Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 29. septembra 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 5A/05
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broju AP 551/03, rješavajući apelaciju S. A., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Valerija Galić, sudija

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija S. A., podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj Gž-1121/02 od 22. septembra 2003. godine i presude Osnovnog suda u Srebrenici broj Rs-12/00 od 6. juna 2002. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    S. A. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Hadžića, podnijela je 1. decembra 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-1121/02 od 22. septembra 2003. godine i presude Osnovnog suda u Srebrenici broj Rs-12/00 od 6. juna 2002. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Okružnog suda i Tehničkog remontnog zavoda Bratunac zatraženo je, 21. januara 2004. godine, da dostave odgovor na apelaciju. Okružni sud dostavio je odgovor na apelaciju 4. marta 2004. godine, a Tehnički remontni zavod Bratunac 25. marta 2004. godine.
  • 3.
    Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda i Tehničkog remontnog zavoda Bratunac su, 6. septembra 2004. godine, dostavljen apelantici.

III - Činjenično stanje

  • 4.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 5.
    Apelantica je u periodu od 26. februara 1975. godine do 7. maja 1992. godine bila zaposlena u Tehničkom remontnom zavodu u Hadžićima na radnom mjestu čistačice. Nakon izbijanja ratnih sukoba na tom prostoru, apelanticu je rukovodstvo poslodavca uputilo na čekanje posla na neodređeno vrijeme i nikad o tome nije dobila Rješenje u pismenom obliku. Poslije uspostavljanja mira u Bosni i Hercegovini došlo je dislokacije sjedišta poslodavca u Bratunac.
  • 6.
    Nakon rata apelantica se u više navrata usmeno obraćala poslodavcu sa zahtjevom da se vrati na posao, ali nikad nije dobila obavijest kad može početi sa radom. U toku 1998. godine apelantica se pismeno obratila poslodavcu sa zahtjevom da joj izda potvrdu o njezinom radnom stažu radi otkupa stana. Iz navedene potvrde saznala je da joj je radni odnos prestao 7. maja 1992. godine.
  • 7.
    Nakon toga apelantica je, 30. septembra 1998. godine, podnijela podnesak poslodavcu kojim je tražila da joj se poveže radni staž, ali na taj podnesak nikad nije dobila odgovor. Naposljetku apelantica je, 4. marta 1999. godine, podnijela tužbu Osnovnom sudu u Srebrenici sa tužbenim zahtjevom da taj sud presudom obaveže poslodavca da je rasporedi na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi i da joj poslodavac isplati naknadu za neisplaćenu zaradu za period od 30. augusta 1995. godine do 1. jula 2001. godine, te uplati doprinose za penzijsko-invalidsko osiguranje i naknadu troškova postupka.
  • 8.
    Osnovni sud u Srebrenici donio je Rješenje broj Rs-12/00 od 6. juna 2002. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj Gž-1121/02 od 22. septembra 2003. godine, kojim je odbacio apelantičin tužbeni zahtjev kao neblagovremen. U obrazloženju navedenog rješenja taj sud navodi, između ostalog, da se apelantičin podnesak od 30. septembra 1998. godine, kojim je tražila povezivanje radnog staža, ima smatrati kao prigovor na obavijest (u obliku potvrde) o prekidu radnog odnosa sa 7. majem 1992. godine. S obzirom da poslodavac nije odgovorio na taj apelantičin prigovor, a da je tužba podnesena 4. marta 1999. godine, predmetnim Rješenjem je tužba odbačena kao neblagovremena.

IV - Relevantni propisi

  • 9.
    Zakon o radnim odnosima ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 25/93, 14/94, 15/96, 21/96, 3/97)

Član 56. st. 1. i 2., u relevantnom dijelu, glasi:

"(1) Radnik koji nije zadovoljan Rješenjem nadležnog organa u preduzeću može, u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja, da podnese prigovor upravnom odboru preduzeća ili njemu po funkciji drugom odgovarajućem organu određenom kolektivnim ugovorom.

(2) Organ Š...Ć dužan je da odluči o prigovoru u roku od 15 dana od dana ulaganja prigovora. Š...Ć."

Član 57. stav 1., u relevantnom dijelu, glasi:

"Radnik ima pravo da u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja drugostepenog organa iz člana 56. stav 1. ovog zakona, odnosno od isteka roka za odlučivanje po prigovoru ako o prigovoru nije odlučeno, podnese tužbu nadležnom sudu, radi zaštite svojih prava Š...Ć."

V - Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 10.
    U apelaciji podnesenoj Ustavnom sudu apelantica navodi da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelantica nije eksplicitno navela u čemu se, prema njezinom mišljenu, očituju povrede navedenog prava. Ipak, Ustavni sud primjećuje, s obzirom na navode iz apelacije, da apelantica smatra da u ovom postupku nisu u potpunosti i tačno utvrđene sporne činjenice, te da su u predmetnom slučaju osporena rješenja "više političke prirode".

b) Odgovor na apelaciju

  • 11.
    U odgovoru na apelaciju Okružni sud navodi da je apelacija neosnovana, smatrajući, u suštini, da su u konkretnom slučaju na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjene odredbe materijalnog propisa.
  • 12.
    Tehnički remontni zavod Bratunac u odgovoru na apelaciju, između ostalog, navodi da se apelantica, i pored javnog poziva upućenog svim radnicima, nije odazvala na posao i da je bila nezainteresirana za radno mjesto.

VI - Dopustivost

  • 13.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 14.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 15.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj Gž-1121/02 od 22. septembra 2003. godine, protiv kojeg nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporeno Rješenje apelantica je primila 8. oktobra 2003. godine, a apelacija je podnesena 1. decembra 2003. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 16.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII - Meritum

  • 17.
    Apelantica pobija navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njezina prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
  • 18.
    Ove ustavne odredbe odgovaraju članu 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
  • 19.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom".
    • 20.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 21.
    Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je njegova nadležnost, u apelacionim postupcima, ograničena "na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu" i da Ustavni sud nije nadležan preispitivati činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili zakon redovni sudovi, osim u slučajevima u kojima odluke nižih sudova krše ustavna prava. To je slučaj ukoliko je neki redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni lijek i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 39/01, "Službeni glasnik BiH", broj 25/02.)
  • 22.
    S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelantica žali da je u konkretnom slučaju povrijeđeno njezino pravo na pravično suđenje jer su redovni sudovi u ovom predmetu pogrešno i nepotpuno utvrdili relevantne činjenice, te da osporena rješenja sadrže političke konotacije. U pogledu ovih navoda, Ustavni sud smatra da stanje spisa ovog predmeta ne daje osnova za sumnju da je navodno pogrešan činjenični supstrat rezultirao povredom navedenog apelantičinog ustavnog prava. Ustavni sud zapaža da apelantica u svojoj apelaciji ne negira niti jednu konkretnu činjenicu koju su utvrdili redovni sudovi, pa njezine navode smatra nedovoljnim da bi se utvrdila povreda u ovom smislu. Stoga, Ustavni sud apelantičine navode o povredi prava na pravično suđenje ocjenjuje kao neargumentirane i paušalne.
  • 23.
    Pored ovoga, Ustavni sud primjećuje da je osporenim rješenjima, u suštini, odbačen apelantičin tužbeni zahtjev, jer tužbu nije podnijela u zakonom propisanom roku. Ovakve odluke, općenito, otvaraju pitanje postojanja povrede prava na pristup sudu, jer apelantičin zahtjev nije riješen u meritumu. Međutim, Ustavni sud smatra da je apelantici u predmetnom slučaju bila dostupna mogućnost da iznese i brani svoje zahtjeve pred nadležnim sudovima, i to na dvije sudske instance pune jurisdikcije, pod uvjetom da je sudsku zaštitu tražila u propisanom roku. Kod propisivanja tzv. prekluzivnih rokova, kao u konkretnom slučaju, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene, gdje kao konsekvenca propuštanja radnje u cilju zaštite prava u propisanom roku, postoji opravdano ograničenje pristupa sudu. Ovo je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti, i kao neophodno da bi pravni sistem pravilno funkcionirao.
  • 24.
    S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju redovni sudovi primjenom pozitivnih zakonskih propisa nisu povrijedili apelantičino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII - Zaključak

  • 25.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 26.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.