Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 18. marta 2005. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 32/05
OBRAZLOŽENJE

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, sudija

David Feldman, prof., sudija

Valerija Galić, sudija

Jovo Rosić, sudija

Constance Grewe, prof. dr., sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija P. M., podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-1806/03 od 8. januara 2004. godine i Presude Općinskog suda u Maglaju broj P-97/02 od 10. jula 2003. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I- Uvod

  • 1.
    P. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja podnio je, 30. marta 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1806/03 od 8. januara 2004. godine i Presude Općinskog suda u Maglaju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-97/02 od 10. jula 2003. godine.

II- Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i učesnika u postupku, Kombinata "Natron" iz Maglaja (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je, 27. januara 2005. godine, da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Odgovori na apelaciju nisu dostavljeni.

III- Činjenično stanje

  • 4.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 5.
    Presudom Općinskog suda broj P-97/02 od 10. jula 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1806/03 od 8. januara 2004. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je zahtijevao da mu tuženi isplati otpremninu zbog odlaska u penziju. U obrazloženju ove presude je navedeno da apelant nije stekao pravo na otpremninu, jer u penziju nije otišao iz radnog odnosa kod tuženog, kod kojeg mu je ranije prestao radni odnos.

IV- Relevantni propisi

  • 6.
    Zakon o radu ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/99, 32/00 i 29/03)

"Član 100. stav 1.

Zaposlenik koji je sa poslodavcem zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, a kojem poslodavac otkazuje ugovor o radu nakon najmanje dvije godine neprekidnog rada, osim ako se ugovor otkazuje zbog kršenja obaveze iz radnog odnosa ili zbog neispunjavanja obaveza iz ugovora o radu od strane zaposlenika, ima pravo na otpremninu u iznosu koji se određuje u zavisnosti od dužine prethodnog neprekidnog trajanja radnog odnosa sa tim poslodavcem."

V- Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 7.
    Apelant u apelaciji ističe da je do 30. aprila 1992. godine bio u radnom odnosu kod tuženog, kada mu je prestao radni odnos i zaključena radna knjižica iako nikada nije primio rješenje o prestanku radnog odnosa. Apelant navodi da nije tražio uspostavu radno-pravnog statusa u skladu sa članom 143. Zakona o radu, niti je ranije pokretao bilo kakav postupak protiv tuženog zbog prestanka radnog odnosa. Rješenjem Javnog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, broj 9801434655 od 3. augusta 1999. godine, apelant je ostvario pravo na starosnu penziju sa početkom isplate od 5. jula 1999. godine.
  • 8.
    Apelant smatra da u je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo iz čl. 13. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VI- Dopustivost

  • 9.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 10.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 11.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-1806/03 od 8. januara 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 12. februara 2004. godine, a apelacija je podnesena 30. marta 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 12.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII - Meritum

  • 13.
    Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz čl. 13. i 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

  • 14.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • k)
    Pravo na imovinu."
    • 15.
      Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 16.
    Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).
  • 17.
    Prilikom razmatranja je li došlo do povrede člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud prvo mora utvrditi je li apelant titular prava koja potpadaju pod zaštitu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 18.
    Riječ "imovina" uključuje širok obim imovinskih interesa koja predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine "Službeni glasnik BiH", broj 33/01). Nadalje, "posjed" koji se štiti može biti samo "postojeći posjed" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van der Mussele, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A, broj 70, tačka 48). Međutim, Evropski sud za ljudska prava je u nekim predmetima zauzeo drukčije stanovište. Na primjer, ako lice koje je podnijelo zahtjev ima opravdana očekivanja da će potraživanje biti utvrđeno u skladu sa zakonom, takvo potraživanje bi predstavljalo imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Evropski sud za ljudska prava, predmet Presos Compania Naviera S.A. i dr. protiv Belgije, presuda od 20. novembra 1995. godine, serija A, broj 232. stav 31). U takvim slučajevima pravo na imovinu se javlja u trenutku kad činjenične okolnosti daju osnovu za nastanak potraživanja. Ustavni sud je već ranije zauzeo stav da pravo na otpremninu usljed završetka radnog odnosa odgovara "imovini" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 26/00, stav 22, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 8/02).
  • 19.
    U konkretnom slučaju, Ustavni sud zaključuje da otpremnina koju je apelant očekivao u okolnostima ovog slučaja ne može predstavljati njegovu imovinu, jer za njezino stjecanje apelant nije ispunio uvjete propisane relevantnom odredbom Zakona o radu, a što su redovni sudovi utvrdili. Ovakav zaključak slijedi s obzirom na činjenicu da je apelantu radni odnos kod tuženog prestao 30. aprila 1992. godine, a da je pravo na starosnu penziju ostvario rješenjem nadležnog organa od 3. augusta 1999. godine. Dakle, apelant u trenutku ostvarivanja prava na starosnu penziju nije bio u radnom odnosu kod tuženog, nego je pravo na penziju stekao nakon više od sedam godina poslije prestanka radnog odnosa, zbog čega nisu ispunjeni zakonski uvjeti da ostvari pravo na otpremninu. Pored toga apelant, iako tvrdi da od tuženog nije primio rješenje o prestanku radnog odnosa nije pokretao nikakav postupak protiv tuženog, niti je zahtijevao uspostavu radno-pravnog statusa u smislu člana 143. Zakona o radu, pa nije stekao ni status radnika na čekanju posla kod tuženog. Dakle, Ustavni sud smatra da ne postoje razlozi za sumnju u pravilnost osporenih sudskih odluka.
  • 20.
    S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Ostali navodi

  • 21.
    U pogledu apelantovih navoda iz apelacije da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz čl. 13. i 14. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da se radi o paušalnim navodima. Apelant nije istakao u čemu se očituju navedene povrede, niti je dao obrazloženje i ponudio dokaze koji bi potkrijepili takve navode. Stoga Ustavni sud, u skladu sa svojom jurisprudencijom, konstatira da u predmetnom slučaju nije došlo do povrede navedenih prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 286/03 od 29. septembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 54/04).

VIII- Zaključak

  • 22.
    Ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada poslodavac apelantu nije isplatio otpremninu zbog odlaska u penziju, jer nema na osnovu zakona konstituirano pravo na otpremninu pošto u penziju nije otišao neposredno iz radnog odnosa kod poslodavca.
  • 23.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 24.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.