USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 17. decembra 2004. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 34/05
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 242/03, rješavajući apelaciju "Bobita" d.o.o., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, sudija
David Feldman, prof., sudija
Valerija Galić, sudija
Jovo Rosić, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija "Bobite" d.o.o. Čitluk, podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev. 337/03 od 19. novembra 2003. godine i presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Gž-32/02 od 29. maja 2003. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1.Bobita d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, koju zastupaju D. V., advokat iz Mostara i D. B., direktor konsultantske kuće "Urgent" iz Širokog Brijega, podnijela je, 25. augusta i 17. decembra 2003. godine, apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Gž-32/02 od 29. maja 2003. godine i broj Rev. 337/03 od 19. novembra 2003. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje presude Vrhovnog suda broj Gž-32/02 od 29. maja 2003. godine, do donošenja odluke o apelaciji.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 30. Poslovnika Ustavnog suda Ustavni sud je, s obzirom da se apelacije odnose na isto faktičko i pravno pitanje iz nadležnosti Ustavnog suda, odlučio da vodi jedan postupak i donese jednu odluku pod brojem AP 242/03. Spojene su apelacije AP 242/03 i AP 666/03.
- 3.Ustavni sud je donio Odluku broj AP 242/03 od 30. januara 2004. godine, kojom je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
- 4.Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i učesnika u postupku "Badel 1862" Zagreb (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je, 20. aprila 2004. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
- 5.Tužilac je, 26. aprila 2004. godine, dostavio odgovor na apelaciju.
- 6.Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
- 7.Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor tužilaca je, 4. novembra 2004. godine, dostavljen apelantu.
III - Činjenično stanje
- 8.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
- 9.Federalni zavod za standardizaciju, mjeriteljstvo i patente Mostar je Rješenjem broj 07-03-43/1-00 od 11. septembra 2000. godine registrirao apelantov žig "Bobita domaći brandy" pod brojem FŽ-004302 i individualni žig "Bobita" pod brojem FŽ 0043001 sa pravom prvenstva od 29. septembra 2000. godine i rokom važenja do 29. septembra 2003. godine.
- 10.Tužilac je registrirao svoj žig "Badel prima brandy" u Republici Hrvatskoj kod Državnog zavoda za patente pod brojem Ž-932223 i kod Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo pod brojem Ž-981159.
- 11.Tužilac je svoj navedeni žig registrirao i u Bosni i Hercegovini kod Instituta za standarde, mjeriteljstvo i intelektualno vlasništvo Bosne i Hercegovine, pod brojem BAZ 983293, Rješenjem broj IP-0195/01-04 VL od 17. januara 2001. godine, sa pravom prvenstva od 15. septembra 1998. godine i rokom trajanja do 8. decembra 2008. godine.
- 12.Tužilac je kod Instituta za standarde, mjeriteljstvo i intelektualno vlasništvo Bosne i Hercegovine upisao rješenje o registraciji žiga koje je izdao bivši Savezni zavod za patente 1. marta 1992. godine, pod brojem BAZR 972561, Rješenjem broj Ip-0921/01-04 VL od 26. februara 2001. godine, sa pravom prvenstva od 7. augusta 1972. godine i rokom važenja do 10. oktobra 2005. godine.
- 13.Kantonalni sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je presudom broj P-2/01 od 26. februara 2002. godine odbio u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev tužioca, podnesen protiv apelanta kao tuženog, kojim je traženo da se utvrdi kako je apelant povrijedio prava tužioca iz osnova nelojalne konkurencije iz člana 43. tačka 8. Zakona o trgovini ("Službene novine Federacije BiH", broj 2/95) tako što je, protivno dobrim poslovnim običajima, neovlašteno koristio žig kao i vanjska obilježja tužioca kao svoje na proizvodu "Brandy" i takve proizvode stavljao u promet, čime je doveo u zabludu potrošače u Bosni i Hercegovini. Prema obrazloženju ove presude, tužbeni zahtjev je odbijen zbog toga što je apelant nosilac predmetnih žigova na osnovu još važećih rješenja nadležnog organa uprave, u skladu sa članom 17. Zakona o osnivanju Instituta za standarde, mjeriteljstvo i intelektualno vlasništvo Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 19/01).
- 14.Vrhovni sud je presudom broj Gž-32/02 od 29. maja 2003. godine, rješavajući žalbu tužioca protiv prvostepene presude, žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio, tako da je utvrdio kako je tuženi povrijedio pravo tužioca na žig iz osnova nelojalne konkurencije podražavanjem žiga tužioca na svom žigu, te je tuženom zabranjena svaka daljnja upotreba dosadašnjeg žiga FŽ 0043002 i stavljanje u promet proizvoda sa ovim žigom. Tuženi je obavezan na izvršenje ove presude u roku od 8 dana po pravosnažnosti. U obrazloženju ove presude sud se poziva na član 118. st. 2. i 3. Zakona o zaštiti pronalazaka, tehničkih unapređenja i znakova razlikovanja. Dalje se navodi da je tužilac ranije stekao pravo prvenstva, pa u takvoj situaciji nije odlučujuće koji je organ bio nadležan za registraciju žiga, budući da se na pravo prvenstva pazi po službenoj dužnosti. Sud zaključuje da su ispunjeni svi elementi nelojalne konkurencije iz člana 42. i člana 43. stav 1. tačka 3. Zakona o trgovini. Na kraju obrazloženja je navedeno da je pogrešan stav prvostepenog suda "da se sudska zaštita ne može pružiti u slučajevima kada je žig registriran, jer se i u takvim slučajevima primjenjuju odredbe čl. 117. do 129. Zakona o zaštiti pronalazaka, tehničkih unapređenja i znakova razlikovanja, a upravni postupak se vodi u slučajevima podnošenja prijava, poništenja rješenja i njihovog proglašavanja ništavim u skladu sa propisanim odredbama".
- 15.Vrhovni sud je presudom broj Rev. 337/03 od 19. novembra 2003. godine odbacio kao nedopuštenu reviziju apelanta izjavljenu protiv presude Vrhovnog suda broj Gž-32/02 od 29. maja 2003. godine.
IV - Relevantni propisi
Zakon o zaštiti pronalazaka, tehničkih unapređenja i znakova razlikovanja ("Službeni list SFRJ", br. 34/81, 3/90 i 20/90)
"Član 117.
Nosilac patenta, modela ili uzorka i žiga, odnosno ovlašteni korisnik oznake porijekla proizvoda ima pravo da tužbom zahtijeva prestanak daljeg vršenja radnje kojom se čini povreda njegovog prava, kao i naknadu štete.
Pored prava iz stava 1. ovog člana, tužbom se može zahtijevati i pravo objavljivanja presude o trošku tuženog.
O sporu povodom tužbenog zahtjeva iz st. 1. i 2. ovog člana odlučuje nadležni sud.
Član 118.
Povredom prava kojima se štite pronalasci i znaci razlikovanja smatra se svako neovlašteno korištenje u proizvodnji i privrednom prometu zaštićenog pronalaska, oblika tijela, slike ili neovlašteno raspolaganje patentom, modelom ili uzorkom, žigom ili oznakom porijekla proizvoda.
Povredom modela, uzorka, žiga i oznake porijekla proizvoda smatra se i njihovo podražavanje.
Podražavanje u smislu stava 2. ovog člana postoji ako prosječan kupac robe, odnosno prosječan korisnik usluge, bez obzira na vrstu robe, odnosno usluge, može uočiti razliku samo ako obrati naročitu pažnju, odnosno ako žig ili znak predstavlja prijevod ili transkripciju žiga."
Zakon o trgovini ("Službene novine Federacije BiH", broj 2/95)
"Član 42.
Nelojalna konkurencija je radnja trgovca koja je protivna dobrim poslovnim običajima i kojom se nanosi ili može nanijeti šteta drugom trgovcu, drugom pravnom licu ili potrošaču.
Član 43. u relevantnom dijelu glasi:
Pod nelojalnom konkurencijom iz člana 42. ovog zakona podrazumijeva se, naročito:
Š...Ć
- 3.prodaja robe s oznakom ili podacima koji stvaraju ili mogu stvoriti zabunu u pogledu porijekla, načina proizvodnje, količine, kvaliteta ili drugih svojstava robe;
Š...Ć
- 8.neovlaštena upotreba tuđeg imena, firme žiga, oznake ili drugog vanjskog obilježja, ako se time stvara ili može stvoriti zabuna na tržištu."
Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 42/98)
"Član 489.
Revizija u privrednim sporovima nije dopuštena ako vrijednost spora pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 25.000 KM.
V - Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 16.Apelant smatra da je Vrhovni sud potpuno proizvoljno primijenio i procesno i materijalno pravo, odlučujući o nepostojećem tužbenom zahtjevu tako da ga je usvojio, te upuštajući se u odlučivanje o stvari van svoje stvarne nadležnosti, s obzirom da je odlučivanje o izmjeni postojećeg prava na žig u stvarnoj nadležnosti upravnog organa, a također upuštajući se i u odnos nelojalne konkurencije, koji je, u skladu s odredbama Zakona o trgovini, u nadležnosti organa uprave, čime su mu povrijeđena prava na pravično suđenje u građanskim stvarima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
b) Odgovor na apelaciju
- 17.Tužilac ističe u odgovoru na apelaciju da apelacija nije osnovana, te da pravo na imovinu apelanta nije povrijeđeno, jer je apelant lišen imovine (prava na žig) pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
VI - Dopustivost
- 18.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 19.U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. Ustavni sud podsjeća da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelanti dođu do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Odluka kojom je efektivan pravni lijek odbačen zato što apelanti nisu ispoštovali formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje zakonskih uvjeta i sl.), ne može se smatrati konačnom. S druge strane, korištenje neefektivnog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana za podnošenje apelacije Ustavnom sudu (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 12/01 od 5. maja 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 20/02).
- 20.Iz prakse organa Evropske konvencije slijedi da zahtjevi za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka ne predstavljaju efektivne pravne lijekove sve dok nemaju uspjeha i ne rezultiraju ponovnim otvaranjem postupka (vidi Odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, G. v. the Federal Republic of Germany, aplikacija broj E 10431/83, od 16. decembra 1983. godine, Odluke i izvještaji (OI), broj 35). Samim tim, ovi zahtjevi ne zaustavljaju rok od 60 dana za podnošenje apelacije Ustavnom sudu, propisan članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Navedeni stav Ustavni sud je zauzeo u svojoj Odluci o dopustivosti broj AP 49/03 od 17. marta 2004. godine.
- 21.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da izjavljena apelantova revizija protiv presude Vrhovnog suda broj Gž-32/02 od 29. maja 2003. godine ne predstavlja efektivan pravni lijek, jer je Rješenjem Vrhovnog suda broj Rev. 337/03 od 19. novembra 2003. godine odbačena kao nedopuštena zato što je označena vrijednost spora 20.000 KM, a u privrednim sporovima revizija nije dopuštena ako vrijednost spora ne prelazi 25.000 KM.
- 22.Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju presuda Kantonalnog suda broj Gž-32/02 od 29. maja 2003. godine predstavlja posljednju odluku koja je meritorno razmatrala tužiočevu žalbu na prvostepenu presudu. Protiv navedene presude nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 1. jula 2003. godine, a apelacija je podnijeta 25. augusta 2003. godine, te proizlazi da je apelacija podnijeta u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 23.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je zaključio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII - Meritum
- 24.Apelant pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova ustavna prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
- 25.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"3. Katalog prava
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 26.Apelant navodi da je osporenom presudom Vrhovnog suda na njegovu štetu pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo.
- 27.U vezi sa navedenim, Ustavni sud se poziva na svoj stav (vidi Odluku broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 24/02), prema kojoj "nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je "na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu" i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili zakon redovni sudovi osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava".
- 28.Ustavni sud smatra da se navedeni stav može primijeniti i u konkretnom slučaju. Iz navoda u apelaciji, kao i priložene dokumentacije, ne može se zaključiti da su odlukom Vrhovnog suda povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava. Također, ne može se zaključiti da je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ili da je došlo do povrede procesnih prava, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine.
- 29.Vrhovni sud je u obrazloženju osporene presude naveo precizne razloge na osnovu kojih su primijenjeni zakonski propisi na kojima se zasniva donesena presuda.
- 30.Apelant nije predočio Ustavnom sudu bilo kakve dokaze da je u konkretnom slučaju primjena procesnog i materijalnog prava bila proizvoljna ili diskriminacijska. Stoga, Ustavni sud neće raspravljati o primjeni i načinu na koji su tumačenje materijalnog prava izvršili redovni sudovi.
- 31.Imajući u vidu izloženo, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
- 32.U svjetlu zaključka u pogledu kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII - Zaključak
- 33.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je većinom glasova odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U prilogu ove odluke dostavlja se izdvojeno mišljenje sudije Valerije Galić.
- 34.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
IZDVOJENO MIŠLJENJE
SUDIJE USTAVNOG SUDA BiH VALERIJE GALIĆ U PREDMETU AP 242/03
U skladu sa članom 41. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04) u Odluci Ustavnog suda BiH broj AP 242/03, donesenoj na plenarnoj sjednici održanoj 17. decembra 2004. godine, izdvajam svoje mišljenje, suprotno meritumu odluke iz sljedećih razloga.
- 1.Pobijanom presudom Vrhovnog suda Federacije BiH broj Gž-32/02 od 29. maja 2003. godine uvažena je žalba tužioca i preinačena prvostepena presuda, tako da je utvrđeno da je tuženi (apelant) povrijedio pravo tužioca na žig iz osnova nelojalne konkurencije, podražavanjem žiga tužioca na svom žigu, te je apelantu zabranjena svaka daljnja upotreba dosadašnjeg žiga i stavljanje u promet proizvoda s ovim žigom.
- 2.Apelant pobija navedenu presudu Vrhovnog suda, smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio zakon, što za posljedicu ima povredu apelantovih prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava BiH i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te pravo na mirno uživanje imovine iz člana II/3.k) Ustava BiH i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Smatram da su ovi apelantovi navodi osnovani iz sljedećih razloga.
Sudija Ustavnog suda BiH
Valerija Galić, s. r.
a) Pravo na pravično suđenje
- 3.U postupku pred redovnim sudovima je nesporno utvrđeno da je apelant nosilac žiga zaštićenog važećim rješenjima Federalnog zavoda za standardizaciju, mjeriteljstvo i patente. Prema ovim rješenjima apelant ima isključivo pravo upotrebljavati predmetne žigove u proizvodnji i privrednom prometu i to za vrijeme važenja, odnosno dok u zakonskoj proceduri ne budu zamijenjeni. Isto tako je utvrđeno i da je tužilac registrirao svoj žig i to kod Instituta za standarde, mjeriteljstvo i intelektualno vlasništvo Bosne i Hercegovine
- 4.Prema odredbama člana 17. Zakona o osnivanju instituta za standarde, mjeriteljstvo i intelektualno vlasništvo Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 29/00), "sva rješenja, odluke i ostali dokumenti u oblasti standardizacije, mjeriteljstva, akreditacije, certifikacije i zaštite intelektualnog vlasništva koje su donijele nadležne državne i entitetske institucije do dana stupanja ovog zakona na snagu, ostaju na snazi, dok u zakonskoj proceduri ne budu zamijenjeni". Također, u skladu sa članom 152. Zakona o industrijskom vlasništvu u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", broj 3/02), "sva prava industrijskog vlasništva koja su upisana u registre priznatih prava kod entitetskih institucija do dana određenog za primjenu ovog zakona, podliježu ponovnom ispitivanju od strane Instituta, koji će izvršiti ispitivanje u skladu sa međunarodnim pravilima i riješiti priznavanje ovih prava u smislu ovog zakona", dok prema članu 94. ovog zakona, "rješenje o priznanju žiga, odnosno međunarodno registriranje žiga s učinkom na Bosnu i Hercegovinu, Institut može oglasiti ništavimŠ...Ć.
- 5.Polazeći od navedenih zakonskih odredbi smatram da je nesporno da je apelantovo rješenje o pravu na žig izdao Federalni zavod za standardizaciju, mjeriteljstvo i patente Mostar broj 07-03-43/1-00 od 11. rujna 2000. godine još uvijek na snazi, te da apelant ovlašteno koristi vlastiti žig na svojim proizvodima.
- 6.Prvostepeni sud je odbio tužiočev tužbeni zahtjev, jer je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da je apelant ovlašteni nosilac prava korištenja predmetnih žigova na osnovu važećeg rješenja nadležne entitetske institucije, te da upotrebom zaštićenih žigova nije mogao izvršiti povredu tužiočevog prava na žig njegovim oponašanjem niti neovlašteno upotrebljava žig i vanjska obilježja tužiočevog žiga, čime bi počinio djelo nelojalne konkurencije. Također, prvostepeni sud je istaknuo da tužilac može u upravnom postupku pred mjerodavnim organom uprave tražiti proglašenje ništavim rješenja o priznanju prava na predmetni žig, ukoliko smatra da je predmetni apelantov žig isti ili sličan tužiočevom, odnosno da on ima pravo prvenstva.
- 7.Međutim, Vrhovni sud je na osnovu istog činjeničnog stanja izveo suprotan pravni zaključak, te preinačio prvostepenu presudu tako što je utvrdio da je apelant povrijedio pravo na žig tužioca iz osnova nelojalne konkurencije, tako što je neovlašteno podražavao žig tužioca koristeći ga na svojim proizvodima.
- 8.Mišljenja sam da je takvim odlučenjem Vrhovni sud izašao iz okvira preciziranog tužbenog zahtjeva, kojim je tužilac tražio da se utvrdi da je apelant povrijedio prava tužioca iz osnova nelojalne konkurencije tako da neovlašteno koristi žig i vanjska obilježja tužioca kao svoje na proizvodima "Brandy" i takve proizvode stavlja u promet.
- 9.Smatram da je pravilan stav prvostepenog suda prema kojem se ne može raditi o povredi tužiočevog prava na žig i neovlaštenoj upotrebi tužiočevog žiga, odnosno nelojalnoj konkurenciji iz člana 42. i člana 43. stav 1. tač. 3. i 8. Zakona o trgovini, sve dok je apelant nosilac prava korištenja predmetnih žigova.
- 10.Nesporno je da je, prema odredbama čl. 117. i 118. Zakona o zaštiti pronalazaka tehničkih unapređenja i znakova razlikovanja, propisana sudska zaštita od svakog neovlaštenog korištenja u privrednom prometu zaštićenog znaka, kao i sudska zaštita od svakog neovlaštenog raspolaganja i podražavanja zaštićenog znaka. Međutim, u konkretnom slučaju apelant nije neovlašteno koristio tuđi zaštićeni znak, niti njime raspolagao, jer je na osnovu važećih rješenja nadležnog organa uprave koristio vlastiti zaštićeni žig. Vrhovni sud je izvan granica tužbenog zahtjeva arbitrarno kvalificirao apelantovo korištenje vlastitog žiga kao podražavanje tuđeg žiga.
- 11.Dalje, prema odredbama člana 114. Zakona o zaštiti pronalazaka, tehničkih unapređenja i znakova razlikovanja, apelant bi izgubio zakonsku osnovu za korištenje vlastitog žiga tek kad bi se rješenje o priznavanju prava na žig proglasilo ništavim u upravnom postupku.
- 12.Također, smatram da je i stav Vrhovnog suda da tužilac ima pravo prvenstva irelevantan, jer u konkretnom slučaju nije riječ o istom žigu, već se radi o dva različita žiga stečena na osnovu važećih rješenja nadležnih organa koja su upisana u odgovarajuće registre.
- 13.Iz navedenih razloga, mišljenja sam da je Vrhovni sud pobijanu presudu donio na osnovu proizvoljne primjene procesnih i materijalnih propisa, čime je povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- b)Pravo na imovinu
- b)
- 14.Iako se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, nije naveo predstavlja li pobijana presuda "lišavanje imovine" u smislu stava 1. ovog člana, "nadziranje korištenja imovine" u smislu stava 2. ovog člana, ili miješanje s pravom na mirno uživanje imovine u smislu prve rečenice stava 1. ovog člana, u konkretnom slučaju, smatram da se radi o lišavanju imovine, jer se pobijanom presudom apelant lišava stečenog prava na korištenje žiga i stavljanje u promet proizvoda s ovim žigom, koje je stekao na osnovu rješenja nadležnog organa uprave.
- 15.U skladu sa stavom 1. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, država ima pravo lišiti nekoga imovine u "javnom interesu" i "pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava". Primjenjujući ovu odredbu na konkretan slučaj, to znači da je trebalo utvrditi je li lišavanje apelantovog prava na korištenje registriranog žiga a) zakonski predviđeno, b) u skladu sa javnim interesom. Osim toga, u skladu sa praksom Evropskog suda za ljudska prava, lišavanje imovine mora biti u skladu sa načelom proporcionalnosti, tj. mora postojati razuman odnos između sredstava koja su zakonom propisana i cilja koji se želi postići. Takva proporcionalnost ne može se podržati ako je na pojedinca stavljen "pretjeran" teret (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Lithigow i drugi protiv Velike Britanije od 8. jula 1986. godine, serija A broj 102, stav 120).
- 16.Mišljenja sam da lišavanje apelanta imovine u konkretnom slučaju nije predviđeno zakonom, na način i u postupku koji je Vrhovni sud primijenio u osporenoj presudi, jer za takvu odluku u pogledu apelantove imovine, u konkretnom slučaju, nije nadležan sud u sudskom postupku, već nadležni organ uprave, kako je to naprijed objašnjeno u ovom mišljenju.
U skladu sa navedenim, smatram da je pobijanom presudom apelant nezakonito lišen prava na imovinu čime je povrijeđen član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.