Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

ODLUKA

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 60. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 18. i 19. augusta 2000. godine, donio je

ODLUKU
OBRAZLOŽENJE

Odbija se apelacija H. J., iz Tuzle, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev. 261/99, od 17. februara 2000. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

1. Činjenično stanje

Rješenjem Općinskog suda u Tuzli, broj RI-36/96, od 20. marta 1998. godine, u pravnoj stvari predlagača K. J., iz Tuzle, protiv protivnika predlagača H. J. iz Tuzle, radi određivanja nosioca stanarskog prava na stan, K. J. je određena za nosioca stanarskog prava na trosobnom stanu u Tuzli, ulica Narodnog fronta broj 3, stan broj 10, površine 71 m, a H. J. prestalo je svojstvo nosioca stanarskog prava na tom stanu i naloženo mu je da se, pod prijetnjom prinudnog izvršenja, iseli iz stana u roku od 15 dana nakon što mu predlagateljica osigura nužni smještaj, kao i da joj naknadi troškove sudskog postupka.

Drugostepenim rješenjem Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-701/98, od 14. maja 1999. godine, žalba H. J. je odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno.

Rješenjem Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev. 261/99, od 17. februara 2000. godine, revizija H. J. protiv drugostepenog rješenja je odbijena.

Smatrajući nespornim da je brak između gđe. K. J. i gosp. H. J.razveden po članu 55. Porodičnog zakona i da ni jedna od stranaka nije željela da nastavi bračnu zajednicu, iz čega se ne bi moglo zaključiti koja je od stranaka više doprinijela poremećaju bračnih odnosa, nižestepeni sudovi su u vanparničnom postupku utvrdili: na osnovu činjenica da sa predlagateljicom K. J. živi zajedničko dijete stranaka, kćerka koja je student medicinskog fakulteta i da preduzeće u kojem predlagateljica radi nije u mogućnosti da joj osigura drugi stan, stambene potrebe predlagateljice su veće od protivnikovih; da su materijalne prilike K. J., koja ostvaruje dohodak u iznosu od 14,16 KM i naknadu za topli obrok u iznosu od 92,50 KM, su nasuprot protivniku H. J., koji kao tržni inspektor ostvaruje mjesečno 651 KM i naknadu za topli obrok 80 KM; da zdravstveno stanje protivnika, koji je ratni invalid sa invaliditetom od 20 %, nije teže od zdravstvenog stanja predlagateljice, koja boluje od hipertenzije i reumatizma; da je protivnik predlagateljice H. J. na predmetnom stanu postao nosilac stanarskog prava na osnovu ugovora o zamjeni za stan koji je dobio iz osnova radnog odnosa; da prema tome utvrđene pravno relevantne okolnosti opravdavaju da se za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu odredi predlagateljica K.J.

Posebno se ističe da je u predmetu apelacije rješenjem Osnovnog suda u Tuzli, broj R-I-28/93, od 11. januara 1994. godine, predlagateljica K. J. određena za nosioca stanarskog prava na spornom stanu, a protivniku predlagateljice H. J. prestaje to svojstvo danom pravosnažnosti rješenja, kome se i nalaže da, pod prijetnjom prinudnog iseljenja, iseli iz stana u roku od 15 dana nakon što mu K. J. osigura nužni smještaj. Navedeno rješenje potvrđeno je drugostepenim rješenjem Višeg suda u Tuzli, broj Gž-161/94, od 28. jula 1994. godine, donesenom po žalbi H. J. Rješenjem Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine, broj Rev.40/96, od 3. juna 1996. godine, donesenom po reviziji H. J., predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U ponovnom postupku odlučeno je kako je navedeno u rješenju koje se apelacijom pobija.

2. Apelacija

Gosp. H. J. iz Tuzle, koga zastupa gosp. V. M. advokat iz Tuzle, podnio je Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine apelaciju protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev. 261/99, od 17. februara 2000. godine. Apelant tvrdi da su osporenim rješenjem, kao i rješenjima nižestepenih sudova, povrijeđena njegova ljudska prava na fer postupak pred sudom u građanskim stvarima, na dom i imovinu te ravnopravnost supružnika i u slučaju razvoda braka u pogledu međusobnih građanskopravnih prava i obaveza, koje jamči Ustav Bosne i Hercegovine (član II/3. pod (e), (f) i (k)) i Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (član 6. stav 1. i član 8.) i njezini protokoli (član 1. Protokola broj 1 i član 5. Protokola broj 7).

U pogledu fer postupka apelant se žali da su sudovi manipulisali dokazima, tj. uzimali u obzir dokumente sa neistinitim sadržajem, (npr. potvrda da je plaća K. J. 14 KM; da je kćerka redovan student i nakon 12 godina studiranja; da preduzeće u kome K. J. radi nije u mogućnosti da joj riješi stambeno pitanje; da apelant ne spori da mu je stan dodijeljen i za članove porodice, iako je on dobio kadrovski stan bez obzira na broj članova porodice). Dalje navodi da je invalid 40%, a ne 20%, te da je više puta nudio zamjenu predmetnog stana za dva manja, ali je to K. J. odbijala, a kao poseban problem, ističe to što je sud pribavio dokaze o socijalnom stanju nastalom nakon više godina od podnošenja zahtjeva za određivanje nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu.

Apelant smatra da je pobijano rješenje zasnovano na odredbama Zakona o stambenim odnosima koje su neprimjenljive, jer zanemaruju njegov doprinos u sticanju stana i njegova ulaganja kroz radni vijek i u direktnoj su suprotnosti sa pravom na stan koje jamči član 8. Evropske konvencije i član 1. Protokola br. 1, kao i sa odlukama Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu u vezi sa primjenom zakona koji regulišu stambenu oblast. Ističe da je predmetni stan trebalo kvalificirati kao zajednički stečenu imovinu, čime bi se ispoštovao i član 5. Protokola br. 7 Evropske konvencije, koji jamči ravnopravnost supružnika i u slučaju razvoda braka u pogledu međusobnih građanskopravnih prava i obaveza. Stoga predlaže da Ustavni sud pobijano rješenje ukine i donese privremenu mjeru zabrane iseljenja iz stana do konačnog rješenja na sudu.

3. Postupak pred Ustavnim sudom

Na osnovu člana 16. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 2/97, 16/99, 20/99 i 24/99 - prečišćeni tekst), o apelaciji je obavješten Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine koji je donio rješenje koje se apelacijom pobija, kao i drugi učesnik u vanparničnom postupku - predlagateljica K. J. iz Tuzle, i od njih zatraženo da dostave svoje odgovore.

Gđa. K. J. u svom odgovoru, dostavljenom 27. jula 2000. godine, u cjelosti osporava navode iz apelacije. Ističe da je u dosadašnjem postupku utvrđeno da su njene potrebe za rješavanjem stambenog pitanja veće, da sve pravno relevantne okolnosti, uključujući i činjenicu da je kćerka stranaka redovan student, opravdavaju da se ona odredi za nosioca stanarskog prava, te da je i ona nosilac ljudskih prava i temeljnih sloboda i da u tom pogledu ne postoji prednost jedne pred drugom strankom. Osim toga, gđa. K. J. smatra da ne postoji osnov za donošenje privremene mjere koju apelant predlaže, jer ne postoji bilo kakva okolnost koja bi upućivala na nastanak štete apelantu, koji nije ni definisao u čemu bi se šteta sastojala.

4. Dopustivost predmeta

Na osnovu člana VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud Bosne i Hercegovine ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Pitanje koje proizilazi iz apelacije odnosi se na povredu apelantovih prava koje jamče Ustav Bosne i Hercegovine Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i njezini protokoli. Iz toga slijedi da Ustavni sud ima nadležnost u pogledu ove apelacije.

Prema članu 11. stav 3. Poslovnika, Ustavni sud može odlučivati o apelacijama samo ako su protiv presude koja se apelacijom pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi prema zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

Predmetnom apelacijom pobija se rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, protiv kojeg nema pravnih lijekova. Apelantov zastupnik je primio rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine 27. aprila 2000. godine, a apelacija je podnesena Ustavnom sudu 24. maja 2000. godine.

Stoga, Ustavni sud smatra apelaciju dopustivom.

5. Ocjena Ustavnog suda

Na osnovu člana 26. Poslovnika, Ustavni sud kod odlučivanja ispituje samo one povrede koje su iznesene u zahtjevu.

Gosp. H. J. se žali da su osporenim rješenjem Vrhovnog suda povrijeđena njegova ljudska prava koje jamče sljedeće odredbe:

Član II/3, pod e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, koji u svom relevantnom dijelu glasi:

"3. Katalog prava - Sva lica unutar teritorije Bosne i Hercegovine će uživati ljudska prava i slobode na koje je ukazano u stavu 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    pravo na fer saslušanje u građanskim �.. stvarima;
  • f)
    pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
  • k)
    pravo na imovinu.".

Član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, koji u svom relevantnom dijelu glasi:

"1. Svako, tokom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama".. ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, obrazovanim na osnovu zakona".".

Član 8. iste Konvencije koji u svom relevantnom dijelu glasi:

"Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske".

Član 1. Protokola broj 1 na Evropsku konvenciju koji glasi:

"Svako fizičko i pravno lice ima pravo mirno uživati u svojoj imovini. Niko ne može biti lišen imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ne utiču ni na koji način na pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih dažbina ili kazni."

Član 5. Protokola broj 7 na Evropsku konvenciju koji glasi:

"U vezi s brakom, u toku braka i u slučaju njegovog raskida, supružnici su ravnopravni u pogledu međusobnih građanskopravnih prava i obaveza i u svom odnosu prema djeci. Ovim se članom države ne sprečavaju da preduzimaju neophodne mjere u interesu djece."

Ustavni sud konstatuje da se revizija gosp. H. J. pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine odnosi na njegovo građansko pravo i iz toga proizilazi da se član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje u ovom slučaju. Prema tome, Ustavni sud će preispitati da li je spor pred Vrhovnim sudom bio fer onako kako to član 6. zahtijeva, odnosno da li je Vrhovni sud povrijedio član 6. Evropske konvencije i član 5. Protokola broj 7.

Prema članu 20. Zakona o stambenim odnosima, ako se u slučaju razvoda braka raniji bračni drugovi, koji su zajednički nosioci stanarskog prava, ne sporazumiju koji će od njih ostati nosilac stanarskog prava, o tome, po zahtjevu jednog od njih, odlučuje nadležni sud, u vanparničnom postupku, vodeći računa o stambenim potrebama oba bračna druga, njihove djece i drugih lica koja zajedno s njima stanuju, o razlozima iz kojih je brak razveden, kao i o drugim socijalnim okolnostima. Istim članom Zakona je propisano da je raniji bračni drug, koji je po odluci suda prestao da bude nosilac stanarskog prava, dužan da se iseli iz stana, zajedno sa korisnicima stana koji čine njegovo domaćinstvo, kada mu se osigura nuži smještaj.

Ustavni sud uočava da je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine u predmetu primijenio relevantne odredbe Zakona o stambenim odnosima i da ne postoje sumnje da je postupak bio vođen na nepravičan način. Ustavni sud, stoga, zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana 6. Konvencije niti člana 5. Protokola broj 7.

U pogledu člana 8. Konvencije, koji štiti pravo na dom i člana 1. Protokola br. 1 koji štiti pravo na imovinu, Ustavni sud konstatuje da se konkretni predmet tiče postupka dodjeljivanja stanarskog prava jednom od bračnih drugova nakon razvoda njihovog braka i da su sudovi odlučili na osnovu propisa o vanparničnom postupku. Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazivali da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na poštivanje doma, zajamčenog članom 8. Konvencije niti do povrede prava na imovinu, zajamčenog članom 1. Protokola br. 1 na Konvenciju.

Pod ovim okolnostima Ustavni sud ocjenjuje da osporeno rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine nije povrijedilo Evropsku konvenciju niti njene protokole, te da je, stoga, ovo rješenje u saglasnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Zaključak

Ustavni sud je zaključio da odbija apelaciju.

Na osnovu člana VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Ovu odluku donio je Ustavni sud u sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Kasim Begić i sudije Hans Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, prof. dr. Joseph Marko, dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović, prof. dr. Snežana Savić i Mirko Zovko.

U 12/00 18. i 19. augusta 2000. godine Neum

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
prof. dr. Kasim Begić, s. r.