USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 26. aprila 2005. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 48/05
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1143/04, rješavajući apelaciju H. J., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica
Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik
Valerija Galić, sutkinja
Jovo Rosić, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija H. J., podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Gž-371/04 od 12. novembra 2004. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj P-368/99-I od 17. maja 2004. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1.H. J. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog podnio je, 27. decembra 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Gž-371/04 od 12. novembra 2004. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-368/99-I od 17. maja 2004. godine.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Apelacionog suda, te od S. L. (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Vlade Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: drugotuženi), kao učesnika u postupku, zatraženo je, 11. januara 2005. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Apelacioni sud je dostavio odgovor na apelaciju 17. januara 2005. godine, prvotuženi 19. januara 2005. godine, a drugotuženi 25. januara 2005. godine.
- 4.Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su, 24. marta 2005. godine, dostavljeni apelantu.
III - Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
- 6.Osnovni sud je Presudom broj P-368/99-I od 17. maja 2004. godine, koja je potvrđena presudom Apelacionog suda broj Gž-371/04 od 12. novembra 2004. godine, odbio apelantov tužbeni zahtjev da mu tuženi solidarno isplate, na ime naknade štete, iznos od 3.489,50 i da mu naknade troškove postupka. Naime, apelant je tužbom tvrdio da mu je prvotuženi, bespravnom izgradnjom garaže i nasipanjem zemljišta neposredno uz apelantovu kuću, prouzrokovao štetu, budući da su te radnje prvotuženog dovele do vlaženja južne strane apelantove kuće, što je prouzrokovalo štetu na zidovima, parketu i namještaju. Što se tiče drugotuženog, apelant je njegovu odgovornost vidio u "nereagiranju", jer se prije podnošenja tužbe obraćao nadležnim inspekcijskim službama općine Brčko, koje nisu ništa preduzele u cilju zaštite njegove imovine. Osnovni sud je izveo predložene dokaze, uključujući i vještačenje tri vještaka građevinske struke. Dva vještaka nisu utvrdila nikakvu štetu na apelantovoj kući, a jedan je u nalazu naveo da postoje određena oštećenja izolacije na apelantovoj kući, ali je smatrao da se ta oštećenja ne mogu dovesti u uzročno-posljedičnu vezu sa radnjama prvotuženog. Osnovni sud je zaključio da apelant nije dokazao da su radnje prvotuženog i nereagiranje drugotuženog direktno doveli do eventualne štete na apelantovoj kući, pa je odbio njegov tužbeni zahtjev.
- 7.Apelacioni sud je u osporenoj presudi ocijenio da je prvostepeni sud pravilno odbio apelantov tužbeni zahtjev, te da su u prvostepenoj presudi navedeni jasni, potpuni i logični razlozi za takvu odluku. Prema ocjeni Apelacionog suda, prvostepeni sud je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, brižljivo ocijenio provedene dokaze i pravilno primijenio odredbe Zakona o obligacionim odnosima koji se odnose na naknadu štete. Također, Apelacioni sud je konstatirao da apelant ni nakon tri provedena vještačenja nije uspio dokazati postojanje uzročno-posljedične veze između radnji prvotuženog i s tim u vezi propusta Brčko Distrikta BiH da obustavi i zabrani izgradnju garaže, sa eventualnom štetom na apelantovoj kući. Stoga je Apelacioni sud apelantovu žalbu odbio.
IV - Relevantni propisi
- 8.U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85, 57/89 i "Službeni glasnik RBiH", br. 2/92 i 13/93") relevantne odredbe glase:
"Član 16.
(1) Svako je dužan da se uzdrži od postupaka kojim se može drugom prouzrokovati šteta.Š...Ć
Član 154.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice."
V - Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 9.Apelant navodi da su mu je pobijanim presudama prekršeno pravo na imovinu. Smatra da sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje, te da je u cijelosti dokazao da mu je šteta na kući nastala radnjama prvotuženog i nečinjenjem drugotuženog, koji nije preduzeo ništa da spriječi prvotuženog da vrši radove koji su doveli do nastanka štete na njegovoj kući. S obzirom na ovako utvrđeno činjenično stanje, sudovi su, prema apelantovom mišljenju, pogrešno primijenili materijalno-pravne propise kad su njegov tužbeni zahtjev odbili.
b) Odgovor na apelaciju
- 10.Apelacioni sud u odgovoru na apelaciju pobija navode iz apelacije, tvrdeći da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, te da je materijalno pravo pravilno primijenjeno. Apelacioni sud naročito ističe da apelant u apelaciji samo ponavlja navode koje je ranije iznio u žalbi protiv prvostepene odluke, te da apelant nije u postupku uspio dokazati da postoji uzročna veza između radnji prvotuženog i nastale štete na apelantovom stambenom objektu, niti su sudovi to mogli utvrditi iz provedenih dokaza. Na osnovu toga, Apelacioni sud smatra da pobijanim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu, pa predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju.
- 11.Prvotuženi je u odgovoru na apelaciju također osporio sve navode iz apelacije, ističući da su sudovi u provedenom postupku pravilno utvrdili da on nije odgovoran za eventualnu štetu na kući apelanta, te da nikakva apelantova prava nisu prekršena.
- 12.Drugotuženi također osporava navode iz apelacije ističući da su sudovi pravilno odlučili kada su zaključili da se iz provedenih dokaza ne može utvrditi uzročno-posljedična veza između radnji prvotuženog i navodnih propusta drugotuženog i nastale štete. Takvu vezu je prema odredbama Zakona o parničnom postupku dužan dokazati tužilac na kojem je teret dokazivanja, a apelant u konkretnom slučaju to nije uspio dokazati. Stoga predlažu da Ustavni sud apelaciju odbije.
VI - Dopustivost
- 13.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 14.U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 15.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Apelacionog suda broj Gž-371/04 od 12. novembra 2004. godine, protiv koje nema efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu, a apelacija je podnesena 27. decembra 2004. godine. Ustavni sud zaključuje da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 16.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII - Meritum
- 17.Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
- 18.Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- k)Pravo na imovinu".
- 19.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
- 19.
"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
- 20.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice mogu, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnroth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).
- 21.Apelant se nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već tvrdi da mu je pravo na imovinu povrijeđeno zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
- 22.Ustavni sud, općenito, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03).
- 23.U konkretnom slučaju, navodi apelanta su isti navodi koje je već iznosio u žalbi protiv prvostepene odluke i odnose se isključivo na provjeru činjenica i tumačenje pozitivnih propisa. Međutim, apelant je imao mogućnost da iznese i brani svoje argumente pred nadležnim sudovima tokom cijelog postupka i to na dvije sudske instance pune jurisdikcije. Sudovi su tumačili i primijenili relevantne pozitivno-pravne odredbe koje se tiču naknade štete, a pobijane sudske odluke navode sve potrebne razloge na kojima su zasnovane. Ustavni sud smatra da sudovi nisu zloupotrijebili odredbe pozitivno-pravnih propisa na kojima se temelje presude, te da Ustavni sud nije nadležan da taj aspekt preispituje sve dok se radi o tumačenju i dok primjena relevantnih zakonskih odredbi ne krši Ustavom Bosne i Hercegovine garantirana prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 550/04 od 18. januara 2005. godine). Ustavni sud konstatira da se u konkretnom slučaju način na koji su i prvostepeni i drugostepeni sud tumačili pozitivno-pravne propise ne može smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje apelantovih ustavnih prava.
- 24.Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII - Zaključak
- 25.Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer se apelant ne poziva konkretno na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već tvrdi da mu je pravo na imovinu povrijeđeno zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
- 26.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 27.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.