USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 17. februara 2005 godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 36/05
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 150/04, rješavajući apelaciju F. Dž., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, sudija
Valerija Galić, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija F. Dž., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-277/03 od 2. decembra 2003. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-230/03 od 5. marta 2003. godine i presude Općinskog suda u Tuzli broj P-7/02 od 1. novembra 2002. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1.F. Dž. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je, 9. januara 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-277/03 od 2. decembra 2003. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-230/03 od 5. marta 2003. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-7/02 od 1. novembra 2002. godine. Apelant je dopunio apelaciju 9. decembra 2004. godine.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, te od učesnika u postupku, "Transturist" d.d. Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je, 16. decembra 2004. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju. Kantonalni sud je dostavio odgovor 13. januara 2005. godine, Općinski sud 6. januara 2005. godine, a tuženi 24. decembra 2004. godine.
- 4.Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 20. januara 2005. godine.
III - Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
- 6.Presudom Općinskog suda broj P-7/02 od 1. novembra 2002. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Gž-230/03 od 5. marta 2003. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište kao nezakoniti Rješenje tuženog o prestanku radnog odnosa broj 1523/92 od 10. juna 1992. godine i Odluka Upravnog odbora tuženog o odbacivanju prigovora broj UO-XVII-3256-5-1/96 od 10. decembra 1998. godine. Također, apelant je tražio da se naloži tuženom da ga vrati na posao, poveže mu radni staž i uplati zakonske doprinose za period od 10. juna 1992. godine pa do ponovnog vraćanja na posao, te da mu na ime naknade plaće za period od 1. februara 1996. godine do 31. decembra 2000. godine isplati iznos od 24.326,60 KM sa zakonskim kamatama i troškovima postupka.
- 7.U prvostepenom postupku Općinski sud je izveo predložene dokaze i utvrdio da je, Rješenjem tuženog broj 1523/92 od 10. juna 1992. godine, apelantu prestao radni odnos zbog neopravdanog izostanka u neprekidnom trajanju od pet dana, a da mu je to rješenje uručeno 14. marta 1996. godine. Apelant protiv ovog rješenja nije izjavio prigovor Upravnom odboru tuženog već je, 23. oktobra 1996. godine, izravno podnio tužbu Općinskom sudu, koji je ovu tužbu odbacio i dostavio je tuženom da je razmotri kao prigovor. Nakon toga, Upravni odbor tuženog je donio Odluku broj UO-XVII-3256-5-1/96 od 10. decembra 1998. godine, kojom je apelantov prigovor odbacio kao neblagovremen, pa je protiv ove odluke apelant podnio tužbu Općinskom sudu 30. decembra 1998. godine. Tokom postupka apelant je isticao da je, od 15. marta 1996. godine, kao dana kada mu je počeo teći rok za izjavljivanje prigovora na rješenje o otkazu, kod njega postojala privremena, potpuna poslovna nesposobnost, usljed čega je propustio ispoštovati zakonski rok. U cilju utvrđivanja ovih činjenica, Općinski sud je proveo vještačenje uz pomoć dva vještaka psihijatra, pa je utvrdio da privremena poslovna nesposobnost, koja se kod apelanta pojavljivala u spornom periodu, nije bila takvog intenziteta i trajanja da bi ekskulpirala apelanta u vezi sa propuštanjem roka za ulaganje prigovora. Na osnovu toga Općinski sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev.
- 8.Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev, jer je rok za izjavljivanje prigovora počeo teći od 15. marta 1996. godine, a apelant je umjesto prigovora na rješenje podnio tužbu i to tek 23. oktobra 1996. godine. Također, Kantonalni sud je u cijelosti prihvatio obrazloženje prvostepenog suda u vezi sa ocjenom nalaza i mišljenja vještaka o eventualnom nedostatku apelantove poslovne sposobnosti u spornom periodu, te zaključio da su apelantovi prigovori na to vještačenje bili samo paušalni, kao i da je prvostepeni sud pravilno odbio apelantov zahtjev za nadvještačenje. Osim toga, Kantonalni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju pravilno primijenjen član 103. Zakona o radu.
- 9.Vrhovni sud je presudom broj Rev-277/03 od 2. decembra 2003. godine odbio apelantovu reviziju izjavljenu protiv navedene drugostepene presude, ali nije posebno obrazlagao svoju odluku, već se pozvao na razloge drugostepenog suda.
IV - Relevantni propisi
- 10.U Zakonu o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Službeni list SFRJ", br. 60/89 i 42/90 te "Službeni list Republike BiH", br. 2/92 i 13/94) relevantne odredbe glase:
"Član 80.
Radnik ima pravo da nadležnim organima u organizaciji, odnosno poslodavcu podnosi zahtjeve radi ostvarivanja svojih prava iz radnog odnosa, kao i pravo na prigovor protiv odluka koje ti organi donose o njegovim pravima, obavezama i odgovornostima.
Prigovor iz stava 1. ovog člana radnik podnosi organu utvrđenom općim aktom, odnosno kolektivnim ugovorom u roku od 15 dana od dana uručenja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana kada je saznao za povredu prava.
Š...Ć
Član 83.
Radnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa u organizaciji ili ako taj organ ne donese odluku u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva, odnosno prigovora, ima pravo da u narednom roku od 15 dana traži zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom.
Zaštitu prava pred nadležnim sudom ne može tražiti ako prethodno nije tražio zaštitu prava pred nadležnim organom u organizaciji, osim prava na novčano potraživanje.".
- 11.U Zakonu o radu ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/99 i 32/00) relevantne odredbe glase:
"Član 103.
Zaposlenik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa, može zahtijevati od poslodavca ostvarivanje tog prava.
Podnošenje zahtjeva iz stava 1. ovog člana ne sprečava zaposlenika da traži zaštitu povrijeđenog prava pred mjerodavnim sudom.
Zaposlenik može podnijeti tužbu pred nadležnim sudom zbog povrede prava iz radnog odnosa, u roku od jedne godine od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa.
Š...Ć
Član 106.
Apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drugačije određeno.
Š...Ć
Član 145.
Postupci ostvarivanja i zaštite prava zaposlenika, započeti prije stupanja na snagu ovog zakona, završit će se po odredbama propisa koji su se primjenjivali na teritoriji Federacije do dana stupanja na snagu ovog zakona, ako je to za zaposlenika povoljnije."
V - Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 12.Apelant smatra da mu je pobijanim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje. Kršenje ovog prava apelant vidi u tome što je pobijanim presudama pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i što je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelant smatra da su sudovi morali voditi računa o tome da je tokom ovog postupka došlo do promjena Zakona o radu, koji određuje da se radnik koji je nezadovoljan odlukom poslodavca ne mora obratiti poslodavcu radi zaštite prava, već se može direktno obratiti sudu u roku od godinu dana. Stoga, apelant smatra da je prvobitna tužba, koju je Općinskom sudu podnio 23. oktobra 1996. godine a koja je bila odbačena i kao prigovor upućena tuženom na razmatranje, bila podnesena blagovremeno i da se, s obzirom na primjenu novog Zakona o radu, nije ni morao obratiti poslodavcu. Na osnovu toga, apelant traži da Ustavni sud poništi obje pobijane odluke i udovolji njegovom tužbenom zahtjevu.
b) Odgovor na apelaciju
- 13.Kantonalni sud pobija apelantove navode i ističe da razlozi koji su dati u pobijanoj presudi upravo ukazuju da je u konkretnom predmetu primijenjen novi Zakon o radu, koji je predvidio znatno duži rok za podnošenje tužbe radi pobijanja odluke o prestanku radnog odnosa. Međutim, čak i primjenom ovih, za apelanta povoljnijih odredaba, dolazi se do zaključka da je apelant propustio rok od godinu dana od dana saznanja za povredu prava, jer je tužbu podnio tek 30. decembra 1998. godine, čime je sam sebe onemogućio u blagovremenom ostvarivanju i zaštiti svojih prava iz radnog odnosa pred sudom, budući da je rješenje o otkazu primio 14. marta 1996. godine. Na osnovu izloženog, Kantonalni sud predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije.
- 14.Općinski sud u odgovoru na apelaciju pobija apelantove navode i ističe da pobijanom presudom prvostepenog suda ni na koji način nisu povrijeđena apelantova ustavna prava, što se vidi i iz činjenice da je Kantonalni sud u cijelosti potvrdio prvostepenu odluku, te da je Vrhovni sud odbio apelantovu reviziju. Na osnovu toga, Općinski sud predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije.
- 15.Tužilac, također, osporava navode iz apelacije i smatra da je apelant sam kriv za propuštanje rokova, te da nema povreda apelantovih ustavnih prava budući da mu je omogućeno pravično suđenje. Stoga predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije.
VI - Dopustivost
- 16.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 17.U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 18.Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje hoće li koristiti pravni lijek, bez obzira radi li se o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku.
- 19.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj Rev-277/03 od 2. decembra 2003. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu, a apelacija je podnesena 9. januara 2004. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 20.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII - Meritum
- 21.Apelant pobija navedene presude tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
- 22.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 23.Ustavni sud zapaža da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na radni spor, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li spor pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 24.Iako apelant tvrdi da je prekršeno njegovo pravo na pravičan postupak, on ne navodi eksplicitno u čemu vidi to kršenje. Iz apelacije proizlazi da apelant smatra da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno-pravne propise.
- 25.Ustavni sud podsjeća da je, u skladu sa dosadašnjom praksom, nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ograničena samo na "pitanja sadržana u Ustavu". Ustavni sud nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03).
- 26.Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03).
- 27.Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini apelantovih navoda, sporno pitanje je li se on blagovremeno obratio sudu za zaštitu svojih prava iz radnog odnosa, što jeste činjenično pitanje, te jesu li relevantni zakonski propisi pravilno primijenjeni. Iako se Ustavni sud neće upuštati u ispitivanje utvrđenog činjeničnog stanja ili ocjenjivati kako su tumačili zakon redovni sudovi, ipak će ispitati krši li primjena relevantnih zakonskih odredbi apelantovo pravo na pravičan postupak, garantirano Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. U tom smislu Ustavni sud se poziva na svoj ranije zauzet stav, prema kojem u ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 49/02 od 28. novembra 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 6/04 i odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, aplikacija broj 13674/88 od 14. aprila 1989. u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Ovo ograničenje je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti. Naime, država ima interes da se zadrže pravni odnosi koji su trajali određen vremenski period. Osim toga, institut zastare treba pozitivno uticati protiv nemarnosti u ostvarivanju prava. Pri konkretnom reguliranju ovog pitanja, a prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985, serija A, broj 93, stav 57). Zakonodavac ne smije ovo pitanje tako regulirati da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava.
- 28.Ustavni sud smatra da se navedeni stav može primijeniti i u ovom slučaju, s obzirom da je Zakonom o radu propisano vremensko ograničenje ostvarivanja prava na zaštitu prava iz radnog odnosa, zbog čega redovni sudovi nisu mogli meritorno raspravljati o apelantovom tužbenom zahtjevu, kojim je traženo ukidanje rješenja o otkazu ugovora o radu i isplata plaća i drugih pripadajućih naknada. Ustavni sud zapaža da su i prvostepeni i drugostepeni sud vrlo detaljno ispitali pitanje blagovremenosti apelantovog zahtjeva za zaštitu prava iz radnog odnosa, te da je u tom cilju prvostepeni sud proveo i dva vještačenja u vezi sa apelantovim navodima da je rokove propustio zbog potpune poslovne nesposobnosti u spornom periodu. U vezi sa svojim zaključcima, i Općinski i Kantonalni sud su dali detaljna obrazloženja i jasne razloge, a primijenili su i propise važećeg Zakona o radu, koji su povoljniji za apelanta u pogledu trajanja rokova. Naime, sudovi su utvrdili da je apelant otkaz ugovora o radu primio 14. marta 1996. godine, kada je, dakle, nesumnjivo saznao za eventualnu povredu prava, a da je tužbu sudu podnio tek 30. decembra 1998. godine, dakle nakon isteka propisanog roka od godinu dana. Stoga, čak ni primjenom povoljnijeg propisa za apelanta, sudovi nisu, zbog apelantovog propuštanja zakonom propisanih rokova, bili u mogućnosti meritorno raspravljati o zakonitosti otkaza apelantu i o naknadi plaća i drugih primanja.
- 29.Što se tiče ograničenja koja, u konkretnom slučaju, propisuju zastarjelost za poduzimanje određenih pravnih radnji, Ustavni sud primjećuje da su ta ograničenja predviđena zakonom. Nadalje, Ustavni sud naglašava da postoji javni interes u pogledu ograničenja prava propisivanjem određenih rokova, koji se ogleda u efikasnom funkcioniranju pravnog sistema i pravnoj sigurnosti. Ustavni sud smatra da su zakonom propisana ograničenja proporcionalna ciljevima koji se žele postići (vidi Ustavni sud, odluke broj U 49/02 od 28. novembra 2003. godine i AP 239/03 od 30. novembra 2004. godine).
- 30.Ustavni sud zaključuje da se, u konkretnom slučaju, način na koji su redovni sudovi tumačili pozitivno-pravne propise ne može smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje apelantovih ustavnih prava. Također, ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII - Zaključak
- 31.Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se apelant žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u sudskim postupcima, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. Također, Ustavni sud smatra da postoji javni interes u pogledu ograničenja prava propisivanjem određenih rokova, koji se ogleda u efikasnom funkcioniranju pravnog sistema i pravnoj sigurnosti, te da je apelantovo propuštanje zakonom predviđenih rokova onemogućilo redovne sudove da meritorno rasprave njegov tužbeni zahtjev, što nije u suprotnosti sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 32.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 33.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.