apelacije 8. Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih 14. Apelant se žali da sudovi Zakon o prestanku primjene miješanja vlasti u njihovo pravo na dom (vidi Odluku Zakona o napuštenim stanovima, a u vezi sa Zakonom o Evropskog suda za ljudska prava Kroon protiv Holandije, stambenim odnosima, nisu tumačili na način koji je u presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A broj 279-C, saglasnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom str. 56 stav 31). konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u 25. Da bi miješanje bilo opravdano, ono mora biti u "skladu sa daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da je zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem vlasnik stana, TP DC "Sarajevo" d.d., propustio da u člana 8. Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: a) zakonskom roku pokrene postupak deložacije, zbog čega je miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim izgubio pravo na stan jer se pasivno odnosio prema svojoj zakonom; b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno imovini duže od osam godina. Apelant tvrdi da su pobijanim dostupan, tako da pojedinac bude adekvatno upućen na presudama povrijeđena njegova prava na dom iz člana 8. okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet; i Evropske konvencije i pravo na mirno uživanje imovine iz c) zakon također mora biti formuliran sa odgovarajućom člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi, mutatis mutandis, b) Odgovor na apelaciju Odluku Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. maja 2001. 15. Kantonalni sud u Sarajevu u odgovoru na apelaciju navodi godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 33/01 da ostaje u cijelosti kod razloga datih u osporenoj presudi i i Odluku Evropskog suda za ljudska prava Sanday Times smatra da nisu povrijeđena apelantova prava. Predložio je da protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. se apelacija odbije kao neosnovana. godine serija A broj 30, str. 31., stav 49). 16. TP DC "Sarajevo" d.d. u odgovoru na apelaciju navodi da 26. U konkretnom predmetu Ustavni sud mora najprije utvrditi apelant od 1992. godine koristi tuđu imovinu bez pravne da li se stan o kojem je riječ može smatrati apelantovim osnove što predstavlja uzurpaciju tuđeg vlasništva. Apelant "domom" u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije i, je stanovao u stanu koji je proglašen napuštenim na osnovu ako je to slučaj, da li preduzete mjere (u konkretnom slučaju privremenog rješenja kojeg mu je izdao nadležni organ. donošenje sudskih presuda) predstavljaju "miješanje" u Ugovor o doživotnom izdržavanju, koji je apelant zaključio njegovo pravo na poštovanje doma i da li je to miješanje sa nosiocem stanarskog prava R. G., nije validan jer opravdano prema stavu 2. člana 8. Evropske konvencije. zajedničkog života između ugovornih strana nije ni bilo. 27. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska Predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana. prava koja pojašnjava da je "dom" pojedinca, u smislu člana 8. Evropske konvencije, mjesto koje on ili ona koristi kao VI - Dopustivost privatni dom, čak iako je takvo korištenje nezakonito, sve 17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, dok javnost nema pristup tom mjestu, izuzev za privatne Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima svrhe (vidi presudu Evropskog suda Buckley protiv koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. septembra 1996. spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. godine, Izvještaji 1996-IV, Aplikacija broj 20348/92; Loizidou protiv Turske, presuda od 18. decembra 1996. 18. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, godine, Izvještaji 1996-VI, aplikacija broj 15318/89; Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv Evropska komisija za ljudska prava Pentidis protiv Grčke, presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi izvještaj od 27. februara 1996. godine; aplikacija broj efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese 23238/94; Evropski sud za ljudska prava Pentidis protiv u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije Grčke odluka od 9. juna 1997, RJD 1997-III, broj 39). primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 28. Apelant živi u spornom stanu od useljenja na osnovu 19. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je ugovora o doživotnom izdržavanju, koji je sklopio sa presuda Kantonalnog suda broj Gž-1257/01 od 7. marta nosiocem stanarskog prava R. G. Apelant je od momenta 2002. godine protiv koje nema drugih efektivnih pravnih Ponedjeljak, 1.8.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 47 – Strana 3923 useljenja plaćao stanarinu na ime R. G., a nakon dobivanja Ostali navodi rješenja o dodjeli stana na privremeno korištenje na svoje 35. U svjetlu zaključaka u pogledu povreda člana II/3.f) Ustava ime, nastavio plaćati u svoje ime. Apelant je tu činjenicu Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, naveo u svojoj apelaciji, a nijedna od strana u postupku je Ustavni sud smatra da nije neophodno razmatrati ostale nije osporila. Činjenica da je apelant koristio navedeni stan apelantove navode. kao svoj dom bila je nesporna u postupku koji je vođen pred nadležnim sudovima. Dakle, apelant u spornom stanu VIII - Zaključak stanuje duže od deset godina, a prema obavještenju Uprave za stambena pitanja ministarstva Kantona Sarajevo i dalje se 36. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. i člana 64. stav 3. Poslovnika nalazi u tom stanu. U skladu sa navedenim, Ustavni sud Ustavnog suda, Ustavni sud je većinom glasova odlučio kao smatra da se sporni stan može smatrati apelantovim domom u dispozitivu ove odluke. u značenju člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 37. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke 8. Evropske konvencije. Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. 29. Dalje, Ustavni sud treba razmotriti da li je miješanje u Predsjednik apelantovo pravo na dom bilo u skladu sa zakonom, te da li Ustavnog suda je "neophodna mjera u demokratskom društvu" u vezi sa Bosne i Hercegovine jednim od ciljeva navedenih u stavu 2. člana 8. Evropske Mato Tadić, s. r. konvencije. 30. Prema pravnom shvatanju iz osporenih sudskih odluka, apelant nije obezbijedio pravnu poziciju za stjecanje Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u stanarskog prava na spornom stanu, prema pozitivnim predmetu broj U 77/03, rješavajući apelaciju Z. B., na temelju pravnim propisima, zbog čega nije udovoljeno apelantovom članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. tužbenom zahtjevu kojim je on tražio prijenos stanarskog alineja 2., članka 61. st. 1. i 3. i članka 64. stavka 3. Poslovnika prava. Ustavni sud primjećuje da sudovi, koji su odlučivali u Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi i prečišćeni tekst ovom slučaju, nisu obrazložili koji je bio cilj osporavanja ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: prava apelantu da nastavi koristiti sporni stan. Iz Mato Tadić, predsjednik obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je data samo Ćazim Sadiković, prof. dr., dopredsjednik pravna ocjena relevantnih odredaba Zakona o stambenim Tudor Pantiru, dopredsjednik odnosima i Zakona o prestanku primjene Zakona o Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik napuštenim stanovima, i da nisu razmatrani standardi i kriteriji iz člana 8. Evropske konvencije u odnosu na položaj Hatidža Hadžiosmanović, sutkinja apelanta i njegov status u vezi sa spornim stanom. David Feldman, prof., sudac Valerija Galić, sutkinja 31. Dakle, iako je miješanje u apelantovo pravo na dom imalo osnovu u zakonu, Ustavni sud mora razmotriti da li je Jovo Rosić, sudac lišavanje apelanta prava da nastavi koristiti sporni stan mjera Constance Grenje, prof. dr., sutkinja neophodna u demokratskom društvu, odnosno da li je na sjednici, održanoj 19. studenoga 2004. godine, donio postignuta neophodna ravnoteža između apelantovog interesa da nastavi koristiti sporni stan i predaje spornog ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 stana, prvo nadležnom organu uprave na raspolaganje, a Usvaja se apelacija Z. B.. potom vlasniku. Ustavni sud podsjeća da raniji nosilac Utvrđuje se povreda članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegostanarskog prava R. G. nije podnijela zahtjev za povrat stana. vine i članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i Također, Ustavni sud podsjeća da bi sporni stan prvo trebalo temeljnih sloboda. da se stavi na raspolaganje Upravi za stambena pitanja za Ukidaju se presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gžpotrebe alternativnog smještaja, jer je vraćanje stanova 1257/01 od 7. ožujka 2002 godine i Općinskog suda II Sarajevo vlasnicima zakonom odloženo do donošenja odgovarajućeg broj P- 585/00 od 26. lipnja 2001. godine. uputstva Federalnog ministarstva prostornog uređenja i Predmet se vraća Općinskom sudu u Sarajevu, koji je dužan okoliša. Slijedi da bi apelant, koji nema nikakav drugi po žurnom postupku donijeti novu odluku sukladno članku smještaj i koji je uz to ratni vojni invalid III grupe sa 90% II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 8. Europske invaliditeta, trebalo da napusti sporni stan koji mu konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. predstavlja "dom", a koji bi se onda samo privremeno Nalaže se Općinskom sudu u Sarajevu da u roku od 90 dana dodijelio nekom drugom licu kao alternativni smještaj. od dana dostave ove odluke izvijesti Ustavni sud Bosne i Herce32. Ustavni sud smatra ovu činjenicu osobito važnom, jer interes govine o poduzetim mjerama sukladno članku 75. stavak 5. vlasnika stana, u konkretnom slučaju, ne bi trebalo da Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. prevagne nad interesom apelanta. U ovakvim slučajevima Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim gdje dvije strane brane svoje ustavno pravo, njihova prava novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike dolaze u sukob, te oba mogu biti predmet miješanja, Srpske". neophodno je da se uzme u obzir proporcionalnost takvog miješanja. Prava i interes jedne strane se ne mogu razmatrati OBRAZLOŽENJE a da se ne obrati pažnja na posljedice koje može imati donesena odluka na prava druge strane. Stoga, Ustavni sud I - Uvod mora razmotriti intenzitet veze obje strane sa spornim 1. Z. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg stanom, te probleme koje bi bilo koja strana imala zbog zastupaju E. J. i S. N., odvjetnice iz Sarajeva, podnio je 4. odluke donesene u korist jedne od strana. lipnja 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Herce33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u govine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda konkretnom slučaju miješanje u apelantovo pravo na dom ne Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu. Kantonalni ispunjava kriterij opravdanosti i neophodnosti u sud) broj Gž-1257/01 od 7. ožujka 2002. godine i Općinskog demokratskom društvu, s obzirom da vlasnik stana ne može suda II Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj doći u posjed stana dok se ne donese odgovarajući propis. P-585/00 od 26. lipnja 2001. godine. Dakle, ne može se zaključiti da je u konkretnom slučaju interes vlasnika stana prioritetniji od interesa apelanta, II - Postupak pred Ustavnim sudom odnosno da je lišavanje prava apelanta da koristi sporni stan kao svoj dom "neophodna mjera u demokratskom društvu", 2. Na temelju članka 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, u skladu sa nekim od ciljeva iz člana 8. stav 2. Evropske od Kantonalnog suda i sudionika u postupku TP DC konvencije. "Sarajevo" d.d., 1. i 28. kolovoza 2003. godine, zatraženi su odgovori na apelaciju. 34. Stoga, Ustavni sud smatra da je osporenim presudama 3. Kantonalni je sud odgovor na apelaciju dostavio 22. prekršeno apelantovo pravo na poštivanje njegovog doma kolovoza 2003. godine, a TP DC "Sarajevo" d.d. 10. zagarantirano članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i listopada 2003. godine. članom 8. Evropske konvencije. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/05 Broj 47 – Strana 3924 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 1.8.2005. 4. Na temelju članka 25. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, smatrajući da je nositelj stanarskog prava na predmetnom odgovori Kantonalnog suda i TP DC "Sarajevo" d.d. su, 28. stanu R. G. studenoga 2003. godine, dostavljeni apelantu. IV - Relevantni propisi III - Činjenično stanje 12. Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH", br. 14/84, 17/87 i 36/89; "Službeni list Republike BiH", broj 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i 2/93 i "Službene novine Federacije BiH", br. 11/98, 38/98, dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati 12/99 i 19/99) na sljedeći način. Članak 2. u relevantnom dijelu glasi: 6. Apelant je uselio u stan u Sarajevu, ulica Žrtava fašizma broj "Građanin koji se uselio u stan u društvenom vlasništvu na 1/V, stan broj 23, površine 31 m2² (u daljnjem tekstu: sporni temelju akta koji predstavlja punovažnu osnovu za useljenje stan) na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju, u stan (u daljnjem tekstu: nositelj stanarskog prava) ima zaključenog sa nositeljem stanarskog prava R. G. 25. veljače pravo taj stan, pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom, 1992. godine i ovjerenog u Osnovnom sudu I u Sarajevu pod trajno i nesmetano koristiti (u daljnjem tekstu: stanarsko brojem R-160/92 od 26. veljače 1992. godine. R. G. je, u pravo). kratkom roku nakon zaključenja navedenog ugovora, (...) napustila Sarajevo i otišla u SR Njemačku. Od tada apelant Stanarsko pravo može prestati samo u slučajevima i na nije više bio u kontaktu sa njom. način koji su predviđeni ovim zakonom. 7. Prijeporni je stan, u smislu Zakona o prestanku primjene (...). Zakona o napuštenim stanovima, proglašen privremeno Članak 6. napuštenim Rješenjem broj 14/5-372-493/92 i dodijeljen na Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: privremeno korištenje apelantu Rješenjem broj nositelj stanarskog prava i članovi njegovog obiteljskog 14/5-372-382/96 od 25. travnja 1997. godine. Stupanjem na kućanstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i snagu Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim osobe koje su prestale biti članovi tog kućanstva a ostali su u stanovima 11. travnja 1998. godine, Rješenje broj istom stanu. 14/5-372-382/96 od 25. travnja 1997. godine o dodjeli Članovima obiteljskog kućanstva nositelja stanarskog prava, prijepornog stana apelantu na privremeno korištenje, u smislu ovog zakona, smatraju se (...) i osobe koje sa proglašeno je ništavim. nositeljem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u 8. Apelant je nastavio koristiti prijeporni stan i prema obavijesti istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su Uprave za stambena pitanja Ministarstva stambenih poslova se uselila u stan na temelju ugovora o doživotnom Kantona Sarajevo, broj 23-04-23-SI/04 od 18. listopada uzdržavanju nositelja stanarskog prava. 2004. godine, nisu poduzimane upravne radnje radi Članak 11. u relevantnom dijelu glasi: deložiranja apelanta iz prijepornog stana zbog toga što je Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u apelant izvijestio taj organ da je podnio apelaciju Ustavnom stan. sudu. Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na 9. Apelant je, 27. ožujka 2000. godine, podnio tužbu temelju ugovora o korištenju stana, zaključenog na temelju Općinskom sudu protiv vlasnika stana TP DC "Sarajevo" odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim d.d.. Navedenom je tužbom predložio da sud, nakon zakonom koji predstavlja pravomoćnu osnovu za useljenje u provedenog postupka, donese presudu kojom se ustanovljava stan. da je apelant stekao pravo da trajno i nesmetano koristi stan Članak 19. u relevantnom dijelu glasi: u Sarajevu, ulica Žrtava fašizma broj 1/V, stan broj 23 u Nositelj stanarskog prava na istom stanu može biti samo površini od 31 m2²(garsonijera), te da je tuženi dužan jedna osoba. apelantu priznati svojstvo nositelja stanarskog prava i izdati (...)" mu rješenje o dodjeli predmetnog stana na korištenje, u roku 13. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim od 15 dana od dana pravomoćnosti presude, a u protivnom, stanovima ("Službene novine Federacije BiH", br. 11/98, presuda će zamijeniti rješenje i ugovor o korištenju stana. 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 10. Presudom Općinskog suda broj P-585/00 od 26. lipnja 2001. 24/03 i 29/03) godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev. Sud je svoju "Članak 2. u relevantnom dijelu glasi: odluku utemeljio na ocjeni da stan ima specijalni status, jer (...) Svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju zaključen je proglašen privremeno napuštenim 1. kolovoza 1992. u razdoblju između 1. travnja 1992. godine i 7. veljače 1998. godine, u smislu tada važećeg Zakona o napuštenim godine prestaje važiti. U smislu ovog zakona osoba koja živi stanovima, pa je dodijeljen na privremeno korištenje u stanu na temelju stanarskog prava koje prestaje prema apelantu, 25. travnja 1997. godine. Sud navodi da se u ovom članku će se smatrati privremenim korisnikom. konkretnom slučaju primjenjuje Zakon o prestanku primjene Privremeni korisnik iz prethodnog stavka koji nema drugi Zakona o napuštenim stanovima kao lex specialis, u odnosu smještaj na raspolaganju, ima pravo na novi ugovor o na Zakon o stambenim odnosima, jer se ne može primijeniti korištenju tog stana ukoliko stanarsko pravo bivšeg Zakon o stambenim odnosima, koji u članku 30. predviđa korisnika prestaje prema članku 5. ovog zakona ili ukoliko je "da osoba koja je bespravno uselila u stan u društvenom nadležni organ sukladno ovom zakonu odbacio zahtjev vlasništvu, stiče stanarsko pravo, ako nositelj prava bivšeg stanara za povrat stana." raspolaganja ne podnese tužbu za iseljenje u roku od osam Članak 5. u relevantnom dijelu glasi: godina od bespravnog useljenja. Sud se pozvao na čl. 5. i "Ako nositelj stanarskog prava u roku propisanom ovim 18.d) Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim člankom ne podnese zahtjev za povrat stana nadležnom stanovima, prema kojima nositelju stanarskog prava koji u upravnom organu, nadležnom sudu ili Povjerenstvu za roku propisanom ovim zakonom ne podnese zahtjev za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih osoba (...), prestaje povrat stana nadležnom upravnom organu, nadležnom sudu, mu stanarsko pravo." ili Povjerenstvu za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih osoba, prestaje stanarsko pravo, a ako privremeni korisnik Članak 13. nema pravo na novi ugovor o korištenju stana, stan se stavlja Nakon prestanka stanarskog prava na temelju članka 5., kao pod upravu organa nadležnog za stambene poslove. Sud je i stanarskog prava za koji je zahtjev za povrat stana odbijen, ustvrdio da R. G. nije podnijela zahtjev za povrat stana, pa odbačen, odnosno povučen, davatelj stana na korištenje je, u smislu citiranih odredbi Zakona o prestanku primjene može raspolagati stanom nakon isteka roka iz članka 18.d. Zakona o napuštenim stanovima, imenovanoj prestalo ovog zakona do čijeg isteka su takvi stanovi pod upravom stanarsko pravo na prijepornom stranu i stan treba biti predat organa nadležnog za stambene poslove. nadležnom organu za stambene poslove. Vraćanje stanova pod upravom organa nadležnog za stambene poslove davatelju stana na korištenje nakon isteka 11. Kantonalni je sud presudu broj Gž-1257/01 od 7. ožujka roka iz članka 18.d. ovog zakona, uredit će se uputom 2002. godine, kojom je apelantov priziv odbio i potvrdio Federalnog ministarstva prostornog uređenja i okoliša. prvostupanjsku presudu, ali ne iz razloga datih u Svaka dodjela stana oprečno odredbi iz stavka 1. ovog prvostupanjskoj presudi, nego se pozvao na članak 19. članka i članka 18.d. ovog zakona ništava je. Zakona o stambenim odnosima, prema kojem "na istom Članak 18.d. u relevantnom dijelu glasi: stanu nositelj stanarskog prava može biti samo jedna osoba" Ponedjeljak, 1.8.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 47 – Strana 3925 Stan iz članka 13. ovog zakona stavlja se pod upravu organa "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska nadležnog za stambene poslove i koristi u svrhu privremenog prava i slobode iz ovog članka, stavak 2., što uključuje: korištenja do izvršenja rješenja u roku od 90 dana od dana (...) stupanja na snagu ovog zakona po svim zahtjevima (f) Pravo na privatni i obiteljski život, dom i dopisivanje". podnesenim za povrat nekretnina, odnosno do izvršenja 23. Članak 8. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: rješenja po svim zahtjevima za povrat stanova u društvenom "1. Svako ima pravo na štovanje svog privatnog i obiteljskog vlasništvu podnesenim sukladno članku 5. ovog zakona. Po života, doma i prepiske". isteku ovog roka stan se u roku od šest mjeseci vraća 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je davatelju stana na korištenje sukladno članku 13. Ovaj stav takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to se primjenjuje na sve stanove, bez obzira jesu li proglašeni napuštenim ili ne." neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, gospodarske V - Apelacija dobrobiti zemlje, sprječavanje nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda a) Navodi iz apelacije drugih." 14. Apelant se žali da sudovi Zakon o prestanku primjene 24. Osnovni cilj članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i Zakona o napuštenim stanovima, a u svezi Zakona o članka 8. Europske konvencije je zaštita pojedinaca od stambenim odnosima, nisu tumačili na način koji je u arbitrarnih miješanja vlasti u njihovo pravo na dom (vidi suglasnosti s Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom Odluku Europskog suda za ljudska prava Kroon protiv konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u Nizozemske, presuda od 27. listopada 1994. godine, serija A daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant ističe da je broj 279-C, str. 56 stavak 31). vlasnik stana, TP DC "Sarajevo" d.d., propustio u 25. Da bi miješanje bilo opravdano, ono mora biti "sukladno zakonskom roku pokrenuti postupak deložacije, zbog čega je zakonu". Ovaj uvjet zakonitosti se, sukladno značenju članka izgubio pravo na stan jer se pasivno odnosio prema svojoj 8. Europske konvencije, sastoji iz više elemenata: a) imovini dulje od osam godina. Apelant tvrdi da su pobijanim miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim presudama povrijeđena njegova prava na dom iz članka 8. zakonom; b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno Europske konvencije i pravo na mirno uživanje imovine iz dostupan, tako da pojedinac bude adekvatno upućen na članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet; i c) zakon također mora biti formuliran sa odgovarajućom b) Odgovor na apelaciju točnošću i razvidnošću da bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi, mutatis mutan15. Kantonalni sud u Sarajevu u odgovoru na apelaciju navodi dis, Odluku Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. maja 2001. da ostaje u cijelosti kod razloga datih u pobijanoj presudi i godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 33/01 smatra da nisu povrijeđena apelantova prava. Predložio je da i Odluku Europskog suda za ljudska prava Sanday Times se apelacija odbije kao neutemeljena. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. travnja 1979. 16. TP DC "Sarajevo" d.d. u odgovoru na apelaciju navodi da godine serija A broj 30, str. 31., stavak 49). apelant od 1992. godine koristi tuđu imovinu bez pravne 26. U konkretnom predmetu Ustavni sud mora najprije utvrditi osnove što predstavlja uzurpaciju tuđeg vlasništva. Apelant može li se stan o kojem je riječ smatrati apelantovim je stanovao u stanu koji je proglašen napuštenim na temelju "domom" u okviru značenja članka 8. Europske konvencije privremenog rješenja kojeg mu je izdao nadležni organ. i, ako je to slučaj, predstavljaju li poduzete mjere (u Ugovor o doživotnom uzdržavanju, koji je apelant zaključio konkretnom slučaju donošenje sudskih presuda) "miješanje" sa nositeljem stanarskog prava R. G., nije validan jer u njegovo pravo na poštovanje doma i je li to miješanje zajedničkog života između ugovornih strana nije ni bilo. opravdano prema stavku 2. članka 8. Europske konvencije. Predložio je da se apelacija odbije kao neutemeljena. 27. Ustavni sud podsjeća na praksu Europskog suda za ljudska prava koja pojašnjava da je "dom" pojedinca, u smislu VI - Dopustivost članka 8. Europske konvencije, mjesto koje on ili ona koristi 17. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, kao privatni dom, čak iako je takvo korištenje nezakonito, Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima sve dok javnost nema pristup tom mjestu, izuzev za privatne koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet svrhe (vidi presudu Europskog suda Buckley protiv spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. rujna 1996. godine, 18. Sukladno članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Izvješća 1996-IV, Aplikacija broj 20348/92; Loizidou protiv Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv Turske, presuda od 18. prosinca 1996. godine, Izvješća presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi 1996-VI, aplikacija broj 15318/89; Europsko povjerenstvo efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese za ljudska prava Pentidis protiv Grčke, izvješće od 27. u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije veljače 1996. godine; aplikacija broj 23238/94; Europski sud primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. za ljudska prava Pentidis protiv Grčke odluka od 9. lipnja 1997, RJD 1997-III, broj 39). 19. U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je 28. Apelant živi u prijepornom stanu od useljenja na temelju presuda Kantonalnog suda broj Gž-1257/01 od 7. ožujka ugovora o doživotnom uzdržavanju, koji je sklopio sa 2002. godine protiv koje nema drugih efektivnih pravnih nositeljicom stanarskog prava R. G. Apelant je od momenta lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, pobijanu je presudu useljenja plaćao stanarinu na ime R. G., a nakon dobivanja apelant primio 9. travnja 2002. godine, a apelaciju Ustavnom rješenja o dodjeli stana na privremeno korištenje na svoje sudu podnio 4. lipnja 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, ime, nastavio plaćati u svoje ime. Apelant je tu činjenicu kako je propisano člankom 15. stavak 3. Poslovnika naveo u svojoj apelaciji, a nijedna od strana u postupku je Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz nije pobijala. Činjenica da je apelant koristio navedeni stan članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda. kao svoj dom bila je neprijeporna u postupku koji je vođen 20. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Herpred nadležnim sudovima. Dakle, apelant u prijepornom cegovine, članka 15. stavak 3. i članka 16. stavak 2. stanu stanuje dulje od deset godina, a prema obavijesti Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da Uprave za stambena pitanja ministarstva Kantona Sarajevo i predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. dalje se nalazi u tom stanu. Sukladno navedenom, Ustavni sud smatra da se prijeporni stan može smatrati apelantovim VII - Meritum domom u značenju članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovi21. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da je tim ne i članka 8. Europske konvencije. presudama povrijeđeno njegovo pravo na dom garantirano 29. Dalje, Ustavni sud treba razmotriti je li miješanje u člankom 8. Europske konvencije i pravo na mirno uživanje apelantovo pravo na dom bilo sukladno zakonu, te je li imovine iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku "nužna mjera u demokratskom društvu" u svezi jednog od konvenciju. ciljeva navedenih u stavku 2. članka 8. Europske konvencije. 30. Prema pravnom shvaćanju iz pobijanih sudskih odluka, Pravo na dom apelant nije osigurao pravnu poziciju za stjecanje stanarskog 22. Članak II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: prava na prijepornom stanu, prema pozitivnim pravnim Broj 47 – Strana 3926 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 1.8.2005. VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana propisima, zbog čega nije udovoljeno apelantovom 61 st. 1 i 3 i člana 64 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hertužbenom zahtjevu kojim je on tražio prijenos stanarskog cegovine - Novi i prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", prava. Ustavni sud primjećuje da sudovi, koji su odlučivali u broj 2/04), u sastavu: ovom slučaju, nisu obrazložili koji je bio cilj pobijanja prava Mato Tadić, predsjednik apelantu da nastavi koristiti prijeporni stan. Iz obrazloženja Ćazim Sadiković, prof. dr, potpredsjednik pobijanih presuda proizlazi da je data samo pravna ocjena relevantnih odredaba Zakona o stambenim odnosima i Tudor Pantiru, potpredsjednik Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim Miodrag Simović, prof. dr, potpredsjednik stanovima, i da nisu razmatrani standardi i kriteriji iz članka Hatixa Haxiosmanović, sudija 8. Europske konvencije u odnosu na položaj apelanta i David Feldman, prof., sudija njegov status u svezi prijepornog stana. Valerija Galić, sudija 31. Dakle, iako je miješanje u apelantovo pravo na dom imalo Jovo Rosić, sudija osnovu u zakonu, Ustavni sud mora razmotriti je li lišavanje Constance Grenje, prof. dr, sudija apelanta prava da nastavi koristiti prijeporni stan mjera na sjednici, održanoj 19. novembra 2004. godine, donio je nužna u demokratskom društvu, odnosno je li postignuta nužna ravnoteža između apelantovog interesa da nastavi ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 koristiti prijeporni stan i predaje prijepornog stana, prvo Usvaja se apelacija Z. B.. nadležnom organu uprave na raspolaganje, a potom vlasniku. Ustavni sud podsjeća da raniji nositelj stanarskog Utvrđuje se povreda člana II/3 f) Ustava Bosne i Hercegovine i prava R. G. nije podnijela zahtjev za povrat stana. Također, člana 8 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih Ustavni sud podsjeća da bi prijeporni stan prvo trebalo sloboda. staviti na raspolaganje Upravi za stambena pitanja za potrebe Ukidaju se presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gžalternativnog smještaja, jer je vraćanje stanova vlasnicima 1257/01 od 7. marta 2002 godine i Opštinskog suda II Sarajevo broj zakonom odloženo do donošenja odgovarajuće upute P- 585/00 od 26. juna 2001. godine. Federalnog ministarstva prostornog uređenja i okoliša. Predmet se vraća Opštinskom sudu u Sarajevu, koji je dužan da Slijedi da bi apelant, koji nema nikakav drugi smještaj i koji po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3 f) je uz to ratni vojni invalid III grupe sa 90% invaliditeta, Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8 Evropske konvencije za trebao napustiti prijeporni stan koji mu predstavlja "dom", a zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. koji bi se onda samo privremeno dodijelio nekoj drugoj Nalaže se Opštinskom sudu u Sarajevu da u roku od 90 dana od osobi kao alternativni smještaj. dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Herce32. Ustavni sud smatra ovu činjenicu osobito važnom, jer interes govine o preduzetim mjerama u skladu sa članom 75 stav 5 vlasnika stana, u konkretnom slučaju, ne bi trebao Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. prevagnuti nad interesom apelanta. U ovakvim slučajevima Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim gdje dvije strane brane svoje ustavno pravo, njihova prava novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike dolaze u sukob, te oba mogu biti predmetom miješanja, Srpske". nužno je uzeti u obzir proporcionalnost takvog miješanja. OBRAZLOŽEWE Prava i interes jedne strane se ne mogu razmatrati a da se ne obrati pažnja na posljedice koje može imati donesena odluka I - Uvod na prava druge strane. Stoga, Ustavni sud mora razmotriti intenzitet veze obje strane sa prijepornim stanom, te 1. Z. B. (u daqnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kog zastupaju E. J. probleme koje bi bilo koja strana imala zbog odluke i S. N., advokati iz Sarajeva, podnio je 4. juna 2002. godine donesene u korist jedne od strana. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u 33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u Sarajevu (u daqnjem tekstu. Kantonalni sud) broj Gž-1257/01 od konkretnom slučaju miješanje u apelantovo pravo na dom ne 7. marta 2002. godine i Opštinskog suda II Sarajevo (u daqnjem ispunjava kriterij opravdanosti i nužnosti u demokratskom tekstu: Opštinski sud) broj P-585/00 od 26. juna 2001. godine. društvu, obzirom da vlasnik stana ne može doći u posjed stana dok se ne donese odgovarajući propis. Dakle, ne može II - Postupak pred Ustavnim sudom se zaključiti da je u konkretnom slučaju interes vlasnika stana prioritetniji od interesa apelanta, odnosno da je 2. Na osnovu člana 21 st. 1 i 2 Poslovnika Ustavnog suda, od lišavanje prava apelanta da koristi prijeporni stan kao svoj Kantonalnog suda i učesnika u postupku TP DC "Sarajevo" d.d., dom "nužna mjera u demokratskom društvu", sukladno 1 i 28 avgusta 2003. godine, zatraženi su odgovori na apelaciju. nekim od ciljeva iz članka 8. stavak 2. Europske konvencije. 3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 22. avgusta 34. Stoga, Ustavni sud smatra da je pobijanim presudama 2003. godine, a TP DC "Sarajevo" d.d 10. oktobra 2003. godine. prekršeno apelantovo pravo na poštivanje njegovog doma 4. Na osnovu člana 25 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda, odgovori zagarantirano člankom II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i Kantonalnog suda i TP DC "Sarajevo" d.d su, 28. novembra 2003. člankom 8. Europske konvencije. godine, dostavljeni apelantu. Ostali navodi 35. U svjetlu zaključaka glede povreda članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nije nužno razmatrati ostale apelantove navode. VIII - Zaključak 36. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. i članka 64. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud većinom glasova odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 37. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 77/03, rješavajući apelaciju Z. B., na osnovu člana 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/05 III - Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Apelant je uselio u stan u Sarajevu, ulica Žrtava fašizma broj 1/V, stan broj 23, površine 31 m² (u daqnjem tekstu: sporni stan) na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju, zakqučenog sa nosiocem stanarskog prava R. G. 25. februara 1992. godine i ovjerenog u Osnovnom sudu I u Sarajevu pod brojem R-160/92 od 26. februara 1992. godine. R. G. je, u kratkom roku nakon što je zakqučen navedeni ugovor, napustila Sarajevo i otišla u SR Wemačku. Od tada apelant nije više bio u kontaktu sa wom. 7. Sporni stan je, u smislu Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, proglašen privremeno napuštenim Rješenjem broj 14/5-372-493/92 i dodijeljen na privremeno korišćenje apelantu Rješenjem broj 14/5-372-382/96 od 25. aprila 1997. godine. Stupanjem na snagu Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima 11. aprila 1998. godine, Rješenje broj 14/5-372-382/96 od 25. aprila 1997. godine o dodjeli spornog stana apelantu na privremeno korišćenje, proglašeno je ništavnim. Ponedjeljak, 1.8.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 8. Apelant je nastavio da koristi sporni stan i shodno obavještenju Uprave za stambena pitawa Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo, broj 23-04-23-SI/04 od 18. oktobra 2004. godine, nisu preduzimane upravne radnje radi deložirawa apelanta iz spornog stana zbog toga što je apelant obavijestio taj organ da je podnio apelaciju Ustavnom sudu. 9. Apelant je, 27. marta 2000. godine, podnio tužbu Opštinskom sudu protiv vlasnika stana TP DC "Sarajevo" d.d.. Navedenom tužbom je predložio da sud, nakon provedenog postupka, donese presudu kojom se ustanovljava da je apelant stekao pravo da trajno i nesmetano koristi stan u Sarajevu, ulica Žrtava fašizma broj 1/V, stan broj 23 u površini od 31 m² (garsonjera), te da je tuženi dužan da apelantu prizna svojstvo nosioca stanarskog prava i da mu izda rješenje o dodjeli predmetnog stana na korišćenje, u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude, a u protivnom, presuda će zamijeniti rješenje i ugovor o korišćenju stana. 10. Presudom Opštinskog suda broj P-585/00 od 26. juna 2001. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev. Sud je svoju odluku zasnovao na ocjeni da stan ima specijalni status, jer je proglašen privremeno napuštenim 1. avgusta 1992. godine, u smislu tada važećeg Zakona o napuštenim stanovima, pa je dodijeljen na privremeno korišćenje apelantu, 25. aprila 1997. godine. Sud navodi da se u konkretnom slučaju primjenjuje Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima kao lex specialis, u odnosu na Zakon o stambenim odnosima, jer ne može da se primijeni Zakon o stambenim odnosima, koji u članu 30 predviđa "da lice koje je bespravno uselilo u stan u društvenoj svojini, stiče stanarsko pravo, ako nosilac prava raspolagawa ne podnese tužbu za iseljenje u roku od osam godina od bespravnog useljewa. Sud se pozvao na čl. 5 i 18.d) Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, shodno kojima nosiocu stanarskog prava koji u roku propisanom ovim zakonom ne podnese zahtjev za povrat stana nadležnom upravnom organu, nadležnom sudu, ili Komisiji za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica, prestaje stanarsko pravo, a ako privremeni korisnik nema pravo na novi ugovor o korišćenju stana, stan se stavlja pod upravu organa nadležnog za stambene poslove. Sud je utvrdio da R. G. nije podnijela zahtjev za povrat stana, pa je, u smislu citiranih odredbi Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, imenovanoj prestalo stanarsko pravo na spornom stranu i stan treba da bude predat nadležnom organu za stambene poslove. 11. Kantonalni sud je presudu broj Gž-1257/01 od 7. marta 2002. godine, kojom je apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu, ali ne iz razloga datih u prvostepenoj presudi, nego se pozvao na član 19 Zakona o stambenim odnosima, shodno kom "na istom stanu nosilac stanarskog prava može da bude samo jedno lice" smatrajući da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu R. G. IV - Relevantni propisi 12. Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH", br. 14/84, 17/87 i 36/89; "Službeni list Republike BiH", broj 2/93 i "Službene novine Federacije BiH", br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) Član 2 u relevantnom dijelu glasi: "Građanin koji se uselio u stan u društvenoj svojini na osnovu akta koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan (u daqnjem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo da taj stan, pod uslovima koji su propisani ovim zakonom, trajno i nesmetano koristi (u daqnjem tekstu: stanarsko pravo). (...) Stanarsko pravo može da prestane samo u slučajevima i na način koji su predviđeni ovim zakonom. (...). Član 6 Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s wim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi tog domaćinstva a ostali su u istom stanu. Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se (...) i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava. Član 11 u relevantnom dijelu glasi: Broj 47 – Strana 3927 Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljewa u stan. Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korišćenju stana, zakqučenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja pravosnažan osnov za useljenje u stan. Član 19 u relevantnom dijelu glasi: Nosilac stanarskog prava na istom stanu može da bude samo jedno lice. (...)" 13. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH", br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03) "Član 2 u relevantnom dijelu glasi: (...) Svako stanarsko pravo ili ugovor o korišćenju zakqučen u periodu između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine prestaje da važi. U smislu ovog zakona lice koje živi u stanu na osnovu stanarskog prava koje prestaje shodno ovom članu će se smatrati privremenim korisnikom. Privremeni korisnik iz prethodnog stava koji nema drugi smještaj na raspolaganju, ima pravo na novi ugovor o korišćenju tog stana ukoliko stanarsko pravo bivšeg korisnika prestaje shodno članu 5 ovog zakona ili ukoliko je nadležni organ u skladu sa ovim zakonom odbacio zahtjev bivšeg stanara za povrat stana." Član 5 u relevantnom dijelu glasi: "Ako nosilac stanarskog prava u roku propisanom ovim članom ne podnese zahtjev za povrat stana nadležnom upravnom organu, nadležnom sudu ili Komisiji za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica (...), prestaje mu stanarsko pravo." Član 13 Nakon prestanka stanarskog prava na osnovu člana 5, kao i stanarskog prava za koji je zahtjev za povrat stana odbijen, odbačen, odnosno povučen, davalac stana na korišćenje može da raspolaže stanom nakon isteka roka iz člana 18.d. ovog zakona do čijeg isteka su takvi stanovi pod upravom organa nadležnog za stambene poslove. Vraćanje stanova pod upravom organa nadležnog za stambene poslove davaocu stana na korišćenje nakon isteka roka iz člana 18.d. ovog zakona, urediće se uputstvom Federalnog ministarstva prostornog uređewa i okoliša. Svaka dodjela stana suprotno odredbi iz stava 1 ovog člana i člana 18.d. ovog zakona ništavna je. Član 18.d. u relevantnom dijelu glasi: Stan iz člana 13 ovog zakona stavlja se pod upravu organa nadležnog za stambene poslove i koristi u svrhu privremenog korišćewa do izvršewa rješewa u roku od 90 dana od dana stupawa na snagu ovog zakona po svim zahtjevima podnesenim za povrat nekretnina, odnosno do izvršewa rješewa po svim zahtjevima za povrat stanova u društvenom vlasništvu podnesenim u skladu sa članom 5 ovog zakona. Po isteku ovog roka stan se u roku od šest mjeseci vraća davaocu stana na korišćenje u skladu sa članom 13. Ovaj stav se primjenjuje na sve stanove, bez obzira da li su proglašeni napuštenim ili ne." V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 14. Apelant se žali da sudovi Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, a u vezi sa Zakonom o stambenim odnosima, nisu tumačili na način koji je u saglasnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da je vlasnik stana, TP DC "Sarajevo" d.d., propustio da u zakonskom roku pokrene postupak deložacije, zbog čega je izgubio pravo na stan jer se pasivno odnosio prema svojoj imovini duže od osam godina. Apelant tvrdi da su osporavanim presudama povrijeđena njegova prava na dom iz člana 8 Evropske konvencije i pravo na mirno uživanje imovine iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. b) Odgovor na apelaciju 15. Kantonalni sud u Sarajevu u odgovoru na apelaciju navodi da ostaje u cijelosti kod razloga datih u osporenoj presudi i smatra da nisu povrijeđena apelantova prava. Predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana. 16. TP DC "Sarajevo" d.d. u odgovoru na apelaciju navodi da apelant od 1992. godine koristi tuđu imovinu bez pravne Broj 47 – Strana 3928 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH osnove što predstavlja uzurpaciju tuđe svojine. Apelant je stanovao u stanu koji je proglašen napuštenim na osnovu privremenog rješewa kog mu je izdao nadležni organ. Ugovor o doživotnom izdržavanju, koji je apelant zakqučio sa nosiocem stanarskog prava R. G., nije validan jer zajedničkog života između ugovornih strana nije ni bilo. Predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana. VI - Dopustivost 17. U skladu sa članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 18. U skladu sa članom 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se wome osporava iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 19. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je presuda Kantonalnog suda broj Gž-1257/01 od 7. marta 2002. godine protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 9. aprila 2002. godine, a apelaciju Ustavnom sudu podnio 4. juna 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda. 20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15 stav 3 i člana 16 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII - Meritum 21. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na dom garantovano članom 8 Evropske konvencije i pravo na mirno uživanje imovine iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na dom 22. Član II/3 f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku". 23. Član 8 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavawa nereda ili sprečavawa zločina, zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih." 24. Osnovni ciq člana II/3 f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješawa vlasti u wihovo pravo na dom (vidi Odluku Evropskog suda za qudska prava Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A broj 279-C, str. 56 stav 31). 25. Da bi miješanje bilo opravdano, ono mora da bude u "skladu sa zakonom". Ovaj uslov zakonitosti se, u skladu sa značenjem člana 8 Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: a) miješanje mora da bude zasnovano domaćim ili međunarodnim zakonom; b) zakon o kom je riječ mora da bude primjereno dostupan, tako da pojedinac bude adekvatno upućen na okolnosti zakona koje mogu da se primijene na dati predmet; i c) zakon takođe mora da bude formulisan sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi, mutatis mutandis, Odluku Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 33/01 i Odluku Evropskog suda za qudska prava Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine serija A broj 30, str. 31, stav 49). 26. U konkretnom predmetu Ustavni sud mora najprije da utvrdi da li stan o kom je riječ može da se smatra apelantovim "domom" u okviru značewa člana 8 Evropske konvencije i, ako je to slučaj, da li preduzete mjere (u konkretnom slučaju donošenje sudskih Ponedjeljak, 1.8.2005. presuda) predstavljaju "miješanje" u njegovo pravo na poštovanje doma i da li je to miješanje opravdano prema stavu 2 člana 8 Evropske konvencije. 27. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za qudska prava koja pojašwava da je "dom" pojedinca, u smislu člana 8 Evropske konvencije, mjesto koje on ili ona koristi kao privatni dom, čak iako je takvo korišćenje nezakonito, sve dok javnost nema pristup tom mjestu, izuzev za privatne svrhe (vidi presudu Evropskog suda Buckley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. septembra 1996. godine, Izvještaji 1996-IV, Aplikacija broj 20348/92; Loizidou protiv Turske, presuda od 18. decembra 1996. godine, Izvještaji 1996-VI, aplikacija broj 15318/89; Evropska komisija za qudska prava Pentidis protiv Grčke, izvještaj od 27. februara 1996. godine; aplikacija broj 23238/94; Evropski sud za qudska prava Pentidis protiv Grčke odluka od 9. juna 1997, RJD 1997-III, broj 39). 28. Apelant živi u spornom stanu od useljewa na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju, koji je sklopio sa nosiocem stanarskog prava R. G. Apelant je od momenta useljewa plaćao stanarinu na ime R. G., a nakon dobivawa rješewa o dodjeli stana na privremeno korišćenje na svoje ime, nastavio da plaća u svoje ime. Apelant je tu činjenicu naveo u svojoj apelaciji, a nijedna od strana u postupku je nije osporila. Činjenica da je apelant koristio navedeni stan kao svoj dom bila je nesporna u postupku koji je vođen pred nadležnim sudovima. Dakle, apelant u spornom stanu stanuje duže od deset godina, a prema obavještenju Uprave za stambena pitawa ministarstva Kantona Sarajevo i dalje se nalazi u tom stanu. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da sporni stan može da se smatra apelantovim domom u značenju člana II/3 f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. 29. Dalje, Ustavni sud treba da razmotri da li je miješanje u apelantovo pravo na dom bilo u skladu sa zakonom, te da li je "neophodna mjera u demokratskom društvu" u vezi sa jednim od ciljeva navedenih u stavu 2 člana 8 Evropske konvencije. 30. Shodno pravnom shvatanju iz osporenih sudskih odluka, apelant nije obezbijedio pravnu poziciju za sticanje stanarskog prava na spornom stanu, shodno pozitivnim pravnim propisima, zbog čega nije udovoljeno apelantovom tužbenom zahtjevu kojim je on tražio prijenos stanarskog prava. Ustavni sud primjećuje da sudovi, koji su odlučivali u ovom slučaju, nisu obrazložili koji je bio ciq osporavawa prava apelantu da nastavi da koristi sporni stan. Iz obrazložewa osporenih presuda proizlazi da je data samo pravna ocjena relevantnih odredbi Zakona o stambenim odnosima i Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, i da nisu razmatrani standardi i kriterijumi iz člana 8 Evropske konvencije u odnosu na položaj apelanta i njegov status u vezi sa spornim stanom. 31. Dakle, iako je miješanje u apelantovo pravo na dom imalo osnovu u zakonu, Ustavni sud mora da razmotri da li je lišavanje apelanta prava da nastavi da koristi sporni stan mjera neophodna u demokratskom društvu, odnosno da li je postignuta neophodna ravnoteža između apelantovog interesa da nastavi da koristi sporni stan i predaje spornog stana, prvo nadležnom organu uprave na raspolaganje, a potom vlasniku. Ustavni sud podsjeća da raniji nosilac stanarskog prava R. G. nije podnijela zahtjev za povrat stana. Takođe, Ustavni sud podsjeća da bi sporni stan prvo trebalo da se stavi na raspolaganje Upravi za stambena pitawa za potrebe alternativnog smještaja, jer je vraćanje stanova vlasnicima zakonom odloženo dok se ne donese odgovarajuće uputstvo Federalnog ministarstva prostornog uredjdjewa i okoline. Slijedi da bi apelant, koji nema nikakav drugi smještaj i koji je uz to ratni vojni invalid III grupe sa 90% invaliditeta, trebalo da napusti sporni stan koji mu predstavlja "dom", a koji bi se onda samo privremeno dodijelio nekom drugom licu kao alternativni smještaj. 32. Ustavni sud smatra ovu činjenicu posebno važnom, jer interes vlasnika stana, u konkretnom slučaju, ne bi trebalo da prevagne nad interesom apelanta. U ovakvim slučajevima gdje dvije strane brane svoje ustavno pravo, wihova prava dolaze u sukob, te oba mogu da budu predmet miješawa, neophodno je da se uzme u obzir proporcionalnost takvog miješawa. Prava i interes jedne strane ne mogu da se razmatraju a da se ne obrati pažwa na posljedice koje može da ima donesena odluka na prava druge strane. Stoga, Ustavni sud mora da razmotri intenzitet veze obje strane sa spornim stanom, te probleme koje bi bilo koja strana imala zbog odluke donesene u korist jedne od strana. 33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju miješanje u apelantovo pravo na dom ne ispuwava kriterijum opravdanosti i neophodnosti u demokratskom Ponedjeljak, 1.8.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 47 – Strana 3929 III - Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Rješenjem 09.I402.16-4 br. P-103/01-MI/VJ, od 14. marta 2002. godine, Ministarstvo finansija Federacije Bosne i Hercegovine, Carinska uprava Sarajevo, Carinarnica Bihać (u daljnjem tekstu: prvostepeni prekršajni organ), na osnovu člana 50. stav 2. Zakona o prekršajima kojima se povrjeđuju federalni propisi ("Službene novine Federacije BiH", br. 9/96 i 29/00), je proglasilo apelanticu krivom za prekršaj iz Ostali navodi člana 20. u vezi sa članom 5. stav 1. tačka 3. Zakona o carinskim prekršajima ("Službene novine Federacije BiH", 35. U svjetlu zakqučaka u pogledu povreda člana II/3 f) Ustava broj 46/00). Član 5. stav 1. tačka 3. ovog zakona predviđa Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, Ustavni izricanje novčane kazne za lica koja ne prijave robu prilikom sud smatra da nije neophodno da razmatra ostale apelantove prelaska granice. Na osnovu člana 20. istog Zakona, kazna navode. za prekršioca iz prethodne odredbe će se izreći svakom licu koje je bilo ili trebalo biti upoznato da je prekršaj, između VIII - Zakqučak ostalog, počinjen onom robom koja je primljena kao poklon. 7. Prvostepeni prekršajni organ je utvrdio da je apelantica 36. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 i člana 64 stav 3 Poslovnika 1999. godine od M. B. primila na poklon automobil Ustavnog suda, Ustavni sud je većinom glasova odlučio kao u ZASTAVA YUGO 45 A, godina proizvodnje 1986., za koji dispozitivu ove odluke. je znala da nije prijavljen na carini i za koji carina nije 37. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke plaćena. Apelantica je zadržala automobil i registrirala ga na Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. svoje ime u odjelu za registraciju automobila pri PU Cazin. Apelantici je izrečena novčana kazna od 90 KM i bila je Predsjednik obavezana da uplati iznos od 556 KM na osnovu vrijednosti Ustavnog suda vozila. Bosne i Hercegovine 8. Apelantica je protiv prvostepenog rješenja podnijela žalbu Mato Tadić, s. r. Federalnom vijeću za prekršaje sa sjedištem u Sarajevu. U svojoj žalbi apelantica je navela da je prvostepeno rješenje nepotpuno i da je proturječno samom sebi, te da ne sadrži Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u obrazloženje o odlučnim činjenicama. Apelantica je tvrdila predmetu broj U 106/03, rješavajući apelaciju I. D., na osnovu da se Zakon o carinskim prekršajima nije mogao primijeniti člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka s obzirom da je prekršaj, kako je to ustanovio prvostepeni 2. i člana 61. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i prekršajni organ, počinjen 1999. godine, dok je taj Zakon Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj usvojen tek u novembru 2000. godine. Osim toga, apelantica 2/04), u sastavu: je smatrala da su pogrešno primijenjene relevantne odredbe Mato Tadić, predsjednik Zakona u odnosu na predmetnu materiju, s obzirom da Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik rješenje nije sadržalo činjenice na osnovu kojih bi se te Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik odredbe mogle primijeniti. Apelantica se u svojoj žalbi Hatidža Hadžiosmanović, sudija pozvala i na Ustav Bosne i Hercegovine. Jovo Rosić, sudija 9. Vijeće je donijelo Rješenje broj Pž.541/02 od 9. aprila 2002. na sjednici, održanoj 27. oktobra 2004. godine, donio je godine, kojim je odbilo apelantičinu žalbu i potvrdilo prvostepeno rješenje. Ovaj organ došao je do zaključka da je 1 prvostepeni prekršajni organ pravilno i potpuno utvrdio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU činjenično stanje i okrivljenu pravilno proglasio Usvaja se apelacija I. D. iz Cazina. odgovornom i kaznio za učinjeni prekršaj, te pravilno Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegoviodlučio o primjeni propisa o visini kazne. ne i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. IV - Relevantni propisi Ova odluka dostavlja se Vladi Federacije Bosne i Hercegovi10. Zakon o carinskim prekršajima ("Službene novine ne da bi se osigurala ustavna prava u skladu sa ovom odlukom. Federacije BiH", broj 46/00) Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim "Član 3. novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Za prekršaj se ne odgovara ako prije nego što je učinjen nije Srpske". bio predviđen federalnim propisom kao prekršaj, niti se OBRAZLOŽENJE može izreći kazna ili druga sankcija koja nije bila unaprijed propisana. I - Uvod Ako je poslije učinjenog prekršaja izmijenjen federalni propis o prekršaju, primijenit će se propis koji je blaži za 1. I - D. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Cazina podnijela je, učinioca. 25. jula 2002. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i HerČlan 5. stav 1. tačka 3. cegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Novčanom kaznom od jednostrukog do osmerostrukog Vijeća za prekršaje Federacije Bosne i Hercegovine broj Pž. iznosa uskraćene carine ili do dvostrukog iznosa vrijednosti 541/02 od 9. aprila 2002. godine. robe, ako roba ne podliježe plaćanju carine ili se na robu ne plaća carina, kaznit će se za prekršaj pravno lice:Š...Ć II - Postupak pred Ustavnim sudom 3. ako carinarnici ne prijavi robu koju prenosi preko 2. Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od carinske linije (član 33. Zakona). Federalnog vijeća za prekršaje zatraženo je 30. septembra Član 20., u relevantnom dijelu, glasi: 2003. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Pravno lice ili Š...Ć i fizičko lice koje robu kupi, proda, 3. Federalno vijeća za prekršaje je 8. decembra 2003. godine proturi, primi na poklon, prikrije, primi na čuvanje, dostavilo odgovor. upotrijebi ili primi na držanje po ma kojoj osnovi, za koju zna ili je moglo znati da je njome izvršen prekršaj iz Š...Ć 4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, člana 5. stav 1. tač. 1., 2., 3 Š...Ć, kaznit će se istom kaznom odgovor Federalnog vijeća za prekršaje je upućen apelantici propisanom za izvršioca. 4. juna 2004. godine, ali joj nije dostavljen. Apelantica nije bila na navedenoj adresi. Član 22. stav 3. društvu, s obzirom da vlasnik stana ne može da dođe u posjed stana dok se ne donese odgovarajući propis. Dakle, ne može da se zakquči da je u konkretnom slučaju interes vlasnika stana prioritetniji od interesa apelanta, odnosno da je lišavanje prava apelanta da koristi sporni stan kao svoj dom "neophodna mjera u demokratskom društvu", u skladu sa nekim od ciljeva iz člana 8 stav 2 Evropske konvencije. 34. Stoga, Ustavni sud smatra da je osporenim presudama prekršeno apelantovo pravo na poštovanje njegovog doma zagarantovano članom II/3 f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8 Evropske konvencije. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/05 Broj 47 – Strana 3930 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 1.8.2005. Ako se roba ne pronađe, od učinioca prekršaja naplatit će se ne može biti predmetom carinjenja. Nadalje, apelantica tvrdi njena vrijednost, koja prema odredbama Zakona predstavlja da država ima mogućnost kontroliranja vlasništva u skladu carinsku osnovicu i provest će se postupak naplate carine i sa članom 1. stav 2. Protokola broj 1 uz Evropsku drugih uvoznih dažbina u smislu tog zakona." konvenciju kako bi nadzirala plaćanje poreza i ostalih izdataka. Usprkos tome, apelantičin automobil ne može biti 11. Zakon o prekršajima kojima se povređuju federalni predmetom takve kontrole, jer njezin automobil nije uvezen propisi ("Službene novine Federacije BiH", br. 9/96 i u Bosnu i Hercegovinu. 29/00) Član 59. stav 1., u relevantnom dijelu, glasi: b) Odgovor na apelaciju "Za vođenje prekršajnog postupka u prvom stepenu nadležni su federalni organi uprave 14. Federalno vijeće za prekršaje, u svom odgovoru od 8. Š...Ć". decembra 2003. godine, potvrdilo je u suštini navode iz drugostepenog prekršajnog rješenja. Član 60. stav 1., u relevantnom dijelu, glasi: "O žalbi na rješenje o prekršaju koje je donio federalni orVI - Dopustivost gan u prvom stepenu rješava u drugom stepenu Federalno vijeće za prekršaje Š...Ć". 15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Član 68. stav 1., u relevantnom dijelu, glasi: "Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet "U federalnom organu prekršajni postupak za prelaženje spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini". državne granice, carinske, devizne, vanjskotrgovinske prekršaje Š...Ć u prvom stepenu vodi i rješenje donosi 16. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Komisija za prekršaje Š...Ć". "Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi Član 69. stav 1. glasi: efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese "Predsjednika i članove Komisije, kao i njihove zamjenike, u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije imenuje funkcioner koji rukovodi federalnim organom koji primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio". vodi postupak u prvom stepenu iz reda radnika u federalnom 17. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelantica organu uz prethodno pribavljenu saglasnost Vlade." dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja Član 72. stav 2. glasi: odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan "Predsjednika i članove Federalnog vijeća imenuje i da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u razriješava dužnosti Vlada, na prijedlog ministra pravde." pravnom pogledu. Pri tome, apelantica odlučuje da li će Zahtjev za sudsku zaštitu koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili Član 152. glasi: vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek "Zahtjev za sudsku zaštitu dozvoljen je protiv rješenja o odbačen zato što apelantica nije ispoštovala formalne prekršaju koje je donijelo Federalno vijeće. zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili Zahtjev za sudsku zaštitu može podnijeti kažnjeni, zakonski ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati zastupnik kažnjenog, odnosno njegov branilac. konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok Ako je izrečena zaštitna mjera oduzimanja predmeta čiji od 60 dana propisan članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog vlasnik nije kažnjen, vlasnik predmeta može podnijeti zahtjev suda (vidi Rješenje Ustavnog suda broj U 15/01 od 4. i 5. za sudsku zaštitu samo u pogledu odluke o toj mjeri. maja 2001. godine). O zahtjevu za sudsku zaštitu rješava Vrhovni sud Federacije 18. Zakon o prekršajima kojima se povređuju federalni propisi Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud). predviđa u članu 153. uvjete pod kojima se može podnijeti Zahtjev za sudsku zaštitu ne odgađa izvršenje rješenja, ali na zahtjev za sudsku zaštitu. Prema ovom članu, vanredni zahtjev kažnjenog Vrhovni sud može narediti nadležnom pravni lijek može se koristiti protiv drugostepenog rješenja, federalnom organu da odgodi, odnosno prekine izvršenje kojim je pravnom licu ili imaocu radnje izrečena novčana rješenja dok ne odluči o zahtjevu, ako ima osnova iz kojih se kazna preko 1.000 KM, a odgovornom licu ili drugom može zaključiti da će udovoljiti zahtjevu." pojedincu - preko 500 KM ili ako je izrečena zaštitna mjera Član 153. glasi: oduzimanja predmeta čija vrijednost prelazi 3.000 KM ili je oduzeta imovinska korist u vrijednosti preko 3.000 KM. "Zahtjev za sudsku zaštitu može se izjaviti protiv rješenja Ovaj član propisuje da takva rješenja mogu biti preispitana Federalnog vijeća donesenog u drugom stepenu kojim je na temelju povrede materijalnog propisa, bitne povrede pravnom licu ili imaocu radnje izrečena novčana kazna postupka ili nepravilno izvedenog zaključka u pogledu preko 1.000 KM, a odgovornom licu ili drugom pojedincu činjeničnog stanja. preko 500 KM ili ako je izrečena zaštitna mjera oduzimanja predmeta čija vrijednost prelazi 3.000 KM ili je oduzeta 19. Iz utvrđenog činjeničnog stanja jasno je da apelantičin slučaj imovinska korist u vrijednosti preko 3.000 KM, u sljedećim ne spada unutar propisanih pravnih uvjeta potrebnih za slučajevima: podnošenje zahtjeva za sudsku zaštitu iz člana 153. Zakona o prekršajima kojima se povređuju federalni propisi, jer je 1) ako je rješenjem o prekršaju povrijeđen materijalni visina novčane kazne ispod minimalnog iznosa od 1.000 propis; KM. S obzirom da Ustavni sud ne sumnja u ovako utvrđeno 2) ako je u prekršajnom postupku učinjena povreda stanje, to znači da je konačna odluka u ovom postupku odredaba postupka koja je uticala i mogla uticati na Rješenje Federalnog vijeća za prekršaje, broj Pž. 541/02 od zakonito i pravilno donošenje rješenja o prekršaju (bitna 9. aprila 2002. godine. povreda postupka); 20. Apelantica je podnijela apelaciju Ustavnom sudu protiv 3) ako je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno ili ako je iz ovog rješenja u roku od 60 dana, kako je to predviđeno utvrđenih činjenica izveden nepravilan zaključak u članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. pogledu činjeničnog stanja." 21. U okviru apelacione nadležnosti iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je nadležan da ocjenjuje V - Apelacija da li je presudom bilo kojeg suda došlo do povrede prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine, uključujući prava i a) Navodi iz apelacije slobode predviđene Evropskom konvencijom i međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I na 12. Apelantica tvrdi da su rješenja prvostepenog i drugostepenog Ustav Bosne i Hercegovine. Apelantica tvrdi da je pobijanim prekršajnog organa prekršila njezina prava iz člana 6. rješenjima povrijeđeno njezino ustavno pravo na pristup Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sudu iz čl. 6. i II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 1. sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/3.k) Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud je, stoga, nadležan 13. Apelantica tvrdi da je prvostepeni prekršajni organ da preispita da li je u konkretnom slučaju došlo do povrede proizvoljno donio svoje rješenje. Apelantica, nadalje, tvrdi navedenih ustavnih prava. da je stekla vlasništvo nad autom u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ona navodi u apelaciji da je 22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), člana 15. stav 3. i automobil proizveden u bivšoj SFRJ. Međutim, automobil člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je nikad nije bio registriran izvan Bosne i Hercegovine. Prema utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete iz navedenih tome, automobil nije uvezen u Bosnu i Hercegovinu, te stoga članova u pogledu dopustivosti. Ponedjeljak, 1.8.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 47 – Strana 3931 23. Slijedi da je predmetna apelacija dopustiva. Carinske uprave Federalnog ministarstva finansija i, na osnovu člana 69. stav 1. Zakona o prekršajima kojima se VII - Meritum povređuju federalni propisi, imenuje ŠgaĆ funkcioner koji rukovodi federalnim organom. Dakle, ovaj organ nije Pravo na pravičan postupak nezavisan od upravnog organa, što se traži članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Isti zaključak se može donijeti i za 24. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Federalno vijeće za prekršaje (član 72. stav 2. Zakona o "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prekršajima kojima se povređuju federalni propisi). U takvim prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: okolnostima, povreda člana 6. stava 1. može se izbjeći ako (...) odluke koje donesu organi koji nisu nezavisni i nepristrani e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim budu preispitane ili ako se izjavi žalba nezavisnom i stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." nepristranom sudu pune jurisdikcije (u smislu da može 25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu, ukinuti ili ispraviti odluku gdje je došlo do pogrešne glasi: primjene materijalnog prava ili koje su donesene bez "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili valjanih dokaza). Međutim, relevantni propisi ne predviđaju osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, takav nezavisan i nepristran sud u konkretnom slučaju. Na svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u kraju, Ustavni sud, iako je nezavisan i nepristran sud, nije u poziciji da utvrđuje krivičnu optužbu nakon javnog i razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom pravičnog saslušanja: osim činjenice da nije predviđeno da ustanovljenim sudom. Š...Ć" njegovi postupci ispunjavaju uvjete saslušanja krivične 26. Prema odredbama Zakona o carinskim prekršajima, uvoz optužbe, njegova jurisdikcija je ograničena na pitanja koja robe bez plaćanja carine predstavlja prekršaj, a ne krivično proizlaze iz Ustava Bosne i Hercegovine. djelo. Međutim, formalna priroda djela, tj. njegovo 29. Slijedi da zakonodavna regulativa za utvrđivanje određivanje kao prekršaj ili krivično djelo, ne određuje odgovornosti za kazne po Zakonu o carinskim prekršajima i primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Evropski aranžmane za traženje sudske zaštite iz člana 153. Zakona o sud za ljudska prava smatra da je "krivična optužba" prekršajima kojima se povređuju federalni propisi ostavlja autonomni koncept - to jest, neko djelo koje je u domaćem prazninu u pravnoj zaštiti kada su u pitanju lica optužena za zakonu klasificirano kao prekršaj može ipak pokrenuti carinske prekršaje kada je visina novčane kazne ispod pitanje krivične optužbe u smislu člana 6. stav 1. ako je finansijskog minimuma iz člana 153. Zakona. Ustavni sud suštinski karakter legislativne sheme po svojoj prirodi prije smatra da praznina ovakve vrste, koja ostavlja lice da se krivični, nego građanski - da bi se osiguralo da država ne suočava sa krivičnom optužbom bez normalnih garancija može izbjeći obavezu obezbjeđivanja pravičnog saslušanja koje predviđa vladavina zakona, garantirana članom I/2. jednostavnim klasificiranjem nekog djela prekršajnim u Ustava Bosne i Hercegovine i odgovarajućim proceduralnim svom zakonodavstvu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, pravima, lišava pravne propise osnovnog kvaliteta prava. Engel protiv Nizozemske (broj 1), presuda od 8. juna 1976. Dom za ljudska prava je došao do sličnog zaključka u godine, serija A, broj 22; Oztürk presuda od 27. maja 1984. pogledu zakonskih propisa koji nisu u skladu sa vladavinom godine, serija A, broj 73, st. 46-50; AP., M.P. i T.P. protiv zakona jer su dodijelili neograničenu diskreciju izvršnim Švicarske, presuda od 19. augusta 1997. godine, Izvještaji vlastima (vidi odluku bivšeg Doma za ljudska prava, 1997-V; Lauko protiv Slovačke, presuda od 23. septembra predmet broj CH/02/8202, Brdar protiv Federacije Bosne i 1998. godine, Izvještaji 1998 -VI, str. 2492, stav 56; Hercegovine, od 4. aprila 2003. godine, st. 144. i 145). Janosevic protiv Švedske, presuda od 23. jula 2002. godine, Ustavni sud, također, smatra da zakonodavnoj regulativi u Izvještaji 2002-VII, stav 65). Da bi se odredilo da li je ovom predmetu nedostaje potreban zakonski kvalitet u onoj suštinski karakter legislativne sheme krivični, sudovi moraju mjeri u kojoj se ne poštuju ustavni zahtjevi člana 6. stav 1. razmotriti čitav niz faktora, uključujući posebno: (a) da li je Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud podsjeća da je cilj ili jedan od ciljeva relevantnih zakona sprečavanje ili Ustav Bosne i Hercegovine najviši oblik općeg akta države i kažnjavanje određenog ponašanja; (b) ako postoji cilj ima prednost u odnosu na svaki drugi zakon koji nije u sprečavanja ili kažnjavanja, da li ponašanje koje treba biti skladu s njim. Ustavni sud zaključuje da je, u cilju spriječeno ili kažnjeno implicira krivicu (pitanje vinosti) i (c) podržavanja Ustava Bosne i Hercegovine, Vrhovni sud koja visina kazne se može nametnuti za prekršaj. Evropski obavezan da apelantici omogući pravično saslušanje, kao sud za ljudska prava smatra da se postupkom nametanja nezavisan i nepristran sud, i da odredi meritum apelantičinog kazni ili dodatnih poreza i oduzimanja imovine u vezi sa zahtjeva tako što će odlučiti o činjeničnim i pravnim neplaćanjem taksi pokreće pitanje krivične optužbe iz člana pitanjima, ako to bude neophodno. 6. stav 1. ako je suštinski karakter legislativne sheme krivični u pogledu tih faktora (vidi Vastberga Taxi 30. "Ako bude neophodno" znači da apelantica mora, ako želi Aktiebolaget i Vulic protiv Švedske, presuda od 23. jula ostvariti sudsku zaštitu u svom predmetu, pokrenuti 2002. godine; ibid., Lauko protiv Slovačke; ibid., Janosevic postupak pred Vrhovnim sudom od dana dostave ove protiv Švedske, st. 66-70). Ustavni sud je zauzeo isti stav u odluke, u skladu sa procesnim odredbama Zakona o svojoj odluci U 58/03 (odluka od 26. marta 2004. godine, st. prekršajima kojima se povređuju federalni propisi, a prije 28. i dalje, objavljena u "Službenom glasniku BiH, broj svega onih koji propisuju rokove za pokretanje zahtjeva za 19/04). sudsku zaštitu. U tom postupku apelantica bi mogla iznijeti svoje žalbene navode u pogledu Rješenja broj Pž. 541/02 od 27. Gledano sa stanovišta sudske prakse člana 6. stav 1. 9. aprila 2002. godine. S druge strane, Vrhovni sud je Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da je legislativna obavezan pružiti apelantici pravičan postupak u skladu sa regulativa vezana za ovaj predmet u pogledu nametanja standardima člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. novčane kazne u suštini krivična po svojoj prirodi. Njen člana 6. Evropske konvencije, kako je to navedeno u ovoj jasan cilj je sprečavanje ljudi da unose robu u zemlju a da ne odluci. plaćaju carinu na nju i kažnjavanje ljudi koji čine takva djela. Ustanovljavanje krivice u ovom slučaju je zasnovano 31. Ustavni sud ističe da je njegov zaključak iz prethodne tačke na odluci da je apelantica znala da carina nije plaćena na konzistentan sa prethodnom odlukom u citiranom predmetu vozilo u vrijeme kada je uvezeno, a koje je primila na broj U 19/00 (od 4. maja 2001. godine, "Službeni glasnik poklon. Novčana kazna nametnuta apelantici je relativno BiH", broj 27/01), gdje je u sličnim okolnostima Ustavni sud veliki novčani iznos. Uzimajući u obzir sve relevantne vratio predmet Vrhovnom sudu Republike Srpske radi faktore, Ustavni sud zaključuje da prema Ustavu Bosne i saslušanja u kontradiktornom postupku koji treba da Hercegovine apelantica ima prava na ukupnu proceduralnu ispunjava zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije zaštitu koja je na raspolaganju ljudima u utvrđivanju (ibid., stav 47). U konkretnom predmetu, međutim, Ustavni krivične optužbe iz člana 6. Evropske konvencije. sud neće direktno naložiti Vrhovnom sudu održavanje 28. Ni prvostepeni prekršajni organ koji je rješavao predmet ni rasprave, već će prepustiti apelantici da pokrene postupak drugostepeni prekršajni organ ne ispunjavaju zahtjeve iz pred tim Sudom. Ovakvo odstupanje od dosadašnje prakse u člana 6. stav 1. Evropske konvencije vezane za "nezavisan i sličnim predmetima je potrebno iz više razloga. S jedne nepristran zakonom uspostavljeni sud" radi utvrđivanja strane, Vrhovni sud nije imao prilike odgovoriti na krivične optužbe protiv apelantice. Prvostepeni prekršajni orapelantičin zahtjev, jer apelantica nije ni pokušala uložiti gan, koji je odredio novčanu kaznu Rješenjem 09.I402.16-4 zahtjev za sudsku zaštitu. Zbog toga, nije ni bilo potrebe da br. P-103/01-MI/VJ od 14. marta 2002. godine, je dio Vrhovni sud, u konkretnom slučaju, bude stranka u postupku Broj 47 – Strana 3932 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 1.8.2005. pred Ustavnim sudom. S druge strane, ovakvo rješenje je Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku opravdano u smislu principa dispozicije stranaka u pogledu konvenciju. ulaganja pravnih lijekova. 37. Ustavni sud, prije svega, napominje da pravni režim za nametanje kazni, propisan Zakonom o carinskim 32. Konačno, Ustavni sud napominje, kako je to prethodno prekršajima, da bi djelovao na način koji ne bi kršio član 1. objašnjeno u ovoj odluci, da problemi ove vrste proizlaze iz Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, mora predvidjeti situacije kada su pobijane odluke zakonite, a protuustavne mogućnost procjene visine svake novčane kazne, uzimajući (U 19/00, loc. cit, stav 34) ili kada apelantima zakonski nije u obzir sve relevantne faktore. S obzirom na zaključke u vezi omogućena sudska zaštita u predmetima u kojima sa članom 6. Evropske konvencije i član II/3.e) Ustava zakonodavac propusti da predvidi sudsku zaštitu pune Bosne i Hercegovine u tački 29. ove odluke, Ustavni sud ne jurisdikcije barem u jednom stepenu, jer to nalažu ustavni smatra da je potrebno da u ovoj fazi postupka ispituje standardi (U 58/03, op. cit), a on je to propustio da uradi. In eventualnu povredu apelantičinog prava na imovinu. U conclusio, radi se primarno o problemu kvaliteta zakona. postupku pred Vrhovnim sudom apelantica će imati puna 33. Da bi se riješio ovaj konflikt, nadležni sudovi, kada se suoče procesna prava, u skladu sa članom 6. Evropske konvencije, sa takvim problemom, imaju obavezu da pokreću postupke da iznese i brani svoje navode u vezi sa svojim pravom na konkretne kontrole ustavnosti, pri čemu oni uživaju imovinu. dispoziciju u pogledu ocjene pitanja da li se radi o 38. Ustavni sud zaključuje da je apelantici povrijeđeno pravo protuustavnom zakonu, ali ne i slobodu inicijative pokretanja pristupu sudu iz člana 6. Evropske konvencije, jer domaći postupka pred Ustavnim sudom u smislu člana VI/3.c) pravni sistem, u slučaju koji se ticao apelantičinih prava iz Ustava Bosne i Hercegovine. Drugim riječima, sudovi su člana 6. Evropske konvencije, nije omogućio sudsku zaštitu dužni da primjenjuju Ustav Bosne i Hercegovine u svakom pune jurisdikcije protiv carinskih prekršajnih organa barem u konkretnom slučaju, pazeći na konzistentnost općih pravnih jednom stepenu. U pogledu člana 1. Protokola broj 1 uz akata sa najvišim pravnim aktom države, Ustavom Bosne i Evropsku konvenciju, Ustavni sud nije našao razlog da u Hercegovine. Time sudovi kontroliraju zakonitost u državi, ovoj fazi postupka ispituje navode iz apelacije. što je jedna od osnovnih funkcija i obaveza koja proizlazi iz principa pravne države, kao njegovog inherentnog elementa VIII - Zaključak (član I/2. Ustava Bosne i Hercegovine). 39. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, 34. Ako sudovi propuste da to urade, na Ustavnom sudu, kao Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove čuvaru Ustava Bosne i Hercegovine (prva rečenica člana odluke. VI/3. Ustava Bosne i Hercegovine) leži zadatak da ispita to 40. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke pitanje, ako se pojavi potreba za tim u postupku iz Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. apelacione jurisdikcije. Pri tome, Ustavni sud ima punu nadležnost kao onu u smislu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Predsjednik Hercegovine, jer se samo na taj način može u potpunosti Ustavnog suda zaštititi princip pravne države, koji podrazumijeva, inter Bosne i Hercegovine alia, da zakoni budu u hijerarhijskoj harmoniji. U Mato Tadić, s. r. suprotnom, Ustavni sud bi bio zavisan od volje ostalih sudova i zakonodavca u ispunjavanju njihove pozitivne obaveze u smislu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u a to bi bilo protivno prvoj rečenici člana VI/3. Ustava Bosne predmetu broj U 106/03, rješavajući apelaciju I. D., na temelju i Hercegovine. Osim toga, Ustavni sud je jedan od "sudova" članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. u Bosni i Hercegovini. U članu VI/3.c) Ustava Bosne i Hertočka 2. i članka 61. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i cegovine je propisano da "Š...Ć bilo koji sud u Bosni i HerceHercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", govini" (ima nadležnost da u svakom pojedinačnom slučaju broj 2/04), u sastavu: pokrene postupak konkretne kontrole ustavnosti) u pogledu Mato Tadić, predsjednik toga da li je zakon, od čijeg važenja njegova odluka zavisi Ćazim Sadiković, prof. dr., dopredsjednik Š...Ć kompatibilan sa Š...Ć Ustavom". Dovodeći u vezu Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik prethodne dvije rečenice, u cilju tumačenja člana VI/3.c) Hatidža Hadžiosmanović, sutkinja Ustava Bosne i Hercegovine, dolazi se do zaključka da Jovo Rosić, sudac Ustavni sud ima nadležnost da u postupku iz apelacione na sjednici, održanoj 27. listopada 2004. godine, donio jurisdikcije izvrši i konkretnu ocjenu ustavnosti u smislu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, ako je to ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 potrebno. U suprotnom, Ustavni sud bi se lišio svoje funkcije "suda". Na ovakav zaključak ne utiče činjenica da Usvaja se apelacija I. D. iz Cazina. Ustavni sud istovremeno vrši obje funkcije, u jednom Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegopostupku (rješavanje konkretnog slučaja u okviru svoje vine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i apelacione nadležnosti iz člana VI/3.b) i incidentalna temeljnih sloboda. kontrola ustavnosti zakona, od čijeg važenja zavisi njegova Ova se odluka dostavlja Vladi Federacije Bosne i Hercegoviodluka u smislu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine), ne da bi se osigurala ustavna prava sukladno ovoj odluci. dok se kod drugih sudova radi o dva postupka: meritorno Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim rješavanje slučaja i pokretanje postupka iz člana VI/3.c) novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Ustava Bosne i Hercegovine pred Ustavnim sudom. Srpske". 35. Vraćajući se na konkretan problem, Ustavni sud je još 2001. OBRAZLOŽENJE godine ukazivao na identičan problem i propust zakonodavca u Republici Srpskoj (U 19/00, op. cit, stav 34), I - Uvod što je trebao biti signal zakonodavnoj vlasti za preduzimanje pozitivne akcije i izmjenu relevantnog zakona, kako bi se 1. I. D. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Cazina je podnijela, uspostavilo ustavno-konformno stanje. Od 2001. godine, 25. srpnja 2002. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i problem je ostao neriješen. Shodno navedenom, Ustavni sud Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja smatra neophodnim da Vlada Federacije Bosne i HercegoviVijeća za prekršaje Federacije Bosne i Hercegovine broj Pž. ne, preko Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine 541/02 od 9. travnja 2002. godine. preduzme odgovarajuće korake u tom smislu i dovede zakon u sklad sa Ustavom Bosne i Hercegovine, pri čemu bi II - Postupak pred Ustavnim sudom trebalo uzeti u obzir obrazloženje iz ove odluke. 2. Na temelju članka 21. stavak 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Federalnog vijeća za prekršaje je zatraženo 30. rujna Pravo na imovinu 2003. godine da dostavi odgovor na apelaciju. 3. Federalno vijeća za prekršaje je 8. prosinca 2003. godine 36. Apelantica se žali da joj je nametnuta novčana kazna dostavilo odgovor. povrijedila pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/05 Ponedjeljak, 1.8.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 47 – Strana 3933 4. Na temelju članka 25. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, stavak 1. toč. 1., 2., 3 Š...Ć, kaznit će se istom kaznom odgovor Federalnog vijeća za prekršaje je upućen apelantici propisanom za izvršitelja. 4. lipnja 2004. godine, ali joj nije dostavljen. Apelantica nije Članak 22. stavak 3. bila na navedenoj adresi. Ako se roba ne pronađe, od učinitelja prekršaja naplatit će se njezina vrijednost, koja prema odredbama Zakona III - Činjenično stanje predstavlja carinsku osnovicu i provest će se postupak naplate carine i drugih uvoznih dažbina u smislu tog 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantičinih navoda i zakona." dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati 11. Zakon o prekršajima kojima se povređuju federalni na sljedeći način. propisi ("Službene novine Federacije BiH", br. 9/96 i 6. Rješenjem 09.I402.16-4 br. P-103/01-MI/VJ, od 14. ožujka 29/00) 2002. godine, Ministarstvo financija Federacije Bosne i HerČlanak 59. stavak 1., u relevantnom dijelu, glasi: cegovine, Carinska uprava Sarajevo, Carinarnica Bihać (u daljnjem tekstu: prvostupanjski prekršajni organ), na temelju "Za vođenje prekršajnog postupka u prvom stupnju nadležni članka 50. stavak 2. Zakona o prekršajima kojima se su federalni organi uprave povrjeđuju federalni propisi ("Službene novine Federacije Š...Ć". BiH", br. 9/96 i 29/00), je proglasilo apelanticu krivom za Članak 60. stavak 1., u relevantnom dijelu, glasi: prekršaj iz članka 20. u svezi članka 5. stavak 1. točka 3. "O prizivu na rješenje o prekršaju koje je donio federalni orZakona o carinskim prekršajima ("Službene novine gan u prvom stupanjsku rješava u drugom stupanjsku Federacije BiH", broj 46/00). Članak 5. stavak 1. točka 3. Federalno vijeće za prekršaje Š...Ć". ovog zakona predviđa izricanje novčane kazne za osobe koje Članak 68. stavak 1., u relevantnom dijelu, glasi: ne prijave robu prilikom prelaska granice. Na temelju članka "U federalnom organu prekršajni postupak za prelaženje 20. istog Zakona, kazna za prekršitelja iz prethodne odredbe državne granice, carinske, devizne, vanjskotrgovinske će se izreći svakoj osobi koja je bila ili trebala biti upoznata prekršaje Š...Ć u prvom stupnju vodi i rješenje donosi da je prekršaj, između ostalog, počinjen onom robom koja je Povjerenstvo za prekršaje Š...Ć". primljena kao dar. Članak 69. stavak 1. glasi: 7. Prvostupanjski je prekršajni organ ustvrdio da je apelantica "Predsjednika i članove Povjerenstva, kao i njihove 1999. godine od M. B. primila na dar automobil ZASTAVA zamjenike, imenuje funkcioner koji rukovodi federalnim YUGO 45 A, godina proizvodnje 1986., za koji je znala da organom koji vodi postupak u prvom stupnju iz reda nije prijavljen na carini i za koji carina nije plaćena. djelatnika u federalnom organu uz prethodno pribavljenu Apelantica je zadržala automobil i registrirala ga na svoje suglasnost Vlade." ime u odjelu za registraciju automobila pri PU Cazin. Članak 72. stavak 2. glasi: Apelantici je izrečena novčana kazna od 90 KM i bila je "Predsjednika i članove Federalnog vijeća imenuje i obvezana da uplati iznos od 556 KM na temelju vrijednosti razriješava dužnosti Vlada, na prijedlog ministra pravde." vozila. Zahtjev za sudskom zaštitom 8. Apelantica je protiv prvostupanjskog rješenja podnijela Članak 152. glasi: priziv Federalnom vijeću za prekršaje sa sjedištem u "Zahtjev za sudskom zaštitom je dopušten protiv rješenja o Sarajevu. U svom je prizivu apelantica navela da je prekršaju koje je donijelo Federalno vijeće. prvostupanjsko rješenje nepotpuno i da je proturječno Zahtjev za sudskom zaštitom može podnijeti kažnjeni, samom sebi, te da ne sadrži obrazloženje o odlučnim zakonski zastupnik kažnjenog, odnosno njegov branitelj. činjenicama. Apelantica je tvrdila da se Zakon o carinskim prekršajima nije mogao primijeniti obzirom da je prekršaj, Ako je izrečena zaštitna mjera oduzimanja predmeta čiji kako je to ustanovio prvostupanjski prekršajni organ, vlasnik nije kažnjen, vlasnik predmeta može podnijeti zahtjev počinjen 1999. godine, dok je taj Zakon usvojen tek u za sudskom zaštitom samo glede odluke o toj mjeri. studenomu 2000. godine. Osim toga, apelantica je smatrala O zahtjevu za sudskom zaštitom rješava Vrhovni sud da su pogrešno primijenjene relevantne odredbe Zakona u Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni odnosu na predmetnu materiju, obzirom da rješenje nije sud). sadržalo činjenice na temelju kojih bi se te odredbe mogle Zahtjev za sudskom zaštitom ne odgađa izvršenje rješenja, primijeniti. Apelantica se u svom prizivu pozvala i na Ustav ali na zahtjev kažnjenog Vrhovni sud može narediti Bosne i Hercegovine. nadležnom federalnom organu da odgodi, odnosno prekine 9. Vijeće je donijelo Rješenje broj Pž.541/02 od 9. travnja izvršenje rješenja dok ne odluči o zahtjevu, ako ima osnova 2002. godine, kojim je odbilo apelantičin priziv i potvrdilo iz kojih se može zaključiti da će udovoljiti zahtjevu." prvostupanjsko rješenje. Ovaj je organ došao do zaključka Članak153. glasi: da je prvostupanjski prekršajni organ pravilno i potpuno "Zahtjev za sudskom zaštitom se može izjaviti protiv rješenja ustvrdio činjenično stanje i okrivljenu pravilno proglasio Federalnog vijeća donesenog u drugom stupnju kojim je odgovornom i kaznio za učinjeni prekršaj, te pravilno pravnoj osobi ili imatelju radnje izrečena novčana kazna odlučio o primjeni propisa o visini kazne. preko 1.000 KM, a odgovornoj osobi ili drugom pojedincu preko 500 KM ili ako je izrečena zaštitna mjera oduzimanja IV - Relevantni propisi predmeta čija vrijednost prelazi 3.000 KM ili je oduzeta 10. Zakon o carinskim prekršajima ("Službene novine imovinska korist u vrijednosti preko 3.000 KM, u sljedećim Federacije BiH", broj 46/00) slučajevima: "Članak 3. 1) ako je rješenjem o prekršaju povrijeđen materijalni propis; Za prekršaj se ne odgovara ako prije nego što je učinjen nije bio predviđen federalnim propisom kao prekršaj, niti se 2) ako je u prekršajnom postupku učinjena povreda odremože izreći kazna ili druga sankcija koja nije bila unaprijed daba postupka koja je uticala i mogla uticati na zakonito i propisana. pravilno donošenje rješenja o prekršaju (bitna povreda Ako je poslije učinjenog prekršaja izmijenjen federalni postupka); propis o prekršaju, primijenit će se propis koji je blaži za 3) ako je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno ili ako je iz učinitelja. utvrđenih činjenica izveden nepravilan zaključak glede Članak 5. stavak 1. točka 3. činjeničnog stanja." Novčanom kaznom od jednostrukog do osmerostrukog V Apelacija iznosa uskraćene carine ili do dvostrukog iznosa vrijednosti robe, ako roba ne podliježe plaćanju carine ili se na robu ne a) Navodi iz apelacije plaća carina, kaznit će se za prekršaj pravna osoba:Š...Ć 3. ako carinarnici ne prijavi robu koju prenosi preko 12. Apelantica tvrdi da su rješenja prvostupanjskog i carinske crte (članak 33. Zakona). drugostupanjskog prekršajnog organa prekršila njezina prava iz članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i Članak 20., u relevantnom dijelu, glasi: temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i Pravna osoba ili Š...Ć i fizička osoba koje robu kupi, proda, članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. proturi, primi na dar, prikrije, primi na čuvanje, upotrijebi 13. Apelantica tvrdi da je prvostupanjski prekršajni organ ili primi na držanje po ma kojoj osnovi, za koju zna ili je proizvoljno donio svoje rješenje. Apelantica, nadalje, tvrdi moglo znati da je njome izvršen prekršaj iz Š...Ć članka 5. Broj 47 – Strana 3934 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 1.8.2005. da je stekla vlasništvo nad autom u smislu članka 1. mjerodavan preispitati je li u konkretnom slučaju došlo do Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ona navodi u povrede navedenih ustavnih prava. apelaciji da je automobil proizveden u bivšoj SFRJ. 22. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b), članka 15. stavak 3. Međutim, automobil nikad nije bio registriran izvan Bosne i i članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je Hercegovine. Prema tomu, automobil nije uvezen u Bosnu i sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete iz Hercegovinu, te zato ne može biti predmetom carinjenja. navedenih članova glede dopustivosti. Nadalje, apelantica tvrdi da država ima mogućnost 23. Slijedi da je predmetna apelacija dopustiva. kontroliranja vlasništva sukladno članku 1. stavak 2. VII - Meritum Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kako bi nadzirala plaćanje poreza i ostalih izdataka. Unatoč tomu, apelantičin Pravo na pravičan postupak automobil ne može biti predmetom takve kontrole, jer njezin automobil nije uvezen u Bosnu i Hercegovinu. 24. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska b) Odgovor na apelaciju prava i slobode iz ovog članka, stavak 2., što uključuje: (...) 14. Federalno je vijeće za prekršaje, u svom odgovoru od 8. prosinca 2003. godine, potvrdilo u suštini navode iz (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim drugostupanjskog prekršajnog rješenja. stvarima i druga prava vezana za kaznene postupke". 25. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom VI - Dopustivost dijelu, glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili 15. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, osnovanosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, "Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini". ustanovljenim sudom. Š...Ć" 16. Sukladno članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, 26. Prema odredbama Zakona o carinskim prekršajima, uvoz "Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv robe bez plaćanja carine predstavlja prekršaj, a ne kazneno presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi djelo. Međutim, formalna priroda djela, tj. njegovo efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese određivanje kao prekršaj ili kazneno djelo, ne određuje u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primjenjivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije. primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio". Europski sud za ljudska prava smatra da je "kaznena 17. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelantica optužba" autonomni koncept - to jest, neko djelo koje je u dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja domaćem zakonu klasificirano kao prekršaj može ipak odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan pokrenuti pitanje kaznene optužbe u smislu članka 6. stavak da ispita nižestupanjsku odluku kako u činjeničnom tako i u 1. ako je suštinski karakter legislativne sheme po svojoj pravnom pogledu. Pri tomu, apelantica odlučuje hoće li prirodi prije kazneni, nego građanski - da bi se osiguralo da koristiti pravni lijek, bez obzira radi li se o redovitom ili država ne može izbjeći obvezu osiguranja pravičnog izvanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek saslušanja jednostavnim klasificiranjem nekog djela odbačen zato što apelantica nije ispoštovala formalne prekršajnim u svom zakonodavstvu (vidi, Europski sud za zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ljudska prava, Engel protiv Nizozemske (broj 1), presuda od ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati 8. lipnja 1976. godine, serija A, broj 22; Oztürk presuda od konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok 27. svibnja 1984. godine, serija A, broj 73, st. 46-50; AP., M. od 60 dana propisan člankom 15. stavak 3. Poslovnika P. i T. P. protiv Švicarske, presuda od 19. kolovoza 1997. Ustavnog suda (vidi Rješenje Ustavnog suda broj U 15/01 godine, Izvješća 1997-V; Lauko protiv Slovačke, presuda od od 4. i 5. svibnja 2001. godine). 23. rujna 1998. godine, Izvješća 1998 -VI, str. 2492, stavak 18. Zakon o prekršajima kojima se povređuju federalni propisi 56; Janosevic protiv Švedske, presuda od 23. srpnja 2002. predviđa u članku 153. uvjete pod kojima se može podnijeti godine, Izvješća 2002-VII, stavak 65). Da bi se odredilo je li zahtjev za sudskom zaštitom. Prema ovom članku, suštinski karakter legislativne sheme kazneni, sudovi moraju izvanredni pravni lijek se može koristiti protiv razmotriti čitav niz faktora, uključujući posebice: (a) je li cilj drugostupanjskog rješenja, kojim je pravnoj osobi ili ili jedan od ciljeva relevantnih zakona sprečavanje ili imatelju radnje izrečena novčana kazna preko 1.000 KM, a kažnjavanje određenog ponašanja; (b) ako postoji cilj odgovornoj osobi ili drugom pojedincu - preko 500 KM ili sprečavanja ili kažnjavanja, implicira li ponašanje koje treba ako je izrečena zaštitna mjera oduzimanja predmeta čija biti spriječeno ili kažnjeno krivnju (pitanje vinosti) i (c) koja vrijednost prelazi 3.000 KM ili je oduzeta imovinska korist u visina kazne se može nametnuti za prekršaj. Europski sud za vrijednosti preko 3.000 KM. Ovaj članak propisuje da takva ljudska prava smatra da se postupkom nametanja kazni ili rješenja mogu biti preispitana na temelju povrede dodatnih poreza i oduzimanja imovine u svezi neplaćanja materijalnog propisa, bitne povrede postupka ili nepravilno taksi pokreće pitanje kaznene optužbe iz članka 6. stavak 1. izvedenog zaključka glede činjeničnog stanja. ako je suštinski karakter legislativne sheme kazneni glede tih 19. Iz utvrđenog je činjeničnog stanja razvidno da apelantičin faktora (vidi Vastberga Taxi Aktiebolaget i Vulic protiv slučaj ne spada unutar propisanih pravnih uvjeta potrebnih Švedske, presuda od 23. srpnja 2002. godine; ibid., Lauko za podnošenje zahtjeva za sudskom zaštitom iz članka 153. protiv Slovačke; ibid., Janosevic protiv Švedske, st. 66-70). Zakona o prekršajima kojima se povređuju federalni propisi, Ustavni sud je zauzeo isti stav u svojoj odluci U 58/03 jer je visina novčane kazne ispod minimalnog iznosa od (odluka od 26. ožujka 2004. godine, st. 28. i dalje, 1.000 KM. Obzirom da Ustavni sud ne dvoji u ovako objavljena u "Službenom glasniku BiH, broj 19/04). utvrđenom stanju, to znači da je konačna odluka u ovom 27. Gledano sa stajališta sudske prakse članka 6. stavak 1. postupku Rješenje Federalnog vijeća za prekršaje, broj Pž. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da je legislativna 541/02 od 9. travnja 2002. godine. regulativa vezana za ovaj predmet glede nametanja novčane 20. Apelantica je podnijela apelaciju Ustavnom sudu protiv kazne u suštini kaznena po svojoj prirodi. Njezin je razvidan ovog rješenja u roku od 60 dana, kako je to predviđeno cilj sprečavanje ljudi da unose robu u zemlju a da ne plaćaju člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda. carinu na nju i kažnjavanje ljudi koji čine takva djela. Ustanovljavanje krivnje u ovom je slučaju utemeljeno na 21. U okviru prizivne nadležnosti iz članka VI/3.(b) Ustava odluci da je apelantica znala da carina nije plaćena na vozilo Bosne i Hercegovine, Ustavni je sud mjerodavan ocjenjivati u vrijeme kada je uvezeno, a koje je primila na dar. Novčana je li presudom bilo kojeg suda došlo do povrede prava kazna nametnuta apelantici je relativno veliki novčani iznos. zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine, uključujući prava i Uzimajući u obzir sve relevantne faktore, Ustavni sud slobode predviđene Europskom konvencijom i zaključuje da prema Ustavu Bosne i Hercegovine apelantica međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I na ima prava na ukupnu proceduralnu zaštitu koja je na Ustav Bosne i Hercegovine. Apelantica tvrdi da je pobijanim raspolaganju ljudima u utvrđivanju kaznene optužbe iz rješenjima povrijeđeno njezino ustavno pravo na pristup članka 6. Europske konvencije. sudu iz čl. 6. i II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 1. 28. Ni prvostupanjski prekršajni organ koji je rješavao predmet Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i članka II/3.(k) ni drugostupanjski prekršajni organ ne ispunjavaju zahtjeve Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni je sud, zato, Ponedjeljak, 1.8.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 47 – Strana 3935 iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije vezane za Sudom. Ovakvo odstupanje od dosadašnje prakse u sličnim "neovisan i nepristran zakonom uspostavljeni sud" radi predmetima je potrebno iz više razloga. S jedne strane, utvrđivanja kaznene optužbe protiv apelantice. Vrhovni sud nije imao prilike odgovoriti na apelantičin Prvostupanjski prekršajni organ, koji je odredio novčanu zahtjev, jer apelantica nije ni pokušala uložiti zahtjev za kaznu Rješenjem 09.I402.16-4 br. P-103/01-MI/VJ od 14. sudskom zaštitom. Zbog toga, nije ni bilo potrebe da ožujka 2002. godine, je dio Carinske uprave Federalnog Vrhovni sud, u konkretnom slučaju, bude stranka u postupku ministarstva financija i, na temelju članka 69. stavak 1. pred Ustavnim sudom. S druge strane, ovakvo je rješenje Zakona o prekršajima kojima se povređuju federalni propisi, opravdano u smislu principa dispozicije stranaka glede imenuje ŠgaĆ funkcioner koji rukovodi federalnim organom. ulaganja pravnih lijekova. Dakle, ovaj organ nije neovisan o upravnom organu, što se 32. Konačno, Ustavni sud napominje, kako je to prethodno traži člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Isti se objašnjeno u ovoj Odluci, da problemi ove vrste proizlaze iz zaključak može donijeti i za Federalno vijeće za prekršaje situacije kada su pobijane odluke zakonite, a protuustavne (članak 72. stavak 2. Zakona o prekršajima kojima se (U 19/00, loc. cit, stavak 34) ili kada apelantima zakonski povređuju federalni propisi). U takvim se okolnostima, nije omogućena sudska zaštita u predmetima u kojima povreda članka 6. stavak 1. može se izbjeći ako odluke koje zakonodavac propusti predvidjeti sudsku zaštitu pune donesu organi koji nisu neovisni i nepristrani budu jurisdikcije barem u jednom stupnju, jer to nalažu ustavni preispitane ili ako se izjavi priziv neovisnom i nepristranom standardi (U 58/03, op. cit), a on je to propustio uraditi. In sudu pune jurisdikcije (u smislu da može ukinuti ili ispraviti conclusio, radi se primarno o problemu kvalitete zakona. odluku gdje je došlo do pogrešne primjene materijalnog prava ili koje su donesene bez valjanih dokaza). Međutim, 33. Da bi se riješio ovaj konflikt, nadležni sudovi, kada se suoče relevantni propisi ne predviđaju takav nezavisan i nepristran sa takvim problemom, imaju obvezu pokrenuti postupke sud u konkretnom slučaju. Konačno, Ustavni sud, iako je konkretne kontrole ustavnosti, pri čemu oni uživaju neovisan i nepristran sud, nije u poziciji da utvrđuje kaznenu dispoziciju glede ocjene pitanja radi li se o protuustavnom optužbu nakon javnog i pravičnog saslušanja: osim činjenice zakonu, ali ne i slobodu inicijative pokretanja postupka pred da nije predviđeno da njegovi postupci ispunjavaju uvjete Ustavnim sudom u smislu članka VI/3.(c) Ustava Bosne i saslušanja kaznene optužbe, njegova je jurisdikcija Hercegovine. Drugim riječima, sudovi su dužni primjenjivati ograničena na pitanja koja proizlaze iz Ustava Bosne i HerUstav Bosne i Hercegovine u svakom konkretnom slučaju, cegovine. pazeći na konzistentnost općih pravnih akata sa najvišim 29. Slijedi da zakonodavna regulativa za utvrđivanje pravnim aktom države, Ustavom Bosne i Hercegovine. Time odgovornosti za kazne po Zakonu o carinskim prekršajima i sudovi kontroliraju zakonitost u državi, što je jedna od aranžmane za traženje sudske zaštite iz članka 153. Zakona o temeljnih funkcija i obveza koja proizlazi iz principa pravne prekršajima kojima se povređuju federalni propisi ostavlja države, kao njegovog inherentnog elementa (članak I/2. prazninu u pravnoj zaštiti kada su u pitanju osobe optužene Ustava Bosne i Hercegovine). za carinske prekršaje kada je visina novčane kazne ispod 34. Ako sudovi propuste to uraditi, na Ustavnom sudu, kao financijskog minimuma iz članka 153. Zakona. Ustavni sud čuvaru Ustava Bosne i Hercegovine (prva rečenica članka smatra da praznina ovakve vrste, koja ostavlja osobu da se VI/3. Ustava Bosne i Hercegovine) leži zadaća ispitivanja suočava sa kaznenom optužbom bez normalnih garancija tog pitanja, ako se pojavi potreba za tim u postupku iz koje predviđa vladavina zakona, garantirana člankom I/2. prizivne jurisdikcije. Pri tomu, Ustavni sud ima punu Ustava Bosne i Hercegovine i odgovarajućim proceduralnim nadležnost kao onu u smislu članka VI/3.(c) Ustava Bosne i pravima, lišava pravne propise temeljne kvalitete prava. Hercegovine, jer se samo na taj način može u potpunosti Dom za ljudska prava je došao do sličnog zaključka glede zaštititi princip pravne države, koji podrazumijeva, inter zakonskih propisa koji nisu sukladni vladavini zakona jer su alia, da zakoni budu u hijerarhijskoj harmoniji. U oprečnom, dodijelili neograničenu diskreciju izvršnim vlastima (vidi Ustavni bi sud bio ovisan o volji ostalih sudova i odluku bivšeg Doma za ljudska prava, predmet broj zakonodavca u ispunjavanju njihove pozitivne obveze u CH/02/8202, Brdar protiv Federacije Bosne i Hercegovine, smislu članka VI/3.(c) Ustava Bosne i Hercegovine, a to bi od 4. travnja 2003. godine, st. 144. i 145). Ustavni sud, bilo protivno prvoj rečenici članka VI/3. Ustava Bosne i također, smatra da zakonodavnoj regulativi u ovom Hercegovine. Osim toga, Ustavni je sud jedan od "sudova" u predmetu nedostaje potrebna zakonska kvaliteta u onoj mjeri Bosni i Hercegovini. U članku VI/3.(c) Ustava Bosne i Heru kojoj se ne poštuju ustavni zahtjevi članka 6. stavak 1. cegovine je propisano da "Š...Ć bilo koji sud u Bosni i HerceEuropske konvencije. Međutim, Ustavni sud podsjeća da je govini" (ima nadležnost da u svakom pojedinačnom slučaju Ustav Bosne i Hercegovine najviši oblik općeg akta države i pokrene postupak konkretne kontrole ustavnosti) glede toga ima prednost u odnosu na svaki drugi zakon koji mu nije je li zakon, o čijem važenju njegova odluka ovisi Š...Ć sukladan. Ustavni sud zaključuje da je, u cilju podržavanja kompatibilan Š...Ć Ustavu". Dovodeći u vezu prethodne dvije Ustava Bosne i Hercegovine, Vrhovni sud obvezan rečenice, u cilju tumačenja članka VI/3.(c) Ustava Bosne i apelantici omogućiti pravično saslušanje, kao neovisan i Hercegovine, dolazi se do zaključka da je Ustavni sud nepristran sud, i odrediti meritum apelantičinog zahtjeva mjerodavan u postupku iz prizivne jurisdikcije izvršiti i tako što će odlučiti o činjeničnim i pravnim pitanjima, ako to konkretnu ocjenu ustavnosti u smislu članka VI/3.(c) Ustava bude nužno. Bosne i Hercegovine, ako je to potrebno. U oprečnom, 30. "Ako bude nužno" znači da apelantica mora, ako želi Ustavni bi se sud lišio svoje funkcije "suda". Na ovakav ostvariti sudsku zaštitu u svom predmetu, pokrenuti zaključak ne utiče činjenica da Ustavni sud istodobno vrši postupak pred Vrhovnim sudom od dana dostave ove obje funkcije, u jednom postupku (rješavanje konkretnog odluke, sukladno procesnim odredbama Zakona o slučaja u okviru svoje prizivne nadležnosti iz članka VI/3.(b) prekršajima kojima se povređuju federalni propisi, a prije i incidentalna kontrola ustavnosti zakona, o čijem važenju svega onih koji propisuju rokove za pokretanje zahtjeva za ovisi njegova odluka u smislu članka VI/3.(c) Ustava Bosne sudskom zaštitom. U tom postupku apelantica bi mogla i Hercegovine), dok se kod drugih sudova radi o dva iznijeti svoje prizivne navode glede Rješenja broj Pž. 541/02 postupka: meritorno rješavanje slučaja i pokretanje postupka od 9. travnja 2002. godine. S druge strane, Vrhovni je sud iz članka VI/3.(c) Ustava Bosne i Hercegovine pred obvezan pružiti apelantici pravičan postupak sukladno Ustavnim sudom. standardima članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. članka 6. Europske konvencije, kako je to navedeno u ovoj 35. Vraćajući se na konkretan problem, Ustavni je sud još 2001. odluci. godine ukazivao na identičan problem i propust zakonodavca u Republici Srpskoj (U 19/00, op. cit, stav 34), 31. Ustavni sud ističe da je njegov zaključak iz prethodne točke što je trebao biti signal zakonodavnoj vlasti za poduzimanje konzistentan sa prethodnom odlukom u citiranom predmetu pozitivne akcije i izmjenu relevantnog zakona, kako bi se broj U 19/00 (od 4. svibnja 2001. godine, "Službeni glasnik uspostavilo ustavno-konformno stanje. Od 2001. godine, BiH", broj 27/01), gdje je u sličnim okolnostima Ustavni sud problem je ostao neriješen. Prema navedenom, Ustavni sud vratio predmet Vrhovnom sudu Republike Srpske radi smatra nužnim da Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, saslušanja u kontradiktornom postupku koji treba ispunjavati preko Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine poduzme zahtjeve članka 6. stavak 1. Europske konvencije (ibid., odgovarajuće korake u tom smislu i dovede zakon u suglasje stavak 47). U konkretnom predmetu, međutim, Ustavni sud s Ustavom Bosne i Hercegovine, pri čemu bi trebalo uzeti u neće izravno naložiti Vrhovnom sudu održavanje rasprave, obzir obrazloženje iz ove odluke. već će prepustiti apelantici da pokrene postupak pred tim Broj 47 – Strana 3936 Pravo na imovinu SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH II - Postupak pred Ustavnim sudom 36. Apelantica se žali da joj je nametnuta novčana kazna povrijedila pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 37. Ustavni sud, prije svega, napominje da pravni režim za nametanje kazni, propisan Zakonom o carinskim prekršajima, da bi djelovao na način koji ne bi kršio članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, mora predvidjeti mogućnost procjene visine svake novčane kazne, uzimajući u obzir sve relevantne faktore. Obzirom na zaključke u svezi članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u točki 29. ove odluke, Ustavni sud ne smatra da je potrebno u ovoj fazi postupka ispitivati eventualnu povredu apelantičinog prava na imovinu. U postupku pred Vrhovnim sudom apelantica će imati puna procesna prava, sukladno članku 6. Europske konvencije, iznijeti i braniti svoje navode u svezi svog prava na imovinu. 38. Ustavni sud zaključuje da je apelantici povrijeđeno pravo pristupu sudu iz članka 6. Europske konvencije, jer domaći pravni sustav, u slučaju koji se ticao apelantičinih prava iz članka 6. Europske konvencije, nije omogućio sudsku zaštitu pune jurisdikcije protiv carinskih prekršajnih organa barem u jednom stupnju. Glede članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud nije našao razlog da u ovoj fazi postupka ispituje navode iz apelacije. 2. 3. 4. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj U 106/03, rješavajući apelaciju I. D., na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 tačka 2 i člana 61 st. 1 i 2 Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr, potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr, potpredsjednik Hatixa Haxiosmanović, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 27. oktobra 2004. godine, donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija I. D. iz Cazina. Utvrđuje se povreda člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ova odluka dostavlja se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da bi se obezbijedila ustavna prava u skladu sa ovom odlukom. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽEWE I - Uvod 1. 1 I. D. (u daqnjem tekstu: apelantkiwa) iz Cazina podnijela je, 25. jula 2002. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješewa Vijeća za prekršaje Federacije Bosne i Hercegovine broj Pž. 541/02 od 9. aprila 2002. godine. Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/05 Na osnovu člana 21 stav 1 Poslovnika Ustavnog suda, od Federalnog vijeća za prekršaje zatraženo je 30. septembra 2003. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Federalno vijeća za prekršaje je 8. decembra 2003. godine dostavilo odgovor. Na osnovu člana 25 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Federalnog vijeća za prekršaje je upućen apelantkiwi 4. juna 2004. godine, ali joj nije dostavljen. Apelantkiwa nije bila na navedenoj adresi. III - Činjenično stanje 5. 6. VIII - Zaključak 39. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 40. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, v. r. Ponedjeljak, 1.8.2005. 7. 8. 9. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantkiwinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na sljedeći način. Rješenjem 09.1402.16-4 br. P-103/01-MI/VJ, od 14. marta 2002. godine, Ministarstvo finansija Federacije Bosne i Hercegovine, Carinska uprava Sarajevo, Carinarnica Bihać (u daqnjem tekstu: prvostepeni prekršajni organ), na osnovu člana 50 stav 2 Zakona o prekršajima kojima se povređuju federalni propisi ("Službene novine Federacije BiH", br. 9/96 i 29/00), je proglasilo apelantkinju krivom za prekršaj iz člana 20 u vezi sa članom 5 stav 1 tačka 3 Zakona o carinskim prekršajima ("Službene novine Federacije BiH", broj 46/00). Član 5 stav 1 tačka 3 ovog zakona predviđa izricanje novčane kazne za lica koja ne prijave robu prilikom prelaska granice. Na osnovu člana 20 istog Zakona, kazna za prekršioca iz prethodne odredbe će se izreći svakom licu koje je bilo ili trebalo da bude upoznato da je prekršaj, između ostalog, počinjen onom robom koja je primljena kao poklon. Prvostepeni prekršajni organ je utvrdio da je apelantkiwa 1999. godine od M. B. primila na poklon automobil ZASTAVA YUGO 45 A, godina proizvodnje 1986, za koji je znala da nije prijavljen na carini i za koji carina nije plaćena. Apelantkiwa je zadržala automobil i registrovala ga na svoje ime u odjelu za registraciju automobila pri PU Cazin. Apelantkiwi je izrečena novčana kazna od 90 KM i bila je obavezana da uplati iznos od 556 KM na osnovu vrijednosti vozila. Apelantkiwa je protiv prvostepenog rješewa podnijela žalbu Federalnom vijeću za prekršaje sa sjedištem u Sarajevu. U svojoj žalbi apelantkiwa je navela da je prvostepeno rješenje nepotpuno i da je protivrječno samom sebi, te da ne sadrži obrazloženje o odlučnim činjenicama. Apelantkiwa je tvrdila da Zakon o carinskim prekršajima nije mogao da se primijeni s obzirom da je prekršaj, kako je to ustanovio prvostepeni prekršajni organ, počinjen 1999. godine, dok je taj Zakon usvojen tek u novembru 2000. godine. Sem toga, apelantkiwa je smatrala da su pogrešno primijenjene relevantne odredbe Zakona u odnosu na predmetnu materiju, s obzirom da rješenje nije sadržalo činjenice na osnovu kojih bi te odredbe mogle da se primijene. Apelantkiwa se u svojoj žalbi pozvala i na Ustav Bosne i Hercegovine. Vijeće je donijelo Rješenje broj Pž.541/02 od 9. aprila 2002. godine, kojim je odbilo apelantkiwinu žalbu i potvrdilo prvostepeno rješenje. Ovaj organ došao je do zakqučka da je prvostepeni prekršajni organ pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i okrivljenu pravilno proglasio odgovornom i kaznio za učinjeni prekršaj, te pravilno odlučio o primjeni propisa o visini kazne. IV - Relevantni propisi 10. Zakon o carinskim prekršajima ("Službene novine Federacije BiH", broj 46/00) "Član 3 Za prekršaj se ne odgovara ako prije nego što je učinjen nije bio predviđen federalnim propisom kao prekršaj, niti može da se izrekne kazna ili druga sankcija koja nije bila unaprijed propisana. Ako je poslije učinjenog prekršaja izmijenjen federalni propis o prekršaju, primijeniće se propis koji je blaži za učinioca. Član 5 stav 1 tačka 3 Novčanom kaznom od jednostrukog do osmerostrukog iznosa uskraćene carine ili do dvostrukog iznosa vrijednosti robe, ako roba ne podliježe plaćanju carine ili se na robu ne plaća carina, kazniće se za prekršaj pravno lice:Š...Ć Ponedjeljak, 1.8.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 3. ako carinarnici ne prijavi robu koju prenosi preko carinske linije (član 33 Zakona). Član 20, u relevantnom dijelu, glasi: Pravno lice ili Š...Ć i fizičko lice koje robu kupi, proda, proturi, primi na poklon, prikrije, primi na čuvanje, upotrijebi ili primi na držanje po ma kojoj osnovi, za koju zna ili je moglo da zna da je wome izvršen prekršaj iz Š...Ć člana 5 stav 1 tač. 1, 2, 3 Š...Ć, kazniće se istom kaznom propisanom za izvršioca. Član 22 stav 3 Ako se roba ne pronađe, od učinioca prekršaja naplatiće se njena vrijednost, koja prema odredbama Zakona predstavlja carinsku osnovicu i provešće se postupak naplate carine i drugih uvoznih dažbina u smislu tog zakona." 11. Zakon o prekršajima kojima se povređuju federalni propisi ("Službene novine Federacije BiH", br. 9/96 i 29/00) Član 59 stav 1, u relevantnom dijelu, glasi: "Za vođenje prekršajnog postupka u prvom stepenu nadležni su federalni organi uprave Š...Ć". Član 60 stav 1, u relevantnom dijelu, glasi: "O žalbi na rješenje o prekršaju koje je donio federalni organ u prvom stepenu rješava u drugom stepenu Federalno vijeće za prekršaje Š...Ć". Član 68 stav 1, u relevantnom dijelu, glasi: "U federalnom organu prekršajni postupak za prelaženje državne granice, carinske, devizne, spoqnotrgovinske prekršaje Š...Ć u prvom stepenu vodi i rješenje donosi Komisija za prekršaje Š...Ć". Član 69 stav 1 glasi: "Predsjednika i članove Komisije, kao i wihove zamjenike, imenuje funkcioner koji rukovodi federalnim organom koji vodi postupak u prvom stepenu iz reda radnika u federalnom organu uz prethodno pribavljenu saglasnost Vlade." Član 72 stav 2 glasi: "Predsjednika i članove Federalnog vijeća imenuje i razriješava dužnosti Vlada, na prijedlog ministra pravde." Zahtjev za sudsku zaštitu Član 152 glasi: "Zahtjev za sudsku zaštitu dozvoljen je protiv rješewa o prekršaju koje je donijelo Federalno vijeće. Zahtjev za sudsku zaštitu može da podnese kažnjeni, zakonski zastupnik kažnjenog, odnosno njegov branilac. Ako je izrečena zaštitna mjera oduzimawa predmeta čiji vlasnik nije kažnjen, vlasnik predmeta može da podnese zahtjev za sudsku zaštitu samo u pogledu odluke o toj mjeri. O zahtjevu za sudsku zaštitu rješava Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud). Zahtjev za sudsku zaštitu ne odgađa izvršenje rješewa, ali na zahtjev kažnjenog Vrhovni sud može narediti nadležnom federalnom organu da odgodi, odnosno prekine izvršenje rješewa dok ne odluči o zahtjevu, ako ima osnova iz kojih se može zakqučiti da će udovoqiti zahtjevu." Član 153 glasi: "Zahtjev za sudsku zaštitu može se izjaviti protiv rješewa Federalnog vijeća donesenog u drugom stepenu kojim je pravnom licu ili imaocu radnje izrečena novčana kazna preko 1.000 KM, a odgovornom licu ili drugom pojedincu - preko 500 KM ili ako je izrečena zaštitna mjera oduzimawa predmeta čija vrijednost prelazi 3.000 KM ili je oduzeta imovinska korist u vrijednosti preko 3.000 KM, u sljedećim slučajevima: 1) ako je rješenjem o prekršaju povrijeđen materijalni propis; 2) ako je u prekršajnom postupku učinjena povreda odredbi postupka koja je uticala i mogla da utiče na zakonito i pravilno donošenje rješewa o prekršaju (bitna povreda postupka); 3) ako je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno ili ako je iz utvrđenih činjenica izveden nepravilan zakqučak u pogledu činjeničnog stawa." V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelantkiwa tvrdi da su rješewa prvostepenog i drugostepenog prekršajnog organa prekršila njena prava iz člana 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 13. Apelantkiwa tvrdi da je prvostepeni prekršajni organ proizvoqno donio svoje rješenje. Apelantkiwa, nadalje, tvrdi Broj 47 – Strana 3937 da je stekla vlasništvo nad autom u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ona navodi u apelaciji da je automobil proizveden u bivšoj SFRJ. Međutim, automobil nikad nije bio registrovan izvan Bosne i Hercegovine. Shodno tome, automobil nije uvezen u Bosnu i Hercegovinu, te stoga ne može da bude predmet carinjenja. Nadalje, apelantkiwa tvrdi da država ima mogućnost da kontroliše vlasništvo u skladu sa članom 1 stav 2 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kako bi nadzirala plaćanje poreza i ostalih izdataka. Uprkos tome, apelantkiwin automobil ne može da bude predmet takve kontrole, jer njen automobil nije uvezen u Bosnu i Hercegovinu. b) Odgovor na apelaciju 14. Federalno vijeće za prekršaje, u svom odgovoru od 8. decembra 2003. godine, potvrdilo je u suštini navode iz drugostepenog prekršajnog rješewa. VI - Dopustivost 15. U skladu sa članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, "Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini". 16. U skladu sa članom 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda, "Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se wome osporava iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio". 17. Pravilo iscrpqivawa pravnih lijekova zahtijeva da apelantkiwa dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadwi pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelantkiwa odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelantkiwa nije ispoštovala formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može da se smatra konačnom. Korišćenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda (vidi Rješenje Ustavnog suda broj U 15/01 od 4. i 5. maja 2001. godine). 18. Zakon o prekršajima kojima se povređuju federalni propisi predviđa u članu 153 uslove pod kojima može da se podnese zahtjev za sudsku zaštitu. Shodno ovom članu, vanredni pravni lijek može da se koristi protiv drugostepenog rješewa, kojim je pravnom licu ili imaocu radnje izrečena novčana kazna preko 1.000 KM, a odgovornom licu ili drugom pojedincu preko 500 KM ili ako je izrečena zaštitna mjera oduzimawa predmeta čija vrijednost prelazi 3.000 KM ili je oduzeta imovinska korist u vrijednosti preko 3.000 KM. Ovaj član propisuje da takva rješewa mogu da budu preispitana na osnovu povrede materijalnog propisa, bitne povrede postupka ili nepravilno izvedenog zakqučka u pogledu činjeničnog stawa. 19. Iz utvrđenog činjeničnog stawa jasno je da apelantkiwin slučaj ne spada unutar propisanih pravnih uslova potrebnih da bi se podnio zahtjev za sudsku zaštitu iz člana 153 Zakona o prekršajima kojima se povređuju federalni propisi, jer je visina novčane kazne ispod minimalnog iznosa od 1.000 KM. S obzirom da Ustavni sud ne sumwa u ovako utvrđeno stanje, to znači da je konačna odluka u ovom postupku Rješenje Federalnog vijeća za prekršaje, broj Pž. 541/02 od 9. aprila 2002. godine. 20. Apelantkiwa je podnijela apelaciju Ustavnom sudu protiv ovog rješewa u roku od 60 dana, kako je to predviđeno članom 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda. 21. U okviru apelacione nadležnosti iz člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je nadležan da ocjenjuje da li je presudom bilo kog suda došlo do povrede prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine, ukqučujući prava i slobode predviđene Evropskom konvencijom i međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I na Ustav Bosne i Hercegovine. Apelantkiwa tvrdi da je osporavanim rješewima povrijeđeno njeno ustavno pravo na pristup sudu iz čl. 6 i II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud je, stoga, nadležan da preispita da li je u konkretnom slučaju došlo do povrede navedenih ustavnih prava. 22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b), člana 15 stav 3 i člana 16 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da Broj 47 – Strana 3938 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH predmetna apelacija ispuwava uslove iz navedenih članova u pogledu dopustivosti. 23. Slijedi da je predmetna apelacija dopustiva. VII - Meritum Pravo na pravičan postupak 24. Član II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 25. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu, glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 26. Shodno odredbama Zakona o carinskim prekršajima, uvoz robe bez plaćawa carine predstavlja prekršaj, a ne krivično djelo. Međutim, formalna priroda djela, tj. njegovo određivanje kao prekršaj ili krivično djelo, ne određuje primjewivost člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Evropski sud za qudska prava smatra da je "krivična optužba" autonomni koncept - to jest, neko djelo koje je u domaćem zakonu klasifikovano kao prekršaj može ipak da pokrene pitanje krivične optužbe u smislu člana 6 stav 1 ako je suštinski karakter legislativne šeme po svojoj prirodi prije krivični, nego građanski - da bi se obezbijedilo da država ne može da izbjegne obavezu da obezbijedi pravično saslušanje jednostavnim klasifikovanjem nekog djela prekršajnim u svom zakonodavstvu (vidi, Evropski sud za qudska prava, Engel protiv Holandije (broj 1), presuda od 8. juna 1976. godine, serija A, broj 22; Oztürk presuda od 27. maja 1984. godine, serija A, broj 73, st. 46-50; AP., M.P. i T.P. protiv Švajcarske, presuda od 19. augusta 1997. godine, Izvještaji 1997-V; Lauko protiv Slovačke, presuda od 23. septembra 1998. godine, Izvještaji 1998-VI, str. 2492, stav 56; Janosevic protiv Švedske, presuda od 23. jula 2002. godine, Izvještaji 2002-VI), stav 65). Da bi se odredilo da li je suštinski karakter legislativne šeme krivični, sudovi moraju da razmotre čitav niz faktora, ukqučujući posebno: (a) da li je ciq ili jedan od ciljeva relevantnih zakona sprečavanje ili kažwavanje određenog ponašawa; (b) ako postoji ciq sprečavawa ili kažwavawa, da li ponašanje koje treba da bude spriječeno ili kažnjeno implicira krivicu (pitanje vinosti) i (c) koja visina kazne može da se nametne za prekršaj. Evropski sud za qudska prava smatra da se postupkom nametawa kazni ili dodatnih poreza i oduzimawa imovine u vezi sa neplaćanjem taksi pokreće pitanje krivične optužbe iz člana 6 stav 1 ako je suštinski karakter legislativne šeme krivični u pogledu tih faktora (vidi Vastberga Taxi Aktiebolaget i Vulic protiv Švedske, presuda od 23. jula 2002. godine; ibid., Lauko protiv Slovačke; ibid., Janosevic protiv Švedske, st. 66-70). Ustavni sud je zauzeo isti stav u svojoj odluci U 58/03 (odluka od 26. marta 2004. godine, st. 28 i dalje, objavljena u "Službenom glasniku BiH, broj 19/04). 27. Gledano sa stanovišta sudske prakse člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da je legislativna regulativa vezana za ovaj predmet u pogledu nametawa novčane kazne u suštini krivična po svojoj prirodi. Wen jasan ciq je da spreči qudi da unose robu u zemqu a da ne plaćaju carinu na nju i da kažwava qudi koji čine takva djela. Ustanovljavanje krivice u ovom slučaju je zasnovano na odluci da je apelantkiwa znala da carina nije plaćena na vozilo u vrijeme kada je uvezeno, a koje je primila na poklon. Novčana kazna nametnuta apelantkiwi je relativno veliki novčani iznos. Uzimajući u obzir sve relevantne faktore, Ustavni sud zakqučuje da shodno Ustavu Bosne i Hercegovine apelantkiwa ima prava na ukupnu proceduralnu zaštitu koja je na raspolaganju qudima u utvrđivanju krivične optužbe iz člana 6 Evropske konvencije. 28. Ni prvostepeni prekršajni organ koji je rješavao predmet ni drugostepeni prekršajni organ ne ispuwavaju zahtjeve iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije vezane za "nezavisan i nepristrasan zakonom uspostavljeni sud" radi utvrđivawa krivične optužbe protiv apelantkinje. Prvostepeni prekršajni organ, koji je odredio novčanu kaznu Rješenjem 09.1402.16-4 br. P-103/01-MI/VJ od 14. marta 2002. godine, je dio Carinske uprave Federalnog ministarstva finansija i, na osnovu člana 69 stav 1 Zakona o prekršajima kojima se Ponedjeljak, 1.8.2005. povređuju federalni propisi, imenuje ŠgaĆ funkcioner koji rukovodi federalnim organom. Dakle, ovaj organ nije nezavisan od upravnog organa, što se traži članom 6 stav 1 Evropske konvencije. Isti zakqučak može da se donese i za Federalno vijeće za prekršaje (član 72 stav 2 Zakona o prekršajima kojima se povređuju federalni propisi). U takvim okolnostima, povreda člana 6 stava 1 može da se izbjegne ako odluke koje donesu organi koji nisu nezavisni i nepristrasni budu preispitane ili ako se izjavi žalba nezavisnom i nepristrasnom sudu pune jurisdikcije (u smislu da može da ukine ili da ispravi odluku gdje je došlo do pogrešne primjene materijalnog prava ili koje su donesene bez valjanih dokaza). Međutim, relevantni propisi ne predviđaju takav nezavisan i nepristrasan sud u konkretnom slučaju. Na kraju, Ustavni sud, iako je nezavisan i nepristrasan sud, nije u poziciji da utvrđuje krivičnu optužbu nakon javnog i pravičnog saslušawa: sem činjenice da nije predviđeno da njegovi postupci ispuwavaju uslove saslušawa krivične optužbe, njegova jurisdikcija je ograničena na pitawa koja proizlaze iz Ustava Bosne i Hercegovine. 29. Slijedi da zakonodavna regulativa za utvrđivanje odgovornosti za kazne po Zakonu o carinskim prekršajima i aranžmane za traženje sudske zaštite iz člana 153 Zakona o prekršajima kojima se povređuju federalni propisi ostavlja prazninu u pravnoj zaštiti kada su u pitanju lica optužena za carinske prekršaje kada je visina novčane kazne ispod finansijskog minimuma iz člana 153 Zakona. Ustavni sud smatra da praznina ovakve vrste, koja ostavlja lice da se suočava sa krivičnom optužbom bez normalnih garancija koje predviđa vladavina zakona, garantovana članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i odgovarajućim proceduralnim pravima, lišava pravne propise osnovnog kvaliteta prava. Dom za qudska prava je došao do sličnog zakqučka u pogledu zakonskih propisa koji nisu u skladu sa vladavinom zakona jer su dodijelili neograničenu diskreciju izvršnim vlastima (vidi odluku bivšeg Doma za qudska prava, predmet broj CH/02/8202, Brdar protiv Federacije Bosne i Hercegovine, od 4. aprila 2003. godine, st. 144 i 145). Ustavni sud, takođe, smatra da zakonodavnoj regulativi u ovom predmetu nedostaje potreban zakonski kvalitet u onoj mjeri u kojoj se ne poštuju ustavni zahtjevi člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud podsjeća da je Ustav Bosne i Hercegovine najviši oblik opšteg akta države i ima prednost u odnosu na svaki drugi zakon koji nije u skladu s wim. Ustavni sud zakqučuje da je, u ciqu podržavawa Ustava Bosne i Hercegovine, Vrhovni sud obavezan da apelantkiwi omogući pravično saslušanje, kao nezavisan i nepristrasan sud, i da odredi meritum apelantkiwinog zahtjeva tako što će odlučiti o činjeničnim i pravnim pitawima, ako to bude neophodno. 30. "Ako bude neophodno" znači da apelantkiwa mora, ako želi da ostvari sudsku zaštitu u svom predmetu, pokrene postupak pred Vrhovnim sudom od dana dostavljanja ove odluke, u skladu sa procesnim odredbama Zakona o prekršajima kojima se povređuju federalni propisi, a prije svega onih koji propisuju rokove za pokretanje zahtjeva za sudsku zaštitu. U tom postupku apelantkiwa bi mogla da iznese svoje žalbene navode u pogledu Rješewa broj Pž.541/02 od 9. aprila 2002. godine. S druge strane, Vrhovni sud je obavezan da pruži apelantkiwi pravičan postupak u skladu sa standardima člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 6 Evropske konvencije, kako je to navedeno u ovoj odluci. 31. Ustavni sud ističe da je njegov zakqučak iz prethodne tačke konzistentan sa prethodnom odlukom u citiranom predmetu broj U 19/00 (od 4. maja 2001. godine, "Službeni glasnik BiH", broj 27/01), gdje je u sličnim okolnostima Ustavni sud vratio predmet Vrhovnom sudu Republike Srpske radi saslušawa u kontradiktornom postupku koji treba da ispuwava zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije (ibid., stav 47). U konkretnom predmetu, međutim, Ustavni sud neće direktno naložiti Vrhovnom sudu da održi raspravu, već će prepustiti apelantkiwi da pokrene postupak pred tim Sudom. Ovakvo odstupanje od dosadašnje prakse u sličnim predmetima je potrebno iz više razloga. S jedne strane, Vrhovni sud nije imao prilike da odgovori na apelantkiwin zahtjev, jer apelantkiwa nije ni pokušala da uloži zahtjev za sudsku zaštitu. Zbog toga, nije ni bilo potrebe da Vrhovni sud, u konkretnom slučaju, bude stranka u postupku pred Ustavnim sudom. S druge strane, ovakvo rješenje je opravdano u smislu principa dispozicije stranaka u pogledu ulagawa pravnih lijekova. 32. Konačno, Ustavni sud napominje, kako je to prethodno objašnjeno u ovoj odluci, da problemi ove vrste proizlaze iz situacije kada su pobijane odluke zakonite, a protuustavne (U Ponedjeljak, 1.8.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 19/00, loc. cit, stav 34) ili kada apelantima zakonski nije omogućena sudska zaštita u predmetima u kojima zakonodavac propusti da predvidi sudsku zaštitu pune jurisdikcije barem u jednom stepenu, jer to nalažu ustavni standardi (U 58/03, op. cit.), a on je to propustio da uradi. In conclusio, radi se primarno o problemu kvaliteta zakona. 33. Da bi se riješio ovaj konflikt, nadležni sudovi, kada se suoče sa takvim problemom, imaju obavezu da pokreću postupke konkretne kontrole ustavnosti, pri čemu oni uživaju dispoziciju u pogledu ocjene pitawa da li se radi o protivustavnom zakonu, ali ne i slobodu inicijative da pokrenu postupak pred Ustavnim sudom u smislu člana VI/3 c) Ustava Bosne i Hercegovine. Drugim riječima, sudovi su dužni da primjenjuju Ustav Bosne i Hercegovine u svakom konkretnom slučaju, pazeći na konzistentnost opštih pravnih akata sa najvišim pravnim aktom države, Ustavom Bosne i Hercegovine. Time sudovi kontrolišu zakonitost u državi, što je jedna od osnovnih funkcija i obaveza koja proizlazi iz principa pravne države, kao njegovog inherentnog elementa (član I/2 Ustava Bosne i Hercegovine). 34. Ako sudovi propuste da to urade, na Ustavnom sudu, kao čuvaru Ustava Bosne i Hercegovine (prva rečenica člana VI/3 Ustava Bosne i Hercegovine) leži zadatak da ispita to pitanje, ako se pojavi potreba za tim u postupku iz apelacione jurisdikcije. Pri tome, Ustavni sud ima punu nadležnost kao onu u smislu člana VI/3 c) Ustava Bosne i Hercegovine, jer samo na taj način može u potpunosti da se zaštiti princip pravne države, koji podrazumijeva, inter alia, da zakoni budu u hijerarhijskoj harmoniji. U suprotnom, Ustavni sud bi bio zavisan od volje ostalih sudova i zakonodavca u ispuwavanju wihove pozitivne obaveze u smislu člana VI/3 c) Ustava Bosne i Hercegovine, a to bi bilo protivno prvoj rečenici člana VI/3 Ustava Bosne i Hercegovine. Sem toga, Ustavni sud je jedan od "sudova" u Bosni i Hercegovini. U članu VI/3 c) Ustava Bosne i Hercegovine je propisano da "Š...Ć bilo koji sud u Bosni i Hercegovini" Šima nadležnost da u svakom pojedinačnom slučaju pokrene postupak konkretne kontrole ustavnostiĆ u pogledu toga da li je zakon, od čijeg važewa njegova odluka zavisi Š...Ć kompatibilan sa Š...Ć Ustavom". Dovodeći u vezu prethodne dvije rečenice, u ciqu tumačewa člana VI/3 c) Ustava Bosne i Hercegovine, dolazi se do zakqučka da Ustavni sud ima nadležnost da u postupku iz apelacione jurisdikcije izvrši i konkretnu ocjenu ustavnosti u smislu člana VI/3 c) Ustava Bosne i Hercegovine, ako je to potrebno. U suprotnom, Ustavni sud bi se lišio svoje funkcije "suda". Na ovakav zakqučak ne utiče činjenica da Ustavni sud istovremeno vrši obje funkcije, u jednom postupku (rješavanje konkretnog slučaja u okviru svoje apelacione nadležnosti iz člana VI/3 b) i incidentalna kontrola ustavnosti zakona, od čijeg važewa zavisi njegova odluka u smislu člana VI/3 c) Ustava Bosne i Hercegovine), dok se kod drugih sudova radi o dva postupka: meritorno rješavanje slučaja i pokretanje postupka iz člana VI/3 c) Ustava Bosne i Hercegovine pred Ustavnim sudom. 35. Vraćajući se na konkretan problem, Ustavni sud je još 2001. godine ukazivao na identičan problem i propust zakonodavca u Republici Srpskoj (U 19/00, op. cit., stav 34), što je trebalo da bude signal zakonodavnoj vlasti da preduzme pozitivne akcije i izmjenu relevantnog zakona, kako bi se uspostavilo ustavno-konformno stanje. Od 2001. godine, problem je ostao neriješen. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra neophodnim da Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, preko Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine preduzme odgovarajuće korake u tom smislu i dovede zakon u sklad sa Ustavom Bosne i Hercegovine, pri čemu bi trebalo da se uzme u obzir obrazloženje iz ove odluke. Pravo na imovinu 36. Apelantkiwa se žali da joj je nametnuta novčana kazna povrijedila pravo na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 37. Ustavni sud, prije svega, napominje da pravni režim za nametanje kazni, propisan Zakonom o carinskim prekršajima, da bi djelovao na način koji ne bi kršio član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, mora da predvidi mogućnost procjene visine svake novčane kazne, uzimajući u obzir sve relevantne faktore. S obzirom na zakqučke u vezi sa članom 6 Evropske konvencije i član II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine u tački 29 ove odluke, Ustavni sud ne smatra da je potrebno da u ovoj fazi postupka ispituje eventualnu povredu apelantkiwinog prava 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/05 Broj 47 – Strana 3939 na imovinu. U postupku pred Vrhovnim sudom apelantkiwa će imati puna procesna prava, u skladu sa članom 6 Evropske konvencije, da iznese i brani svoje navode u vezi sa svojim pravom na imovinu. 38. Ustavni sud zakqučuje da je apelantkiwi povrijeđeno pravo pristupu sudu iz člana 6 Evropske konvencije, jer domaći pravni sistem, u slučaju koji se ticao apelantkiwinih prava iz člana 6 Evropske konvencije, nije omogućio sudsku zaštitu pune jurisdikcije protiv carinskih prekršajnih organa barem u jednom stepenu. U pogledu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud nije našao razlog da u ovoj fazi postupka ispituje navode iz apelacije. VIII - Zakqučak 39. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 40. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 107/03, rješavajući apelaciju A. G., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2., člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 19. novembra 2004. godine, donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija A. G. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-220/01 od 9. maja 2002. godine. Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u roku od 90 dana od dana dostave ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama u skladu sa članom 75. stav 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE I - Uvod 1. A. G. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kulen-Vakufa podnio je, 19. juna 2002. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-220/01 od 9. maja 2002. godine. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Osnovne škole "Kulen-Vakuf" Orašac (u daljnjem tekstu: Osnovna škola), koja je bila druga stranka u postupku u kojem je doneseno rješenje koje se pobija apelacijom, zatraženo je, 6. oktobra 2003. godine, da dostave odgovore na apelaciju. 3. Odgovore na apelaciju dostavili su Vrhovni sud 16. oktobra 2003. godine, a Osnovna škola 14. oktobra 2003. godine. Broj 47 – Strana 3940 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 1.8.2005. Ovi odgovori dostavljeni su apelantu u skladu sa članom 25. prava nastavnika, stručnih saradnika i saradnika za daljnji stav 2. Poslovnika Ustavnog suda. vaspitno-obrazovni rad (član 78). 9. Prema Zakonu o ustanovama ("Službeni list RBiH", br. III - Činjenično stanje 6/92, 8/93 i 13/94) ustanova se osniva, između ostalog, za obavljanje djelatnosti obrazovanja, ako cilj obavljanja 4. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i djelatnosti nije stjecanje dobiti (član 1); za obavljanje javne dokumenata dostavljenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati službe osniva se javna ustanova, a pod javnom službom na slijedeći način. podrazumijeva se trajno i nesmetano obavljanje djelatnosti u 5. Rješenjem direktora Osnovne škole, poslovni broj 120/95 od javnom interesu Republike Bosne i Hercegovine, općine i 1. septembra 1995. godine, apelantu je prestao radni odnos gradske zajednice (član 3. st. 1. i 2); radnici ostvaruju svoja sa 31. augustom 1995. godine zbog neopravdanog izostanka prava u ustanovi, u skladu sa zakonom i kolektivnim sa posla dužeg od 20 radnih dana. Apelant je na to rješenje ugovorom i pravilima ustanove (član 4). uložio prigovor Upravnom odboru Osnovne škole koji je, 10. Prema Uredbi o radnoj obavezi ("Službeni list RBiH", br. Odlukom broj 150/95 od 27. septembra 1995. godine, odbio 19/92, 1/94, 13/94, 28/94), donesenoj na osnovu Zakona o prigovor kao neosnovan i potvrdio rješenje direktora odbrani ("Službeni list RBiH", br. 4/92 i 9/92) prilikom Osnovne škole. proglašenja ratnog stanja, neposredne ratne opasnosti ili 6. Općinski sud u Bihaću je, presudom broj PR-50/98 od 18. vanrednog stanja, radnici su dužni ostati na radu u državnom jula 2000. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog organu, preduzeću i drugom pravnom licu kod kojih se suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj nalaze u radnom odnosu, ako nisu pozvani u oružane snage Gž-571/00 od 21. decembra 2000. godine, utvrdio da su ili raspoređeni u druge državne organe, preduzeća i druga Rješenje direktora Osnovne škole poslovni broj 120/95 od 1. pravna lica i ostaju na radnim mjestima na koja su septembra 1995. godine i Odluka Upravnog odbora Osnovne raspoređeni dok, u skladu sa potrebama, funkcioner koji škole broj 150/95 od 27. septembra 1995. godine o rukovodi državnim organom, odnosno direktor u preduzeću i prestanku apelantovog radnog odnosa nezakoniti, te se kao drugom pravnom licu drukčije ne odluči (član 2); radnici takvi poništavaju, a tuženoj Osnovnoj školi je naloženo da izvršavaju radnu obavezu, po pravilu, u organu, preduzeću, apelanta vrati na poslove i radne zadatke sekretara škole, a u odnosno drugom pravnom licu u kojem se nalaze u radnom slučaju da je to mjesto popunjeno, na poslove i radne odnosu, u skladu sa aktom o ratnoj organizaciji i zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi, te da mu sistematizaciji radnih mjesta tih organa, preduzeća i drugih nadoknadi troškove postupka, u roku od osam dana od pravnih lica (član 7). pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. 11. Prema Uredbi o kriterijima i normativima 7. Vrhovni sud, odlučujući o reviziji tužene Osnovne škole raspoređivanja građana i materijalnih sredstava u podnesenoj protiv presude Kantonalnog suda broj oružane snage i druge potrebe odbrane ("Službeni list GŽ-571/00 od 21. decembra 2000. godine, Rješenjem broj RBiH", broj 19/92), donesenoj na osnovu Zakona o odbrani, Rev-220/01 od 9. maja 2002. godine uvažio je reviziju i građani, po pravilu, mogu imati samo jedan ratni raspored, a nižestepene presude preinačio, te odbacio apelantovu tužbu. izuzetno, građani koji su po osnovu radne obaveze Vrhovni sud je zaključio, na osnovu člana 83. stav 1. Zakona raspoređeni na ratne dužnosti u državne organe, preduzeća i o osnovnim pravima iz radnog odnosa, da je apelantova druga pravna lica na poslove i zadatke utvrđene u njihovim tužba podnesena nakon isteka propisanog roka, te je aktima o ratnoj sistematizaciji radnih mjesta, istovremeno se neblagovremena. U svom rješenju Vrhovni sud je dalje raspoređuju u jedinicu i druge organe civilne zaštite ili obrazložio da je, prema dostavnoj knjizi tužene Osnovne službu osmatranja ili obavještavanja koje obrazuju za svoje škole, apelantu 28. septembra 1995. godine uručena odluka potrebe (dvojni raspored), o čemu odlučuje funkcioner koji kojom je odbijen njegov prigovor na rješenje o prestanku rukovodi državnim organom, odnosno direktor u preduzeću i radnog odnosa (prijem je potvrdila njegova supruga, a sam drugom pravnom licu, s tim što se građanin, koji je apelant je u tužbi naveo da mu je odluka uručena 29. raspoređen u oružane snage, ne može raspoređivati na druge septembra 1995. godine), a tužbu je podnio 25. oktobra dužnosti (član 5). 1995. godine, dakle izvan roka propisanog u članu 83. stav 12. Zakon o radnim odnosima za vrijeme ratnog stanja ili u 1. navedenog zakona. Dalje, da je apelant u vrijeme slučaju neposredne ratne opasnosti ("Službeni list RBiH", podnošenja tužbe bio obveznik radne obaveze, kojoj je bila br. 21/92, 16/93 i 13/94) propisivao je da se Zakon o primarna svrha funkcioniranje državnih i drugih institucija u osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Službeni list SFRJ", uvjetima rata i neposredne ratne opasnosti, da je obavljao br. 60/89 i 42/90 i "Službeni list RBiH", br. 2/92 i 13/94) i dužnosti koje se ne mogu smatrati dužnostima kakve ima u Zakon o radnim odnosima ("Službeni list SRBiH", broj vidu član 1. Uredbe sa zakonskom snagom o rokovima u 20/90) primjenjuju i za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju sudskim postupcima i upravnom postupku za vrijeme neposredne ratne opasnosti, ako ovim zakonom nije drukčije neposredne ratne opasnosti ili za vrijeme ratnog stanja. Cilj određeno (član 1). Ovaj zakon sadrži specifične odredbe o te odredbe bio je zaštita od gubitka procesnih i drugih prava radnim odnosima vezane za ratno stanje i u slučaju vezanih za pokretanje i vođenje postupka, odnosno neposredne ratne opasnosti. Tako je u članu 15. propisano da poduzimanje drugih procesnih radnji za čije poduzimanje su radniku pestaje radni odnos, između ostalog, ako je u toku propisani rokovi, samo za osobe koje su bile angažirane na izvršavanja radne obaveze neposredno izostao sa posla duže vojnoj dužnosti ili dužnosti koja je bila od neposrednog od 20 radnih dana uzastopno. značaja za odbranu zemlje, odnosno kojima je zbog takve 13. Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Službeni angažiranosti bio objektivno onemogućen ili znatno otežan list SFRJ", br. 60/89 i 42/90 i "Službeni list RBiH", br. 2/92 pristup sudu, što konkretno nije slučaj. i 13/94) u članu 83. stav 1. propisuje da radnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa u IV - Relevantni propisi organizaciji ili ako taj organ ne donese odluku u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva, odnosno prigovora, ima 8. Zakon o osnovnoj školi ("Službeni list SRBiH", broj 39/90 pravo da u narednom roku od 15 dana traži zaštitu svojih i "Službeni list RBiH", br. 3/93, 24/93 i 13/94). Prema ovom prava pred nadležnim sudom. zakonu osnovna škola je ustanova u kojoj se vrši osnovno obrazovanje i vaspitanje učenika (član 1); osnovno 14. Zakon o rokovima u sudskim postupcima i upravnom obrazovanje i vaspitanje je djelatnost od posebnog postupku za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili za društvenog interesa (član 6); redovnu osnovnu školu, kao vrijeme ratnog stanja ("Službeni list RBiH", br. 6/92 i javnu ustanovu u državnom vlasništvu može osnovati samo 13/94) u članu 1. propisuje da rokovi za podnošenje tužbe u skupština općine (član 7), vaspitno-obrazovni rad ostvaruje parničnom postupku, privatne tužbe ili optužnog prijedloga u se na osnovu nastavnog plana i programa za osnovno krivičnom postupku, prijedloga za pokretanje vanparničnog obrazovanje i vaspitanje (član 18), kojim se, u zavisnosti od ili izvršnog postupka, kao i rokovi za podnošenje zahtjeva za vrste osnovne škole utvrđuje odgovarajuća visoka stručna pokretanje upravnog postupka, odnosno za podnošenje tužbe sprema nastavnika razredne i predmetne nastave i stručnog u upravnom sporu, za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili saradnika, kao i najmanje odgovarajuća srednja sprema za za vrijeme ratnog stanja prestaju teći za lica ili protiv lica na pojedine predmete, nastavne oblike i druge poslove (član vojnoj dužnosti ili dužnosti koja je od neposrednog značaja 60); nastavnici, stručni saradnici i saradnici biraju se na za odbranu zemlje, a prema članu 2. istog zakona, za ova osnovu konkursa koji raspisuje upravni odbor osnovne škole lica prestaju teći i rokovi za izjavljivanje pravnih lijekova ili (član 61); upravni odbor osnovne škole odlučuje o prestanku za preduzimanje drugih procesnih radnji u pogledu postupka. Ponedjeljak, 1.8.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 47 – Strana 3941 15. Apelant se u svojoj apelaciji poziva i na određene odredbe vojna dužnost u smislu Zakona o oružanim snagama. Smatra Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu da su neosnovani apelantovi prigovori da je Vrhovni sud u ("Službene novine Federacije BiH", broj 32/00) koji je vezi sa revizijom trebao primijeniti odredbe člana 364. stav stupio na snagu 8. septembra 2000. godine, i to: odredbe 3. Zakona o parničnom postupku, a pogotovo odredbe člana 45. prema kojim zaposlenik može podnijeti tužbu pred Zakona o radu koje su na snazi od 30. augusta 2000. godine, nadležnim sudom zbog povrede prava iz radnog odnosa u jer je u pitanju blagovremenost apelantove tužbe, koja se roku od jedne godine od dana dostave odluke kojom je ispituje u smislu odgovarajućih odredaba Zakona o povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu parničnom postupku. prava iz radnog odnosa člana 54. kojim je propisano da će se VI - Dopustivost postupci ostvarivanja i zaštite prava zaposlenika, započeti prije stupanja na snagu ovog zakona, završit prema 21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, odredbama propisa koji su se primjenjivali na teritoriji "Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima Federacije prije stupanja na snagu ovog zakona, ako je to za koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet zaposlenika povoljnije, izuzimajući član 143. Zakona o radu spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini". (izuzeti član 143. Zakona o radu - "Službene novine 22. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Federacije BiH", broj 43/99, tiče se zaposlenika na čekanju "Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv posla). presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi 16. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese Federacije BiH", br. 42/98 i 3/98), koji je bio na snazi u u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije vrijeme donošenja osporenog rješenja Vrhovnog suda, kao i primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je presuda koje su mu prethodile, propisivao je da u članu 261, koristio". nakon prethodnog ispitivanja tužbe, predsjednik vijeća donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako se utvrdi da a) Nadležnost Ustavnog suda ratione temporis rješavanje o tužbenom zahtjevu ne ide u sudsku nadležnost 23. Nadležnost Ustavnog suda ratione temporis je princip ili da je tužba podnesena nepravovremeno, ako je posebnim ograničen na vrijeme nakon 14. decembra 1995. godine, propisima određen rok za podnošenje tužbe; u članu 364. kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu, pa propisivao je da protiv pravosnažne presude, donesene u Ustavni sud ne može razmatrati slučajeve koji su se desili drugom stepenu, ako je u sporu primijenjen materijalni prije stupanja na snagu Ustava (vidi Ustavni sud, Odluka zakon Bosne i Hercegovine ili Federacije, odnosno broj U 4/02, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj međunarodni ugovor, stranke mogu izjaviti reviziju u roku 4/03 od 20. februara 2003. godine). od 30 dana od dana dostave prijepisa presude, a revizija nije 24. Međutim, u konkretnom slučaju, sudske odluke kojima je dopuštena u imovinsko-pravnim i radnim odnosima u kojima odlučeno o apelantovom pravu su donesene nakon stupanja se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu, predaju na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, pa je Ustavni sud stvari ili izvršenje kakve druge radnje, ako vrijednost nadležan ispitati predmet koji se odnosi na vođenje postupka predmeta spora pobijanog dijela pravomoćne presude ne nakon 14. decembra 1995. godine. prelazi 15.000 KM, kao i u imovinsko-pravnim i radnim b) Iscrpljivanje pravnih lijekova i drugi uvjeti odnosima u kojima se tužbeni zahtjev ne odnosi na 25. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant potraživanje u novcu, predaju stvari ili izvršenje kakve druge dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja radnje, ako vrijednost spora koju je tužilac u tužbi naveo ne odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan prelazi 15.000 KM, te u sporovima iz porodičnih odnosa i da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u sporovima zakonskog izdržavanja; u članu 378. stav 1. pravnom pogledu. propisivao je da će revizijski sud, ako utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom 26. U konkretnom slučaju, konačna odluka, protiv koje nema prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu. drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu, je osporeno Rješenje Vrhovnog suda, broj Rev-220/01 od 9. V - Apelacija maja 2000. godine, kojim je, u postupku po reviziji tužene Osnovne škole, odbijena apelantova tužba podnesena radi a) Navodi iz apelacije poništenja odluke o prestanku radnog odnosa apelanta. Nadalje, apelant je protiv osporenog rješenja Vrhovnog suda 17. Apelant se, u svojoj apelaciji, žali da je Rješenjem Vrhovnog podnio apelaciju 19. juna 2002. godine, tj. u roku od 60 suda broj Rev-220/01 od 9. maja 2002. godine povrijeđeno dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika njegovo pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda. sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i čl. 2.-4. 27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i HerceProtokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. govine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika 18. Apelant navodi da je Vrhovni sud prilikom odlučivanja o Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna reviziji tužene Osnovne škole propustio da odluči zbog čega apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. apelant ne spada u krug lica iz člana 1. Uredbe sa zakonskom snagom o rokovima u sudskim postupcima i VII - Meritum upravnom postupku za vrijeme neposredne opasnosti i za vrijeme ratnog stanja te da nije primijenio Zakon o 28. Apelant pobija Rješenje Vrhovnog suda broj Rev-220/01 od izmjenama i dopunama Zakona o radu, ("Službene novine 9. maja 2002. godine, tvrdeći da je tim rješenjem Federacije BiH", broj 32/00 od 30. augusta 2000. godine). povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana 6. Konačno, apelant smatra da je Vrhovni sud trebao odbaciti stav 1. Evropske konvencije i čl. 2.-4. Protokola broj 7 uz reviziju, što su propustili da učine nižestepeni sudovi, jer se Evropsku konvenciju. Prema članu 31. Poslovnika Ustavnog radi o radnom sporu bez naznake vrijednosti spora pa, stoga, suda, kod odlučivanja Ustavni sud ispituje postoje li samo revizija nije dopuštena. Apelant predlaže da Ustavni sud one povrede koje su iznesene u zahtjevu. usvoji apelaciju i ukine osporeno rješenje Vrhovnog suda, te 29. Ustavni sud ističe da je pravo na pravično suđenje potvrdi presude prvostepenog i drugostepenog suda. inkorporirano u Ustav Bosne i Hercegovine, koji u članu II/2. predviđa da se prava zaštićena Evropskom konvencijom b) Odgovor na apelaciju i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Herce19. Vrhovni sud, u svom aktu od 16. oktobra 2002. godine, govini, a u članu II/3.e) štiti "pravo na pravično saslušanje u podsjeća na raniji stav da objašnjenja svojih pravnih stavova građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa iz svojih odluka ne daje, osim u samim odlukama. krivičnim postupkom". 20. Osnovna škola u svom odgovoru predlaže da Ustavni sud 30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, prva rečenica, glasi: odbaci apelaciju ili odbije kao neosnovanu, jer nisu "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili povrijeđene ustavne odredbe. Navodi da je apelant bio osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, pripadnik radne obaveze i to kod tužene Osnovne škole, koja svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u je u ratnim uvjetima bila locirana u Bihaću, i da nije bio u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom evidenciji oružanih snaga, a angažiranje apelanta u radnom vodu ne smatra se kao pripadanje oružanim snagama ili kao ustanovljenim sudom. Š...Ć" Broj 47 – Strana 3942 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 1.8.2005. 31. U ovom predmetu Ustavni sud mora razmotriti, prije svega, prigovora, ima pravo da u narednom roku od petnaest dana odnose li se apelantovi navodi na građanska prava u okviru traži zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom. Vrhovni značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije. sud je dalje u svom rješenju obrazložio da se na konkretni predmet ne mogu primijeniti odredbe Uredbe, odnosno 32. Suština utvrđivanja da li se neki slučaj odnosi na građansko Zakona o rokovima u sudskim postupcima i upravnom pravo ili obavezu zavisi od toga da li je ishod postupka postupku za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili za odlučujući za prava i obaveze koje proističu iz privatnih vrijeme ratnog stanja, jer apelant nije bio na vojnoj dužnosti prava i obaveza. Kada se to pravo odnosi na odnos između ili dužnosti od neposrednog značaja za odbranu zemlje. pojedinca i države, kao npr. pitanje zaposlenja, Ustavni sud 37. Osporeno rješenje Vrhovnog suda nije zasnovano na tada je ranije, kao npr. u Odluci broj U 61/01, objavljenoj u važećem Zakonu o parničnom postupku. "Službenom glasniku BiH", broj 41/03 od 24. decembra 2003. godine, imajući u vidu i praksu Evropskog suda za 38. Ustavni sud primjećuje, prema dostavljenim dokumentima, ljudska prava, kao u predmetu Pellegrin protiv Francuske, da apelant u tužbi nije naveo vrijednost spora, pa je Vrhovni presuda od 8. decembra 1999. godine, broj aplikacije sud trebao odbaciti kao nedopuštenu reviziju Osnovne škole, 28541/95, st. 66. i 67. i Doma za ljudska prava za Bosnu i podnesenu protiv presude Kantonalnog suda, kojom je Hercegovinu, kao u predmetu Damir Alagić protiv pravomoćno okončan postupak u predmetnom radnom Federacije Bosne i Hercegovine, zauzeo stav da svi zahtjevi sporu, prema članu 364. stav 3. Zakona o parničnom koji se odnose na zaposlenje, sa izuzetkom zahtjeva državnih postupku, što nije učinio. Prema članu 364. stav 3. Zakona o službenika koji izvršavaju svoja ovlaštenja na osnovu parničnom postupku revizija nije dopuštena u relevantnog zakona i čija je dužnost da štite opće interese imovinsko-pravnim i radnim sporovima u kojima se tužbeni države, potpadaju pod pojam građanskih prava i obaveza. zahtjev ne odnosi na potraživanje u novcu, predaju stvari ili izvršenje kakve druge radnje, ako vrijednost predmeta spora 33. Apelant se žali da mu je uskraćeno pravo na zaposlenje. On koju je tužilac u tužbi naveo ne prelazi 15.000 KM. Osim je ranije bio zaposlen u Osnovnoj školi na radnom mjestu toga, prigovore revizije da je tužba podnesena izvan sekretara škole. Međutim, njegovo zaposlenje ne predstavlja zakonskog roka Vrhovni sud nije razmotrio u kontekstu vršenje posebnih državnih ovlaštenja i reciprociteta prava i zakonskih odredbi o rokovima za traženje sudske zaštite u dužnosti između njega i države. Pri tome Ustavni sud ima u pitanjima iz radnih odnosa, koje su stupile na snagu prije vidu Zakon o osnovnoj školi, posebno odredbe o osnovnom nego što je pravomoćno okončan spor po apelantovoj tužbi. obrazovanju i vaspitanju kao djelatnosti od posebnog društvenog interesa, prema kojima sekretar škole nije 39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni uključen u obrazovno-vaspitni rad osnovne škole. Prema sud svojim rješenjem arbitrarno tumačio pravo pristupa sudu, tome, apelantovo pravo na zaposlenje je građansko pravo na proizvoljno primjenjujući relevantni zakon na apelantovu koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja u smislu štetu, odnosno povrijedio apelantovo pravo na pravično člana 6. stav 1. Evropske konvencije. suđenje. 40. Ustavni sud zaključuje da osporeno Rješenje Vrhovnog suda 34. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 6. broj Rev-220/01 od 9. maja 2002. godine krši član II/3.e) stav 1. Evropske konvencije, garantira svakome pravo na Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i konvencije. druga prava u vezi sa krivičnim postupkom, odnosno da pred sud ili tribunal iznese bilo koji zahtjev koji se odnosi na 41. Vezano za navode apelanta koji se odnosi na čl. 2.-4. njegova građanska prava i obaveze (vidi presudu Evropskog Protokola broj 7. uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ističe suda za ljudska prava, Golder protiv Velike Britanije, od 21. da se ove odredbe odnose na krivične postupke te se ne februara 1975., serija A, broj 18, stav 36). Ustavni sud primjenjuju u predmetnom slučaju. primjećuje da prava, garantirana članom II/3.e) Ustava VIII - Zaključak Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije obuhvataju, inter alia, pravo na sudsku zaštitu, a 42. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, pravo na pristup sudu čini jedan od njegovih aspekata. Pravo Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ne odluke. podrazumijeva samo široke proceduralne garancije i zahtjev 43. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke za hitni i javni postupak, nego i saglasnost sa zakonom (vidi Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. presudu Evropskog suda za ljudska prava, Hornsby, od 19. marta 1997. godine, stav 40). Međutim, ako pravo na pristup Predsjednik sudu ograničava vlast, (eventualno) primijenjena ograničenja Ustavnog suda ne smiju ukinuti ili umanjiti taj pristup pojedincima u smislu Bosne i Hercegovine da sama suština tog prava bude umanjena (vidi presudu Mato Tadić, s. r. Evropskog suda za ljudska prava, Tolstoy Mioloalawsky protiv Velike Britanije, od 13. jula 1995. godine, stav 59). Nadalje, ograničenja neće biti spojiva sa članom 6. stav 1. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u Evropske konvencije ukoliko ne slijede legitiman cilj i predmetu broj U 107/03, rješavajući apelaciju A. G., na temelju ukoliko nema razumnog odnosa proporcionalnosti između članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. korištenih sredstava i cilja kojem se teži (vidi presudu točka 2., članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 3. Poslovnika Evropskog suda za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst Britanije, od 28. maja 1985. godine, stav 57). ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: 35. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao Mato Tadić, predsjednik cjeline (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Ćazim Sadiković, prof. dr., dopredsjednik Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog Valerija Galić, sutkinja suda, broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u Jovo Rosić, sudac "Službenom glasniku BiH", broj 38/03). na sjednici, održanoj 19. studenoga 2004. godine, donio 36. U konkretnom slučaju, apelant je pokrenuo radni spor radi poništenja odluke Osnovne škole o prestanku radnog odnosa ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 apelanta. Općinski sud, a zatim i Kantonalni sud su odlučili Usvaja se apelacija A. G. da je apelantu nezakonito prestao radni odnos u Osnovnoj Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegoškoli, kojoj je naloženo da ga vrati na posao, odnosno u vine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih radni odnos. Međutim, Vrhovni sud, u postupku po reviziji prava i temeljnih sloboda. tužene Osnovne škole, odbacio je apelantovu tužbu kao Ukida se Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Herceneblagovremenu, pozivajući se na odredbe člana 83. stav 1. govine broj Rev-220/01 od 9. svibnja 2002. godine. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, prema kojim Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Herceradnik, koji nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog govine koji je dužan da po žurnom postupku donese novu odluku organa u organizaciji ili, ako taj organ ne donese odluku u sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva, odnosno 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/05 Ponedjeljak, 1.8.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 47 – Strana 3943 stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i vidu članak 1. Uredbe sa zakonskom snagom o rokovima u temeljnih sloboda. sudskim postupcima i upravnom postupku za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili za vrijeme ratnog stanja. Cilj Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine te odredbe je bio zaštita od gubitka procesnih i drugih prava da, u roku od 90 dana od dana dostave ove odluke, izvijesti vezanih za pokretanje i vođenje postupka, odnosno Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama poduzimanje drugih procesnih radnji za čije poduzimanje su sukladno članku 75. stavak 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i propisani rokovi, samo za osobe koje su bile angažirane na Hercegovine. vojnoj dužnosti ili dužnosti koja je bila od neposrednog Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim značaja za obranu zemlje, odnosno kojima je zbog takve novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike angažiranosti bio objektivno onemogućen ili znatno otežan Srpske". pristup sudu, što konkretno nije slučaj. OBRAZLOŽENJE IV - Relevantni propisi I - Uvod 8. Zakon o osnovnoj školi ("Službeni list SRBiH", broj 39/90 1. A. G. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kulen-Vakufa podnio i "Službeni list RBiH", br. 3/93, 24/93 i 13/94). Prema ovom je, 19. lipnja 2002. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercezakonu osnovna škola je ustanova u kojoj se vrši osnovno govine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv obrazovanje i odgoj učenika (članak 1); osnovno Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u obrazovanje i odgoj je djelatnost od posebnog društvenog daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-220/01 od 9. svibnja interesa (članak 6); redovitu osnovnu školu, kao javnu 2002. godine. ustanovu u državnom vlasništvu može osnovati samo skupština općine (članak 7), odgojno-obrazovni rad ostvaruje II - Postupak pred Ustavnim sudom se na temelju nastavnog plana i programa za osnovno 2. Na temelju članka 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, obrazovanje i odgoj (članak 18), kojim se, u ovisnosti o vrsti od Vrhovnog suda i Osnovne škole "Kulen-Vakuf" Orašac osnovne škole utvrđuje odgovarajuća visoka stručna sprema (u daljnjem tekstu: Osnovna škola), koja je bila druga nastavnika razredne i predmetne nastave i stručnog stranka u postupku u kojem je doneseno rješenje koje se suradnika, kao i najmanje odgovarajuća srednja sprema za pobija apelacijom, zatraženo je, 6. listopada 2003. godine, da pojedine predmete, nastavne oblike i druge poslove (članak dostave odgovore na apelaciju. 60); nastavnici, stručni suradnici i suradnici se biraju na temelju natječaja koji raspisuje upravni odbor osnovne škole 3. Odgovore na apelaciju dostavili su Vrhovni sud 16. listopada (članak 61); upravni odbor osnovne škole odlučuje o 2003. godine, a Osnovna škola 14. listopada 2003. godine. prestanku prava nastavnika, stručnih suradnika i suradnika za Ovi odgovori dostavljeni su apelantu sukladno članku 25. daljnji odgojno-obrazovni rad (članak 78). stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda. 9. Prema Zakonu o ustanovama ("Službeni list RBiH", br. III - Činjenično stanje 6/92, 8/93 i 13/94) ustanova se osniva, između ostalog, za obavljanje djelatnosti obrazovanja, ako cilj obavljanja 4. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i djelatnosti nije stjecanje dobiti (članak 1); za obavljanje dokumenata dostavljenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati javne službe osniva se javna ustanova, a pod javnom na sljedeći način. službom podrazumijeva se trajno i neometano obavljanje 5. Rješenjem ravnatelja Osnovne škole, poslovni broj 120/95 djelatnosti u javnom interesu Republike Bosne i Hercegoviod 1. rujna 1995. godine, apelantu je prestao radni odnos sa ne, općine i gradske zajednice (članak 3. st. 1. i 2); djelatnici 31. kolovozom 1995. godine zbog neopravdanog izostanka ostvaruju svoja prava u ustanovi, sukladno zakonu i sa posla duljeg od 20 radnih dana. Apelant je na to rješenje kolektivnom ugovoru i pravilima ustanove (članak 4). uložio prigovor Upravnom odboru Osnovne škole koji je, 10. Prema Uredbi o radnoj obvezi ("Službeni list RBiH", br. Odlukom broj 150/95 od 27. rujna 1995. godine, odbio 19/92, 1/94, 13/94, 28/94), donesenoj na temelju Zakona o prigovor kao neutemeljen i potvrdio rješenje ravnatelja obrani ("Službeni list RBiH", br. 4/92 i 9/92) prilikom Osnovne škole. proglašenja ratnog stanja, neposredne ratne opasnosti ili 6. Općinski je sud u Bihaću, presudom broj PR-50/98 od 18. izvanrednog stanja, djelatnici su dužni ostati na radu u srpnja 2000. godine, koja je potvrđena presudom državnom organu, poduzeću i drugoj pravnoj osobi kod koje Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni se nalaze u radnom odnosu, ako nisu pozvani u oružane sud) broj Gž-571/00 od 21. prosinca 2000. godine, ustvrdio snage ili raspoređeni u druge državne organe, poduzeća i da su Rješenje ravnatelja Osnovne škole poslovni broj druge pravne osobe i ostaju na radnim mjestima na koja su 120/95 od 1. rujna 1995. godine i Odluka Upravnog odbora raspoređeni dok, sukladno potrebama, funkcionar koji Osnovne škole broj 150/95 od 27. rujna 1995. godine o rukovodi državnim organom, odnosno ravnatelj u poduzeću i prestanku apelantovog radnog odnosa nezakoniti, te se kao drugoj pravnoj osobi drukčije ne odluči (članak 2); djelatnici takvi poništavaju, a tuženoj Osnovnoj školi je naloženo da izvršavaju radnu obvezu, po pravilu, u organu, poduzeću, apelanta vrati na poslove i radne zadaće tajnika škole, a u odnosno drugoj pravnoj osobi u kojoj se nalaze u radnom slučaju da je to mjesto popunjeno, na poslove i radne zadaće odnosu, sukladno aktu o ratnoj organizaciji i sistematizaciji koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi, te da mu radnih mjesta tih organa, poduzeća i drugih pravnih osoba nadoknadi troškove postupka, u roku od osam dana od (članak 7). pravomoćnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. 11. Prema Uredbi o kriterijima i normativima 7. Vrhovni sud, odlučujući o reviziji tužene Osnovne škole raspoređivanja građana i materijalnih sredstava u podnesenoj protiv presude Kantonalnog suda broj oružane snage i druge potrebe obrane ("Službeni list GŽ-571/00 od 21. prosinca 2000. godine, Rješenjem broj RBiH", broj 19/92), donesenoj na temelju Zakona o odbrani, Rev-220/01 od 9. svibnja 2002. godine uvažio je reviziju i građani, po pravilu, mogu imati samo jedan ratni raspored, a nižestupanjske presude peinačio, te odbacio apelantovu izuzetno, građani koji su po temelju radne obveze tužbu. Vrhovni je sud zaključio, na temelju članka 83. stavak raspoređeni na ratne dužnosti u državne organe, poduzeća i 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, da je druge pravne osobe na poslove i zadaće utvrđene u njihovim apelantova tužba podnesena nakon isteka propisanog roka, te aktima o ratnoj sistematizaciji radnih mjesta, istodobno se je nepravodobna. U svom je rješenju Vrhovni sud dalje raspoređuju u jedinicu i druge organe civilne zaštite ili obrazložio da je, prema dostavnoj knjizi tužene Osnovne službu osmatranja ili obavještavanja koje obrazuju za svoje škole, apelantu 28. rujna 1995. godine uručena odluka potrebe (dvojni raspored), o čemu odlučuje funkcionar koji kojom je odbijen njegov prigovor na rješenje o prestanku rukovodi državnim organom, odnosno ravnatelj u poduzeću i radnog odnosa (prijam je potvrdila njegova supruga, a sam drugoj pravnoj osobi, s tim što se građanin, koji je apelant je u tužbi naveo da mu je odluka uručena 29. rujna raspoređen u oružane snage, ne može raspoređivati na druge 1995. godine), a tužbu je podnio 25. listopada 1995. godine, dužnosti (članak 5). dakle izvan roka propisanog u članku 83. stavak 1. 12. Zakon o radnim odnosima za vrijeme ratnog stanja ili u navedenog zakona. Dalje, da je apelant u vrijeme slučaju neposredne ratne opasnosti ("Službeni list RBiH", podnošenja tužbe bio obveznik radne obveze, kojoj je bila br. 21/92, 16/93 i 13/94) propisivao je da se Zakon o primarna svrha funkcioniranje državnih i drugih institucija u osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Službeni list SFRJ", uvjetima rata i neposredne ratne opasnosti, da je obavljao br. 60/89 i 42/90 i "Službeni list RBiH", br. 2/92 i 13/94) i dužnosti koje se ne mogu smatrati dužnostima kakve ima u Broj 47 – Strana 3944 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 1.8.2005. Zakon o radnim odnosima ("Službeni list SRBiH", broj stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i 20/90) primjenjuju i za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i neposredne ratne opasnosti, ako ovim zakonom nije drukčije čl. 2.-4. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju. određeno (članak 1). Ovaj zakon sadrži specifične odredbe o 18. Apelant navodi da je Vrhovni sud prilikom odlučivanja o radnim odnosima vezane za ratno stanje i u slučaju reviziji tužene Osnovne škole propustio odlučiti zbog čega neposredne ratne opasnosti. Tako je u članku 15. propisano apelant ne spada u krug osoba iz članka 1. Uredbe sa da djelatniku prestaje radni odnos, između ostalog, ako je zakonskom snagom o rokovima u sudskim postupcima i tijekom izvršavanja radne obveze neposredno izostao sa upravnom postupku za vrijeme neposredne opasnosti i za posla dulje od 20 radnih dana uzastopno. vrijeme ratnog stanja te da nije primijenio Zakon o 13. Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Službeni izmjenama i dopunama Zakona o radu, ("Službene novine list SFRJ", br. 60/89 i 42/90 i "Službeni list RBiH", br. 2/92 Federacije BiH", broj 32/00 od 30. kolovoza 2000. godine). i 13/94) u članku 83. stavak 1. propisuje da djelatnik koji Konačno, apelant smatra da je Vrhovni sud trebao odbaciti nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa u reviziju, što su propustili učiniti nižestupanjski sudovi, jer se organizaciji ili ako taj organ ne donese odluku u roku od 30 radi o radnom sporu bez naznake vrijednosti spora pa, zato, dana od dana podnošenja zahtjeva, odnosno prigovora, ima revizija nije dopuštena. Apelant predlaže da Ustavni sud pravo u narednom roku od 15 dana tražiti zaštitu svojih usvoji apelaciju i ukine pobijano rješenje Vrhovnog suda, te prava pred nadležnim sudom. potvrdi presude prvostupanjskog i drugostupanjskog suda. 14. Zakon o rokovima u sudskim postupcima i upravnom b) Odgovor na apelaciju postupku za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili za vrijeme ratnog stanja ("Službeni list RBiH", br. 6/92 i 19. Vrhovni sud, u svom aktu od 16. listopada 2002. godine, 13/94) u članku 1. propisuje da rokovi za podnošenje tužbe u podsjeća na raniji stav da objašnjenja svojih pravnih stavova parničnom postupku, privatne tužbe ili optužnog prijedloga u iz svojih odluka ne daje, osim u samim odlukama. kaznenom postupku, prijedloga za pokretanje vanparničnog 20. Osnovna škola u svom odgovoru predlaže da Ustavni sud ili izvršnog postupka, kao i rokovi za podnošenje zahtjeva za odbaci apelaciju ili odbije kao neutemeljenu, jer nisu pokretanje upravnog postupka, odnosno za podnošenje tužbe povrijeđene ustavne odredbe. Navodi da je apelant bio u upravnom sporu, za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili pripadnik radne obveze i to kod tužene Osnovne škole, koja je za vrijeme ratnog stanja prestaju teći za osobe ili protiv u ratnim uvjetima bila locirana u Bihaću, i da nije bio u osoba na vojnoj dužnosti ili dužnosti koja je od neposrednog evidenciji oružanih snaga, a angažiranje apelanta u radnom značaja za obranu zemlje, a prema članku 2. istog zakona, za vodu ne smatra se kao pripadanje oružanim snagama ili kao ove osobe prestaju teći i rokovi za izjavljivanje pravnih vojna dužnost u smislu Zakona o oružanim snagama. Smatra da lijekova ili za poduzimanje drugih procesnih radnji glede su neutemeljeni apelantovi prigovori da je Vrhovni sud u svezi postupka. revizije trebao primijeniti odredbe članka 364. stavak 3. Zakona 15. Apelant se u svojoj apelaciji poziva i na određene odredbe o parničnom postupku, a osobito odredbe Zakona o radu koje Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu su na snazi od 30. kolovoza 2000. godine, jer je u pitanju ("Službene novine Federacije BiH", broj 32/00) koji je stupio pravodobnost apelantove tužbe, koja se ispituje u smislu na snagu 8. rujna 2000. godine, i to: odredbe članka 45. odgovarajućih odredaba Zakona o parničnom postupku. prema kojim uposlenik može podnijeti tužbu pred nadležnim sudom zbog povrede prava iz radnog odnosa u roku od jedne VI - Dopustivost godine od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo 21. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, pravo, odnosno od saznanja za povredu prava iz radnog "Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima odnosa članka 54. kojim je propisano da će se postupci koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet ostvarivanja i zaštite prava uposlenika, započeti prije stupanja spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini". na snagu ovog zakona, završit prema odredbama propisa koji 22. Sukladno članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, su se primjenjivali na teritoriju Federacije prije stupanja na "Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv snagu ovog zakona, ako je to za uposlenika povoljnije, presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi izuzimajući članak 143. Zakona o radu (izuzeti članak 143. efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u Zakona o radu - "Službene novine Federacije BiH", broj roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio 43/99, tiče se uposlenika na čekanju posla). odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio". 16. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine a) Nadležnost Ustavnog suda ratione temporis Federacije BiH", br. 42/98 i 3/98), koji je bio na snazi u 23. Nadležnost Ustavnog suda ratione temporis je princip vrijeme donošenja pobijanog rješenja Vrhovnog suda, kao i ograničen na vrijeme nakon 14. prosinca 1995. godine, kada presuda koje su mu prethodile, propisivao je da u članku 261., je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu, pa Ustavni nakon prethodnog ispitivanja tužbe, predsjednik vijeća donosi sud ne može razmatrati slučajeve koji su se desili prije rješenje kojim se tužba odbacuje ako se utvrdi da rješavanje o stupanja na snagu Ustava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U tužbenom zahtjevu ne ide u sudsku nadležnost ili da je tužba 4/02, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 4/03 od podnesena nepravodobno, ako je posebnim propisima određen 20. veljače 2003. godine). rok za podnošenje tužbe; u članku 364. propisivao je da protiv 24. Međutim, u konkretnom slučaju, sudske odluke kojima je pravomoćne presude, donesene u drugom stupnju, ako je u odlučeno o apelantovom pravu su donesene nakon stupanja sporu primijenjen materijalni zakon Bosne i Hercegovine ili na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, pa je Ustavni sud Federacije, odnosno međunarodni ugovor, stranke mogu izjaviti nadležan ispitati predmet koji se odnosi na vođenje postupka reviziju u roku od 30 dana od dana dostave prijepisa presude, a nakon 14. prosinca 1995. godine. revizija nije dopuštena u imovinsko-pravnim i radnim b) Iscrpljivanje pravnih lijekova i drugi uvjeti odnosima u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u 25. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant novcu, predaju stvari ili izvršenje kakve druge radnje, ako dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravomoćne odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan presude ne prelazi 15.000 KM, kao i u imovinsko-pravnim i za ispitivanje nižestupanjske odluke kako u činjeničnom tako radnim odnosima u kojima se tužbeni zahtjev ne odnosi na i u pravnom pogledu. potraživanje u novcu, predaju stvari ili izvršenje kakve druge radnje, ako vrijednost spora koju je tužitelj u tužbi naveo ne 26. U konkretnom slučaju, konačna odluka, protiv koje nema prelazi 15.000 KM, te u sporovima iz obiteljskih odnosa i drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu, je sporovima zakonskog izdržavanja; u članku 378. stavak 1. pobijano Rješenje Vrhovnog suda, broj Rev-220/01 od 9. propisivao je da će revizijski sud, ako utvrdi da je materijalno svibnja 2000. godine, kojim je, u postupku po reviziji tužene pravo pogrešno primijenjeno, presudom prihvatiti reviziju i Osnovne škole, odbijena apelantova tužba podnesena radi preinačiti pobijanu presudu. poništenja odluke o prestanku radnog odnosa apelanta. Nadalje, apelant je protiv pobijanog rješenja Vrhovnog suda V - Apelacija podnio apelaciju 19. lipnja 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 15. stavak 3. Poslovnika a) Navodi iz apelacije Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda. 17. Apelant se, u svojoj apelaciji, žali da je Rješenjem Vrhovnog suda broj Rev-220/01 od 9. svibnja 2002. godine 27. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Herpovrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka 6. cegovine, članka 15. stavak 3. i članka 16. stavak 2. Ponedjeljak, 1.8.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 47 – Strana 3945 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da teži (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. Ashingdane protiv Velike Britanije, od 28. svibnja 1985. godine, stavak 57). VII - Meritum 35. Pravičnost postupka se ocjenjuje na temelju postupka kao cjeline (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava 28. Apelant pobija Rješenje Vrhovnog suda broj Rev-220/01 od Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske od 6. prosinca 9. svibnja 2002. godine, tvrdeći da je tim rješenjem 1988. godine, serija A, broj 146, stavak 68. i Odluku Ustapovrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka 6. vnog suda, broj U 63/01 od 27. lipnja 2003. godine, stavak 1. Europske konvencije i čl. 2.-4. Protokola broj 7 uz objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03). Europsku konvenciju. Prema članku 31. Poslovnika 36. U konkretnom slučaju, apelant je pokrenuo radni spor radi Ustavnog suda, kod odlučivanja Ustavni sud ispituje postoje poništenja odluke Osnovne škole o prestanku radnog odnosa li samo one povrede koje su iznesene u zahtjevu. apelanta. Općinski sud, a zatim i Kantonalni sud su odlučili da 29. Ustavni sud ističe da je pravo na pravično suđenje je apelantu nezakonito prestao radni odnos u Osnovnoj školi, inkorporirano u Ustav Bosne i Hercegovine, koji u članku kojoj je naloženo da ga vrati na posao, odnosno u radni odnos. II/2. predviđa da se prava zaštićena Europskom konvencijom Međutim, Vrhovni sud, u postupku po reviziji tužene Osnoi njezinim protokolima izravno primjenjuju u Bosni i Hercevne škole, odbacio je apelantovu tužbu kao nepravodobnu, govini, a u članku II/3.(e) štiti "pravo na pravično saslušanje pozivajući se na odredbe članka 83. stavak 1. Zakona o u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u vezi sa osnovnim pravima iz radnog odnosa, prema kojim djelatnik, kaznenim postupkom". koji nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa u 30. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije, prva rečenica, organizaciji ili, ako taj organ ne donese odluku u roku od 30 glasi: dana od dana podnošenja zahtjeva, odnosno prigovora, ima "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili pravo u narednom roku od petnaest dana tražiti zaštitu svojih utemeljenosti bilo kakve optužbe protiv njega, svako ima prava pred nadležnim sudom. Vrhovni je sud dalje u svom pravo na pravično suđenje i javnu raspravu pred rješenju obrazložio da se na konkretni predmet ne mogu nezavisnim, zakonom ustanovljenim sudom". Š...Ć" primijeniti odredbe Uredbe, odnosno Zakona o rokovima u 31. U ovom predmetu Ustavni sud mora razmotriti, prije svega, sudskim postupcima i upravnom postupku za vrijeme nepoodnose li se apelantovi navodi na građanska prava u okviru sredne ratne opasnosti ili za vrijeme ratnog stanja, jer apelant značenja članka 6. stavak 1. Europske konvencije. nije bio na vojnoj dužnosti ili dužnosti od neposrednog značaja za obranu zemlje. 32. Suština utvrđivanja odnosi li se neki slučaj na građansko pravo ili obvezu ovisi o tome je li ishod postupka odlučujući za prava 37. Pobijano rješenje Vrhovnog suda nije utemeljeno na tada i obveze koje proističu iz privatnih prava i obveza. Kada se to važećem Zakonu o parničnom postupku. pravo odnosi na odnos između pojedinca i države, kao npr. 38. Ustavni sud primjećuje, prema dostavljenim dokumentima, pitanje uposlenja, Ustavni je sud ranije, kao npr. u Odluci broj da apelant u tužbi nije naveo vrijednost spora, pa je Vrhovni U 61/01, objavljenoj u "Službenom glasniku BiH", broj 41/03 sud trebao odbaciti kao nedopuštenu reviziju Osnovne škole, od 24. prosinca 2003. godine, imajući u vidu i praksu podnesenu protiv presude Kantonalnog suda, kojom je Europskog suda za ljudska prava, kao u predmetu Pellegrin pravomoćno okončan postupak u predmetnom radnom protiv Francuske, presuda od 8. prosinca 1999. godine, broj sporu, prema članku 364. stavak 3. Zakona o parničnom aplikacije 28541/95, st. 66. i 67 i Doma za ljudska prava za postupku, što nije učinio. Prema članku 364. stavak 3. Bosnu i Hercegovinu, kao u predmetu Damir Alagić protiv Zakona o parničnom postupku revizija nije dopuštena u Federacije Bosne i Hercegovine, zauzeo stajalište da svi imovinsko-pravnim i radnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjevi koji se odnose na uposlenje, sa izuzetkom zahtjeva zahtjev ne odnosi na potraživanje u novcu, predaju stvari ili državnih službenika koji izvršavaju svoje ovlasti na temelju izvršenje kakve druge radnje, ako vrijednost predmeta spora relevantnog zakona i čija je dužnost štititi opće interese države, koju je tužitelj u tužbi naveo ne prelazi 15.000 KM. Osim potpadaju pod pojam građanskih prava i obveza. toga, prigovore revizije da je tužba podnesena izvan zakonskog roka Vrhovni sud nije razmotrio u kontekstu 33. Apelant se žali da mu je uskraćeno pravo na uposlenje. On je zakonskih odredbi o rokovima za traženje sudske zaštite u ranije bio uposlen u Osnovnoj školi na radnom mjestu pitanjima iz radnih odnosa, koje su stupile na snagu prije tajnika škole. Međutim, njegovo uposlenje ne predstavlja nego što je pravomoćno okončan spor po apelantovoj tužbi. vršenje posebnih državnih ovlaštenja i reciprociteta prava i dužnosti između njega i države. Pri tome Ustavni sud ima u 39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni vidu Zakon o osnovnoj školi, posebice odredbe o osnovnom sud svojim rješenjem arbitrarno tumačio pravo pristupa sudu, obrazovanju i odgoju kao djelatnosti od posebnog proizvoljno primjenjujući relevantni zakon na apelantovu društvenog interesa, prema kojima tajnik škole nije uključen štetu, odnosno povrijedio apelantovo pravo na pravično u obrazovno-odgojni rad osnovne škole. Prema tomu, suđenje. apelantovo pravo na uposlenje je građansko pravo na koje se 40. Ustavni sud zaključuje da pobijano Rješenje Vrhovnog suda primjenjuju standardi pravičnog suđenja u smislu članka 6. broj Rev-220/01 od 9. svibnja 2002. godine krši članak stavak 1. Europske konvencije. II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. 34. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članak 6. Europske konvencije. stavak 1. Europske konvencije, garantira svakomu pravo na 41. Vezano za navode apelanta koji se odnosi na čl. 2.-4. pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga Protokola broj 7. uz Europsku konvenciju, Ustavni sud ističe prava u svezi kaznenog postupka, odnosno da pred sud ili tribuda se ove odredbe odnose na kaznene postupke te se ne nal iznese bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska primjenjuju u predmetnom slučaju. prava i obveze (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, VIII - Zaključak Golder protiv Velike Britanije, od 21. veljače 1975., serija A, broj 18, stavak 36). Ustavni sud primjećuje da prava, 42. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, garantirana člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove člankom 6. stavak 1. Europske konvencije obuhvaćaju, inter odluke. alia, pravo na sudsku zaštitu, a pravo na pristup sudu čini jedan 43. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke od njegovih aspekata. Pravo na pristup sudu iz članka 6. stavak Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. 1. Europske konvencije ne podrazumijeva samo široke Predsjednik proceduralne garancije i zahtjev za žurnim i javnim postupkom, Ustavnog suda nego i suglasnost sa zakonom (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Hornsby, od 19. ožujka 1997. godine, stavak Bosne i Hercegovine 40). Međutim, ako pravo na pristup sudu ograničava vlast, Mato Tadić, v. r. (eventualno) primijenjena ograničenja ne smiju ukinuti ili umanjiti taj pristup pojedincima u smislu da sama suština tog Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u prava bude umanjena (vidi presudu Europskog suda za ljudska predmetu broj U 107/03, rješavajući apelaciju A. G., na osnovu člana prava, Tolstoy Mioloalawsky protiv Velike Britanije, od 13. srpnja 1995. godine, stav 59). Nadalje, ograničenja neće biti VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 tačka 2, člana spojiva sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije ukoliko 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Herne slijede legitiman cilj i ukoliko nema razumnog odnosa cegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja kojem se 2/04), u sastavu: Broj 47 – Strana 3946 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr, potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 19. novembra 2004. godine, donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija A. G. Utvrđuje se povreda člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-220/01 od 9. maja 2002. godine. Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u roku od 90 dana od dana dostave ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama u skladu sa članom 75 stav 5 Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽEWE I - Uvod 1. A. G. (u daqnjem tekstu: apelant) iz Kulen-Vakufa podnio je, 19. juna 2002. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješewa Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-220/01 od 9. maja 2002. godine. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 21 st. 1 i 2 Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Osnovne škole "Kulen-Vakuf" Orašac (u daqnjem tekstu: Osnovna škola), koja je bila druga stranka u postupku u kom je doneseno rješenje koje se osporava apelacijom, zatraženo je, 6. oktobra 2003. godine, da dostave odgovore na apelaciju. 3. Odgovore na apelaciju dostavili su Vrhovni sud 16. oktobra 2003. godine, a Osnovna škola 14. oktobra 2003. godine. Ovi odgovori dostavljeni su apelantu u skladu sa članom 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda. III - Činjenično stanje 4. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata dostavljenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način. 5. Rješenjem direktora Osnovne škole, poslovni broj 120/95 od 1. septembra 1995. godine, apelantu je prestao radni odnos sa 31. avgustom 1995. godine zbog neopravdanog izostanka sa posla dužeg od 20 radnih dana. Apelant je na to rješenje uložio prigovor Upravnom odboru Osnovne škole koji je, Odlukom broj 150/95 od 27. septembra 1995. godine, odbio prigovor kao neosnovan i potvrdio rješenje direktora Osnovne škole. 6. Opštinski sud u Bihaću je, presudom broj PR-50/98 od 18. jula 2000. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Bihaću (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-571/00 od 21. decembra 2000. godine, utvrdio da su Rješenje direktora Osnovne škole poslovni broj 120/95 od 1. septembra 1995. godine i Odluka Upravnog odbora Osnovne škole broj 150/95 od 27. septembra 1995. godine o prestanku apelantovog radnog odnosa nezakoniti, te se kao takvi poništavaju, a tuženoj Osnovnoj školi je naloženo da apelanta vrati na poslove i radne zadatke sekretara škole, a u slučaju da je to mjesto popunjeno, na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi, te da mu nadoknadi troškove postupka, u roku od osam dana od pravosnažnosti presude, pod prijetwom prinudnog izvršewa. 7. Vrhovni sud, odlučujući o reviziji tužene Osnovne škole podnesenoj protiv presude Kantonalnog suda broj GŽ-571/00 od 21. decembra 2000. godine, Rješenjem broj Rev-220/01 od 9. maja 2002. godine uvažio je reviziju i nižestepene presude preinačio, te odbacio apelantovu tužbu. Vrhovni sud je zakqučio, na osnovu člana 83 stav 1 Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, da je 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 23/05 Ponedjeljak, 1.8.2005. apelantova tužba podnesena nakon isteka propisanog roka, te je neblagovremena. U svom rješenju Vrhovni sud je dalje obrazložio da je, shodno dostavnoj kwizi tužene Osnovne škole, apelantu 28. septembra 1995. godine uručena odluka kojom je odbijen njegov prigovor na rješenje o prestanku radnog odnosa (prijem je potvrdila njegova supruga, a sam apelant je u tužbi naveo da mu je odluka uručena 29. septembra 1995. godine), a tužbu je podnio 25. oktobra 1995. godine, dakle izvan roka propisanog u članu 83 stav 1 navedenog zakona. Dalje, da je apelant u vrijeme kad je donesena tužba bio obveznik radne obaveze, kojoj je bila primarna svrha funkcionisanje državnih i drugih institucija u uslovima rata i neposredne ratne opasnosti, da je obavljao dužnosti koje ne mogu da se smatraju dužnostima kakve ima u vidu član 1 Uredbe sa zakonskom snagom o rokovima u sudskim postupcima i upravnom postupku za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili za vrijeme ratnog stawa. Ciq te odredbe bio je zaštita od gubitka procesnih i drugih prava vezanih za pokretanje i vođenje postupka, odnosno preduzimanje drugih procesnih radwi za čije preduzimanje su propisani rokovi, samo za lica koja su bila angažovana na vojnoj dužnosti ili dužnosti koja je bila od neposrednog značaja za odbranu zemlje, odnosno kojima je zbog takve angažovanosti bio objektivno onemogućen ili znatno otežan pristup sudu, što konkretno nije slučaj. IV - Relevantni propisi Zakon o osnovnoj školi ("Službeni list SRBiH", broj 39/90 i "Službeni list RBiH", br. 3/93, 24/93 i 13/94). Shodno ovom zakonu osnovna škola je ustanova u kojoj se vrši osnovno obrazovanje i vaspitanje učenika (član 1); osnovno obrazovanje i vaspitanje je djelatnost od posebnog društvenog interesa (član 6); redovnu osnovnu školu, kao javnu ustanovu u državnoj svojini može da osnuje samo skupština opštine (član 7), vaspitno-obrazovni rad ostvaruje se na osnovu nastavnog plana i programa za osnovno obrazovanje i vaspitanje (član 18), kojim se, u zavisnosti od vrste osnovne škole utvrđuje odgovarajuća visoka stručna sprema nastavnika razredne i predmetne nastave i stručnog saradnika, kao i najmanje odgovarajuća sredwa sprema za pojedine predmete, nastavne oblike i druge poslove (član 60); nastavnici, stručni saradnici i saradnici biraju se na osnovu konkursa koji raspisuje upravni odbor osnovne škole (član 61); upravni odbor osnovne škole odlučuje o prestanku prava nastavnika, stručnih saradnika i saradnika za daqwi vaspitno-obrazovni rad (član 78). 9. Shodno Zakonu o ustanovama ("Službeni list RBiH", br. 6/92, 8/93 i 13/94) ustanova se osniva, između ostalog, za obavljanje djelatnosti obrazovawa, ako ciq obavljanja djelatnosti nije sticanje dobiti (član 1); za obavljanje javne službe osniva se javna ustanova, a pod javnom službom podrazumijeva se trajno i nesmetano obavljanje djelatnosti u javnom interesu Republike Bosne i Hercegovine, opštine i gradske zajednice (član 3 st. 1 i 2); radnici ostvaruju svoja prava u ustanovi, u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom i pravilima ustanove (član 4). 10. Shodno Uredbi o radnoj obavezi ("Službeni list RBiH", br. 19/92, 1/94, 13/94, 28/94), donesenoj na osnovu Zakona o odbrani ("Službeni list RBiH", br. 4/92 i 9/92) prilikom proglašewa ratnog stawa, neposredne ratne opasnosti ili vanrednog stawa, radnici su dužni da ostanu na radu u državnom organu, preduzeću i drugom pravnom licu kod kojih se nalaze u radnom odnosu, ako nisu pozvani u oružane snage ili raspoređeni u druge državne organe, preduzeća i druga pravna lica i ostaju na radnim mjestima na koja su raspoređeni dok, u skladu sa potrebama, funkcioner koji rukovodi državnim organom, odnosno direktor u preduzeću i drugom pravnom licu drukčije ne odluči (član 2); radnici izvršavaju radnu obavezu, po pravilu, u organu, preduzeću, odnosno drugom pravnom licu u kojem se nalaze u radnom odnosu, u skladu sa aktom o ratnoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta tih organa, preduzeća i drugih pravnih lica (član 7). 11. Shodno Uredbi o kriterijumima i normativima raspoređivawa građana i materijalnih sredstava u oružane snage i druge potrebe odbrane ("Službeni list RBiH", broj 19/92), donesenoj na osnovu Zakona o odbrani, građani, po pravilu, mogu da imaju samo jedan ratni raspored, a izuzetno, građani koji su po osnovu radne obaveze raspoređeni na ratne dužnosti u državne organe, preduzeća i druga pravna lica na poslove i zadatke utvrđene u wihovim aktima o ratnoj sistematizaciji radnih mjesta, istovremeno se raspoređuju u jedinicu i druge organe civilne zaštite ili službu osmatrawa ili obavještavawa koje obrazuju za svoje potrebe (dvojni raspored), o čemu odlučuje funkcioner koji rukovodi državnim organom, odnosno direktor u preduzeću 8. Ponedjeljak, 1.8.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH V - Apelacija i drugom pravnom licu, s tim što građanin, koji je raspoređen u oružane snage, ne može da se raspoređuje na druge dužnosti (član 5). 12. Zakon o radnim odnosima za vrijeme ratnog stawa ili u slučaju neposredne ratne opasnosti ("Službeni list RBiH", br. 21/92, 16/93 i 13/94) propisivao je da se Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Službeni list SFRJ", br. 60/89 i 42/90 i "Službeni list RBiH", br. 2/92 i 13/94) i Zakon o radnim odnosima ("Službeni list SRBiH", broj 20/90) primjenjuju i za vrijeme ratnog stawa ili u slučaju neposredne ratne opasnosti, ako ovim zakonom nije drugačije određeno (član 1). Ovaj zakon sadrži specifične odredbe o radnim odnosima vezane za ratno stanje i u slučaju neposredne ratne opasnosti. Tako je u članu 15 propisano da radniku prestaje radni odnos, između ostalog, ako je u toku izvršavawa radne obaveze neposredno izostao sa posla duže od 20 radnih dana uzastopno. 13. Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Službeni list SFRJ", br. 60/89 i 42/90 i "Službeni list RBiH", br. 2/92 i 13/94) u članu 83 stav 1 propisuje da radnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa u organizaciji ili ako taj organ ne donese odluku u roku od 30 dana od dana kada je podnesen zahtjev, odnosno prigovor, ima pravo da u narednom roku od 15 dana traži zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom. 14. Zakon o rokovima u sudskim postupcima i upravnom postupku za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili za vrijeme ratnog stawa ("Službeni list RBiH", br. 6/92 i 13/94) u članu 1 propisuje da rokovi za podnošenje tužbe u parničnom postupku, privatne tužbe ili optužnog prijedloga u krivičnom postupku, prijedloga za pokretanje vanparničnog ili izvršnog postupka, kao i rokovi za podnošenje zahtjeva za pokretanje upravnog postupka, odnosno za podnošenje tužbe u upravnom sporu, za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili za vrijeme ratnog stawa prestaju teći za lica ili protiv lica na vojnoj dužnosti ili dužnosti koja je od neposrednog značaja za odbranu zemlje, a shodno članu 2 istog zakona, za ova lica prestaju da teku i rokovi za izjavqivanje pravnih lijekova ili za preduzimanje drugih procesnih radwi u pogledu postupka. 15. Apelant se u svojoj apelaciji poziva i na određene odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu ("Službene novine Federacije BiH", broj 32/00) koji je stupio na snagu 8. septembra 2000. godine, i to: odredbe člana 45 shodno kojim zaposlenik može da podnese tužbu pred nadležnim sudom zbog povrede prava iz radnog odnosa u roku od jedne godine od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznawa za povredu prava iz radnog odnosa člana 54 kojim je propisano da će se postupci ostvarivawa i zaštite prava zaposlenika, započeti prije stupawa na snagu ovog zakona, završiti prema odredbama propisa koji su se primjewivali na teritoriji Federacije prije stupawa na snagu ovog zakona, ako je to za zaposlenika povoqnije, izuzimajući član 143 Zakona o radu (izuzeti član 143 Zakona o radu - "Službene novine Federacije BiH", broj 43/99, tiče se zaposlenika na čekanju posla). 16. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 42/98 i 3/98), koji je bio na snazi u vrijeme kad je podneseno osporeno rješenje Vrhovnog suda, kao i presuda koje su mu prethodile, propisivao je da u članu 261 nakon prethodnog ispitivawa tužbe, predsjednik vijeća donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako se utvrdi da rješavanje o tužbenom zahtjevu ne ide u sudsku nadležnost ili da je tužba podnesena nepravovremeno, ako je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe; u članu 364 propisivao je da protiv pravosnažne presude, donesene u drugom stepenu, ako je u sporu primijenjen materijalni zakon Bosne i Hercegovine ili Federacije, odnosno međunarodni ugovor, stranke mogu da izjave reviziju u roku od 30 dana od dana dostave prepisa presude, a revizija nije dopuštena u imovinsko-pravnim i radnim odnosima u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu, predaju stvari ili izvršenje kakve druge radnje, ako vrijednost predmeta spora osporavanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 15.000 KM, kao i u imovinsko-pravnim i radnim odnosima u kojima se tužbeni zahtjev ne odnosi na potraživanje u novcu, predaju stvari ili izvršenje kakve druge radnje, ako vrijednost spora koju je tužilac u tužbi naveo ne prelazi 15.000 KM, te u sporovima iz porodičnih odnosa i sporovima zakonskog izdržavawa; u članu 378 stav 1 propisivao je da će revizioni sud, ako utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu. Broj 47 – Strana 3947 a) Navodi iz apelacije 17. Apelant se, u svojoj apelaciji, žali da je Rješenjem Vrhovnog suda broj Rev-220/01 od 9. maja 2002. godine povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) i čl. 2-4 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. 18. Apelant navodi da je Vrhovni sud prilikom odlučivawa o reviziji tužene Osnovne škole propustio da odluči zbog čega apelant ne spada u krug lica iz člana 1 Uredbe sa zakonskom snagom o rokovima u sudskim postupcima i upravnom postupku za vrijeme neposredne opasnosti i za vrijeme ratnog stawa te da nije primijenio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu, ("Službene novine Federacije BiH", broj 32/00 od 30. avgusta 2000. godine). Na kraju, apelant smatra da je Vrhovni sud trebao da odbaci reviziju, što su propustili da učine nižestepeni sudovi, jer se radi o radnom sporu bez naznake vrijednosti spora pa, stoga, revizija nije dopuštena. Apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju i ukine osporeno rješenje Vrhovnog suda, te potvrdi presude prvostepenog i drugostepenog suda. b) Odgovor na apelaciju 19. Vrhovni sud, u svom aktu od 16. oktobra 2002. godine, podsjeća na raniji stav da objašnjenja svojih pravnih stavova iz svojih odluka ne daje, sem u samim odlukama. 20. Osnovna škola u svom odgovoru predlaže da Ustavni sud odbaci apelaciju ili odbije kao neosnovanu, jer nisu povrijeđene ustavne odredbe. Navodi da je apelant bio pripadnik radne obaveze i to kod tužene Osnovne škole, koja je u ratnim uslovima bila locirana u Bihaću, i da nije bio u evidenciji oružanih snaga, a angažovanje apelanta u radnom vodu ne smatra se kao pripadanje oružanim snagama ili kao vojna dužnost u smislu Zakona o oružanim snagama. Smatra da su neosnovani apelantovi prigovori da je Vrhovni sud u vezi sa revizijom trebao da primijeni odredbe člana 364 stav 3 Zakona o parničnom postupku, a pogotovo odredbe Zakona o radu koje su na snazi od 30. avgusta 2000. godine, jer je u pitanju blagovremenost apelantove tužbe, koja se ispituje u smislu odgovarajućih odredbi Zakona o parničnom postupku. VI - Dopustivost 21. U skladu sa članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, "Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini". 22. U skladu sa članom 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda, "Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se wome osporava iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio". a) Nadležnost Ustavnog suda ratione tempors 23. Nadležnost Ustavnog suda ratione tempors je princip ograničen na vrijeme nakon 14. decembra 1995. godine, kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu, pa Ustavni sud ne može da razmatra slučajeve koji su se desili prije stupawa na snagu Ustava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 4/02, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 4/03 od 20. februara 2003. godine). 24. Međutim, u konkretnom slučaju, sudske odluke kojima je odlučeno o apelantovom pravu su donesene nakon stupawa na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, pa je Ustavni sud nadležan da ispita predmet koji se odnosi na vođenje postupka nakon 14. decembra 1995. godine. b) Iscrpqivanje pravnih lijekova i drugi uslovi 25. Pravilo iscrpqivawa pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadwi pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. 26. U konkretnom slučaju, konačna odluka, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu, je osporeno Rješenje Vrhovnog suda, broj Rev-220/01 od 9. maja 2000. godine, kojim je, u postupku po reviziji tužene Osnovne škole, odbijena apelantova tužba podnesena radi poništewa odluke o prestanku apelantovog radnog odnosa. Nadalje, apelant je protiv osporenog rješewa Vrhovnog suda podnio apelaciju 19. juna 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom Broj 47 – Strana 3948 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda. 27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15 stav 3 i člana 16 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII - Meritum 28. Apelant osporava Rješenje Vrhovnog suda broj Rev-220/01 od 9. maja 2002. godine, tvrdeći da je tim rješenjem povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije i čl. 2-4 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Shodno članu 31 Poslovnika Ustavnog suda, kod odlučivawa Ustavni sud ispituje postoje li samo one povrede koje su iznesene u zahtjevu. 29. Ustavni sud ističe da je pravo na pravično suđenje inkorporisano u Ustav Bosne i Hercegovine, koji u članu II/2 predviđa da se prava zaštićena Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini, a u članu II/3 e) štiti "pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom". 30. Član 6 stav 1 Evropske konvencije, prva rečenica, glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu pred nezavisnim, zakonom ustanovljenim sudom". Š...Ć" 31. U ovom predmetu Ustavni sud mora da razmotri, prije svega, odnose li se apelantovi navodi na građanska prava u okviru značewa člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 32. Suština utvrđivawa da li se neki slučaj odnosi na građansko pravo ili obavezu zavisi od toga da li je ishod postupka odlučujući za prava i obaveze koje proističu iz privatnih prava i obaveza. Kada se to pravo odnosi na odnos između pojedinca i države, kao npr. pitanje zaposlewa, Ustavni sud je ranije, kao npr. u Odluci broj U 61/01, objavljenoj u "Službenom glasniku BiH", broj 41/03 od 24. decembra 2003. godine, imajući u vidu i praksu Evropskog suda za qudska prava, kao u predmetu Pellegrin protiv Francuske, presuda od 8. decembra 1999. godine, broj aplikacije 28541/95, st. 66 i 67 i Doma za qudska prava za Bosnu i Hercegovinu, kao u predmetu Damir Alagić protiv Federacije Bosne i Hercegovine, zauzeo stav da svi zahtjevi koji se odnose na zaposlenje, sa izuzetkom zahtjeva državnih službenika koji izvršavaju svoja ovlašćewa na osnovu relevantnog zakona i čija je dužnost da štite opšte interese države, potpadaju pod pojam građanskih prava i obaveza. 33. Apelant se žali da mu je uskraćeno pravo na zaposlenje. On je ranije bio zaposlen u Osnovnoj školi na radnom mjestu sekretara škole. Međutim, njegovo zaposlenje ne predstavlja vršenje posebnih državnih ovlašćewa i reciprociteta prava i dužnosti između njega i države. Pri tome Ustavni sud ima u vidu Zakon o osnovnoj školi, posebno odredbe o osnovnom obrazovanju i vaspitanju kao djelatnosti od posebnog društvenog interesa, shodno kojima sekretar škole nije ukqučen u obrazovno-vaspitni rad osnovne škole. Shodno tome, apelantovo pravo na zaposlenje je građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđewa u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 34. Član II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 6 stav 1 Evropske konvencije, garantuje svakome pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom, odnosno da pred sud ili tribunal iznese bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze (vidi presudu Evropskog suda za qudska prava, Golder protiv Velike Britanije, od 21. februara 1975., serija A, broj 18, stav 36). Ustavni sud primjećuje da prava, garantovana članom II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije obuhvataju, inter alia,, pravo na sudsku zaštitu, a pravo na pristup sudu čini jedan od njegovih aspekata. Pravo na pristup sudu iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije ne podrazumijeva samo široke proceduralne garancije i zahtjev za hitni i javni postupak, nego i saglasnost sa zakonom (vidi presudu Evropskog suda za qudska prava, Hornsby, od 19. marta 1997. godine, stav 40). Međutim, ako pravo na pristup sudu ograničava vlast, (eventualno) primijenjena ograničewa ne smiju da ukinu ili umanje taj pristup pojedincima u smislu da sama suština tog prava bude umanjena (vidi presudu Evropskog suda za qudska prava, Tolstoy Mioloalawsky protiv Velike Britanije, od 13. jula 1995. godine, stav 59). Nadalje, ograničewa neće biti spojiva sa članom 6 stav 1 Evropske konvencije ukoliko ne slijede legitiman ciq i ukoliko nema razumnog odnosa proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja kojem se teži (vidi presudu Ponedjeljak, 1.8.2005. Evropskog suda za qudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, od 28. maja 1985. godine, stav 57). 35. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi presudu Evropskog suda za qudska prava Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68 i Odluku Ustavnog suda, broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03). 36. U konkretnom slučaju, apelant je pokrenuo radni spor radi poništewa odluke Osnovne škole o prestanku apelantovog radnog odnosa. Opššinski sud, a zatim i Kantonalni sud su odlučili da je apelantu nezakonito prestao radni odnos u Osnovnoj školi, kojoj je naloženo da ga vrati na posao, odnosno u radni odnos. Međutim, Vrhovni sud, u postupku po reviziji tužene Osnovne škole, odbacio je apelantovu tužbu kao neblagovremenu, pozivajući se na odredbe člana 83 stav 1 Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, shodno kojim radnik, koji nije zadovoljan krajwom odlukom nadležnog organa u organizaciji ili, ako taj organ ne donese odluku u roku od 30 dana od dana kada je podnesen zahtjev, odnosno prigovor, ima pravo da u narednom roku od petnaest dana traži zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom. Vrhovni sud je dalje u svom rješenju obrazložio da na konkretni predmet ne mogu da se primijene odredbe Uredbe, odnosno Zakona o rokovima u sudskim postupcima i upravnom postupku za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili za vrijeme ratnog stawa, jer apelant nije bio na vojnoj dužnosti ili dužnosti od neposrednog značaja za odbranu zemlje. 37. Osporeno rješenje Vrhovnog suda nije zasnovano na tada važećem Zakonu o parničnom postupku. 38. Ustavni sud primjećuje, shodno dostavljenim dokumentima, da apelant u tužbi nije naveo vrijednost spora, pa je Vrhovni sud trebao da odbaci kao nedopuštenu reviziju Osnovne škole, podnesenu protiv presude Kantonalnog suda, kojom je pravosnažno okončan postupak u predmetnom radnom sporu, shodno članu 364 stav 3 Zakona o parničnom postupku, što nije učinio. Shodno članu 364 stav 3 Zakona o parničnom postupku revizija nije dopuštena u imovinsko-pravnim i radnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev ne odnosi na potraživanje u novcu, predaju stvari ili izvršenje kakve druge radnje, ako vrijednost predmeta spora koju je tužilac u tužbi naveo ne prelazi 15.000 KM. Sem toga, prigovore revizije da je tužba podnesena izvan zakonskog roka Vrhovni sud nije razmotrio u kontekstu zakonskih odredbi o rokovima za traženje sudske zaštite u pitawima iz radnih odnosa, koje su stupile na snagu prije nego što je pravosnažno okončan spor po apelantovoj tužbi. 39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud svojim rješenjem arbitrarno tumačio pravo pristupa sudu, proizvoqno primjenjujući relevantni zakon na apelantovu štetu, odnosno povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje. 40. Ustavni sud zakqučuje da osporeno Rješenje Vrhovnog suda broj Rev-220/01 od 9. maja 2002. godine krši član II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije. 41. Vezano za apelantove navode koji se odnosi na čl. 2-4 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ističe da se ove odredbe odnose na krivične postupke te se ne primjenjuju u predmetnom slučaju. VIII - Zakqučak 42. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 43. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 117/03, rješavajući apelaciju B. T., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2., člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Ponedjeljak, 1.8.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 47 – Strana 3949 18. februara 2002. godine i Okružnog suda broj Kž-78/02 od Hatidža Hadžiosmanović, sudija 26. juna 2002. godine, dopisom broj Ktz-38/02 od 30. David Feldman, prof., sudija septembra 2002. godine, obavijestilo je apelanta da nije Valerija Galić, sudija nađena zakonska osnova za podizanje zahtjeva za zaštitu Jovo Rosić, sudija zakonitosti. Constance Grenje, prof. dr., sudija na sjednici, održanoj 29. oktobra 2004. godine, donio je IV - Relevantni propisi ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 9. U Zakonu o krivičnom postupku ("Službeni list SFRJ", br. 4/77, 17/85, 26/86, 74/87, 57/89, 3/90, 27/90 i "Službeni Usvaja se apelacija B. T. glasnik Republike Srpske", br. 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01) Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i relevantne odredbe glase: Hercegovine i člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije za "Glavni pretres i presuda zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Član 281. Ukidaju se presude Okružnog suda u Trebinju broj Kž-78/02 Na glavni pretres pozvat će se optuženi i njegov branilac, od 26. juna 2002. godine i Osnovnog suda u Nevesinju broj tužilac i oštećeni ... K-73/01 od 18. februara 2002. godine. Nalaže se Osnovnom sudu u Nevesinju da provede ponovni, Na glavni pretres pozvat će se i svjedoci i vještaci koje su hitan postupak u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i predložili tužilac u optužnici i okrivljeni u prigovoru protiv Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih optužnice, osim onih za koje predsjednik vijeća smatra da prava i osnovnih sloboda. njihovo saslušanje na glavnom pretresu nije potrebno. Nalaže se Osnovnom sudu u Nevesinju da, u skladu sa Član 292. stav 1. članom 75. stav 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Predsjednik vijeća rukovodi glavnim pretresom, ispituje Hercegovine, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o optuženog, saslušava svjedoke i vještake i daje riječ preduzetim mjerama u roku od tri mjeseca od dana dostave ove članovima vijeća, strankama, oštećenom, zakonskim odluke. zastupnicima, punomoćnicima, braniocu i vještacima. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim Član 327. stav 1. novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Kad predsjednik vijeća završi saslušanje pojedinog svjedoka Srpske". ili vještaka ..., tužilac, optuženi, branilac ... mogu po OBRAZLOŽENJE odobrenju predsjednika vijeća neposredno postavljati pitanja svjedocima i vještacima. I - Uvod Član 328. Ako je svjedok ... pri ranijem saslušanju naveo činjenice 1. B. T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lipnika, općina Gacko, kojih se više ne sjeća ili ako odstupi od svog iskaza, predočit podnio je 12. oktobra 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu će mu se raniji iskaz, odnosno ukazati mu se na odstupanje i Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv upitat će se zašto sada iskazuje drugačije, a po potrebi presuda Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: pročitat će se njegov raniji iskaz ili dio tog iskaza. Okružni sud) broj Kž-78/02 od 26. juna 2002. godine i Član 333. Osnovnog suda u Nevesinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-73/01 od 18. februara 2002. godine. Apelant je (1) Van slučajeva koji su posebno predviđeni ovim zakonom, također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, zapisnici o iskazima svjedoka ... mogu se po odluci vijeća kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje osporene presude pročitati samo u ovim slučajevima: do donošenja odluke o apelaciji. 1) ako su ispitana lica umrla, duševno oboljela ili se ne mogu pronaći ... II - Postupak pred Ustavnim sudom 2) ako svjedoci ili vještaci bez zakonskih razloga neće da 2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od daju iskaz na glavnom pretresu. Okružnog suda i Osnovnog javnog tužilaštva u Nevesinju, (2) Vijeće može, uz saglasnost stranaka, odlučiti da se kao učesnika u postupku, zatraženo je, 19. maja 2004. zapisnik o ranijem saslušanju svjedoka..., pročita, iako godine, da dostave odgovore na apelaciju. svjedok, odnosno vještak nije prisutan, bez obzira na to da li 3. Okružni sud nije dostavio odgovor na apelaciju, a Okružno je bio pozvan na glavni pretres ... Kad zapisnik, odnosno javno tužilaštvo u Trebinju je dostavilo odgovor 11. juna pismeni nalaz i mišljenje budu pročitani i saslušane 2004. godine. primjedbe stranaka (član 335), Vijeće će, uzimajući u obzir i 4. U skladu sa članom 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, ostale izvedene dokaze, odlučiti da li će i neposredno odgovor Okružnog javnog tužilaštva u Trebinju je, 22. juna saslušati svjedoka ili vještaka." 2004. godine, dostavljen apelantu. V - Apelacija 5. Na traženje Ustavnog suda Osnovni sud dostavio je kompletan krivični spis broj K-73/01. a) Navodi iz apelacije III - Činjenično stanje 10. Apelant se žali na pobijane presude ističući da mu nije omogućena odbrana pred sudom, tj. prisustvo saslušanju 6. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i svjedoka, kako u istrazi tako i na glavnom pretresu, a na dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati takvim izjavama svjedoka su zasnovane pobijane presude. na slijedeći način. Apelant tvrdi da mu nije bilo omogućeno da postavlja 7. Osnovni sud donio je presudu broj K-73/01 od 18. februara pitanja svjedocima, iako je u prvostepenoj presudi istaknuto 2002., koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj da je dao saglasnost za čitanje iskaza svjedoka. Apelant Kž-78/02 od 26. juna 2002. godine, kojom je apelant navodi da se njegova odbrana razlikovala od sadržaja proglašen krivim zbog krivičnog djela teške krađe iz člana pročitanih izjava svjedoka, te mu je trebalo biti omogućeno 222. stav 1. tačka 1. u vezi sa krivičnim djelom krađe iz da se suoči sa svjedocima radi postavljanja pitanja. Smatra člana 221. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske i da je u konkretnom slučaju pobijanim presudama izrečena mu je uvjetna osuda, tako što mu je za navedeno povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, jer mu nije krivično djelo utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne omogućena odbrana pred sudom zagarantirana Ustavom godine, s tim što je istovremeno određeno da se kazna neće Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu izvršiti ako apelant u roku od dvije godine, od dana ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: pravosnažnosti presude, ne izvrši novo krivično djelo. Istom Evropska konvencija). presudom od apelanta je oduzeta imovinska korist pribavljena izvršenjem navedenog krivičnog djela i b) Odgovor na apelaciju obavezan je da izmiri troškove krivičnog postupka. 11. Okružno javno tužilaštvo u Trebinju u svom odgovoru na 8. Republičko javno tužilaštvo Republike Srpske, povodom apelaciju istaklo je da apelantu nisu prekršena ustavna prava apelantove inicijative za podizanje zahtjeva za zaštitu na koja se pozvao. zakonitosti protiv presuda Osnovnog suda broj K-73/01 od 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 24/05 Broj 47 – Strana 3950 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 1.8.2005. 20. Član 6. Evropske konvencije zahtijeva "pravično suđenje", VI - Dopustivost pravo da se bude saslušan u razumnom roku, pravo da 12. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, saslušanje bude javno, pred nezavisnim i nepristranim, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima zakonom ustanovljenim sudom. Osim toga, ovaj član sadrži koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spisak minimalnih prava koje ima svako ko je optužen za spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. krivično djelo. Među ova prava spada i pravo optuženog da 13. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv prisustvo i saslušanje svjedoka odvija pod uvjetima koji važe presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi i za svjedoka optužbe. Ova odredba tijesno je povezana sa efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese principom "jednakosti oružja" odnosno "jednake dostupnosti u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije pravnih sredstava" kao elementa pravičnog suđenja (presuda primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. od 19. decembra 1990., Delta, A 191-A, presuda od 19. 14. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je februara 1991., Isgio, A. 194-A, str. 12). U principu, presuda Okružnog suda u Trebinju broj Kž-78/02 od 26. Evropski sud za ljudska prava ne procjenjuje da li su izjave juna 2002. godine, protiv koje nema drugih efektivnih svjedoka bile na ispravan način usvojene kao dokazna građa. pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu Ali u situaciji kada ne postoji adekvatna i propisana prilika presudu apelant je primio 13. septembra 2002. godine, a da optuženi ispita svjedoke, presuda suda ne može, apelaciju je podnio 12. oktobra 2002. godine, tj. u roku od isključivo i uglavnom, biti zasnovana na svjedočenju tog 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika svjedoka. Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz 21. Ustavni sud zapaža, iz dokumenata dostavljenih Ustavnom člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda. sudu, odnosno zapisnika o glavnom pretresu održanom 18. 15. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i februara 2002. godine u Osnovnom sudu, kada je dokazni Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika postupak dovršen da nisu saslušani svjedoci optužbe, ali su, Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna kako je naveo Osnovni sud, uz saglasnost stranaka (javnog apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. tužioca i apelanta) pročitane izjave svjedoka optužbe, koje su date u istražnom postupku, ali na koje je apelant prigovorio VII - Meritum nakon što su pročitane. Ustavni sud također zapaža, iz zapisnika o saslušanju svjedoka koji su sastavni dio spisa, 16. Iz navoda apelacije proizlazi da se apelant žali na povredu koji se odnosi na istragu broj Ki-11/01 Osnovnog suda, da su prava na pravično suđenje (nije mu omogućena odbrana pred svi svjedoci optužbe u istrazi saslušani bez prisustva sudom), koje garantira član II/3.e) Ustava Bosne i apelanta. Hercegovine i član 6. Evropske konvencije. 22. U konkretnom predmetu može se postaviti pitanje da li se 17. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom apelant odrekao svog minimalnog prava na odbranu iz člana dijelu glasi: 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije, time što se saglasio "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska na glavnom pretresu da se pročitaju izjave svjedoka optužbe, prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: koje su date u postupku istrage bez njegovog prisustva, ali (...) koje je osporio nakon što se upoznao sa sadržajem takvih e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim izjava, izjavljujući prigovor na glavnom pretresu, jer nije stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." imao mogućnosti da se suoči sa svjedocima. Naprotiv, iako 18. Član 6. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: postoji mogućnost odricanja prava na odbranu, apelant je u "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili žalbenom postupku tražio da se ispita prvostepena presuda osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, na okolnost onemogućavanja da neposredno ispituje svjedoke optužbe. Ustavni sud, s tim u vezi, ističe da se ne svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u može smatrati da samo čitanje izjava na ovaj način nije u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom skladu sa članom 6. st. 1. i 3.d. Evropske konvencije, ali ustanovljenim sudom. Š...Ć" korištenje istih dokaza ipak mora biti u skladu sa pravima 3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća odbrane, što je i predmet i svrha zaštite člana 6. Evropske minimalna prava: konvencije. Ovo naročito u slučajevima kada osoba (...) "optužena za krivično djelo", a koja ima prava u skladu sa d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i članom 6. stav 3.d. Evropske konvencije "da sama ispituje ili da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod zahtijeva ispitivanje" svjedoka protiv njega/nje, nije imala uvjetima koji važe i za svjedoke optužbe; priliku da u bilo kojoj fazi u ranijem postupku ispita osobe čije se izjave čitaju na raspravi. Također, do povrede člana 6. (...)". Evropske konvencije će doći ako se presuda zasniva 19. Svrha člana 6. Evropske konvencije je, između ostalog, da isključivo ili uglavnom na izjavama svjedoka sa kojima "tribunalu" dodijeli dužnost da provede propisanu provjeru optuženi nije imao mogućnost da se suoči i da ih ispita. podneska, argumenata i dokaza koje mu dostave strane, bez Ovakav stav zauzeo je Evropski sud u predmetu prejudiciranja njihove procjene i njihove relevantnosti u Unterpertinger (presuda od 24. novembra 1986. godine, st. pogledu sudske odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, 31. i 19), predmetu Rachdad protiv Francuske (presuda od predmet Kraska, presuda od 19. aprila 1993. A. 254-B). U 13. novembra 2003. godine, predstavka broj 71846/01), svakom pojedinom slučaju mora se procijeniti tok postupka predmetu Destrehem protiv Francuske (presuda od 18. maja kako bi se odlučilo da li je konkretno saslušanje, odnosno 2004. godine, predstavka broj 56651/00). postupak suđenja, bio pravičan. Ono što se uzima u obzir jeste dojam koji ostavlja postupak kao cjelina, mada 23. Ustavni sud ističe da je opći princip člana 6. stav 3. tačka d. određeni aspekti, per se, npr. način na koji se prikuplja Evropske konvencije da optuženim licima mora biti dokazna građa tokom preliminarnog saslušanja, mogu biti u dozvoljeno da ispituju bilo kojeg svjedoka čije svjedočenje sukobu sa principom pravičnog saslušanja, tako da se smatraju relevantnim za svoj slučaj i moraju biti u mišljenje o pravičnosti suđenja može dati bez obzira na mogućnosti da ispituju svakog svjedoka kojeg pozovu ili na daljnji tok postupka (vidi Evropska komisija za ljudska čije se svjedočenje oslanja tužilac. Ustavni sud u prava, Crociani protiv Italije, Godišnjak XXIV (1981). konkretnom predmetu uočava da su osporene presude Također, vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, zasnovane isključivo na izjavama svjedoka optužbe, datim u Saunnders protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 17. istrazi bez prisustva apelanta i bez omogućavanja da ispituje decembra 1996. godine RJD 1996-VI, Heaney i McGuinness svjedoke, kao i potvrdi o oduzimanju novčanih sredstava od protiv Irske, aplikacija broj 34720/97, presuda od 21. apelanta. U ovim presudama se samo prepričavaju izjave decembra 2000. godine). Sud mora ispitati postupak kojim ovih svjedoka, ali sud ne daje razloge niti obrazloženje zašto su prvostepeni i drugostepeni sudovi odlučili da li da je poklonio vjeru tim izjavama, a ne odbrani apelanta. Osim prihvate dokaze koji ugrožavaju pravičnost postupka, da bi toga, iz spisa proizlazi da sud nije proveo ili našao druge osigurali da postupak donošenja odluke bude adekvatan dokaze koji bi potkrijepili ove izjave svjedoka, pa je još više kako bi zaštitio prava apelanta iz člana 6. stav 1. Evropske nejasno zašto ih sud uzima kao odlučujuće. Imajući u vidu konvencije (vidi Edvards i Lewis protiv Ujedinjenog da je apelant na glavnom pretresu, nakon što su pročitane Kraljevstva, aplikacija broj 39647/98 i 4046/98, presuda od izjave svjedoka, koje su date u istražnom postupku, takve 22. jula 2003. godine). izjave osporio, a u žalbenom postupku je ukazivao na ove Ponedjeljak, 1.8.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 47 – Strana 3951 propuste, zahtijevajući zaštitu svojih minimalnih prava na II - Postupak pred Ustavnim sudom odbranu, Ustavni sud smatra da postupak donošenja 2. Na temelju članka 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, osporenih presuda nije bio adekvatan da zaštiti apelantova od Okružnog suda i Osnovnog javnog tužiteljstva u minimalna prava na odbranu, jer je bilo potrebno omogućiti Nevesinju, kao sudionika u postupku, zatraženo je, 19. apelantu da neposredno postavlja pitanja svjedocima optužbe svibnja 2004. godine, da dostave odgovore na apelaciju. na čije se svjedočenje oslanjao tužilac. Ustavni sud također 3. Okružni sud nije dostavio odgovor na apelaciju, a Okružno smatra da je uskraćivanje ovih prava apelantu i prihvatanje javno tužiteljstvo u Trebinju je dostavilo odgovor 11. lipnja dokaza koji ugrožavaju pravičan postupak na ovaj način 2004. godine. moglo nanijeti štetu apelantovim minimalnim pravima na 4. Sukladno članku 25. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, odbranu, koja su garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i odgovor Okružnog javnog tužiteljstva u Trebinju je, 22. Evropskom konvencijom. lipnja 2004. godine, dostavljen apelantu. 24. Iz navedenih razloga Ustavni sud je zaključio da su 5. Na traženje Ustavnog suda Osnovni je sud dostavio povrijeđena prava apelanta iz člana II/3.e) Ustava Bosne i kompletan kazneni spis broj K-73/01. Hercegovine i člana 6. stav 3. d. Evropske konvencije. VIII - Zaključak 25. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je većinom glasova odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 26. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 117/03, rješavajući apelaciju B. T., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 2., članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., dopredsjednik Tudor Pantiru, dopredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sutkinja David Feldman, prof., sudac Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudac Constance Grenje, prof. dr., sutkinja na sjednici, održanoj 29. listopada 2004. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija B. T. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 3. točka d. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukidaju se presude Okružnog suda u Trebinju broj Kž-78/02 od 26. lipnja 2002. godine i Osnovnog suda u Nevesinju broj K-73/01 od 18. veljače 2002. godine. Nalaže se Osnovnom sudu u Nevesinju da provede ponovni, žuran postupak sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Osnovnom sudu u Nevesinju da, sukladno članku 75. stavak 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, izvijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE I - Uvod 1. B. T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lipnika, općina Gacko, podnio je 12. listopada 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Kž-78/02 od 26. lipnja 2002. godine i Osnovnog suda u Nevesinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-73/01 od 18. veljače 2002. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenjem privremene mjere, kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje pobijane presude do donošenja odluke o apelaciji. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 24/05 III - Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Osnovni je sud donio presudu broj K-73/01 od 18. veljače 2002., koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj Kž-78/02 od 26. lipnja 2002. godine, kojom je apelant proglašen krivim zbog kaznenog djela teške krađe iz članka 222. stavak 1. točka 1. u svezi kaznenog djela krađe iz članka 221. stavak 1. Kaznenog zakona Republike Srpske i izrečena mu je uvjetna osuda, tako što mu je za navedeno kazneno djelo utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, s tim što je istodobno određeno da se kazna neće izvršiti ako apelant u roku od dvije godine, od dana pravomoćnosti presude, ne izvrši novo kazneno djelo. Istom presudom od apelanta je oduzeta imovinska korist pribavljena izvršenjem navedenog kaznenog djela i obvezan je izmiriti troškove kaznenog postupka. 8. Republičko je javno tužiteljstvo Republike Srpske, povodom apelantove inicijative za podizanje zahtjeva za zaštitom zakonitosti protiv presuda Osnovnog suda broj K-73/01 od 18. veljače 2002. godine i Okružnog suda broj Kž-78/02 od 26. lipnja 2002. godine, dopisom broj Ktz-38/02 od 30. rujna 2002. godine, obavijestilo je apelanta da nije nađena zakonska osnova za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti. IV - Relevantni propisi 9. U Zakonu o kaznenom postupku ("Službeni list SFRJ", br. 4/77, 17/85, 26/86, 74/87, 57/89, 3/90, 27/90 i "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01) relevantne odredbe glase: "Glavni pretres i presuda Članak 281. Na glavni pretres pozvat će se optuženi i njegov branitelj, tužitelj i oštećeni ... Na glavni pretres pozvat će se i svjedoci i vještaci koje su predložili tužitelj u optužnici i okrivljeni u prigovoru protiv optužnice, osim onih za koje predsjednik vijeća smatra da njihovo saslušanje na glavnom pretresu nije potrebno. Članak 292. stavak 1. Predsjednik vijeća rukovodi glavnim pretresom, ispituje optuženog, saslušava svjedoke i vještake i daje riječ članovima vijeća, strankama, oštećenom, zakonskim zastupnicima, punomoćnicima, branitelju i vještacima. Članak 327. stavak 1. Kad predsjednik vijeća završi saslušanje pojedinog svjedoka ili vještaka..., tužitelj, optuženi, branitelj ... mogu po odobrenju predsjednika vijeća neposredno postavljati pitanja svjedocima i vještacima. Članak 328. Ako je svjedok ... pri ranijem saslušanju naveo činjenice kojih se više ne sjeća ili ako odstupi od svog iskaza, predočit će mu se raniji iskaz, odnosno ukazati mu se na odstupanje i upitat će se zašto sada iskazuje drukčije, a po potrebi pročitat će se njegov raniji iskaz ili dio tog iskaza. Članak 333. (1) Van slučajeva koji su posebice predviđeni ovim zakonom, zapisnici o iskazima svjedoka ... mogu se po odluci vijeća pročitati samo u ovim slučajevima: 1) ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele ili se ne mogu pronaći ... Broj 47 – Strana 3952 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 1.8.2005. (...) 2) ako svjedoci ili vještaci bez zakonskih razloga neće da daju iskaz na glavnom pretresu. d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i (2) Vijeće može, uz suglasnost stranaka, odlučiti da se zapisnik da se nazočnost i saslušanje svjedoka obrane odobri pod o ranijem saslušanju svjedoka..., pročita, iako svjedok, odnosno uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe;" vještak nije nazočan, bez obzira na to je li bio pozvan na glavni (...)". pretres ... Kad zapisnik, odnosno pismeni nalaz i mišljenje budu 19. Svrha članka 6. Europske konvencije je, između ostalog, da pročitani i saslušane primjedbe stranaka (članak 335), Vijeće "tribunalu" dodijeli dužnost da provede propisanu provjeru će, uzimajući u obzir i ostale izvedene dokaze, odlučiti da li će i podneska, argumenata i dokaza koje mu dostave strane, bez neposredno saslušati svjedoka ili vještaka." prejudiciranja njihove procjene i njihove relevantnosti glede sudske odluke (vidi Europski sud za ljudska prava, predmet V - Apelacija Kraska, presuda od 19. aprila 1993. A. 254-B). U svakom pojedinom slučaju mora se procijeniti tijek postupka kako bi a) Navodi iz apelacije se odlučilo je li konkretno saslušanje, odnosno postupak 10. Apelant se žali na pobijane presude ističući da mu nije suđenja, bio pravičan. Ono što se uzima u obzir jeste dojam omogućena obrana pred sudom, tj. prisustvo saslušanju koji ostavlja postupak kao cjelina, mada određeni aspekti, svjedoka, kako u istrazi tako i na glavnom pretresu, a na per se, npr. način na koji se prikuplja dokazna građa tijekom takvim izjavama svjedoka su utemeljene pobijane presude. preliminarnog saslušanja, mogu biti u sukobu sa principom Apelant tvrdi da mu nije bilo omogućeno postavljati pitanja pravičnog saslušanja, tako da se mišljenje o pravičnosti svjedocima, iako je u prvostupanjskoj presudi istaknuto da je suđenja može dati bez obzira na daljnji tijek postupka (vidi dao saglasnost za čitanje iskaza svjedoka. Apelant navodi da Europsko povjerenstvo za ljudska prava, Crociani protiv se njegova obrana razlikovala od sadržaja pročitanih izjava Italije, Godišnjak XXIV (1981). Također, vidi presudu svjedoka, te mu je trebalo biti omogućeno suočiti se sa Europskog suda za ljudska prava, Saunnders protiv svjedocima radi postavljanja pitanja. Smatra da je u Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 17. prosinca 1996. konkretnom slučaju pobijanim presudama povrijeđeno godine RJD 1996-VI, Heaney i McGuinness protiv Irske, njegovo pravo na pravično suđenje, jer mu nije omogućena aplikacija broj 34720/97, presuda od 21. prosinca 2000. obrana pred sudom zagarantirana Ustavom Bosne i godine). Sud mora ispitati postupak kojim su prvostupanjski Hercegovine i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih i drugostupanjski sudovi odlučili hoće li prihvatiti dokaze prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska koji ugrožavaju pravičnost postupka, da bi osigurali da konvencija). postupak donošenja odluke bude adekvatan kako bi zaštitio prava apelanta iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije b) Odgovor na apelaciju (vidi Edvards i Lewis protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 11. Okružno javno tužiteljstvo u Trebinju u svom odgovoru na aplikacija broj 39647/98 i 4046/98, presuda od 22. srpnja apelaciju istaknulo je da apelantu nisu prekršena ustavna 2003. godine). prava na koja se pozvao. 20. Članak 6. Europske konvencije zahtijeva "pravično suđenje", pravo da se bude saslušan u razumnom roku, pravo da VI - Dopustivost saslušanje bude javno, pred neovisnim i nepristranim, 12. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, zakonom ustanovljenim sudom. Osim toga, ovaj članak Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima sadrži spisak minimalnih prava koje ima svaka osoba je koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet optužena za kazneno djelo. Među ova prava spada i pravo spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. optuženog da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka 13. Sukladno članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, optužbe i da se nazočnost i saslušanje svjedoka odvija pod Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe. Ova je odredba presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi tijesno povezana sa principom "jednakosti oružja" odnosno efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese "jednake dostupnosti pravnih sredstava" kao elementa u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije pravičnog suđenja (presuda od 19. prosinca 1990., Delta, A primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 191-A, presuda od 19. veljače 1991., Isgio, A. 194-A, str. 12). U principu, Europski sud za ljudska prava ne 14. U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je procjenjuje jesu li izjave svjedoka bile na ispravan način presuda Okružnog suda u Trebinju broj Kž-78/02 od 26. usvojene kao dokazna građa. Ali u situaciji kada ne postoji lipnja 2002. godine, protiv koje nema drugih efektivnih adekvatna i propisana prilika da optuženi ispita svjedoke, pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, pobijanu je presuda suda ne može, isključivo i uglavnom, biti utemeljena presudu apelant primio 13. rujna 2002. godine, a apelaciju je na svjedočenju tog svjedoka. podnio 12. listopada 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano u članku 15. stavak 3. Poslovnika 21. Ustavni sud zapaža, iz dokumenata dostavljenih Ustavnom Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz sudu, odnosno zapisnika o glavnom pretresu održanom 18. članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda. veljače 2002. godine u Osnovnom sudu, kada je dokazni 15. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i postupak dovršen da nisu saslušani svjedoci optužbe, ali su, Hercegovine, članka 15. stavak 3. i članka 16. stavak 2. kako je naveo Osnovni sud, uz suglasnost stranaka (javnog Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da tužitelja i apelanta) pročitane izjave svjedoka optužbe, koje predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. su date u istražnom postupku, ali na koje je apelant prigovorio nakon što su pročitane. Ustavni sud također VII - Meritum zapaža, iz zapisnika o saslušanju svjedoka koji su sastavni dio spisa koji se odnosi na istragu broj Ki-11/01 Osnovnog 16. Iz navoda apelacije proizlazi da se apelant žali na povredu suda, da su svi svjedoci optužbe u istrazi saslušani bez prava na pravično suđenje (nije mu omogućena obrana pred nazočnosti apelanta. sudom), koje garantira članak II/3.(e) Ustava Bosne i 22. U konkretnom se predmetu može postaviti pitanje je li se Hercegovine i članak 6. Europske konvencije. apelant odrekao svog minimalnog prava na obranu iz članka 17. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom 6. stavak 3. točka d. Europske konvencije, time što se dijelu glasi: suglasio na glavnom pretresu da se pročitaju izjave svjedoka "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska optužbe, koje su date u postupku istrage bez njegove prava i slobode iz ovog članka, stavak 2., što uključuje: (...) nazočnosti, ali koje je pobijao nakon što se upoznao sa (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim sadržajem takvih izjava, izjavljujući prigovor na glavnom stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". pretresu, jer nije imao mogućnosti suočiti se sa svjedocima. 18. Članak 6. Europske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: Dapače, iako postoji mogućnost odricanja prava na obranu, "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili apelant je u prizivnom postupku tražio da se ispita osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, prvostupanjska presuda na okolnost onemogućavanja da svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u neposredno ispituje svjedoke optužbe. Ustavni sud, s tim u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom vezi, ističe da se ne može smatrati da samo čitanje izjava na ustanovljenim sudom. Š...Ć" ovaj način nije sukladno članku 6. st. 1. i 3.d. Europske 3. Svako tko je optužen za krivično djelo ima sljedeća konvencije, ali korištenje istih dokaza ipak mora biti sukladno pravima obrane, što je i predmet i svrha zaštite minimalna prava: Ponedjeljak, 1.8.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 47 – Strana 3953 članka 6. Europske konvencije. Ovo osobito u slučajevima ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 kada osoba "optužena za kazneno djelo", a koja ima prava Usvaja se apelacija B. T. sukladno članku 6. stavak 3.d. Europske konvencije "da Utvrđuje se povreda člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i sama ispituje ili zahtijeva ispitivanje" svjedoka protiv člana 6 stav 3 tačka d. Evropske konvencije za zaštitu qudskih njega/nje, nije imala priliku u bilo kojoj fazi u ranijem prava i osnovnih sloboda. postupku ispitati osobe čije se izjave čitaju na raspravi. Ukidaju se presude Okružnog suda u Trebinju broj Kž-78/02 od Također, do povrede članka 6. Europske konvencije će doći 26. juna 2002. godine i Osnovnog suda u Nevesinju broj K-73/01 od 18. ako se presuda temelji isključivo ili uglavnom na izjavama februara 2002. godine. svjedoka sa kojima optuženi nije imao mogućnost suočiti se i Nalaže se Osnovnom sudu u Nevesinju da provede ponovni, ispitati ih. Ovakav je stav zauzeo Europski sud u predmetu hitan postupak u skladu sa članom II/3 e) Ustava Bosne i Unterpertinger (presuda od 24. studenoga 1986. godine, st. Hercegovine i članom 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih 31. i 19), predmetu Rachdad protiv Francuske (presuda od prava i osnovnih sloboda. 13. studenoga 2003. godine, predstavka broj 71846/01), Nalaže se Osnovnom sudu u Nevesinju da, u skladu sa članom 75 predmetu Destrehem protiv Francuske (presuda od 18. stav 5 Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, obavijesti svibnja 2004. godine, predstavka broj 56651/00). Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama u roku od 23. Ustavni sud ističe da je opći princip članka 6. stavak 3. točka tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. d. Europske konvencije da optuženim osobama mora biti Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim dopušteno ispitivati bilo kojeg svjedoka čije svjedočenje novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike smatraju relevantnim za svoj slučaj i moraju biti u Srpske". mogućnosti ispitati svakog svjedoka kojeg pozovu ili na čije OBRAZLOŽEWE se svjedočenje oslanja tužitelj. Ustavni sud u konkretnom predmetu uočava da su pobijane presude utemeljene I - Uvod isključivo na izjavama svjedoka optužbe, danim u istrazi bez nazočnosti apelanta i bez omogućavanja da ispituje 1. B. T. (u daljem tekstu: apelant) iz Lipnika, opština Gacko, svjedoke, kao i potvrdi o oduzimanju novčanih sredstava od podnio je 12. oktobra 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu apelanta. U ovim se presudama samo prepričavaju izjave Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) protiv ovih svjedoka, ali sud ne daje razloge niti obrazloženje zašto presuda Okružnog suda u Trebinju (u daljem tekstu: Okružni je poklonio vjeru tim izjavama, a ne odbrani apelanta. Osim sud) broj Kž-78/02 od 26. juna 2002. godine i Osnovnog suda u toga, iz spisa proizlazi da sud nije proveo ili našao druge Nevesinju (u daljem tekstu: Osnovni sud) broj K-73/01 od 18. dokaze koji bi potkrijepili ove izjave svjedoka, pa je još više februara 2002. godine. Apelant je takođe podnio zahtjev da se nerazvidno zašto ih sud uzima kao odlučujuće. Imajući u donese privremena mjera, kojom bi Ustavni sud obustavio vidu da je apelant na glavnom pretresu, nakon što su izvršenje osporene presude dok se ne donese odluka o pročitane izjave svjedoka koje su date u istražnom postupku, apelaciji. takve izjave pobijao, a u prizivnom je postupku ukazivao na ove propuste, zahtijevajući zaštitu svojih minimalnih prava II - Postupak pred Ustavnim sudom na obranu, Ustavni sud smatra da postupak donošenja 2. Na osnovu člana 21 st. 1 i 2 Poslovnika Ustavnog suda, od pobijanih presuda nije bio adekvatan za zaštitu apelantovih Okružnog suda i Osnovnog javnog tužilaštva u Nevesinju, kao minimalnih prava na obranu, jer je bilo potrebno omogućiti učesnika u postupku, zatraženo je, 19. maja 2004. godine, da apelantu da neposredno postavlja pitanja svjedocima optužbe dostave odgovore na apelaciju. na čije se svjedočenje oslanjao tužitelj. Ustavni sud također 3. Okružni sud nije dostavio odgovor na apelaciju, a Okružno smatra da je uskraćivanje ovih prava apelantu i prihvaćanje javno tužilaštvo u Trebinju je dostavilo odgovor 11. juna 2004. dokaza koji ugrožavaju pravičan postupak na ovaj način godine. moglo nanijeti štetu apelantovim minimalnim pravima na 4. U skladu sa članom 25 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda, obranu, koja su garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i odgovor Okružnog javnog tužilaštva u Trebinju je, 22. juna Europskom konvencijom. 2004. godine, dostavljen apelantu. 24. Iz navedenih razloga Ustavni je sud zaključio da su 5. Na traženje Ustavnog suda Osnovni sud dostavio je kompletan povrijeđena apelantova prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne krivični spis broj K-73/01. i Hercegovine i članka 6. stavak 3. d. Europske konvencije. III Činjenično stanje VIII - Zaključak 25. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud većinom glasova odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 26. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 117/03, rješavajući apelaciju B. T., na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 tačka 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr, potpredsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr, potpredsjednik Hatixa Haxiosmanović, sudija David Feldman, prof, sudija Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija Constance Grenje, prof. dr., sudija na sjednici, održanoj 29. oktobra 2004. godine, donio je 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 24/05 6. 7. 8. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na sljedeći način. Osnovni sud donio je presudu broj K-73/01 od 18. februara 2002, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj Kž-78/02 od 26. juna 2002. godine, kojom je apelant proglašen krivim zbog krivičnog djela teške krađe iz člana 222 stav 1 tačka 1 u vezi sa krivičnim djelom krađe iz člana 221 stav 1 Krivičnog zakona Republike Srpske i izrečena mu je uslovna osuda, tako što mu je za navedeno krivično djelo utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, s tim što je istovremeno određeno da se kazna neće izvršiti ako apelant u roku od dvije godine, od dana pravosnažnosti presude, ne izvrši novo krivično djelo. Istom presudom od apelanta je oduzeta imovinska korist pribavljena izvršenjem navedenog krivičnog djela i obavezan je da izmiri troškove krivičnog postupka. Republičko javno tužilaštvo Republike Srpske, povodom apelantove inicijative da se podigne zahtjev za zaštitu zakonitosti protiv presuda Osnovnog suda broj K-73/01 od 18. februara 2002. godine i Okružnog suda broj Kž-78/02 od 26. juna 2002. godine, dopisom broj Ktz-38/02 od 30. septembra 2002. godine, obavijestilo je apelanta da nije nađen zakonski osnov da se podigne zahtjev za zaštitu zakonitosti. IV - Relevantni propisi 9. U Zakonu o krivičnom postupku ("Službeni list SFRJ", br. 4/77, 17/85, 26/86, 74/87, 57/89, 3/90, 27/90 i "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01) relevantne odredbe glase: Broj 47 – Strana 3954 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH "Glavni pretres i presuda Član 281 Na glavni pretres pozvaće se optuženi i njegov branilac, tužilac i oštećeni ... Na glavni pretres pozvaće se i svjedoci i vještaci koje su predložili tužilac u optužnici i okrivljeni u prigovoru protiv optužnice, sem onih za koje predsjednik vijeća smatra da wihovo saslušanje na glavnom pretresu nije potrebno. Član 292 stav 1 Predsjednik vijeća rukovodi glavnim pretresom, ispituje optuženog, saslušava svjedoke i vještake i daje riječ članovima vijeća, strankama, oštećenom, zakonskim zastupnicima, punomoćnicima, braniocu i vještacima. Član 327 stav 1 Kad predsjednik vijeća završi saslušanje pojedinog svjedoka ili vještaka ..., tužilac, optuženi, branilac ... mogu po odobrenju predsjednika vijeća da neposredno postavljaju pitawa svjedocima i vještacima. Član 328 Ako je svjedok ... pri ranijem saslušanju naveo činjenice kojih se više ne sjeća ili ako odstupi od svog iskaza, predočiće mu se raniji iskaz, odnosno ukazati mu se na odstupanje i upitaće se zašto sada iskazuje drugačije, a po potrebi pročitaće se njegov raniji iskaz ili dio tog iskaza. Član 333 (1) Van slučajeva koji su posebno predviđeni ovim zakonom, zapisnici o iskazima svjedoka ... mogu da se po odluci vijeća pročitaju samo u ovim slučajevima: 1) ako su ispitana lica umrla, duševno oboljela ili se ne mogu pronaći ... 2) ako svjedoci ili vještaci bez zakonskih razloga neće da daju iskaz na glavnom pretresu. (2) Vijeće može, uz saglasnost stranaka, da odluči da se zapisnik o ranijem saslušanju svjedoka..., pročita, iako svjedok, odnosno vještak nije prisutan, bez obzira na to da li je bio pozvan na glavni pretres ... Kad zapisnik, odnosno pismeni nalaz i mišljenje budu pročitani i saslušane primjedbe stranaka (član 335), Vijće će, uzimajući u obzir i ostale izvedene dokaze, odlučiti da li će i neposredno saslušati svjedoka ili vještaka." V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant se žali na osporavane presude ističući da mu nije omogućena odbrana pred sudom, tj. prisustvo saslušanju svjedoka, kako u istrazi tako i na glavnom pretresu, a na takvim izjavama svjedoka su zasnovane osporavane presude. Apelant tvrdi da mu nije bilo omogućeno da postavlja pitawa svjedocima, iako je u prvostepenoj presudi istaknuto da je dao saglasnost za čitanje iskaza svjedoka. Apelant navodi da se njegova odbrana razlikovala od sadržaja pročitanih izjava svjedoka, te je trebalo da mu bude omogućeno da se suoči sa svjedocima radi postavljanja pitawa. Smatra da je u konkretnom slučaju osporavanim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, jer mu nije omogućena odbrana pred sudom zagarantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). b) Odgovor na apelaciju 11. Okružno javno tužilaštvo u Trebinju u svom odgovoru na apelaciju istaklo je da apelantu nisu prekršena ustavna prava na koja se pozvao. VI - Dopustivost 12. U skladu sa članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 13. U skladu sa članom 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se wome osporava iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 14. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je presuda Okružnog suda u Trebinju broj Kž-78/02 od 26. juna 2002. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 13. septembra 2002. godine, a apelaciju je podnio 12. Ponedjeljak, 1.8.2005. oktobra 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda. 15. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15 stav 3 i člana 16 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII - Meritum 16. Iz navoda apelacije proizlazi da se apelant žali na povredu prava na pravično suđenje (nije mu omogućena odbrana pred sudom), koje garantuje član II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije. 17. Član II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 18. Član 6 Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: (...) d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uslovima koji važe i za svjedoka optužbe (...)". 19. Svrha člana 6 Evropske konvencije je, između ostalog, da "tribunalu" dodijeli dužnost da provede propisanu provjeru podneska, argumenata i dokaza koje mu dostave strane, bez prejudicirawa wihove procjene i wihove relevantnosti u pogledu sudske odluke (vidi Evropski sud za qudska prava, predmet Kraska, presuda od 19. aprila 1993. A. 254-B). U svakom pojedinom slučaju mora da se procijeni tok postupka kako bi se odlučilo da li je konkretno saslušanje, odnosno postupak suđewa, bio pravičan. Ono što se uzima u obzir jeste dojam koji ostavlja postupak kao cjelina, mada određeni aspekti, per se, npr. način na koji se prikuplja dokazna građa tokom preliminarnog saslušawa, mogu da budu u sukobu sa principom pravičnog saslušawa, tako da mišljenje o pravičnosti suđewa može da se da bez obzira na daqwi tok postupka (vidi Evropska komisija za qudska prava, Crociani protiv Italije, Godišwak XXIV (1981). Takođe, vidi presudu Evropskog suda za qudska prava, Saunnders protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 17. decembra 1996. godine RJD 1996-VI, Heaney i McGuinness protiv Irske, aplikacija broj 34720/97, presuda od 21. decembra 2000. godine). Sud mora da ispita postupak kojim su prvostepeni i drugostepeni sudovi odlučili da li da prihvate dokaze koji ugrožavaju pravičnost postupka, da bi obezbijedili da postupak donošewa odluke bude adekvatan kako bi zaštitio prava apelanta iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Edvards i Lewis protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 39647/98 i 4046/98, presuda od 22. jula 2003. godine). 20. Član 6 Evropske konvencije zahtijeva "pravično suđenje", pravo da se bude saslušan u razumnom roku, pravo da saslušanje bude javno, pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Sem toga, ovaj član sadrži spisak minimalnih prava koje ima svako ko je optužen za krivično djelo. Među ova prava spada i pravo optuženog da sam ispituje ili zahtijeva da se ispitaju svjedoci optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odvija pod uslovima koji važe i za svjedoka optužbe. Ova odredba tijesno je povezana sa principom "jednakosti oružja" odnosno "jednake dostupnosti pravnih sredstava" kao elementa pravičnog suđewa (presuda od 19. decembra 1990, Delta, A 191-A, presuda od 19. februara 1991, Isgio, A. 194-A, str. 12). U principu, Evropski sud za qudska prava ne procjenjuje da li su izjave svjedoka bile na ispravan način usvojene kao dokazna građa. Ali u situaciji kada ne postoji adekvatna i propisana prilika da optuženi ispita svjedoke, presuda suda ne može, iskqučivo i uglavnom, da bude zasnovana na svjedočenju tog svjedoka. 21. Ustavni sud zapaža, iz dokumenata dostavljenih Ustavnom sudu, odnosno zapisnika o glavnom pretresu održanom 18. februara 2002. godine u Osnovnom sudu, kada je dokazni postupak dovršen Ponedjeljak, 1.8.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH da nisu saslušani svjedoci optužbe, ali su, kako je naveo Osnovni sud, uz saglasnost stranaka (javnog tužioca i apelanta) pročitane izjave svjedoka optužbe, koje su date u istražnom postupku, ali na koje je apelant prigovorio nakon što su pročitane. Ustavni sud takođe zapaža, iz zapisnika o saslušanju svjedoka koji su sastavni dio spisa, koji se odnosi na istragu broj Ki-11/01 Osnovnog suda, da su svi svjedoci optužbe u istrazi saslušani bez prisustva apelanta. 22. U konkretnom predmetu može da se postavi pitanje da li se apelant odrekao svog minimalnog prava na odbranu iz člana 6 stav 3 tačka d. Evropske konvencije, time što se saglasio na glavnom pretresu da se pročitaju izjave svjedoka optužbe, koje su date u postupku istrage bez njegovog prisustva, ali koje je osporio nakon što se upoznao sa sadržajem takvih izjava, izjavqujući prigovor na glavnom pretresu, jer nije imao mogućnosti da se suoči sa svjedocima. Naprotiv, iako postoji mogućnost da se odrekne prava na odbranu, apelant je u žalbenom postupku tražio da se ispita prvostepena presuda na okolnost onemogućavawa da neposredno ispituje svjedoke optužbe. Ustavni sud, s tim u vezi, ističe da ne može da se smatra da samo čitanje izjava na ovaj način nije u skladu sa članom 6 st. 1 i 3.d. Evropske konvencije, ali korišćenje istih dokaza ipak mora da bude u skladu sa pravima odbrane, što je i predmet i svrha zaštite člana 6 Evropske konvencije. Ovo naročito u slučajevima kada lice "optuženo za krivično djelo", a koja ima prava u skladu sa članom 6 stav 3.d. Evropske konvencije "da samo ispituje ili zahtijeva da se ispita" svjedok protiv njega/nje, nije imalo priliku da u bilo kojoj fazi u ranijem postupku ispita lica čije se izjave čitaju na raspravi. Takođe, do povrede člana 6 Evropske konvencije će doći ako se presuda zasniva iskqučivo ili uglavnom na izjavama svjedoka sa kojima optuženi nije imao mogućnost da se suoči i da ih ispita. Ovakav stav zauzeo je Evropski sud u predmetu Unterpertinger (presuda od 24. novembra 1986. godine, st. 31 i 19, u predmetu Rachdad protiv Francuske (presuda od 13. novembra 2003. godine, predstavka broj 71846/01), predmetu Destrehem protiv Francuske (presuda od 18. maja 2004. godine, predstavka broj 56651/00). 23. Ustavni sud ističe da je opšti princip člana 6 stav 3 tačka d. Evropske konvencije da optuženim licima mora da bude dozvoljeno da ispituju bilo kog svjedoka čije svjedočenje smatraju relevantnim za svoj slučaj i moraju da budu u mogućnosti da ispituju svakog svjedoka kog pozovu ili na čije se svjedočenje oslawa tužilac. Ustavni sud u konkretnom predmetu uočava da su osporene presude zasnovane iskqučivo na izjavama svjedoka optužbe, datim u istrazi bez prisustva apelanta i bez omogućavawa da ispituje svjedoke, kao i potvrdi o oduzimanju novčanih sredstava od apelanta. U ovim presudama se samo prepričavaju izjave ovih svjedoka, ali sud ne daje razloge niti obrazloženje zašto je poklonio vjeru tim izjavama, a ne odbrani apelanta. Sem toga, iz spisa proizlazi da sud nije proveo ili našao druge dokaze koji bi potkrijepili ove izjave svjedoka, pa je još više nejasno zašto ih sud uzima kao odlučujuće. Imajući u vidu da je apelant na glavnom pretresu, nakon što su pročitane izjave svjedoka, koje su date u istražnom postupku, takve izjave osporio, a u žalbenom postupku je ukazivao na ove propuste, zahtijevajući zaštitu svojih minimalnih prava na odbranu, Ustavni sud smatra da postupak donošewa osporenih presuda nije bio adekvatan da zaštiti apelantova minimalna prava na odbranu, jer je bilo potrebno da se apelantu omogući da neposredno postavlja pitawa svjedocima optužbe na čije se svjedočenje oslawao tužilac. Ustavni sud takođe smatra da je uskraćivanje ovih prava apelantu i prihvatanje dokaza koji ugrožavaju pravičan postupak na ovaj način moglo da nanese štetu apelantovim minimalnim pravima na odbranu, koja su garantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. 24. Iz navedenih razloga Ustavni sud je zakqučio da su povrijeđena prava apelanta iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 3.d. Evropske konvencije. VIII - Zakqučak 25. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je većinom glasova odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 24/05 Broj 47 – Strana 3955 26. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj U 122/03, rješavajući apelaciju "Elektrometal" d.o.o. iz Cazina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 27. oktobra 2004. godine, donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neosnovana apelacija "Elektrometal" d.o.o. iz Cazina podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-290/01 od 21. marta 2002. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE I - Uvod 1. "Elektrometal" d.o.o (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa R. N., direktor društva, podnio je 18. jula 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-290/01 od 21. marta 2002. godine. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda zatraženo je, 16. decembra 2003. godine, da dostavi odgovor na apelaciju. 3. Vrhovni sud je, 12. januara 2004. godine, dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda je, 9. juna 2004. godine, dostavljen apelantu. III - Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način. 6. Kantonalni sud u Bihaću je presudom broj K-49/00 od 12. aprila 2001. godine proglasio, između ostalog, M. A. i O. M. krivim za krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 358. stav 3., a u vezi sa članom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine. Prvostepeni sud je ustanovio da su M. A., kao zastupnik Općine Sanski Most, i Norveško narodno vijeće (u daljnjem tekstu: NRC), kojeg je zastupao A. K., 21. jula 1996. godine zaključili Generalni dogovor za projekt opravki škola na području općine Sanski Most. Vrijednost projekta je bila 999.998 KM. Prema ovom dogovoru, Općina Sanski Most se obavezala da će renovirati četiri škole u ime NRC-a. U više navrata (7. augusta 1996, 28. augusta 1996. i 8. novembra 1996. godine) NRC je platio iznos ugovoren po ovom dogovoru, i to: 7. augusta 1996. godine M. A. je isplaćen iznos od 300.000 KM, a 28. augusta 1996. i 8. novembra 1996. godine O.M. je isplaćen iznos od 699.998 KM. Nakon toga, M. A. i O. M. nisu položili novac na račun Općine Sanski Most, nego su direktno platili apelantu iznos od 212.808 KM za troškove renoviranja škola. Međutim, prvostepeni sud je ustanovio da su troškovi stvarno iznosili 110.320 KM. Ugovor o renoviranju Osnovne škole u Muslimanskoj Palanci, u ime apelanta, potpisao je I. H. Prema tome, prvostepeni sud je ustanovio da su M. A. i O. M, kao općinski zastupnici, zloupotrijebili svoj položaj i ovlast, prekoračili granice Broj 47 – Strana 3956 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 1.8.2005. službenog ovlaštenja, iz čega je apelant izvukao korist, a u VI - Meritum isto vrijeme NRC pretrpio štetu. 15. Apelant pobija navedenu presudu Vrhovnog suda, broj 7. Sud je saslušao I. H. u toku prvostepenog postupka. Sud je Kž-290/01 od 21. marta 2002. godine, tvrdeći da je tom ustanovio da je optuženi O. M. platio u gotovom novcu I. H. presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava iznos od 212.808 KM, iako je stvarni iznos troškova bio Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. 110.320 KM. Ostatak je, dakle, bio protuzakonita korist 16. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: apelanta. "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska 8. Apelant je uložio žalbu Vrhovnom sudu, ističući da je prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: prvostepeni sud učinio bitnu povredu odredbi krivičnog (...) postupka, pogrešno i nepotpuno ustanovio činjenično stanje i e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim pogrešno primijenio materijalni zakon. Presudom broj stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Kž-290/01 od 21. marta 2002. godine Vrhovni sud je odbio 17. Član 6. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: apelantovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili presudu. Vrhovni sud je ustanovio da Kantonalni sud u osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, Bihaću nije izvršio navedene povrede. U svom obrazloženju, taj sud je istakao da je I. H. zaključio ugovor sa Općinom u svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u apelantovo ime i da je on, prema tome, bio apelantov razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom zakonski zastupnik. Sud je saslušao njegov iskaz i dao mu ustanovljenim sudom. Š...Ć" priliku da se izjasni u pogledu protuzakonite koristi koju je 18. U pogledu apelantovih apelacionih navoda, Ustavni sud pribavio apelant. Vrhovni sud je našao da je postupak za uočava da apelant navodi povredu prava na pravičan oduzimanje koristi od apelanta proveden u skladu sa postupak, jer a) tokom postupka ga nije zastupao legitiman procesnim zakonom, u smislu člana 484. Zakona o predstavnik i b) nije imao mogućnost da sudjeluje u krivičnom postupku. postupku pred Vrhovnim sudom. 19. Pravo sudionika u postupku da ih zastupa legitimni ili IV - Apelacija samoizabrani zastupnik predstavlja jedno od osnovnih garanta pravičnog postupka, ne samo u krivičnim, nego i u a) Navodi iz apelacije građanskim postupcima. Međutim, u pogledu apelantovih navoda da ga nije zastupao legitimni zastupnik, Ustavni sud 9. Apelant se žali da su prvostepena i drugostepena presuda primjećuje da je prvostepeni sud jasno utvrdio da je I. H, u povrijedile Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i svojstvu direktora preduzeća, potpisao ugovor sa Općinom. osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). To je potvrđeno i u odgovoru Vrhovnog suda na apelaciju Apelant ističe da mu nije bilo dozovoljeno da sudjeluje u od 12. januara 2004. godine. Osim toga, Vrhovni sud je cijelom postupku pred sudovima. Poziva se na činjenicu da jasno naglasio da je za vrijeme postupka apelantov direktor su sudovi pozvali samo I. H., bivšeg direktora preduzeća, bio I. H., te da je I. H. saslušan i u svojstvu svjedoka i u koji nije bio legitimni zastupnik preduzeća na datum svojstvu njegovog zastupnika. S druge strane, apelant nije pokretanja postupka pred Kantonalnim sudom u Bihaću, kao potkrijepio svoju tvrdnju ni jednim dokazom, niti je naveo prvostepenim sudom. Osim toga, apelant navodi povredu ko je trebao biti njegov predstavnik. Iz tih razloga, Ustavni prava na pravičan postupak, jer nije imao pravo da sudjeluje sud odbija apelantove navode kao paušalne i u žalbenom postupku pred Vrhovnim sudom, te da se izjasni nepotkrijepljene konkretnim dokazima. "o činjenicama i okolnostima, na kojima se prvostepena 20. Drugi apelacioni navod odnosi se na tvrdnju da apelant nije presuda zasniva". imao mogućnost da sudjeluje u postupku pred Vrhovnim sudom, što je, prema njegovom mišljenju, dovelo do povrede b) Odgovor na apelaciju člana 6. Evropske konvencije. 10. U svom odgovoru na apelaciju od 12. januara 2001. godine, 21. Ustavni sud, prije svega, uviđa da su sudovi svojom Vrhovni sud je naveo da je I. H, kao direktor firme, odlukom o oduzimanju imovinske koristi odlučivali o zaključio ugovor sa Općinom, "što znači da je legitimni imovini koja, prema navodima iz apelacije, pripada apelantu. predstavnik pravnog lica, Š...Ć pa je zbog toga saslušan kao Prema tome sudovi su, kako tvrde apelanti, odlučivali o svjedok i kao predstavnik pravnog lica gdje mu je apelantovom "građanskom pravu" u smislu da su ga lišili omogućeno da u vezi sa utvrđivanjem protupravne imovine u toku krivičnog postupka vođenog protiv M. A. i imovinske koristi iznese svoje tvrdnje i ponudi dokaze za drugih. svoja tvrđenja". U odgovoru se dalje navodi da apelant nije 22. Ovakva vrsta sudskih odluka predviđena je odredbama člana pozvan na sjednicu vijeća pred Vrhovnim sudom, jer prema 483. i dalje tada važećeg Zakona o krivičnom postupku članu 365. Zakona o krivičnom postupku o sjednici vijeća ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/98, 2/99, 15/99, obavještavaju se samo stranke i branilac. 29/00, 59/02 i 19/03), koje propisuju poseban postupak za oduzimanje imovinske koristi. U članu 483. navedenog V - Dopustivost zakona propisano je da se "imovinska korist postignuta izvršenjem krivičnog djela utvrđuje u krivičnom postupku po 11. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, službenoj dužnosti". Sudovi su, pri tome, dužni da prikupljaju "Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima dokaze i izviđaju okolnosti koje su od važnosti za utvrđivanje koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet imovinske koristi. Prema članu 484. Zakona o krivičnom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini". postupku "kada dolazi u obir oduzimanje imovinske koristi 12. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, pribavljene krivičnim djelom, osoba na koju je imovinska "Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv korist prenesena, kao i predstavnik preduzeća Š...Ć, bit će presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi pozvana radi saslušanja u prethodnom postupku i na glavnom efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese pretresu". Predstavnik preduzeća bit će saslušan na glavnom u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije pretresu poslije okrivljenog, pri čemu je ta osoba ovlaštena da primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio". u vezi s utvrđivanjem imovinske koristi predlaže dokaze i da, 13. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je po ovlaštenju predsjednika vijeća, postavlja pitanja presuda Vrhovnog suda broj Kž-290/01 od 21. marta 2002. okrivljenom, svjedocima i vještacima (stav 2. člana 484. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova Zakona o krivičnom postupku). Prema članu 487. stav 1. mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant je Zakona o krivičnom postupku "oduzimanje imovinske koristi primio 20. maja 2002. godine, a apelacija je podnesena 18. sud može izreći u presudi kojom se optuženi proglašava jula 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano krivim Š...Ć. U stavu 3. člana 487. ovog zakona navedeno je da članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, se ovjeren prijepis presude dostavlja i osobi na koju je apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika imovinska korist prenesena, ako je sud izrekao oduzimanje Ustavnog suda. imovinske koristi od te osobe. Konačno, član 489. istog zakona ukazuje na dosljednu primjenu, inter alia, čl. 363. i 14. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i 367. Zakona o krivičnom postupku u pogledu postupka za Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika oduzimanje imovinske koristi. Član 363. Zakona o krivičnom Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna postupku propisuje da se primjerak žalbe dostavlja protivnoj apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. Ponedjeljak, 1.8.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 47 – Strana 3957 stranci i njezinom braniocu koji mogu, u roku od osam dana predmetom u skladu sa članom 367. st. 1. i 2. Zakona o od dana prijema žalbe, podnijeti sudu odgovor na nju. Član krivičnom postupku, da automatski pozove i osobu kojoj je 367. ovog zakona propisuje uvjete za otvaranje pretresa pred oduzeta imovinska korist pribavljena krivičnim djelom (član drugostepenim sudom, te stranke koje se pozivaju na pretres. 489. u vezi sa članom 367. stav 2. Zakona o krivičnom postupku), ili je sudska dispozicija i dalje postojala u vezi sa 23. Iz citiranih zakonskih odredbi vidljivo je da osoba kojoj je pitanjem oduzimanja imovine. Ovo pitanje odnosi se više na oduzeta imovinska korist pribavljena krivičnim djelom ima pravičnost postupka kao cjeline u konkretnom slučaju, tj. na pravo da sudjeluje u postupku, bude saslušana, i da, po "jednakost oružja" u smislu člana 6. Evropske konvencije, a ovlaštenju predsjednika vijeća, postavlja pitanja manje na pitanje in abstracto postojanja prava sudjelovanja okrivljenom, svjedocima i vještacima. Osim toga, ova osoba apelanta u drugostepenom postupku. ima pravo da izjavi žalbu, pri čemu sudjelovanje u postupku in persona zavisi od "potrebe da se zbog pogrešno ili 27. Ustavni sud naglašava da način primjene člana 6. Evropske nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja izvedu novi dokazi konvencije zavisi od posebnih osobina i okolnosti na koje ili ponove već ranije izvedeni dokazi i, ako postoje ukazuje predmetni postupak. Pitanje da li je stranka u opravdani razlozi, da se predmet ne vrati prvostepenom sudu postupku imala pravedan postupak mora se riješiti na osnovu na ponovni glavni pretres" (član 367. stav 1. Zakona o cjelokupnog postupka (vidi Odluku Evropskog suda za krivičnom postupku). Odluka o "otvaranju pretresa" pred ljudska prava Monnell and Morris od 2. marta 1987. godine, drugostepenim sudom u vezi sa imovinom koja se oduzima serija A broj 115, st. 54. i 56). S jedne strane, apelant nije očigledno leži u diskreciji suda i zavisi od okolnosti svakog naveo je li prisustvovanje javnog tužioca uticalo na samo posebnog slučaja. Ovakvo tumačenje je u skladu sa pitanje oduzimanja imovine. Prema stanju spisa, Ustavni sud Evropskom konvencijom. Naime, prema praksi bivše ne raspolaže informacijom da li je sam sud, kao nepristran i Komisije za ljudska prava (vidi Odluku o dopustivosti, X nezavisan organ, utvrđivao ovo pitanje ili je javni tužilac, protiv Švicarske, od 28. februara 1977. godine, aplikacija također, imao određenog uticaja u drugostepenom postupku. broj 7370/76), pravo sudjelovanja in persona u S druge strane, a što daje doprinos pozitivnoj ocjeni drugostepenom postupku, kada se odlučuje o građanskim pravičnog postupka, Vrhovni sud je osigurao "jednakost stvarima, nije apsolutno takvo. Samo pod određenim oružja" strana u krivičnom predmetu u smislu člana 6. okolnostima i u određenim slučajevima, pogotovo ako se Evropske konvencije, jer je pozvao okrivljene i njihove radi o utvrđivanju nečijeg karaktera ili drugih ličnih stvari, branitelje, s jedne strane, i javnog tužioca, s druge strane. sudjelovanje može biti neophodno. Time je osigurao da se interesi okrivljenih mogu braniti. 24. U konkretnom slučaju, apelant je imao sva procesna prava 28. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da postupkom pred prvostepenim sudom. Apelant je saslušan, a imao je pred Vrhovnim sudom, u kojem je donesena presuda broj pravo i da se suoči sa iskazima drugih strana i da se osvrne Kž-290/01 od 21. marta 2002. godine, nije povrijeđeno na krivicu okrivljenih. Apelant je imao mogućnost da izjavi apelantovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) žalbu drugostepenom sudu, što je i uradio. Drugostepeni sud Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske nije našao za potrebno da pozove apelanta da sudjeluje u konvencije. postupku pred tim sudom, što je u skladu sa njegovim dispozicionim pravom. U svojoj presudi Vrhovni sud je, inter alia, zaključio da "žalbe ne nude nikakve argumente VII - Zaključak koji bi mogli dovesti do drugačijeg zaključka od onog kojeg je u tom pogledu izvela pobijana presuda". Apelant nije 29. U konkretnom slučaju, Ustavni sud je zaključio da je apelant pružio, ni u žalbi drugostepenom sudu ni u apelaciji, nijedan imao pravičan postupak u smislu člana 6. stav 1. Evropske dokaz, niti je naveo zašto bi u ovom predmetu bilo od konvencije, iako nije prisustvovao žalbenom postupku in važnosti da bude prisutan in persona. Apelant je samo tvrdio persona u kojem je, između ostalog, potvrđena prvostepena da je sâmo nepozivanje na sjednicu Vijeća vodilo per se presuda u dijelu koji se tiče oduzimanja imovinske koristi povredi člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni pribavljene krivičnim djelom. sud zaključuje da odluka Vrhovnog suda nije arbitrarna i da 30. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, leži unutar dispozicije koju je Vrhovni sud uživao u Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove konkretnom slučaju. odluke. 25. Ustavni sud primjećuje da, u skladu sa članom 483. Zakona o krivičnom postupku, sud utvrđuje po službenoj dužnosti 31. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke postojanje ili nepostojanje imovinske koristi postignute Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. izvršenjem krivičnog djela. Međutim, "sud i drugi organi" su dužni da prikupljaju dokaze i izviđaju okolnosti koje su od Predsjednik važnosti za utvrđivanje imovinske koristi. Iako nije Ustavnog suda precizirano šta tačno podrazumijeva pojam "drugi organi", Bosne i Hercegovine ovaj pojam, s tačke gledišta jezičkog tumačenja, može Mato Tadić, s. r. uključivati instituciju "javnog tužioca". Kao potvrda ovog stanovišta je i član 413. novog Zakona o krivičnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03 i 37/03), koji u stavu 2. izričito navodi javnog tužioca, kao organ nadležan Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u za prikupljanje dokaza i izviđanje okolnosti koje su od predmetu broj U 122/03, rješavajući apelaciju "Elektrometal" važnosti za utvrđivanje imovinske koristi. Ipak, ima li ili ne d.o.o. iz Cazina, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i javni tužilac uticaja ili odluku suda, zavisi od okolnosti Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 2. i članka 61. st. 1. i 3. svakog posebnog slučaja. Ustavni sud je, s druge strane, Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi svjestan, što jasno proizlazi iz člana 483. Zakona o prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: krivičnom postupku, da oduzimanje imovine zavisi, prije Mato Tadić, predsjednik svega, od postojanja krivičnog djela. Prema tome, osoba Ćazim Sadiković, prof. dr., dopredsjednik kojoj se oduzima imovinska korist pribavljena krivičnim djelom je direktno zainteresirana za sam krivični predmet. Iz Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik istih razloga i per analogiam, član 367. stav 2. Zakona o Hatidža Hadžiosmanović, sutkinja krivičnom postupku izričito predviđa da se npr. oštećeni i Jovo Rosić, sudac njegov zastupnik pozovu na sjednicu drugostepenog suda. na sjednici, održanoj 27. listopada 2004. godine, donio 26. S obzirom da javni tužilac može uticati na odluku o oduzimanju određene imovine, a da je osoba čija se imovina oduzima direktno zainteresirana za krivični postupak, za ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Ustavni sud se u konkretnom slučaju postavlja daljnje Odbija se kao neutemeljena apelacija "Elektrometal" d.o.o. pitanje sa tačke gledišta člana 6. Evropske konvencije. iz Cazina podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Naime, pitanje je da li je drugostepeni sud bio obavezan, Bosne i Hercegovine broj Kž-290/01 od 21. ožujka 2002. godine. kada je odlučio da održi pretres u vezi sa krivičnim 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 24/05 Broj 47 – Strana 3958 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 1.8.2005. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim IV - Apelacija novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike a) Navodi iz apelacije Srpske". 9. Apelant se žali da su prvostupanjska i drugostupanjska OBRAZLOŽENJE presuda povrijedile Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska I - Uvod konvencija). Apelant ističe da mu nije bilo dopušteno sudjelovanje u cijelom postupku pred sudovima. Poziva se 1. "Elektrometal" d.o.o (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, na činjenicu da su sudovi pozvali samo I. H., bivšeg kojeg zastupa R. N., ravnatelj društva, podnio je 18. srpnja ravnatelja poduzeća, koji nije bio legitimni zastupnik 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine poduzeća na nadnevak pokretanja postupka pred (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog Kantonalnim sudom u Bihaću, kao prvostupanjskim sudom. suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osim toga, apelant navodi povredu prava na pravičan Vrhovni sud) broj Kž-290/01 od 21. ožujka 2002. godine. postupak, jer nije imao pravo sudjelovati u prizivnom postupku pred Vrhovnim sudom, te se izjasniti "o II - Postupak pred Ustavnim sudom činjenicama i okolnostima, na kojima se prvostupanjska presuda temelji". 2. Na temelju članka 21. stavak 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog je suda zatraženo, 16. prosinca 2003. godine, b) Odgovor na apelaciju da dostavi odgovor na apelaciju. 10. U svom odgovoru na apelaciju od 12. siječnja 2001. godine, 3. Vrhovni je sud, 12. siječnja 2004. godine, dostavio odgovor Vrhovni je sud naveo da je I. H., kao ravnatelj firme, na apelaciju. zaključio ugovor sa Općinom, "što znači da je legitimni zastupnik pravne osobe, Š...Ć pa je zbog toga saslušan kao 4. Na temelju članka 25. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, svjedok i kao zastupnik pravne osobe gdje mu je omogućeno odgovor Vrhovnog je suda, 9. lipnja 2004. godine, da u svezi utvrđivanja protupravne imovinske koristi iznese dostavljen apelantu. svoje tvrdnje i ponudi dokaze za svoja tvrđenja". U odgovoru se dalje navodi da apelant nije pozvan na sjednicu III - Činjenično stanje vijeća pred Vrhovnim sudom, jer prema članku 365. Zakona o kaznenom postupku o sjednici vijeća izvješćuju se samo 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i stranke i branitelj. dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. V - Dopustivost 6. Kantonalni je sud u Bihaću presudom broj K-49/00 od 12. 11. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, travnja 2001. godine proglasio, između ostalog, M. A. i O. "Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima M. krivim za kazneno djelo zlouporabe položaja ili ovlasti iz koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet članka 358. stavak 3., a u svezi članka 1. Kaznenog zakona spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini". Federacije Bosne i Hercegovine. Prvostupanjski je sud 12. Sukladno članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, ustanovio da su M. A., kao zastupnik Općine Sanski Most, i "Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv Norveško narodno vijeće (u daljnjem tekstu: NRC), kojeg je presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi zastupao A. K., 21. srpnja 1996. godine zaključili Opći efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese dogovor za projekt opravki škola na području općine Sanski u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije Most. Vrijednost projekta je bila 999.998 KM. Prema ovom primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio". dogovoru, Općina Sanski Most se obvezala renovirati četiri 13. U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je škole u ime NRC-a. U više navrata (7. kolovoza 1996., 28. presuda Vrhovnog suda broj Kž-290/01 od 21. ožujka 2002. kolovoza 1996. i 8. studenoga 1996. godine) NRC je platio godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova iznos ugovoren prema ovom dogovoru, i to: 7. kolovoza mogućih po zakonu. Nadalje, pobijanu je presudu apelant 1996. godine M. A. je isplaćen iznos od 300.000 KM, a 28. primio 20. svibnja 2002. godine, a apelacija je podnesena 18. kolovoza 1996. i 8. studenoga 1996. godine O. M. je srpnja 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano isplaćen iznos od 699.998 KM. Nakon toga, M. A. i O. M. člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, nisu položili novce na račun Općine Sanski Most, nego su apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. stavak 2. izravno platili apelantu iznos od 212.808 KM za troškove Poslovnika Ustavnog suda. renoviranja škola. Međutim, prvostupanjski je sud ustanovio 14. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i da su troškovi stvarno iznosili 110.320 KM. Ugovor o Hercegovine, članka 15. stavak 3. i članka 16. stavak 2. renoviranju Osnovne škole u Muslimanskoj Palanci, u ime Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da apelanta, potpisao je I. H. Prema tomu, prvostupanjski je sud predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. ustanovio da su M. A. i O. M, kao općinski zastupnici, zlouporabili svoj položaj i ovlast, prekoračili granice VI Meritum službene ovlasti, iz čega je apelant izvukao korist, a u isto vrijeme NRC pretrpio štetu. 15. Apelant pobija navedenu presudu Vrhovnog suda, broj Kž-290/01 od 21. ožujka 2002. godine, tvrdeći da je tom 7. Sud je saslušao I. H. tijekom prvostupanjskog postupka. Sud presudom povrijeđeno njegovo pravo iz članka II/3.(e) je ustanovio da je optuženi O. M. platio u gotovom novcu I. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske H. iznos od 212.808 KM, iako je stvarni iznos trossskova bio konvencije. 110.320 KM. Ostatak je, dakle, bio protuzakonita apelantova 16. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: korist. "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska 8. Apelant je uložio priziv Vrhovnom sudu, ističući da je prava i slobode iz ovog članka, stavak 2., što uključuje: prvostupanjski sud učinio bitnu povredu odredbi kaznenog (...) postupka, pogrešno i nepotpuno ustanovio činjenično stanje i (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim pogrešno primijenio materijalni zakon. Presudom broj stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". Kž-290/01 od 21. ožujka 2002. godine Vrhovni je sud odbio 17. Članak 6. Europske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: apelantovu priziv kao neutemeljen i potvrdio prvostupanjsku "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili presudu. Vrhovni je sud ustanovio da Kantonalni sud u osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, Bihaću nije izvršio navedene povrede. U svom obrazloženju, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u taj je sud istaknuo da je I. H. zaključio ugovor sa Općinom u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom apelantovo ime i da je on, prema tomu, bio apelantov ustanovljenim sudom. Š...Ć" zakonski zastupnik. Sud je saslušao njegov iskaz i dao mu 18. Glede apelantovih prizivnih navoda, Ustavni sud uočava da priliku da se izjasni glede protuzakonite koristi koju je apelant navodi povredu prava na pravičan postupak, jer a) pribavio apelant. Vrhovni je sud našao da je postupak za tijekom postupka ga nije zastupao legitiman zastupnik i b) oduzimanjem koristi od apelanta proveden sukladno nije imao mogućnost sudjelovanja u postupku pred procesnom zakonu, u smislu članka 484. Zakona o Vrhovnim sudom. kaznenom postupku. Ponedjeljak, 1.8.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 47 – Strana 3959 19. Pravo sudionika u postupku da ih zastupa legitimni ili 7370/76), pravo sudjelovanja in persona u samoizabrani zastupnik predstavlja jedno od temeljnih drugostupanjskom postupku, kada se odlučuje o građanskim garanta pravičnog postupka, ne samo u kaznenim, nego i u stvarima, nije apsolutno takvo. Samo pod određenim građanskim postupcima. Međutim, glede apelantovih navoda okolnostima i u određenim slučajevima, poglavito ako se da ga nije zastupao legitimni zastupnik, Ustavni sud radi o utvrđivanju nečijeg karaktera ili drugih osobnih stvari, primjećuje da je prvostupanjski sud razvidno utvrdio da je I. sudjelovanje može biti nužno. H, u svojstvu ravnatelja poduzeća, potpisao ugovor sa 24. U konkretnom slučaju, apelant je imao sva procesna prava Općinom. To je potvrđeno i u odgovoru Vrhovnog suda na pred prvostupanjskim sudom. Apelant je saslušan, a imao je apelaciju od 12. siječnja 2004. godine. Osim toga, Vrhovni pravo i suočiti se sa iskazima drugih strana i osvrnuti se na je sud razvidno naglasio da je za vrijeme postupka apelantov krivnju okrivljenih. Apelant je imao mogućnost izjaviti ravnatelj bio I. H., te da je I. H. saslušan i u svojstvu priziv drugostupanjskom sudu, što je i uradio. svjedoka i u svojstvu njegovog zastupnika. S druge strane, Drugostupanjski sud nije našao za potrebno pozvati apelanta apelant nije potkrijepio svoju tvrdnju ni jednim dokazom, da sudjeluje u postupku pred tim sudom, što je sukladno niti je naveo tko je trebao biti njegov zastupnik. Iz tih njegovom dispozicijskom pravu. U svojoj je presudi Vrhovni razloga, Ustavni sud odbija apelantove navode kao paušalne sud, inter alia, zaključio da "priziv ne nudi nikakve i nepotkrijepljene konkretnim dokazima. argumente koji bi mogli dovesti do drukčijeg zaključka od 20. Drugi se prizivni navod odnosi na tvrdnju da apelant nije onog kojeg je u tom pogledu izvela pobijana presuda". imao mogućnost sudjelovanja u postupku pred Vrhovnim Apelant nije pružio, ni u prizivu drugostupanjskom sudu ni u sudom, što je, prema njegovom mišljenju, dovelo do povrede apelaciji, nijedan dokaz, niti je naveo zašto bi u ovom članka 6. Europske konvencije. predmetu bilo od važnosti da bude nazočan in persona. Apelant je samo tvrdio da je sâmo nepozivanje na sjednicu 21. Ustavni sud, prije svega, uviđa da su sudovi svojom Vijeća vodilo per se povredi članka 6. Europske konvencije. odlukom o oduzimanju imovinske koristi odlučivali o Prema tomu, Ustavni sud zaključuje da odluka Vrhovnog imovini koja, prema navodima iz apelacije, pripada apelantu. suda nije arbitrarna i da leži unutar dispozicije koju je Prema tomu sudovi su, kako tvrde apelanti, odlučivali o Vrhovni sud uživao u konkretnom slučaju. apelantovom "građanskom pravu" u smislu da su ga lišili imovine tijekom kaznenog postupka vođenog protiv M. A. i 25. Ustavni sud primjećuje da, sukladno članku 483. Zakona o drugih. kaznenom postupku, sud utvrđuje po službenoj dužnosti postojanje ili nepostojanje imovinske koristi postignute 22. Ovakva je vrsta sudskih odluka predviđena odredbama izvršenjem kaznenog djela. Međutim, "sud i drugi organi" su članka 483. i dalje tada važećeg Zakona o kaznenom dužni prikupljati dokaze i izviđati okolnosti koje su od postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/98, važnosti za utvrđivanje imovinske koristi. Iako nije 2/99, 15/99, 29/00, 59/02 i 19/03), koje propisuju poseban precizirano šta točno podrazumijeva pojam "drugi organi", postupak za oduzimanje imovinske koristi. U članku 483. ovaj pojam, s točke motrišta jezičnog tumačenja, može navedenog zakona je propisano da se "imovinska korist uključivati instituciju "javnog tužitelja". Kao potvrda ovog postignuta izvršenjem kaznenog djela utvrđuje u kaznenom stajališta je i članak 413. novog Zakona o kaznenom postupku po službenoj dužnosti". Sudovi su, pri tome, dužni postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03 i prikupljati dokaze i izviđati okolnosti koje su od važnosti za 37/03), koji u stavku 2. izričito navodi javnog tužitelja, kao utvrđivanje imovinske koristi. Prema članku 484. Zakona o organ mjerodavan za prikupljanje dokaza i izviđanje kaznenom postupku "kada dolazi u obir oduzimanje okolnosti koje su od važnosti za utvrđivanje imovinske imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom, osoba na koristi. Ipak, ima li ili ne javni tužitelj uticaja na odluku koju je imovinska korist prenesena, kao i zastupnik suda, ovisi o okolnostima svakog posebnog slučaja. Ustavni poduzeća Š...Ć, bit će pozvana radi saslušanja u prethodnom je sud, s druge strane, svjestan, što razvidno proizlazi iz postupku i na glavnom pretresu". Zastupnik poduzeća bit će članka 483. Zakona o kaznenom postupku, da oduzimanje saslušan na glavnom pretresu poslije okrivljenog, pri čemu je imovine ovisi, prije svega, o postojanju kaznenog djela. ta osoba ovlaštena u svezi utvrđivanja imovinske koristi Prema tomu, osoba kojoj se oduzima imovinska korist predlagati dokaze i, po ovlaštenju predsjednika vijeća, pribavljena kaznenim djelom je izravno zainteresirana za postavljati pitanja okrivljenom, svjedocima i vještacima sam kazneni predmet. Iz istih razloga i per analogiam, (stavak 2. članka 484. Zakona o kaznenom postupku). Prema članak 367. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku izričito članku 487. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku predviđa da se npr. oštećeni i njegov zastupnik pozovu na "oduzimanje imovinske koristi sud može izreći u presudi sjednicu drugostupanjskog suda. kojom se optuženi proglašava krivim Š...Ć. U stavku 3. članka 487. ovog zakona je navedeno da se ovjeren prijepis presude 26. Obzirom da javni tužitelj može uticati na odluku o dostavlja i osobi na koju je imovinska korist prenesena, ako oduzimanju određene imovine, a da je osoba čija se imovina je sud izrekao oduzimanje imovinske koristi od te osobe. oduzima izravno zainteresirana za kazneni postupak, za Konačno, članak 489. istog zakona ukazuje na dosljednu Ustavni se sud u konkretnom slučaju postavlja daljnje primjenu, inter alia, čl. 363. i 367. Zakona o kaznenom pitanje s točke motrišta članka 6. Europske konvencije. postupku glede postupka za oduzimanjem imovinske koristi. Naime, pitanje je da li je drugostupanjski sud bio obvezan, Članak 363. Zakona o kaznenom postupku propisuje da se kada je odlučio održati pretres u svezi kaznenog predmeta primjerak priziva dostavlja protivnoj stranci i njezinom sukladno članku 367. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom branitelju koji mogu, u roku od osam dana od dana prijama postupku, automatski pozvati i osobu kojoj je oduzeta priziva, podnijeti sudu odgovor na nju. Članak 367. ovog imovinska korist pribavljena kaznenim djelom (članak 489. zakona propisuje uvjete za otvaranje pretresa pred u svezi članka 367. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku), drugostupanjskim sudom, te stranke koje se pozivaju na ili je sudska dispozicija i dalje postojala u svezi pitanja pretres. oduzimanja imovine. Ovo se pitanje odnosi više na pravičnost postupka kao cjeline u konkretnom slučaju, tj. na 23. Iz citiranih je zakonskih odredbi vidljivo da osoba kojoj je "jednakost oružja" u smislu članka 6. Europske konvencije, a oduzeta imovinska korist pribavljena kaznenim djelom ima manje na pitanje in abstracto postojanja prava sudjelovanja pravo sudjelovati u postupku, biti saslušana, i, po ovlaštenju apelanta u drugostupanjskom postupku. predsjednika vijeća, postavljati pitanja okrivljenom, svjedocima i vještacima. Osim toga, ova osoba ima pravo 27. Ustavni sud naglašava da način primjene članka 6. Europske izjaviti priziv, pri čemu sudjelovanje u postupku in persona konvencije ovisi o posebnim osobinama i okolnostima na ovisi o "potrebi da se zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog koje ukazuje predmetni postupak. Pitanje je li stranka u činjeničnog stanja izvedu novi dokazi ili ponove već ranije postupku imala pravedan postupak mora se riješiti na izvedeni dokazi i, ako postoje opravdani razlozi, da se temelju cjelokupnog postupka (vidi Odluku Europskog suda predmet ne vrati prvostupanjskom sudu na ponovni glavni za ljudska prava Monnell and Morris od 2. ožujka 1987. pretres" (članak 367. stavak 1. Zakona o kaznenom godine, serija A broj 115, st. 54. i 56). S jedne strane, postupku). Odluka o "otvaranju pretresa" pred apelant nije naveo je li nazočnost javnog tužitelja uticala na drugostupanjskim sudom u svezi imovine koja se oduzima samo pitanje oduzimanja imovine. Prema stanju spisa, Ustaočito leži u diskreciji suda i ovisi o okolnostima svakog vni sud ne raspolaže informacijom je li sam sud, kao nepriposebnog slučaja. Ovakvo je tumačenje sukladno Europskoj stran i neovisan organ, utvrđivao ovo pitanje ili je javni konvenciji. Naime, prema praksi bivšeg Povjerenstva za tužitelj, također, imao određenog uticaja u drugostupaljudska prava (vidi Odluku o dopustivosti, X protiv njskom postupku. S druge strane, a što daje doprinos poziŠvicarske, od 28. veljače 1977. godine, aplikacija broj tivnoj ocjeni pravičnog postupka, Vrhovni je sud osigurao Broj 47 – Strana 3960 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 1.8.2005. krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlašćewa iz člana "jednakost oružja" strana u kaznenom predmetu u smislu 358 stav 3, a u vezi sa članom 1 Krivičnog zakona Federacije članka 6. Europske konvencije, jer je pozvao okrivljene i Bosne i Hercegovine. Prvostepeni sud je ustanovio da su M. A., njihove branitelje, s jedne strane, i javnog tužitelja, s druge kao zastupnik Opštine Sanski Most, i Norveško narodno strane. Time je osigurao da se interesi okrivljenih mogu vijeće (u daljem tekstu: NRC), kojeg je zastupao A. K., 21. jula braniti. 1996. godine zakqučili Generalni dogovor za projekat opravki 28. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da postupkom škola na području opštine Sanski Most. Vrijednost projekta pred Vrhovnim sudom, u kojem je donesena presuda broj je bila 999.998 KM. Shodno ovom dogovoru, Opština Sanski Kž-290/01 od 21. ožujka 2002. godine, nije povrijeđeno Most se obavezala da će renovirati četiri škole u ime apelantovo pravo na pravičan postupak iz članka II/3.(e) NRC-a. U više navrata (7. avgusta 1996, 28. avgusta 1996. i 8. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske novembra 1996. godine) NRC je platio iznos ugovoren po ovom konvencije. dogovoru, i to: 7. avgusta 1996. godine M. A. je isplaćen iznos od VII - Zaključak 29. U konkretnom slučaju, Ustavni je sud zaključio da je apelant imao pravičan postupak u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, iako nije nazočio prizivnom postupku in persona u kojem je, između ostalog, potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu koji se tiče oduzimanja imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom. 30. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 31. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, v. r. 7. 8. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj U 122/03, rješavajući apelaciju "Elektrometal" d.o.o. iz Cazina, na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 tačka 2 i člana 61 st. 1 i 3 Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr, potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr, potpredsjednik Hatixa Haxiosmanović, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 27. oktobra 2004. godine, donio je 300.000 KM, a 28. avgusta 1996. i 8. novembra 1996. godine O. M. je isplaćen iznos od 699.998 KM. Nakon toga, M. A. i O. M. nisu položili novac na račun Opštine Sanski Most, nego su direktno platili apelantu iznos od 212.808 KM za troškove renovirawa škola. Međutim, prvostepeni sud je ustanovio da su troškovi stvarno iznosili 110.320 KM. Ugovor o renoviranju Osnovne škole u Muslimanskoj Palanci, u ime apelanta, potpisao je I. H. Shodno tome, prvostepeni sud je ustanovio da su M. A. i O. M, kao opštinski zastupnici, zloupotrijebili svoj položaj i ovlašćewa, prekoračili granice službenog ovlašćewa, iz čega je apelant izvukao korist, a u isto vrijeme NRC pretrpio štetu. Sud je saslušao I. H. u toku prvostepenog postupka. Sud je ustanovio da je optuženi O. M. platio u gotovom novcu I. H. iznos od 212.808 KM, iako je stvarni iznos troškova bio 110.320 KM. Ostatak je, dakle, bio protivzakonita korist apelanta. Apelant je uložio žalbu Vrhovnom sudu, ističući da je prvostepeni sud učinio bitnu povredu odredbi krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno ustanovio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalni zakon. Presudom broj Kž-290/01 od 21. marta 2002. godine Vrhovni sud je odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. Vrhovni sud je ustanovio da Kantonalni sud u Bihaću nije izvršio navedene povrede. U svom obrazloženju, taj sud je istakao da je I. H. zakqučio ugovor sa Opštinom u apelantovo ime i da je on, shodno tome, bio apelantov zakonski zastupnik. Sud je saslušao njegov iskaz i dao mu priliku da se izjasni u pogledu protivzakonite koristi koju je pribavio apelant. Vrhovni sud je našao da je postupak za oduzimanje koristi od apelanta proveden u skladu sa procesnim zakonom, u smislu člana 484 Zakona o krivičnom postupku. ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 IV - Apelacija Odbija se kao neosnovana apelacija "Elektrometal" d.o.o. iz Cazina podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-290/01 od 21. marta 2002. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". a) Navodi iz apelacije OBRAZLOŽEWE I - Uvod 1. "Elektrometal" d.o.o (u daljem tekstu: apelant) iz Cazina, kog zastupa R. N., direktor društva, podnio je 18. jula 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-290/01 od 21. marta 2002. godine. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 21 stav 1 Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda zatraženo je, 16. decembra 2003. godine, da dostavi odgovor na apelaciju. 3. Vrhovni sud je, 12. januara 2004. godine, dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 25 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda je, 9. juna 2004. godine, dostavljen apelantu. III - Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Kantonalni sud u Bihaću je presudom broj K-49/00 od 12. aprila 2001. godine proglasio, između ostalog, M. A. i O. M. krivim za 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 24/05 9. Apelant se žali da su prvostepena i drugostepena presuda povrijedile Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da mu nije bilo dozovoljeno da učestvuje u cijelom postupku pred sudovima. Poziva se na činjenicu da su sudovi pozvali samo I. H., bivšeg direktora preduzeća, koji nije bio legitimni zastupnik preduzeća na datum kad je pokrenut postupak pred Kantonalnim sudom u Bihaću, kao prvostepenim sudom. Sem toga, apelant navodi povredu prava na pravičan postupak, jer nije imao pravo da učestvuje u žalbenom postupku pred Vrhovnim sudom, te da se izjasni "o činjenicama i okolnostima, na kojima se prvostepena presuda zasniva". b) Odgovor na apelaciju 10. U svom odgovoru na apelaciju od 12. januara 2001. godine, Vrhovni sud je naveo da je I. H, kao direktor firme, zakqučio ugovor sa Opštinom, "što znači da je legitimni predstavnik pravnog lica, Š...Ć pa je zbog toga saslušan kao svjedok i kao predstavnik pravnog lica gdje mu je omogućeno da u vezi sa utvrđivanjem protivpravne imovinske koristi iznese svoje tvrdnje i ponudi dokaze za svoja tvrđewa". U odgovoru se dalje navodi da apelant nije pozvan na sjednicu vijeća pred Vrhovnim sudom, jer prema članu 365 Zakona o krivičnom postupku o sjednici vijeća obavještavaju se samo stranke i branilac. V - Dopustivost 11. U skladu sa članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, "Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini". Ponedjeljak, 1.8.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 12. U skladu sa članom 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda, "Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se wome osporava iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio". 13. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj Kž-290/01 od 21. marta 2002. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 20. maja 2002. godine, a apelacija je podnesena 18. jula 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda. 14. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15 stav 3 i člana 16 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VI - Meritum 15. Apelant osporava navedenu presudu Vrhovnog suda, broj Kž-290/01 od 21. marta 2002. godine, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. 16. Član II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 17. Član 6 Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 18. U pogledu apelantovih apelacionih navoda, Ustavni sud uočava da apelant navodi povredu prava na pravičan postupak, jer a) tokom postupka ga nije zastupao legitiman predstavnik i b) nije imao mogućnost da učestvuje u postupku pred Vrhovnim sudom. 19. Pravo učesnika u postupku da ih zastupa legitimni ili samoizabrani zastupnik predstavlja jedno od osnovnih garanta pravičnog postupka, ne samo u krivičnim, nego i u građanskim postupcima. Međutim, u pogledu apelantovih navoda da ga nije zastupao legitimni zastupnik, Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud jasno utvrdio da je I. H, u svojstvu direktora preduzeća, potpisao ugovor sa Opštinom. To je potvrđeno i u odgovoru Vrhovnog suda na apelaciju od 12. januara 2004. godine. Sem toga, Vrhovni sud je jasno naglasio da je za vrijeme postupka apelantov direktor bio I. H., te da je I. H. saslušan i u svojstvu svjedoka i u svojstvu njegovog zastupnika. S druge strane, apelant nije potkrijepio svoju tvrdnju ni jednim dokazom, niti je naveo ko je trebalo da bude njegov predstavnik. Iz tih razloga, Ustavni sud odbija apelantove navode kao paušalne i nepotkrijepljene konkretnim dokazima. 20. Drugi apelacioni navod odnosi se na tvrdnju da apelant nije imao mogućnost da učestvuje u postupku pred Vrhovnim sudom, što je, shodno njegovom mišljenju, dovelo do povrede člana 6 Evropske konvencije. 21. Ustavni sud, prije svega, uviđa da su sudovi svojom odlukom o oduzimanju imovinske koristi odlučivali o imovini koja, shodno navodima iz apelacije, pripada apelantu. Shodno tome sudovi su, kako tvrde apelanti, odlučivali o apelantovom "građanskom pravu" u smislu da su ga lišili imovine u toku krivičnog postupka vođenog protiv M. A. i drugih. 22. Ovakva vrsta sudskih odluka predviđena je odredbama člana 483 i dalje tada važećeg Zakona o krivičnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/98, 2/99, 15/99, 29/00, 59/02 i 19/03), koje propisuju poseban postupak za oduzimanje imovinske koristi. U članu 483 navedenog zakona propisano je da se "imovinska korist postignuta izvršenjem krivičnog djela utvrđuje u krivičnom postupku po službenoj dužnosti". Sudovi su, pri tome, dužni da prikupljaju dokaze i izviđaju okolnosti koje su od važnosti za utvrđivanje imovinske koristi. Shodno članu 484 Zakona o krivičnom postupku "kada dolazi u obir oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, lice na koje je imovinska korist prenesena, kao i predstavnik preduzeća Š...Ć, biće pozvani radi saslušawa u prethodnom postupku i na glavnom pretresu". Predstavnik Broj 47 – Strana 3961 preduzeća biće saslušan na glavnom pretresu poslije okrivljenog, pri čemu je to lice ovlašćeno da u vezi s utvrđivanjem imovinske koristi predlaže dokaze i da, po ovlašćenju predsjednika vijeća, postavlja pitawa okrivljenom, svjedocima i vještacima (stav 2 člana 484 Zakona o krivičnom postupku). Shodno članu 487 stav 1 Zakona o krivičnom postupku "oduzimanje imovinske koristi sud može da izrekne u presudi kojom se optuženi proglašava krivim Š...Ć. U stavu 3 člana 487 ovog zakona navedeno je da se ovjeren prepis presude dostavlja i licu na koje je imovinska korist prenesena, ako je sud izrekao oduzimanje imovinske koristi od tog lica. Na kraju, član 489 istog zakona ukazuje na dosljednu primjenu, inter alia, čl. 363 i 367 Zakona o krivičnom postupku u pogledu postupka za oduzimanje imovinske koristi. Član 363 Zakona o krivičnom postupku propisuje da se primjerak žalbe dostavlja protivnoj stranci i njenom braniocu koji mogu, u roku od osam dana od dana prijema žalbe, da podnesu sudu odgovor na nju. Član 367 ovog zakona propisuje uslove za otvaranje pretresa pred drugostepenim sudom, te stranke koje se pozivaju na pretres. 23. Iz citiranih zakonskih odredbi vidqivo je da lice kome je oduzeta imovinska korist pribavljena krivičnim djelom ima pravo da učestvuje u postupku, bude saslušano, i da, po ovlašćenju predsjednika vijeća, postavlja pitawa okrivljenom, svjedocima i vještacima. Sem toga, ovo lice ima pravo da izjavi žalbu, pri čemu učešće u postupku in persona zavisi od "potrebe da se zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stawa izvedu novi dokazi ili ponove već ranije izvedeni dokazi i, ako postoje opravdani razlozi, da se predmet ne vrati prvostepenom sudu na ponovni glavni pretres" (član 367 stav 1 Zakona o krivičnom postupku). Odluka o "otvaranju pretresa" pred drugostepenim sudom u vezi sa imovinom koja se oduzima očigledno leži u diskreciji suda i zavisi od okolnosti svakog posebnog slučaja. Ovakvo tumačenje je u skladu sa Evropskom konvencijom. Naime, prema praksi bivše Komisije za qudska prava (vidi Odluku o dopustivosti, X protiv Švajcarske, od 28. februara 1977. godine, aplikacija broj 7370/76), pravo učešća in persona u drugostepenom postupku, kada se odlučuje o građanskim stvarima, nije apsolutno takvo. Samo pod određenim okolnostima i u određenim slučajevima, pogotovo ako se radi o utvrđivanju nečijeg karaktera ili drugih ličnih stvari, učešće može da bude neophodno. 24. U konkretnom slučaju, apelant je imao sva procesna prava pred prvostepenim sudom. Apelant je saslušan, a imao je pravo i da se suoči sa iskazima drugih strana i da se osvrne na krivicu okrivljenih. Apelant je imao mogućnost da izjavi žalbu drugostepenom sudu, što je i uradio. Drugostepeni sud nije našao za potrebno da pozove apelanta da učestvuje u postupku pred tim sudom, što je u skladu sa njegovim dispozicionim pravom. U svojoj presudi Vrhovni sud je, inter alia, zakqučio da "žalbe ne nude nikakve argumente koji bi mogli da dovedu do drugačijeg zakqučka od onog kog je u tom pogledu izvela osporavana presuda". Apelant nije pružio, ni u žalbi drugostepenom sudu ni u apelaciji, nijedan dokaz, niti je naveo zašto bi u ovom predmetu bilo od važnosti da bude prisutan in persona. Apelant je samo tvrdio da je sâmo nepozivanje na sjednicu Vijeća vodilo per se povredi člana 6 Evropske konvencije. Shodno tome, Ustavni sud zakqučuje da odluka Vrhovnog suda nije arbitrarna i da leži unutar dispozicije koju je Vrhovni sud uživao u konkretnom slučaju. 25. Ustavni sud primjećuje da, u skladu sa članom 483 Zakona o krivičnom postupku, sud utvrđuje po službenoj dužnosti da li postoji ili ne postoji imovinska korist postignuta izvršenjem krivičnog djela. Međutim, "sud i drugi organi" su dužni da prikupljaju dokaze i izviđaju okolnosti koje su od važnosti za utvrđivanje imovinske koristi. Iako nije precizirano šta tačno podrazumijeva pojam "drugi organi", ovaj pojam, s tačke gledišta jezičkog tumačewa, može da ukqučuje instituciju "javnog tužioca". Kao potvrda ovog stanovišta je i član 413 novog Zakona o krivičnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03 i 37/03), koji u stavu 2 izričito navodi javnog tužioca, kao organ nadležan da prikuplja dokaze i izviđa okolnosti koje su od važnosti za utvrđivanje imovinske koristi. Ipak, da li ima ili nema javni tužilac uticaja ili odluku suda, zavisi od okolnosti svakog posebnog slučaja. Ustavni sud je, s druge strane, svjestan, što jasno proizlazi iz člana 483 Zakona o krivičnom postupku, da oduzimanje imovine zavisi, prije svega, od postojawa krivičnog djela. Shodno tome, lice kom se oduzima imovinska korist pribavljena krivičnim djelom je direktno zainteresovano za sam krivični predmet. Iz istih razloga i per analogiam, član 367 stav 2 Zakona o krivičnom postupku izričito predviđa da Broj 47 – Strana 3962 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 1.8.2005. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku RS" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta BiH". OBRAZLOŽENJE se npr. oštećeni i njegov zastupnik pozovu na sjednicu drugostepenog suda. 26. S obzirom da javni tužilac može da utiče na odluku o oduzimanju određene imovine, a da je lice čija se imovina oduzima direktno zainteresovano za krivični postupak, za Ustavni sud se u konkretnom slučaju postavlja daqnje pitanje sa tačke gledišta člana 6 Evropske konvencije. Naime, pitanje je da li je drugostepeni sud bio obavezan, kada je odlučio da održi pretres u vezi sa krivičnim predmetom u skladu sa članom 367 st. 1 i 2 Zakona o krivičnom postupku, da automatski pozove i lice kom je oduzeta imovinska korist pribavljena krivičnim djelom (član 489 u vezi sa članom 367 stav 2 Zakona o krivičnom postupku), ili je sudska dispozicija i dalje postojala u vezi sa pitanjem oduzimawa imovine. Ovo pitanje odnosi se više na pravičnost postupka kao cjeline u konkretnom slučaju, tj. na "jednakost oružja" u smislu člana 6 Evropske konvencije, a manje na pitanje in abstracto postojawa prava učešća apelanta u drugostepenom postupku. 27. Ustavni sud naglašava da način primjene člana 6 Evropske konvencije zavisi od posebnih osobina i okolnosti na koje ukazuje predmetni postupak. Pitanje da li je stranka u postupku imala pravedan postupak mora da se riješi na osnovu cjelokupnog postupka (vidi Odluku Evropskog suda za qudska prava Monnell and Morris od 2. marta 1987. godine, serija A broj 115, st. 54 i 56). S jedne strane, apelant nije naveo da li je prisustvovanje javnog tužioca uticalo na samo pitanje oduzimawa imovine. Shodno stanju spisa, Ustavni sud ne raspolaže informacijom da li je sam sud, kao nepristrasan i nezavisan organ, utvrđivao ovo pitanje ili je javni tužilac, takođe, imao određenog uticaja u drugostepenom postupku. S druge strane, a što daje doprinos pozitivnoj ocjeni pravičnog postupka, Vrhovni sud je obezbijedio "jednakost oružja" strana u krivičnom predmetu u smislu člana 6 Evropske konvencije, jer je pozvao okrivljene i wihove branioce, s jedne strane, i javnog tužioca, s druge strane. Time je obezbijedio da interesi okrivljenih mogu da se brane. 28. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da postupkom pred Vrhovnim sudom, u kom je donesena presuda broj Kž-290/01 od 21. marta 2002. godine, nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VII - Zakqučak 29. U konkretnom slučaju, Ustavni sud je zakqučio da je apelant imao pravičan postupak u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, iako nije prisustvovao žalbenom postupku in persona u kom je, između ostalog, potvrđena prvostepena presuda u dijelu koji se tiče oduzimawa imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom. 30. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 31. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 74/04, rješavajući apelaciju I - S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 23. marta 2005. godine, donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neosnovana apelacija I - S., podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Kž-97/03 od 28. oktobra 2003. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Kp-43/03 od 24. juna 2003. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 27/05 I - Uvod 1. I. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Koretaša, Lopare, kojeg zastupa M. S., advokat iz Brčkog, podnio je, 5. januara 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Kž-97/03 od 28. oktobra 2003. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Kp-43/03 od 24. juna 2003. godine. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Apelacionog suda zatraženo je, 27. januara 2005. godine, da dostavi odgovor na apelaciju. 3. Apelacioni sud je, 11. februara 2005. godine, dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Apelacionog suda je, 23. februara 2005. godine, dostavljen apelantu. III - Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelanatovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način. 6. Osnovni sud je presudom broj Kp-43/03 od 24. juna 2003. godine proglasio apelanta krivim zbog krivičnog djela razbojništva iz člana 281. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Krivični zakon) i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 18. februara 2003. godine pa nadalje. Na osnovu člana 67. Krivičnog zakona od apelanta su trajno oduzeti predmeti upotrijebljeni za izvršenje krivičnog djela, i to dva putnička vozila, vlasništvo H. G. iz Mitrovice i S. N. iz Potočara. Istom presudom apelant je obavezan da oštećenoj Privrednoj banci, po osnovi imovinsko-pravnog zahtjeva, isplati iznos od 369.999,38 KM kao i troškove krivičnog postupka u iznosu od 4.806,00 KM, te da plati sudski paušal u iznosu od 100 KM. Ova presuda je saopćena tako što je, nakon izlaganja završnih riječi zastupnika optužbe i odbrane, pročitana već napisana izreka presude. 7. Apelacioni sud je presudom broj Kž-97/03 od 28. oktobra 2003. godine djelimično uvažio apelantovu žalbu, tako da je preinačena prvostepena presuda u pogledu odluke o kazni pa je apelant zbog navedenog krivičnog djela osuđen na kaznu zatvora od deset godina, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 18. februara 2003. godine pa nadalje. U ostalom dijelu je prvostepena presuda ostala neizmijenjena. 8. U obrazloženju svoje presude Apelacioni sud je istakao da nije učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka zbog toga što nije ispoštovana procesna procedura prilikom saopćavanja prvostepene presude, s obzirom da je Apelacioni sud otklonio propust prvostepenog suda i prvostepenu presudu preinačio u pogledu odluke o kazni. IV - Relevantni propisi 9. Krivični zakon Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine ("Službeni list Brčko Distrikta BiH", br. 6/00, 1/01 i 3/03) "Razbojništvo Član 281. (1) Ko upotrebom sile protiv nekog lica ili prijetnjom da će neposredno napasti na život ili tijelo oduzme tuđu pokretnu stvar u namjeri da njenim prisvajanjem pribavi sebi ili drugom protupravnu imovinsku korist, kaznit će se zatvorom od jedne do deset godina. (2) Ako je pri izvršenju djela iz stava 1. ovog člana nekom licu umišljajno nanesena teška tjelesna povreda ili ako je djelo Ponedjeljak, 1.8.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 47 – Strana 3963 navodi u cijelosti neosnovani i predlaže da se apelacija učinjeno od strane više lica ili ako je upotrijebljeno kakvo odbije kao neosnovana. oružje ili opasno sredstvo ili ako vrijednost oduzetih stvari prelazi iznos od 50.000,00 KM, učinilac će se kazniti VI - Dopustivost zatvorom od pet do petnaest godina." 10. Zakon o krivičnom postupku ("Službeni glasnik Brčko 13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Distrikta BiH", broj 7/00) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet "Član 186. u relevantnom dijelu glasi: spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. (1) Glavni pretres je javan. 14. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Član 187. Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi (1) Sudija koji vodi glavni pretres može isključiti novinare i efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese javnost za cio glavni pretres ili jedan njegov dio zbog: u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije - zaštite maloljetnika; primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. - zaštite intimnog života oštećenog ili svjedoka; ili 15. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je - zaštite službene, vojne ili značajne poslovne tajne. presuda Apelacionog suda broj Kž-97/03 od 28. oktobra (2) Sudija će objaviti razloge za donošenje takve odluke. 2003. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih (3) Posebna žalba na ovu odluku je dozvoljena. lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 11. novembra 2003. godine, a apelacija je Član 233. podnesena 5. januara 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, (1) Pošto su obje stranke završile sa izlaganjem o predmetu, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog sudija objavljuje da je pretres završen. Optuženi će se suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav proglasiti krivim samo ako je sudija uvjeren da izvedeni 2. Poslovnika Ustavnog suda. dokazi utvrđuju da je optuženi počinio djelo za koje je 16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i optužen i da ni jedan drugi zaključak ne može biti donesen Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna iz izvedenih dokaza, te da postoji opravdano vjerovanje, apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. zasnovano na provedenoj istrazi da ni jedan drugi dokaz ne postoji koji bi vodio ka drugačijem zaključku. VII - Meritum (2) Ako sudija proglasi optuženog krivim po jednoj ili više 17. Apelant osporava navedene presude, smatrajući da mu je tačaka optužnice, utvrdit će datum i vrijeme održavanja povrijeđeno pravo na pravično suđenje zagarantirano članom pretresa za izricanje kazne. Sudija će omogućiti II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. strankama da izvedu dokaze i iznesu činjenice relevantne Evropske konvencije. za bilo koje činjenično ili pravno pitanje koje bi trebalo 18. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: razmotriti pri odmjeravanju odgovarajuće kazne. "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska Član 260. u relevantnom dijelu glasi: prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji u (...) slijedećim slučajevima: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim Š...Ć stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 5. ako je javnost bila nezakonito isključena sa glavnog Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, pretresa". glasi: V - Apelacija "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, a) Navodi iz apelacije svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom 11. Apelant tvrdi da je pobijanim presudama povrijeđeno ustanovljenim sudom. Š...Ć" njegovo pravo na pravično suđenje zagarantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. 19. Postupak pred redovnim sudovima u konkretnom slučaju se Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant apelanta, te je član 6. Evropske konvencije primjenljiv i u navodi da prvostepeni sud dokazima koje je ponudila prvostepenom i u žalbenom postupku. Prema tome, Ustavni odbrana nije pridavao nikakav značaj, da su rezultati sud mora ispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio vještačenja DNA montirani, da je povrijeđen princip javnosti pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske suđenja, da je počinjena bitna povreda odredaba krivičnog konvencije. Pitanje je li apelant imao pravedan postupak postupka jer je nakon izlaganja završnih riječi zastupnika mora se riješiti na osnovu cjelokupnog postupka (vidi optužbe i odbrane pročitana već napisana izreka presude. Evropski sud za ljudska prava, Monnel i Moris, presuda od 2. Apelant smatra da je izrečena kazna zatvora enormno visoka marta 1987. godine, serija A broj 115, st. 54. i 56). i da predstavlja presedan u sudskoj praksi. 20. Apelant se u ovom predmetu žali da prvostepeni sud dokazima koje je iznijela odbrana nije pridavao nikakav b) Odgovor na apelaciju značaj, te da je u toku postupka protiv apelanta javnost nezakonito isključena sa glavnog pretresa. 12. U odgovoru na apelaciju Apelacioni sud navodi da su neosnovani navodi apelacije da prvostepeni sud dokazima 21. Prvostepeni sud je, ispitujući osnovanost optužbe, proveo koje je ponudila odbrana nije pridavao nikakav značaj. dokazni postupak saslušanjem brojnih svjedoka, kako onih Prvostepeni sud je, a što je kroz svoju odluku potvrdio i ovoj koji su bili očevici događaja, tako i onih koji su učestvovali sud, podjednako cijenio kako iskaz svjedoka optužbe, tako i u rasvjetljavanju ovog događaja. Saslušani su vještak sudske iskaz svjedoka odbrane. Nije povrijeđen ni princip javnosti medicine, vještak molekularni biolog, vještak mikrobiolog, suđenja i neargumentirano se apelacijom ukazuje da je u ostvaren je uvid u izvještaje Interpola od 25. jula i 18. jula toku krivičnog postupka protiv apelanta javnost nezakonito 2002. godine, izvještaj o kriminalističkom pregledu mjesta isključena sa glavnog pretresa jer sudija nije donio rješenje o događaja od 19. maja 2002. godine, pregledana isključenju javnosti, u kojem slučaju bi takva odluka mogla foto-dokumentacija Policije Brčko Distrikta Bosne i biti predmet žalbe. Neosnovan je apelantov prigovor da je Hercegovine od 16. i 19. juna 2002. godine i potvrda o prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba krivičnog privremenom oduzimanju predmeta od 18. februara 2003. postupka zbog izricanja kazne nakon završenog dokaznog godine, izvršena analiza nuklearne genske DNA - Zavoda za postupka, bez pravljenja pauze. Naime, u situaciji kada je sudsku medicinu Tuzla, broj 06/03 od 4. marta 2003. godine, dokazni postupak završen, izvršen uvid u sve dokaze, a sve izvršen uvid u set naredbi i svesku uplata u oštećenoj okolnosti koje su iznijete na pretresu za izricanje kazne Privrednoj banci, fotografiju apelanta i robot izgleda n.n. ponovljene i u završnoj riječi stranaka, ovakav postupak lica, pa je nakon provedenog dokaznog postupka, prvostepenog suda ne predstavlja povredu prava na pravično procjenjujući svaki izvedeni dokaz sa posebnom pažnjom i u suđenje. Apelacioni sud smatra da su apelantovi žalbeni vezi sa drugim izvedenim dokazima, sud utvrdio činjenično Broj 47 – Strana 3964 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 1.8.2005. stanje i obrazložio razloge na kojima je zasnovao svoju 30. Ustavni sud ne nalazi da su redovni sudovi, na način na koji odluku. su postupali, propustili da utvrde, odnosno preispitaju važne činjenice za ovu krivično-pravnu stvar. 22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije ne daje stranci 31. U pogledu odluke o visini kazne, Ustavni sud ne nalazi da su neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom. redovni sudovi zloupotrijebili zakonske odredbe na kojima Ustvari, na sudu je da ocijeni jesu li izjave predloženih se temelji odluka o kazni i ponovo podsjeća da, prema svojoj svjedoka relevantne za ocjenu predmeta. Sud koji vodi dosadašnjoj sudskoj praksi, nije nadležan ocjenjivati kako su postupak mora imati diskreciju o ovim pitanjima. Osim toga, redovni sudovi utvrdili činjenično stanje ili tumačili i prvostepeni i drugostepeni sud, a ne Ustavni sud, dužni su primijenili zakon, odnosno kako je na osnovu toga ocijeniti kvalitet dokaza. Apelantove tvrdnje da prvostepeni odmjerena krivična sankcija, osim u slučajevima kada sud nije pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje ne odlukama redovnih sudova dođe do kršenja ustavnih prava predstavlja ustavno pitanje koje je u nadležnosti Ustavnog (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 64/02 od 24. oktobra suda. 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 23. Svrha člana 6. Evropske konvencije je, između ostalog, da 8/04). "tribunalu" dodijeli dužnost da provede propisanu provjeru 32. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da nema podnesaka - argumenata i dokaza koje mu dostave strane, kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i bez prejudiciranja njihove procjene i relevantnosti u pogledu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. sudske odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kraska, VIII - Zaključak presuda od 19. aprila 1993. god. A.254.B). 33. Nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) 24. U pogledu navoda da je povrijeđen princip javnosti suđenja Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske Apelacioni sud je, razmatrajući ovaj žalbeni navod, utvrdio konvencije, jer se apelant žali na postupanje suda u pogledu da prvostepeni sud nije donio rješenje o isključenju javnosti, ocjene dokaza i visine izrečene kazne, a Ustavni sud nije u kojem slučaju bi takva odluka mogla biti predmet posebne utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je žalbe u smislu člana 187. stav 3. tada važećeg Zakona o postupak bio nepravičan. krivičnom postupku ("Službeni glasnik Brčko Distrikta 34. S obzirom na navedeno, a na osnovu člana 61. st. 1. i 3. BiH", broj 7/00). Apelant u toku postupka nije ukazivao na Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno bilo kakvu povredu načela javnosti, što dokazuju i tonski odlučio kao u dispozitivu ove odluke. zapisi sa glavnog pretresa. 35. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke 25. Ustavni sud podsjeća da je rasprava pred sudom u principu Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. javna. Javnost omogućuje društvenu kontrolu suđenja, služi Predsjednik općem interesu, prvenstveno djeluje u pravcu suzbijanja Ustavnog suda kriminaliteta, razvijanju morala i društvene discipline građana. Ustavni sud ne nalazi da je prvostepeni sud u ovom Bosne i Hercegovine postupku povrijedio princip javnosti suđenja, jer iz Mato Tadić dokumenata predočenih Ustavnom sudu je vidljivo da je Apelacioni sud temeljito ispitao ovaj žalbeni navod, a na osnovu tonskog zapisa sa glavnog pretresa pouzdano utvrdio Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u da, suprotno apelantovim navodima, javnost nije bila predmetu broj AP 74/04, rješavajući apelaciju I - S., na temelju isključena, stoga se ovaj žalbeni navod mora odbiti kao članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. neosnovan. točka 2. i članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i 26. Apelant navodi da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", odredaba krivičnog postupka jer je odmah, bez pravljenja broj 2/04), u sastavu: ikakve pauze, nakon izlaganja završnih riječi zastupnika Mato Tadić, predsjednik optužbe i odbrane u odnosu na olakšavajuće okolnosti bitne Ćazim Sadiković, prof. dr., dopredsjednik za određivanje kazne pročitao već pripremljenu presudu, Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik kojom je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 12 Valerija Galić, sutkinja godina. Ovaj žalbeni navod je bio predmet žalbe i pred Jovo Rosić, sudac Apelacionim sudom, koji je utvrdio da je ovo povreda na sjednici, održanoj 23. ožujka 2005. godine, donio procesne procedure i da je takve prirode da je otklonjiva, pa je Apelacioni sud, razmotrivši sve činjenice koje su iznijele ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 stranke na pretresu za izricanje kazne, otklonio ovu procesnu Odbija se kao neutemeljena apelacija I - S., podnesena protiv povredu i apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od presude Apelacijskog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine deset godina. broj Kž-97/03 od 28. listopada 2003. godine i presude Osnovnog 27. U vezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Kp-43/03 od 24. naglašava da, u skladu sa sudskom praksom Ustavnog suda i lipnja 2003. godine. Evropskog suda za ljudska prava (vidi Evropski sud za Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku RS" i presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A-146, stav 68, "Službenom glasniku Brčko Distrikta BiH". te Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. OBRAZLOŽENJE godine, stav 19), pitanje je li ispoštovan princip pravičnog suđenja se mora procijeniti na osnovu postupka u cjelini, s I - Uvod obzirom da se nedostatak, do kojeg je došlo u jednoj fazi postupka, može popraviti u naknadnoj fazi postupka. Ovo 1. I. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Koretaša, Lopare, kojeg znači da, u principu, nije moguće odrediti je li postupak bio zastupa M. S., odvjetnik iz Brčkog, podnio je, 5. siječnja pravičan ili ne dok se ne okonča i donese konačna sudska 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine odluka. (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacijskog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem 28. S obzirom na činjenicu da je istaknuta povreda procesne tekstu: Apelacijski sud) broj Kž-97/03 od 28. listopada 2003. prirode i da ju je otklonio Apelacioni sud, Ustavni sud godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i smatra da je i ovaj žalbeni navod neosnovan. Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Kp-43/03 29. U pogledu apelantovih navoda da su rezultati DNA od 24. lipnja 2003. godine. vještačenja montirani, Ustavni sud zapaža da iz dokaza u spisu proizlazi da je ovo vještačenje izvršeno u dva instituta, II - Postupak pred Ustavnim sudom a da su nalazi i mišljenja podudarni. Nalaze i mišljenja 2. Na temelju članka 21. stavak 1. Poslovnika Ustavnog suda, vještaka prvostepeni sud je ocijenio kao objektivne i u od Apelacijskog je suda zatraženo, 27. siječnja 2005. godine, dovoljnoj mjeri obrazložene, što prema ocjeni i da dostavi odgovor na apelaciju. drugostepenog suda isključuje svaku mogućnost, s obzirom 3. Apelacijski je sud, 11. veljače 2005. godine, dostavio na faze postupka kako se vještačenje odvijalo, da je odgovor na apelaciju. vještačenje montirano. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 27/05 Ponedjeljak, 1.8.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 47 – Strana 3965 4. Na temelju članka 25. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, utemeljeno na provedenoj istrazi da ni jedan drugi dokaz odgovor Apelacijskog suda je, 23. veljače 2005. godine, ne postoji koji bi vodio ka drukčijem zaključku. dostavljen apelantu. (2) Ako sudac proglasi optuženog krivim po jednoj ili više točaka optužnice, utvrdit će nadnevak i vrijeme III - Činjenično stanje održavanja pretresa za izricanje kazne. Sudac će 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelanatovih navoda i omogućiti strankama izvođenje dokaza i iznošenje dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati činjenica relevantnih za bilo koje činjenično ili pravno na sljedeći način. pitanje koje bi trebalo razmotriti pri odmjeravanju 6. Osnovni je sud presudom broj Kp-43/03 od 24. lipnja 2003. odgovarajuće kazne. godine proglasio apelanta krivim zbog kaznenog djela Članak 260. u relevantnom dijelu glasi: razbojništva iz članka 281. stavak 2. u svezi stavka 1. (1) Bitna povreda odredaba kaznenog postupka postoji u Kaznenog zakona Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u sljedećim slučajevima: daljnjem tekstu: Kazneni zakon) i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina, u koju mu je uračunato Š...Ć vrijeme provedeno u pritvoru od 18. veljače 2003. godine pa 5. ako je javnost bila nezakonito isključena s glavnog nadalje. Na temelju članka 67. Kaznenog zakona od apelanta pretresa". su trajno oduzeti predmeti uporabljeni za izvršenje kaznenog djela, i to dva osobna vozila, vlasništvo H. G. iz Mitrovice i V - Apelacija S. N. iz Potočara. Istom presudom apelant je obvezan oštećenoj Gospodarskoj banci, temeljem imovinsko-pravnog a) Navodi iz apelacije zahtjeva, isplatiti iznos od 369.999,38 KM kao i troškove 11. Apelant tvrdi da je pobijanim presudama povrijeđeno kaznenog postupka u iznosu od 4.806,00 KM, te platiti njegovo pravo na pravično suđenje zagarantirano člankom sudski paušal u iznosu od 100 KM. Ova je presuda saopćena II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. tako što je, nakon izlaganja završnih riječi zastupnika Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih optužbe i obrane, pročitana već napisana izreka presude. sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant 7. Apelacijski je sud presudom broj Kž-97/03 od 28. listopada navodi da prvostupanjski sud dokazima koje je ponudila 2003. godine djelomično uvažio apelantov priziv, tako da je obrana nije pridavao nikakav značaj, da su rezultati preinačena prvostupanjska presuda glede odluke o kazni pa vještačenja DNA montirani, da je povrijeđen princip javnosti je apelant zbog navedenog kaznenog djela osuđen na kaznu suđenja, da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog zatvora od deset godina, u koju mu je uračunato vrijeme postupka jer je nakon izlaganja završnih riječi zastupnika provedeno u pritvoru od 18. veljače 2003. godine pa nadalje. optužbe i obrane pročitana već napisana izreka presude. U ostalom je dijelu prvostupanjska presuda ostala Apelant smatra da je izrečena kazna zatvora enormno visoka neizmijenjena. i da predstavlja presedan u sudskoj praksi. 8. U obrazloženju svoje presude Apelacijski je sud istaknuo da nije učinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka b) Odgovor na apelaciju zbog toga što nije ispoštovana procesna procedura prilikom priopćavanja prvostupanjske presude, obzirom da je 12. U odgovoru na apelaciju Apelacijski sud navodi da su Apelacijski sud otklonio propust prvostupanjskog suda i neutemeljeni navodi apelacije da prvostupanjski sud prvostupanjsku presudu preinačio glede odluke o kazni. dokazima koje je ponudila obrana nije pridavao nikakav značaj. Prvostupanjski je sud, a što je kroz svoju odluku IV - Relevantni propisi potvrdio i ovoj sud, podjednako cijenio kako iskaz svjedoka optužbe, tako i iskaz svjedoka obrane. Nije povrijeđen ni 9. Kazneni zakon Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine princip javnosti suđenja i neargumentirano se apelacijom ("Službeni list Brčko Distrikta BiH", br. 6/00, 1/01 i 3/03) ukazuje da je tijekom kaznenog postupka protiv apelanta "Razbojništvo javnost nezakonito isključena s glavnog pretresa jer sudac nije donio rješenje o isključenju javnosti, u kojem slučaju bi Članak 281. takva odluka mogla biti predmetom priziva. Neutemeljen je (1) Tko uporabom sile protiv neke osobe ili prijetnjom da će apelantov prigovor da je prvostupanjski sud počinio bitnu neposredno napasti na život ili tijelo oduzme tuđu povredu odredaba kaznenog postupka zbog izricanja kazne pokretnu stvar u namjeri da njezinim prisvajanjem nakon završenog dokaznog postupka, bez pravljenja stanke. pribavi sebi ili drugom protupravnu imovinsku korist, Naime, u situaciji kada je dokazni postupak završen, izvršen uvid u sve dokaze, a sve okolnosti koje su iznijete na kaznit će se zatvorom od jedne do deset godina. pretresu za izricanje kazne ponovljene i u završnoj riječi (2) Ako je pri izvršenju djela iz stavka 1. ovog članka nekoj stranaka, ovakav postupak prvostupanjskog suda ne osobi umišljajno nanesena teška tjelesna povreda ili ako predstavlja povredu prava na pravično suđenje. Apelacijski je djelo počinilo više osoba ili ako je uporabljeno kakvo sud smatra da su apelantovi prizivni navodi u cijelosti oružje ili opasno sredstvo ili ako vrijednost oduzetih stvari neutemeljeni i predlaže da se apelacija odbije kao prelazi iznos od 50.000,00 KM, učinitelj će se kazniti neutemeljena. zatvorom od pet do petnaest godina." 10. Zakon o kaznenom postupku ("Službeni glasnik Brčko VI - Dopustivost Distrikta BiH", broj 7/00) 13. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, "Članak 186. u relevantnom dijelu glasi: Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima (1) Glavni je pretres javan. koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu Članak 187. predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. (1) Sudac koji vodi glavni pretres može isključiti novinare i 14. Sukladno članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, javnost za cio glavni pretres ili jedan njegov dio zbog: Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv - zaštite maloljetnika; presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi - zaštite intimnog života oštećenog ili svjedoka; ili efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese - zaštite službene, vojne ili značajne poslovne tajne. u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije (2) Sudac će objaviti razloge za donošenje takve odluke. primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. (3) Poseban priziv na ovu odluku je dopušten. 15. U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je presuda Apelacijskog suda broj Kž-97/03 od 28. listopada Članak 233. 2003. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih (1) Pošto su obje stranke završile sa izlaganjem o predmetu, lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, pobijanu je presudu sudac objavljuje da je pretres završen. Optuženi će se apelant primio 11. studenoga 2003. godine, a apelacija je proglasiti krivim samo ako je sudac uvjeren da izvedeni podnesena 5. siječnja 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, dokazi utvrđuju da je optuženi počinio djelo za koje je kako je propisano člankom 15. stavak 3. Poslovnika optužen i da ni jedan drugi zaključak ne može biti donesen Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda. iz izvedenih dokaza, te da postoji opravdano vjerovanje, Broj 47 – Strana 3966 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 1.8.2005. 16. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i predmetom posebnog priziva u smislu članka 187. stavak 3. Hercegovine, članka 15. stavak 3. i članka 16. stavak 2. tada važećeg Zakona o kaznenom postupku ("Službeni Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da glasnik Brčko Distrikta BiH", broj 7/00). Apelant tijekom predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. postupka nije ukazivao na bilo kakvu povredu načela javnosti, što dokazuju i tonski zapisi sa glavnog pretresa. VII - Meritum 25. Ustavni sud podsjeća da je rasprava pred sudom u principu javna. Javnost omogućuje društvenu kontrolu suđenja, služi 17. Apelant pobija navedene presude, smatrajući da mu je općem interesu, prvenstveno djeluje u pravcu suzbijanja povrijeđeno pravo na pravično suđenje zagarantirano kriminaliteta, razvijanju morala i društvene stege građana. člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. Ustavni sud ne nalazi da je prvostupanjski sud u ovom stavak 1. Europske konvencije. postupku povrijedio princip javnosti suđenja, jer je iz 18. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: dokumenata predočenih Ustavnom sudu vidljivo da je "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska Apelacijski sud temeljito ispitao ovaj prizivni navod, a na prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2., što temelju tonskog zapisa s glavnog pretresa pouzdano ustvrdio uključuje: da, oprečno apelantovim navodima, javnost nije bila (...) isključena, stoga se ovaj prizivni navod mora odbiti kao (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim neutemeljen. stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". 26. Apelant navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu Članak 6. stavak 1. Europske konvencije, u relevantnom povredu odredaba kaznenog postupka jer je odmah, bez dijelu, glasi: pravljenja ikakve pauze, nakon izlaganja završnih riječi "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili zastupnika optužbe i obrane u odnosu na olakšavajuće osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, okolnosti bitne za određivanje kazne pročitao već svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u pripremljenu presudu, kojom je apelant osuđen na kaznu razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom zatvora u trajanju od 12 godina. Ovaj je prizivni navod bio ustanovljenim sudom. Š...Ć" predmetom priziva i pred Apelacijskim sudom, koji je ustvrdio da je ovo povreda procesne procedure i da je takve 19. Postupak pred redovitim sudovima u konkretnom se slučaju prirode da je otklonjiva, pa je Apelacijski sud, razmotrivši odnosi na utvrđivanje utemeljenosti kaznene optužbe protiv sve činjenice koje su iznijele stranke na pretresu za izricanje apelanta, te je članak 6. Europske konvencije primjenljiv i u kazne, otklonio ovu procesnu povredu i apelanta osudio na prvostupanjskom i u prizivnom postupku. Prema tomu, kaznu zatvora u trajanju od deset godina. Ustavni sud mora ispitati je li postupak pred redovitim sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva članak 6. 27. U svezi ovih apelantovih navoda, Ustavni sud naglašava da, stavak 1. Europske konvencije. Pitanje je li apelant imao sukladno sudskoj praksi Ustavnog suda i Europskog suda za pravedan postupak mora se riješiti na temelju cjelokupnog ljudska prava (vidi Europski sud za ljudska prava, Barbera, postupka (vidi Europski sud za ljudska prava, Monnel i Messeque i Jabardo protiv Španjolske, presuda od 6. prosinca Moris, presuda od 2. ožujka 1987. godine, serija A broj 115, 1988. godine, serija A-146, stavak 68, te Odluku Ustavnog st. 54. i 56). suda broj U 63/01 od 27. lipnja 2003. godine, stav 19), 20. Apelant se u ovom predmetu žali da prvostupanjski sud pitanje je li ispoštovan princip pravičnog suđenja se mora dokazima koje je iznijela obrana nije pridavao nikakav procijeniti na temelju postupka u cjelini, obzirom da se značaj, te da je tijekom postupka protiv apelanta javnost nedostatak, do kojeg je došlo u jednoj fazi postupka, može nezakonito isključena s glavnog pretresa. popraviti u naknadnoj fazi postupka. Ovo znači da, u principu, nije moguće odrediti je li postupak bio pravičan ili 21. Prvostupanjski je sud, ispitujući utemeljenost optužbe, ne dok se ne okonča i donese konačna sudska odluka. proveo dokazni postupak saslušanjem brojnih svjedoka, kako onih koji su bili očevici događaja, tako i onih koji su 28. Obzirom na činjenicu da je istaknuta povreda procesne sudjelovali u rasvjetljavanju ovog događaja. Saslušani su naravi i da ju je otklonio Apelacijski sud, Ustavni sud smatra vještak sudske medicine, vještak molekularni biolog, vještak da je i ovaj prizivni navod neutemeljen. mikrobiolog, ostvaren je uvid u izvješća Interpola od 25. 29. Glede apelantovih navoda da su rezultati DNA vještačenja srpnja i 18. srpnja 2002. godine, izvješće o kriminalističkom montirani, Ustavni sud zapaža da iz dokaza u spisu proizlazi pregledu mjesta događaja od 19. svibnja 2002. godine, da je ovo vještačenje izvršeno u dva instituta, a da su nalazi i pregledana foto-dokumentacija Policije Brčko Distrikta mišljenja podudarni. Nalaze i mišljenja vještaka Bosne i Hercegovine od 16. i 19. lipnja 2002. godine i prvostupanjski je sud ocijenio kao objektivne i u dovoljnoj potvrda o privremenom oduzimanju predmeta od 18. veljače mjeri obrazložene, što prema ocjeni i drugostupanjskog suda 2003. godine, izvršena analiza nuklearne genske DNA isključuje svaku mogućnost, obzirom na faze postupka kako Zavoda za sudsku medicinu Tuzla, broj 06/03 od 4. ožujka se vještačenje odvijalo, da je vještačenje montirano. 2003. godine, izvršen uvid u set naredbi i svesku uplata u 30. Ustavni sud ne nalazi da su redoviti sudovi, na način na koji oštećenoj Gospodarskoj banci, fotografiju apelanta i robot su postupali, propustili utvrditi, odnosno preispitati važne izgleda n.n. osobe, pa je nakon provedenog dokaznog činjenice za ovu kazneno-pravnu stvar. postupka, procjenjujući svaki izvedeni dokaz s posebnom pozornošću i u svezi drugih izvedenih dokaza, sud ustvrdio 31. Glede odluke o visini kazne, Ustavni sud ne nalazi da su činjenično stanje i obrazložio razloge na kojima je temeljio redoviti sudovi zlouporabili zakonske odredbe na kojima se svoju odluku. temelji odluka o kazni i ponovno podsjeća da, prema svojoj 22. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije ne daje stranci dosadašnjoj sudskoj praksi, nije nadležan ocjenjivati kako su neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom. redoviti sudovi ustvrdili činjenično stanje ili tumačili i Ustvari, na sudu je da ocijeni jesu li izjave predloženih primijenili zakon, odnosno kako je na temelju toga svjedoka relevantne za ocjenu predmeta. Sud koji vodi odmjerena kaznena sankcija, osim u slučajevima kada postupak mora imati diskreciju o ovim pitanjima. Osim toga, odlukama redovitih sudova dođe do kršenja ustavnih prava prvostupanjski i drugostupanjski sud, a ne Ustavni sud, (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 64/02 od 24. listopada dužni su ocijeniti kvalitetu dokaza. Apelantove tvrdnje da 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj prvostupanjski sud nije pravilno i potpuno ustvrdio 8/04). činjenično stanje ne predstavlja ustavno pitanje koje je u 32. Na temelju navedenog, Ustavni sud zaključuje da nema nadležnosti Ustavnog suda. kršenja prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i 23. Svrha članka 6. Europske konvencije je, između ostalog, da članka 6. stavak 1. Europske konvencije. "tribunalu" dodijeli dužnost da provede propisanu provjeru podnesaka - argumenata i dokaza koje mu dostave strane, VIII - Zaključak bez prejudiciranja njihove procjene i relevantnosti glede sudske odluke (vidi Europski sud za ljudska prava, Kraska, 33. Nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) presuda od 19. travnja 1993. god. A.254.B). Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske 24. Glede navoda da je povrijeđen princip javnosti suđenja konvencije, jer se apelant žali na postupanje suda glede Apelacijski je sud, razmatrajući ovaj prizivni navod, ustvrdio ocjene dokaza i visine izrečene kazne, a Ustavni sud nije da prvostupanjski sud nije donio rješenje o isključenju ustvrdio postojanje drugih elemenata koji bi ukazivali da je javnosti, u kojem slučaju bi takva odluka mogla biti postupak bio nepravičan. Ponedjeljak, 1.8.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 47 – Strana 3967 riječi zastupnika optužbe i odbrane, pročitana već napisana 34. Obzirom na navedeno, a na temelju članka 61. st. 1. i 3. izreka presude. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud jednoglasno 7. Apelacioni sud je presudom broj Kž-97/03 od 28. oktobra 2003. odlučio kao u dispozitivu ove odluke. godine djelimično uvažio apelantovu žalbu, tako da je 35. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke preinačena prvostepena presuda u pogledu odluke o kazni pa je Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. apelant zbog navedenog krivičnog djela osuđen na kaznu Predsjednik zatvora od deset godina, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 18. februara 2003. godine pa nadalje. U Ustavnog suda ostalom dijelu je prvostepena presuda ostala neizmijenjena. Bosne i Hercegovine 8. U obrazloženju svoje presude Apelacioni sud je istakao da nije Mato Tadić, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 74/04, rješavajući apelaciju I. S., na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 tačka 2 i člana 61 st. 1 i 3 Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr, potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 23. marta 2005. godine, donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neosnovana apelacija I. S., podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Kž-97/03 od 28. oktobra 2003. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Kp-43/03 od 24. juna 2003. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku RS" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta BiH". OBRAZLOŽEWE učinjena bitna povreda odredbi krivičnog postupka zbog toga što nije ispoštovana procesna procedura prilikom saopštavawa prvostepene presude, s obzirom da je Apelacioni sud otklonio propust prvostepenog suda i prvostepenu presudu preinačio u pogledu odluke o kazni. IV - Relevantni propisi 9. Krivični zakon Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH", br. 6/00, 1/01 i 3/03) "Razbojništvo Član 281 (1) Ko upotrebom sile protiv nekog lica ili prijetwom da će neposredno napasti na život ili tijelo oduzme tuđu pokretnu stvar u namjeri da njenim prisvajanjem pribavi sebi ili drugom protivpravnu imovinsku korist, kazniće se zatvorom od jedne do deset godina. (2) Ako je pri izvršenju djela iz stava 1 ovog člana nekom licu s umišljajem nanesena teška tjelesna povreda ili ako je djelo učinilo više lica ili ako je upotrijebljeno kakvo oružje ili opasno sredstvo ili ako vrijednost oduzetih stvari prelazi iznos od 50.000,00 KM, učinilac će se kazniti zatvorom od pet do petnaest godina." 10. Zakon o krivičnom postupku ("Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH", broj 7/00) "Član 186 u relevantnom dijelu glasi: (1) Glavni pretres je javan. I - Uvod 1. I. S. (u daqnjem tekstu: apelant) iz Koretaša, Lopare, kog zastupa M. S., advokat iz Brčkog, podnio je, 5. januara 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Kž-97/03 od 28. oktobra 2003. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) broj Kp-43/03 od 24. juna 2003. godine. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. 3. 4. Na osnovu člana 21 stav 1 Poslovnika Ustavnog suda, od Apelacionog suda zatraženo je, 27. januara 2005. godine, da dostavi odgovor na apelaciju. Apelacioni sud je, 11. februara 2005. godine, dostavio odgovor na apelaciju. Na osnovu člana 25 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Apelacionog suda je, 23. februara 2005. godine, dostavljen apelantu. III - Činjenično stanje 5. 6. 1 Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelanatovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na sljedeći način. Osnovni sud je presudom broj Kp-43/03 od 24. juna 2003. godine proglasio apelanta krivim zbog krivičnog djela razbojništva iz člana 281 stav 2 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakona Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Krivični zakon) i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 18. februara 2003. godine pa nadalje. Na osnovu člana 67 Krivičnog zakona od apelanta su trajno oduzeti predmeti upotrijebljeni za izvršenje krivičnog djela, i to dva putnička vozila, svojina H. G. iz Mitrovice i S. N. iz Potočara. Istom presudom apelant je obavezan da oštećenoj Privrednoj banci, po osnovu imovinsko-pravnog zahtjeva, isplati iznos od 369.999,38 KM kao i troškove krivičnog postupka u iznosu od 4.806,00 KM, te da plati sudski paušal u iznosu od 100 KM. Ova presuda je saopštena tako što je, nakon izlagawa završnih Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 27/05 Član 187 (1) Sudija koji vodi glavni pretres može da iskquči novinare i javnost za cio glavni pretres ili jedan njegov dio zbog: - zaštite maloljetnika; - zaštite intimnog života oštećenog ili svjedoka; ili - zaštite službene, vojne ili značajne poslovne tajne. (2) Sudija će objaviti razloge za donošenje takve odluke. (3) Posebna žalba na ovu odluku je dozvoljena. Član 233 (1) Pošto su obje stranke završile sa izlaganjem o predmetu, sudija objavquje da je pretres završen. Optuženi će se proglasiti krivim samo ako je sudija uvjeren da izvedeni dokazi utvrđuju da je optuženi počinio djelo za koje je optužen i da ni jedan drugi zakqučak ne može da bude donesen iz izvedenih dokaza, te da postoji opravdano vjerovanje, zasnovano na provedenoj istrazi da ni jedan drugi dokaz ne postoji koji bi vodio ka drugačijem zakqučku. (2) Ako sudija proglasi optuženog krivim po jednoj ili više tačaka optužnice, utvrdiće datum i vrijeme održavawa pretresa za izricanje kazne. Sudija će omogućiti strankama da izvedu dokaze i iznesu činjenice relevantne za bilo koje činjenično ili pravno pitanje koje bi trebalo da se razmotri pri odmjeravanju odgovarajuće kazne. Član 260 u relevantnom dijelu glasi: (1) Bitna povreda odredbi krivičnog postupka postoji u sljedećim slučajevima: Š...Ć 5. ako je javnost bila nezakonito iskqučena sa glavnog pretresa". V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant tvrdi da je osporavanim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje zagarantovano članom II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da Broj 47 – Strana 3968 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH prvostepeni sud dokazima koje je ponudila odbrana nije pridavao nikakav značaj, da su rezultati vještačewa DNA montirani, da je povrijeđen princip javnosti suđewa, da je počinjena bitna povreda odredbi krivičnog postupka jer je nakon izlagawa završnih riječi zastupnika optužbe i odbrane pročitana već napisana izreka presude. Apelant smatra da je izrečena kazna zatvora enormno visoka i da predstavlja presedan u sudskoj praksi. b) Odgovor na apelaciju 12. U odgovoru na apelaciju Apelacioni sud navodi da su neosnovani navodi apelacije da prvostepeni sud dokazima koje je ponudila odbrana nije pridavao nikakav značaj. Prvostepeni sud je, a što je kroz svoju odluku potvrdio i ovoj sud, podjednako cijenio kako iskaz svjedoka optužbe, tako i iskaz svjedoka odbrane. Nije povrijeđen ni princip javnosti suđewa i neargumentovano se apelacijom ukazuje da je u toku krivičnog postupka protiv apelanta javnost nezakonito iskqučena sa glavnog pretresa jer sudija nije donio rješenje o iskqučenju javnosti, u kom slučaju bi takva odluka mogla da bude predmet žalbe. Neosnovan je apelantov prigovor da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredbi krivičnog postupka zbog izricawa kazne nakon završenog dokaznog postupka, bez pravljewa pauze. Naime, u situaciji kada je dokazni postupak završen, izvršen uvid u sve dokaze, a sve okolnosti koje su iznesene na pretresu za izricanje kazne ponovljene i u završnoj riječi stranaka, ovakav postupak prvostepenog suda ne predstavlja povredu prava na pravično suđenje. Apelacioni sud smatra da su apelantovi žalbeni navodi u cijelosti neosnovani i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. VI - Dopustivost 13. U skladu sa članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 14. U skladu sa članom 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se wome osporava iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 15. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je presuda Apelacionog suda broj Kž-97/03 od 28. oktobra 2003. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 11. novembra 2003. godine, a apelacija je podnesena 5. januara 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda. 16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15 stav 3 i člana 16 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII - Meritum 17. Apelant osporava navedene presude, smatrajući da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zagarantovano članom II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije. 18. Član II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 19. Postupak pred redovnim sudovima u konkretnom slučaju se odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je član 6 Evropske konvencije primjenqiv i u prvostepenom i u žalbenom postupku. Shodno tome, Ustavni sud mora da ispita da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije. Pitanje da li je apelant imao pravedan postupak mora da se riješi na osnovu cjelokupnog postupka (vidi Ponedjeljak, 1.8.2005. Evropski sud za qudska prava, Monnel i Moris presuda od 2. marta 1987. godine, serija A broj 115, st. 54 i 56). 20. Apelant se u ovom predmetu žali da prvostepeni sud dokazima koje je iznijela odbrana nije pridavao nikakav značaj, te da je u toku postupka protiv apelanta javnost nezakonito iskqučena sa glavnog pretresa. 21. Prvostepeni sud je, ispitujući osnovanost optužbe, sproveo dokazni postupak saslušanjem brojnih svjedoka, kako onih koji su bili očevici događaja, tako i onih koji su učestvovali u rasvjetqivanju ovog događaja. Saslušani su vještak sudske medicine, vještak molekularni biolog, vještak mikrobiolog, ostvaren je uvid u izvještaje Interpola od 25. jula i 18. jula 2002. godine, izvještaj o kriminalističkom pregledu mjesta događaja od 19. maja 2002. godine, pregledana foto-dokumentacija Policije Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine od 16. i 19. juna 2002. godine i potvrda o privremenom oduzimanju predmeta od 18. februara 2003. godine, izvršena analiza nuklearne genske DNA - Zavoda za sudsku medicinu Tuzla, broj 06/03 od 4. marta 2003. godine, izvršen uvid u set naredbi i svesku uplata u oštećenoj Privrednoj banci, fotografiju apelanta i robot izgleda n.n. lica, pa je nakon sprovedenog dokaznog postupka, procjenjujući svaki izvedeni dokaz sa posebnom pažwom i u vezi sa drugim izvedenim dokazima, sud utvrdio činjenično stanje i obrazložio razloge na kojima je zasnovao svoju odluku. 22. Član 6 stav 1 Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom. Ustvari, na sudu je da ocijeni da li su izjave predloženih svjedoka relevantne za ocjenu predmeta. Sud koji vodi postupak mora da ima diskreciju o ovim pitawima. Sem toga, prvostepeni i drugostepeni sud, a ne Ustavni sud, dužni su da ocijene kvalitet dokaza. Apelantove tvrdnje da prvostepeni sud nije pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje ne predstavlja ustavno pitanje koje je u nadležnosti Ustavnog suda. 23. Svrha člana 6 Evropske konvencije je, između ostalog, da "tribunalu" dodijeli dužnost da sprovede propisanu provjeru podnesaka - argumenata i dokaza koje mu dostave strane, bez prejudicirawa wihove procjene i relevantnosti u pogledu sudske odluke (vidi Evropski sud za qudska prava, Kraska, presuda od 19. aprila 1993. god. A.254.B). 24. U pogledu navoda da je povrijeđen princip javnosti suđewa Apelacioni sud je, razmatrajući ovaj žalbeni navod, utvrdio da prvostepeni sud nije donio rješenje o iskqučenju javnosti, u kom slučaju bi takva odluka mogla da bude predmet posebne žalbe u smislu člana 187 stav 3 tada važećeg Zakona o krivičnom postupku ("Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH", broj 7/00). Apelant u toku postupka nije ukazivao na bilo kakvu povredu načela javnosti, što dokazuju i tonski zapisi sa glavnog pretresa. 25. Ustavni sud podsjeća da je rasprava pred sudom u principu javna. Javnost omogućuje društvenu kontrolu suđewa, služi opštem interesu, prvenstveno djeluje u pravcu suzbijawa kriminaliteta, razvijanju morala i društvene discipline građana. Ustavni sud ne nalazi da je prvostepeni sud u ovom postupku povrijedio princip javnosti suđewa, jer iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu je vidqivo da je Apelacioni sud temeqito ispitao ovaj žalbeni navod, a na osnovu tonskog zapisa sa glavnog pretresa pouzdano utvrdio da, suprotno apelantovim navodima, javnost nije bila iskqučena, stoga ovaj žalbeni navod mora da se odbije kao neosnovan. 26. Apelant navodi da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredbi krivičnog postupka jer je odmah, bez pravljewa ikakve pauze, nakon izlagawa završnih riječi zastupnika optužbe i odbrane u odnosu na olakšavajuće okolnosti bitne za određivanje kazne pročitao već pripremljenu presudu, kojom je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina. Ovaj žalbeni navod je bio predmet žalbe i pred Apelacionim sudom, koji je utvrdio da je ovo povreda procesne procedure i da je takve prirode da je otklowiva, pa je Apelacioni sud, razmotrivši sve činjenice koje su iznijele stranke na pretresu za izricanje kazne, otklonio ovu procesnu povredu i apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od deset godina. 27. U vezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud naglašava da, u skladu sa sudskom praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za qudska prava (vidi Evropski sud za qudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A-146, stav 68, te Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, stav 19), pitanje da li je ispoštovan princip pravičnog suđewa mora da se procijeni na osnovu postupka u cjelini, s obzirom da nedostatak, do kog je došlo u jednoj fazi postupka, može da se popravi u naknadnoj fazi postupka. Ovo znači da, u principu, nije moguće da se Ponedjeljak, 1.8.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 47 – Strana 3969 sud) broj Rev-11/03 od 27. novembra 2003. godine. Dopunu apelacije apelanti su podnijeli 23. novembra 2004. godine. odredi da li je postupak bio pravičan ili ne dok se ne okonča i donese konačna sudska odluka. 28. S obzirom na činjenicu da je istaknuta povreda procesne prirode i da ju je otklonio Apelacioni sud, Ustavni sud smatra da je i ovaj žalbeni navod neosnovan. 29. U pogledu apelantovih navoda da su rezultati DNA vještačewa montirani, Ustavni sud zapaža da iz dokaza u spisu proizlazi da je ovo vještačenje izvršeno u dva instituta, a da su nalazi i mišljewa podudarni. Nalaze i mišljewa vještaka prvostepeni sud je ocijenio kao objektivne i u dovoqnoj mjeri obrazložene, što prema ocjeni i drugostepenog suda iskqučuje svaku mogućnost, s obzirom na faze postupka kako se vještačenje odvijalo, da je vještačenje montirano. 30. Ustavni sud ne nalazi da su redovni sudovi, na način na koji su postupali, propustili da utvrde, odnosno preispitaju važne činjenice za ovu krivično-pravnu stvar. 31. U pogledu odluke o visini kazne, Ustavni sud ne nalazi da su redovni sudovi zloupotrijebili zakonske odredbe na kojima se zasniva odluka o kazni i ponovo podsjeća da, shodno svojoj dosadašwoj sudskoj praksi, nije nadležan da ocjenjuje kako su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje ili tumačili i primijenili zakon, odnosno kako je na osnovu toga odmjerena krivična sankcija, sem u slučajevima kada odlukama redovnih sudova dođe do kršewa ustavnih prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 64/02 od 24. oktobra 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 8/04). 32. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zakqučuje da nema kršewa prava iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII - Zakqučak 33. Nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer se apelant žali na postupanje suda u pogledu ocjene dokaza i visine izrečene kazne, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. 34. S obzirom na navedeno, a na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 35. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 109/04, rješavajući apelaciju M. T., S. L.. M. N. i M. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 23. marta 2005. godine, donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neosnovana apelacija M. T., S. L., M. N. i M. K., podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Rev-11/03 od 27. novembra 2003. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku RS". OBRAZLOŽENJE I - Uvod 1. M. T., S. L., M. N. i M. K. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Maoče, koje zastupa O. M., advokat iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, podnijeli su 30. januara 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni