Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 17. decembra 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 36/05.
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sastavu, u predmetu broj U 1/02, rješavajući apelaciju V. Z., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2., člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, sudija

David Feldman, prof., sudija

Valerija Galić, sudija

Usvaja se apelacija V. Z.

Utvrđuje se povreda člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-383/99 od 16. maja 2000. godine.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama, u skladu sa članom 75. stav 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    V. Z. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupaju G. B. i Z. B., advokati iz Banje Luke, podnio je 25. augusta 2000. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-383/99 od 16. maja 2000. godine. Apelant je dopunio apelaciju 25. septembra 2000. godine, kada je zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi u cijelosti obustavio izvršenje osporenih upravnih rješenja zato što mu prijeti iseljenje iz spornog stana i što nema drugog smještaja, te bi mogle nastupiti po njega neotklonjive štetne posljedice.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Apelant je, 1. septembra 2004. godine, podnio Ustavnom sudu zahtjev za preispitivanje Odluke Ustavnog suda broj U 1/02 od 28. novembra 2003. godine ("Službeni glasnik BiH", broj 8/04) koji je Ustavni sud, na svojoj plenarnoj sjednici od 29. oktobra 2004. godine, usvojio.
  • 3.
    U skladu sa članom 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, zatraženo je od Vrhovnog suda, Javnog fonda penzijsko-invalidskog osiguranja Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Javni fond), Ministarstva za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske i Sekretarijata za stambene poslove Grada Banja Luka da dostave odgovore na apelaciju.
  • 4.
    Odgovor na apelaciju je dostavio samo Vrhovni sud i ovaj odgovor je, u skladu sa članom 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, dostavljen apelantu.
  • 5.
    Ustavni sud je Rješenjem broj U 1/02 od 29. oktobra 2004. godine usvojio apelantov zahtjev za preispitivanje Odluke Ustavnog suda broj U 1/02 od 26. septembra 2003. godine.

III - Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 7.
    Apelantova baka je bila nositeljica stanarskog prava na jednosobnom stanu površine 34 m", u Ulici Ejuba Kobašlića broj 20 u Banjoj Luci.
  • 8.
    Apelant je, 28. aprila 1990. godine, sa svojom bakom zaključio ugovor o doživotnom izdržavanju, koji je ovjeren u Osnovnom sudu u Banjoj Luci pod brojem OV-I-1597/90 13. juna 1990. godine. Prema ovom ugovoru "obaveze iz ovog ugovora izvršavaju se dugi niz godina, s obzirom da se primateljica izdržavanja brinula o davaocu izdržavanja od njegovog rođenja i živjeli su u zajedničkom domaćinstvu". Apelantova baka je umrla 15. jula 1998. godine.
  • 9.
    Apelant je, 3. augusta 1998. godine, Javnom fondu - Stručnoj službi, Filijala Banja Luka, kao davaocu stana na korištenje, podnio zahtjev za prijenos stanarskog prava sa umrle bake na njega.
  • 10.
    Komisija za rješavanje stambenih potreba korisnika penzije Općine Banja Luka je, svojom Odlukom broj 01-226/98 od 7. augusta 1998. godine, koja je potvrđena Odlukom drugostepene komisije broj 01-336/99 od 25. februara 1999. godine, odbila apelantov zahtjev za prijenos stanarskog prava, sa obrazloženjem da ne ispunjava zakonske uvjete.
  • 11.
    Sekretarijat za stambene poslove Grada Banja Luka je, Rješenjem broj 02-372-736/98 od 2. marta 1999. godine, na zahtjev davaoca stana na korištenje utvrdio da apelantu, nakon smrti njegove bake, ne pripada pravo da nastavi korištenje spornog stana, te naložio da stan isprazni od lica i stvari i preda davaocu stana na korištenje. U obrazloženju ovog rješenja je, između ostalog, navedeno kako je utvrđeno da je apelant prijavio prebivalište u ovom stanu 4. augusta 1998. godine, dakle, nakon smrti svoje bake. Zatim, da su ispunjeni uvjeti iz člana 1. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, na osnovu kojeg je usvojen zahtjev davaoca stana na korištenje, jer apelant nema pravo da nastavi sa korištenjem spornog stana prema članu 21. stav 2. navedenog zakona.
  • 12.
    Ministarstvo za urbanizam i stambeno-komunalne djelatnosti, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske je, Rješenjem broj 01-372-120/99 od 19. maja 1999. godine, odbilo apelantovu žalbu protiv prvostepenog rješenja i potvrdilo to rješenje. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da apelantu ne pripada pravo da nastavi sa korištenjem spornog stana, jer ne spada u krug lica koja se smatraju članovima porodičnog domaćinstva u smislu člana 2. Zakona o stambenim odnosima, pošto u taj krug ne spadaju unuci, a ovaj zakon je bio na snazi u vrijeme smrti apelantove bake.
  • 13.
    Protiv ovog rješenja apelant je podnio tužbu Vrhovnom sudu. U tužbi je naveo da on ima pravo da poslije smrti svoje bake, nositeljice stanarskog prava na spornom stanu, nastavi koristiti taj stan kao preostali član njenog domaćinstva u smislu odredbi člana 6. i člana 21. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, te da je bio član porodičnog domaćinstva svoje bake po tri osnova (prvo, da je on njen unuk i da je s njom trajno živio i stanovao; drugo, da je zajedno s njom, kao nositeljicom stanarskog prava, stanovao u spornom stanu više od deset godina u ekonomskoj zajednici i to od njegovog rođenja sve do smrti nositeljice stanarskog prava, i treće, da je sa njom zaključio pravovaljani ugovor o doživotnom izdržavanju, koji je ovjeren u Osnovnom sudu u Banjoj Luci 13. juna 1990. godine i koji je u cjelini realiziran. Naposljetku, apelant tvrdi da na njegov stečeni status korisnika stana nema utjecaja Zakon o stambenim odnosima iz 1993. godine, koji je unuke isključio iz kruga lica koji se smatraju članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, tim više što je ta zakonska odredba brisana odgovarajućim zakonom koji je donio Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu, koji je stupio na snagu 28. oktobra 1999. godine i objavljen u "Službenom glasniku Republike Srpske", broj 31/99.
  • 14.
    Vrhovni sud je presudom broj U-383/99 od 16. maja 2000. godine odbio kao neosnovanu apelantovu tužbu izjavljenu protiv navedenog drugostepenog rješenja. U obrazloženju ove presude je navedeno kako je nesporna činjenica da je apelant sa svojom bakom imao zaključen ugovor o doživotnom izdržavanju, zaključen i ovjeren kod nadležnog suda 1990. godine. Zatim, da su u međuvremenu zakonskim izmjenama i dopunama unuci eliminirani kao članovi porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, a time i mogućnost stjecanja stanarskog prava po osnovu trajnog življenja i stanovanja sa nosiocem stanarskog prava u ekonomskoj zajednici u istom stanu deset ili više godina ili više od pet godina pod uvjetom useljenja u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava. Pored toga, sud navodi kako u momentu smrti apelantove bake petogodišnji rok izvršavanja ugovora o doživotnom izdržavanju još nije istekao.

IV - Relevantni propisi

  • 15.
    Prema Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH", br. 13/74, 23/76, 34/83, 12/87 i 36/89) korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi tog domaćinstva, a ostala su u istom stanu (član 6. stav 1); članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava smatraju se, između ostalih, i unuci nosioca stanarskog prava (član 6. stav 2); korisnici stana, zajedno sa nosiocem stanarskog prava, imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan, pod uvjetima propisanim zakonom, a članovi porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava imaju to pravo i nakon smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga prestane koristiti taj stan (član 21. st. 1. i 2); kad nosilac stanarskog prava umre ili iz drugih razloga trajno prestane koristiti stan, a članovi njegovog porodičnog domaćinstva nastave s korištenjem stana, ukoliko u stanu nije ostao bračni drug kao nosilac stanarskog prava, članovi porodičnog domaćinstva će sporazumno između sebe odrediti jedno lice za nosioca stanarskog prava i o tome obavijestiti davaoca stana (član 22. stav 1); ako članovi porodičnog domaćinstva u određenom roku ne postignu sporazum, a ni nadležni sud u vanparničnom postupku na zahtjev članova porodičnog domaćinstva ili davaoca stana ne odredi nosioca stanarskog prava, a davalac stana smatra da nijedno od lica koja su ostala u stanu poslije smrti nosioca stanarskog prava, ili je nosilac iz određenih razloga trajno prestao koristiti stan, može tražiti od stambenog organa iseljenje lica koja su ostala u stanu, a prilikom prinudnog iseljenja u ovakvom slučaju ne obezbjeđuje se nužni smještaj (član 20. st. 2, 3. i 4).
  • 16.
    Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 19/93 i 22/93) - članom 2. kojim je izmijenjen član 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, iz kruga lica koja se smatraju članovima porodičnog domaćinstva izostavljeni su unuci nosioca stanarskog prava.
  • 17.
    Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima, koji je proglasio Visoki predstavnik, u članu 1. brisani su čl. 2., 3., 6., 7. i 8. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 19/93 i 22/93).

V - Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 18.
    Apelant pobija presudu Vrhovnog suda broj U-383/99 od 16. maja 2000. godine, navodeći da je tom presudom pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelant smatra odlučnom činjenicom da je na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju, od 28. aprila 1990. godine, izdržavao nositeljicu stanarskog prava duže od pet godina poslije potpisivanja ugovora (sve do 1998. godine) i stanovao s njom u istom stanu duže od pet godina, što zadovoljava zakonske propise važeće u vrijeme zaključenja ugovora. Naknadne izmjene zakonskih propisa nemaju, prema apelantovom mišljenju, retroaktivno dejstvo i nisu od značaja za konkretnu stvar, jer ne mijenjaju već zaključene pravne poslove. Pored toga, članom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima, koji je proglasio Visoki predstavnik, brisane su izmjene člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima koje su izvršene 1993. godine i njima je ponovo omogućeno unucima da uživaju pogodnosti statusa člana porodičnog domaćinstva. Iako zakon koji je proglasio Visoki predstavnik ne sadrži odredbe o njegovoj retroaktivnoj primjeni, apelant smatra da se taj zakon mora primijeniti retroaktivno od 30. aprila 1991. godine. Razloge za to nalazi u činjenici što je odluka Visokog predstavnika donesena u okviru paketa više imovinskih zakona koji reguliraju stambenu oblast, tako da se svaki propis mora tumačiti u skladu sa svim propisima i to u okviru te grupe zakonskih propisa.
  • 19.
    Apelant također ističe da je Zakonom o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 38/98 i 12/99) izričito određeno da se taj zakon primjenjuje na sve odnose nastale u periodu poslije 30. aprila 1991. godine, a prema članu 1. tog zakona prestaju važiti svi propisi koji reguliraju pitanje stanova, a koji su doneseni u periodu poslije 30. aprila 1991. godine. Izmjene i dopune Zakona o stambenim odnosima, smatra apelant, prestale su važiti, a pored toga ih je naknadno brisao Visoki predstavnik. Kod takvog stanja stvari, navodi apelant, Vrhovni sud nije mogao zauzeti stav kakav je zauzeo u svojoj osporavanoj presudi.
  • 20.
    Ističući da je po više osnova stekao svojstvo člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava na spornom stanu, u smislu člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, apelant smatra da mu pripada pravo da poslije smrti svoje bake trajno koristi sporni stan kao nosilac stanarskog prava.
  • 21.
    Apelant, također, smatra da osporena presuda Vrhovnog suda, kao i osporeni upravni akti, povređuju njegovo pravo na mirno uživanje imovine i pravo na poštivanje njegovog doma koja su zagarantirana svakom licu prema članu II/3.k) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i članom 8. Evropske konvencije.
  • 22.
    Naknadnim podneskom, septembra 2000. godine, apelant je zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi u cijelosti obustavio izvršenje osporenih upravnih rješenja zato što mu prijeti iseljenje iz spornog stana i što nema drugog smještaja, te bi mogle nastupiti po njega neotklonjive štetne posljedice.

b) Odgovor na apelaciju

  • 23.
    Vrhovni sud je, u svom odgovoru na apelaciju, ostao u cijelosti kod razloga navedenih u osporenoj presudi, navodeći kako smatra da tom presudom nisu povrijeđena apelantova prava navedena u apelaciji.

VI - Dopustivost

  • 24.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 25.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 26.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj U-383/99 od 16. maja 2000. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 20. jula 2000. godine, a apelaciju je podnio 25. augusta 2000. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 27.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII - Meritum

  • 28.
    Apelant se žali da je Vrhovni sud, osporenom presudom, povrijedio njegova prava i to pravo na mirno uživanje doma i pravo na mirno uživanje imovine iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na dom

  • 29.
    Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • f)
    Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku".
    • 30.
      Član 8. Evropske konvencije glasi:

"1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

  • 2.
    Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih."
  • 31.
    Bitna svrha člana 8. Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti sa njihovim pravima garantiranim ovim članom (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Kroon protiv Holandije od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-c, stav 31).
  • 32.
    Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava termin "dom" obuhvata kako iznajmljen tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Gillow protiv Velike Britanije od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46.f). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu postojećeg stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 24/99).
  • 33.
    Što se tiče utvrđivanja činjenica u cilju zaključivanja radi li se ovdje o povredi prema članu 8. Evropske konvencije, mora se prvo utvrditi jesu li prostorije o kojima je riječ predstavljale apelantov "dom" u skladu sa značenjem stava 1. člana 8. Evropske konvencije i odnose li se mjere, na koje se apelant poziva, na "miješanje" u smislu poštivanja tog "doma".
  • 34.
    Da bi miješanje bilo opravdano, mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem iz Evropske konvencije, sastoji od više elemenata: a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; b) zakon o kojemu je riječ mora biti primjereno dostupan, tako da jedan pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet, i c) zakon također mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnošću da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Sanday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49).
  • 35.
    Čak ako se i ispostavi da je to miješanje u skladu sa zakonom, i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije ako se smatra da nije "neophodno" postići jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. "Neophodno" u ovom kontekstu znači da miješanje odgovora "pritiscima društvenih potreba" i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Niemietz protiv Njemačke od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251).
  • 36.
    U pogledu utvrđivanja činjenice predstavlja li sporni stan apelantov "dom" u smislu značenja člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud konstatira nespornim da je apelant sa svojom bakom, koja je bila nositeljica stanarskog prava, zaključio ugovor o doživotnom izdržavanju. Ovaj ugovor je bio na snazi više od osam godina prije smrti apelantove bake. Prema ovom ugovoru apelant je živio u zajedničkom domaćinstvu sa svojom bakom, a ugovor nije osporen ni presudom koja se pobija apelacijom, niti u upravnom postupku koji je prethodio. Naprotiv, iz činjenica ovog predmeta i navedenog ugovora nesporno proizlazi volja nositeljice stanarskog prava i namjera da s apelantom nastavi živjeti u zajedničkom domaćinstvu, odnosno da je miješanje u ovo apelantovo pravo bilo "neophodno u demokratskom društvu" u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije. Istina, davalac stana na korištenje osporava činjenicu da je apelant stalno živio u spornom stanu u zajedničkom domaćinstvu sa svojom bakom. U pogledu utvrđivanja ove činjenice organi uprave se pozivaju na prijavu o prebivalištu, prema kojoj je apelant prijavio svoje prebivalište u spornom stanu tek nakon bakine smrti, dok sud u osporenoj presudi ne utvrđuje i ne obrazlaže ovu činjenicu i odluku zasniva samo na tumačenju da je u vrijeme smrti apelantove bake na snazi bio zakon prema kojem unuci ne ulaze u zajedničko domaćinstvo. Ustavni sud smatra da se samo na osnovu prijave o prebivalištu ne može donijeti zaključak je li i u kojem periodu apelant koristio sporni stan kao svoj dom. S obzirom da ni osporenom sudskom odlukom nije utvrđeno drukčije stanje od navoda iz apelacije, proizlazi da je apelant u dugom vremenskom periodu živio sa svojom bakom u spornom stanu, te da ga je nastavio koristiti i poslije njene smrti, pa Ustavni sud zaključuje da sporni stan predstavlja njegov "dom".
  • 37.
    Ustavni sud zaključuje da osporena presuda, kojom je apelantu uskraćena mogućnost da koristi sporni stan, koji nesumnjivo predstavlja njegov dom, predstavlja miješanje u njegovo pravo na poštivanje doma.
  • 38.
    Vrhovni sud svoju osporenu odluku zasniva na odredbama člana 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima kojim je, između ostalog, sužen krug lica mogućih članova porodičnog domaćinstva, pa su iz tog kruga eliminirani unuci. Kontradiktoran je pravni stav Vrhovnog suda prema kojem ovaj zakon nema odredbi o povratnom djelovanju, a u pogledu ugovornog odnosa između apelanta i njegove bake Vrhovni sud zaključuje da se radi o trajnoj nesvršenoj ugovornoj pravnoj situaciji "u toku dejstva", odnosno da u momentu smrti apelantove bake petogodišnji rok izvršavanja predmetnog ugovora nije istekao.
  • 39.
    Ustavni sud smatra da se status apelanta, u odnosu na sporni stan, mora utvrđivati i na osnovu drugih elemenata, a ne isključivo na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju. Prema tome, Vrhovni sud je bio obavezan uzeti u obzir i stepen srodstva apelanta i njegove bake kao i pravne okolnosti pod kojima je ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen ali i druge činjenice, a posebno činjenicu dugotrajne zajednice zajedničkog života i stvaranje ekonomske zajednice između apelanta i bake.
  • 40.
    Ustavni sud zapaža da činjenično i pravno stanje i okolnosti ovog predmeta, a prije svega okolnosti koje su navedene u tački 36. ove odluke, nesumnjivo upućuju na zaključak da osporena presuda predstavlja neopravdano miješanje u apelantovo pravo na dom jer je suprotno bitnoj svrhi člana 8. Evropske konvencije i praksi Evropskog suda za ljudska prava navedenoj u tački 32. ove odluke. U stvarnosti, to miješanje ne zadovoljava kriterije iz člana 8. stav 2. Evropske konvencije i u suprotnosti je sa zahtjevima prakse Evropskog suda za ljudska prava.
  • 41.
    Ustavni sud smatra da bi drukčije tumačenje i primjena izmijenjenog člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima bilo nepravilno i ne bi vodilo zakonitom cilju i imalo bi za posljedicu stavljanje apelanta, kao člana porodičnog domaćinstva, u neravnopravan položaj u pogledu ostvarivanja prava na stan (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 160/03 od 23. jula 2004. godine).
  • 42.
    Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom apelantu uskraćena mogućnost da koristi sporni stan, koji nesumnjivo predstavlja njegov dom i zaključuje da u konkretnom slučaju miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma nije bilo u skladu sa zakonom u smislu stava 2. člana 8. Evropske konvencije i da nije bilo opravdano. To miješanje u stvarnosti predstavlja mjeru koja nije bila "neophodna u demokratskom društvu" i, stoga, nije razmjerna u odnosu na zakoniti cilj kojem se težilo.
  • 43.
    Prema navedenom, presuda Vrhovnog suda broj U-383/99 od 16. maja 2000. godine prekršila je apelantovo pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 44.
    U svjetlu zaključka o kršenju apelantovih prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije.

VIII - Zaključak

  • 45.
    Iz navedenih razloga, a polazeći od člana 59. stav 2. tačka 2., člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 46.
    Kako je ovom odlukom odlučeno o meritumu apelacije, nije potrebno da se posebno odlučuje o apelantovom zahtjevu za donošenje privremene mjere.
  • 47.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.