Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 380/04, rješavajući apelaciju E. I., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 26. aprila 2005. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

OBRAZLOŽENJE

I - Uvod

  • 1.
    E. I. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa S. M. B., advokatica iz Banje Luke, podnio je, 14. aprila 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-524/01 od 10. marta 2004. godine. Apelant je, 29. novembra 2004. godine, dostavio dopunu apelacije.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, učesnika u postupku, Ministarstva za urbanizam stambeno-komunalne djelatnosti, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Odjeljenja za komunalne i stambene poslove Gradske uprave grada Banja Luka (u daljnjem tekstu: Gradska uprava), zatraženo je, 14. januara 2005. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud je dostavio odgovor 18. marta 2005. godine, Ministarstvo 2. februara 2005. godine, a Gradska uprava 3. februara 2005. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su, 4. aprila 2005. godine, dostavljeni apelantu.

Odbija se kao neosnovana apelacija E. I., podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-524/01 od 10. marta 2004. godine.

III - Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 6.
    Apelant je živio kao član porodičnog domaćinstva svog oca, koji je bio nosilac stanarskog prava na stan u Banjoj Luci u ulici Kraljevića Marka broj 21/VII (u daljnjem tekstu: sporni stan) sve do odlaska iz Banje Luke, krajem 1992. godine, u Sjedinjene Američke Države (u daljnjem tekstu: SAD), zbog ratnih okolnosti. U vrijeme očeve smrti, 28. juna 2000. godine, apelant se nalazio u SAD.
  • 7.
    Gradska uprava je Rješenjem broj 05-372-825/2000 od 21. februara 2001. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 01-372-228/2001 od 8. aprila 2001. godine, odbila kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju spornog stana, nakon smrti njegovog oca. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da je utvrđeno da je nosilac stanarskog prava, apelantov otac, umro 28. juna 2000. godine, da je apelant sa porodicom otišao u inozemstvo 1992. godine, te tako prestao živjeti i stanovati u zajedničkom domaćinstvu sa ocem. Dalje se navodi da se apelant u momentu smrti nosioca stanarskog prava nalazio u SAD i da nije bio član njegovog porodičnog domaćinstva.
  • 8.
    Vrhovni sud je Presudom broj U 524/01 od 10. marta 2004. godine odbio kao neosnovanu apelantovu tužbu, izjavljenu protiv Rješenja Ministarstva broj 01-372-228/2001 od 8. aprila 2001. godine. U obrazloženju ove presude je navedeno da je tužena strana pravilno postupila kada je odbila apelantovu žalbu, izjavljenu protiv prvostepenog rješenja, te da je za svoju odluku dala jasne i potpune razloge i pri tome se pravilno pozvala na odgovarajuće zakonske propise, na osnovu kojih je odluka donesena. Dalje se navodi da je u konkretnom slučaju primijenjen Zakon o stambenim odnosima po kojem apelantu ne pripada pravo da poslije očeve smrti nastavi trajno i nesmetano koristiti sporni stan, jer nije bio član porodičnog domaćinstva u vrijeme smrti oca - nosioca stanarskog prava, te su neosnovani apelantovi navodi da su na njegovu štetu nepravilno primijenjene odredbe materijalnog prava. Zakonom o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine propisano je da se sva lica koja napuste svoj stan u periodu između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine smatraju izbjeglicom ili raseljenim licem u skladu sa aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini sa pravom povratka u taj stan, bez obzira na okolnosti pod kojima su ga napustili, te da mogu tražiti vraćanje stana u posjed, kao i članovi njihovog porodičnog domaćinstva. Kako se apelant mogao vratiti u sporni stan, jer je u njemu živio otac - nosilac stanarskog prava, u konkretnom slučaju ne postoje osnove za primjenu odredaba Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, već Zakona o stambenim odnosima. Činjenica da apelant ima status izbjeglice u SAD i da je materijalno pomagao svoga oca ne može sama po sebi biti dokaz da je on trajno živio i stanovao sa nosiocem stanarskog prava.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

IV - Relevantni propisi

  • 9.
    Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH", br. 14/84, 12/87 i 36/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99)

"Član 6.

Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi tog domaćinstva a ostala su u istom stanu.

Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad), bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća ili sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njim trajno stanuju i žive, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava".

Član 21.

Korisnici stana (član 6. stav 1) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava, imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan, pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom.

Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, osim ako je prestao da koristi stan na osnovu otkaza ugovora o korištenju stana odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada je stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13. ovog zakona."

V - Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 10.
    Apelant navodi da je Vrhovni sud u predmetnom slučaju povrijedio njegovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u tome što je pobijanom odlukom odbijen njegov zahtjev za prijenos stanarskog prava sa umrlog oca, sa kojim je 1. aprila 1992. godine živio u zajedničkom domaćinstvu u spornom stanu, koji je jedini njegov dom i imovina i koji je napustio krajem 1992. godine, zbog ratnih okolnosti. Smatra da mu je na ovaj način onemogućen povratak u njegov dom, iz SAD, gdje se nalazio u trenutku očeve smrti, kao izbjeglica i gdje se i danas nalazi.

b) Odgovor na apelaciju

  • 11.
    Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju navodi da osporenom presudom nisu povrijeđena apelantova prava jer apelant u trenutku smrti oca, koji je bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu, nije živio u ekonomskoj zajednici sa ocem i nije imao svojstvo člana porodičnog domaćinstva. Dalje Vrhovni sud ističe da je apelant imao mogućnost nesmetanog povratka u sporni stan iz izbjeglištva sve do očeve smrti, pa kako on to nije učinio, sporni stan je prestao biti njegov dom i to isključivo njegovom voljom, te je neosnovan apelantov navod da mu je povrijeđeno pravo na dom. Dalje, Vrhovni sud napominje da je stanarsko pravo, koje apelant očekuje da će steći, buduće i neizvjesno pravo te nije predmet zaštite u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
  • 12.
    Ministarstvo u odgovoru na apelaciju navodi da je u upravnom postupku utvrđeno da apelant nije bio član očevog porodičnog domaćinstva u trenutku njegove smrti i da mu ne pripada pravo korištenja predmetnog stana i prijenos stanarskog prava sa umrlog oca na njega.
  • 13.
    Gradska uprava u odgovoru na apelaciju navodi da je u toku postupka utvrđeno da apelant nije u spornom stanu ostvario zajednicu života sa ocem, nosiocem stanarskog prava, pa je iz tog razloga i odbijen njegov zahtjev za prijenos stanarskog prava, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

VI - Dopustivost

  • 14.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 15.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 16.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj U-524/01 od 10. marta 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, apelacija je podnesena 14. aprila 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 17.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII - Meritum

  • 18.
    Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske

Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • f)
    Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku".

Član 8. Evropske konvencije glasi:

"1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

  • 2.
    Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih."
  • 19.
    Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A br. 297-C).
  • 20.
    Da bi se utvrdilo radi li se u konkretnom slučaju o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi je li sporni stan predstavljao apelantov "dom" u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i odnose li se mjere na koje se apelant poziva na "miješanje" javnih vlasti u poštivanje toga "doma". Drugo, da bi "miješanje" bilo opravdano, mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon također mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, br. 30, stav 49).
  • 21.
    U slučaju da se ispostavi da je to "miješanje" u skladu sa zakonom i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije ako se smatra da nije "neophodno" postići jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da "miješanje" odgovara "pritiscima društvenih potreba" i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi Evropski sud za ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, br. 251).
  • 22.
    Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46 f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 24/99).
  • 23.
    Na osnovu dokaza izvedenih u upravnom postupku, koje je razmatrao Vrhovni sud u osporenoj presudi, utvrđeno je da apelant nije imao svojstvo člana porodičnog domaćinstva svoga oca u trenutku njegove smrti. Postojanje trajnosti življenja i stanovanja djece sa nosiocem stanarskog prava u zajedničkom domaćinstvu u vrijeme smrti roditelja uvjet je za stjecanje svojstva člana porodičnog domaćinstva (vidi odluke Ustavnog suda broj U 1/02 od 26. septembra 2003. godine objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 8/04, broj U 12/01 od 25. februara 2002. godine objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 20/02 i broj U 140/03 od 21. januara 2004. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 6/04). Za razliku od navedenog stava, apelant tvrdi da je 1. aprila 1992. godine bio član porodičnog domaćinstva svoga oca, da je stan morao napustiti zbog ratnih okolnosti i da se u trenutku očeve smrti nalazio u SAD u svojstvu izbjeglice, te smatra da se njegovo svojstvo člana porodičnog domaćinstva trebalo utvrđivati sa stanjem od 1. aprila 1992. godine, a ne u času očeve smrti i da je stekao zakonsko pravo za prijenos stanarskog prava.
  • 24.
    Međutim, čak i kada bi se kao relevantan prihvatio takav apelantov stav, Ustavni sud smatra da apelant, u postupku pred ovim sudom, nije dostavio dokaze koji na nesumnjiv način dokazuju da je nakon okončanja ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini, pa do smrti svoga oca, bio spriječen, razlozima objektivne prirode ili onima na koje nije mogao utjecati, da se vrati u sporni stan i nastavi ga koristiti sa svojim ocem. Ustavni sud, također, smatra da apelant tokom cijelog svog boravka u SAD nije ostvario dovoljno jaku vezu sa stanom svoga oca, kako bi se taj stan mogao smatrati njegovim domom u smislu člana 8. Evropske konvencije. I pored toga što apelant navodi da je finansijski pomagao oca, ne prekidajući na taj način ekonomsku zajednicu života, Ustavni sud smatra da se, u konkretnom slučaju, ovaj stan ne može smatrati apelantovim domom u smislu značenja člana 8. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 8. Evropske konvencije, pa slijedi da nema kršenja prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • k)
    Pravo na imovinu."

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 25.
    Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u 2. stavu ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lnnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).
  • 26.
    Pojam "imovina" podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 33/01). Pravo na imovinu na koje se poziva apelant bi se moglo primijeniti na njegov slučaj ako bi se sporni stan mogao smatrati imovinom u skladu sa kriterijima Evropske konvencije.
  • 27.
    U skladu sa svojom sudskom praksom, Ustavni sud podsjeća da stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 24/99). Stanarsko pravo obuhvata pravo članova porodičnog domaćinstva na stjecanje stanarskog prava nakon smrti nosioca stanarskog prava, te pravo na kupovinu stana u skladu sa relevantnim propisima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 6/98 od 24. septembra 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 20/99).
  • 28.
    Međutim, u konkretnom slučaju, apelant nema konstituirano stanarsko pravo na spornom stanu, niti je u vrijeme smrti svog oca, nositelja stanarskog prava, imao pravno priznatu poziciju člana njegovog porodičnog domaćinstva, koja bi eventualno mogla predstavljati dio prava na korištenje stana.
  • 29.
    Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanje imovine u budućnosti, npr. kroz nasljedstvo (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 12/01 od 25. februara 2002. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 20/02). Slijedi da odbijanje apelantovog zahtjeva u upravnom postupku i u postupku po tužbi pred Vrhovnim sudom da se donese rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana nakon smrti njegovog oca ne predstavlja lišavanje apelanta postojeće imovine.
  • 30.
    Ustavni sud zaključuje da nije bilo kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII - Zaključak

  • 31.
    Nije povrijeđeno pravo na dom u slučaju kada član porodičnog domaćinstva nije ostvario dovoljno jaku vezu sa svojim prijeratnim prebivalištem da bi se ono moglo smatrati njegovim domom u smislu člana 8. Evropske konvencije. Očekivanje člana domaćinstva da će postati nosilac stanarskog prava se ne može tretirati kao imovina, te stoga nije zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 32.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 33.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

AP 380/04

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.