Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 30. novembra 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 28/05
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj U 159/03, rješavajući apelaciju Privredne banke d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Valerija Galić, sudija

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Privredne banke d.d. Sarajevo, podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-303/01 od 29. maja 2003. godine i broj Pž-96/01 od 10. augusta 2001. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    Privredna banka d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) koju zastupa B. M., advokat iz Sarajeva, podnijela je, 14. augusta 2003. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-303/01 od 29. maja 2003. godine i broj Pž-96/01 od 10. augusta 2001. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    U skladu sa članom 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je, 23. januara 2004. godine, uputio zahtjev za odgovor na apelaciju Vrhovnom sudu i učesniku u postupku Banci za obnovu i razvoj Bosne i Hercegovine d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: BOR banka).
  • 3.
    Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
  • 4.
    BOR banka je, 18. marta 2004. godine, dostavila Ustavnom sudu odgovor na apelaciju.
  • 5.
    Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor na apelaciju BOR banke dostavljen je, 18. marta 2004. godine, apelantu.

III - Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 7.
    Apelant je pravni slijednik Investicione banke Sarajevo, koja je upisana kao posjednik zgrade koja se nalazi u Sarajevu, ul. Obala Kulina bana br. 19 i u katastarskom operatu po novom premjeru se vodi kao parcela k.č. 2056 u posjedovnom listu broj 18. KO Sarajevo XI, koja je ranije vođena kao društveno vlasništvo sa pravom raspolaganja na Narodnoj banci Bosne i Hercegovine, upisana u zk. ul. br. XXXIII/82 KO Sarajevo (u daljnjem tekstu: sporna zgrada).
  • 8.
    Apelant je bio jedan od osnivača BOR banke i u osnivački kapital BOR banke je dobrovoljno unio spornu zgradu o čemu je, 7. decembra 1995. godine, zaključen Ugovor o osnivanju i poslovanju BOR banke.
  • 9.
    Apelant je, 19. decembra 1997. godine, aktom broj 05-0-11665/97, obavijestio BOR banku da ne želi više biti dioničar i zahtijevao je da mu se preda u posjed sporna zgrada, koju je prethodno unio u osnivački kapital BOR banke.
  • 10.
    Kako se između apelanta i BOR banke pojavio spor oko toga da li je sporna zgrada unesena u osnivački kapital BOR banke, te koji je od ova dva subjekta vlasnik te zgrade, BOR banka je podnijela Kantonalnom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) tužbu protiv Narodne banke Bosne i Hercegovine radi priznavanja prava raspolaganja na spornoj zgradi.
  • 11.
    Presudom Kantonalnog suda broj Ps-309/99 od 14. oktobra 1999. godine, koja je donesena na osnovu priznanja, utvrđeno je da je tužena Narodna banka Bosne i Hercegovine dužna priznati tužitelju, BOR banci, pravo raspolaganja na spornoj zgradi i prihvatiti da se to pravo upiše u zemljišne knjige.
  • 12.
    Nakon toga apelant je Kantonalnom sudu podnio tužbu protiv BOR banke, kojom je zatražio:
    • -
      da se utvrdi da presuda Kantonalnog suda, broj Ps-309/99 od 14. oktobra 1999. godine, nema djejstvo u odnosu na apelanta,
    • -
      da se utvrdi da je apelant nosilac prava raspolaganja na spornoj zgradi i da je BOR banka dužna prihvatiti da se apelant upiše kao nosilac prava raspolaganja na spornoj zgradi u zemljišnim knjigama.
  • 13.
    Kantonalni sud je donio presudu broj Ps-149/00 od 23. aprila 2001. godine kojom je usvojio apelantov tužbeni zahtjev i tuženu obavezao da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 40.200 KM.
  • 14.
    Vrhovni sud je presudom broj Pž-96/01 od 10. augusta 2001. godine uvažio žalbu tužene izjavljenu protiv navedene prvostepene presude, te prvostepenu presudu preinačio tako što je tužbeni zahtjev u cijelosti odbio, a apelanta obavezao da tuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 63.146,25 KM.
  • 15.
    Vrhovni sud je presudom broj Rev-303/01 od 29. maja 2003. godine odbio kao neosnovanu reviziju apelanta, izjavljenu protiv presude tog suda broj Pž-96/01 od 10. augusta 2001. godine.

IV - Relevantni propisi

  • 16.
    Zakon o bankama ("Službene novine Federacije BiH", broj 2/95)

"Član 12., u relevantnom dijelu, glasi:

Ugovor o osnivanju banke sadrži, naročito

(...)

  • 6)
    pojedinačan ulog svakog osnivača u kapital banke, iskazan u novčanom iznosu;

(...)

Član 16. stav 2., u relevantnom dijelu, glasi:

Banka je dužna da podnese prijavu za upis u sudski registar u roku od 30 dana od dana dobijanja rješenja za osnivanje i poslovanje banke. Uz prijavu za upis u sudski registar podnosi se i:

(...)

  • 5)
    dokaz da su uplaćena sredstva osnivačkog kapitala."
    • 17.
      Zakon o preduzećima ("Službene novine Federacije BiH", broj 2/95)

"Član 7.

Banke i druge finansijske organizacije mogu se osnivati kao dioničko društvo ili kao društvo sa ograničenom odgovornošću.

Član 17., u relevantnom dijelu, glasi:

Dioničko društvo osniva se ugovorom

Ugovor se zaključuje u pismenoj formi i sadrži:

(...)

  • -
    iznos glavnice, iznos novčanog dijela, novčani iznos uloga u stvarima i pravima i način procjene tog dijela uloga, način povećavanja, odnosno smjenjivanja osnovne glavnice;

(...)

Član 21., u relevantnom dijelu, glasi:

Ulozi u stvarima i pravima unose se u cijelosti prije upisa dioničkog društva u sudski registar. Smatra se da su stvari i prava uneseni u društvo ako ono može u potpunosti da ih koristi ili sa njima slobodno i trajno raspolaže.

(...)"

  • 18.
    Zakon o vlasničko-pravnim odnosima ("Službene novine Federacije BiH", br. 6/98 i 29/03)

"Član 38.

Pravo vlasništva na nekretnine, na osnovu pravnog posla stječe se upisom u javne knjige o nekretninama, ako je nositelj savjestan.

Savjesnost stjecatelja se pretpostavlja.

U slučaju više savjesnih stjecatelja, upis u javne knjige ima pravo zahtijevati stjecatelj kome je nekretnina predata u posjed, a dok je nekretnina u posjedu prenositelja, upis u javne knjige ima pravo zahtijevati stjecatelj koji je prvi stekao pravnu osnovu za prijenos prava vlasništva."

  • 19.
    Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/70, 39/85, 57/89, "Službeni list RBiH", br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službeni list Federacije BiH", broj 29/03)

"Član 149., u relevantnom dijelu, glasi:

  • 1.
    Kad neko ugovorom u svoje ima potražuje u korist trećeg lica, treći stiče sopstveno i neposredno pravo prema dužniku, ako nije šta drugo ugovoreno ili ne proizlazi iz okolnosti posla.

(...)"

  • 20.
    Zakon o prometu nepokretnosti ("Službeni list SRBiH", br. 38/78, 4/89, 29/90, 22/91 i "Službeni list RBiH", br. 21/92, 3/93, 13/94, 18/94 i 33/94)

"Član 9., u relevantnom dijelu, glasi:

Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu.

Samoupravni sporazum, odnosno ugovor koji je zaključen protivno odredbama stava 1. i 2. ovog člana ne proizvodi pravno djejstvo."

V - Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 21.
    Apelant smatra da je pobijanim presudama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu, garantirano članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na pravično suđenje, garantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije.
  • 22.
    Apelant ističe da su osporene presude nezakonite jer su, protivno svim pozitivnim propisima koji reguliraju prijenos prava vlasništva na nekretninama, omogućile da apelant bude lišen prava raspolaganja na spornoj zgradi, a da nije postojao ni jedan, zakonom predviđen, oblik prijenosa tog prava. Također, navodi da nisu postojali zakonski uvjeti za donošenje presude Kantonalnog suda, broj Ps-309/99 od 14. oktobra 1999. godine, jer je Narodna banka disponirala sa pravima koja joj ne pripadaju i takva presuda ne može imati nikakvog dejstva na apelanta, kao stvarnog vlasnika sporne zgrade.

b) Odgovor na apelaciju

  • 23.
    BOR banka, u svom odgovoru na apelaciju, osporavajući sve navode apelacije, smatra da je Vrhovni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv presude Kantonalnog suda od 23. aprila 2001. godine, donio pravilnu i zakonitu odluku. Predlaže da se apelacija odbije.

VI - Dopustivost

  • 24.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 25.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 26.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda, broj Rev-303/01 od 29. maja 2003. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 17. juna 2003. godine, a apelacija je podnesena 14. augusta 2003. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 27.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII - Meritum

  • 28.
    Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava na pravično suđenje i na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

  • 29.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
    • 30.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 31.
    Apelant izražava sumnju u nepristranost i nezavisnost Vrhovnog suda kod donošenja osporenih presuda i ističe da je Vlada Federacije Bosne i Hercegovine bila zainteresirana za ovaj slučaj, s obzirom da su aktivnosti oko realizacije ulaganja stranih investitora u BOR banku bile u fazi finansiranja, a osnovni preduvjet je bio da sporna zgrada pripadne u vlasništvo BOR banke.
  • 32.
    Ustavni sud naglašava da je prihvatljivost dokaza prvenstveno pitanje koje reguliraju domaći zakoni i da je opće pravilo da sudovi procijene provedene dokaze. Zadatak Ustavnog suda nije da odlučuje da li su izjave pravilno prihvaćene kao dokazi, već da utvrdi da li je postupak u cjelini proveden, uključujući način na koji su dokazi dobiveni (vidi Evropski sud za ljudska prava, predmet Doorson protiv Holandije, presuda od 26. marta 1996. godine, Izvještaji presuda i odluka 1996-II, stav 67).
  • 33.
    Ustavni sud uočava da je Vrhovni sud odluku donio u nejavnoj sjednici gdje je, polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, razmatrao procesna i pravna pitanja. Sud je primijenio relevantne zakonske odredbe u predmetu, a sudska odluka navodi sve potrebne razloge na kojima je zasnovana i dovoljno je obrazložena. Apelant nije naveo niti jednu posebnu procesnu radnju za koju smatra da mu je njome povrijeđeno pravo na pravičan postupak.
  • 34.
    Ustavni sud smatra da Vrhovni sud nije proizvoljno primijenio zakon na kojem se temelji odluka i ističe da nije nadležan da taj aspekt ispituje sve dok se radi o tumačenju navedenih odredbi, osim u slučajevima kada odlukama redovnih sudova dođe do kršenja ustavnih prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 64/02 od 24. oktobra 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 8/04).
  • 35.
    S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje zagarantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

  • 36.
    Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu glasi:

"3. Katalog prava

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • k)
    Pravo na imovinu."

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 37.
    Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje jeste opće prirode, izražava princip mirnog uživanje imovine. Drugo pravilo u drugoj rečenici istog stava odnosi se na lišenje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice ugovora imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrang i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982 godine, serija A, broj 52, stav 61).
  • 38.
    Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanje imovine u budućnosti (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 12/01 od 25. februara 2002. godine ("Službeni glasnik BiH", broj 21/02).
  • 39.
    Pri ocjeni da li je došlo do povrede apelantovog prava na mirno uživanje imovine, prvo se mora utvrditi da li se apelantov zahtjev odnosi na pitanje posjeda koje je zaštićeno odredbama člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Evropski sud za ljudska prava podržava sveobuhvatan stav o značenju imovine iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, nalazeći, između ostalog, da pravo na imovinu nije ograničeno na imovinu fizičkih dobara, nego i da ekonomski interes predstavlja imovinu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Bramilid i Malmstrom protiv Švedske, Odluka od 12. oktobra 1982. godine, OI, broj 29).
  • 40.
    U konkretnom slučaju u pitanju je apelantov posjed poslovne zgrade, koju je kao osnivački ulog unio u osnivački kapital BOR banke, koji predstavlja apelantovu imovinu. Ustavni sud će ispitati da li je osporenom presudom došlo do kršenja apelantovih prava na imovinu.
  • 41.
    Ustavni sud uočava da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Drugim riječima, apelant nije naveo da li osporena presuda predstavlja "lišavanje" imovine u smislu druge rečenice stava 1. ovog člana, "nadziranje korištenja imovine" u smislu stava 2. ovog člana, ili miješanja sa pravom na mirno uživanje imovine u smislu prve rečenice stava 1. ovog člana.
  • 42.
    Ustavni sud smatra da se radi o lišavanju imovine, jer je osporenim presudama odbijen apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio da se utvrdi da je nosilac prava raspolaganja na spornoj zgradi i omogući mu se upis tog prava u zemljišne knjige.
  • 43.
    U skladu sa stavom 1. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, država ima pravo da liši nekog imovine u "javnom interesu" i "pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava". Primjenjujući ovu odredbu na konkretan slučaj, Ustavni sud mora utvrditi da li je lišavanje apelanta prava na imovinu bilo a) zakonski predviđeno, b) u skladu sa javnim interesom. Osim toga, a u skladu sa praksom Evropskog suda za ljudska prava, lišavanje imovine mora biti u skladu sa principom proporcionalnosti, tj. mora biti razuman odnos između sredstava koja su zakonom propisana i cilja koji se želi postići. Takva proporcionalnost se ne može postići ako je na pojedinca stavljen pretjeran teret (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Lithigov i drugi, protiv Velike Britanije, od 8. jula 1986. godine, serija A, broj 102, stav 120).
  • 44.
    Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud ocijenio da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da osnivači, koji unose u novoosnovana preduzeća stvari kao dio osnivačkog uloga, zadržavaju pravo vlasništva (ranije pravo raspolaganja kod društvenih pravnih lica na tim stvarima). Razloge za svoju odluku Vrhovni sud zasniva na činjenici da je u vrijeme zaključenja ugovora o osnivanju BOR banke bio je na snazi Zakon o bankama ("Službene novine Federacije BiH", broj 2/95) koji je u članu 12. tačka 6. predviđao da se u ugovor o osnivanju unosi novčani iznos pojedinačnog uloga svakog osnivača u kapital banke, što znači u novcu procijenjena vrijednost unesenih stvari. Na banke su se u to vrijeme primjenjivale i odredbe Zakona o preduzećima ("Službene novine Federacije BiH", broj 2/95), koje se odnose na dionička društva (član 7), a prema odredbama člana 17. ovog zakona o ugovoru o osnivanju osnivačkog društva unosi se i novčani iznos uloga u stvarima i način procjene tog dijela uloga. Iz ovih zakonskih odredbi jasno slijedi da stvari koje unose osnivači treba da postanu sredstva osnovnih pravnih subjekata (dioničkih društava), tako što svi ovi subjekti na njima stječu pravo vlasništva (za svoje obaveze u toku poslovanja odgovaraju svim svojim sredstvima), a za uzvrat osnivači stječu dio osnovnog kapitala, izražen u dionicama.
  • 45.
    Prema odredbama člana 21. Zakona o preduzećima, ulozi u stvarima i pravima unose se u cijelosti prije upisa dioničkog društva kao pravne osobe u sudski registar. Iz navedene odredbe slijedi da je osnova za unos stvarni osnivački ugovor koji se zaključuje prije nastanka dioničkog društva i da se radi o specifičnom ugovoru u korist trećeg iz kojeg za osnovano društvo nastaje pravo da za sebe zahtijeva prijenos prava vlasništva - raspolaganja, na unesenoj stvari (član 149. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima), što proizlazi i iz odredbe člana 21. stav 2. Zakona o preduzećima, prema kojoj se prijenos prava na stvarima na dioničko društvo upisuje u odgovarajuću javnu knjigu. Nesporno je da je apelant, 7. decembra 1995. godine, zaključio ugovor o osnivanju i poslovanju BOR banke, koja je upisana u sudski registar Višeg suda u Sarajevu, Rješenjem UF/I2609/95 od 27. decembra 1995. godine.
  • 46.
    Apelant tvrdi da ugovor o osnivanju BOR banke ne predstavlja valjanu pravnu osnovu za prijenos prava raspolaganja na spornoj zgradi, te da sporna zgrada nije unesena po osnovu tog ugovora u njen osnovni kapital, s obzirom da u ugovoru o osnivanju nisu navedene sporne nekretnine.
  • 47.
    Vrhovni sud je utvrdio da je poslovna zgrada predata BOR banci, te da je ispunjen uvjet određen u članu 21. stav 1. Zakona o preduzećima i da je zgrada stavljena na raspolaganje BOR banci da je u potpunosti koristi i sa njom slobodno i trajno raspolaže. Iz odredaba člana 16. Zakona o bankama i člana 17. Zakona o preduzećima proizlazi da se u ugovor o osnivanju i unose samo novčani iznosi ulaganja u stvarima i kao takvi evidentiraju u sudskom registru, a koje stvari predstavljaju ulog zaključuje se na osnovu odluke ulagača o unosu stvari. U konkretnom slučaju, apelantov ovlašteni organ upravljanja donio je, 15. novembra 1995. godine, odluku kojom se unosi sporna poslovna zgrada i to po tržišnoj vrijednosti, koja će se utvrditi komisijskom procjenom. Potpisivanjem ugovora o osnivanju BOR banke, u kojem je konstatirana novčana procjena ovog uloga, izjavu o prijenosu te stvari prihvatili su i ostali osnivači banke.
  • 48.
    Dakle, pitanje da li je izvršen prijenos apelantovog vlasničkog udjela u dioničko društvo i da li je ugovorom o osnivanju dioničkog društva povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu, vezano je za tumačenje osnivačkog ugovora, o čemu je Vrhovni sud dao pravnu ocjenu i naveo razloge na kojima zasniva svoju odluku.
  • 49.
    Vrhovni sud je utvrdio da je ugovor o osnivanju dioničkog društva zaključen u pismenoj formi (član 17. stav 2. Zakon o preduzećima) i da zakon nije zahtijevao drukčiju formu ni kada se radi o unosu nepokretnih stvari i da zadovoljava uvjete zakonom propisane forme kao pravni osnovu za prijenos vlasništva sa apelanta na BOR banku.
  • 50.
    Vrhovni sud je zaključio da, nakon zaključenja ugovora o osnivanju BOR banke, apelant nije mogao bez saglasnosti ostalih osnivača, a nakon unosa uloga, povući ulog u stvarima zbog čega je bez pravnog djejstva jednostrana odluka upravnog odbora o povlačenju uloga u stvarima od 17. decembra 1997. godine, dostavljena BOR banci.
  • 51.
    Prema navedenom Ustavni sud zaključuje da se osporene presude zasnovane na odredbama Zakona o bankama i Zakona o preduzećima. Prema tome, s jedne strane, apelant je imao jasnu zakonsku osnovu za definiranje svoje pravne pozicije i načina ostvarivanja svojih prava, a s druge strane, presude koje apelant pobija ukazale su na jasnu pravnu osnovu za svoju opravdanost i sa formalne tačke gledišta.
  • 52.
    Sljedeće pitanje, koje se nameće u vezi sa ovim ustavno-pravnim sporom, jeste da li primijenjene zakonske odredbe predstavljaju izraz javnog interesa. Javni interes postoji u činjenici da je država zainteresirana za efikasno funkcioniranje pravnog sistema i u tako značajnoj oblasti kao što je bankarsko poslovanje, koje se obavlja preko banaka kao dioničkih društava, čiji se status zakonom normira, što predstavlja izraz javnog interesa za unapređenje tržišnog sistema privređivanja, pod kojim se podrazumijeva ukupnost društvenih odnosa sa osnovnim nosiocima tržišnog privređivanja.
  • 53.
    Nadalje, Ustavni sud nalazi da je Vrhovni sud, primjenom navedenih zakona, vodio dovoljno računa o razumnom odnosu proporcionalnosti između sredstava koja se koriste, s jedne strane, i cilja koji se želi ostvariti, s druge strane. Stoga, Ustavni sud konstatira da u okolnostima ovog slučaja, s obzirom na postojanje javnog interesa za funkcioniranje banaka u okviru institucija privrednog sistema i pozitivnih propisa, na apelanta nije prenesen nerazmjeran teret u odnosu na drugu stranu u postupku. Ujedno, opravdano je očekivanje da apelant snosi posljedice svoje odluke o zaključenju ugovora o osnivanju i poslovanju BOR banke, koji u članu 16. predviđa da osnivači banke ne mogu povlačiti sredstva uložena u osnivački kapital banke.
  • 54.
    Ustavni sud napominje da je apelaciona jurisdikcija Ustavnog suda, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, u skladu sa ustaljenom praksom, ograničena na "pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu" i Ustavni sud, prema tome, nije nadležan da preispituje odluke redovnih sudova u pogledu tumačenja i načina na koje je primijenjeno nižerangirano pravo, sve dok te odluke ne zanemaruju ustavna prava ili ih pogrešno primjenjuju, uključujući slučajeve kada je primjena prava očigledno proizvoljna. S obzirom da Ustavni sud ne vidi zloupotrebu prava u ovom slučaju, navodi apelanta se moraju odbiti kao neosnovani.
  • 55.
    U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da osporena presuda nije povrijedila apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII - Zaključak

  • 56.
    Polazeći od navedenog a na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 57.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.