USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 67/19, rješavajući apelaciju Ibrahima Demirovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ibrahima Demirovića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 017146 18 Krž 2 od 21. septembra 2018. godine i S1 1 K 017146 15 Kri od 13. oktobra 2017. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Ibrahim Demirović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Nijaz Đuliman, advokat iz Mostara, podnio je 7. januara 2019. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 1 K 017146 18 Krž 2 od 21. septembra 2018. godine i broj S1 1 K 017146 15 Kri od 13. oktobra 2017. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će se odgoditi izvršenje kazne zatvora apelantu do konačne odluke Ustavnog suda.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 67/19 od 24. aprila 2019. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je odbio apelantov zahtjev kao neosnovan.
- 3.Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
- 4.Pozvani su dostavili odgovore.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
- 6.Sud BiH je donio Presudu broj S1 1 K 017146 15 Kri od 13. oktobra 2017. godine kojom je apelanta proglasio krivim (pod tačkom I izreke presude) da je počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva (zajedno sa E.Ć. i H.Č. radnju u tački 1, nečovječno postupanje, i radnje iz tač. 2, 3, prisiljavanje na prisilni rad, a radnju iz tačke 7, silovanje, sam) iz člana 142. Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZSFRJ) u vezi sa čl. 30. i 22. istoga zakona na način kako je to detaljno navedeno u izreci presude, te ga je osudio na kaznu zatvora u trajanju od deset godina. Pod tačkom II izreke presude apelant je, na osnovu člana 284. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKP), oslobođen optužbe za radnje po određenim tačkama, kako je detaljno navedeno u presudi, čime bi počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. tač. c), e) i f) u vezi sa članom 180. stav 1. i čl. 21. i 29. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine.
- 7.U obrazloženju presude Sud BiH je naveo tok postupka u odnosu na optužnice i odluke suda, zatim, ukazao na procesne odluke. Na str. 26-28 Sud BiH je naveo šta je isticala apelantova odbrana, što bi se moglo svesti na sljedeće: apelant nije imao komandnu odgovornost, Tužilaštvo nije opisalo situacije koje bi se mogle podvesti pod "živi štit", niti je apelanti bio prisutan, niti je predočen dokaz da su lica korištena kao "živi štit", apelant nije odredio ko će prenositi protivvazdušni top, niti je bio nadređen licu koje je izvršilo ubistva civila, dokazi ne upućuju na zaključak da je apelant naredio odvođenje na prisilni rad, niti je bilo ko od svjedoka naveo da je vidio apelanta da izvodi oštećenu (u vezi sa silovanjem). Dalje je Sud BiH naveo da će primjenjivati KZSFRJ, te je dalje elaborirao opće elemente krivičnog djela ratni zločini protiv civilnog stanovništva. Od strane 55 Sud BiH ukazuje na apelantov status (pripadnik Armije BiH, zatim, komandant 47. b.br.).
- 8.Dalje, Sud BiH je elaborirao nečovječno postupanje i da su apelantu stavljene na teret radnje koje su imale karakter nečovječnog postupanja (tačka 1. optužnice, str. 58 i 59), a što je sud utvrdio na osnovu iskaza saslušanih svjedoka. Tako je sud zaključio da su apelant i drugi (E.Ć. i H.Č.) zajedno odabrali iz zatvoreničkog objekta 37 pretežno starijih žena hrvatske nacionalnosti koje su odvedene (od E.Ć. i drugih pripadnika Armije BiH) sa namjerom da uz pomoć ovih žena spriječe da HVO zauzme Hidroelektranu Mostar, kao "živi štit", da bi na putu prema hidroelektrani, uslijed ratnih djejstava, pored kamiona u kojem su bili zatvorenici pala granata i onesposobila kamion, pa su, zbog nemogućnosti da nastave put kamionom i zbog pucanja, zatvorenici bili primorani da puze izloženi opasnosti, a kako je hidroelektrana već bila u rukama HVO-a, zatvorenici su odvedeni u prostorije predionice "Đuro Salaj". Da je apelant odabrao "približno" 37 civila, proizlazi iz iskaza svjedoka navedenih u nastavku presude, ali i drugih dokaza koje je naveo Sud BiH, uključujući iskaz optuženog E.Ć. (tačka 218), te da se događaj odvijao, kako je prethodno navedeno (i u dispozitivu presude), kada su bile intenzivne borbe. U tački 232. Sud BiH je utvrdio, na osnovu provedenih dokaza mens rea optuženih, uključujući apelanta, da je, i pored činjenice da civili nisu stigli tamo gdje su trebali zbog pada granate, opasnost po njihov život bila stvarna, te da su pretrpjeli strah i duševnu bol i patnju, a samo saznanje da će biti upotrijebljeni kao "živi štit" izazvalo je strah i neizvjesnost za vlastiti život. Pored toga, na putu do odredišta civili su bili izloženi unakrsnoj vatri. Dakle, suprotno navodima odbrane, Sud BiH je zaključio da je Tužilaštvo dokazalo da su apelant i drugi preduzeli radnju u odabiru i odvođenju civila u "živi štit", kako bi spriječili da HVO zauzme hidroelektranu, čime su počinili radnje koje su im stavljene na teret.
- 9.Sud BiH od strane 88 ukazao je na prisiljavanje na prisilni rad, te na prisiljavanje koje je suprotno međunarodnom pravu (pozivajući se na praksu), te je utvrdio da je apelant (i E.Ć.) preduzeo krivičnopravne radnje iz tač. 2. i 3. izreke presude, odnosno da su odredili, dozvolili i saglasili se sa odlaskom na prisilni rad zatvorenika hrvatske nacionalnosti (krajem septembra 1993. godine), među kojima su bili i maloljetnici, na prvu borbenu liniju i da je, uslijed iznemoglosti zbog težine posla (nošenja protivvazdušnog topa), M.O. tri lica lišio života, koji je preuzeo ova lica za izvršenje prisilnog rada, na koji način su apelant i E.Ć. učestvovali u prisiljavanju ovih lica na prinudne radove. U odnosu na ovaj dio presude, sud se pozvao na iskaze svjedoka, te je utvrdio da je apelant u to vrijeme bio komandant 47. b.br.
- 10.Dalje, od tačke 304. je naveo izjave svjedoka (E.M., koji je izjavio da mu je apelant naredio da se jave E.B., i drugi E.Ć., kako bi "vodili civile koji će nositi protivavionski top na brdo"), te je sud utvrdio da je apelant bio nadređen O.M. (koji je lišio života civile, tačka 310. presude), pozivajući se na materijalne dokaze. Do tačke 321. Sud BiH je dao obrazloženje u vezi sa ovom tačkom presude, te je zaključio, van razumne sumnje, da je apelant u inkriminirano vrijeme odredio da zatvorenici idu na prinudni rad, na prvu borbenu liniju, čime je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret optužnicom.
- 11.Tačkom 3. presude (zajedno sa E.Ć.) apelant se teretio da je u svojstvu komandanta 47. b.br. naredio da se odvedu na prisilni rad zatvorenici, među kojima i maloljetni D.Z., na prvu borbenu liniju, na kojem mjestu su sve vrijeme obavljanja radova padale granate i pucalo se sa obje strane. Tom prilikom je pogođen LJ.Š., koji je od zadobijenih povreda na licu mjesta preminuo, te je na taj način apelant učestvovao u prisiljavanju ovih lica na prinudne radove.
- 12.U odnosu na ovu tačku, Sud BiH se pozvao na izjave svjedoka, ali je u tački 325. ukazao na materijalne dokaze koje je uložio u spis E.Ć. (da je apelant naredio odvođenje zatvorenika na prisilni rad), koje je sud prihvatio kao objektivne o čemu se izjasnio u tač. 326-327, dok je u tački 339. Sud BiH naveo da je materijalne dokaze - naredbe i dozvole koje je izdavao apelant dostavio optuženi E.Ć., što jasno ukazuje da je on ove naredbe primio i sačuvao (kao i da je bio prisutan). Dakle, Sud BiH je zaključio van razumne sumnje da se E.Ć. saglasio i dozvolio da se odvedu lica na prisilni rad, čime je dao odlučujući doprinos takvom odvođenju, dok je apelant naredio, čime je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret (iz člana 142. KZSFRJ u vezi sa čl. 30. i 22. KZSFRJ).
- 13.U odnosu na tačku 7. presude, Sud BiH je utvrdio da je oštećenu "B", koja je bila nezakonito zatvorena u prostorijama Osnovne škole u Potocima, apelant izvodio lično, ili su je izvodili drugi stražari i da ju je preuzimao apelant, te da je odvođena u jednu kuću i da ju je svaki put silovao apelant, pri čemu je apelant uvijek držao pušku u uglu prostorije. Do ovog zaključka Sud BiH je došao na osnovu izjave oštećene (tač. 351-360), koja je prepoznala apelanta na osnovu predočenih fotografija u fazi istrage. Sud BiH je naveo da je odbrana prigovarala da prepoznavanje nije izvršeno u skladu sa odredbom člana 85. ZKP, odnosno da je zapisnik o prepoznavanju nezakonit dokaz, a što je Sud BiH (tačka 363) ocijenio kao irelevantno imajući u vidu da je 22 godine nakon izvršenog djela oštećenoj pokazana fotografija apelanta iz kasnijeg perioda, te da je jasno da je vrlo dobro zapamtila njegov lik. Dalje, sud je naveo da je pristanak žrtve bio sasvim isključen, što je pojasnio ( tačka 364). Sud BiH je, dalje, naveo i iskaze drugih svjedoka u vezi sa navedenim događajem, te je u tački 377. naveo da je u potpunosti poklonio vjeru iskazu oštećene i da nije mogao zaključiti da postoje bilo kakvi motivi na strani oštećene da neosnovano tereti apelanta. Stoga je sud zaključio van razumne sumnje da je apelant počinio krivičnopravne radnje silovanja koje su mu optuženicom stavljene na teret.
- 14.Sud BiH u tački 388. naveo je okolnosti koje je ocijenio prilikom izricanja kazne apelantu u trajanju od deset godina.
- 15.Sud BiH, Apelaciono vijeće, donio je Presudu broj S1 1 K 017146 15 Krž od 21. septembra 2018. godine kojom je žalbu apelanta (i ostalih optuženih) odbio kao neosnovanu, a žalbu Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) djelomično je uvažio, te je prvostepena presuda preinačena u odluci o kazni tako što su apelant (i ostali) za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ u vezi sa čl. 30. i 22. istog zakona na osnovu navedenih zakonskih odredaba, te odredaba čl. 33, 38. stav 1. i 41. stav 1. istog zakona osuđeni na kaznu zatvora, i to apelant na kaznu zatvora od 13 godina. U ostalom dijelu presuda od 13. oktobra 2017. godine je ostala neizmijenjena.
- 16.U obrazloženju presude Sud BiH je ukazao na razloge zbog kojih je apelant izjavio žalbu (tačka 8), te da se izjasnio o njima. Sud BiH (tač. 50-58) je ukazao da apelantov navod da mu je povrijeđeno pravo na odbranu nije osnovan. Sud BiH je istakao da prijedlozi odbrane za izvođenje određenih dokaza nemaju relevantnost za osporavanje utvrđene apelantove odgovornosti. Tako je Sud BiH naveo da je predložena rekonstrukcija događaja posve irelevantna, te da ona, pored svih drugih izvedenih dokaza, nema značaj za predmet. Predloženo provođenje timskog vještačenja apelanta pokazuje se kao nepotrebno (i prema ocjeni drugostepenog vijeća), jer se ne radi o psihijatrijskom vještačenju, nego o vještačenju mehaničkih povreda uslijed ranjavanja, što nema značaj za predmetni postupak, niti eventualno isključenje apelantove krivične odgovornosti. U odnosu na tačku 7. (silovanje), Sud BiH je naveo da su izvedeni i analizirani dokazi, te navodni dokaz odbrane (pismo oštećene koje je uputila Sektoru vojne bezbjednosti IV korpusa u kojem je prijavila silovanje, ali ne i lice koje je to učinilo) ostaje, kako je naveo Sud BiH, bez potrebne logične i činjenične osnove i da takav (dokaz), i prema ocjeni drugostepenog vijeća, ne dovodi u pitanje nesporno utvrđeno činjenično stanje. Dakle, prvostepeno vijeće je donijelo odluku o predloženim dokazima odbrane u skladu sa članom 263. stav 2. ZKP, smatrajući da oni nemaju značaj, te su neosnovani prigovori koji ukazuju na bitnu povredu postupka. Dalje, apelant je predlagao da se dostave originalna pismena, originalna materijalna dokumentacija (naredbe o izvođenju lica na prisilni rad koje je navodno potpisao apelant), te je odbrana izražavala sumnju da se radi o falsificiranim potpisima na naredbama. Sud BiH je odbio te navode ukazujući da se radi o ovjerenim kopijama (koje je ovjerila uprava Grada Mostara), koje kao takve predstavljaju zakonite dokaze, a sumnja u zakonitost organa uprave bez dostavljanja dokaza i argumenata nema osnova. Isto tako, odbrana nije ponudila dokaze kojima bi dovela u pitanje zakonitost potpisa na naredbama.
- 17.U odnosu na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, apelant je ukazao da on nije učestvovao u odabiru lica koja će biti "živi štit", da nije utvrđeno da je pala granata u odnosu na hidroelektranu, da je paušalan navod da je hidroelektrana već pala u ruke HVO-u, kao i da Tužilaštvo nigdje nije opisalo situacije koje bi se mogle podvesti pod pojam "živi štit" i drugo.
- 18.U tački 136. Apelaciono vijeće Suda BiH je navelo da su ovi prigovori odbrane neosnovani i da je prvostepeni sud nesumnjivo utvrdio da je apelant učestvovao u odabiru lica (uglavnom starijih žena hrvatske nacionalnosti) za "živi štit", te da navodi svjedoka potvrđuju ove navode optužbe. Dalje, Sud BiH je naveo da je neosnovana tvrdnja da svjedoci-oštećeni nisu znali gdje idu, da nedostaje element svijesti i da nije dokazana činjenica o pretrpljenom strahu, opet ukazujući na iskaze svjedoka. Također, Sud BiH je naveo kako se događaj odvijao i da su optuženi znali da su zarobljenici odabrani za "živi štit", što je utvrđeno na osnovu saglasnih izjava svjedoka optužbe i odbrane (tač.139-140), te je Sud BiH u tački 141. zaključio da su optuženi (apelant i E.Ć.) bili svjesni svog djela i da će zbog njih i njihovih radnji nastupiti zabranjena posljedica, te da je iz njihovog ponašanja jasno da su tu posljedicu htjeli da ostvare, što je detaljno objašnjeno.
- 19.U odnosu na tačku 2. presude, odbrana je prigovarala da niko od saslušanih svjedoka nije spominjao da je apelant bio na lokalitetu zatvoreničkog centra, niti da je postojala naredba o upućivanju zatvorenika na izvršenje zadatka. Dalje, odbrana je prigovarala da M.O. nije "imao nikakve veze" sa Komandom 47. b.br., te ukazivala na iskaz svjedoka - oštećenog D.Z. I ove navode Sud BiH je ocijenio neosnovanim, te je u narednim tačkama presude naveo da iz materijalne dokumentacije proizlazi da je apelant nadređen M.O., te da mu je stavljeno na teret da je naredio da se odvedu lica na prisilni rad ( tač. 2. i 3. presude), na prvu borbenu liniju, a odvođenje lica na prisilni rad u takvo područje ima karakter okrutnog postupanja. U odnosu na tačku 7. presude, drugostepeno vijeće je navelo da apelant ne iznosi nove argumente i prigovore koji već nisu bili predmet razmatranja prvostepenog vijeća, sa čijim zaključkom se složilo drugostepeno vijeće, o čemu je dalo objašnjenje u tač. 151-152. Apelaciono vijeće je na str. 52-57 ispitalo žalbene prigovore u vezi sa odlukom o kazni, te je u tom dijelu žalbu Tužilaštva usvojilo o čemu je dalo razloge (u odnosu na apelanta, tač. 180-184).
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 20.Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama prekršena prava iz člana II/2. i II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz čl. 6. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U veoma detaljnoj apelaciji apelant ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava u vezi sa članom 142. KZSFRJ, te opisuje, u odnosu na tačku 1. osuđujućeg dijela presude, da nije bio u objektu, niti ispred objekta iz kojeg su izvedeni civili, te, dalje, objašnjava da civili nisu bili u "živom štitu". Apelant tvrdi da u radnji izvršenja u tački 1. nije sadržana posljedica krivičnog djela, odnosno ukazuje na nedostatak protivpravne radnje kao jednog od bitnih elemenata krivičnog djela. Dalje, apelant ukazuje na povredu međunarodnih standarda i na pogrešnu primjenu prava i međunarodnih standarda u vezi sa principima odgovornosti nadređenog lica, pozivajući se na Ženevske konvencije i dopunske protokole, praksu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, problematizirajući pri tome iskaz svjedoka E.M., te da sud nije utvrdio stvarnu mogućnost apelanta da spriječi i kazni počinioca ubistva (M.O.), odnosno stvarni odnos podređenosti i nadređenosti između apelanta i lica koje je počinilo ubistvo (M.O., tačka 2. presude). U odnosu na tačku 3. presude, po osnovu komandne odgovornosti za odvođenje na prisilni rad kada je jedno lice pogođeno metkom, apelant osporava izvedene dokaze (ovjerene kopije naredbi bez originala, kao i same naredbe), te odnos podređenosti-nadređenosti prema (upravniku logora), također optuženom u ovom predmetu E.Ć. U odnosu na tačku 7. presude (silovanje), apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava (navodeći da je sud trebalo da se pozove na član 88. KZSRBiH), što dodatno pojašnjava ukazujući i na nedostatak opisa radnje izvršenja, konkretizacije djela, kao i na ocjenu dokaza od prvostepenog suda. Apelant, također, ukazuje da drugostepeni sud nije uopće razmotrio žalbene navode, čime je došlo do povrede člana 13. Evropske konvencije. Apelant, također, ukazuje na manjkavost osporenih presuda u pogledu datih obrazloženja. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će se odgoditi izvršenje kazne zatvora apelantu do konačne odluke Ustavnog suda.
b) Odgovor na apelaciju
- 21.U odgovoru na apelaciju Sud BiH navodi da je apelacija neosnovana i da u postupku pred Sudom BiH nisu povrijeđena apelantova prava, te da su u presudi izneseni uvjerljivi argumenti na osnovu kojih je donesena osuđujuća presuda za apelanta.
- 22.U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je navelo da je apelacija podnesena iz razloga koji nisu u nadležnosti Ustavnog suda, da je sve ono što je navedeno u apelaciji detaljno analizirano pred redovnim sudom, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
- 23.Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 - Odluka USBiH i 42/18 - Rješenje USBiH, 65/18)
Za potrebe ove odluke koristi se tekst zakona koji je interno prečišćen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza
Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 263. stav (2) Pravo Suda da ne dopusti pitanje ili dokaz
(2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branitelj želi da dokaže nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbit će izvođenje takvog dokaza.
VI. Dopustivost
- 24.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 25.U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 26.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Suda BiH od 21. septembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 14. novembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 7. januara 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
- 27.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 28.Apelant pobija navedene presude Suda BiH, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/2. i II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
- 29.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 30.Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
- 2.Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
- 31.U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, te je osuđen na kaznu zatvora. Dakle, u postupku je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta (za određene radnje), pa je nesporno da apelant u postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
- 32.Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji su redovni sudovi ocijenili provedene dokaze, primijenili materijalno pravo i obrazložili odluku. Pri tome apelant je, u suštini, ponovio navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima.
- 33.U vezi sa ovim apelantovim prigovorima, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, apelacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, apelacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
- 34.U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U pravilu, svi dokazi se moraju izvesti u prisutnosti okrivljenog na javnoj raspravi radi kontradiktornosti postupka (vidi, Asch protiv Austrije, presuda od 26. aprila 1991. godine, Serija A broj 203, strana 10, stav 27, te Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine, stav 25).
- 35.Dovodeći navedeno u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud ukazuje na to da je sud dužan da savjesno ocijeni sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda, na osnovu takve brižljive ocjene, da izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana. Pri tome, prema članu 15. ZKP, kojim je propisan princip "slobodne ocjene dokaze", sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.
- 36.U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža, s obzirom na to da su u apelaciji ponovljeni navodi koje je apelant isticao tokom postupka pred redovnim sudovima, da je na apelantove navode odgovoreno u osporenim presudama. Pri tome Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH, prvostepeno vijeće, proveo dokazni postupak, te da je za svoj zaključak o apelantovoj krivici (za radnje za koje je utvrđeno da je naredio apelant, odnosno počinio, koje su mu optužnicom stavljene na teret) dao jasno obrazloženje koje se ni u jednom dijelu ne pokazuje kao proizvoljno. Sud BiH je, dakle, odluku o apelantovoj krivici (za svaku pojedinačnu tačku za koju je osuđen) temeljio na iskazima svjedoka –oštećenih, ali i na iskazu E.Ć., koji je bio optužen u istom predmetu sa apelantom, kao i na materijalnoj dokumentaciji uz primjenu relevantnih odredaba materijalnog prava. Dalje, Sud BiH je, ocjenjujući apelantove žalbene navode u vezi sa neprihvatanjem prijedloga odbrane da se izvedu dokazi, najprije naveo zašto nisu relevantni za odluku, ili zašto dokazi koje je odbrana predlagala ne mogu utjecati na odluku o apelantovoj krivici (predložena rekonstrukcija ili pismo upućeno Sektoru vojne bezbjednosti, ili predloženo vještačenje apelanta) o čemu je dao jasne i uvjerljive razloge. Također, Sud BiH je ispitao i apelantovu žalbu u dijelu kojim je osporavao utvrđeno činjenično stanje, te je potvrdio zaključke prvostepenog suda, opet ukazujući na dokaze koji su izvedeni pred sudom, a na osnovu kojih je izveden zaključak suda u pogledu apelantove krivice, kao i da apelant svojim navodima nije uspio osporiti te dokaze ( tač. 135-152. drugostepene presude). Pri tome u ovom dijelu Sud BiH je odgovorio i na navode o "živom štitu" iz tačke 1. presude, odnosno da je apelant izvršio odabir i odvođenje lica u "živi štit", da je odgovorio na navode o nadređenosti apelanta M.O. (za tačku 2. presude), da je naredio da se odvedu lica na prisilni rad u područje ratnih djejstava (tačka 3), te da je utvrdio da je silovao oštećenu, odnosno zašto je poklonio vjeru iskazu oštećene, što je sve jasno i argumentirano obrazložio uz pozivanje na odredbe procesnog i materijalnog prava, kao i na vlastitu i međunarodnu praksu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi izašli iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, niti da su presude bez jasnog obrazloženja, što bi rezultiralo kršenjem člana 6. Evropske konvencije, niti da je na bilo koji način došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje.
- 37.Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
- 30.
Ostali navodi
- 38.Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da se iz apelacionih navoda može zaključiti da kršenje ovog prava apelant dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je apelant u predmetnom postupku koristio pravni lijek predviđen zakonom, odnosno žalbu protiv prvostepene presude, da je žalbu razmotrilo Apelaciono vijeće i da je zaključilo da je apelantova žalba neosnovana, dajući za to jasno obrazloženje, kako je prethodno Ustavni sud utvrdio u ovoj odluci. Činjenica da navedeni pravni lijek nije imao kao rezultat donošenje odluke u apelantovu korist (odnosno da je po žalbi Tužilaštva preinačena odluka o kazni "na gore" po apelanta) sama po sebi ne vodi kršenju prava na djelotvoran pravni lijek.
- 39.Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, te da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
VIII. Zaključak
- 40.Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu ocjene izvedenih dokaza i primjene materijalnog prava, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveli zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret.
- 41.Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, jer je apelantu bila na raspolaganju mogućnost, koju je koristio, da izjavi žalbu protiv osporene prvostepene presude, a činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom ne može voditi zaključku o kršenju tog prava.
- 42.Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 43.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.