Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

DJELIMIČNU ODLUKU

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine, te članova 35., 37., 54., 57., 58., 59. i 71. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 18. i 19. februara 2000. godine, je donio

DJELIMIČNU ODLUKU

U pogledu Ustava Republike Srpske:

Ustavni sud proglašava član 59. st. 1., 2. i 3. neustavnim.

Zahtjev podnosioca se odbija u pogledu sljedećih odredbi:

  • a)
    član 58. stav 1.;
  • b)
    član 59. st. 4. i 5.;
  • c)
    član 60.;
  • d)
    član 68. tačka 6).

Odredbe Ustava Republike Srpske, za koje je Ustavni sud ocijenio da su u suprotnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine, prestaju da važe danom objavljivanja ove odluke u "Službenom glasniku BiH".

Ova odluka će se objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

Obrazloženje

I - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 1.
    Gospodin Alija Izetbegović, u to doba predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine, je zahtjevom od 12. februara 1998. godine pokrenuo postupak pred Ustavnim sudom radi ocjenjivanja saglasnosti Ustava Republike Srpske (u daljem tekstu: Ustav RS) i Ustava Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustav Federacije) sa Ustavom Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustav BiH). Ovaj zahtjev je 30. marta 1998. godine dopunjen podneskom u kojem je podnosilac specificirao odredbe entitetskih ustava koje smatra neustavnim. Podnosilac je zahtijevao od Ustavnog suda da preispita sljedeće odredbe ustava entiteta:

U pogledu Ustava RS

  • a)
    Preambulu u dijelu u kojem navodi pravo srpskog naroda na samoopredjeljenje, poštovanje njihove borbe za slobodu i državnu samostalnost, te volju i odlučnost za povezivanjem njihove države sa drugim državama srpskog naroda;
  • b)
    Član 1. prema kojem je Republika Srpska država srpskog naroda i svih njenih građana;
  • c)
    Član 2. stav 2. koji se odnosi na tzv. granicu između Republike Srpske i Federacije;
  • d)
    Član 4. prema kojem Republika Srpska može da uspostavlja specijalne paralelne odnose sa Saveznom Republikom Jugoslavijom i njenim republikama članicama, kao i član 68. stav 1. tačka 16. prema kojoj Republika Srpska uređuje i obezbjeđuje saradnju sa srpskim narodom izvan Republike;
  • e)
    Član 6. stav 2. prema kojem građanin Republike Srpske ne može biti ekstradiran;
  • f)
    Član 7. u onom dijelu u kojem se odnosi na službenu upotrebu srpskog jezika i ćiriličnog pisma;
  • g)
    Član 28. stav 4. prema kojem država materijalno pomaže Pravoslavnu crkvu i sarađuje sa njom u svim oblastima, a naročito na čuvanju, njegovanju i razvijanju kulturnih, tradicionalnih i drugih duhovnih vrijednosti;
  • h)
    Član 44. stav 2. prema kojem strani državljani i lica bez državljanstva mogu dobiti azil u Republici Srpskoj;
  • i)
    Amandman LVII tačka 1. koji dopunjava poglavlje Ustava o ljudskim pravima i slobodama, i prema kojem se, u slučaju različitosti u odredbama o pravima i slobodama između Ustava RS i odgovarajućih odredbi Ustava BiH, primjenjuju one odredbe koje su za pojedinca povoljnije;
  • j)
    Član 58. stav 1., član 68. tačka 6. i odredbe čl. 59. i 60. koji se odnose na različite oblike svojine, nosioce svojinskih prava i na pravni sistem koji uređuje korištenje svojine;
  • k)
    Član 80. izmijenjen Amandmanom XL tačka 1. koji propisuje da predsjednik Republike Srpske obavlja poslove iz oblasti odbrane, bezbjednosti i odnosa sa drugim državama i međunarodnim organizacijama, te član 106. stav 2. prema kojem predsjednik Republike Srpske postavlja, unapređuje i razrješava oficire vojske, sudije vojnih sudova i vojne tužioce;
  • l)
    Član 80. izmijenjen amandmanima XL i L tačka 2. prema kojem predsjednik Republike Srpske ima nadležnost da postavlja i opoziva šefove predstavništava Republike Srpske u inozemstvu i da predlaže ambasadore i druge međunarodne predstavnike Bosne i Hercegovine iz Republike Srpske, kao i član 90. dopunjen amandmanima XLI i LXII, koji Vladi Republike Srpske dodjeljuje pravo da odlučuje o uspostavljanju predstavništava Republike Srpske u inozemstvu;
  • m)
    Član 98. prema kojem Republika Srpska ima Narodnu banku, kao i član 76. stav 2. izmijenjen Amandmanom XXXVIII tačka 1. stav 2. koji dodjeljuje Narodnoj banci nadležnost da predlaže zakone vezane za monetarnu politiku i
  • n)
    Član 138. izmijenjen amandmanima LI i LXV, koji ovlašćuje organe Republike Srpske da donose akte i poduzimaju mjere za zaštitu prava i interesa Republike Srpske protiv akata institucija Bosne i Hercegovine ili Federacije Bosne i Hercegovine.

U pogledu Ustava Federacije

  • a)
    Član I.1. (1), utoliko što govori o Bošnjacima i Hrvatima kao konstitutivnim narodima;
  • b)
    Član I.6. (1), utoliko što propisuje da su bosanski i hrvatski jezik službeni jezici u Federaciji;
  • c)
    Član II.A.5. c) izmijenjen Amandmanom VII, u dijelu koji se odnosi na dvojno državljanstvo;
  • d)
    Član III.1. a) utoliko što propisuje nadležnost Federacije da organizira i vodi odbranu Federacije i
  • e)
    Član IV.B.7. a) i član IV.B.8., utoliko što se predsjedniku Federacije povjerava dužnost imenovanja šefova diplomatskih misija i oficira u armiji.
    • 2.
      Zahtjev je dostavljen Narodnoj skupštini Republike Srpske i Parlamentu Federacije BiH. Narodna skupština Republike Srpske je 21. maja 1998. godine dostavila svoja gledišta na zahtjev, u pismenom obliku, a Predstavnički dom Parlamenta Federacije BiH je dostavio svoj odgovor 9. oktobra 1998. godine.
    • 3.
      Prema odluci Ustavnog suda od 5. juna 1998. godine, u Sarajevu je 15. oktobra 1998. godine održana javna rasprava pred Ustavnim sudom, na kojoj su predstavnici i eksperti podnosioca i Predstavničkog doma Federacije iznijeli svoja gledišta na predmet. Javna rasprava je nastavljena u Banjoj Luci 23. januara 1999. godine. Na javnoj raspravi, ispred podnosioca zahtjeva, prisustvovali su punomoćnik prof. dr. Kasim Trnka i ekspert Džemil Sabrihafizović, ispred Predstavničkog doma Federacije BiH Enver Kreso i ekspert Sead Hodžić, ispred Doma naroda Federacije BiH Mato Zovko i ekspert Ivan Bender, ispred Narodne skupštine RS prof. dr. Radomir Lukić i ekspert prof. dr. Petar Kunić. Tom prilikom, izneseni su argumenti predstavnika i eksperata podnosioca, Predstavničkog doma i Doma naroda Federacije, kao i Narodne skupštine Republike Srpske.
    • 4.
      Predmet je razmatran na sljedećim sjednicama Suda: 25. i 26. februara 1999. godine, 7. i 8. juna 1999. godine, 13. i 14. augusta 1999. godine, 24. i 25. septembra 1999. godine, te 5. i 6. novembra 1999. godine. Na sjednici Suda održanoj 3. i 4. decembra 1999. godine zaključeno je da se na narednoj sjednici, po osnovu pripremljenog Nacrta odluke, pristupi vijećanju i glasanju u ovom predmetu.
    • 5.
      Na sjednici Ustavnog suda održanoj od 28. do 30. januara 2000. godine Sud je jednoglasno odlučio i donio djelimičnu odluku u ovom predmetu ("Službeni glasnik BiH", broj 11/00, "Službene novine Federacije BiH", broj 15/00 i "Službeni glasnik RS", broj 12/00). U toj odluci Ustavni sud je u pogledu Ustava Republike Srpske proglasio da su sljedeće odredbe, odnosno dijelovi odredbi, neustavni: riječ "granica" u članu 2. stav 2.; riječi: "ili ekstradiran" u članu 6. stav 2; član 44. stav 2; član 98. i član 76. stav 2. izmijenjen Amandmanom XXXVIII i član 138. izmijenjen amandmanima LI i LXV.

Zahtjev podnosioca je odbijen u pogledu sljedećih odredbi: Amandman LVII tačka 1. koji dopunjava poglavlje Ustava o ljudskim pravima i slobodama; član 80. stav 1. izmijenjen amandmanima XL i L tačka 2. i član 90. izmijenjen amandmanima XLI tačka 1. i LXII.

U pogledu Ustava Federacije Bosne i Hercegovine Ustavni sud je proglasio sljedeće dijelove odredbi neustavnim: u članu IV.B.7. a) (I) riječi: "šefova diplomatskih misija"; u članu IV.B.8. riječi: "šefove diplomatskih misija".

Zahtjev podnosioca je odbijen u pogledu člana II.A.5.c) izmijenjenog Amandmanom VII.

II - DOPUSTIVOST ZAHTJEVA

  • 6.
    Ustavni sud je o dopustivosti cijelog zahtjeva već odlučio u svojoj djelimičnoj odluci od 29. i 30. januara 2000. godine ("Službeni glasnik BiH", broj 11/00, "Službene novine Federacije BiH", broj 15/00 i "Službeni glasnik RS", broj 12/00).

III - SUŠTINA ZAHTJEVA

  • 7.
    Sud u ovoj odluci odlučuje o ustavnosti čl. 58. stav 1., 59., 60. i 68. tačka 6. Ustava Republike Srpske u onoj mjeri u kojoj se oni tiču raznih oblika svojine, nosioca svojinskih prava i pravnog sistema koji uređuje korištenje imovine.

Osporene odredbe člana 58. stav 1., čl. 59., 60. i 68. tačka 6. Ustava RS glase:

"Član 58. stav 1.

"Svojinska prava i obaveze nad sredstvima u društvenoj svojini i uslovi pod kojima se ta sredstva prenose u druge oblike svojine uređuju se zakonom."

Član 59.

"Prirodna bogatstva, gradsko građevinsko zemqište, nekretnine i stvari od naročitog privrednog, kulturnog i istorijskog značaja, za koje je zakonom određeno da su od opšteg interesa, u državnoj su svojini.

Pojedina dobra od opšteg interesa mogu biti i u privatnoj svojini pod uslovima utvrđenim zakonom.

Na dobrima od opšteg interesa i na gradskom građevinskom zemqištu može se, pod uslovima utvrđenim zakonom, steći pravo korišćewa.

Upotreba i iskorišćavawe stvari od posebnog kulturnog, naučnog, umjetničkog ili istorijskog značaja ili od značaja za zaštitu prirode i čovjekove okoline mogu se na osnovu zakona ograničiti, uz punu naknadu vlasniku.

Zakonom se uređuje zaštita, korišćewe, unapređivawe i upravqawe dobrima od opšteg interesa kao i plaćawe naknade za korišćewe dobara od opšteg interesa i gradskog građevinskog zemqišta."

Član 60.

"Fizička i pravna lica ostvaruju svojinska prava na nepokretnosti prema wihovoj prirodi i namjeni, u skladu sa zakonom.

Jamči se svojina na poqoprivredno zemqište, a na šume i šumsko zemqište u zakonom utvrđenim granicama."

član 68. tačka 6. (u formulaciji Amandmana XXXII, izmijewen Amandmanom LVIII) glasi:

"Republika uređuje i obezbjeđuje:

(...)

  • 6)
    svojinske i obligacione odnose i zaštitu svih oblika svojine, pravni položaj preduzeća i drugih organizacija, wihovih udružewa i komora, ekonomske odnose sa inostranstvom, koji nisu preneseni na institucije Bosne i Hercegovine, tržište i planirawe;

(...)."

što u prijevodu glasi:

Član 58. stav 1.

"Svojinska prava i obaveze nad sredstvima u društvenoj svojini i uvjeti pod kojima se ta sredstva prenose u druge oblike svojine uređuju se zakonom."

Član 59.

"Prirodna bogatstva, gradsko građevinsko zemljište, nekretnine i stvari od naročitog privrednog, kulturnog i historijskog značaja, za koje je zakonom određeno da su od općeg interesa, u državnoj su svojini.

Pojedina dobra od općeg interesa mogu biti i u privatnoj svojini pod uvjetima utvrđenim zakonom.

Na dobrima od općeg interesa i na gradskom građevinskom zemljištu može se, pod uvjetima utvrđenim zakonom, steći pravo korištenja.

Upotreba i iskorištavanje stvari od posebnog kulturnog, naučnog, umjetničkog ili historijskog značaja ili od značaja za zaštitu prirode i čovjekove okoline mogu se na osnovu zakona ograničiti, uz punu naknadu vlasniku.

Zakonom se uređuje zaštita, korištenje, unapređivanje i upravljanje dobrima od općeg interesa kao i plaćanje naknade za korištenje dobara od općeg interesa i gradskog građevinskog zemljišta."

Član 60.

"Fizička i pravna lica ostvaruju svojinska prava na nepokretnosti prema njihovoj prirodi i namjeni, u skladu sa zakonom.

Jamči se svojina na poljoprivredno zemljište, a na šume i šumsko zemljište u zakonom utvrđenim granicama."

član 68. tačka 6. (u formulaciji Amandmana XXXII, izmijenjen Amandmanom LVIII) glasi:

"Republika uređuje i obezbjeđuje:

(...)

  • 6)
    svojinske i obligacione odnose i zaštitu svih oblika svojine, pravni položaj preduzeća i drugih organizacija, njihovih udruženja i komora, ekonomske odnose sa inozemstvom, koji nisu preneseni na institucije Bosne i Hercegovine, tržište i planiranje;

(...)."

  • 8.
    Podnosilac tvrdi da osporene odredbe nisu u skladu sa članom I/4. Ustava BiH i sa tačkom 2. Aneksa II Ustava BiH. Iako Ustav BiH ne propisuje svojinska pitanja, odgovarajući propisi Republike Bosne i Hercegovine su ostali na snazi. Dalje ističe da Ustav BiH garantuje jednakost svih građana Bosne i Hercegovine, i, prema članu I/4. Ustava BiH, slobodu kretanja lica, roba, usluga i kapitala po cijeloj Bosni i Hercegovini. Ovi osnovni principi zahtijevaju od države Bosne i Hercegovine uređivanje imovinskih odnosa i izmjenu odgovarajućih zakona Republike Bosne i Hercegovine uz garanciju jednakosti svih građana i pravnih lica Bosne i Hercegovine kao i jedinstveno ekonomsko područje i ekonomski sistem, što je jedna od pretpostavki ustavnog poretka u BiH. Stoga pravni sistem Republike Srpske ne može uređivati ove odnose drugačije.
  • 9.
    Ekspert podnosioca je dodao, na javnoj raspravi, da ne može biti slobode kretanja lica, roba, usluga i kapitala širom Bosne i Hercegovine ako postoje različiti pravni sistemi ili imovinski odnosi i prava u nekim dijelovima Bosne i Hercegovine. Štaviše, takva situacija ne dopušta svim licima na cijeloj teritoriji BiH da uživaju u svom pravu na imovinu pod istim uvjetima kako je to garantovano Ustavom BiH. Ovo bi bilo od velikog značaja u procesu privatizacije. Različiti pravni režimi za privatizaciju državne imovine stavljaju građane u nejednak položaj u pogledu njihovog učešća u procesu privatizacije. U krajnjoj liniji, građani bi time bili diskriminirani zbog njihove nacionalne pripadnosti.
  • 10.
    Narodna skupština Republike Srpske u svom pismenom odgovoru, uglavnom, ističe prigovor da član I/4. Ustava BiH nije relevantan za podjelu zakonodavnih ovlasti između institucija BiH i entiteta. Ova odredba jedino zabranjuje bilo kakvu kontrolu na razgraničenju između entiteta. Međutim, kao što se može vidjeti iz odgovarajućih odredbi člana III/1. i 4. Ustava BiH, entiteti imaju nadležnost da regulišu svojinske i obligacione odnose, zaštitu svih oblika svojine i pravni položaj preduzeća i drugih organizacija, svojinska prava nad sredstvima u društvenoj svojini i uvjete pod kojima svojinska prava i obaveze nad sredstvima društvene svojine mogu prenijeti u druge oblike svojine. Nadalje, Aneks II Ustava BiH ne predstavlja integralni dio Ustava BiH i stoga nema osnova da sudski kontroliše Ustavni sud. S druge strane, odredbe spomenutog aneksa su jedino važeće prema podjeli ovlasti između entiteta i institucija BiH.

Ustavni sud je ocijenio:

  • 11.
    Član 58. stav 1. Ustava RS odnosi se na svojinska prava u vezi sa "sredstvima u društvenoj svojini" te uvjeta pod kojima se ta sredstva prenose u "druge oblike svojine". Sama kategorija "društvenih sredstava" - kao negiranje, kako privatne, tako i državne imovine - mora biti posmatrana kao naslijeđe socijalističkog samoupravnog sistema, izazivajući time ozbiljne sumnje u to može li ili ne jedna takva pravna kategorija biti protumačena u saglasnosti sa pravom na privatnu imovinu te sa ciljem tržišne ekonomije, koji su izričito navedeni u članu II/3. (k) Ustava BiH i u alineji 4. Preambule Ustava. Prema članu 59. stav 1. Ustava RS, prirodna bogatstva, gradsko građevinsko zemljište, nekretnine i neka dobra od općeg interesa su u državnoj svojini. Formulacija ove odredbe, posebno, ako se čita u vezi sa st. 2. i 3. tog člana, čini se da propisuje da su, u pravilu, svi ovi domeni u državnoj svojini ex constitutione, time ponovno izazivajući sumnju u pogledu saglasnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine garantovanim pravom na privatnu imovinu. Član 60. se odnosi na imovinska prava na nepokretnosti, poljoprivredno zemljište, šume i šumsko zemljište. Konačno, član 68. dodjeljuje Republici Srpskoj nadležnost uređivanja, između ostalog, i imovinskih i obligacionih odnosa, te zaštitu svih oblika imovine, tržišta i planiranja. Ovdje se postavlja pitanje da li je, prema Ustavu BiH, uređivanje svih oblika imovine u isključivoj nadležnosti Republike Srpske.
  • 12.
    U cilju preispitivanja osporenih odredbi Ustava RS, neophodno je elaborirati standarde utemeljene Ustavom BiH. Istina je da je podjela nadležnosti regulisana, u principu, članom III/1. i 3. Ustava BiH utoliko što su nadležnosti institucija BiH nabrojane dok su, u principu, sve ostale funkcije i ovlasti koje im nisu dodijeljene - u nadležnosti entiteta. Međutim, Ustav BiH stvara ovlasti ne samo u okviru općeg sistema podjele nadležnosti člana III. Utemeljenjem institucija države BiH, Ustav im, također, dodjeljuje manje ili više specifične ovlasti, što se može vidjeti iz člana IV/4. za Parlamentarnu skupštinu ili člana V/3. za Predsjedništvo BiH, a koje nisu nužno ponovljene u nabrajanju člana III/1. Tako je, npr., Predsjedništvu dodijeljena nadležnost civilne komande nad oružanim snagama u članu V/5. (a), iako član III/1. ne navodi izričito vojna pitanja u okviru nadležnosti institucija BiH. Stoga se mora zaključiti da pitanja koja nisu izričito nabrojana u članu III/1. nisu nužno u isključivoj nadležnosti entiteta na isti način na koji entiteti mogu imati rezidualne nadležnosti u odnosu na odgovornosti institucija BiH. Ovo se vidi npr. iz nadležnosti institucija BiH u pogledu vanjske ili vanjskotrgovinske politike, nabrojanim izričito u članu III/1. (a) i (b), s obzirom da entiteti, također, imaju pravo, na primjer, da uspostavljaju specijalne paralelne odnose sa susjednim državama, prema članu III/2. (a).
  • 13.
    Nadalje, Ustav BiH također uspostavlja osnovne ustavne principe i ciljeve za funkcioniranje Bosne i Hercegovine kao i katalog ljudskih prava i osnovnih sloboda koje treba shvatiti kao ustavne vodilje ili ograničenja za izvršavanje nadležnosti kako Bosne i Hercegovine, tako i entiteta. Prema alineji 4. Preambule Ustava BiH, ovaj ustav je usvojen u cilju "podsticanja općeg blagostanja i ekonomskog razvoja kroz zaštitu privatnog vlasništva i unapređenje tržišne privrede". Dalje, član I/4. Ustava garantuje slobodu kretanja širom Bosne i Hercegovine i izričito navodi da ni Bosna i Hercegovina ni entiteti ne smiju "ometati punu slobodu kretanja lica, roba, usluga i kapitala širom Bosne i Hercegovine", što je neophodan preduvjet za postojanje zajedničkog tržišta. I konačno, član II/3.(k) garantuje pravo na imovinu u vezi sa obavezom iz stava 6. ovog člana da entiteti moraju "primjenjivati ljudska prava i osnovne slobode na koje je ukazano u stavu 2." Budući da član II/3. stav 1. propisuje da "sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode..." pobrojane u nastavku, pravo na imovinu nije samo pravo kojeg se sve vlasti u BiH moraju pridržavati, već također predstavlja pozitivnu obavezu države da obezbjedi uvjete neophodne za uživanje u ovom pravu. Član II/3, stoga, daje opću kompetenciju zajedničkim institucijama BiH za regulisanje svih pitanja pobrojanih u katalogu ljudskih prava, koja se ne mogu prepustiti isključivo entitetima, jer zaštita mora biti garantovana "svim licima na teritoriji BiH".
  • 14.
    In conclusio, postoje bar dva ustavna pravila nametnuta navedenim ustavnim odredbama, koja se moraju koristiti kao standard za sudsku kontrolu. Kao što se može vidjeti iz odnosa između "zaštite privatne imovine" i tržišne privrede u tekstu Preambule i člana II Ustava BiH, pravo na imovinu nije samo individualno pravo koje zahtijeva sudsku zaštitu od svakog nelegitimnog uplitanja države, već je ono i institucionalni garant kao jedan od preduvjeta za funkcioniranje tržišne privrede. Stoga slijedi pozitivna ustavna obaveza, kako Bosne i Hercegovine tako i entiteta, da se stvori neophodan pravni okvir za specificiranje ovih ustavnih obaveza.
  • 15.
    Zatim, pravo na imovinu, u tekstu Preambule i u članu I/4. Ustava uključuje, također, i implicitno ograničenje zakonodavstvu koje je, štaviše, izričito izraženo u članu 1 Prvog protokola Evropske konvencije o ljudskim pravima koju treba direktno primjenjivati prema članu II/2. Ustava BiH. Iz jurisprudencije Evropskog suda za ljudska prava pri uravnoteživanju zahtjeva od općeg interesa zajednice za uplitanje države u imovinska prava s jedne strane, i potrebe zaštite prava pojedinaca s druge, slijedi da takva ravnoteža podrazumijeva mogućnost faktičkog postojanja dobara u privatnoj imovini. Ako bi privatna imovina, na primjer, cijelih oblasti industrije bila transformirana u državnu imovinu, onda bi takvo zakonodavstvo u suštini narušilo imovinsko pravo, posebno ako ga se promatra kao neophodan preduvjet tržišne privrede koja je eksplicitno predviđena Ustavom BiH. U krajnjoj liniji, supremacija Ustava BiH, koji je prema članu III/3.(b) nadređen, između ostalog, i ustavima entiteta, ne bi više imala razumno značenje ako bi se dozvolilo da se ukine privatna imovina. Ista ideja izra�ena je u jurisprudenciji ustavnih sudova centralne Evrope, da se "ni u kojem slučaju priroda osnovnog prava ne smije povrijediti", čime se postavlja apsolutno ograničenje za narušavanje ustavom garantovanih prava kroz zakonodavstvo.
  • 16.
    Stoga je pitanje da li su osporene odredbe u suprotnosti sa ovim ustavnim standardima.
  • 17.
    Osporena odredba člana 58. stav 1. Ustava RS formulisana je u stilu zakonodavnog ovlaštenja za regulisanje imovinskih prava i obaveza u vezi sa društvenom imovinom, te uvjeta za prenos ovih resursa u druge oblike imovine. Međutim, sama kategorija društvene imovine, čiji korijeni su u socijalističkom samoupravnom sistemu, ne može se više tumačiti na način koji je saglasan navedenim ustavnim zahtjevima. Kategorija društvene imovine nije kompatibilna sa "unapređenjem tržišne privrede" s obzirom da stvara, u teoriji i u praksi, ozbiljne prepreke u svakom procesu privatizacije koji je neophodan u Bosni i Hercegovini da bi se uspostavila tržišna privreda.
  • 18.
    Međutim, osporena odredba se može tumačiti kao obično zakonsko ovlaštenje, ili pak kao ustavna obaveza za zakonodavstvo RS da prenese svu društvenu imovinu u druge oblike imovine, posebno u privatnu imovinu. Dok bi prvo tumačenje kršilo već istaknute ustavne kriterije koji slijede iz Ustava BiH, drugo tumačenje bi ispunjavalo te kriterije.
  • 19.
    Iz ustanovljene ustavne doktrine slijedi da osporenu odredbu treba podržati dok god ju je moguće tumačiti na način saglasan sa Ustavom. Stoga Ustavni sud proglašava član 58. stav 1. Ustava RS, tumačeći ga na način da propisuje ustavnu obavezu za transformaciju društvene imovine, saglasnim sa Ustavom BiH.
  • 20.
    U pogledu osporene odredbe člana 59. Ustava RS, Ustavni sud iznosi sljedeće. Stav 1. navedenog člana propisuje da su prirodna bogatstva, gradsko građevinsko zemljište, nekretnine i određene stvari od općeg interesa u državnoj imovini. S obzirom da stav 2. tog člana, kao izuzetak, dozvoljava privatnu imovinu nad pojedinim dobrima od općeg interesa, kao što se može vidjeti iz formulacije "mogu biti i u privatnoj svojini", cijeli odnos privatne imovine, kao pravilo i izuzetak od tog pravila, zakonskim ograničenjem je preokrenut. Isto vrijedi i za stav 3. tog člana u pogledu korištenja dobara od općeg interesa kao i gradskog građevinskog zemljišta. Sistem prva tri stava osporenog člana, stoga, uspostavlja jasnu ustavnu obavezu prema kojoj prirodna bogatstva, gradsko građevinsko zemljište, nekretnine i neka druga dobra od općeg interesa moraju biti u državnom vlasništvu. Međutim, takvo pravilo ide mnogo dalje od granica koje su nametnute prethodno istaknutim standardima Ustava BiH. Proglašavanje prirodnih bogatstava, gradskog građevinskog zemljišta, nepokretnosti i dobara od općeg interesa državnom imovinom ex constitutione sasvim sigurno narušava samu "prirodu" privatne imovine kao pojedinačnog prava i kao institucionalnog garanta.
  • 21.
    Nadalje, mogućnost da se ekspropriše u ime "općih interesa" države ili društva bila je bitan element komunističke ustavne doktrine, te je treba smatrati ostavštinom iz tog perioda. Kada bi zakonodavstvo moglo ukinuti ustavom zagarantovana prava pozivajući se na neodređene "opće interese", osnovni princip vladavine prava pod okriljem Ustava bio bi izvrgnut ruglu, budući da praktički ne postoji ništa što se ne bi moglo protumačiti da je od "općeg" interesa. Stoga ustavi entiteta ne smiju davati tako široko tumačive zakonodavne ovlasti koje bi mogle da liše ljudska prava od bilo kakvog značenja. Takva pravna tehnika narušava princip efektivnosti.
  • 22.
    Ustavni sud, stoga, proglašava st. 1. do 3. člana 59. neustavnim.
  • 23.
    Stav 4. osporenog člana ipak sadrži precizirane legitimne ciljeve pozivajući se na stvari od posebnog kulturnog, naučnog, umjetničkog ili historijskog značaja ili od značaja za zaštitu prirode i čovjekove okoline, te ne isključuje privatnu imovinu, kao takvu, zakonodavnim ovlaštenjem za ograničenje ovog prava. Štaviše, ova odredba predviđa punu naknadu vlasniku. Stav 4. člana 59. je, stoga, u saglasnosti sa ustavnim zahtjevima za privatnom imovinom u tržišnoj privredi.
  • 24.
    Stav 5. osporenog člana daje zakonodavstvu nadležnost da reguliše zaštitu, korištenje, unapređivanje i upravljanje dobrima od općeg interesa koja ne znače eksproprijaciju, već ograničenje privatnog vlasništva. Dakle, ova nadležnost zakonodavstva ne krši prirodu ovoga prava i institucionalne garancije na privatno vlasništvo. Nadalje, kao i u stavu 4. i stav 5. normira naknadu vlasniku. Stav 5. člana 59. je, dakle, u saglasnosti sa ustavnim zahtjevima za privatnom imovinom u vezi sa tržišnom privredom.
  • 25.
    Što se tiče osporenih odredbi člana 60. Ustava RS koje se tiču imovinskih prava nad nepokretnostima, poljoprivrednim zemljištima, šumama i šumskim zemljištima, Ustavni sud ne smatra da ovo uplitanje u ustavom zagarantovano pravo na privatnu imovinu predstavlja povredu "prirode" privatne imovine kroz formulaciju zakonodavnog ovlaštenja. Član 60. je, stoga, u saglasnosti sa Ustavom BiH.
  • 26.
    U pogledu osporene odredbe člana 68. tačka 6. Ustava RS, Ustavni sud konstatuje da ova odredba dodjeljuje Republici Srpskoj ovlast da uređuje, između ostalog, i imovinske i obligacione odnose i zaštitu svih oblika imovine, tržište i planiranje. Ova odredba, koja propisuje nadležnosti zakonodavstva RS, ne krši ustavne zahtjeve koji su prethodno elaborirani u vidu ograničenja koja proizilaze iz privatne imovine kao institucionalnog garanta i iz tržišne privrede. Štaviše, ova odredba se pažljivo pridržava međudjejstva podjele nadležnosti između institucija Bosne i Hercegovine i entiteta, pozivajući se na kompetencije na polju privrednih odnosa sa inozemstvom "koje nisu prenesene na institucije Bosne i Hercegovine". Usput rečeno, ova odredba Ustava RS, sama po sebi, jeste čvrst dokaz da Ustav RS ne smatra da član III Ustava BiH propisuje isključive nadležnosti.
  • 27.
    Član 68. tačka 6., stoga, ulazi u okvire ustavne podjele nadležnosti između institucija BiH i entiteta, te je u saglasnosti sa Ustavom BiH.
  • 28.
    U svakom slučaju, Ustavni sud konstatuje da je 4. augusta 1998. stupio na snagu Okvirni zakon o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", broj 14/98, dalje u tekstu: Okvirni zakon). Cilj ovog zakona je, zapravo, usklađivanje zakonodavstava entiteta u ovom domenu i uključivanje svih lica u proces privatizacije na nediskriminirajući način (vidi drugu alineju preambule Okvirnog zakona i član 3. Okvirnog zakona), dok je istovremeno zakonodavna nadležnost entiteta u principu priznata (član 2. Okvirnog zakona).
  • 29.
    Različiti pravni sistemi entiteta, sa različitim oblicima imovine ili propisima imovinskog prava, zaista mogu stvoriti prepreku za slobodu kretanja roba i kapitala koja je garantovana članom I/4. Ustava BiH. Štaviše, Ustavom garantovano pravo na privatnu imovinu, kao institucionalni garant u cijeloj Bosni i Hercegovini, zahtijeva okvirno zakonodavstvo na nivou države Bosne i Hercegovine radi specifikacije standarda koji su neophodni da bi se ispunile prethodno elaborirane pozitivne obaveze Ustava. Takvo okvirno zakonodavstvo bi, dakle, trebalo odrediti bar razne oblike imovine, nosioce tih prava, te opće principe za njihovo izvršavanje u smislu imovinskog prava koje obično predstavlja element zakonika građanskog prava u demokratskim društvima.
  • 30.
    Ustavni sud je, jednoglasno, donio odluku u vezi sa članom 59. st. 4. i 5. i članom 60. Ustava RS. Odluka o čl. 58. i 59. st. 1. do 3. donesena je sa pet glasova za i dva protiv, dok je odluka za član 68. tačka 6. donesena sa šest glasova za i jednim protiv.
  • 31.
    Odluke o objavljivanju u službenim glasilima Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine, te o danu kojim neustavne odredbe prestaju da važe, su zasnovane na čl. 59. i 71. Poslovnika Suda.

Ovu odluku Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Kasim Begić, sudije Hans Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, prof. dr. Joseph Marko, dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić i Mirko Zovko.

U pogledu čl. 58., 59. st. 1. do 3. i člana 68. tačka 6. na Ustav RS, sudija Hans Danelius je, u skladu sa članom 36. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, izrazio izdvojeno mišljenje koje je djelimično o neslaganju, a djelimično o slaganju sa odlukom Suda, čiji tekst se prilaže ovoj djelimičnoj odluci kao aneks.

Broj U 5/98 II
18. i 19. februara 2000. godine
Sarajevo

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
prof. dr. Kasim Begić, s. r.

IZDVOJENO MIŠLJENJE
SUDIJE HANSA DANELIUSA

(u pogledu čl. 58., 59., 60. i 69. Ustava Republike Srpske)

Član 58. stav 1. Ustava RS tiče se svojinskih prava i obaveza nad sredstvima u društvenoj svojini, te se također odnosi i na prenos tih sredstava u druge oblike svojine. U stavu 2. tog člana pominje se "otuđivanje" društvene svojine koje se, kako se navodi, u pravilu može sprovesti po tržišnim kriterijima. Član 59. Ustava RS iznosi u stavu 1. da su prirodna bogatstva, gradska građevinska zemljišta, nepokretnosti i stvari od naročitog privrednog, kulturnog i historijskog značaja, za koje je zakon odredio da su od općeg interesa, u državnoj svojini, ali u stavu 2. se dodaje da pojedina dobra od općeg interesa mogu biti i u privatnoj svojini pod uvjetima utvrđenim zakonom. Član 60. propisuje da se svojinska prava nad nepokretnostima ostvaruju prema njihovoj prirodi i namjeni. Prema članu 68., Repubika uređuje i obezbjeđuje, između ostalih, svojinske i obligacione odnose i zaštitu svih oblika svojine, pravni status preduzeća i drugih organizacija.

Postavlja se pitanje da li su ove odredbe u suprotnosti sa Ustavom BiH. U cilju davanja odgovora na ovo pitanje, potrebno je analizirati za koje se kriterije može smatrati da ih Ustav BiH nameće entitetima u pogledu svojinskih pitanja. Sljedeće odredbe Ustava BiH su relevantne u tom smislu:

(a) četvrta alineja Preambule koja glasi: "u želji da podstaknu opće blagostanje i ekonomski razvoj kroz zaštitu privatnog vlasništva i unapređenje tržišne privrede";

(b) član I. stav 4., koji propisuje slobodu kretanja na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine, te da entiteti neće ometati punu slobodu kretanja lica, roba, usluga i kapitala širom Bosne i Hercegovine i

(c) član II. stav 2., koji propisuje da se Evropska konvencija o ljudskim pravima i njeni protokoli direktno primjenjuju u BiH, te član II. stav 3., koji navodi pravo na imovinu kao jedno od ljudskih prava koje uživaju sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine.

Četvrta alineja Preambule je općeg karaktera i utemeljuje jedan cilj prije negoli neku konkretnu obavezu. Ona ne nameće nikakav preciziran zahtjev za društveni i privredni sistem u Bosni i Hercegovini, i dok bi se privredni sistem koji bi se neprijateljski odnosio prema privatnoj imovini i slobodnoj ekonomiji teško mogao pomiriti sa tom alinejom Preambule, to se ne može reći u slučaju kada se radi o imovinskom režimu mješovitog karaktera.

Što se tiče sistema u Republici Srpskoj, član 50. Ustava RS propisuje da se ekonomsko i društveno uređenje zasniva na ravnopravnosti svih oblika svojine i slobodnom privređivanju; samostalnosti preduzeća i drugih oblika privređivanja u sticanju i raspodjeli dobiti. Član 52., koji navodi da se slobodno preduzetništvo može iznimno zakonom ograničiti u određene svrhe, zasnovan je na ideji da je privatno preduzetništvo pravilo, a član 54. propisuje da svi oblici svojine imaju jednaku pravnu zaštitu. Član 58. se ne odnosi samo na postojanje društvene svojine već i na uvjete prenosa tih sredstava u neke druge oblike svojine. Član 59. propisuje da su neke kategorije svojine za koje se smatra da su od općeg interesa u državnoj svojini, ali dodaje da pojedina dobra od općeg interesa mogu biti i u privatnoj svojini.

Gledane u cjelini, ove razne odredbe Ustava RS pokazuju da su ekonomski sistem i svojinski režim u Republici Srpskoj mješovitog karaktera. Ove odredbe ne propisuju ekonomiju državnog vlasništva, već se odnose na razne oblike svojine i na slobodno preduzetništvo, te omogućuju prenos društvene i državne svojine u privatnu. Stoga se one, po mom mišljenju, ne mogu smatrati nesaglasnim sa općenitom željom zaštite privatnog vlasništva i unapređenja tržišne ekonomije izra�enom u četvrtoj alineji Preambule Ustava BiH.

Što se tiče člana I. stav 4. Ustava BiH, koji štiti slobodu kretanja lica, roba, usluga i kapitala širom Bosne i Hercegovine, zaključak da osporene odredbe Ustava RS ugrožavaju tu slobodu mi se ne čini utemeljen.

Konačno, što se tiče odredbi člana II. Ustava BiH, koje garantuju pravo na imovinu u kontekstu opće zaštite ljudskih prava, smatram da je prirodno početi analizu pozivajući se na član 1. Protokola br. 1 Evropske konvencije o ljudskim pravima. Između ostalog, ovaj član propisuje da svako fizičko i pravno lice ima pravo mirno uživati u svojoj imovini, i da niko ne može biti lišen imovine, osim u posebnim nabrojanim slučajevima, te da država ima slobodu da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korištenje imovine u skladu sa općim interesima.

Iz formulacije člana 1. Protokola br. 1 se vidi da mu je namjera obezbjeđivanje zaštite postojeće imovine pojedinca. Odredba je općenito shvaćena na taj način da ne uključuje bilo koje pravo na sticanje imovine, i ovo tumačenje je potvrdio Evropski sud za ljudska prava, npr. u slučaju Marckx protiv Belgije (Evr. sud za ljudska prava, presuda od 13. juna 1979. godine, tom br. 31). Promatrano u kontekstu ovog tumaćenja, za član 1. se ne može smatrati da nameće državi obavezu da privatizira državnu svojinu ili da na drugi način osigurava da je određena svojina privatna, a ne u vlasništvu države ili drugih javnih organa.

U članu II. stav 3. Ustava BiH, pravo na imovinu se javlja kao jedno od brojnih ljudskih prava koja su nabrojana, i ne čini se da postoji razlog zašto bi zaštita prava na imovinu iz ovog stava bila drugačija od zaštite koja je propisana članom 1. Protokola br. 1.

Drugim riječima, pravo na imovinu kao ljudsko pravo jeste pojedinačno pravo. Ono ne nameće obaveze u pogledu društvenog i privrednog sistema države. Ono štiti imovinu koja je u vlasništvu pojedinca u datom trenutku i ne uključuje nikakvo njegovo pravo da stekne drugu imovinu u budućnosti.

Slijedi činjenica da su određene kategorije dobara, u pravilu, u društvenoj ili javnoj svojini u Republici Srpskoj i da ih privatna lica ne mogu lako steći, ne predstavlja kršenje prava na imovinu kao pojedinačnog ljudskog prava iz člana II. Ustava BiH.

Iz navedenih razloga zaključujem da dio zahtjeva koji se tiče čl. 58., 59., 60. i 68. Ustava RS nije utemeljen te se ne može smatrati da su ti članovi u suprotnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine.