USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
ODLUKA
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 54. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 22. juna 2001. godine, donio je
ODLUKU
OBRAZLOŽENJE
Odbacuje se apelacija M. K. iz Sarajeva, protiv odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica broj 302-3603-1/1 od 9. decembra 1999. godine i broj R-302-3603-1/1-90-099 od 6. februara 2001. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Činjenično stanje
- 1.Podnosilac apelacije je gosp. M. K. iz Sarajeva, kojeg zastupa M. Š., advokat iz Sarajeva.
- 2.Odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljem tekstu: Komisija) broj 302-3603-1/1 od 9. decembra 1999. godine, potvrđeno je da je M. K. nosilac stanarskog prava u Sarajevu, Centar, ulica Antuna Mavraka broj 7/5, površine 86 m2, po strukturi troiposoban (novi naziv ulice: Hakije Kulenovića broj 7), te da on ili članovi njegovog porodičnog domaćinstva, koji takav status imaju na osnovu Zakona o stambenim odnosima koji je važio na teritoriji Bosne i Hercegovine 1. aprila 1992. godine, mogu stupiti u posjed stana. Ovom odlukom, kao konačnom i obavezujućom, nadležni sudski i upravni organi dužni su nosioca stanarskog prava i članove njegovog porodičnog domaćinstva uvesti u posjed stana u skladu sa članom 1. Aneksa 7. Daytonskog mirovnog sporazuma. Istom odlukom stavljeni su van snage svi akti sudskih i upravnih organa doneseni nakon 1. aprila 1992. godine, na osnovu kojih je prestalo ili ograničeno stanarsko pravo.
- 3.M. K. i preduzeće "Zrak-Holding" Sarajevo, kao vlasnik stana, podnijeli su Komisiji zahtjev za ponovno razamatranje navedene odluke. M. K. je korisnik predmetnog stana prema ugovoru o korištenju stana broj 03/1-OH-1-1401/98 od 10. aprila 1998. godine, zaključenog na osnovu odluke broj 21/92-97 od 19. januara 1998. godine, kojom je preduzeće "Zrak-Holding" dodijelilo stan svom radniku.
- 4.Komisija je 6. februara 2001. godine, odlukama broj R-302-3603-1/1-90-099 i R-302-3603-1/1-90-098 odbila kao neosnovane zahtjeve M. K. i preduzeća "Zrak-Holding" Sarajevo. U odlukama je navedeno da su vlasnik stana i korisnik stana, u zahtjevima za preispitivanje odluke Komisije, osporavali M. K. status izbjeglog i raseljenog lica, ukazujući na činjenice da je 1987. godine M. K. prekomandovan iz preduzeća "Zrak-Holding" u Beograd i raspoređen na dužnost direktora Savezne direkcije za promet i rezerve proizvoda sa posebnom namjenom. Nakon toga, po osnovu službe u bivšoj JNA u Beogradu je dobio stan, koji je otkupio i u kojem stanuje sa članovima porodičnog domaćinstva. Međutim, Komisija u svojim odlukama navodi da, prema odredbi člana 1. Aneksa 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, sva izbjegla i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje prijeratne stanove. Odredbom člana 3. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima propisano je da se izbjeglim i raseljenim licima smatraju lica koja su napustila svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine. Takvu odredbu sadrži i Pravilnik Komisije o potvrđivanju stanarskih prava izbjeglih raseljenih lica (član 43.). Komisija je utvrdila da je M. K. imao status nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu 1. aprila 1992. godine i da nije u posjedu toga stana, potvrdivši samo da je imenovani 1. aprila 1992. godine bio nosilac stanarskog prava. Činjenica što je M. K. prekomandovan iz Sarajeva u Beograd 1987. godine nije mogla da utiče na odluku Komisije, jer je vlasnik stana imao mogućnost, u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima, da raskine ugovor o korištenju stana sa imenovanim, ali je on to propustio.
- 5.Navod vlasnika stana da osporena odluka nije u skladu sa odredbama člana 3.a) Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, Komisija je ocijenila neosnovanim, jer se navedena zakonska odredba odnosi na stanove koji su na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane, dok je predmetni stan vlasništvo preduzeća "Zrak-Holding", Sarajevo.
II - Apelacija
- 6.Apelant u svojoj apelaciji dostavljenoj Sudu pobija odluku Komisije zbog istih razloga, tj. potvrđivanja stanarskog prava M. K, iako on nema status izbjeglog niti raseljenog lica u skladu sa članom 1. Aneksa 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Konstatuje da su tu činjenicu utvrdili, nakon provedenog dokaznog postupka, Uprava za stambena pitanja Kantona Sarajevo, rješenjem broj 23/1-372-100/99 od 11. aprila 2000. godine i Ministarstvo stambenih poslova Kantona Sarajevo rješenjem broj 27/02-23-1392/00 od 28. juna 2000. godine. Apelant navodi da je M. K. tužbom protiv rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo pokrenuo upravni spor kod Kantonalnog suda Sarajevo, koji još nije okončan. Apelant dalje navodi da je M. K. i poslije perioda 30. aprila 1991. godine do 4. aprila 1998. godine, nastavio da živi u Beogradu i nastanio se na dostojanstven način, jer je dobio stan od Komande odbrane Beograd u ulici Obalskih radnika broj 9 za sve članove svoje porodice. Podnosilac apelacije je dostavio i potvrdu Komande odbrane Beograd (broj 18. od 17. januara 2000. godine) kojom se potvrđuje da je pukovnik M. K. u šestom mjesecu 1992. godine otkupio navedeni stan. Ističe da je vlasnik stana "Zrak-Holding" osporio vraćanje stana iz istih razloga, jer je M. K. još 1. novembra 1987. godine raspoređen na dužnost direktora Direkcije SDPR-a u Beogradu, gdje je riješio stambeno pitanje. Apelant smatra da bi izvršenjem odluke Komisije bila ugrožena njegova ljudska prava i slobode, predviđene odredbama člana II/2. i 3. (pod e., f. i k.) Ustava Bosne i Hercegovine, te prava iz člana 8. Protokola broj 1 na Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Predlaže da se njegova apelacija usvoji i pobijana odluka Komisije poništi, s tim da Sud u skladu sa članom 75. Poslovnika Ustavnog suda izda privremenu mjeru, kojom će do donošenja svoje odluke obustaviti izvršenje odluke Komisije, odnosno njegovo iseljenje.
III - Postupak pred Ustavnim sudom
- 7.Apelant M. K. iz Sarajeva, kojeg zastupa M. Š., advokat iz Sarajeva, podnio je 16. februara 2001. godine apelaciju (koju je dopunio 9. marta 2001. godine) Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine protiv odluke Komisije broj 302-3603-1/1 od 9. decembra 1999. godine i broj R-302-3603-1/1-90-099 od 6. februra 2001. godine dovodeći u pitanje njenu ustavnost.
Iz ovih podataka proizilazi da je apelacija izjavljena u roku utvrđenim članom 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.
- 8.Na osnovu odredbe člana 16. Poslovnika Suda od Komisije je zatražen stav u odnosu na navode apelacije, a od M. K. zatražen je odgovor na apelaciju. M. K., kojeg zastupa V. T., advokat iz Sarajeva, u svom odgovoru, između ostalog, konstatuje da je apelant taj koji njemu, kao nosiocu stanarskog prava, narušava ljudska prava, jer mu je uzurpirao stan suprotno čl. 6., 8. i 13. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i članu 1. Protokola broj 1 na Konvenciju. Apelant nastoji da ospori valjanost rada Komisije i prikaže valjanost vođenja upravnog postupka, ali pri tome zanemaruje osnovanost vođenja upravnog postupka, jer je prije početka vođenja upravnog postupka Odluka Komisije "stala" na pravnu snagu. Smatra da je potpuno opravdano što je, nakon okončanja upravnog postupka, pokrenuo pred Kantonalnim sudom u Sarajevu upravni spor, jer je u toku upravnog postupka dokazano da on ima status raseljenog lica, a njegova supruga i dvije kćerke status izbjeglih i raseljenih lica. Ističe da je nesporno da se u konkretnom predmetu ne radi o vojnom stanu, te da je nakon što je podnio zahtjev za raskid radnog odnosa sa vlasnikom stana ("Zrak-Holding" - Sarajevo) otišao u Beograd, zatim u Irak, ali ne i da je prekomandovan, te da nije aktivni oficir bivše JNA. Naglašava da je tačno da 30. aprila 1992. godine nije fizički bio u stanu, ali je tačno da je njegova supruga, kao sunosilac stanarskog prava, sa djecom bila u tom stanu i koristila stan sve do polovine 1992. godine kada je iz bezbjednosnih razloga napustila stan i stekla status izbjeglog i raseljenog lica. Nadalje, konstatuje da su netačni navodi da je on otkupio stan u Beogradu, već je tačno da je po povratku iz Iraka sa privremenog rada kupio stan vlastitim sredstvima, što nema nikakvog uticaja na pravo povrata stana. Predlaže da Sud odbaci apelaciju kao neosnovanu, jer je Komisija potvrdila svoju odluku, konstatujući da apelant ima svoj stan u Sarajevu, B-faza Alipašino Polje, koji je koristio sve do 1992. godine.
- 9.Predsjedavajući Komisije Jean Pierre Hocke i izvršni direktor Steven Segal u podnesku broj 302-3603-1/1 koji je dostavljen Sudu 8. maja 2001. godine konstatuju da apelaciju treba odbaciti zbog nenadležnosti za odlučivanje, iz sljedećih razloga:
Ustavni sud prema Aneksu 4. i Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica prema Aneksu 7. ustanovljeni su na osnovu Daytonskog mirovnog sporazuma. Aneks 7. uspostavlja Komisiju kao nezavisno međunarodno tijelo, a Aneksi 4. i 7. ne predviđaju hijerarhijski odnos između Ustavnog suda i Komisije; Aneks 7. član XII stav 7. navodi da će odluke Komisije biti konačne i obavezujuće, priznate kao zakonite u cijeloj Bosni i Hercegovini. One samo mogu biti predmet ponovnog razmatranja u okviru Komisije. Stoga, prema Aneksu 7. i Aneksu 4., Ustavni sud nema apelacionu nadležnost da preispituje odluke Komisije;
U skladu sa Aneksom 7. Daytonskog mirovnog sporazuma i Zakonom o implementaciji odluka Komisije, Komisija uzima u obzir prava koja su postojala 1. aprila 1992. godine, a promjene u vezi sa imovinskopravnim odnosima podliježu redovnom sudskom postupku;
Član VI. stav 3.(b) Ustava (Aneks 4. Daytonskog sporazuma) daje Ustavnom sudu apelacionu nadležnost za pitanja koja prema Ustavu proističu "iz presude bilo kojeg drugog suda" u Bosni i Hercegovini. Odluke Komisije ne smatraju se presudama bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
- 10.U podnesku se, također, navode konkretni predmeti u kojima je Ustavni sud Bosne i Hercegovine donio odluke da nije nadležan da preispituje odluke koje je donio Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu.
- 11.U zaključku podneska se ističe da apelaciju treba odbaciti zbog nenadležnosti za odlučivanje. Komisija, uz dužno poštovanje, ističe da meritum njenih odluka, kao i postupak kojim se do njih dolazi, ne krše nijedno od apelantovih ljudskih prava. Odluka Komisije ispravno potvrđuje da je M. K., a ne apelant M. K., nosilac stanarskog prava u ulici Antuna Mavraka (ul. Hakije Kulenovića broj 7, Centar, Sarajevo) 1. aprila 1992. godine u skladu sa Aneksom 7.
IV - Dopustivost
- 12.Prethodno pitanje na koje treba dati odgovor u ovom predmetu je da li je Ustavni sud BiH nadležan da ocjenjuje ustavnost odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica i da li odluke Komisije imaju karakter "presude bilo kojeg suda u BiH" u smislu člana VI/3.(b) Ustava BiH.
- 13.Komisija za raseljena lica i izbjeglice, osnovana kao nezavisna prema članu VII Aneksa 7., preimenovana je u Komisiju za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica.
- 14.Mandat Komisije je da prima i odlučuje o svakom potraživanju nepokretne imovine u BiH, kada imovina nije bila dobrovoljno prodata ili na drugi način prenesena od 1. aprila 1992. godine i kada potraživač ne uživa trenutno posjedovanje te imovine. Potraživanja mogu biti za povrat imovine ili pravednu naknadu umjesto povrata (član XI).
- 15.Odluke Komisije su konačne i svaki prijenos, isprava, hipoteka ili drugi zakonski instrument, koji napravi ili dodijeli Komisija, se priznaje kao zakonit u cijeloj BiH. (član XII tačka 7.)
- 16.Komisija donosi pravila i propise, u skladu sa Sporazumom, koji su neophodni za obavljanje njene funkcije. U izradi ovih pravila Komisija uzima u obzir domaće zakone o vlasničkim pravima (čl. IX i XV). Komisija je 17. februara 1998. godine donijela Pravila o potvrđivanju stanarskih prava raseljenih lica i izbjeglica, a izmjene i dopune 10. juna 1999. i 4. augusta 1999. god., kojim je utvrđeno, između ostalog, da se pod potvrđivanjem stanarskih prava raseljenih lica i izbjeglica, podrazumijeva potvrđivanje stanarskog prava na stanovima u korist lica koja su to pravo imala 1. aprila 1992. god. (član 2.); izbjeglicama i raseljenim licima smatraju se sva lica koja su napustila svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine, koja nisu u posjedu tih stanova, a status izbjeglice i raseljenog lica koji Komisiji podnese zahtjev za povrat stanarskog prava se pretpostavlja (član 3.). Komisija donosi odluku kojom se zahtjev odbija zbog toga što Komisija nije raspolagala relevantnim dokazima za potvrđivanje stanarskog prava ili donosi odluku kojom se zahtjev odbacuje jer ga je podnijelo neovlašteno lice, neblagovremen je ili ne ispunjava uvjete za podnošenje zahtjeva propisane ovim pravilnikom ili odluku kojom se potvrđuje stanarsko pravo (član 26.); odluke Komisije o zahtjevima za potvrđivanje stanarskih prava su konačne i obavezujuće za lica na koja se odluke odnose, kao i za upravne organe nadležne za izvršenje odluka o povratu u posjed stana na kojem postoji stanarsko pravo, u skladu sa relevantnim zakonima - Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i Zakonu o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine (član 28.); Odluka o zahtjevima za potvrđivanje stanarskih prava koju je donijela Komisija može biti korištena isključivo u svrhe navedene u odluci (član 33.); lica na koja se odnosi Odluka o potvrđivanju stanarskog prava, kao i sadašnji korisnik stana ili davalac stana na korišćenje pod uvjetom da dostave nove dokaze ili daju navode o novim dokazima koje Komisija nije razmatrala prilikom donošenja odluke, a koji mogu bitno uticati na odluku Komisije, imaju pravo podnijeti zahtjev za ponovno razmatranje odluke (član 36. stav 1.); odluke Komisije za potvrđivanje stanarskog prava izvršavaju nadležni upravni organi Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske u skladu sa relevantnim zakonima (član 38.).
- 17.Visoki predstavnik gosp. Wolfgang Petritsch donio je 27. oktobra 1999. godine Zakon o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica ("Službene novine Federacije BiH", broj 43/99 i 51/00) kojim je, između ostalog, propisano da odluke Komisije postaju konačne danom njihovog donošenja (član 2. stav 1.), a izvršenje odluka Komisije se provodi bez obzira na to da li su imovina ili stan na koji se odluka odnosi proglašeni napuštenim ili ne i bez obzira na bilo koju drugu odluku ili propise koji se odnose na njihov pravni status (član 9. stav 3.), a lica sa pravnim interesom na imovinu ili stan iz odluke Komisije koji je stečen nakon datuma navedenog u dispozitivu odluke Komisije može podnijeti žalbu protiv zaključka o dozvoli izvršenja koji je donio nadležni organ uprave jedino u slučajevima predviđenim ovim zakonom, s tim što se ovom žalbom ne može pobijati pravilnost odluke Komisije, jer se pravilnost te odluke može preispitivati samo u postupku ponovnog razmatranja pred Komisijom (član 10.). Protiv zaključka o dozvoli izvršenja odluke Komisije može se uložiti žalba nadležnom upravnom organu (koji je donio zaključak o dozvoli izvršenja) u roku od osam dana. U tom slučaju organ uprave upućuje podnosioca žalbe na pokretanje postupka pred nadležnim sudom u roku od 30 dana da bi dokazao da je nosilac prava iz odluke Komisije prenio svoja prava na podnosioca žalbe, na dobrovoljan i zakonit način, nakon datuma navedenog u dispozitivu odluke Komisije. Postupak izvršenja koji provodi nadležni organ uprave se ne obustavlja do donošenja sudske odluke, a izuzetno, nadležni sud može izdati nalog da se obustavi postupak izvršenja koji provodi organ uprave odgovoran za izvršenje samo ako je ovjereni ugovor o prijenosu prava zaključen nakon 14. decembra 1995. godine (član 12. st. 1. i 2.).
- 18.Pri ovakvom pravnom stanju koje se odnosi na osnivanje i nadležnost Komisije, te na pravni efekat njenih odluka, Ustavni sud je pošao od Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH. Tako su Sporazumom pored organa i tijela na osnovu Ustava BiH, uspostavljena u pojedinim aneksima i druga tijela: Privremena izborna komisija, Komisija za ljudska prava i Ured ombudsmena za ljudska prava, Komisija za raseljena lica i izbjeglice i Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika.
I Ustav BiH, čiji je tekst dat u Aneksu 4., sastavni je dio Sporazuma. Prema tome, iz same strukture Sporazuma proizilazi da su aneksi istog karaktera i da tvorcima aneksa nije bila namjera da dođe do bilo kakvog sukoba ili mogućnosti spora između pojedinih aneksa ili institucija koje su njima uspostavljene. Prema tome, može se zaključiti da se oni nadopunjavaju i djeluju paralelno.
Sud je već zauzeo isto načelno mišljenje u ranijim odlukama.
- 19.Prema tome, u odgovoru na pitanje da li je dopustiva apelacija izjavljena Ustavnom sudu protiv odluke Komisije koja je uspostavljena Aneksom 7. Sporazuma, potrebno je poći od člana VI/3.(b) Ustava BiH, prema kome Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u BiH. Pri takvom principijelnom pitanju Ustavni sud je u svojim odlukama U 7/98, U 8/98 i U 9/98 zaključio da Dom za ljudska prava ne treba smatrati sudom u BiH i da Ustavni sud nije nadležan da preispituje njegove odluke, jer Dom za ljudska prava vrši svoje funkcije izvan standardne sudske strukture BiH. Slijedeći ovu jurisprudenciju, Ustavni sud cijeni to da je i Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica institucija koja vrši svoje funkcije, također, izvan standardne sudske strukture BiH.
Ustavni sud ukazuje da su, u smislu člana XII tačka 7. Aneksa 7 Sporazuma i Zakona o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica, odluke Komisije konačne i obavezujuće.
Međutim, Ustavni sud ističe da je zainteresovanim licima omogućen pristup redovnom sudu u cilju zaštite imovinskih prava u nekim Zakonom određenim slučajevima (čl. 10. do 12. Zakona o sprovođenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve). Ako se predmet tiče statusa nosioca prava 1. aprila 1992. godine, zainteresovano lice može pokrenuti zahtjev za ponovno razmatranje Komisiji za imovinske zahtjeve. Prije toga, lice se može uputiti redovnim sudovima radi razjašnjavanja onih pravnih pitanja koja Komisija za imovinske zahtjeve nije razmatrala i radi prikupljanja neophodnih dokaza koji bi se predočili tokom ponovnog razmatranja.
U predmetima koji se ne tiču statusa nosilaca prava od 1. aprila 1992. godine, zainteresovano lice se može žaliti protiv zaključka o dozvoli izvršenja upravnom organu koji je izdao ovaj zaključak. Upravni organ u odgovarajućim slučajevima može uputiti apelanta da pokrene postupak pred nadležnim sudom. Nakon redovnog sudskog postupka ova lica mogu, kroz apelacionu jurisdikciju Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u smislu člana VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, tražiti zaštitu svojih prava iz Ustava BiH i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Zaključak
Iz navedenih razloga Ustavni sud je ocijenio da apelaciju treba odbaciti.
Kako je Ustavni sud donio odluku o glavnom pitanju, koje se odnosi na njegovu nadležnost u pogledu apelacija izjavljenih protiv odluka Komisije, nema osnova za donošenje privremene mjere prema članu 75. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Prema članu VI/4. Ustava BiH odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Ovu odluku Ustavni sud je donio jednoglasno u sljedećem sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Snežana Savić i sudije prof. dr. Kasim Begić, dr. Hans Danelius, prof. dr. Joseph Marko, doc. dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović i Mirko Zovko.
Broj U 21/01
22. juna 2001. godine
Sarajevo
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
prof. dr. Snežana Savić, s. r.