Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

806 Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4317/15, rješavajući apelaciju Udruženja "Sine qua non" za kolektivno ostvarivanje i zaštitu autorskih i srodnih prava, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Udruženja "Sine qua non" za kolektivno ostvarivanje i zaštitu autorskih i srodnih prava podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine broj S1 U 012689 15 Uvp od 27. jula 2015. godine i broj S1 U 012689 13 U od 26. maja 2015. godine i Rješenja Instituta za intelektualno vlasništvo Bosne i Hercegovine broj IP-03-47-5- 00576/13VT od 29. januara 2013. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercego- vine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Udruženje "Sine qua non" za kolektivno ostvarivanje i zaštitu autorskih i srodnih prava (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nenad Maglajlić, advokat iz Sarajeva, podnijelo je 21. septembra 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 U 012689 15 Uvp od 27. jula 2015. godine i broj S1 U 012689 13 U od 26. maja 2015. godine i Rješenja Instituta za intelektualno vlasništvo BiH (u daljnjem tekstu: Institut) broj IP-03-47-5- 00576/13VT od 29. januara 2013. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Instituta zatraženo je 22. maja 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Sud BiH i Institut su dostavili odgovore na apelaciju 31. maja 2017. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 28/18 III. Činjenično stanje 4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 5. Rješenjem Instituta broj IP-03-47-5-00576/13VT od 29. januara 2013. godine odbijen je apelantov zahtjev za izdavanje dozvole za obavljanje poslova kolektivnog ostvarivanja prava autora na muzičkim djelima (stav I izreke). Stavom II izreke odlučeno je da rješenje stupa na snagu danom donošenja. 6. U obrazloženju rješenja Institut je naveo da je, postupajući po apelantovom zahtjevu za izdavanje dozvole za obavljanje djelatnosti – kolektivnog ostvarivanja prava autora muzičkih djela, nakon savjesne i brižljive analize kompletne dokumentacije koja je dostavljena uz apelantov zahtjev 5. juna 2012. godine i one koja je dostavljena po pozivu Instituta za uređenje zahtjeva 21. novembra 2012. godine, shodno odredbi člana 11. Zakona o kolektivnom ostvarivanju autorskog i srodnih prava (u daljnjem tekstu: Zakon), te člana 18. Pravilnika o načinu i formi ispunjavanja uvjeta za davanje dozvole pravnim licima za obavljanje poslova kolektivnog ostvarivanja autorskog i srodnih prava (u daljnjem tekstu: Pravilnik), kao i člana 193. stav 1. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), zaključio da apelant ne zadovoljava zahtjeve utvrđene čl. 8. stav 1, 9. i 10. stav 2. tačka d) Zakona i članom 3. Pravilnika zbog čega je osporenim rješenjem odbio apelantov predmetni zahtjev. 7. Apelant je protiv navedenog rješenja podnio tužbu Sudu BiH kojom je pokrenuo upravni spor. Sud BiH je, odlučujući o apelantovoj tužbi, donio Presudu broj S1 U 012689 13 U od 26. maja 2015. godine kojom je tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da su, prema ocjeni tog suda, neosnovani apelantovi tužbeni prigovori da je Institut, protivno odredbama člana 126. stav 1. i člana 134. ZUP-a, po vlastitoj ocjeni pribavljao dokaze i utvrđivao činjenice na kojima je zasnovao pobijano rješenje nezavisno od isprava priloženih uz zahtjev za pokretanje postupka. Sud BiH je utvrdio da iz stanja spisa i iz osporenog rješenja proizlazi da je osporeno rješenje doneseno u posebnom postupku, u smislu člana 2. ZUP-a, koji je uređen Zakonom koji je lex specialis. Utvrđeno je da je osporeno rješenje Instituta zasnovano na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i na pravilnoj primjeni materijalnog prava - Zakona, te da nisu počinjene povrede odredaba postupka koje bi utjecale na zakonitost osporenog rješenja. Dalje je Sud BiH, u odnosu na apelantove tužbene navode koji se odnose na neobjektivnost, pristrasnost, zlonamjernost i diskriminatorsko postupanje Institu- ta u provođenju upravnog postupka i odlučivanju u predmetnom postupku, utvrdio da su neosnovani, jer su paušalno izneseni. 8. Apelant je protiv navedene presude podnio zahtjev za preispitivanje sudske odluke. Odlučujući o apelantovom zahtjevu Apelaciono vijeće Suda BiH je donijelo Presudu broj S1 U 012689 15 Uvp od 27. jula 2015. godine kojom je zahtjev za preispitivanje sudske odluke odbilo kao neosnovan. 9. U obrazloženju presude Apelaciono vijeće je istaklo da je Zakonom uređen sistem ostvarivanja prava autora i titulara srodnih prava u BiH na kolektivan način, a da kolektivno ostvarivanje autorskog i srodnih prava znači ostvarivanje ovih prava na više autorskih djela većeg broja autora zajedno posredstvom pravnih lica specijaliziranih samo za tu djelatnost, koja ispunjavaju sve uvjete propisane Zakonom i koja imaju dozvolu Instituta. To znači, kako je zaključeno, da je obavljanje poslova kolektivnog ostvarivanja autorskog i srodnih prava moguće samo ako su kumulativno ispunjeni sljedeći uvjeti, i to: da je pravno lice specijalizirano samo za tu djelatnost, da ispunjava sve uvjete propisane Zakonom i da je za te poslove dobilo dozvolu Instituta. S obzirom na to da kolektivnu organizaciju osnivaju autori, ona je u mandatnom odnosu sa autorima i sve poslove obavlja u svoje ime, a za njihov račun, što je, kako je istaknuto, jedna od najbitnijih karakteristika cijelog sistema kolektivnog ostvarivanja prava. 10. Dalje je istaknuto da Zakon u članu 3. ograničava poslove kojima se može baviti kolektivna organizacija i, ujedno, određuje šta kolektivna organizacija mora da radi, a da je pravni oblik kolektivne organizacije utvrđen u članu 8. stav 1. Zakona. Također je istaknuto da je jedna od posebnosti sistema kolektivnog ostvarivanja prava uvođenje tzv. zakonskog monopola jednoj organizaciji za kolektivno ostvarivanje prava koja se odnose na istu vrstu prava na istoj vrsti djela, te da, prema takvom rješenju, za jednu vrstu prava na istoj vrsti djela dozvolu može dobiti samo jedna organizacija (član 6. stav 3. Zakona). Pretpostavka kolektivnog ostvarivanja prava svih autora, kako je uređena u članu 18. stav 1. Zakona, daje mogućnost autorima koj i ne žele ostvarivati svoja prava na kolektivan način da u pisanoj formi izuzmu sebe iz sistema kolektivnog ostvarivanja prava. 11. U odnosu na navode iz apelantovog zahtjeva da je Institut u postupku donošenja pobijanog rješenja povrijedio načelo saslušanja stranke, jer je u predmetnom postupku po vlastitoj ocjeni pribavljao dokaze i izvodio činjenice na kojima je zasnovano pobijano rješenje, a da pri tome apelantu nije dao mogućnost da se izjasni o navedenim dokazima i utvrđenim činjenicama, Apelaciono vijeće je utvrdilo da su istaknuti navodi neosnovani. Naime, kako je dalje navedeno, članom 150. ZUP-a je propisano da će se kao dokazno sredstvo upotrijebiti sve što je podesno za utvrđivanje stanja stvari i što odgovara pojedinom slučaju (isprave, uvjerenja, svjedoci, izjava stranke, vještaci, uviđaj i dr.). Članom 151. istog zakona je propisano da o tome da li neku činjenicu treba dokazivati ili ne odlučuje službeno lice koje vodi postupak, zavisno od toga da li činjenica može utjecati na rješavanje stvari. Dalje, Apelaciono vijeće se pozvalo na član 132. ZUP-a prema kojem organ može po skraćenom postupku riješiti stvar neposredno, između ostalog, ako je stranka u svom zahtjevu navela činjenice i podnijela dokaze na osnovu kojih se može utvrditi stanje stvari, kao i ako se stanje stvari može utvrditi na osnovu službenih podataka kojima organ raspolaže, a nije potrebno posebno saslušanje stranke radi zaštite njenih prava, odnosno pravnih interesa. U konkretnom slučaju u kojem je apelant zahtijevao izdavanje dozvole za obavljanje poslova kolektivnog ostvarivanja prava autora na muzičkim djelima Apelaciono vijeće je smatralo da prirodi takvog upravnog postupka odgovara da se rješenje donosi na osnovu činjenica i dokaza koje je stranka priložila uz zahtjev, kako je propisano i odredbom člana 10. stav 2. i člana 11. Zakona. Dakle, na osnovu dokaza koje je dostavio apelant i njihove savjesne i brižljive ocjene, kao i činjenica koje je Institut utvrdio po službenoj dužnosti u konkretnom postupku je utvrđeno da apelant ne ispunjava uvjete za izdavanje dozvole za obavljanje poslova kolektivnog ostvarivanja prava autora na muzičkim djelima. Ape- laciono vijeće je istaklo da, na osnovu čl. 8, 10. i 11. Pravilnika, Institut može vršiti provjeru svih bitnih podataka direktnim kon- taktiranjem sa autorima, njihovim udruženjima ili kolektivnim organizacijama u zemlji ili inozemstvu, kao i nezavisno pribav- ljati podatke o obimu repertoara pojedinih kategorija djela. Budu- ći da Zakonom nije propisana obaveza da se zakaže usmena ras- prava u postupku za izdavanje dozvole za kolektivno ostvarivanje autorskog i srodnih prava, a imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o upravnoj stvari u kojoj se odlučuje po zahtjevu jedne stranke, a ne o upravnim stvarima u kojima učestvuju dvije ili više stranaka s protivnim interesima, Apelaciono vijeće je utvrdilo da usmena rasprava u konkretnom slučaju nije bila obavezna ni u smislu odredbe člana 140. tačka 1) ZUP-a. 12. Apelaciono vijeće je, dalje, utvrdilo da su neosnovani i apelantovi navodi ponovno izneseni u zahtjevu za preispitivanje sudske odluke da je Institut, protivno odredbama člana 126. stav 1. i člana 134. ZUP-a, po vlastitoj ocjeni pribavljao dokaze i Petak, 1. 6. 2018. SLUŽ BENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 43 - Str ana 5 izvodio činjenice na kojima je zasnovao pobijano rješenje, neza- visno od isprava priloženih uz zahtjev za pokretanje postupka, te da je vršio uvid u druge spise i na osnovu njih utvrđivao podatke o broju ugovora koje su autori zaključili sa apelantom. 13. Također je utvrđeno da nisu osnovani ni navodi apelantovog zahtjeva da je Institut izvodio dokaze i utvrđivao činjenice sa kojima apelant kao stranka nije bio upoznat, odnosno da Institut neosnovano osporava valjanost 239 ugovora koje je zaključio apelant, koristeći "staru" punomoć koju su autori dali "Sine qua non" d.o.o. Agenciji za zastupanje i zaštitu autorskih prava. Naime, kako je dalje navedeno, Institut je u postupku ispitivanja uvjeta za izdavanje dozvole propisanih članom 3. tač. 2. i 3. Pravilnika utvrdio da je za zaključivanje spornih ugovora korištena punomoć koju su autori dali "Sine qua non" d.o.o. Agenciji za zastupanje i zaštitu autorskih prava u vrijeme dok je imala važeću dozvolu (u konkretnom sporu tužilac je: Udruženje "Sine qua non" za kolektivno ostvarivanje i zaštitu autorskih i srodnih prava). Na osnovu navedene punomoći predsjednica uprave "Sine qua non" d.o.o. Agencije za zastupanje i zaštitu autorskih prava je ovlastila advokata da u ime autora potpiše ugovor iz člana 9. Zakona sa Udruženjem "Sine qua non" i ovjerila ga kod notara. Prema stanju spisa, kako je dalje utvrđeno, od ukupno 444 autorska ugovora 239 ugovora autori nisu vlastoručno potpisali i svi su zaključeni istog datuma, 21. maja 2012. godine. Dalje, od 205 ugovora koje su vlastoručno potpisali autori, u skladu sa članom 3. Pravilnika, jedan ugovor je dupli, 16 autora koji su zaključili ugovor sa Udruženjem "Sine qua non" je kasnije potpisalo ugovor sa Asocijacijom kompozitora - muzičkih stvaralaca AMUS (koja je dobila dozvolu Instituta i koja ima zaključene ugovore sa 274 autora), dok je, prema informaciji koju je dostavilo Udruženje "Sine qua non", pet autora istupilo iz članstva navedenog udruženja, tako da su 183 ugovora pravno valjana. U vezi sa navedenim, Apelaciono vijeće je istaklo da je članom 9. Zakona propisano da kolektivna organizacija može da ostvaruje autorska prava na osnovu ugovora sa autorom, zatim, da je članom 3. tač. 2. i 3. Pravilnika propisano da pravno lice mora podnijeti Institutu kopiju ugovora između autora i pravnog lica koji ne smije biti stariji od šest mjeseci, te da Zakonom i Pravilnikom nije uopće predviđena mogućnost da autori daju punomoći. S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje, koje nije dovedeno u sumnju ni navodima apelantovog zahtjeva za preispitivanje sudske odluke, Institut je, i prema shvatanju Apelacionog vijeća, pravilno utvrdio da su navedeni ugovori nevažeći i da nisu u skladu sa članom 3. Pravilnika, te da apelant nije ispunio zakonske uvjete za dobijanje dozvole za obavljanje poslova kolektivnog ostvarivanja prava autora muzičkih djela. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 14. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekrše- no pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijal- nog i procesnog prava. Istakao je da su organ uprave i redovni sudovi svoje odluke zasnovali na netačnim i proizvoljnim zaključcima. 15. Apelant smatra da su provođenjem skraćenog postupka u konkretnom slučaju prekršeni čl. 5, 9. i 10. ZUP-a. Naveo je da je Institut u provedenom postupku počinio bitnu povredu pravila upravnog postupka, jer je po vlastitoj ocjeni pribavljao dokaze i utvrđivao činjenice na kojima je zasnovao pobijano rješenje, a da pri tome apelantu nije dao mogućnost da se izjasni o izvedenim dokazima i utvrđenim činjenicama. Također, navodi da je Institut bez apelantovog znanja vršio uvid u druge spise i na osnovu njih utvrđivao podatke o broju ugovora koje su autori zaključili sa apelantom, zatim, da je utvrđivao činjenice nezavisno od isprava priloženih uz zahtjev za pokretanje postupka, uskraćujući mogućnost apelantu da se o izvedenim dokazima i utvrđenim činjenicama izjasni, da nije zakazao, ni održao usmenu raspravu. Prema apelantovom mišljenju, neprihvatljiv je stav Suda BiH da prilikom primjene pravnih propisa koji se odnose na vođenje postupka, skraćeni ili posebni ispitni, treba primijeniti Pravilnik, a ne odredbe ZUP-a, kako to nalaže član 11. stav 5. Zakona. Ocjena Suda BiH da u konkretnom slučaju postupku po apelantovom zahtjevu za dobivanje dozvole za obavljanje poslova kolektivnog ostvarivanja prava autora na muzičkim djelima po prirodi upravnog postupka odgovara skraćeni postupak, prema apelantovom mišljenju, nema uporište u članu 11. Zakona zbog čega je obrazloženje suda proizvoljno. 16. U pogledu utvrđivanja broja ugovora koje su autori zaključili sa apelantom (pravno valjanih autorskih ugovora), apelant je istakao da Institut navedene činjenice nije mogao utvrditi iz isprava koje mu je apelant dostavio uz zahtjev za pokretanje postupka za izdavanje dozvole, odnosno da je proveo i ocijenio dokaze za koje apelant nije znao, te da mu nije omogu- ćeno da kao stranka učestvuje u postupku i da se izjasni o relevantnim činjenicama i okolnostima. (Apelant se nije mogao izjasniti o valjanosti punomoći na osnovu kojih su zaključeni ugovori u ime autora, o sadržaju ugovora, valjanosti potvrda stranih društava o zaključenim bilateralnim ugovorima o uzajamnom zastupanju, o ispunjavanju uvjeta u pogledu prostora i opreme, o obimu autorskih djela.) Ocjena suda da "Zakonom i Pravilnikom nije uopće predviđena mogućnost da autori daju punomoći" očigledno je proizvoljna u odnosu na član 1. stav (2) Zakona u vezi sa članom 147. Zakona o autorskom i srodnim pravima (koji propisuje da autor svoja prava može ostvarivati sâm ili posredstvom zastupnika koji može biti fizičko ili pravno lice, te da se kolektivno ostvarivanje prava uređuje posebnim zakonom uz odgovarajuću primjenu odredaba Zakona o autorskom i srodnim pravima). 17. Apelant je, također, naveo da je Sud BiH, odlučujući o apelantovoj tužbi u upravnom sporu, neke navode tužbe odbio bez ikakvog obrazloženja. Smatra da to što Vijeće za upravne sporove Suda BiH nije ocijenilo sve navode tužbe presudu čini suprotnom članu 39. Zakona o upravnim sporovima BiH, koji propisuje: "U presudi se moraju ocijeniti svi navodi tužbe." b) Odgovor na apelaciju 18. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da ostaje pri razlozima datim u osporenim odlukama tog suda, te da su apelan- tove tvrdnje o povredi prava na pravično suđenje neosnovane. Istaknuto je da je taj sud svoje odluke donio pravilnom primje- nom materijalnog prava, dajući za njih razloge koji su navedeni u odlukama. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana. 19. Institut je u odgovoru na apelaciju, pored ostalog, istakao da su neosnovani apelantovi navodi da je Institut bez apelantovog znanja vršio uvid u druge spise i na osnovu njih utvrđivao podatke o broju ugovora koje su autori zaključili sa apelantom. Da bi udruženje autora ili nosilaca srodnog prava dobilo dozvolu Instituta za obavljanje djelatnosti kolektivnog ostvarivanja autorskog ili srodnih prava, mora da okuplja većinu autora ili nosilaca prava određene vrste prava na određenoj vrsti djela. Naime, suština je da autori i nosioci prava na određenoj vrsti djela čine većinu od njihovog ukupnog broja u Bosni i Hercegovini da bi mogli da dobiju dozvolu za kolektivno ostvarivanje prava. To se indirektno traži članom 11. stav 2. Zakona. Dakle, da bi pravilno utvrdio činjenično stanje, Institut mora utvrditi reprezentativnost udruženja, odnosno da li ono okuplja većinu autora sa najvećim repertoarom djela. Zbog toga je Institut, na osnovu ovlaštenja iz čl. 10. i 11. Pravilnika, izvršio provjeru u međunarodnoj bazi podataka autora IPI i međunarodnoj bazi djela WID, te utvrdio da su u vrijeme podnošenja zahtjeva bila evidentirana 494 autora koje je prijavilo Udruženje "Sine qua non" d.o.o., da se od tog broja za najmanje 41 autora podaci o istom autoru vode dva ili više puta, da su od ukupno 494 autora koja su upisana 94 već potpisala ugovor sa AMUS-om i da je upisan 141 autor koji je ranije bio evidentiran kao član AMUS-a, ali koji nije još potpisao ugovor, među kojima ima i jedan broj preminulih. Zatim, kako je navedeno, među autorima u bazi IPI se navodi, pored ostalog, 20 lica za koja nije evidentirano nijedno djelo. Pored toga, među navedenim autorima su i neki od rukovodilaca i zaposlenika preduzeća "Sine qua non" d.o.o. Dalje, na bazu WID je postavljeno 3.111 djela autora koja čine repertoar "Sine qua non" d.o.o. među kojima je i veliki broj djela autora koji su već zaključili ugovor o isključivom prenosu imovinskopravnih ovlaštenja sa AMUS-om. Institut je utvrdio da je postojala očigledna nesrazmjera između broja autora i repertoara koje zastupa preduzeće "Sine qua non" d.o.o., što je posljedica toga da veliki broj autora ima mali broj djela od kojih neki samo po jedno djelo. To, kao i drugi podaci izazivali su ozbiljnu sumnju o stvarnom broju autora koje zastupa preduzeće "Sine qua non" d.o.o. Sarajevo. Smatraju da je taj upravni organ potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje u predmetnom postupku, te na osnovu rezultata provedenog postupka donio pravilnu i odluku zasnovanu na zakonu, koju je potvrdio i Sud BiH svojim presudama. V. Relevantni propisi 20. U Zakonu o upravnom postupku ("Službeni glasnik BiH" br. 29/02, 12/04, 88/07, 93/09 i 41/13) relevantne odredbe glase: Član 2. Pojedina pitanja postupka za određenu upravnu oblast mogu se samo izuzetno, posebnim zakonom, urediti drugačije nego što su uređena ovim zakonom, ako je to nužno za drugačije postupanje u tim pitanjima, s tim da ne mogu biti protivna načelima ovog zakona. Član 3. U upravnim oblastima za koje je zakonom propisan poseban postupak, postupa se po odredbama tog zakona, s tim da se po odredbama ovog zakona postupa u svim pitanjima koja nisu uređena posebnim zakonom. Član 132. stav 1. tačka 1. (1) Organ može po skraćenom postupku riješiti stvar neposredno: 1) ako je stranka u svom zahtjevu navela činjenice ili podnijela dokaze na osnovu kojih se može utvrditi stanje stvari, ili ako se to stanje može utvrditi na osnovu općepoznatih činjenica ili činjenica koje su organu poznate; Član 140. Službena osoba koja vodi postupak određuje, na svoju inicijativu ili na prijedlog stranke, usmenu raspravu u svakom slučaju kad je to korisno za razjašnjenje stvari, a mora je odrediti: 1) u stvarima u kojima učestvuju dvije ili više stranaka s protivnim interesima, ili 2) kad se ima izvršiti uviđaj ili saslušanje svjedoka ili vještaka. Član 150. (1) Činjenice na osnovu kojih se donosi rješenje utvrđuju se dokazima. (2) Kao dokazno sredstvo upotrijebit će se sve što je podesno za utvrđivanje stanja stvari i što odgovara pojedinom slučaju, kao što su: isprave, odnosno mikrofilmska kopija isprave ili reprodukcija te kopije, svjedoci, izjava stranke, vještaci, uviđaj i drugo. Član 151. stav 1. (1) Da li neku činjenicu treba dokazivati ili ne, odlučuje službena osoba koja vodi postupak, zavisno od toga da li ta činjenica može imati uticaja na rješavanje stvari. Dokazi se, po pravilu, izvode pošto se utvrdi šta je u činjeničnom pogledu sporno ili šta treba dokazivati. Član 193. stav 1. Na osnovu činjenica utvrđenih u postupku, organ nadležan za rješavanje donosi rješenje o stvari koja je predmet postupka. 21. U Zakonu o kolektivnom ostvarivanju autorskog i srodnih prava ("Službeni glasnik BiH" broj 63/10) relevantne odredbe glase: Član 6. (Kolektivna organizacija) (1) Kolektivna organizacija je pravno lice koje uz dozvolu Instituta obavlja poslove iz člana 3. ovog zakona, na osnovu ugovora s autorom, odnosno na osnovu ovog zakona, kao svoju jedinu i neprofitnu djelatnost. (…) (3) Za kolektivno ostvarivanje autorskih prava koja se odnose na istu vrstu prava na istoj vrsti djela može da postoji samo jedna kolektivna organizacija. Član 8. stav 1. (Pravni oblik kolektivne organizacije) (1) Kolektivna organizacija je pravno lice koje ima status udruženja koje djeluje na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine. Član 9. (Pravni osnov za kolektivno ostvarivanje prava) (1) Kolektivna organizacija može da ostvaruje autorska prava na osnovu ugovora s autorom, osim ako ovim zakonom nije izričito predviđena mogućnost kolektivnog ostvarivanja prava na osnovu samog zakona (član 4. stav (3) ovog zakona). (2) Ugovor iz stava (1) ovog člana mora da sadrži naročito: a) odredbu o isključivom prijenosu odgovarajućeg imovinskog prava autora na kolektivnu organizaciju, b) nalog autora kolektivnoj organizaciji da u svoje ime, a za račun autora, ostvaruje prenesena prava, c) vrstu djela i prava koja kolektivna organizacija ostvaruje za račun autora, d) vrijeme trajanja ugovora koje ne može biti duže od pet godina; poslije isteka trajanja ugovor se može neograničeno produžavati za iste periode. (3) Ako kolektivna organizacija ostvaruje prava na osnovu zakona, stav (2) tač. b), c) i d) ovog člana primjenjuju se na odgovarajući način. (4) Ako je ostvarivanje prava prema zakonu ili ugovoru preneseno na kolektivnu organizaciju, autor ne može sam ostvarivati ta prava na individualan način, osim u slučaju iz člana 5. ovog zakona. Član 10. st. 1. i 2. tačka d. (Zahtjev za dobivanje dozvole) (1) Pravno lice može da posluje kao kolektivna organizacija samo na osnovu dozvole Instituta. (2) Postupak za davanje dozvole za obavljanje poslova kolektivnog ostvarivanja autorskih prava pokreće se na osnovu pisanog zahtjeva pravnog lica Institutu. Uz takav zahtjev pravno lice mora da podnese: Š…Ć d) dokaze o tome da pravno lice raspolaže odgovarajućim poslovnim prostorijama, opremom i stručnom službom za efikasno obavljanje kolektivnog ostvarivanja prava, Š…Ć Petak, 1. 6. 2018. SLUŽ BENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 43 - Str ana 7 Član 11. st. 1, 2. i 5. Davanje dozvole (1) Institut će izdati dozvolu za obavljanje poslova kolektivnog ostvarivanja autorskog prava pravnom licu koje je podnijelo zahtjev prema članu 10. ovog zakona ako utvrdi: a) da je statut kolektivne organizacije u skladu s odredbama ovog zakona i sa zakonom kojim se uređuju autorsko pravo i srodna prava, b) da je ekonomska osnova pravnog lica dovoljna da omogućava nesmetan rad kolektivne organizacije i efikasno ostvarivanje prava, c) da pravno lice ispunjava uvjete iz člana 10. stav (2) tačka d) ovog zakona, d) da već ne postoji za istu vrstu autorskih djela i za ostvarivanje istih prava druga kolektivna organizacija osim ako pravno lice koje podnosi zahtjev dokaže da će osigurati korisnicima veći repertoar zaštićenih djela nego već postojeća kolektivna organizacija, kao i da može osigurati efikasniji i ekonomičniji način ostvarivanja prava. (2) Pri procjeni postojanja dovoljne ekonomske osnove pravnog lica, odnosno procjeni osiguranja efikasnijeg i ekonomičnijeg načina ostvarivanja prava iz stava (1) ovog člana Institut će uzeti u obzir naročito: broj autora koji su državljani Bosne i Hercegovine ili koji imaju prebivalište, odnosno u Bosni i Hercegovini, a koji su ovlastili kolektivnu organizaciju za ostvarivanje njihovih prava, ukupan broj njihovih djela koja će činiti repertoar kolektivne organizacije, pretpostavljeni obim korištenja tih djela, odnosno mogući broj njihovih korisnika, način i sredstva kojima kolektivna organizacija namjerava obavljati svoju djelatnost, sposobnost ostvarivanja prava stranih autora, sposobnost ostvarivanja prava domaćih autora u inozemstvu, te procjenu očekivane visine naplaćenih naknada i troškova poslovanja. (5) U postupku izdavanja dozvole primjenjuju se odredbe zakona kojim se uređuje opć i upravni postupak. Protiv odluke Instituta nije moguće izjaviti žalbu, ali se može pokrenuti upravni spor pred Sudom Bosne i Hercegovine. 22. U Pravilniku o načinu i formi ispunjavanja uvjeta za davanje dozvole pravnim licima za obavljanje poslova kolektivnog ostvarivanja autorskog i srodnih prava ("Službeni glasnik BiH" broj 44/11) relevantne odredbe glase: Član 3. (1) Pravno lice koje namjerava obavljati djelatnost kolek- tivnog ostvarivanja autorskog prava mora podnijeti Institutu podatke o autorima koji su ga ovlastili za ostvarivanje prava na njihovim djelima. Ti podaci moraju sadržavati: a) ime i prezime autora, b) naznaku prebivališta ili boravišta autora, c) naznaku državljanstva autora. (2) Pravno lice mora podnijeti Institutu i kopiju ugovora između autora i pravnog lica, odnosno izjavu autora kojom taj ovlašćuje pravno lice za predstavljanje. (3) Dokumenti iz stava (2) ovog člana ne smiju biti stariji od šest mjeseci. Član 8. U postupku izdavanja dozvole za obavljanje kolektivnog ostvarivanja prava Institut procjenjuje postojanje dovoljne ekonomske osnove pravnog lica u skladu sa kriterijima predviđenim u članu 11. stav (2) Zakona i u ovom pravilniku. Član 9. (1) Institut procjenjuje konkretan broj autora koji su ovlastili pravno lice za ostvarivanje njihovih prava na osnovi podataka koje pravno lice dostavlja Institutu shodno odredbi člana 3. ovog pravilnika. (2) Ako Institut opravdano sumnja u tačnost podataka iz stava (1) ovog člana, on može izvršiti provjeru tih podataka direktnim kontaktiranjem sa autorima, njihovim udruženjima, ili kolektivnim organizacijama sa odgovarajućeg područja u zemlji i inozemstvu. Član 10. (1) Institut procjenjuje ukupan broj djela koja će činiti repertoar kolektivne organizacije na osnovi podataka koje pravno lice dostavlja Institutu shodno odredbi člana 4. ovog pravilnika. (2) Ako Institut opravdano sumnja u tačnost podataka iz stava (1) ovog člana, on može neovisno pribavljati podatke o obimu repertoara pojedinih kategorija djela kod kolektivnih organizacija u inozemstvu, njihovih međunarodnih udruženja, odnosno asocijacija, Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo u Ženevi (WIPO) i kod drugih sličnih organizacija. Član 11. (1) Institut procjenjuje pretpostavljeni obim korištenja djela na osnovi podataka iz poslovnog plana koji pravno lice podnosi Institutu shodno odredbama člana 7. ovog pravilnika. (2) Ako Institut opravdano sumnja u tačnost podataka iz stava (1) ovog člana, on može neovisno pribavljati podatke o postojećem obimu korištenja pojedinih kategorija djela od pojedinih korisnika djela, njihovih poslovnih udruženja, Privredne komore BiH, Agencije za statistiku BiH, odnosno od drugih organizacija i institucija koje djeluju na područjima na kojim se djela koriste ili koje službeno prikupljaju podatke te vrste. VI. Dopustivost 23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercego- vine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 U 012689 15 Uvp od 27. jula 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporenu presudu primio 31. jula 2015. godine, a apelacija je podnesena 21. septembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 27. Apelant pobija osporene odluke tvrdeći da su mu tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 29. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. 30. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o upravnom i sudskom postupku u kojem je apelant tražio izdavanje dozvole za obavljanje poslova kolektivnog ostvarivanja prava autora na muzičkim djelima. U pogledu pitanja da li se na konkretni postupak primjenjuje član 6. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio stav da se sporovi koji se tiču izdavanja raznih odobrenja ili dozvola za rad tiču "građanskih prava i obaveza", kao i da se na utvrđiva- nje ništavosti ranije izdanih rješenja o odobrenju djelatnosti primjenjuje član 6. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 514/08 od 9. februara 2011. godine, stav 39, dostupna na web-stranici Ustav-nog suda www.ustavnisud.ba). Podržavajući vlastitu praksu, Ustavni sud zaključuje da ima nadležnost da ispita da li je predmetni postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 31. Ustavni sud zapaža da apelant osporava navedene odluke, tvrdeći da su donesene na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, te da Sud BiH nije dao obrazloženje zašto je odbio neke navode apelantove tužbe. 32. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. 33. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigled- no proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan, ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu. 34. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na stav Evropskog suda prema kojem je učinak člana 6. stav 1. Evropske konvencije, između ostalog, taj da "sudu" nametne obavezu da provede pravilno ispitivanje podnesaka, tvrdnji i dokaza koje su stranke iznijele, ne dovodeći u pitanje njegovu ocjenu da li su oni mjerodavni za njegovu odluku, s obzirom na to da Evropski sud nije pozvan da ispituje da li su tvrdnje na odgovarajući način potkrijepljene (vidi predmete Perez protiv Francuske ŠVVĆ, broj predstavke 47287/99, stav 80, ESLJP 2004-I, i Jaćimović protiv Hrvatske, broj predstavke 22688/09, presuda od 31. oktobra 2013. godine, stav 46). Ipak, iako član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke, to ne podrazumijeva obavezu da dâ detaljan odgovor na svaku tvrdnju (vidi predmete Van de Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, st. 59. i 61, Serija A, broj 288, i Burg protiv Francuske, broj pred- stavke 34763/02, ESLJP 2003-II). Mjera do koje se primjenjuje ova obaveza davanja obrazloženja može se razlikovati prema prirodi odluke i treba se utvrditi u svjetlu okolnosti predmeta (vidi, García Ruiz protiv Španije ŠVVĆ, broj predstavke 30544/96, stav 26, ESLJP 1999-I, i, ibid., Jaćimović protiv Hrvatske, stav 47). 35. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava. 36. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su organ uprave, odlučujući u upravnom postupku, i redovni sudovi, odlučujući u postupku upravnog spora i postupku preispitivanja sudske odluke, dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant, osim ponavljanja navoda koje je isticao u tužbi za pokretanje upravnog spora i zahtjevu za preispitivanje sudske odluke koje su sudovi ispitali u osporenim odlukama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da apelant i u apelaciji ponavlja svoju tvrdnju o tome da su organ uprave i sudovi neosnovano odbili njegov zahtjev za izdavanje dozvole za obavljanje poslova kolektivnog ostvarivanja prava autora na muzičkim djelima budući da apelantu nije bilo omogućeno da neposredno učestvuje u upravnom postupku i da se izjasni o izvedenim dokazima i utvrđenim činjenicama na usmenoj raspravi. U vezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u postupku upravnog spora i postupku preispitivanja sudske odluke detaljno ispitao ove apelantove navode i dao razloge za svoje zaključke da je predmetni postupak proveden u skladu sa ZUP-om, Zakonom i Pravilnikom. Dalje, u odnosu na apelantove istaknute prigovore, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće dalo detaljne i jasne razloge zašto je smatralo da je Institut kao upravni organ u okolnostima konkretnog predmeta postupao u skraćenom postupku a shodno relevantnim odredbama čl. 132. i 140. ZUP-a, pri čemu Ustavni sud, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i odredbe materijalnog i procesnog prava na kojima su osporene odluke utemeljene, ne nalazi elemente proizvoljnosti u datim obrazloženjima. Naime, Ustavni sud zapaža da je apelant u konkretnom upravnom postupku učestvovao na taj način što je uz zahtjev za izdavanje dozvole priložio dokaze propisane zakonom, te da je dopunio zahtjev na poziv organa uprave, da je organ uprave po službenoj dužnosti pribavio dokaze propisane Zakonom i Pravilnikom, zatim, da se u postupku odlučivalo o zahtjevu jedne stranke, a ne više stranaka sa suprotnim interesima, da je apelant koristio propisane pravne lijekove, te, s tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da u takvim okolnostima nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje i javnu raspravu kako je zagarantirano članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće Petak, 1. 6. 2018. SLUŽ BENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 43 - Str ana 9 u odnosu na apelantove navode da je upravni organ po vlastitoj ocjeni pribavljao dokaze a da pri tome apelantu nije dao mogućnost da se izjasni o navedenim dokazima i utvrđenim činjenicama, ispitalo istaknute navode i dalo obrazloženje zašto apelantovi prigovori ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne upravne stvari, pozivajući se pri tome na čl. 150. i 151. ZUP-a, te relevantne odredbe Pravilnika. U navedenim obrazloženjima Ustavni sud ne nalazi proizvoljnu primjenu procesnog prava. Također, suprotno apelantovim navodima da Sud BiH nije dao obrazloženje zašto je odbio neke navode apelantove tužbe, Ustavni sud zapaža da iz osporene presude Suda BiH proizlazi da je sud ocijenio navode tužbe i dao obrazloženja u skladu sa zahtjevima koje postavlja član 6. stav 1. Evropske konvencije u pogledu obaveze sudova da obrazlože svoje odluke. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, u konačnici, u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su sve relevantnim propisima zasnovali osporene odluke, te da su o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 37. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske kon- vencije, te da, shodno tome, osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 38. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je predmetni postupak pred organom uprave i redovnim sudovima proveden uz garancije člana 6. stav 1. Evropske konvencije i kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu. 39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjedni k Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4317/15, rješavajući apelaciju Udruženja "Sine qua non" za kolektivno ostvarivanje i zaštitu autorskih i srodnih prava, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. travnja 2018. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacija Udruženja "Sine qua non" za kolektivno ostvarivanje i zaštitu autorskih i srodnih prava podnesena protiv presudā Suda Bosne i Herce- govine broj S1 U 012689 15 Uvp od 27. srpnja 2015. godine i broj S1 U 012689 13 U od 26. svibnja 2015. godine i Rješenja 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 28/18 Instituta za intelektualno vlasništvo Bosne i Hercegovine broj IP- 03-47-5-00576/13VT od 29. siječnja 2013. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Udruženje "Sine qua non" za kolektivno ostvarivanje i zaštitu autorskih i srodnih prava (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nenad Maglajlić, odvjetnik iz Sarajeva, podnijelo je 21. rujna 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 U 012689 15 Uvp od 27. srpnja 2015. godine i broj S1 U 012689 13 U od 26. svibnja 2015. godine i Rješenja Instituta za intelektualno vlasništvo BiH (u daljnjem tekstu: Institut) broj IP- 03-47-5-00576/13VT od 29. siječnja 2013. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Instituta zatraženo je 22. svibnja 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Sud BiH i Institut su dostavili odgovore na apelaciju 31. svibnja 2017. godine. III. Činjenično stanje 4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 5. Rješenjem Instituta broj IP-03-47-5-00576/13VT od 29. siječnja 2013. godine odbijen je apelantov zahtjev za izdavanje dozvole za obavljanje poslova kolektivnog ostvarivanja prava autora na glazbenim djelima (stavak I. izreke). Stavkom II. izreke odlučeno je da rješenje stupa na snagu danom donošenja. 6. U obrazloženju rješenja Institut je naveo da je, postupajući po apelantovom zahtjevu za izdavanje dozvole za obavljanje djelatnosti – kolektivnog ostvarivanja prava autora glazbenih djela, nakon savjesne i brižljive analize kompletne dokumentacije koja je dostavljena uz apelantov zahtjev 5. lipnja 2012. godine i one koja je dostavljena po pozivu Instituta za ure- đenje zahtjeva 21. studenog 2012. godine, sukladno odredbi član- ka 11. Zakona o kolektivnom ostvarivanju autorskog i srodnih prava (u daljnjem tekstu: Zakon), te članka 18. Pravilnika o načinu i formi ispunjavanja uvjeta za davanje dozvole pravnim osobama za obavljanje poslova kolektivnog ostvarivanja autor- skog i srodnih prava (u daljnjem tekstu: Pravilnik), kao i članka 193. stavak 1. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), zaključio da apelant ne zadovoljava zahtjeve utvrđene čl. 8. stavak 1, 9. i 10. stavak 2. točka d) Zakona i člankom 3. Pravil- nika zbog čega je osporenim rješenjem odbio apelantov predmetni zahtjev. 7. Apelant je protiv navedenog rješenja podnio tužbu Sudu BiH kojom je pokrenuo upravni spor. Sud BiH je, odlučujući o apelantovoj tužbi, donio Presudu broj S1 U 012689 13 U od 26. svibnja 2015. godine kojom je tužbu odbio kao neutemeljenu. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da su, prema ocjeni tog suda, neutemeljeni apelantovi tužbeni prigovori da je Institut, protivno odredbama članka 126. stavak 1. i članka 134. ZUP-a, po vlastitoj ocjeni pribavljao dokaze i utvrđivao činjenice na kojima je zasnovao pobijano rješenje neovisno o ispravama priloženim uz zahtjev za pokretanje postupka. Sud BiH je utvrdio da iz stanja spisa i iz osporenog rješenja proizlazi da je osporeno rješenje doneseno u posebnom postupku, u smislu članka 2. ZUP- a, koji je uređen Zakonom koji je lex specialis. Utvrđeno je da je osporeno rješenje Instituta utemeljeno na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i na pravilnoj primjeni materijalnog prava - Zakona, te da nisu počinjene povrede odredaba postupka koje bi utjecale na zakonitost osporenog rješenja. Dalje je Sud BiH, u odnosu na apelantove tužbene navode koji se odnose na neobjek- tivnost, pristranost, zlonamjernost i diskriminatorsko postupanje Instituta u provedbi upravnog postupka i odlučivanju u predmet- nom postupku, utvrdio da su neutemeljeni, jer su paušalno izneseni. 8. Apelant je protiv navedene presude podnio zahtjev za preispitivanje sudske odluke. Odlučujući o apelantovom zahtjevu Apelacijsko vijeće Suda BiH je donijelo Presudu broj S1 U 012689 15 Uvp od 27. srpnja 2015. godine kojom je zahtjev za preispitivanje sudske odluke odbilo kao neutemeljen. 9. U obrazloženju presude Apelacijsko vijeće je istaknulo da je Zakonom uređen sustav ostvarivanja prava autora i titulara srodnih prava u BiH na kolektivan način, a da kolektivno ostvarivanje autorskog i srodnih prava znači ostvarivanje ovih prava na više autorskih djela većeg broja autora zajedno posredstvom pravnih osoba specijaliziranih samo za tu djelatnost, koje ispunjavaju sve uvjete propisane Zakonom i koje imaju dozvolu Instituta. To znači, kako je zaključeno, da je obavljanje poslova kolektivnog ostvarivanja autorskog i srodnih prava moguće samo ako su kumulativno ispunjeni sljedeći uvjeti, i to: da je pravna osoba specijalizirana samo za tu djelatnost, da ispunjava sve uvjete propisane Zakonom i da je za te poslove dobila dozvolu Instituta. Obzirom na to da kolektivnu organizaciju osnivaju autori, ona je u mandatnom odnosu sa autorima i sve poslove obavlja u svoje ime, a za njihov račun, što je, kako je istaknuto, jedna od najbitnijih karakteristika cijelog sustava kolektivnog ostvarivanja prava. 10. Dalje je istaknuto da Zakon u članku 3. ograničava poslove kojima se može baviti kolektivna organizacija i, ujedno, određuje što kolektivna organizacija mora raditi, a da je pravni oblik kolektivne organizacije utvrđen u članku 8. stavak 1. Zakona. Također je istaknuto da je jedna od posebnosti sustava kolektivnog ostvarivanja prava uvođenje tzv. zakonskog monopola jednoj organizaciji za kolektivno ostvarivanje prava koja se odnose na istu vrstu prava na istoj vrsti djela, te da, prema takvom rješenju, za jednu vrstu prava na istoj vrsti djela dozvolu može dobiti samo jedna organizacija (članak 6. stavak 3. Zakona). Pretpostavka kolektivnog ostvarivanja prava svih autora, kako je uređena u članku 18. stavak 1. Zakona, daje mogućnost autorima koji ne žele ostvarivati svoja prava na kolektivan način da u pisanoj formi izuzmu sebe iz sustava kolektivnog ostvarivanja prava. 11. U odnosu na navode iz apelantovog zahtjeva da je Institut u postupku donošenja pobijanog rješenja povrijedio načelo saslušanja stranke, jer je u predmetnom postupku po vlastitoj ocjeni pribavljao dokaze i izvodio činjenice na kojima je utemeljeno pobijano rješenje, a da pri tome apelantu nije dao mogućnost izjasniti se o navedenim dokazima i utvrđenim činjenicama, Apelacijsko vijeće je utvrdilo da su istaknuti navodi neutemeljeni. Naime, kako je dalje navedeno, člankom 150. ZUP-a je propisano da će se kao dokazno sredstvo upotrijebiti sve što je podesno za utvrđivanje stanja stvari i što odgovara pojedinom slučaju (isprave, uvjerenja, svjedoci, izjava stranke, vještaci, uviđaj i dr.). Člankom 151. istog zakona je propisano da o tome treba li neku činjenicu dokazivati ili ne odlučuje službena osoba koja vodi postupak, ovisno o tome može li činjenica utje- cati na rješavanje stvari. Dalje, Apelacijsko vijeće se pozvalo na članak 132. ZUP-a prema kojem tijelo može po skraćenom pos- tupku riješiti stvar neposredno, između ostaloga, ako je stranka u svom zahtjevu navela činjenice i podnijela dokaze na temelju kojih se može utvrditi stanje stvari, kao i ako se stanje stvari može utvrditi na temelju službenih podataka kojima tijelo raspolaže, a nije potrebno posebno saslušanje stranke radi zaštite njezinih prava, odnosno pravnih interesa. U konkretnom slučaju u kojem je apelant zahtijevao izdavanje dozvole za obavljanje poslova kolektivnog ostvarivanja prava autora na glazbenim djelima Apelacijsko vijeće je smatralo da naravi takvog upravnog postupka odgovara da se rješenje donosi na temelju činjenica i dokaza koje je stranka priložila uz zahtjev, kako je propisano i odredbom članka 10. stavak 2. i članka 11. Zakona. Dakle, na te- melju dokaza koje je dostavio apelant i njihove savjesne i brižlji- ve ocjene, kao i činjenica koje je Institut utvrdio po službenoj dužnosti u konkretnom postupku je utvrđeno da apelant ne ispunjava uvjete za izdavanje dozvole za obavljanje poslova kolektivnog ostvarivanja prava autora na glazbenim djelima. Apelacijsko vijeće je istaknulo da, na temelju čl. 8, 10. i 11. Pravilnika, Institut može vršiti provjeru svih bitnih podataka izravnim kontaktiranjem sa autorima, njihovim udrugama ili kolektivnim organizacijama u zemlji ili inozemstvu, kao i neovisno pribavljati podatke o opsegu repertoara pojedinih kate- gorija djela. Budući da Zakonom nije propisana obveza da se za- kaže usmena rasprava u postupku za izdavanje dozvole za kolek- tivno ostvarivanje autorskog i srodnih prava, a imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o upravnoj stvari u kojoj se odlučuje po zahtjevu jedne stranke, a ne o upravnim stvarima u kojima su- djeluju dvije ili više stranaka s protivnim interesima, Apelacijsko vijeće je utvrdilo da usmena rasprava u konkretnom slučaju nije bila obvezna ni u smislu odredbe članka 140. točka 1) ZUP-a. 12. Apelacijsko vijeće je, dalje, utvrdilo da su neutemeljeni i apelantovi navodi ponovno izneseni u zahtjevu za preispitivanje sudske odluke da je Institut, protivno odredbama članka 126. stavak 1. i članka 134. ZUP-a, po vlastitoj ocjeni pribavljao do- kaze i izvodio činjenice na kojima je zasnovao pobijano rješenje, neovisno o ispravama priloženim uz zahtjev za pokretanje pos- tupka, te da je vršio uvid u druge spise i na temelju njih utvrđivao podatke o broju ugovora koje su autori zaključili sa apelantom. 13. Također je utvrđeno da nisu utemeljeni ni navodi apelantovog zahtjeva da je Institut izvodio dokaze i utvrđivao činjenice sa kojima apelant kao stranka nije bio upoznat, odnosno da Institut neutemeljeno osporava valjanost 239 ugovora koje je zaključio apelant, koristeći "staru" ovlast koju su autori dali "Sine qua non" d.o.o. Agenciji za zastupanje i zaštitu autorskih prava. Naime, kako je dalje navedeno, Institut je u postupku ispitivanja uvjeta za izdavanje dozvole propisanih člankom 3. toč. 2. i 3. Pravilnika utvrdio da je za zaključivanje spornih ugovora korištena ovlast koju su autori dali "Sine qua non" d.o.o. Agenciji za zastupanje i zaštitu autorskih prava u vrijeme dok je imala važeću dozvolu (u konkretnom sporu tužitelj je: Udruženje "Sine qua non" za kolektivno ostvarivanje i zaštitu autorskih i srodnih prava). Na temelju navedene ovlasti predsjednica uprave "Sine qua non" d.o.o. Agencije za zastupanje i zaštitu autorskih prava je ovlastila odvjetnika da u ime autora potpiše ugovor iz članka 9. Zakona sa Udruženjem "Sine qua non" i ovjerila ga kod notara. Prema stanju spisa, kako je dalje utvrđeno, od ukupno 444 autorska ugovora 239 ugovora autori nisu vlastoručno potpisali i svi su zaključeni istog nadnevka, 21. svibnja 2012. godine. Dalje, od 205 ugovora koje su vlastoručno potpisali autori, sukladno članku 3. Pravilnika, jedan ugovor je dupli, 16 autora koji su zaključili ugovor sa Udruženjem "Sine qua non" je kasnije potpisalo ugovor sa Asocijacijom skladatelja – glazbenih stva- ralaca AMUS (koja je dobila dozvolu Instituta i koja ima zaklju- čene ugovore sa 274 autora), dok je, prema informaciji koju je dostavilo Udruženje "Sine qua non", pet autora istupilo iz članstva navedene udruge, tako da su 183 ugovora pravno valjana. U svezi sa navedenim, Apelacijsko vijeće je istaknulo da je člankom 9. Zakona propisano da kolektivna organizacija može ostvarivati autorska prava na temelju ugovora sa autorom, potom, da je člankom 3. toč. 2. i 3. Pravilnika propisano da pravna osoba Petak, 1. 6. 2018. SLUŽ BENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 43 - Str ana 11 mora podnijeti Institutu preslik ugovora između autora i pravne osobe koji ne smije biti stariji od šest mjeseci, te da Zakonom i Pravilnikom nije uopće predviđena mogućnost da autori daju ovlasti. Obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje, koje nije do- vedeno u sumnju ni navodima apelantovog zahtjeva za preispiti- vanje sudske odluke, Institut je, i prema shvaćanju Apelacijskog vijeća, pravilno utvrdio da su navedeni ugovori nevažeći i da nisu sukladni članku 3. Pravilnika, te da apelant nije ispunio zakonske uvjete za dobivanje dozvole za obavljanje poslova kolektivnog ostvarivanja prava autora glazbenih djela. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 14. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Istaknuo je da su tijelo uprave i redoviti sudovi svoje odluke utemeljili na netočnim i proizvoljnim zaključcima. 15. Apelant smatra da su provedbom skraćenog postupka u konkretnom slučaju prekršeni čl. 5, 9. i 10. ZUP-a. Naveo je da je Institut u provedenom postupku počinio bitnu povredu pravila upravnog postupka, jer je po vlastitoj ocjeni pribavljao dokaze i utvrđivao činjenice na kojima je utemeljio pobijano rješenje, a da pri tome apelantu nije dao mogućnost izjasniti se o izvedenim dokazima i utvrđenim činjenicama. Također, navodi da je Institut bez apelantovog znanja vršio uvid u druge spise i na temelju njih utvrđivao podatke o broju ugovora koje su autori zaključili sa apelantom, potom, da je utvrđivao činjenice neovisno o ispravama priloženim uz zahtjev za pokretanje postupka, uskraćujući mogućnost apelantu da se o izvedenim dokazima i utvrđenim činjenicama izjasni, da nije zakazao, ni održao usmenu raspravu. Prema apelantovom mišljenju, neprihvatljivo je stajalište Suda BiH da prilikom primjene pravnih propisa koji se odnose na vođenje postupka, skraćeni ili posebni ispitni, treba primijeniti Pravilnik, a ne odredbe ZUP-a, kako to nalaže članak 11. stavak 5. Zakona. Ocjena Suda BiH da u konkretnom slučaju postupku po apelantovom zahtjevu za dobivanje dozvole za obavljanje poslova kolektivnog ostvarivanja prava autora na glazbenim djelima po naravi upravnog postupka odgovara skraćeni postupak, prema apelantovom mišljenju, nema uporište u članku 11. Zakona zbog čega je obrazloženje suda proizvoljno. 16. U pogledu utvrđivanja broja ugovora koje su autori zaključili sa apelantom (pravno valjanih autorskih ugovora), apelant je istaknuo da Institut navedene činjenice nije mogao utvrditi iz isprava koje mu je apelant dostavio uz zahtjev za pokretanje postupka za izdavanje dozvole, odnosno da je proveo i ocijenio dokaze za koje apelant nije znao, te da mu nije omoguće- no da kao stranka sudjeluje u postupku i da se izjasni o relevant- nim činjenicama i okolnostima. (Apelant se nije mogao izjasniti o valjanosti ovlasti na temelju kojih su zaključeni ugovori u ime autora, o sadržaju ugovora, valjanosti potvrda stranih društava o zaključenim bilateralnim ugovorima o uzajamnom zastupanju, o ispunjavanju uvjeta u pogledu prostora i opreme, o opsegu autorskih djela.) Ocjena suda da "Zakonom i Pravilnikom nije uopće predviđena mogućnost da autori daju ovlasti" očigledno je proizvoljna u odnosu na članak 1. stavak (2) Zakona u svezi sa člankom 147. Zakona o autorskom i srodnim pravima (koji propi- suje da autor svoja prava može ostvarivati sâm ili posredstvom zastupnika koji može biti fizička ili pravna osoba, te da se kolektivno ostvarivanje prava uređuje posebnim zakonom uz odgovarajuću primjenu odredaba Zakona o autorskom i srodnim pravima). 17. Apelant je, također, naveo da je Sud BiH, odlučujući o apelantovoj tužbi u upravnom sporu, neke navode tužbe odbio bez ikakvog obrazloženja. Smatra da to što Vijeće za upravne sporove Suda BiH nije ocijenilo sve navode tužbe presudu čini protivnom članku 39. Zakona o upravnim sporovima BiH, koji propisuje: "U presudi se moraju ocijeniti svi navodi tužbe." b) Odgovor na apelaciju 18. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istaknuo da ostaje pri razlozima danim u osporenim odlukama tog suda, te da su apelantove tvrdnje o povredi prava na pravično suđenje neute- meljene. Istaknuto je da je taj sud svoje odluke donio pravilnom primjenom materijalnog prava, dajući za njih razloge koji su navedeni u odlukama. Predloženo je da se apelacija odbije kao neutemeljena. 19. Institut je u odgovoru na apelaciju, pored ostalog, istaknuo da su neutemeljeni apelantovi navodi da je Institut bez apelantovog znanja vršio uvid u druge spise i na temelju njih utvrđivao podatke o broju ugovora koje su autori zaključili sa apelantom. Da bi udruga autora ili nositelja srodnog prava dobila dozvolu Instituta za obavljanje djelatnosti kolektivnog ostvarivanja autorskog ili srodnih prava, mora okupljati većinu autora ili nositelja prava određene vrste prava na određenoj vrsti djela. Naime, suština je da autori i nositelji prava na određenoj vrsti djela čine većinu od njihovog ukupnog broja u Bosni i Hercegovini da bi mogli dobiti dozvolu za kolektivno ostvarivanje prava. To se neizravno traži člankom 11. stavak 2. Zakona. Dakle, kako bi pravilno utvrdio činjenično stanje, Institut mora utvrditi reprezentativnost udruge, odnosno okuplja li ona većinu autora sa najvećim repertoarom djela. Zbog toga je Institut, na temelju ovlaštenja iz čl. 10. i 11. Pravilnika, izvršio provjeru u međunarodnoj bazi podataka autora IPI i međunarodnoj bazi djela WID, te utvrdio da su u vrijeme podnošenja zahtjeva bila evidentirana 494 autora koje je prijavilo Udruženje "Sine qua non" d.o.o., da se od tog broja za najmanje 41 autora podaci o istom autoru vode dva ili više puta, da su od ukupno 494 autora koja su upisana 94 već potpisala ugovor sa AMUS-om i da je upisan 141 autor koji je ranije bio evidentiran kao član AMUS-a, ali koji nije još potpisao ugovor, među kojima ima i jedan broj preminulih. Potom, kako je navedeno, među autorima u bazi IPI se navodi, pored ostalog, 20 osoba za koje nije evidentirano nijedno djelo. Pored toga, među navedenim autorima su i neki od rukovoditelja i uposlenika poduzeća "Sine qua non" d.o.o. Dalje, na bazu WID je postavljeno 3.111 djela autora koja čine repertoar "Sine qua non" d.o.o. među kojima je i veliki broj djela autora koji su već zaključili ugovor o isključivom prijenosu imovinskopravnih ovlaštenja sa AMUS- om. Institut je utvrdio da je postojala očigledna nerazmjera između broja autora i repertoara koje zastupa poduzeće "Sine qua non" d.o.o., što je posljedica toga da veliki broj autora ima mali broj djela od kojih neki samo po jedno djelo. To, kao i drugi podaci izazivali su ozbiljnu sumnju o stvarnom broju autora koje zastupa poduzeće "Sine qua non" d.o.o. Sarajevo. Smatraju da je to upravno tijelo potpuno i pravilno utvrdilo činjenično stanje u predmetnom postupku, te na temelju rezultata provedenog postupka donijelo pravilnu i odluku utemeljenu na zakonu, koju je potvrdio i Sud BiH svojim presudama. V. Relevantni propisi 20. U Zakonu o upravnom postupku ("Službeni glasnik BiH" br. 29/02, 12/04, 88/07, 93/09 i 41/13) relevantne odredbe glase: Članak 2. Pojedina pitanja postupka za određena upravna područja mogu se samo izuzetno, posebnim zakonom, urediti drukčije nego što su uređena ovim Zakonom, ako je to nužno za drukčije postupanje u tim pitanjima, s tim da ne mogu biti protivna načelima ovog zakona. Članak 3. U upravnim područjima za koja je zakonom propisan poseban postupak, postupa se po odredbama tog zakona, s tim da se po odredbama ovog Zakona postupa u svim pitanjima koja nisu uređena posebnim zakonom. Članak 132. stavak 1. točka 1. (1) Organ može po skraćenom postupku riješiti stvar neposredno: 1) ako je stranka u svom zahtjevu navela činjenice ili podnijela dokaze na temelju kojih se može utvrditi stanje stvari, ili ako se to stanje može utvrditi na temelju općepoznatih činjenica ili činjenica koje su organu poznate; Članak 140. Službena osoba koja vodi postupak određuje, na svoju inicijativu ili na prijedlog stranke, usmenu raspravu u svakom slučaju kad je to korisno za razjašnjenje stvari, a mora je odrediti: 1) u stvarima u kojima sudjeluju dvije ili više stranaka s protivnim interesima, ili 2) kad se ima izvršiti uviđaj ili saslušanje svjedoka ili vještaka. Članak 150. (1) Činjenice na temelju kojih se donosi rješenje utvrđuju se dokazima. (2) Kao dokazno sredstvo upotrijebit će se sve što je podesno za utvrđivanje stanja stvari i što odgovara pojedinom slučaju, kao što su: isprave, odnosno mikrofilmska kopija isprave ili reprodukcija te kopije, svjedoci, izjava stranke, vještaci, uviđaj i drugo. Članak 151. stavak 1. (1) Da li neku činjenicu treba dokazivati ili ne, odlučuje službena osoba koja vodi postupak, ovisno od toga da li ta činjenica može imati utjecaja na rješavanje stvari. Dokazi se, po pravilu, izvode pošto se utvrdi šta je u činjenič nom pogledu sporno ili šta treba dokazivati. Članak 193. stavak 1. Na temelju činjenica utvrđenih u postupku, organ mjerodavan za rješavanje donosi rješenje o stvari koja je predmet postupka. 21. U Zakonu o kolektivnom ostvarivanju autorskog i srodnih prava ("Službeni glasnik BiH" broj 63/10) relevantne odredbe glase: Članak 6. (Kolektivna organizacija) (1) Kolektivna organizacija je pravna osoba koja uz dozvolu Instituta obavlja poslove iz članka 3. ovog zakona, na temelju ugovora s autorom, odnosno na temelju ovog zakona, kao svoju jedinu i neprofitnu djelatnost. (…) (3) Za kolektivno ostvarivanje autorskih prava koja se odnose na istu vrstu prava na istoj vrsti djela može postojati samo jedna kolektivna organizacija. Članak 8. stavak 1. (Pravni oblik kolektivne organizacije) (1) Kolektivna organizacija je pravna osoba koja ima status udruge koja djeluje na cijelom teritoriju Bosne i Hercegovine. Članak 9. (Pravni temelj za kolektivno ostvarivanje prava) (1) Kolektivna organizacija može ostvarivati autorska pra- va na temelju ugovora s autorom, osim ako ovim zakonom nije izričito predviđena mogućnost kolektivnog ostvarivanja prava na temelju samog zakona (članak 4. stavak (3) ovog zakona). (2) Ugovor iz stavka (1) ovog članka mora sadržavati naročito: a) odredbu o isključivom prijenosu odgovarajućeg imovinskog prava autora na kolektivnu organizaciju, b) nalog autora kolektivnoj organizaciji da u svoje ime, a za račun autora, ostvaruje prenesena prava, c) vrstu djela i prava koja kolektivna organizacija ostvaruje za račun autora, d) vrijeme trajanja ugovora koje ne može biti dulje od pet godina; poslije isteka trajanja ugovor se može neograničeno produljavati za ista razdoblja. (3) Ako kolektivna organizacija ostvaruje prava na temelju zakona, stavak (2) toč. b), c) i d) ovog članka primjenjuju se na odgovarajući na čin. (4) Ako je ostvarivanje prava prema zakonu ili ugovoru preneseno na kolektivnu organizaciju, autor ne može sam ostvarivati ta prava na individualan način, osim u slučaju iz članka 5. ovog zakona. Članak 10. st. 1. i 2. točka d. (Zahtjev za dobivanje dozvole) (1) Pravna osoba može poslovati kao kolektivna organizacija samo na temelju dozvole Instituta. (2) Postupak za davanje dozvole za obavljanje poslova kolektivnog ostvarivanja autorskih prava pokreće se na temelju pisanog zahtjeva pravne osobe Institutu. Uz takav zahtjev pravna osoba mora podnijeti: Š…Ć d) dokaze o tome da pravna osoba raspolaže odgovaraju- ćim poslovnim prostorijama, opremom i stručnom službom za efikasno obavljanje kolektivnog ostvarivanja prava, Š…Ć Članak 11. st. 1, 2. i 5. Davanje dozvole (1) Institut će izdati dozvolu za obavljanje poslova kolektivnog ostvarivanja autorskog prava pravnoj osobi koja je podnijela zahtjev prema članku 10. ovog zakona ako utvrdi: a) da je statut kolektivne organizacije sukladan odredbama ovog zakona i zakonu kojim se uređuju autorsko pravo i srodna prava, b) da je ekonomska osnova pravne osobe dovoljna da omogućava nesmetan rad kolektivne organizacije i efikasno ostvarivanje prava, c) da pravna osoba ispunjava uvjete iz članka 10. stavak (2) točka d) ovog zakona, d) da već ne postoji za istu vrstu autorskih djela i za ostva- rivanje istih prava druga kolektivna organizacija osim ako prav- na osoba koja podnosi zahtjev dokaže da će osigurati korisnicima veći repertoar zaštićenih djela nego već postojeća kolektivna organizacija, kao i da može osigurati efikasniji i ekonomičniji način ostvarivanja prava. (2) Pri procjeni postojanja dovoljne ekonomske osnove pravne osobe, odnosno procjeni osiguranja efikasnijeg i ekonomičnijeg načina ostvarivanja prava iz stavka (1) ovog članka Institut će uzeti u obzir naročito: broj autora koji su državljani Bosne i Hercegovine ili koji imaju prebivalište, odnosno u Bosni i Hercegovini, a koji su ovlastili kolektivnu organizaciju za ostvarivanje njihovih prava, ukupan broj njihovih djela koja će činiti repertoar kolektivne organizacije, pretposta- vljeni opseg korištenja tih djela, odnosno mogući broj njihovih korisnika, način i sredstva kojima kolektivna organizacija namjerava obavljati svoju djelatnost, sposobnost ostvarivanja prava stranih autora, sposobnost ostvarivanja prava domaćih Petak, 1. 6. 2018. SLUŽ BENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 43 - Str ana 13 autora u inozemstvu, te procjenu očekivane visine naplaćenih naknada i troškova poslovanja. (5) U postupku izdavanja dozvole primjenjuju se odredbe zakona kojim se uređuje opći upravni postupak. Protiv odluke Instituta nije moguće izjaviti priziv, ali se može pokrenuti upravni spor pred Sudom Bosne i Hercegovine. 22. U Pravilniku o načinu i formi ispunjavanja uvjeta za davanje dozvole pravnim osobama za obavljanje poslova kolektivnog ostvarivanja autorskog i srodnih prava ("Službeni glasnik BiH" broj 44/11) relevantne odredbe glase: Članak 3. (1) Pravna osoba koja namjerava obavljati djelatnost kolektivnog ostvarivanja autorskog prava mora podnijeti Institutu podatke o autorima koji su je ovlastili za ostvarivanje prava na njihovim djelima. Ti podaci moraju sadržavati: a) ime i prezime autora, b) naznaku prebivališta ili boravišta autora, c) naznaku državljanstva autora. (2) Pravna osoba mora podnijeti Institutu i preslik ugovora između autora i pravne osobe, odnosno izjavu autora kojom taj ovlašćuje pravnu osobu za predstavljanje. (3) Dokumenti iz stavka (2) ovog članka ne smiju biti stariji od šest mjeseci. Članak 8. U postupku izdavanja dozvole za obavljanje kolektivnog ostvarivanja prava Institut procjenjuje postojanje dovoljne ekonomske osnove pravne osobe sukladno kriterijima predviđenim u članku 11. stavak (2) Zakona i u ovom pravilniku. Članak 9. (1) Institut procjenjuje konkretan broj autora koji su ovlastili pravnu osobu za ostvarivanje njihovih prava na osnovi podataka koje pravna osoba dostavlja Institutu sukladno odredbi članka 3. ovog pravilnika. (2) Ako Institut opravdano sumnja u točnost podataka iz stavka (1) ovog članka, on može izvršiti provjeru tih podataka izravnim kontaktiranjem sa autorima, njihovim udrugama, ili kolektivnim organizacijama sa odgovarajućeg područja u zemlji i inozemstvu. Članak 10. (1) Institut procjenjuje ukupan broj djela koja će činiti re- pertoar kolektivne organizacije na osnovi podataka koje pravna osoba dostavlja Institutu sukladno odredbi članka 4. ovog pravilnika. (2) Ako Institut opravdano sumnja u točnost podataka iz stavka (1) ovog članka, on može neovisno pribavljati podatke o opsegu repertoara pojedinih kategorija djela kod kolektivnih organizacija u inozemstvu, njihovih međunarodnih udruga, odnosno asocijacija, Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo u Ženevi (WIPO) i kod drugih sličnih organizacija. Članak 11. (1) Institut procjenjuje pretpostavljeni opseg korištenja djela na osnovi podataka iz poslovnog plana koji pravna osoba podnosi Institutu sukladno odredbama članka 7. ovog pravilnika. (2) Ako Institut opravdano sumnja u točnost podataka iz stavka (1) ovog članka, on može neovisno pribavljati podatke o postojećem opsegu korištenja pojedinih kategorija djela od pojedinih korisnika djela, njihovih poslovnih udruga, Privredne komore BiH, Agencije za statistiku BiH, odnosno od drugih organizacija i institucija koje djeluju na područjima na kojim se djela koriste ili koje službeno prikupljaju podatke te vrste. VI. Dopustivost 23. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 24. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presu- de, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 U 012689 15 Uvp od 27. srpnja 2015. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, apelant je osporenu presudu primio 31. srpnja 2015. godine, a apelacija je podnesena 21. rujna 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 26. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 27. Apelant pobija osporene odluke tvrdeći da su mu tim odlukama povrijeđena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje 28. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2., što uključuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivič nim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke. 29. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. 30. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o upravnom i sudskom postupku u kojem je apelant tražio izdavanje dozvole za obavljanje poslova kolektivnog ostvarivanja prava autora na glazbenim djelima. U pogledu pitanja primjenjuje li se na konkretni postupak članak 6. Europske konvencije, Ustavni sud zapaža da je u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio stajalište da se sporovi koji se tiču izdavanja raznih odobrenja ili dozvola za rad tiču "građanskih prava i obveza", kao i da se na utvrđivanje ništavosti ranije izdanih rješenja o odobrenju djelatnosti primjenjuje članak 6. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 514/08 od 9. veljače 2011. godine, stavak 39, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Podržavajući vlastitu prak- su, Ustavni sud zaključuje da ima nadležnost ispitati je li pred- metni postupak bio sukladan standardima iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 31. Ustavni sud zapaža da apelant osporava navedene odluke, tvrdeći da su donesene na temelju pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, te da Sud BiH nije dao obrazloženje zašto je odbio neke navode apelantove tužbe. 32. U svezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Ru- sije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. 33. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitetu zaključaka redovitih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima oči- gledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redoviti sud nije vezan, ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu. 34. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na stajalište Europskog suda prema kojem je učinak članka 6. stavak 1. Europske konvencije, između ostalog, taj da "sudu" nametne obvezu da provede pravilno ispitivanje podnesaka, tvrdnji i dokaza koje su stranke iznijele, ne dovodeći u pitanje njegovu ocjenu jesu li oni mjerodavni za njegovu odluku, obzirom na to da Europski sud nije pozvan ispitivati jesu li tvrdnje na odgovarajući način potkrijepljene (vidi predmete Perez protiv Francuske ŠVVĆ, broj predstavke 47287/99, stavak 80, ESLJP 2004-I, i Jaćimović protiv Hrvatske, broj predstavke 22688/09, presuda od 31. listopada 2013. godine, stavak 46). Ipak, iako članak 6. stavak 1. Europske konvencije obvezuje sudove da obrazlože svoje odluke, to ne podrazumijeva obvezu da dâ detaljan odgovor na svaku tvrdnju (vidi predmete Van de Hurk protiv Nizozemske, presuda od 19. travnja 1994. godine, st. 59. i 61, Serija A, broj 288, i Burg protiv Francuske, broj predstavke 34763/02, ESLJP 2003-II). Mjera do koje se primjenjuje ova obveza davanja obrazloženja može se razlikovati prema naravi odluke i treba se utvrditi u svjetlu okolnosti predmeta (vidi, García Ruiz protiv Španjolske ŠVVĆ, broj predstavke 30544/96, stavak 26, ESLJP 1999-I, i, ibid., Jaćimović protiv Hrvatske, stavak 47). 35. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovitog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Europski sud, An đelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati jesu li osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava. 36. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su tijelo uprave, odlučujući u upravnom postupku, i redoviti sudovi, odlučujući u postupku upravnog spora i postupku preispitivanja sudske odluke, dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoje stajalište jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebice zato što apelant, osim ponavljanja navoda koje je isticao u tužbi za pokretanje upravnog spora i zahtjevu za preispitivanje sudske odluke koje su sudovi ispitali u osporenim odlukama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da apelant i u apelaciji ponavlja svoju tvrdnju o tome da su tijelo uprave i sudovi neutemeljeno odbili njegov zahtjev za izdavanje dozvole za obavljanje poslova kolektivnog ostvarivanja prava autora na glazbenim djelima budući da apelantu nije bilo omogućeno da neposredno sudjeluje u upravnom postupku i da se izjasni o izvedenim dokazima i utvrđenim činjenicama na usmenoj raspravi. U svezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u postupku upravnog spora i postupku preispitivanja sudske odluke detaljno ispitao ove apelantove navode i dao razloge za svoje zaključke da je predmetni postupak proveden sukladno ZUP-u, Zakonu i Pravilniku. Dalje, u odnosu na apelantove istaknute prigovore, Ustavni sud zapaža da je Apelacijsko vijeće dalo detaljne i jasne razloge zašto je smatralo da je Institut kao upravno tijelo u okolnostima konkretnog predmeta postupao u skraćenom postupku a sukladno relevantnim odredbama čl. 132. i 140. ZUP-a, pri čemu Ustavni sud, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i odredbe materijalnog i procesnog prava na kojima su osporene odluke utemeljene, ne nalazi elemente proizvoljnosti u danim obrazloženjima. Naime, Ustavni sud zapaža da je apelant u konkretnom upravnom postupku sudjelovao na taj način što je uz zahtjev za izdavanje dozvole priložio dokaze propisane zakonom, te da je dopunio zahtjev na poziv tijela uprave, da je tijelo uprave po službenoj dužnosti pribavilo dokaze propisane Zakonom i Pravilnikom, potom, da se u postupku odlučivalo o zahtjevu jedne stranke, a ne više stranaka sa protivnim interesima, da je apelant koristio propisane pravne lijekove, te, s tim u svezi, Ustavni sud zaključuje da u takvim okolnostima nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje i javnu raspravu kako je zagarantirano člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Također, Ustavni sud zapaža da je Apelacijsko vijeće u odnosu na apelantove navode da je upravno tijelo po vlastitoj ocjeni pribavljalo dokaze a da pri tome apelantu nije dalo mogućnost izjasniti se o navedenim dokazima i utvrđenim činjenicama, ispitalo istaknute navode i dalo obrazloženje zašto apelantovi prigovori ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne upravne stvari, pozivajući se pri tome na čl. 150. i 151. ZUP-a, te relevantne odredbe Pravilnika. U navedenim obrazloženjima Ustavni sud ne nalazi proizvoljnu primjenu procesnog prava. Također, protivno apelantovim navodima da Sud BiH nije dao obrazloženje zašto je odbio neke navode apelantove tužbe, Ustavni sud zapaža da iz osporene presude Suda BiH proizlazi da je sud ocijenio navode tužbe i dao obrazloženja sukladno zahtjevima koje postavlja članak 6. stavak 1. Europske konvencije u pogledu obveze sudova da obrazlože svoje odluke. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi, u konačnici, u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su sve relevantnim propisima zasnovali osporene odluke, te da su o tome dali detaljna i jasna obrazlože- nja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili protivnim pravu na obrazloženu odluku iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 37. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža članak 6. stavak 1. Europske konvencije, te da, sukladno tome, osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Petak, 1. 6. 2018. SLUŽ BENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 43 - Str ana 15 VIII. Zaključak 38. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je predmetni postupak pred tijelom uprave i redovitim sudovima proveden uz garancije članka 6. stavak 1. Europske konvencije i kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu. 39. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 40. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjedni k Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4317/15, rješavajući apelaciju Udruženja "Sine qua non" za kolektivno ostvarivanje i zaštitu autorskih i srodnih prava, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Udruženja "Sine qua non" za kolektivno ostvarivanje i zaštitu autorskih i srodnih prava podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine broj S1 U 012689 15 Uvp od 27. jula 2015. godine i broj S1 U 012689 13 U od 26. maja 2015. godine i Rješenja Instituta za intelektualnu svojinu Bosne i Hercegovine broj IP-03-47-5-00576/13VT od 29. januara 2013. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENjE I. Uvod 1. Udruženje "Sine qua non" za kolektivno ostvarivanje i zaštitu autorskih i srodnih prava (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nenad Maglajlić, advokat iz Sarajeva, podnijelo je 21. septembra 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 U 012689 15 Uvp od 27. jula 2015. godine i broj S1 U 012689 13 U od 26. maja 2015. godine i Rješenja Instituta za intelektualnu svojinu BiH (u daljnjem tekstu: Institut) broj IP-03-47-5-00576/13VT od 29. januara 2013. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 28/18 II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Instituta zatraženo je 22. maja 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Sud BiH i Institut su dostavili odgovore na apelaciju 31. maja 2017. godine. III. Činjenično stanje 4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 5. Rješenjem Instituta broj IP-03-47-5-00576/13VT od 29. januara 2013. godine odbijen je apelantov zahtjev za izdavanje dozvole za obavljanje poslova kolektivnog ostvarivanja prava autora na muzičkim djelima (stav I izreke). Stavom II izreke odlučeno je da rješenje stupa na snagu danom donošenja. 6. U obrazloženju rješenja Institut je naveo da je, postupajući po apelantovom zahtjevu za izdavanje dozvole za obavljanje djelatnosti – kolektivnog ostvarivanja prava autora muzičkih djela, nakon savjesne i brižljive analize kompletne dokumentacije koja je dostavljena uz apelantov zahtjev 5. juna 2012. godine i one koja je dostavljena po pozivu Instituta za uređenje zahtjeva 21. novembra 2012. godine, shodno odredbi člana 11 Zakona o kolektivnom ostvarivanju autorskog i srodnih prava (u daljnjem tekstu: Zakon), te člana 18 Pravilnika o načinu i formi ispunja- vanja uslova za davanje dozvole pravnim licima za obavljanje poslova kolektivnog ostvarivanja autorskog i srodnih prava (u daljnjem tekstu: Pravilnik), kao i člana 193 stav 1 Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), zaključio da apelant ne zadovoljava zahtjeve utvrđene čl. 8 stav 1, 9 i 10 stav 2 tačka d) Zakona i članom 3 Pravilnika zbog čega je osporenim rješenjem odbio apelantov predmetni zahtjev. 7. Apelant je protiv navedenog rješenja podnio tužbu Sudu BiH kojom je pokrenuo upravni spor. Sud BiH je, odlučujući o apelantovoj tužbi, donio Presudu broj S1 U 012689 13 U od 26. maja 2015. godine kojom je tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da su, prema ocjeni tog suda, neosnovani apelantovi tužbeni prigovori da je Institut, protivno odredbama člana 126 stav 1 i člana 134 ZUP-a, po sopstvenoj ocjeni pribavljao dokaze i utvrđivao činjenice na kojima je zasnovao pobijano rješenje nezavisno od isprava priloženih uz zahtjev za pokretanje postupka. Sud BiH je utvrdio da iz stanja spisa i iz osporenog rješenja proizilazi da je osporeno rješenje doneseno u posebnom postupku, u smislu člana 2 ZUP-a, koji je uređen Zakonom koji je lex specialis. Utvrđeno je da je osporeno rješenje Instituta zasnovano na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i na pravilnoj primjeni materijalnog prava - Zakona, te da nisu počinjene povrede odredaba postupka koje bi uticale na zakonitost osporenog rješenja. Dalje je Sud BiH, u odnosu na apelantove tužbene navode koji se odnose na neobjektivnost, pristrasnost, zlonamjernost i diskriminatorsko postupanje Instituta u sprovođenju upravnog postupka i odlučivanju u predmetnom postupku, utvrdio da su neosnovani, jer su paušalno izneseni. 8. Apelant je protiv navedene presude podnio zahtjev za preispitivanje sudske odluke. Odlučujući o apelantovom zahtjevu Apelaciono vijeće Suda BiH je donijelo Presudu broj S1 U 012689 15 Uvp od 27. jula 2015. godine kojom je zahtjev za preispitivanje sudske odluke odbilo kao neosnovan. 9. U obrazloženju presude Apelaciono vijeće je istaklo da je Zakonom uređen sistem ostvarivanja prava autora i titulara srodnih prava u BiH na kolektivan način, a da kolektivno ostvarivanje autorskog i srodnih prava znači ostvarivanje ovih prava na više autorskih djela većeg broja autora zajedno posredstvom pravnih lica specijalizo- vanih samo za tu djelatnost, koja ispunjavaju sve uslove pro- pisane Zakonom i koja imaju dozvolu Instituta. To znači, kako je zaključeno, da je obavljanje poslova kolektivnog ostvarivanja autorskog i srodnih prava moguće samo ako su kumulativno ispunjeni sljedeći uslovi, i to: da je pravno lice specijalizovano samo za tu djelatnost, da ispunjava sve uslove propisane Zakonom i da je za te poslove dobilo dozvolu Instituta. S obzirom na to da kolektivnu organiza- ciju osnivaju autori, ona je u mandatnom odnosu sa autorima i sve poslove obavlja u svoje ime, a za njihov račun, što je, kako je istaknuto, jedna od najbitnijih karakteristika cijelog sistema kolektivnog ostvarivanja prava. 10. Dalje je istaknuto da Zakon u članu 3 ograničava poslove kojima se može baviti kolektivna organizacija i, ujedno, određuje šta kolektivna organizacija mora da radi, a da je pravni oblik kolektivne organizacije utvrđen u članu 8 stav 1 Zakona. Takođe je istaknuto da je jedna od posebnosti sistema kolektivnog ostvarivanja prava uvođenje tzv. zakonskog monopola jednoj organizaciji za kolektivno ostvarivanje prava koja se odnose na istu vrstu prava na istoj vrsti djela, te da, prema takvom rješenju, za jednu vrstu prava na istoj vrsti djela dozvolu može da dobije samo jedna organizacija (član 6 stav 3 Zakona). Pretpostavka kolektivnog ostvarivanja prava svih autora, kako je uređena u članu 18 stav 1 Zakona, daje mogućnost autorima koji ne žele da ostvaruju svoja prava na kolektivan način da u pisa- noj formi izuzmu sebe iz sistema kolektivnog ostvarivanja prava. 11. U odnosu na navode iz apelantovog zahtjeva da je Institut u postupku donošenja osporenog rješenja povrijedio načelo saslušanja stranke, jer je u predmetnom postupku po sopstvenoj ocjeni pribavljao dokaze i izvodio činjenice na kojima je zasnovano pobijano rješenje, a da pri tome apelantu nije dao mogućnost da se izjasni o navedenim dokazima i utvrđenim činjenicama, Apelaciono vijeće je utvrdilo da su istaknuti navodi neosnovani. Naime, kako je dalje navedeno, članom 150 ZUP-a je propisano da će se kao dokazno sredstvo upotrijebiti sve što je podesno za utvrđivanje stanja stvari i što odgovara pojedinom slučaju (isprave, uvjerenja, svjedoci, izjava stranke, vještaci, uviđaj i dr.). Članom 151 istog zakona je propisano da o tome da li neku činjenicu treba dokazivati ili ne odlučuje službeno lice koje vodi postupak, zavisno od toga da li činjenica može da utiče na rješavanje stvari. Dalje, Apelaciono vijeće se pozvalo na član 132 ZUP-a prema kojem organ može po skraćenom postupku da riješi stvar neposredno, između ostalog, ako je stranka u svom zahtjevu navela činjenice i podnijela dokaze na osnovu kojih može da se utvrdi stanje stvari, kao i ako stanje stvari može da se utvrdi na osnovu službenih podataka kojima organ raspolaže, a nije potrebno posebno saslušanje stranke radi zaštite njenih prava, odnosno pravnih interesa. U konkretnom slučaju u kojem je apelant zahtijevao izdavanje dozvole za obavljanje poslova kolektivnog ostvarivanja prava autora na muzičkim djelima Apelaciono vijeće je smatralo da prirodi takvog upravnog postupka odgovara da se rješenje donosi na osnovu činjenica i dokaza koje je stranka priložila uz zahtjev, kako je propisano i odredbom člana 10 stav 2 i člana 11 Zakona. Dakle, na osnovu dokaza koje je dostavio apelant i njihove savjesne i brižljive ocjene, kao i činjenica koje je Institut utvrdio po službenoj dužnosti u konkretnom postupku je utvrđeno da apelant ne ispunjava uslove za izdavanje dozvole za obavljanje poslova kolektivnog ostvarivanja prava autora na muzičkim djelima. Apelaciono vijeće je istaklo da, na osnovu čl. 8, 10 i 11 Pravilnika, Institut može da vrši provjeru svih bitnih podataka direktnim kontaktiranjem sa autorima, njihovim udruženjima ili kolektivnim organizacijama u zemlji ili inostranstvu, kao i da nezavisno pribavlja podatke o obimu repertoara pojedinih kategorija djela. Budući da Zakonom nije propisana obaveza da se zakaže usmena rasprava u postupku za izdavanje dozvole za kolektivno ostvarivanje autorskog i srodnih prava, a imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o upravnoj stvari u kojoj se odlučuje po zahtjevu jedne stranke, a ne o upravnim stvarima u kojima učestvuju dvije ili više stranaka s protivnim interesima, Apelaciono vijeće je utvrdilo da usmena rasprava u konkretnom slučaju nije bila obavezna ni u smislu odredbe člana 140 tačka 1) ZUP-a. 12. Apelaciono vijeće je, dalje, utvrdilo da su neosnovani i apelantovi navodi ponovo izneseni u zahtjevu za preispitivanje sudske odluke da je Institut, protivno odredbama člana 126 stav 1 i člana 134 ZUP-a, po sopstvenoj ocjeni pribavljao dokaze i izvodio činjenice na kojima je zasnovao pobijano rješenje, nezavisno od isprava priloženih uz zahtjev za pokretanje postupka, te da je vršio uvid u druge spise i na osnovu njih utvrđivao podatke o broju ugovora koje su autori zaključili sa apelantom. 13. Takođe je utvrđeno da nisu osnovani ni navodi apelantovog zahtjeva da je Institut izvodio dokaze i utvrđivao činjenice sa kojima apelant kao stranka nije bio upoznat, odnosno da Institut neosnovano osporava valjanost 239 ugovora koje je zaključio apelant, koristeći "staru" punomoć koju su autori dali "Sine qua non" d.o.o. Agenciji za zastupanje i zaštitu autorskih prava. Naime, kako je dalje navedeno, Institut je u postupku ispitivanja uslova za izdavanje dozvole propisanih članom 3 tač. 2 i 3 Pravilnika utvrdio da je za zaključivanje spornih ugovora korišćena punomoć koju su autori dali "Sine qua non" d.o.o. Agenciji za zastupanje i zaštitu autorskih prava u vrijeme dok je imala važeću dozvolu (u konkretnom sporu tužilac je: Udruženje "Sine qua non" za kolektivno ostvarivanje i zaštitu autorskih i srodnih prava). Na osnovu navedene punomoći predsjednica uprave "Sine qua non" d.o.o. Agencije za zastupanje i zaštitu autorskih prava je ovlastila advokata da u ime autora potpiše ugovor iz člana 9 Zakona sa Udruženjem "Sine qua non" i ovjerila ga kod notara. Prema stanju spisa, kako je dalje utvrđeno, od ukupno 444 autorska ugovora 239 ugovora autori nisu svojeručno potpisali i svi su zaključeni istog datuma, 21. maja 2012. godine. Dalje, od 205 ugovora koje su svojeručno potpisali autori, u skladu sa članom 3 Pravilnika, jedan ugovor je dupli, 16 autora koji su zaključili ugovor sa Udruženjem "Sine qua non" je kasnije potpisalo ugovor sa Asocijacijom kompozitora - muzičkih stvaralaca AMUS (koja je dobila dozvolu Instituta i koja ima zaključene ugovore sa 274 autora), dok je, prema informaciji koju je dostavilo Udruženje "Sine qua non", pet autora istupilo iz članstva navedenog udruženja, tako da su 183 ugovora pravno valjana. U vezi sa navedenim, Apelaciono vijeće je istaklo da je članom 9 Zakona propisano da kolektivna organizacija može da ostvaruje autorska prava na osnovu ugovora sa autorom, zatim, da je članom 3 tač. 2 i 3 Pravilnika propisano da pravno lice mora da podnese Institutu kopiju ugovora između autora i pravnog lica koji ne smije biti stariji od šest mjeseci, te da Zakonom i Pravilnikom nije uopšte predviđena mogućnost da autori daju punomoći. S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje, koje nije Petak, 1. 6. 2018. SLUŽ BENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 43 - Str ana 17 dovedeno u sumnju ni navodima apelantovog zahtjeva za preispitivanje sudske odluke, Institut je, i prema shvatanju Apelacionog vijeća, pravilno utvrdio da su navedeni ugovori nevažeći i da nisu u skladu sa članom 3 Pravilnika, te da apelant nije ispunio zakonske uslove za dobijanje dozvole za obavljanje poslova kolektivnog ostvarivanja prava autora muzičkih djela. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 14. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Istakao je da su organ uprave i redovni sudovi svoje odluke zasnovali na netačnim i proizvoljnim zaključcima. 15. Apelant smatra da su sprovođenjem skraćenog postupka u konkretnom slučaju prekršeni čl. 5, 9 i 10 ZUP- a. Naveo je da je Institut u sprovedenom postupku počinio bitnu povredu pravila upravnog postupka, jer je po sopstvenoj ocjeni pribavljao dokaze i utvrđivao činjenice na kojima je zasnovao pobijano rješenje, a da pri tome apelantu nije dao mogućnost da se izjasni o izvedenim dokazima i utvrđenim činjenicama. Takođe, navodi da je Institut bez apelantovog znanja vršio uvid u druge spise i na osnovu njih utvrđivao podatke o broju ugovora koje su autori zaključili sa apelantom, zatim, da je utvrđivao činjenice nezavisno od isprava priloženih uz zahtjev za pokretanje postupka, uskraćujući mogućnost apelantu da se o izvedenim dokazima i utvrđenim činjenicama izjasni, da nije zakazao, ni održao usmenu raspravu. Prema apelanto- vom mišljenju, neprihvatljivo je stanovište Suda BiH da prilikom primjene pravnih propisa koji se odnose na vođenje postupka, skraćeni ili posebni ispitni, treba primijeniti Pravilnik, a ne odredbe ZUP-a, kako to nalaže član 11 stav 5 Zakona. Ocjena Suda BiH da u konkretnom slučaju postupku po apelantovom zahtjevu za dobijanje dozvole za obavljanje poslova kolektivnog ostvarivanja prava autora na muzičkim djelima po prirodi upravnog postupka odgovara skraćeni postupak, prema apelantovom mišljenju, nema uporište u članu 11 Zakona zbog čega je obrazloženje suda proizvoljno. 16. U pogledu utvrđivanja broja ugovora koje su autori zaključili sa apelantom (pravno valjanih autorskih ugovora), apelant je istakao da Institut navedene činjenice nije mogao da utvrdi iz isprava koje mu je apelant dostavio uz zahtjev za pokretanje postupka za izdavanje dozvole, odnosno da je sproveo i ocijenio dokaze za koje apelant nije znao, te da mu nije omogućeno da kao stranka učestvuje u postupku i da se izjasni o relevantnim činjenicama i okolnostima. (Apelant nije mogao da se izjasni o valjanosti punomoći na osnovu kojih su zaključeni ugovori u ime autora, o sadržini ugovora, valjanosti potvrda stranih društava o zaključenim bilateralnim ugovorima o uzajamnom zastupanju, o ispunjavanju uslova u pogledu prostora i opreme, o obimu autorskih djela.) Ocjena suda da "Zakonom i Pravilnikom nije uopšte predviđena mogućnost da autori daju punomoći" očigledno je proizvoljna u odnosu na član 1 stav (2) Zakona u vezi sa članom 147 Zakona o autorskom i srodnim pravima (koji propisuje da autor svoja prava može da ostvaruje sâm ili posredstvom zastupnika koji može biti fizičko ili pravno lice, te da se kolektivno ostvarivanje prava uređuje posebnim zakonom uz odgovarajuću primjenu odredaba Zakona o autorskom i srodnim pravima). 17. Apelant je, takođe, naveo da je Sud BiH, odlučujući o apelantovoj tužbi u upravnom sporu, neke navode tužbe odbio bez ikakvog obrazloženja. Smatra da to što Vijeće za upravne sporove Suda BiH nije ocijenilo sve navode tužbe presudu čini suprotnom članu 39 Zakona o upravnim sporovima BiH, koji propisuje: "U presudi se moraju ocijeniti svi navodi tužbe." b) Odgovor na apelaciju 18. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da ostaje pri razlozima datim u osporenim odlukama tog suda, te da su apelantove tvrdnje o povredi prava na pravično suđenje neosnovane. Istaknuto je da je taj sud svoje odluke donio pravilnom primjenom materijalnog prava, dajući za njih razloge koji su navedeni u odlukama. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana. 19. Institut je u odgovoru na apelaciju, pored ostalog, istakao da su neosnovani apelantovi navodi da je Institut bez apelantovog znanja vršio uvid u druge spise i na osnovu njih utvrđivao podatke o broju ugovora koje su autori zaklju- čili sa apelantom. Da bi udruženje autora ili nosilaca srodnog prava dobilo dozvolu Instituta za obavljanje djelatnosti kolektivnog ostvarivanja autorskog ili srodnih prava, mora da okuplja većinu autora ili nosilaca prava određene vrste prava na određenoj vrsti djela. Naime, suština je da autori i nosioci prava na određenoj vrsti djela čine većinu od njihovog ukupnog broja u Bosni i Hercegovini da bi mogli da dobiju dozvolu za kolektivno ostvarivanje prava. To se indirektno traži članom 11 stav 2 Zakona. Dakle, da bi pravilno utvrdio činjenično stanje, Institut mora da utvrdi reprezentativ-nost udruženja, odnosno da li ono okuplja većinu autora sa najvećim repertoarom djela. Zbog toga je Institut, na osnovu ovlašćenja iz čl. 10 i 11 Pravilnika, izvršio provjeru u međunarodnoj bazi podataka autora IPI i međunarodnoj bazi djela WID, te utvrdio da su u vrijeme podnošenja zahtjeva bila evidentirana 494 autora koje je prijavilo Udruženje "Sine qua non" d.o.o., da se od tog broja za najmanje 41 autora podaci o istom autoru vode dva ili više puta, da su od ukupno 494 autora koja su upisana 94 već potpisala ugovor sa AMUS-om i da je upisan 141 autor koji je ranije bio evidentiran kao član AMUS-a, ali koji nije još potpisao ugovor, među kojima ima i jedan broj preminulih. Zatim, kako je navedeno, među autorima u bazi IPI se navodi, pored ostalog, 20 lica za koja nije evidentirano nijedno djelo. Pored toga, među navedenim autorima su i neki od rukovodilaca i zaposlenika preduzeća "Sine qua non" d.o.o. Dalje, na bazu WID je postavljeno 3.111 djela autora koja čine repertoar "Sine qua non" d.o.o. među kojima je i veliki broj djela autora koji su već zaključili ugovor o isključivom prenosu imovinskopravnih ovlašćenja sa AMUS-om. Institut je utvrdio da je postojala očigledna nesrazmjera između broja autora i repertoara koje zastupa preduzeće "Sine qua non" d.o.o., što je posljedica toga da veliki broj autora ima mali broj djela od kojih neki samo po jedno djelo. To, kao i drugi podaci izazivali su ozbiljnu sumnju o stvarnom broju autora koje zastupa preduzeće "Sine qua non" d.o.o. Sarajevo. Smatraju da je taj upravni organ potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje u predmetnom postupku, te na osnovu rezultata sprovedenog postupka donio pravilnu i odluku zasnovanu na zakonu, koju je potvrdio i Sud BiH svojim presudama. V. Relevantni propisi 20. U Zakonu o upravnom postupku ("Službeni glasnik BiH" br. 29/02, 12/04, 88/07, 93/09 i 41/13) relevantne odredbe glase: Član 2. Pojedina pitanja postupka za određenu upravnu oblast mogu se samo izuzetno, posebnim zakonom, urediti drugačije nego što su uređena ovim zakonom, ako je to nužno za drugačije postupanje u tim pitanjima, s tim da ne mogu biti protivna načelima ovog zakona. Član 3. U upravnim oblastima , za koje je zakonom propisan poseban postupak, postupa se po odredbama tog zakona, s tim da se po odredbama ovog zakona postupa u svim pitanjima koja nisu uređena posebnim zakonom. Član 132. stav 1. tačka 1. (1) Organ može po skraćenom postupku riješiti stvar neposredno: 1) ako je stranka u svom zahtjevu navela činjenice ili podnijela dokaze na osnovu kojih se može utvrditi stanje stvari, ili ako se to stanje može utvrditi na osnovu opštepoznatih činjenica ili činjenica koje su organu poznate; Član 140. Službeno lice koja vodi postupak određuje, na svoju inicijativu ili na prijedlog stranke, usmenu raspravu u svakom slučaju kad je to korisno za razjašnjenje stvari, a mora je odrediti: 1) u stvarima u kojima učestvuju dvije ili više stranaka s protivnim interesima, ili 2) kad se ima izvršiti uviđaj ili saslušanje svjedoka ili vještaka. Član 150. (1) Činjenice na osnovu kojih se donosi rješenje utvrđuju se dokazima. (2) Kao dokazno sredstvo upotrijebiće se sve što je podesno za utvrđivanje stanja stvari i što odgovara pojedinom slučaju, kao što su: isprave, odnosno mikrofilm- ska kopija isprave ili reprodukcija te kopije, svjedoci, izjava stranke, vještaci, uviđaj i drugo. Član 151. stav 1. (1) Da li neku činjenicu treba dokazivati ili ne, odlučuje službeno lice koje vodi postupak, zavisno od toga da li ta činjenica može imati uticaja na rješavanje stvari. Dokazi se, po pravilu, izvode pošto se utvrdi šta je u činjeničnom pogledu sporno ili šta treba dokazivati. Član 193. stav 1. Na osnovu činjenica utvrđenih u postupku, organ nadležan za rješavanje donosi rješenje o stvari koja je predmet postupka. 21. U Zakonu o kolektivnom ostvarivanju autorskog i srodnih prava ("Službeni glasnik BiH" broj 63/10) relevantne odredbe glase: Član 6. (Kolektivna organizacija) (1) Kolektivna organizacija je pravno lice koje uz dozvolu Instituta obavlja poslove iz člana 3. ovog zakona, na osnovu ugovora s autorom, odnosno na osnovu ovog zakona, kao svoju jedinu i neprofitnu djelatnost. (…) (3) Za kolektivno ostvarivanje autorskih prava koja se odnose na istu vrstu prava na istoj vrsti djela može da postoji samo jedna kolektivna organizacija. Član 8. stav 1. (Pravni oblik kolektivne organizacije) (1) Kolektivna organizacija je pravno lice koje ima status udruženja koje djeluje na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine. Član 9. (Pravni osnov za kolektivno ostvarivanje prava) (1) Kolektivna organizacija može da ostvaruje autorska prava na osnovu ugovora s autorom, osim ako ovim zakonom nije izričito predviđena mogućnost kolektivnog ostvarivanja prava na osnovu samog zakona (član 4. stav (3) ovog zakona). (2) Ugovor iz stava (1) ovog člana mora da sadrži naročito: a) odredbu o isključivom prenosu odgovarajućeg imovinskog prava autora na kolektivnu organizaciju, b) nalog autora kolektivnoj organizaciji da u svoje ime, a za račun autora, ostvaruje prenesena prava, c) vrstu djela i prava koja kolektivna organizacija ostvaruje za račun autora, d) vrijeme trajanja ugovora koje ne može biti duže od pet godina; poslije isteka trajanja ugovor se može neograničeno produžavati za iste periode. (3) Ako kolektivna organizacija ostvaruje prava na osnovu zakona, stav (2) tač. b), c) i d) ovog člana primjenjuju se na odgovarajući način. (4) Ako je ostvarivanje prava prema zakonu ili ugovoru preneseno na kolektivnu organizaciju, autor ne može sam ostvarivati ta prava na individualan način, osim u slučaju iz člana 5. ovog zakona. Član 10. st. 1. i 2. tačka d. (Zahtjev za dobijanje dozvole) (1) Pravno lice može da posluje kao kolektivna organizacija samo na osnovu dozvole Instituta. (2) Postupak za davanje dozvole za obavljanje poslova kolektivnog ostvarivanja autorskih prava pokreće se na osnovu pisanog zahtjeva pravnog lica Institutu. Uz takav zahtjev pravno lice mora da podnese: Š…Ć d) dokaze o tome da pravno lice raspolaže odgovarajućim poslovnim prostorijama, opremom i stručnom službom za efikasno obavljanje kolektivnog ostvarivanja prava, Š…Ć Član 11. st. 1, 2. i 5. Davanje dozvole (1) Institut će izdati dozvolu za obavljanje poslova kolektivnog ostvarivanja autorskog prava pravnom licu koje je podnijelo zahtjev prema članu 10. ovog zakona ako utvrdi: a) da je statut kolektivne organizacije u skladu s odredbama ovog zakona i sa zakonom kojim se uređuju autorsko pravo i srodna prava, b) da je ekonomska osnova pravnog lica dovoljna da omogućava nesmetan rad kolektivne organizacije i efikasno ostvarivanje prava, c) da pravno lice ispunjava uslove iz člana 10. stav (2) tačka d) ovog zakona, d) da već ne postoji za istu vrstu autorskih djela i za ostvarivanje istih prava druga kolektivna organizacija osim ako pravno lice koje podnosi zahtjev dokaže da će obezbijediti korisnicima veći repertoar zaštićenih djela nego već postojeća kolektivna organizacija, kao i da može obezbijediti efikasniji i ekonomičniji način ostvarivanja prava. Petak, 1. 6. 2018. SLUŽ BENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 43 - Str ana 19 (2) Pri procjeni postojanja dovoljne ekonomske osnove pravnog lica, odnosno procjeni obezbjeđenja efikasnijeg i ekonomičnijeg načina ostvarivanja prava iz stava (1) ovog člana Institut će uzeti u obzir naročito: broj autora koji su državljani Bosne i Hercegovine ili koji imaju prebivalište, odnosno u Bosni i Hercegovini, a koji su ovlastili kolektivnu organizaciju za ostvarivanje njihovih prava, ukupan broj njihovih djela koja će činiti repertoar kolektivne organizacije, pretpostavljeni obim korišćenja tih djela, odnosno mogući broj njihovih korisnika, način i sredstva kojima kolektivna organizacija namjerava obavljati svoju djelatnost, sposobnost ostvarivanja prava stranih autora, sposobnost ostvarivanja prava domaćih autora u inostranstvu, te procjenu očekivane visine naplaćenih naknada i troškova poslovanja. (5) U postupku izdavanja dozvole primjenjuju se odredbe zakona kojim se uređuje opšti upravni postupak. Protiv odluke Instituta nije moguće izjaviti žalbu, ali se može pokrenuti upravni spor pred Sudom Bosne i Hercegovine. 22. U Pravilniku o načinu i formi ispunjavanja uslova za davanje dozvole pravnim licima za obavljanje poslova kolektivnog ostvarivanja autorskog i srodnih prava ("Službeni glasnik BiH" broj 44/11) relevantne odredbe glase: Član 3. (1) Pravno lice koje namjerava obavljati djelatnost kolektivnog ostvarivanja autorskog prava mora da podnese Institutu podatke o autorima koji su ga ovlastili za ostvarivanje prava na njihovim djelima. Ti podaci moraju da sadrže: a) ime i prezime autora, b) naznaku prebivališta ili boravišta autora, c) naznaku državljanstva autora. (2) Pravno lice mora da podnese Institutu i kopiju ugovora između autora i pravnog lica, odnosno izjavu autora kojom taj ovlašćuje pravno lice za predstavljanje. (3) Dokumenta iz stava (2) ovog člana ne smiju biti starija od šest mjeseci. Član 8. U postupku izdavanja dozvole za obavljanje kolektivnog ostvarivanja prava Institut procjenjuje postojanje dovoljne ekonomske osnove pravnog lica u skladu sa kriterijumima predviđenim u članu 11. stav (2) Zakona i u ovom pravilniku. Član 9. (1) Institut procjenjuje konkretan broj autora koji su ovlastili pravno lice za ostvarivanje njihovih prava na osnovu podataka koje pravno lice dostavlja Institutu shodno odredbi člana 3. ovog pravilnika. (2) Ako Institut opravdano sumnja u tačnost poda- taka iz stava (1) ovog člana, on može da izvrši provjeru tih podataka direktnim kontaktiranjem sa autorima, njihovim udruženjima, ili kolektivnim organizacijama sa odgovarajućeg područja u zemlji i inostranstvu. Član 10. (1) Institut procjenjuje ukupan broj djela koja će činiti repertoar kolektivne organizacije na osnovu podataka koje pravno lice dostavlja Institutu shodno odredbi člana 4. ovog pravilnika. (2) Ako Institut opravdano sumnja u tačnost podataka iz stava (1) ovog člana, on može nezavisno da pribavlja podatke o obimu repertoara pojedinih katego- rija djela kod kolektivnih organizacija u inostranstvu, njihovih međunarodnih udruženja, odnosno asocijacija, Svjetske organizacije za intelektualnu svojinu u Ženevi (WIPO) i kod drugih sličnih organizacija. Član 11. (1) Institut procjenjuje pretpostavljeni obim korišćenja djela na osnovu podataka iz poslovnog plana koji pravno lice podnosi Institutu shodno odredbama člana 7. ovog pravilnika. (2) Ako Institut opravdano sumnja u tačnost poda- taka iz stava (1) ovog člana, on može nezavisno da pribav- lja podatke o postojećem obimu korišćenja pojedinih kategorija djela od pojedinih korisnika djela, njihovih poslovnih udruženja, Privredne komore BiH, Agencije za statistiku BiH, odnosno od drugih organizacija i institucija koje djeluju na područjima na kojim se djela koriste ili koje službeno prikupljaju podatke te vrste. VI. Dopustivost 23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercego- vine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 U 012689 15 Uvp od 27. jula 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporenu presudu primio 31. jula 2015. godine, a apelacija je podnesena 21. septembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie ) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 27. Apelant pobija osporene odluke tvrdeći da su mu tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivič- nim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 29. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. 30. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o upravnom i sudskom postupku u kojem je apelant tražio izdavanje dozvole za obavljanje poslova kolektivnog ostvarivanja prava autora na muzičkim djelima. U pogledu pitanja da li se na konkretni postupak primjenjuje član 6 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio stanovište da se sporovi koji se tiču izdavanja raznih odobrenja ili dozvola za rad tiču "građanskih prava i obaveza", kao i da se na utvrđivanje ništavosti ranije izdatih rješenja o odobrenju djelatnosti primjenjuje član 6 Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 514/08 od 9. februara 2011. godine, stav 39, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Podržavajući sopstvenu praksu, Ustavni sud zaključuje da ima nadležnost da ispita da li je predmetni postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 31. Ustavni sud zapaža da apelant osporava navedene odluke, tvrdeći da su donesene na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, te da Sud BiH nije dao obrazloženje zašto je odbio neke navode apelantove tužbe. 32. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. 33. Takođe, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan, ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih sprovedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu. 34. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na stanovište Evropskog suda prema kojem je učinak člana 6 stav 1 Evropske konvencije, između ostalog, taj da "sudu" nametne obavezu da sprovede pravilno ispitivanje podnesaka, tvrdnji i dokaza koje su stranke iznijele, ne dovodeći u pitanje njegovu ocjenu da li su oni mjerodavni za njegovu odluku, s obzirom na to da Evropski sud nije pozvan da ispituje da li su tvrdnje na odgovarajući način potkrijepljene (vidi predmete Perez protiv Francuske ŠVVĆ, broj predstavke 47287/99, stav 80, ESLjP 2004-I, i Jaćimović protiv Hrvatske, broj predstavke 22688/09, presuda od 31. oktobra 2013. godine, stav 46). Ipak, iako član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke, to ne podrazumijeva obavezu da dâ detaljan odgovor na svaku tvrdnju (vidi predmete Van de Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, st. 59 i 61, Serija A, broj 288, i Burg protiv Francuske, broj predstavke 34763/02, ESLjP 2003-II). Mjera do koje se primjenjuje ova obaveza davanja obrazloženja može da se razlikuje prema prirodi odluke i treba da se utvrdi u svjetlu okolnosti predmeta (vidi, García Ruiz protiv Španije ŠVVĆ, broj predstavke 30544/96, stav 26, ESLjP 1999-I, i, ibid., Jaćimović protiv Hrvatske, stav 47). 35. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispita- ti da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđe- nom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava. 36. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su organ uprave, odlučujući u upravnom postupku, i redovni sudovi, odlučujući u postupku upravnog spora i postupku preispitivanja sudske odluke, dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke, dajući za svoje stanovište jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne mogu da se prihvate apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant, osim ponavljanja navoda koje je isticao u tužbi za pokretanje upravnog spora i zahtjevu za preispitivanje sudske odluke koje su sudovi ispitali u osporenim odlukama i dali razloge zašto oni ne mogu da dovedu do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da apelant i u apelaciji ponavlja svoju tvrdnju o tome da su organ uprave i sudovi neosnovano odbili njegov zahtjev za izdavanje dozvole za obavljanje poslova kolektivnog ostvarivanja prava autora na muzičkim djelima budući da apelantu nije bilo omogućeno da neposredno učestvuje u upravnom postupku i da se izjasni o izvedenim dokazima i utvrđenim činjenicama na usmenoj raspravi. U vezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u postupku upravnog spora i postupku preispitivanja sudske odluke detaljno ispitao ove apelantove navode i dao razloge za svoje zaključke da je predmetni postupak sproveden u skladu sa ZUP-om, Zakonom i Pravilnikom. Dalje, u odnosu na apelantove istaknute prigovore, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće dalo detaljne i jasne razloge zašto je smatralo da je Institut kao upravni organ u okolnostima konkretnog predmeta postupao u skraćenom postupku a shodno relevantnim odredbama čl. 132 i 140 ZUP-a, pri čemu Ustavni sud, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i odredbe materijalnog i procesnog prava na kojima su osporene odluke utemeljene, ne nalazi elemente proizvoljnosti u datim obrazloženjima. Naime, Ustavni sud zapaža da je apelant u konkretnom upravnom postupku učestvovao na taj način što je uz zahtjev za izdavanje dozvole priložio dokaze propisane zakonom, te da je dopunio zahtjev na poziv organa uprave, da je organ uprave po službenoj dužnosti pribavio dokaze propisane Zakonom i Pravilnikom, zatim, da se u postupku odlučivalo o zahtjevu jedne stranke, a ne više stranaka sa suprotnim interesima, da je apelant koristio propisane pravne lijekove, te, s tim Petak, 1. 6. 2018. SLUŽ BENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 43 - Str ana 21 u vezi, Ustavni sud zaključuje da u takvim okolnostima nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje i javnu raspravu kako je zagarantovano članom 6 stav 1 Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće u odnosu na apelantove navode da je upravni organ po sopstvenoj ocjeni pribavljao dokaze a da pri tome apelantu nije dao mogućnost da se izjasni o navedenim dokazima i utvrđenim činjenicama, ispitalo istaknute navode i dalo obrazloženje zašto apelantovi prigovori ne mogu da dovedu do drugačijeg rješenja konkretne upravne stvari, pozivajući se pri tome na čl. 150 i 151 ZUP-a, te relevantne odredbe Pravilnika. U navedenim obrazloženjima Ustavni sud ne nalazi proizvoljnu primjenu procesnog prava. Takođe, suprotno apelantovim navodima da Sud BiH nije dao obrazloženje zašto je odbio neke navode apelantove tužbe, Ustavni sud zapaža da iz osporene presude Suda BiH proizilazi da je sud ocijenio navode tužbe i dao obrazloženja u skladu sa zahtjevima koje postavlja član 6 stav 1 Evropske konvencije u pogledu obaveze sudova da obrazlože svoje odluke. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, u konačnici, u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su sve relevantnim propisima zasnovali osporene odluke, te da su o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja ne mogu da se smatraju proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 37. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak sproveden uz garancije koje pruža član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII. Zaključak 38. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je predmetni postupak pred organom uprave i redovnim sudovima sproveden uz garancije člana 6 stav 1 Evropske konvencije i kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu. 39. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 40. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mi rsad Ćeman, s. r. 807 Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4636/15, rješavajući apelaciju Pavla Gajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Pavla Gajića. Utvrđuje se povreda prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Okružnog suda u Doboju broj 86 0 P 029738 15 Gž od 17. jula 2015. godine. Predmet se vraća Okružnom sudu u Doboju koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Okružnom sudu u Doboju da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercego- vine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Pavle Gajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Porebrica- Pelagićevo, kojeg zastupa Milenko Simikić, advokat iz Brčkog, podnio je 13. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 86 0 P 029738 15 Gž od 17. jula 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Modriči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 86 0 P 029738 13 P od 28. oktobra 2014. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda, tužiteljice Mie Gajić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 22. oktobra 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Okružni sud, Osnovni sud i tužiteljica su dostavili odgovor na apelaciju 2. i 23. novembra 2017. godine. III. Činjenično stanje 4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 5. Presudom Osnovnog suda broj 86 0 P 029738 13 P od 28. oktobra 2014. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev mldb. tužiteljice i odlučeno: "Mijenja se presuda Osnovnog suda Brčko Distrikta BiH broj P.11/04-II od 18.3.2004. godine u dijelu odluke o izdržavanju" mldb. tužiteljice, pa se apelant kao tuženi obavezuje da na ime svog doprinosa za izdržavanje mldb. tužiteljice - svoje kćeri plaća mjesečno po 100,00 KM počevši od 7. augusta 2010. godine pa do dana presuđenja, tj. 28. oktobra 2014. godine, a nakon presuđenja pa ubuduće u procentu od 25% od svoje zarade koju ostvaruje kao radnik preduzeća Milvet Bijeljina, sve dok za to budu postojali zakonom propisani uvjeti. Dospjele obroke do pravomoćnosti ove presude apelant je dužan isplatiti odjednom u roku od 30 dana od dana presuđenja sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana presuđenja "24.10.2014." godine do konačne isplate. Određeno je da je buduće obroke izdržavanja nakon pravomoćnosti presude apelant dužan plaćati do desetog u mjesecu za tekući mjesec, sve na ruke majke (zakonske zastupnice) tužiteljice, sa zakonskom zateznom kamatom za svaki neisplaćeni obrok počevši od desetog u mjesecu za tekući mjesec pa do konačne isplate. U preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljice je odbijen. Apelant je obavezan 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 28/18 da tužiteljici na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 1.592,30 KM, sve u roku od 30 dana po pravomoćnosti presude. 6. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je pred prvostepenim sudom utvrđeno da je među strankama nesporno, što proizlazi i iz provedenog materijalnog dokaza, da je presudom Osnovnog suda Distrikta Brčko BiH od 18. marta 2004. godine razveden brak između apelanta i majke mldb. tužiteljice i da je tom presudom odlučeno da se mldb. tužiteljica (rođena 13. augusta 2003. godine) povjerava majci. Međutim, istaknuto je da tom presudom nije određeno izdržavanje za tužiteljicu, tj. tom presudom apelant nije obavezan da doprinosi izdržavanju zajedničkog djeteta, mldb. tužiteljice. Ukazano je da je među parničnim strankama sporno da li mldb. tužiteljica ima pravo da traži izdržavanje za period od tri godine prije podnošenja tužbe, te koliko bi iznosila visina izdržavanja na koju bi apelant bio obavezan da plaća mldb. tužiteljici. 7. Nadalje, prema izvedenim dokazima u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno je da majka tužiteljice ostvaruje lični dohodak u iznosu od 525,00 KM mjesečno, da apelant (otac tužiteljice) kod poslodavca privatne veterinarske ambulante "Milvet DOO" Bijeljina ostvaruje lični dohodak u iznosu od 400,00 KM, te da je u istoj ambulanti zaposlen na neodređeno vrijeme i da radi već pet godina. Dalje je utvrđeno da je apelant u braku sa D. G. stekao dvoje djece rođene 9. septembra 2006. i 5. maja 2009. godine. Ukazano je da je u izjavi o zajedničkom domaćinstvu apelant dao izjavu da s njim u domaćinstvu žive otac, majka, dvoje mldb. djece i supruga. Također je utvrđeno da se apelantova majka liječila na Odjeljenju za ortopedsku hirurgiju u Banjaluci u periodu od 28. januara 2014. do 18. februara 2014. godine i od 18. februara 2014. do 11. marta 2014. godine. Prvostepeni sud je utvrdio da je apelant kod Pavlović International banke u 2014. godini dizao kratkoročni kredit, a kod Raiffeisen banke u 2006. godini dugoročni kredit za nabavku vozila, te da je prema potvrdi izdatoj od Raiffeisen banke apelant otplatio kredit Raiffeisen banci sa datumom 24. maj 2011. godine. Istaknuto je da mldb. tužiteljica ide u školu, a da tuženi ne plaća, tj. ne doprinosi njenom izdržavanju. 8. Imajući u vidu navedeno, prvostepeni sud je, imajući u vidu postavljeni tužbeni zahtjev kojim je mldb. tužiteljica tražila da apelant kao njen otac doprinosi njenom izdržavanju počev od 7. augusta 2010. godine, te nesporno činjenično utvrđenje da, iako je presudom Osnovnog suda Distrikta Brčko BiH od 18. marta 2004. godine razveden brak između apelanta i majke mldb. tužiteljice, te određeno da se mldb. tužiteljica povjerava majci, tom presudom apelant nije obavezan da doprinosi izdržavanju zajedničkog djeteta (mldb. tužiteljice). Prvostepeni sud je uzeo u obzir da postoji zakonska obaveza tuženog kao roditelja da izdržava svoje malodobno dijete, te da je u izvještaju Centra za socijalni rad Općine Pelagićevo, koji se nalazi u prilogu spisa, u tom pravcu dat zaključak da apelant u postupku radi izdržavanja mldb. djeteta treba i mora da učestvuje u izdržavanju svog biološkog djeteta, a visinu izdržavanja treba da odredi sud imajući u vidu da apelant ima još dvoje malodobne djece i da je jedini zaposlen u porodici. Slijedom navedenog, prvostepeni sud je zaključio da mldb. tužiteljica ima pravo da traži izdržavanje od apelanta kao oca za period od tri godine prije podnošenja tužbe, pa je presudom djelimično usvojio konačno uređeni tužbeni zahtjev mldb. tužiteljice i obavezao apelanta da mldb. tužiteljici plaća izdržavanje u iznosu od 100,00 KM počev od 7. augusta 2010. godine pa do 28. oktobra 2014. godine, tj. do dana presuđenja, a od dana donošenja presude pa ubuduće 25% od svog ličnog dohotka koji ostvaruje u preduzeću Milvet Bijeljina. 9. Pri tome je prvostepeni sud vodio računa da se radi o vrsti predmeta gdje je u pitanju interes malodobnog zajedničkog djeteta parničnih stranaka i da nije greška mldb. tužiteljice što spomenutom presudom Osnovnog suda Distrikta Brčko BiH od 18. marta 2004. godine apelant nije obavezan da doprinosi nje- nom izdržavanju i da zbog toga u svakom slučaju mldb. tužite- ljica ne treba da snosi štetne posljedice. Prvostepeni sud je tako- đer imao u vidu i potrebe mldb. tužiteljice koja je učenica i kojoj je potrebna odjeća, obuća, knjige, školski pribor, kao i mate- rijalne mogućnosti apelanta koji je zaposlen, ali koji izdržava još dvoje mldb. djece, te da je apelantova supruga nezaposlena, nalazeći da dosuđeni iznos kojim je apelant obavezan da doprinosi izdržavanju mldb. tužiteljice (njegove kćerke) nije dovoljan za potrebe mldb. tužiteljice, ali da dosuđeni iznos neće ugroziti apelantovu egzistenciju. Pri tome je prvostepeni sud ukazao da postoji i obaveza majke mldb. tužiteljice da je izdr- žava, te da će uz brigu, vaspitanje i izdržavanje mldb. tužiteljice od strane njene majke biti podmirene neophodne potrebe mldb. tužiteljice. Stoga je prvostepeni sud, pozivanjem na odredbu člana 232. stav 2. i člana 253. Porodičnog zakona RS, djelimično usvojio konačno uređeni tužbeni zahtjev mldb. tužiteljice. 10. Prvostepeni sud nije prihvatio apelantov prigovor da sud treba prekinuti postupak zato što je podnesena tužba radi osporavanja očinstva budući da apelant, koji je u matičnim knjigama upisan kao otac mldb. tužiteljice, ima obavezu da je izdržava sve dok se ne donese pravomoćna presuda kojom bi se eventualno utvrdilo da on nije otac tužiteljice. 11. Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu koju je Okružni sud Presudom broj 86 0 P 029738 15 Gž od 17. jula 2015. godine uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o troškovima postupka tako što se dosuđeni troškovi u iznosu od 1.592,30 KM snižavaju na 935,00 KM, dok je u preostalom dosuđujućem dijelu apelantova žalba odbijena kao neosnovana, a prvostepena presuda potvrđena. U odbijajućem dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. Odbijen je apelantov zahtjev da mu tužiteljica naknadi troškove žalbenog postupka. 12. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da se žalbenim navodima tuženog ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepene presude. Ukazano je da iz stanja spisa proizlazi da su pred prvostepenim sudom provedeni svi dokazi koje su stranke predložile, te da je navedene dokaze prvostepeni sud cijenio u smislu odredbi člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Ukazano je da je prvostepeni sud cijenio izvještaj Centra za socijalni rad Općine Pelagićevo od 23. maja 2014. godine u kojem je dat jasan zaključak da apelant u postupku radi izdržavanja mldb. djeteta treba i mora da učestvuje u izdržavanju svog biološkog djeteta u visini koju odredi sud imajući u vidu da tuženi ima još dvoje malodobne djece i da je jedini zaposlen u porodici. 13. Prema mišljenju drugostepenog suda, prvostepeni sud je prilikom donošenja prvostepene presude imao u vidu da apelant, osim mldb. tužiteljice, ima još dvoje mldb. djece, te da je apelant jedini zaposlen u porodici. Dakle, prvostepeni sud je imao u vidu materijalne mogućnosti apelanta koji je zaposlen, ali koji izdržava još dvoje mldb. djece, te činjenicu da je apelantova supruga nezaposlena. Okružni sud je naveo da je na osnovu takve ocjene utvrđeno da dosuđeni iznos kojim je apelant obavezan da daje na ime svog doprinosa za izdržavanje mldb. tužiteljice (svoje kćeri) nije dovoljan za zadovoljenje njenih potreba, ali da je prvostepeni sud, određujući njegovu visinu, imao u vidu da dosuđeni iznos ne ugrozi apelantovu egzistenciju, te da će uz brigu, vaspitanje i izdržavanje koju mldb. tužiteljici pruža njena majka biti podmirene neophodne potrebe mldb. tužiteljice. 14. Drugostepeni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je na osnovu presude Osnovnog suda Distrikta Brčko BiH od 18. marta 2004. godine razveden brak između apelanta i majke mldb. tužiteljice i da je tom presudom odlučeno da se dijete - mldb. tužiteljica povjerava majci. Međutim, tom presudom nije određeno izdržavanje mldb. Petak, 1. 6. 2018. SLUŽ BENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 43 - Str ana 23 tužiteljice. Prema tome, po mišljenju drugostepenog suda, proizlazi da se u predmetnom postupku prvi put utvrđuje apelantova obaveza da kao otac doprinosi izdržavanju mldb. tužiteljice. Imajući u vidu navedeno, drugostepeni sud je naveo da tužiteljica u ovom postupku nije tražila izmjenu ranije odluke o izdržavanju budući da ranija odluka suda kojom se apelantu utvrđuje obaveza izdržavanja prema mldb. tužiteljici i ne postoji, niti je u ovom predmetu mldb. tužiteljica tražila da se apelant obaveže za povećanje izdržavanja. Također, prema mišljenju drugostepenog suda, u konkretnom slučaju se ne radi o apelantovom zahtjevu da mu se obaveza izdržavanja prema mldb. tužiteljici smanji. Stoga je naglašeno da se u konkretnom slučaju i ne radi o izmjeni odluke o izdržavanju u smislu člana 263. stav 2. Porodičnog zakona, kako je pravilno zaključio prvostepeni sud, kao ni o retroaktivnoj primjeni prvostepene presude, kako pogrešno ukazuje apelant. Ukazano je da se u konkretnom slučaju ne radi o izmjeni ranije utvrđene obaveze pravomoćnom presudom, nego o prvi put postavljenom tužbenom zahtjevu da apelant izdržava mldb. tužiteljicu. Imajući u vidu navedeno, prema mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud je pravilno zaključio da mldb. tužiteljica ima pravo da traži izdržavanje za period od tri godine prije podnošenja tužbe jer za taj period, u smislu člana 372. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), njeno potraživanje nije zastarjelo. 15. Pri tome je istaknuto da osporeni dosuđujući dio prvostepene presude nije rezultat pogrešne primjene materijalnog prava i takav apelantov žalbeni prigovor nema uporišta u odredbi člana 232. stav 2. i člana 253. Porodičnog zakona, a s obzirom na nesporno činjenično utvrđenje da je apelant zaposlen u veterinarskoj ambulanti na neodređeno vrijeme i da u njoj radi već pet godina, te činjenicu da je utvrđena apelantova mjesečna zarada na nivou zajamčenog ličnog dohotka u Republici Srpskoj u spornom periodu. Stoga, prema mišljenju Okružnog suda, apelantovi žalbeni prigovori nemaju uporišta ni u odredbi člana 259. stav 1. i člana 261. Porodičnog zakona. 16. Istaknuto je da je odredbom člana 263. stav 1. Porodičnog zakona propisano da zainteresirano lice može tražiti da sud povisi, snizi ili ukine izdržavanje dosuđeno ranijom pravomoćnom presudom ako su se izmijenile okolnosti na osnovu kojih je donesena ranija presuda, što ukazuje da se visina izdržavanja i nakon pravomoćnosti presude može izmijeniti pod navedenim zakonom propisanim uvjetom. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 17. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Navodi da u osporenoj presudi Okružni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o izmjeni odluke o izdržavanju u smislu člana 263. stav 2. Porodičnog zakona, nego o prvi put postavljenom zahtjevu za izdržavanje mldb. tužiteljice. Nasuprot tome, apelant smatra da se u konkretnom slučaju radi o izmjeni sudske odluke kako glasi i izreka prvostepene presude, te da se sud morao kretati u granicama postavljenog zahtjeva koji je glasio na izmjenu odluke, a ne na utvrđivanje obaveze izdržavanja. Međutim, apelant ukazuje da čak i da je tako kako su utvrdili redovni sudovi obaveza na izdržavanje se dosuđuje od dana presuđenja ili od dana podnošenja tužbe, a nikako unazad tri godine prije podnošenja tužbe budući da se onda radi o retroaktivnoj primjeni zakona. Također ukazuje na proizvoljnu primjenu odredbe člana 372. stav 1. ZOO budući da su ovom odredbom regulirana povremena i dospjela potraživanja koja su prethodno utvrđena sudskom ili drugom odlukom, a što nije bio konkretan slučaj. Na kraju, prema apelantovom mišljenju, redovni sudovi nisu pravilno primijenili ni odredbu člana 253. Porodičnog zakona jer prilikom određivanja visine izdržavanja nisu uzeli u obzir apelantovu mogućnost budući da on ima obavezu zakonskog izdržavanja još dvoje malodobne djece, te obavezu otplate kredita. Ukazuje da je utvrđenim iznosom od 25% ugrožena egzistencija apelantove djece iz drugog braka, kao i njegove nezaposlene supruge. b) Odgovor na apelaciju 18. Okružni sud je naveo da je utvrdio da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio relevantne činjenice i pravilno primijenio materijalno pravo, te da osporenom drugostepenom presudom nije došlo do kršenja ustavnih prava na koja apelant ukazuje u apelaciji. 19. Osnovni sud je naveo da presudom Osnovnog suda Distrikta Brčko BiH od 18. marta 2004. godine nije bilo određeno izdržavanje mldb. tužiteljice, što je bio propust suda i strana ka u tom postupku u kojem mldb. tužiteljica nije bila stranka u postupku. Zbog toga, prema mišljenju Osnovnog suda, mldb. tužiteljica ne bi smjela da trpi štetne posljedice. 20. Tužiteljica je navela da su prvostepena i drugostepena presuda donesene u skladu s Porodičnim zakonom, te da je sud u postupku utvrdio sve odlučne činjenice i dao obrazloženje za primjenu relevantnih pravnih propisa. Smatra da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava na koja ukazuje u apelaciji. V. Relevantni propisi 21. U Porodičnom zakonu RS ("Službeni glasnik RS" br. 54/02, 41/08 i 63/14) relevantne odredbe glase: Član 1. Ovim zakonom uređuju se porodično pravni odnosi između bračnih supružnika, roditelja i djece, usvojioca i usvojenika, staraoca i štićenika i odnosi između srodnika u bračnoj, vanbračnoj ili usvojeničkoj porodici, te postupci nadležnih organa u vezi s porodičnim odnosima i starateljstvom. Član 2. (1) Porodica, u smislu ovog zakona, je životna zajednica roditelja i djece i drugih srodnika. (2) Porodično pravni odnosi koje ovaj zakon uređuje su: zaključenje braka, lična prava i dužnosti bračnih supružnika, prestanak braka, odnosi roditelja i djece i drugih srodnika, usvojenje, starateljstvo, izdržavanje, imovinski odnosi između bračnih, vanbračnih supružnika, i drugih srodnika i određeni oblici pravne zaštite porodice. Član 72. Presudom kojom se brak poništava ili se brak razvodi, sud će po službenoj dužnosti odlučiti i o zaštiti, vaspitanju i izdržavanju zajedničke djece, kao i o izdržavanju bračnog supružnika, ako je on to zahtijevao. Član 232. (1) Međusobnom izdržavanju č lanovi porodice i drugi srod- nici doprinose, srazmjerno svojim mogućnostima i sposobno- stima, u skladu s potrebama lica kojem se daje izdržavanje. (2) Roditelji su prvenstveno obavezni da izdržavaju maloljetnu djecu i u izvršavanju te obaveze moraju da iskoriste sve svoje mogućnosti. Član 253. (1) Prilikom utvrđivanja potreba lica koje traži izdržavanje, sud će uzeti u obzir njegovo imovno stanje, sposobnost za rad, mogućnost za zapošljavanje, zdravstveno stanje i druge okolnosti od kojih zavisi ocjena njegovih potreba. (2) Kad se izdržavanje traži za dijete, sud će uzeti u obzir i uzrast djeteta, kao i potrebe za njegovo školovanje. (3) Prilikom utvrđivanja mogućnosti lica koje je dužno da daje izdržavanje, sud će uzeti u obzir sva njegova primanja i stvarne mogućnosti da stiče povećanu zaradu, kao i njegove vlastite potrebe i zakonske obaveze po osnovu izdržavanja. Član 259. (1) Lice koje je dužno da daje izdržavanje, a nalazi se u radnom odnosu ili je korisnik penzije, ili ostvaruje stalnu novčanu rentu u mjesečnim iznosima, sud će obavezati na plaćanje budućih mjesečnih iznosa izdržavanja koji se određuju u procentu od ličnog dohotka, penzije, ili stalne novčane rente. Član 260. (3) Određivanje visine izdržavanja u procentima prema odredbama člana 261. sud će izreći samo ako je davaocu izdržavanja plata, penzija ili stalna novčana renta, tolika da se iz njene visine može alimentirati izdržavanje. Član 261. Procenat iz čl. 259. i 260. ovog zakona ne može biti manji od 15% za svako izdržavano lice, a procenat za sva lica koja traže izdržavanje ne može biti veći od 50%. Član 263. (1) Zainteresovano lice može tražiti da sud povisi, snizi ili ukine izdržavanje dosuđeno ranijom pravosnažnom presudom ako su se izmijenile okolnosti na osnovu kojih je donesena ranija presuda. (2) Prava i obaveze utvrđene izmijenjenom odlukom ne mogu djelovati prije podnošenja zahtjeva. Član 265. (1) Sud će po službenoj dužnosti odlučiti o izdržavanju djece kada odlučuje o povjeravanju djece na zaštitu i vaspitanje jednom od roditelja, nekom drugom licu ili odgovarajućoj organizaciji ili ustanovi. 22. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Sadržina zakona Član 1. Ovim zakonom uređuju se obligacioni odnosi koji nastaju iz ugovora, prouzrokovanja štete, sticanja bez osnova, poslovodstva bez naloga, jednostrane izjave volje i drugih zakonom utvrđenih činjenica. Povremena potraživanja Član 372. (1) Potraživanja povremenih davanja koja dospevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarevaju za tri godine od dospelosti svakog pojedinog davanja. 23. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase: Član 2. (1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. (2) Sud ne može odbiti da odlučuje o zahtjevu za koji je nadležan. (3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava. Član 7. (1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. (2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugač ije određeno. Član 8. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Član 123. (1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 191. (1) Pismeno izrađena presuda mora imati uvod, izreku, obrazloženje i pouku o pravu na izjavljivanje pravnog lijeka protiv presude. (4) U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su izvele, koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koji su dokazi izvedeni i kako ih je ocijenio; sud će navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasniće se ako je to potrebno i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora, te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tokom postupka. Član 192. (1) Ako je sud propustio da odluči o dijelu zahtjeva ili o svim zahtjevima o kojima se mora odlučiti presudom, a koji su već raspravljeni, stranka može u roku od 30 dana od prijema presude da predloži parničnom sudu da se izvrši dopuna presude. (2) Neblagovremeni ili neosnovani prijedlog za dopunu presude odbaciće, odnosno odbiće sud bez održavanja ročišta. (3) Ako stranka ne predloži donošenje dopunske presude u roku iz stava 1. ovog č lana, smatraće se da je tužba u tom dijelu povučena. VI. Dopustivost 24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 86 0 P 029738 15 Gž od 17. jula 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lije- kova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 19. augusta 2015. godine, a apelacija je podnesena 13. oktobra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda Petak, 1. 6. 2018. SLUŽ BENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 43 - Str ana 25 jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana. 27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 28. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Pravo na privatni i porodični život 29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: f) pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku. Član 8. Evropske konvencije glasi: 1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih. 30. Ustavni sud naglašava da je osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). Član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštovanje njegovog privatnog i porodičnog života i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje ovog prava, osim u slučajevima iz stava 2. tog člana. 31. Prilikom razmatranja da li je povrijeđen član 8. Evropske konvencije, Ustavni sud prvenstveno mora utvrditi da li se predmetni postupak tiče apelantovog privatnog i porodičnog života u smislu člana 8. Evropske konvencije, kao i da li osporene odluke predstavljaju "miješanje" javnih vlasti u poštovanje tog apelantovog prava. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se osporene odluke kojima je apelant obavezan na izdržavanje mldb. tužiteljice tiču apelantovog privatnog i porodičnog života, te da je njima došlo do miješanja u apelantovo pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života budući da su osporenim presudama redovni sudovi djelimično usvojili tužbeni zahtjev mldb. tužiteljice i odlučili: "Mijenja se presuda Osnovnog suda Brčko Distrikta BiH broj P.11/04-II od 18.3.2004. godine u dijelu odluke o izdržavanju" mldb. tužiteljice, pa se apelant kao tuženi obavezuje da na ime svog doprinosa za izdržavanje mldb. tužiteljice svoje kćeri plaća mjesečno po 100,00 KM počevši od 7. augusta 2010. godine pa do dana presuđenja, tj. 28. oktobra 2014. godine, s obrazloženjem da za taj period u smislu odredbe člana 372. stav 1. ZOO tužiteljicino potraživanje nije zastarjelo, a nakon presuđenja pa ubuduće apelant je obavezan da na ime svog doprinosa za izdržavanje mldb. tužiteljice plaća iznos u procentu od 25% od svoje zarade koju ostvaruje kao radnik preduzeća Milvet Bijeljina, sve dok za to budu postojali zakonom propisani uvjeti. Dospjele obroke do pravomoćnosti osporene presude apelant je obavezan isplatiti odjednom u roku od 30 dana od dana presuđenja sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana presuđenja "24.10.2014." godine do konačne isplate. 32. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba dati odgovor jeste da li je "miješanje" u apelantovo pravo na poštovanje "porodičnog života" opravdano u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije. Da bi "miješanje" bilo opravdano ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) imati legitiman cilj od javnog ili općeg interesa i (c) biti u skladu s načelom proporcionalnosti u demokratskom društvu. Uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon, također, mora biti formuliran s odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49). U slučaju da se ispostavi da je to "miješanje" u skladu sa zakonom, i tada ono može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije ako se smatra da nije "neophodno" da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da "miješanje" odgovara "pritiscima društvenih potreba" i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi Evropski sud za ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251). 33. Dakle, sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba odgo- voriti jeste da li je u konkretnom slučaju miješanje u apelantovo pravo na poštovanje porodičnog života u skladu sa zakonom. 34. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku nesporno utvrđeno da je presudom Osnovnog suda Distrikta Brčko BiH od 18. marta 2004. godine razveden brak između apelanta i majke mldb. tužiteljice (roditelja mldb. tužiteljice), tužiteljica povjerena majci na zaštitu i vaspitanje, ali da tom presudom nije odlučeno o izdržavanju mldb. tužiteljice. Imajući u vidu relevantne odredbe procesnog zakona, i to člana 192. ZPP, u slučaju da je sud propustio da odluči o dijelu zahtjeva ili o svim zahtjevima o kojima se mora odlučiti presudom, a koji su već raspravljeni, stranka može u roku od 30 dana od prijema presude predložiti parničnom sudu da se izvrši dopuna presude. Prema stavu 2. istog člana, neblagovremeni ili neosnovani prijedlog za dopunu presude odbacit će, odnosno odbit će sud bez održavanja ročišta, dok će se, prema stavu 3. istog člana, ako stranka ne predloži donošenje dopunske presude u roku iz stava 1. ovog člana, smatrati da je tužba u tom dijelu povučena (a za povučenu tužbu posljedice su općepoznate, tj. smatra se kao da tužba nije ni bila podnesena i može se ponovo podnijeti). Tako i u konkretnom slučaju, budući da majka tužiteljice kao njena zakonska zastupnica nije u zakonom ostavljenom roku podnijela prijedlog da se izvrši dopuna presude kojom je razveden brak između roditelja mldb. tužiteljice i tužiteljica povjerena na odgoj majci, ali kojom apelant kao otac tužiteljice nije obavezan da doprinosi izdržavanju svoje kćeri - mldb. tužiteljice, tužiteljica je mogla podnijeti tužbu da se apelant obaveže na doprinos njenom izdržavanju. 35. Umjesto da postupi na zakonom propisani način, Ustavni sud zapaža da je tužiteljica svojim tužbenim zahtjevom u predmetnom postupku 7. augusta 2013. godine podnijela tužbu i zatražila izdržavanje od apelanta kao svog biološkog oca na način da se izmijeni odluka o razvodu braka njenih roditelja, pri čemu se podrazumijeva presuda o razvodu braka od 18. marta 2004. godine (donesena prije gotovo 9,5 godina) "u dijelu odluke o izdržavanju" mldb. tužiteljice, koja uopće ne sadrži dio čija se izmjena tražila, odnosno kojom nije bila utvrđena apelantova obaveza da svojoj mldb. kćeri (tužiteljici) daje izdržavanje iako je prema članu 265. Porodičnog zakona postojala zakonska obaveza suda da po službenoj dužnosti odluči o izdržavanju tužiteljice kada je odlučio o povjeravanju tužiteljice na zaštitu i vaspitanje njenoj majci. 36. Ustavni sud, također, zapaža da je, krećući se u okviru tako postavljenog tužbenog zahtjeva prvostepeni sud djelimično usvojio tužbeni zahtjev mldb. tužiteljice tako što se "mijenja presuda Osnovnog suda Brčko Distrikta BiH od 18. marta 2004. godine u dijelu odluke o izdržavanju mldb. tužiteljice", te je apelant obavezan da na ime doprinosa za izdržavanje mldb. tužiteljice plaća mjesečno po 100,00 KM (što iznosi ¼ njegove zarade) počev od 7. augusta 2010. godine, što je tri godine unazad od dana podnošenja tužbe, do dana presuđenja, tj. do 28. oktobra 2014. godine, a nakon toga ubuduće u procentu od 25% od svoje mjesečne zarade za koju je utvrđeno da iznosi 400 KM. 37. Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi, potvrdio prvostepenu presudu u ovom dijelu, navodeći da se, u suštini, u konkretnom slučaju ne radi o izmjeni odluke kojom je utvrđena apelantova obaveza da izdržava mldb. tužiteljicu, već o prvi put postavljenom tužbenom zahtjevu za izdržavanje mldb. tužiteljice budući da ranijom odlukom nije odlučeno o tom pitanju, pa da stoga osporeni dosuđujući dio prvostepene presude nije rezultat pogrešne primjene materijalnog prava i da takav apelantov žalbeni prigovor nema uporišta u odredbama člana 232. stav 2. i člana 253. Porodičnog zakona, niti u odredbama člana 259. stav 1. i člana 261. Porodičnog zakona. Međutim, Ustavni sud podsjeća da je u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev bio usmjeren na izmjenu odluke o razvodu braka u dijelu "kojim je apelant obavezan na izdržavanje tužiteljice", ali da taj dio odluke nije postojao iz već iznesenih razloga. To znači, da nije bilo uvjeta da sud djelimično usvoji zahtjev i izmijeni odluku "kojom je ranije bila utvrđena obaveza izdržavanja tužiteljice" jer odlukom čija se izmjena tražila uopće nije bilo odlučeno o izdržavanju tužiteljice. U takvoj situaciji sud je, prema mišljenju Ustavnog suda, morao ili pozvati tužiteljicu da drukčije postavi tužbeni zahtjev odnosno uredi tužbu ili primijeniti odredbu člana 192. stav 3. ZPP i smatrati da je tužba povučena za dio zahtjeva koji se odnosi na period do dana podnošenja tužbe s obzirom na to da je zahtjev za izmjenu odluke o razvodu braka, koji je u svojoj suštini prijedlog/zahtjev za dopunu presude o razvodu braka, podnesen nakon više od devet godina od prijema presude čija se dopuna traži iako je to bilo moguće učiniti u roku od 30 dana od prijema presude. Dakle, samim odlučivanjem o tužbenom zahtjevu postavljenom na opisani način redovni sudovi su, kako i apelant osnovano smatra, proizvoljno primijenili procesno pravo, što, prema mišljenju Ustavnog suda, nikako ne može voditi zakonitom miješanju u apelantovo pravo na porodični život. 38. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju, prilikom odlučivanja o predmetnom tužbenom zahtjevu, za redovne sudove bilo sporno da li tužiteljici pripada izdržavanje i za period od tri godine unazad od podnošenja tužbe (kako je tražila tužbenim zahtjevom), te visina izdržavanja na koju bi apelant bio obavezan da plaća mldb. tužiteljici. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju, pozivajući se na odredbu člana 372. stav 1. ZOO, utvrdili apelantovu obavezu za izdržavanje mldb. tužiteljice i za period od tri godine prije podnošenja tužbe budući da za taj period, prema mišljenju redovnih sudova, njeno potraživanje nije zastarjelo. 39. Cijeneći navedeno odlučenje redovnih sudova, Ustavni sud najprije ukazuje na odredbu člana 263. Porodičnog zakona, na koju su se, između ostalih, pozvali i redovni sudovi, prema kojoj, u situaciji kada je ranijom pravomoćnom presudom utvrđena obaveza izdržavanja, zainteresirano lice može tražiti da sud povisi, snizi ili ukine to izdržavanje ako su se izmijenile okolnosti na osnovu kojih je donesena ranija presuda, ali prava i obaveze utvrđeni izmijenjenom odlukom, prema stavu 2. člana 263. Porodičnog zakona, ne mogu djelovati prije podnošenja zahtjeva. Dakle, čak i da je presudom o razvodu braka bila utvrđena apelantova obaveza da daje izdržavanje tužiteljici, izmijenjenom odlukom (kao što je konkretni slučaj), prema mišljenju Ustavnog suda, utvrđena prava i obaveze ne mogu djelovati prije podnošenja zahtjeva, tj. unazad. 40. Nadalje, iako su redovni sudovi nesporno odlučili o tužbenom zahtjevu tako što su izmijenili (de facto dopunili po proteku zakonskog roka za to) odluku o razvodu braka koja ne sadrži dio o izdržavanju tužiteljice, uz obrazloženje kako je riječ o prvi put postavljenom zahtjevu za utvrđivanje apelantove obaveze da kao otac doprinosi izdržavanju mldb. tužiteljice, pozivanjem i na odredbe člana 259. stav 1. Porodičnog zakona, Ustavni sud zapaža da iz odredbe člana 259. Porodičnog zakona proizlazi: "Lice koje je dužno da daje izdržavanje, a nalazi se u radnom odnosu Š…Ć, sud će obavezati na plaćanje budućih mjesečnih iznosa izdržavanja Š…Ć." Imajući u vidu navedeno, kao i stipulaciju navedenih odredbi Porodičnog zakona (sadržanih u poglavlju koje regulira određivanje izdržavanja - čl. od 253. do 264), koji dakle predstavlja lex specialis, proizlazi da je, zapravo, namjera zakonodavca bila da se obaveza izdržavanja, nezavisno od toga da li se radi o prvi put postavljenom zahtjevu (član 259) ili eventualno o odluci o izmjeni ranije donesene odluke (član 263. stav 2), može utvrditi samo za ubuduće, a ne retroaktivno odnosno unazad. Ovo je, prema mišljenju Ustavnog suda, i razumljivo imajući u vidu izričitu odredbu člana 265. Porodičnog zakona prema kojoj će sud po službenoj dužnosti odlučiti o izdržavanju djece kada odlučuje o povjeravanju djece na zaštitu i vaspitanje jednom od roditelja, tj. istovremeno s odlukom o razvodu braka, kao i člana 192. ZPP, prema kojem, u slučaju da je sud propustio da odluči o dijelu zahtjeva ili o svim zahtjevima o kojima se mora odlučiti presudom, a koji su već raspravljeni, stranka može u roku od 30 dana od prijema presude predložiti parničnom sudu da se izvrši dopuna presude, što je opet veoma kratak period od samog donošenja odluke o razvodu braka i povjeravanju djeteta na zaštitu i vaspitanje jednom od roditelja i o tom prijedlogu sud odlučuje čak i prije nego o žalbi protiv prvostepene presude. 41. Pored navedenog, Ustavni sud podsjeća da su se redovni sudovi pozvali na odredbu člana 372. stav 1. ZOO, obrazlažući svoju odluku u dijelu obavezivanja apelanta da unazad tri godine od dana podnošenja tužbe tužiteljici na ime izdržavanja isplati mjesečne iznose od 100,00 KM, pri čemu je Okružni sud istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da mldb. tužiteljica ima pravo da traži izdržavanje za period od tri godine prije podnošenja tužbe jer da za taj period njeno potraživanje nije zastarjelo. 42. U vezi s navedenim, Ustavni sud najprije ističe kako se čini da su redovni sudovi primjenom odredbe stava 1. člana 372. ZOO prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužiteljice, kao što i apelant osnovano upozorava, potpuno ignorirali sadržaj člana 1. ZOO prema kojem se Zakonom o obligacionim odnosima uređuju obligacioni odnosi koji nastaju iz ugovora, prouzrokovanja štete, stjecanja bez osnova, poslovodstva bez naloga, jednostrane izjave volje i drugih zakonom utvrđenih činjenica. Također, čini se da redovni sudovi nisu imali u vidu ni odredbe člana 1. Porodičnog zakona kojima je propisano da se Porodičnim zakonom uređuju porodično-pravni odnosi između bračnih supružnika, roditelja i djece, usvojioca i usvojenika, staraoca i štićenika i odnosi između srodnika u bračnoj, vanbračnoj ili usvojeničkoj porodici, te postupci nadležnih organa u vezi s porodičnim odnosima i starateljstvom, dok je stavom 2. člana 2. Porodičnog zakona propisano: "Porodično pravni odnosi koje ovaj zakon uređuje su: zaključenje braka, lična prava i dužnosti bračnih supružnika, prestanak braka, odnosi roditelja i djece i drugih srodnika, usvojenje, starateljstvo, Petak, 1. 6. 2018. SLUŽ BENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 43 - Str ana 27 izdržavanje, imovinski odnosi između bračnih, vanbračnih supružnika, i drugih srodnika i određeni oblici pravne zaštite porodice." Naime, istina je da je članom 372. ZOO u stavu 1. propisano da potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, tj. obuhvaćeno je i zastarijevanje potraživanja izdržavanja. Nasuprot ovoj odredbi egzistiraju odredbe stava 1. člana 259. Porodičnog zakona prema kojima: "Lice koje je dužno da daje izdržavanje, a nalazi se u radnom odnosu ili je korisnik penzije, ili ostvaruje stalnu novčanu rentu u mjesečnim iznosima, sud će obavezati na plaćanje budućih mjesečnih iznosa izdržavanja koji se određuju u procentu od ličnog dohotka, penzije, ili stalne novčane rente", kao i odredbe člana 263. Porodičnog zakona, prema kojima "zainteresovano lice može tražiti da sud povisi, snizi ili ukine izdržavanje dosuđeno ranijom pravosnažnom presudom ako su se izmijenile okolnosti na osnovu kojih je donesena ranija presuda, ali prava i obaveze utvrđene izmijenjenom odlukom ne mogu djelovati prije podnošenja zahtjeva". Iz navedenog proizlazi da je članom 372. stav 1. ZOO propisan trogodišnji rok za zastarjelost potraživanja izdržavanja, a nasuprot tome, prema članu 259. stav 1. i članu 263. stav 2. Porodičnog zakona sud može obavezati lice koje je dužno da daje izdržavanje samo na plaćanje budućih mjesečnih iznosa izdržavanja, odnosno prava i obaveze utvrđene izmijenjenom odlukom o izdržavanju ne mogu djelovati prije podnošenja zahtjeva. 43. Ovakve situacije, prema mišljenju Ustavnog suda, predstavljaju neusklađenosti pravnog sistema. Međutim, Ustavni sud podsjeća da pravni poredak sadrži sredstva za uklanjanje antinomija, odnosno za njihovo svođenje na najmanju mjeru. Ta pravila se tradicionalno izražavaju kao lex posterior derogat legi priori (kasnija norma ukida raniju normu iste pravne snage koja joj protivrječi), lex superior derogat legi inferiori (viša norma ukida nižu normu koja joj protivrječi), te lex specialis derogat legi generali (specijalna norma koja uređuje samo jednu podvrstu nekog odnosa, ukida opću normu koja joj protivrječi, a ova opća norma uređuje čitav odnos). U konkretnom slučaju, prema mišljenju Ustavnog suda, Porodični zakon je višestruko lex specialis u odnosu na ZOO. Porodični zakon sadrži norme iste pravne snage kao ZOO, ali je kasnije donesen. Pored toga, ZOO generalno propisuje rokove zastare koji vrijede u svim slučajevima izuzev ukoliko je isto pitanje na drukčiji način riješeno drugim specijalnim zakonom, a upravo je to slučaj s Porodičnim zakonom koji u okviru porodično-pravnih odnosa regulira i pitanje izdržavanja, i to na drukčiji način nego ZOO. Zbog svega navedenog, u konkretnom slučaju redovni sudovi nisu mogli primijeniti odredbe člana 372. stav 1. ZOO na pitanje izdržavanja, već su bili dužni primijeniti relevantne odredbe čl. 259. ili 263. Porodičnog zakona (na koje su se također pozvali) kao lex specialis, čijom primjenom su apelanta kao lice koje je dužno da daje izdržavanje mogli obavezati da daje izdržavanje samo za ubuduće. I ovakvo propisivanje, prema mišljenju Ustavnog suda, ima svoj ratio legis. Naime, ovakvim propisiva- njem onemogućava se prekomjerno nagomilavanje neisplaćenih potraživanja izdržavanja na strani lica koje je dužno da daje izdržavanje i dovođenje tog lica u teško materijalno stanje, a na strani primaoca izdržavanja nemogućnost realizacije izdržavanja. 44. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da se Okružni sud, svojom odlukom kao konačnom u konkretnoj pravnoj stvari, nezakonito umiješao u apelantov porodični život kada ga je obavezao da na ime izdržavanja mldb. tužiteljice za period od tri godine unazad od dana podnošenja tužbe isplati precizirani novčani iznos. Stoga, Ustavni sud neće ispitivati da li je to miješanje bilo u javnom interesu i da li je bilo proporcionalno. 45. Kada je riječ o osporenoj odluci u dijelu kojim je odlučeno o samoj visini mjesečnih iznosa izdržavanja na koje je redovni sud obavezao apelanta kako za period prije podnošenja tužbe tako i nakon toga, tj. za ubuduće, konkretno da sve vrijeme plaća mjesečne iznose u procentu od 25% od njegove zarade, prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su se prilikom donošenja osporenih presuda u ovom dijelu pozvali na "zakone" (Porodični zakon i ZPP) koji su jasni i dostupni, dakle ispunjavaju uvjete "zakona" u smislu Evropske konvencije. Stoga proizlazi da je "miješanje" u apelantov porodični život u ovom dijelu u skladu sa zakonom. 46. Dalje će Ustavni sud ispitati da li je to "miješanje" bilo neophodno da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju odlučeno o izdržavanju mldb. tužiteljice budući da o tome sud nije ranije odlučivao, kao i o visini tog izdržavanja, što je bilo u interesu mldb. djeteta. Dakle, nesporno je da je predmetni postupak vođen u interesu mldb. tužiteljice na način da se apelant u smislu zakonske obaveze iz člana 232. Porodičnog zakona obaveže da daje izdržavanje mldb. tužiteljici i utvrdi visina njegove obaveze. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, proizlazi da je sporno "miješanje" bilo neophodno da bi se postigao zakoniti cilj iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije na način da se zaštiti pravo mldb. djeteta na izdržavanje. 47. Konačno, Ustavni sud će ispitati da li postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi utvrdili da apelantova obaveza na ime izdržavanja mldb. tužiteljice iznosi 25% od njegove mjesečne plaće, koja ukupno iznosi 400,00 KM. Imajući u vidu okolnosti koje su redovni sudovi uzeli u obzir prilikom utvrđivanja visine apelantove obaveze na ime izdržavanja mldb. tužiteljice, a posebno okolnosti da apelant ima još dvoje mldb. djece koje je dužan izdržavati, kao i odredbu člana 261. Porodičnog zakona, prema mišljenju Ustavnog suda, proizlazi da apelantova obaveza u procentu od 25% nije srazmjerna njegovim realnim mogućnostima i sposobnostima, imajući pri tome u vidu tešku ekonomsku situaciju u cijelom svijetu, a pogotovo u Bosni i Hercegovini gdje su mogućnosti dodatnog zapošljavanja, štaviše i primarnog zapošljavanja izuzetno ograničene. 48. U vezi s tim, Ustavni sud najprije podsjeća na član 260. Porodičnog zakona kojim je propisano da će određivanje visine izdržavanja u procentima prema odredbama člana 261. sud izreći samo ako je davaocu izdržavanja plaća, penzija ili stalna novčana renta tolika da se iz njene visine može alimentirati izdržavanje, dok je članom 261. istog zakona propisano da procenat iz čl. 259. i 260. Porodičnog zakona ne može biti manji od 15% za svako izdržavano lice, a procenat za sva lica koja traže izdržavanje ne može biti veći od 50%. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je redovni sud imao diskreciono pravo da obaveže apelanta kao lice koje je dužno davati izdržavanje mldb. tužiteljici na procenat od mjesečne zarade u rasponu od minimalno 15% za svako izdržavano lice, odnosno u situaciji da postoji više lica koja je apelant dužan izdržavati maksimalno 50%. U vezi s tim, Okružni sud je istakao kako je prvostepeni sud pri određivanju procenta izdržavanja tužiteljice cijenio izvještaj Centra za socijalni rad u kojem je dat jasan zaključak da apelant u postupku radi izdržavanja mldb. djeteta treba i mora da učestvuje u izdržavanju svog biološkog djeteta u visini koju odredi sud imajući u vidu da apelant ima još dvoje malodobne djece i da je jedini zaposlen u porodici. Ipak, prema mišljenju Ustavnog suda, ne može se zaključiti da je najprije prvostepeni, a zatim drugostepeni sud, potvrđujući prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu, imao u vidu činjenicu da apelant ima još dvoje malodobne djece i da je jedini zaposlen u porodici jer nije doveo u isti egzistencijalni položaj s mldb. tužiteljicom i drugo dvoje mldb. djece kada je riječ o novčanom iznosu koji apelant može i treba pružiti svoj svojoj mldb. djeci. Stoga, proizlazi da miješanje u apelantovo pravo na porodični život određivanjem visine izdržavanja za mldb. tužiteljicu u procentu od 25% od apelantove mjesečne zarade, iako je zakonito i u javnom interesu, nije proporcionalno u demokratskom društvu. 49. Štaviše, Ustavni sud podsjeća da su redovni sudovi utvrdili da apelantova mjesečna zarada iznosi 400,00 KM i konstatirali da su apelantova primanja na nivou zajamčenog ličnog dohotka u RS, pa se postavlja pitanje može li se od apelanta očekivati da doprinosi izdržavanju tužiteljice u višem iznosu nego što je zajamčeni odnosno minimalni procenat po jednom djetetu. Kao što je ranije rečeno, minimalni procenat za izdržavanje jednog djeteta je 15% od mjesečne zarade, dok je maksimalni procenat za izdržavanje više djece, tj. koliko god djece da je lice dužno izdržavati 50% od mjesečne zarade. Ako se posmatra konkretni slučaj, a to je bila obaveza redovnih sudova, apelant ima troje malodobne djece. Kada bi se svakome od njih osiguralo po 15% to bi iznosilo 45% od apelantove mjesečne zarade. Osporenom odlukom očito nije postignut isti tretman prema sve troje apelantove mldb. djece i tužiteljica je stavljena u povoljniji položaj jer od mogućih 50% apelantove mjesečne zarade, koliko maksimalno može biti obavezan na davanje izdržavanja, samo za izdržavanje tužiteljice apelant je obavezan izdvojiti 25%, dok za drugo dvoje djece preostaje 25% njegove mjesečne zarade odnosno po 12,5%, što je ispod zakonom postavljenog minimuma, pa proizlazi da je tužiteljica u povoljnijem položaju od drugo dvoje apelantove djece samo zato što ne živi s apelantom. 50. Ustavni sud zapaža kako su redovni sudovi obrazložili da su pri donošenju osporene odluke vodili računa o potrebama mldb. tužiteljice, te da su imali u vidu apelantovu egzistenciju. Očigledno će apelant i preživjeti, ali se čini da su redovni sudovi "zaboravili" na egzistenciju njegovo drugo dvoje mldb. djece. Naime, naravno da je obaveza suda da vodi računa o potrebama mldb. tužiteljice, ali je s druge strane obaveza tog istog suda, koji je "imao u vidu" da apelant ima još dvoje mldb. djece, da vodi računa i o potrebama to dvoje mldb. djece u čemu, čini se, sud nije uspio jer prostom računicom kada se 400 KM podijeli tako da se najprije oduzme 25%, tj. 100 KM, apelantu, njegovoj drugoj mldb. djeci i supruzi preostaje 300 KM, što podijeljeno na 4 iznosi 75 KM po osobi, pa proizlazi da drugo dvoje djece apelanta treba da egzistiraju sa po maksimalno 75 KM, a mldb. tužiteljica sa 100 KM. Pri tome je sud utvrdio, kako je već rečeno, da apelant ima zajamčenu plaću, ali je bez obzira na to obavezao apelanta da mldb. tužiteljici daje izdržavanje u procentu od 25% njegove plaće, što je značajno više od najnižeg zakonom propisanog procenta od 15% i što bi takvim načelom moglo biti izdržavanje samo za dvoje djece imajući u vidu da apelant može biti obavezan na maksimalno 50% svoje mjesečne zarade. Stoga, bez obzira što drugo dvoje mldb. djece živi s apelantom, pa sud nije bio u obavezi i za njihovo izdržavanje odrediti procenat apelantove mjesečne zarade, čini se neupitnim da je sud morao imati u vidu i potrebu izdržavanja drugo dvoje mldb. djece, odnosno da apelant ima troje mldb. djece. Dakle, neizbježno se postavlja pitanje proporcionalnosti miješanja u apelantov porodični život bez obzira na diskreciono pravo suda da u zakonskom okviru od 15% do 50% apelantove mjesečne zarade odredi izdržavanje tužiteljice (iako se mora imati u vidu da je procenat od 50% propisan za više djece, pa nikada ne bi mogao biti određen za izdržavanje jednog djeteta, iz čega proizlazi da su redovni sudovi ustvari obavezali apelanta da daje maksimalno propisani iznos za jedno dijete, tj. tužiteljicu jer više djece pretpostavlja najmanje dvoje, i sve to iz zajamčene plaće na nivou Republike Srpske, pri čemu je apelantu onemogućeno da isti iznos novca mjesečno pruži svojoj drugoj malodobnoj djeci). 51. Slijedom navedenog, prema mišljenju Ustavnog suda, ovakvim odlučenjem redovnih sudova u osporenim odlukama u pogledu utvrđivanja visine apelantove obaveze na ime izdržavanja mldb. tužiteljice nije uspostavljena razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži, zbog čega apelant trpi pretjeran teret. 52. Imajući u vidu sve izloženo, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama redovnih sudova u pogledu obavezivanja apelanta da daje izdržavanje mldb. tužiteljici za period od tri godine prije podnošenja tužbe i u pogledu utvrđene visine izdržavanja (maksimalno propisani iznos od 25% određen je tužiteljici, dok za drugo dvoje apelantove djece ostaje preostalih 25% njegove plaće) povrijeđeno apelantovo pravo na poštovanje porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Ostali navodi 53. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi s kršenjem prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 54. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na poštovanje porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije jer su se redovni sudovi nezakonito umiješali u apelantovo pravo na porodični život kada su ga obavezali na plaćanje izdržavanja mldb. tužiteljici tri godine unazad od momenta podnošenja tužbe primjenom člana 372. stav 1. ZOO, a nisu primijenili član 259. odnosno 263. stav 2. Porodičnog zakona kao lex specialis zakona koji se morao primijeniti na konkretnu situaciju, te kada osporenim odlukama redovnih sudova prilikom utvrđivanja visine izdržavanja koju apelant treba plaćati ubuduće, tj. procenta od apelantovog ličnog dohotka nije uspostavljena razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži. 55. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 56. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjedni k Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4636/15, rješavajući apelaciju Pavla Gajića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. travnja 2018. godine donio je Petak, 1. 6. 2018. SLUŽ BENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 43 - Str ana 29 ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Pavla Gajića. Utvrđuje se povreda prava na obiteljski život iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukida se Presuda Okružnog suda u Doboju broj 86 0 P 029738 15 Gž od 17. srpnja 2015. godine. Predmet se vraća Okružnom sudu u Doboju koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa člankom II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Okružnom sudu u Doboju da, u skladu sa člankom 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Pavle Gajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Porebrica- Pelagićevo, kojeg zastupa Milenko Simikić, odvjetnik iz Brčkog, podnio je 13. listopada 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 86 0 P 029738 15 Gž od 17. srpnja 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Modriči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 86 0 P 029738 13 P od 28. listopada 2014. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda, tužiteljice Mie Gajić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 22. listopada 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Okružni sud, Osnovni sud i tužiteljica su dostavili odgovor na apelaciju 2. i 23. studenog 2017. godine. III. Činjenično stanje 4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 5. Presudom Osnovnog suda broj 86 0 P 029738 13 P od 28. listopada 2014. godine djelomično je usvojen tužbeni zahtjev mldb. tužiteljice i odlučeno: "Mijenja se presuda Osnovnog suda Brčko Distrikta BiH broj P.11/04-II od 18.3.2004. godine u dijelu odluke o izdržavanju" mldb. tužiteljice, pa se apelant kao tuženi obvezuje da na ime svog doprinosa za izdržavanje mldb. tužiteljice - svoje kćeri plaća mjesečno po 100,00 KM počevši od 7. kolovoza 2010. godine pa do dana presuđenja, tj. 28. listopada 2014. godine, a nakon presuđenja pa ubuduće u procentu od 25% od svoje zarade koju ostvaruje kao radnik poduzeća Milvet Bijeljina, sve dok za to budu postojali zakonom propisani uvjeti. Dospjele obroke do pravomoćnosti ove presude apelant je dužan isplatiti odjednom u roku od 30 dana od dana presuđenja sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana presuđenja "24.10.2014." godine do konačne isplate. Određeno je da je buduće obroke izdržavanja nakon pravomoćnosti presude apelant dužan plaćati do desetog u mjesecu za tekući mjesec, sve na ruke majke (zakonske zastupnice) tužiteljice, sa zakonskom zateznom kamatom za svaki neisplaćeni obrok počevši od desetog u mjesecu za tekući mjesec pa do konačne isplate. U preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljice je odbijen. Apelant je obvezan 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 28/18 tužiteljici na ime troškova parničnog postupka platiti iznos od 1.592,30 KM, sve u roku od 30 dana po pravomoćnosti presude. 6. U obrazloženju prvostupanjske presude je navedeno da je pred prvostupanjskim sudom utvrđeno da je među strankama nesporno, što proizlazi i iz provedenog materijalnog dokaza, da je presudom Osnovnog suda Distrikta Brčko BiH od 18. ožujka 2004. godine razveden brak između apelanta i majke mldb. tužiteljice i da je tom presudom odlučeno da se mldb. tužiteljica (rođena 13. kolovoza 2003. godine) povjerava majci. Međutim, istaknuto je da tom presudom nije određeno izdržavanje za tužiteljicu, tj. tom presudom apelant nije obvezan doprinositi izdržavanju zajedničkog djeteta, mldb. tužiteljice. Ukazano je da je među parničnim strankama sporno ima li mldb. tužiteljica pravo tražiti izdržavanje za razdoblje od tri godine prije podnošenja tužbe, te koliko bi iznosila visina izdržavanja na koju bi apelant bio obvezan da plaća mldb. tužiteljici. 7. Nadalje, prema izvedenim dokazima u postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno je da majka tužiteljice ostvaruje osobni dohodak u iznosu od 525,00 KM mjesečno, da apelant (otac tužiteljice) kod poslodavca privatne veterinarske ambulante "Milvet DOO" Bijeljina ostvaruje osobni dohodak u iznosu od 400,00 KM, te da je u istoj ambulanti uposlen na neodređeno vrijeme i da radi već pet godina. Dalje je utvrđeno da je apelant u braku sa D. G. stekao dvoje djece rođene 9. rujna 2006. i 5. svibnja 2009. godine. Ukazano je da je u izjavi o zajedničkom kućanstvu apelant dao izjavu da s njim u kućanstvu žive otac, majka, dvoje mldb. djece i supruga. Također je utvrđeno da se apelantova majka liječila na Odjeljenju za ortopedsku kirurgiju u Banjaluci u razdoblju od 28. siječnja 2014. do 18. veljače 2014. godine i od 18. veljače 2014. do 11. ožujka 2014. godine. Prvostupanjski sud je utvrdio da je apelant kod Pavlović International banke u 2014. godini dizao kratkoročni kredit, a kod Raiffeisen banke u 2006. godini dugoročni kredit za nabavu vozila, te da je prema potvrdi izdanoj od Raiffeisen banke apelant otplatio kredit Raiffeisen banci sa datumom 24. svibnja 2011. godine. Istaknuto je da mldb. tužiteljica ide u školu, a da tuženi ne plaća, tj. ne doprinosi njezinom izdržavanju. 8. Imajući u vidu navedeno, prvostupanjski sud je, imajući u vidu postavljeni tužbeni zahtjev kojim je mldb. tužiteljica tražila da apelant kao njezin otac doprinosi njezinom izdržavanju počev od 7. kolovoza 2010. godine, te nesporno činjenično utvrđenje da, iako je presudom Osnovnog suda Distrikta Brčko BiH od 18. ožujka 2004. godine razveden brak između apelanta i majke mldb. tužiteljice, te određeno da se mldb. tužiteljica povjerava majci, tom presudom apelant nije obvezan doprinositi izdržavanju zajedničkog djeteta (mldb. tužiteljice). Prvostupanjski sud je uzeo u obzir da postoji zakonska obveza tuženog kao roditelja da izdržava svoje malodobno dijete, te da je u izvješću Centra za socijalni rad Općine Pelagićevo, koji se nalazi u prilogu spisa, u tom pravcu dan zaključak da apelant u postupku radi izdržavanja mldb. djeteta treba i mora sudjelovati u izdržavanju svog biološkog djeteta, a visinu izdržavanja treba da odredi sud imajući u vidu da apelant ima još dvoje malodobne djece i da je jedini uposlen u obitelji. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je zaključio da mldb. tužiteljica ima pravo tražiti izdržavanje od apelanta kao oca za razdoblje od tri godine prije podnošenja tužbe, pa je presudom djelomično usvojio konačno uređeni tužbeni zahtjev mldb. tužiteljice i obvezao apelanta da mldb. tužiteljici plaća izdržavanje u iznosu od 100,00 KM počev od 7. kolovoza 2010. godine pa do 28. listopada 2014. godine, tj. do dana presuđenja, a od dana donošenja presude pa ubuduće 25% od svog osobnog dohotka koji ostvaruje u poduzeću Milvet Bijeljina. 9. Pri tome je prvostupanjski sud vodio računa da se radi o vrsti predmeta gdje je u pitanju interes malodobnog zajedničkog djeteta parničnih stranaka i da nije greška mldb. tužiteljice što spomenutom presudom Osnovnog suda Distrikta Brčko BiH od 18. ožujka 2004. godine apelant nije obvezan doprinositi njezinom izdržavanju i da zbog toga u svakom slučaju mldb. tužiteljica ne treba snositi štetne posljedice. Prvostupanjski sud je također imao u vidu i potrebe mldb. tužiteljice koja je učenica i kojoj je potrebna odjeća, obuća, knjige, školski pribor, kao i materijalne mogućnosti apelanta koji je uposlen, ali koji izdržava još dvoje mldb. djece, te da je apelantova supruga neuposlena, nalazeći da dosuđeni iznos kojim je apelant obvezan doprinositi izdržavanju mldb. tužiteljice (njegove kćerke) nije dovoljan za potrebe mldb. tužiteljice, ali da dosuđeni iznos neće ugroziti apelantovu egzistenciju. Pri tome je prvostupanjski sud ukazao da postoji i obveza majke mldb. tužiteljice da ju izdržava, te da će uz brigu, odgoj i izdržavanje mldb. tužiteljice od strane njezine majke biti podmirene neophodne potrebe mldb. tužiteljice. Stoga je prvostupanjski sud, pozivanjem na odredbu članka 232. stavak 2. i članka 253. Obiteljskog zakona RS, djelomično usvojio konačno uređeni tužbeni zahtjev mldb. tužiteljice. 10. Prvostupanjski sud nije prihvatio apelantov prigovor da sud treba prekinuti postupak zato što je podnesena tužba radi osporavanja očinstva budući da apelant, koji je u matičnim knjigama upisan kao otac mldb. tužiteljice, ima obvezu izdržavati ju sve dok se ne donese pravomoćna presuda kojom bi se eventualno utvrdilo da on nije otac tužiteljice. 11. Protiv prvostupanjske presude apelant je podnio žalbu koju je Okružni sud Presudom broj 86 0 P 029738 15 Gž od 17. srpnja 2015. godine uvažio i prvostupanjsku presudu preinačio u dijelu odluke o troškovima postupka tako što se dosuđeni troškovi u iznosu od 1.592,30 KM snižavaju na 935,00 KM, dok je u preostalom dosuđujućem dijelu apelantova žalba odbijena kao neutemeljena, a prvostupanjska presuda potvrđena. U odbijajućem dijelu prvostupanjska presuda je ostala neizmijenjena. Odbijen je apelantov zahtjev da mu tužiteljica naknadi troškove žalbenog postupka. 12. U obrazloženju drugostupanjske presude je navedeno da se žalbenim navodima tuženog ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude. Ukazano je da iz stanja spisa proizlazi da su pred prvostupanjskim sudom provedeni svi dokazi koje su stranke predložile, te da je navedene dokaze prvostupanjski sud cijenio u smislu odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Ukazano je da je prvostupanjski sud cijenio izvješće Centra za socijalni rad Općine Pelagićevo od 23. svibnja 2014. godine u kojem je dan jasan zaključak da apelant u postupku radi izdržavanja mldb. djeteta treba i mora sudjelovati u izdržavanju svog biološkog djeteta u visini koju odredi sud imajući u vidu da tuženi ima još dvoje malodobne djece i da je jedini uposlen u obitelji. 13. Prema mišljenju drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud je prilikom donošenja prvostupanjske presude imao u vidu da apelant, osim mldb. tužiteljice, ima još dvoje mldb. djece, te da je apelant jedini uposlen u obitelji. Dakle, prvostupanjski sud je imao u vidu materijalne mogućnosti apelanta koji je uposlen, ali koji izdržava još dvoje mldb. djece, te činjenicu da je apelantova supruga neuposlena. Okružni sud je naveo da je na temelju takve ocjene utvrđeno da dosuđeni iznos kojim je apelant obvezan da daje na ime svog doprinosa za izdržavanje mldb. tužiteljice (svoje kćeri) nije dovoljan za zadovoljenje njezinih potreba, ali da je prvostupanjski sud, određujući njegovu visinu, imao u vidu da dosuđeni iznos ne ugrozi apelantovu egzistenciju, te da će uz brigu, odgoj i izdržavanje koju mldb. tužiteljici pruža njezina majka biti podmirene neophodne potrebe mldb. tužiteljice. 14. Drugostupanjski sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je na temelju presude Osnovnog suda Distrikta Brčko BiH od 18. ožujka 2004. godine razveden brak između apelanta i majke mldb. tužiteljice i da je tom presudom odlučeno da se dijete - mldb. tužiteljica povjerava majci. Međutim, tom presudom nije određeno izdržavanje mldb. tužiteljice. Prema tome, po mišljenju drugostupanjskog suda, proizlazi da se u predmetnom postupku prvi put utvrđuje apelantova obveza da kao otac doprinosi izdržavanju mldb. tužiteljice. Imajući u vidu navedeno, drugostupanjski sud je naveo da tužiteljica u ovom postupku nije tražila izmjenu ranije odluke o izdržavanju budući da ranija odluka suda kojom se apelantu utvrđuje obveza izdržavanja prema mldb. tužiteljici i ne postoji, niti je u ovom predmetu mldb. tužiteljica tražila da se apelant obveže za povećanje izdržavanja. Također, prema mišljenju drugostupanjskog suda, u konkretnom slučaju se ne radi o apelantovom zahtjevu da mu se obveza izdržavanja prema mldb. tužiteljici smanji. Stoga je naglašeno da se u konkretnom slučaju i ne radi o izmjeni odluke o izdržavanju u smislu članka 263. stavak 2. Obiteljskog zakona, kako je pravilno zaključio prvostupanjski sud, kao ni o retroaktivnoj primjeni prvostupanjske presude, kako pogrešno ukazuje apelant. Ukazano je da se u konkretnom slučaju ne radi o izmjeni ranije utvrđene obveze pravomoćnom presudom, nego o prvi put postavljenom tužbenom zahtjevu da apelant izdržava mldb. tužiteljicu. Imajući u vidu navedeno, prema mišljenju Okružnog suda, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da mldb. tužiteljica ima pravo tražiti izdržavanje za razdoblje od tri godine prije podnošenja tužbe jer za to razdoblje, u smislu članka 372. stavak 1. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), njezino potraživanje nije zastarjelo. 15. Pri tome je istaknuto da osporeni dosuđujući dio prvostupanjske presude nije rezultat pogrešne primjene materijalnog prava i takav apelantov žalbeni prigovor nema uporišta u odredbi članka 232. stavak 2. i članka 253. Obiteljskog zakona, a s obzirom na nesporno činjenično utvrđenje da je apelant uposlen u veterinarskoj ambulanti na neodređeno vrijeme i da u njoj radi već pet godina, te činjenicu da je utvrđena apelantova mjesečna zarada na razini zajamčenog osobnog dohotka u Republici Srpskoj u spornom razdoblju. Stoga, prema mišljenju Okružnog suda, apelantovi žalbeni prigovori nemaju uporišta ni u odredbi članka 259. stavak 1. i članka 261. Obiteljskog zakona. 16. Istaknuto je da je odredbom članka 263. stavak 1. Obiteljskog zakona propisano da zainteresirana osoba može tražiti da sud povisi, snizi ili ukine izdržavanje dosuđeno ranijom pravomoćnom presudom ako su se izmijenile okolnosti na temelju kojih je donesena ranija presuda, što ukazuje da se visina izdržavanja i nakon pravomoćnosti presude može izmijeniti pod navedenim zakonom propisanim uvjetom. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 17. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na privatni i obiteljski život iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Navodi da u osporenoj presudi Okružni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o izmjeni odluke o izdržavanju u smislu članka 263. stavak 2. Obiteljskog zakona, nego o prvi put postavljenom zahtjevu za izdržavanje mldb. tužiteljice. Nasuprot tome, apelant smatra da se u konkretnom slučaju radi o izmjeni sudske odluke kako glasi i izreka prvostupanjske presude, te da se sud morao kretati u granicama postavljenog zahtjeva koji je glasio na izmjenu odluke, a ne na utvrđivanje obveze izdržavanja. Međutim, apelant ukazuje da čak i da je tako kako su utvrdili redovni sudovi obveza na izdržavanje se dosuđuje od dana presuđenja ili od dana Petak, 1. 6. 2018. SLUŽ BENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 43 - Str ana 31 podnošenja tužbe, a nikako unazad tri godine prije podnošenja tužbe budući da se onda radi o retroaktivnoj primjeni zakona. Također ukazuje na proizvoljnu primjenu odredbe članka 372. stavak 1. ZOO budući da su ovom odredbom regulirana povremena i dospjela potraživanja koja su prethodno utvrđena sudskom ili drugom odlukom, a što nije bio konkretan slučaj. Na kraju, prema apelantovom mišljenju, redovni sudovi nisu pravilno primijenili ni odredbu članka 253. Obiteljskog zakona jer prilikom određivanja visine izdržavanja nisu uzeli u obzir apelantovu mogućnost budući da on ima obvezu zakonskog izdržavanja još dvoje malodobne djece, te obvezu otplate kredita. Ukazuje da je utvrđenim iznosom od 25% ugrožena egzistencija apelantove djece iz drugog braka, kao i njegove neuposlene supruge. b) Odgovor na apelaciju 18. Okružni sud je naveo da je utvrdio da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio relevantne činjenice i pravilno primijenio materijalno pravo, te da osporenom drugostupanjskom presudom nije došlo do kršenja ustavnih prava na koja apelant ukazuje u apelaciji. 19. Osnovni sud je naveo da presudom Osnovnog suda Distrikta Brčko BiH od 18. ožujka 2004. godine nije bilo određeno izdržavanje mldb. tužiteljice, što je bio propust suda i stranaka u tom postupku u kojem mldb. tužiteljica nije bila stranka u postupku. Zbog toga, prema mišljenju Osnovnog suda, mldb. tužiteljica ne bi smjela trpjeti štetne posljedice. 20. Tužiteljica je navela da su prvostupanjska i drugo- stupanjska presuda donesene u skladu s Obiteljskim zakonom, te da je sud u postupku utvrdio sve odlučne činjenice i dao obrazloženje za primjenu relevantnih pravnih propisa. Smatra da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava na koja ukazuje u apelaciji. V. Relevantni propisi 21. U Porodičnom zakonu RS ("Službeni glasnik RS" br. 54/02, 41/08 i 63/14) relevantne odredbe glase: Član 1. Ovim zakonom uređuju se porodično pravni odnosi između bračnih supružnika, roditelja i djece, usvojioca i usvojenika, staraoca i štićenika i odnosi između srodnika u bračnoj, vanbračnoj ili usvojeničkoj porodici, te postupci nadležnih organa u vezi s porodičnim odnosima i starateljstvom. Član 2. (1) Porodica, u smislu ovog zakona, je životna zajednica roditelja i djece i drugih srodnika. (2) Porodično pravni odnosi koje ovaj zakon uređuje su: zaključenje braka, lična prava i dužnosti bračnih supružnika, prestanak braka, odnosi roditelja i djece i drugih srodnika, usvojenje, starateljstvo, izdržavanje, imovinski odnosi između bračnih, vanbračnih supružnika, i drugih srodnika i određeni oblici pravne zaštite porodice. Član 72. Presudom kojom se brak poništava ili se brak razvodi, sud će po službenoj dužnosti odlučiti i o zaštiti, vaspitanju i izdržavanju zajedničke djece, kao i o izdržavanju bračnog supružnika, ako je on to zahtijevao. Član 232. (1) Međusobnom izdržavanju članovi porodice i drugi srod- nici doprinose, srazmjerno svojim mogućnostima i sposobno- stima, u skladu s potrebama lica kojem se daje izdržavanje. (2) Roditelji su prvenstveno obavezni da izdržavaju maloljetnu djecu i u izvršavanju te obaveze moraju da iskoriste sve svoje mogućnosti. Član 253. (1) Prilikom utvrđivanja potreba lica koje traži izdržavanje, sud će uzeti u obzir njegovo imovno stanje, sposobnost za rad, mogućnost za zapošljavanje, zdravstveno stanje i druge okolnosti od kojih zavisi ocjena njegovih potreba. (2) Kad se izdržavanje traži za dijete, sud će uzeti u obzir i uzrast djeteta, kao i potrebe za njegovo školovanje. (3) Prilikom utvrđivanja mogućnosti lica koje je dužno da daje izdržavanje, sud će uzeti u obzir sva njegova primanja i stvarne mogućnosti da stiče povećanu zaradu, kao i njegove vlastite potrebe i zakonske obaveze po osnovu izdržavanja. Član 259. (1) Lice koje je dužno da daje izdržavanje, a nalazi se u radnom odnosu ili je korisnik penzije, ili ostvaruje stalnu novčanu rentu u mjesečnim iznosima, sud će obavezati na plaćanje budućih mjesečnih iznosa izdržavanja koji se određuju u procentu od ličnog dohotka, penzije, ili stalne novč ane rente. Član 260. (3) Određivanje visine izdržavanja u procentima prema odredbama člana 261. sud će izreći samo ako je davaocu izdržavanja plata, penzija ili stalna novčana renta, tolika da se iz njene visine može alimentirati izdržavanje. Član 261. Procenat iz čl. 259. i 260. ovog zakona ne može biti manji od 15% za svako izdržavano lice, a procenat za sva lica koja traže izdržavanje ne može biti veći od 50%. Član 263. (1) Zainteresovano lice može tražiti da sud povisi, snizi ili ukine izdržavanje dosuđeno ranijom pravosnažnom presudom ako su se izmijenile okolnosti na osnovu kojih je donesena ranija presuda. (2) Prava i obaveze utvrđene izmijenjenom odlukom ne mogu djelovati prije podnošenja zahtjeva. Član 265. (1) Sud će po službenoj dužnosti odlučiti o izdržavanju djece kada odlučuje o povjeravanju djece na zaštitu i vaspitanje jednom od roditelja, nekom drugom licu ili odgovarajućoj organizaciji ili ustanovi. 22. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Sadržina zakona Član 1. Ovim zakonom uređuju se obligacioni odnosi koji nastaju iz ugovora, prouzrokovanja štete, sticanja bez osnova, poslovodstva bez naloga, jednostrane izjave volje i drugih zakonom utvrđenih činjenica. Povremena potraživanja Član 372. (1) Potraživanja povremenih davanja koja dospevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarevaju za tri godine od dospelosti svakog pojedinog davanja. 23. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase: Član 2. (1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. (2) Sud ne može odbiti da odlučuje o zahtjevu za koji je nadležan. (3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava. Član 7. (1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. (2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno. Član 8. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Član 123. (1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 191. (1) Pismeno izrađena presuda mora imati uvod, izreku, obrazloženje i pouku o pravu na izjavljivanje pravnog lijeka protiv presude. (4) U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su izvele, koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koji su dokazi izvedeni i kako ih je ocijenio; sud će navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasniće se ako je to potrebno i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora, te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tokom postupka. Član 192. (1) Ako je sud propustio da odluči o dijelu zahtjeva ili o svim zahtjevima o kojima se mora odlučiti presudom, a koji su već raspravljeni, stranka može u roku od 30 dana od prijema presude da predloži parničnom sudu da se izvrši dopuna presude. (2) Neblagovremeni ili neosnovani prijedlog za dopunu presude odbaciće, odnosno odbiće sud bez održavanja ročišta. (3) Ako stranka ne predloži donošenje dopunske presude u roku iz stava 1. ovog člana, smatraće se da je tužba u tom dijelu povučena. VI. Dopustivost 24. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 25. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 86 0 P 029738 15 Gž od 17. srpnja 2015. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 19. kolovoza 2015. godine, a apelacija je podnesena 13. listopada 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena. 27. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 28. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na privatni i obiteljski život iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Pravo na privatni i obiteljski život 29. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje: f) Pravo na privatni i obiteljski život, dom i dopisivanje. Članak 8. Europske konvencije glasi: 1. Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske. 2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije sukladno zakonu i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili gospodarske dobrobiti zemlje, radi sprječavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih. 30. Ustavni sud naglašava da je temeljna svrha članka 8. Europske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana člankom 8. Europske konvencije (Europski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. listopada 1994. godine, serija A, broj 297-C, stavak 31.). Članak 8. Europske konvencije štiti pravo pojedinca na poštovanje njegovog privatnog i obiteljskog života i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje ovog prava, osim u slučajevima iz stavka 2. tog članka. 31. Prilikom razmatranja je li povrijeđen članak 8. Europske konvencije, Ustavni sud prvenstveno mora utvrditi tiče li se predmetni postupak apelantovog privatnog i obiteljskog ži- vota u smislu članka 8. Europske konvencije, kao i predstavljaju li osporene odluke "miješanje" javnih vlasti u poštovanje tog ape- lantovog prava. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se osporene odluke kojima je apelant obvezan na izdržavanje mldb. tužiteljice tiču apelantovog privatnog i obiteljskog života, te da je njima došlo do miješanja u apelantovo pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života budući da su osporenim presudama redovni sudovi djelomično usvojili tužbeni zahtjev mldb. tužiteljice i odlučili: "Mijenja se presuda Osnovnog suda Brčko Distrikta BiH broj P.11/04-II od 18.3.2004. godine u dijelu odluke o izdrža- vanju" mldb. tužiteljice, pa se apelant kao tuženi obvezuje da na ime svog doprinosa za izdržavanje mldb. tužiteljice svoje kćeri plaća mjesečno po 100,00 KM počevši od 7. kolovoza 2010. godine pa do dana presuđenja, tj. 28. listopada 2014. godine, s obrazloženjem da za to razdoblje u smislu odredbe članka 372. stavak 1. ZOO tužiteljičino potraživanje nije zastarjelo, a nakon presuđenja pa ubuduće apelant je obvezan da na ime svog doprinosa za izdržavanje mldb. tužiteljice plaća iznos u procentu od 25% od svoje zarade koju ostvaruje kao radnik poduzeća Milvet Bijeljina, sve dok za to budu postojali zakonom propisani uvjeti. Dospjele obroke do pravomoćnosti osporene presude apelant je obvezan isplatiti odjednom u roku od 30 dana od dana Petak, 1. 6. 2018. SLUŽ BENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 43 - Str ana 33 presuđenja sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana presuđenja "24.10.2014." godine do konačne isplate. 32. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba dati odgovor jeste je li "miješanje" u apelantovo pravo na poštovanje "obiteljskog života" opravdano u smislu članka 8. stavak 2. Europske konvencije. Da bi "miješanje" bilo opravdano ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) imati legitiman cilj od javnog ili općeg interesa i (c) biti u skladu s načelom proporcionalnosti u demokratskom društvu. Uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Europske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno na domaćem ili međunarodnom zakonu; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dani predmet i (c) zakon, također, mora biti formuliran s odgovarajućom točnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Europski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. travnja 1979. godine, serija A, broj 30, stavak 49.). U slučaju da se ispostavi da je to "miješanje" u skladu sa zakonom, i tada ono može predstavljati povredu članka 8. Europske konvencije ako se smatra da nije "neophodno" da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stavka 2. članka 8. Europske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da "miješanje" odgovara "pritiscima društvenih potreba" i da postoji razumna relacija proporcional- nosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi Europski sud za ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. prosinca 1992. godine, serija A, broj 251). 33. Dakle, sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti jeste je li u konkretnom slučaju miješanje u apelantovo pravo na poštovanje obiteljskog života u skladu sa zakonom. 34. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku nesporno utvrđeno da je presudom Osnovnog suda Distrikta Brčko BiH od 18. ožujka 2004. godine razveden brak između apelanta i majke mldb. tužiteljice (roditelja mldb. tužiteljice), tužiteljica povjerena majci na zaštitu i odgoj, ali da tom presudom nije odlučeno o izdržavanju mldb. tužiteljice. Imajući u vidu relevantne odredbe procesnog zakona, i to članka 192. ZPP, u slučaju da je sud propustio odlučiti o dijelu zahtjeva ili o svim zahtjevima o kojima se mora odlučiti presudom, a koji su već raspravljeni, stranka može u roku od 30 dana od prijema presude predložiti parničnom sudu da se izvrši dopuna presude. Prema stavku 2. istog članka, nepravodobni ili neutemeljeni prijedlog za dopunu presude odbacit će, odnosno odbit će sud bez održavanja ročišta, dok će se, prema stavku 3. istog članka, ako stranka ne predloži donošenje dopunske presude u roku iz stavka 1. ovog članka, smatrati da je tužba u tom dijelu povučena (a za povučenu tužbu posljedice su općepoznate, tj. smatra se kao da tužba nije ni bila podnesena i može se ponovo podnijeti). Tako i u konkretnom slučaju, budući da majka tužiteljice kao njezina zakonska zastupnica nije u zakonom ostavljenom roku podnijela prijedlog da se izvrši dopuna presude kojom je razveden brak između roditelja mldb. tužiteljice i tužiteljica povjerena na odgoj majci, ali kojom apelant kao otac tužiteljice nije obvezan doprinositi izdržavanju svoje kćeri - mldb. tužiteljice, tužiteljica je mogla podnijeti tužbu da se apelant obveže na doprinos njezinom izdržavanju. 35. Umjesto da postupi na zakonom propisani način, Ustavni sud zapaža da je tužiteljica svojim tužbenim zahtjevom u predmetnom postupku 7. kolovoza 2013. godine podnijela tužbu i zatražila izdržavanje od apelanta kao svog biološkog oca na način da se izmijeni odluka o razvodu braka njezinih roditelja, pri čemu se podrazumijeva presuda o razvodu braka od 18. ožujka 2004. godine (donesena prije gotovo 9,5 godina) "u dijelu odluke o izdržavanju" mldb. tužiteljice, koja uopće ne sadrži dio čija se izmjena tražila, odnosno kojom nije bila utvrđena apelantova obveza da svojoj mldb. kćeri (tužiteljici) daje izdržavanje iako je prema članku 265. Obiteljskog zakona postojala zakonska obveza suda da po službenoj dužnosti odluči o izdržavanju tužiteljice kada je odlučio o povjeravanju tužiteljice na zaštitu i odgoj njezinoj majci. 36. Ustavni sud, također, zapaža da je, krećući se u okviru tako postavljenog tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud djelomično usvojio tužbeni zahtjev mldb. tužiteljice tako što se "mijenja presuda Osnovnog suda Brčko Distrikta BiH od 18. ožujka 2004. godine u dijelu odluke o izdržavanju mldb. tužite- ljice", te je apelant obvezan na ime doprinosa za izdržavanje mldb. tužiteljice plaćati mjesečno po 100,00 KM (što iznosi ¼ njegove zarade) počev od 7. kolovoza 2010. godine, što je tri godine unazad od dana podnošenja tužbe, do dana presuđenja, tj. do 28. listopada 2014. godine, a nakon toga ubuduće u procentu od 25% od svoje mjesečne zarade za koju je utvrđeno da iznosi 400 KM. 37. Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi, potvrdio prvostupanjsku presudu u ovom dijelu, navodeći da se, u biti, u konkretnom slučaju ne radi o izmjeni odluke kojom je utvrđena apelantova obveza izdržavati mldb. tužiteljicu, već o prvi put postavljenom tužbenom zahtjevu za izdržavanje mldb. tužiteljice budući da ranijom odlukom nije odlučeno o tom pitanju, pa da stoga osporeni dosuđujući dio prvostupanjske presude nije rezultat pogrešne primjene materijalnog prava i da takav apelantov žalbeni prigovor nema uporišta u odredbama članka 232. stavak 2. i članka 253. Obiteljskog zakona, niti u odredbama članka 259. stavak 1. i članka 261. Obiteljskog zakona. Međutim, Ustavni sud podsjeća da je u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev bio usmjeren na izmjenu odluke o razvodu braka u dijelu "kojim je apelant obvezan na izdržavanje tužiteljice", ali da taj dio odluke nije postojao iz već iznesenih razloga. To znači, da nije bilo uvjeta da sud djelomično usvoji zahtjev i izmijeni odluku "kojom je ranije bila utvrđena obveza izdržavanja tužiteljice" jer odlukom čija se izmjena tražila uopće nije bilo odlučeno o izdržavanju tužiteljice. U takvoj situaciji sud je, prema mišljenju Ustavnog suda, morao ili pozvati tužiteljicu da drugačije postavi tužbeni zahtjev odnosno uredi tužbu ili primijeniti odredbu članka 192. stavak 3. ZPP i smatrati da je tužba povučena za dio zahtjeva koji se odnosi na razdoblje do dana podnošenja tužbe s obzirom na to da je zahtjev za izmjenu odluke o razvodu braka, koji je u svojoj suštini prijedlog/zahtjev za dopunu presude o razvodu braka, podnesen nakon više od devet godina od prijema presude čija se dopuna traži iako je to bilo moguće učiniti u roku od 30 dana od prijema presude. Dakle, samim odlučivanjem o tužbenom zahtjevu postavljenom na opisani način redovni sudovi su, kako i apelant osnovano smatra, proizvoljno primijenili procesno pravo, što, prema mišljenju Ustavnog suda, nikako ne može voditi zakonitom miješanju u apelantovo pravo na obiteljski život. 38. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju, prilikom odlučivanja o predmetnom tužbenom zahtjevu, za redovne sudove bilo sporno pripada li tužiteljici izdržavanje i za razdoblje od tri godine unazad od podnošenja tužbe (kako je tražila tužbenim zahtjevom), te visina izdržavanja na koju bi apelant bio obvezan da plaća mldb. tužiteljici. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju, pozivajući se na odredbu članka 372. stavak 1. ZOO, utvrdili apelantovu obvezu za izdržavanje mldb. tužiteljice i za razdoblje od tri godine prije podnošenja tužbe jer za to razdoblje, prema mišljenju redovnih sudova, njezino potraživanje nije zastarjelo. 39. Cijeneći navedeno odlučenje redovnih sudova, Ustavni sud najprije ukazuje na odredbu članka 263. Obiteljskog zakona, na koju su se, između ostalih, pozvali i redovni sudovi, prema kojoj, u situaciji kada je ranijom pravomoćnom presudom utvrđena obveza izdržavanja, zainteresirana osoba može tražiti da sud povisi, snizi ili ukine to izdržavanje ako su se izmijenile okolnosti na temelju kojih je donesena ranija presuda, ali prava i obveze utvrđeni izmijenjenom odlukom, prema stavku 2. članka 263. Obiteljskog zakona, ne mogu djelovati prije podnošenja zahtjeva. Dakle, čak i da je presudom o razvodu braka bila utvrđena apelantova obveza davati izdržavanje tužiteljici, izmijenjenom odlukom (kao što je konkretni slučaj), prema mišljenju Ustavnog suda, utvrđena prava i obveze ne mogu djelovati prije podnošenja zahtjeva, tj. unazad. 40. Nadalje, iako su redovni sudovi nesporno odlučili o tužbenom zahtjevu tako što su izmijenili (de facto dopunili po proteku zakonskog roka za to) odluku o razvodu braka koja ne sadrži dio o izdržavanju tužiteljice, uz obrazloženje kako je riječ o prvi put postavljenom zahtjevu za utvrđivanje apelantove obveze da kao otac doprinosi izdržavanju mldb. tužiteljice, pozivanjem i na odredbe članka 259. stavak 1. Obiteljskog zakona, Ustavni sud zapaža da iz odredbe članka 259. Obiteljskog zakona proizlazi: "Lice koje je dužno da daje izdržavanje, a nalazi se u radnom odnosu Š…Ć, sud će obavezati na plaćanje budućih mjesečnih iznosa izdržavanja Š…Ć." Imajući u vidu navedeno, kao i stipulaciju navedenih odredbi Obiteljskog zakona (sadržanih u poglavlju koje regulira određivanje izdržavanja - čl. od 253. do 264.), koji dakle predstavlja lex specialis, proizlazi da je, zapravo, namjera zakonodavca bila da se obveza izdržavanja, neovisno o tome radi li se o prvi put postavljenom zahtjevu (članak 259.) ili eventualno o odluci o izmjeni ranije donesene odluke (članak 263. stavak 2.), može utvrditi samo za ubuduće, a ne retroaktivno odnosno unazad. Ovo je, prema mišljenju Ustavnog suda, i razumljivo imajući u vidu izričitu odredbu članka 265. Obiteljskog zakona prema kojoj će sud po službenoj dužnosti odlučiti o izdržavanju djece kada odlučuje o povjeravanju djece na zaštitu i odgoj jednom od roditelja, tj. istodobno s odlukom o razvodu braka, kao i članka 192. ZPP, prema kojem, u slučaju da je sud propustio odlučiti o dijelu zahtjeva ili o svim zahtjevima o kojima se mora odlučiti presudom, a koji su već raspravljeni, stranka može u roku od 30 dana od prijema presude predložiti parničnom sudu da se izvrši dopuna presude, što je opet veoma kratko razdoblje od samog donošenja odluke o razvodu braka i povjeravanju djeteta na zaštitu i odgoj jednom od roditelja i o tom prijedlogu sud odlučuje čak i prije nego o žalbi protiv prvostupanjske presude. 41. Pored navedenog, Ustavni sud podsjeća da su se redovni sudovi pozvali na odredbu članka 372. stavak 1. ZOO, obrazlažući svoju odluku u dijelu obvezivanja apelanta da unazad tri godine od dana podnošenja tužbe tužiteljici na ime izdržavanja isplati mjesečne iznose od 100,00 KM, pri čemu je Okružni sud istaknuo da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da mldb. tužiteljica ima pravo tražiti izdržavanje za razdoblje od tri godine prije podnošenja tužbe jer da za to razdoblje njezino potraživanje nije zastarjelo. 42. U svezi s navedenim, Ustavni sud najprije ističe kako se čini da su redovni sudovi primjenom odredbe stavka 1. članka 372. ZOO prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužiteljice, kao što i apelant osnovano upozorava, potpuno ignorirali sadržaj članka 1. ZOO prema kojem se Zakonom o obligacijskim odnosima uređuju obligacijski odnosi koji nastaju iz ugovora, prouzrokovanja štete, stjecanja bez osnove, poslovodstva bez naloga, jednostrane izjave volje i drugih zakonom utvrđenih činjenica. Također, čini se da redovni sudovi nisu imali u vidu ni odredbe članka 1. Obiteljskog zakona kojima je propisano da se Obiteljskim zakonom uređuju obiteljsko-pravni odnosi između bračnih supružnika, roditelja i djece, usvojitelja i usvojenika, staratelja i štićenika i odnosi između srodnika u bračnoj, izvanbračnoj ili usvojeničkoj obitelji, te postupci nadležnih organa u svezi s obiteljskim odnosima i starateljstvom, dok je stavkom 2. članka 2. Obiteljskog zakona propisano: "Porodično pravni odnosi koje ovaj zakon uređuje su: zaključenje braka, lična prava i dužnosti bračnih supružnika, prestanak braka, odnosi roditelja i djece i drugih srodnika, usvojenje, starateljstvo, izdržavanje, imovinski odnosi između bračnih, vanbračnih supružnika, i drugih srodnika i određeni oblici pravne zaštite porodice." Naime, istina je da je člankom 372. ZOO u stavku 1. propisano da potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, tj. obuhvaćeno je i zastarijevanje potraživanja izdržavanja. Nasuprot ovoj odredbi egzistiraju odredbe stavka 1. članka 259. Obiteljskog zakona prema kojima: "Lice koje je dužno da daje izdržavanje, a nalazi se u radnom odnosu ili je korisnik penzije, ili ostvaruje stalnu novčanu rentu u mjesečnim iznosima, sud će obavezati na plaćanje budućih mjesečnih iznosa izdržavanja koji se određuju u procentu od ličnog dohotka, penzije, ili stalne novčane rente", kao i odredbe članka 263. Obiteljskog zakona, prema kojima "zainteresovano lice može tražiti da sud povisi, snizi ili ukine izdržavanje dosuđeno ranijom pravosnažnom presudom ako su se izmijenile okolnosti na osnovu kojih je donesena ranija presuda, ali prava i obaveze utvrđene izmijenjenom odlukom ne mogu djelovati prije podnošenja zahtjeva". Iz navedenog proizlazi da je člankom 372. stavak 1. ZOO propisan trogodišnji rok za zastarjelost potraživanja izdržavanja, a nasuprot tome, prema članku 259. stavak 1. i članku 263. stavak 2. Obiteljskog zakona sud može obvezati osobu koja je dužna davati izdržavanje samo na plaćanje budućih mjesečnih iznosa izdržavanja, odnosno prava i obveze utvrđene izmijenjenom odlukom o izdržavanju ne mogu djelovati prije podnošenja zahtjeva. 43. Ovakve situacije, prema mišljenju Ustavnog suda, predstavljaju neusklađenosti pravnog sustava. Međutim, Ustavni sud podsjeća da pravni poredak sadrži sredstva za uklanjanje antinomija, odnosno za njihovo svođenje na najmanju mjeru. Ta pravila se tradicionalno izražavaju kao lex posterior derogat legi priori (kasnija norma ukida raniju normu iste pravne snage koja joj proturječi), lex superior derogat legi inferiori (viša norma ukida nižu normu koja joj proturječi), te lex specialis derogat legi generali (specijalna norma koja uređuje samo jednu podvrstu nekog odnosa, ukida opću normu koja joj proturječi, a ova opća norma uređuje čitav odnos). U konkretnom slučaju, prema mišljenju Ustavnog suda, Obiteljski zakon je višestruko lex specialis u odnosu na ZOO. Obiteljski zakon sadrži norme iste pravne snage kao ZOO, ali je kasnije donesen. Pored toga, ZOO općenito propisuje rokove zastare koji vrijede u svim slučajevima izuzev ako je isto pitanje na drugačiji način riješeno drugim spe- cijalnim zakonom, a upravo je to slučaj s Obiteljskim zakonom koji u okviru obiteljsko-pravnih odnosa regulira i pitanje izdrža- vanja, i to na drugačiji način nego ZOO. Zbog svega navedenog, u konkretnom slučaju redovni sudovi nisu mogli primijeniti odredbe članka 372. stavak 1. ZOO na pitanje izdržavanja, već su bili dužni primijeniti relevantne odredbe čl. 259. ili 263. Obiteljskog zakona (na koje su se također pozvali) kao lex specialis, čijom primjenom su apelanta kao osobu koja je dužna davati izdržavanje mogli obvezati da daje izdržavanje samo za ubuduće. I ovakvo propisivanje, prema mišljenju Ustav-nog suda, ima svoj ratio legis. Naime, ovakvim propisivanjem onemoguća- va se prekomjerno nagomilavanje neisplaćenih potraživanja izdržavanja na strani osobe koja je dužna davati izdržavanje i dovođenje te osobe u teško materijalno stanje, a na strani primatelja izdržavanja nemogućnost realizacije izdržavanja. 44. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da se Okružni sud, svojom odlukom kao konačnom u konkretnoj Petak, 1. 6. 2018. SLUŽ BENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 43 - Str ana 35 pravnoj stvari, nezakonito umiješao u apelantov obiteljski život kada ga je obvezao da na ime izdržavanja mldb. tužiteljice za razdoblje od tri godine unazad od dana podnošenja tužbe isplati precizirani novčani iznos. Stoga, Ustavni sud neće ispitivati je li to miješanje bilo u javnom interesu i je li bilo proporcionalno. 45. Kada je riječ o osporenoj odluci u dijelu kojim je odlučeno o samoj visini mjesečnih iznosa izdržavanja na koje je redovni sud obvezao apelanta kako za razdoblje prije podnošenja tužbe tako i nakon toga, tj. za ubuduće, konkretno da sve vrijeme plaća mjesečne iznose u procentu od 25% od njegove zarade, prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su se prilikom donošenja osporenih presuda u ovom dijelu pozvali na "zakone" (Obiteljski zakon i ZPP) koji su jasni i dostupni, dakle ispunjavaju uvjete "zakona" u smislu Europske konvencije. Stoga proizlazi da je "miješanje" u apelantov obiteljski život u ovom dijelu u skladu sa zakonom. 46. Dalje će Ustavni sud ispitati je li to "miješanje" bilo neophodno da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stavka 2. članka 8. Europske konvencije. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju odlučeno o izdržavanju mldb. tužiteljice budući da o tome sud nije ranije odlučivao, kao i o visini tog izdržavanja, što je bilo u interesu mldb. djeteta. Dakle, nesporno je da je predmetni postupak vođen u interesu mldb. tužiteljice na način da se apelant u smislu zakonske obveze iz članka 232. Obiteljskog zakona obveže davati izdržavanje mldb. tužiteljici i utvrdi visina njegove obveze. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, proizlazi da je sporno "miješanje" bilo neophod- no da bi se postigao zakoniti cilj iz stavka 2. članka 8. Europske konvencije na način da se zaštiti pravo mldb. djeteta na izdržavanje. 47. Konačno, Ustavni sud će ispitati postoji li razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi utvrdili da apelantova obveza na ime izdržavanja mldb. tužiteljice iznosi 25% od njegove mjesečne plaće, koja ukupno iznosi 400,00 KM. Imajući u vidu okolnosti koje su redovni sudovi uzeli u obzir prilikom utvrđivanja visine apelantove obveze na ime izdržavanja mldb. tužiteljice, a posebno okolnosti da apelant ima još dvoje mldb. djece koje je dužan izdržavati, kao i odredbu članka 261. Obiteljskog zakona, prema mišljenju Ustavnog suda, proizlazi da apelantova obveza u procentu od 25% nije razmjerna njegovim realnim mogućnostima i sposobnostima, imajući pri tome u vidu tešku gospodarsku situaciju u cijelom svijetu, a pogotovo u Bosni i Hercegovini gdje su mogućnosti dodatnog zapošljavanja, štoviše i primarnog zapošljavanja iznimno ograničene. 48. U svezi s tim, Ustavni sud najprije podsjeća na članak 260. Obiteljskog zakona kojim je propisano da će određivanje visine izdržavanja u procentima prema odredbama članka 261. sud izreći samo ako je davatelju izdržavanja plaća, mirovina ili stalna novčana renta tolika da se iz njezine visine može alimentirati izdržavanje, dok je člankom 261. istog zakona propisano da procent iz čl. 259. i 260. Obiteljskog zakona ne može biti manji od 15% za svaku izdržavanu osobu, a procent za sve osobe koje traže izdržavanje ne može biti veći od 50%. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je redovni sud imao diskrecijsko pravo obvezati apelanta kao osobu koja je dužna davati izdržavanje mldb. tužiteljici na procent od mjesečne zarade u rasponu od minimalno 15% za svaku izdržavanu osobu, odnosno u situaciji da postoji više osoba koje je apelant dužan izdržavati maksimalno 50%. U svezi s tim, Okružni sud je istaknuo kako je prvostupanjski sud pri određivanju procenta izdržavanja tužiteljice cijenio izvješće Centra za socijalni rad u kojem je dan jasan zaključak da apelant u postupku radi izdržavanja mldb. djeteta treba i mora sudjelovati u izdržavanju svog biološkog djeteta u visini koju odredi sud imajući u vidu da apelant ima još dvoje malodobne djece i da je jedini uposlen u obitelji. Ipak, prema mišljenju Ustavnog suda, ne može se zaključiti da je najprije prvostupanjski, a potom drugostupanjski sud, potvrđujući prvostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu, imao u vidu činjenicu da apelant ima još dvoje malodobne djece i da je jedini uposlen u obitelji jer nije doveo u isti egzistencijalni položaj s mldb. tužiteljicom i drugo dvoje mldb. djece kada je riječ o novčanom iznosu koji apelant može i treba pružiti svoj svojoj mldb. djeci. Stoga, proizlazi da miješanje u apelantovo pravo na obiteljski život određivanjem visine izdržavanja za mldb. tužiteljicu u procentu od 25% od apelantove mjesečne zarade, iako je zakonito i u javnom interesu, nije proporcionalno u demokratskom društvu. 49. Štoviše, Ustavni sud podsjeća da su redovni sudovi utvrdili da apelantova mjesečna zarada iznosi 400,00 KM i konstatirali da su apelantova primanja na razini zajamčenog osobnog dohotka u RS, pa se postavlja pitanje može li se od apelanta očekivati da doprinosi izdržavanju tužiteljice u višem iznosu nego što je zajamčeni odnosno minimalni procent po jednom djetetu. Kao što je ranije rečeno, minimalni procent za izdržavanje jednog djeteta je 15% od mjesečne zarade, dok je maksimalni procent za izdržavanje više djece, tj. koliko god djece da je osoba dužna izdržavati 50% od mjesečne zarade. Ako se promatra konkretni slučaj, a to je bila obveza redovnih sudova, apelant ima troje malodobne djece. Kada bi se svakome od njih osiguralo po 15% to bi iznosilo 45% od apelantove mjesečne zarade. Osporenom odlukom očito nije postignut isti tretman prema sve troje apelantove mldb. djece i tužiteljica je stavljena u povoljniji položaj jer od mogućih 50% apelantove mjesečne zarade, koliko maksimalno može biti obvezan na davanje izdržavanja, samo za izdržavanje tužiteljice apelant je obvezan izdvojiti 25%, dok za drugo dvoje djece preostaje 25% njegove mjesečne zarade odnosno po 12,5%, što je ispod zakonom postavljenog minimuma, pa proizlazi da je tužiteljica u povoljnijem položaju od drugo dvoje apelantove djece samo zato što ne živi s apelantom. 50. Ustavni sud zapaža kako su redovni sudovi obrazložili da su pri donošenju osporene odluke vodili računa o potrebama mldb. tužiteljice, te da su imali u vidu apelantovu egzistenciju. Očigledno će apelant i preživjeti, ali se čini da su redovni sudovi "zaboravili" na egzistenciju njegovo drugo dvoje mldb. djece. Naime, naravno da je obveza suda voditi računa o potrebama mldb. tužiteljice, ali je s druge strane obveza tog istog suda, koji je "imao u vidu" da apelant ima još dvoje mldb. djece, voditi računa i o potrebama to dvoje mldb. djece u čemu, čini se, sud nije uspio jer prostom računicom kada se 400 KM podijeli tako da se najprije oduzme 25%, tj. 100 KM, apelantu, njegovoj drugoj mldb. djeci i supruzi preostaje 300 KM, što podijeljeno na 4 iznosi 75 KM po osobi, pa proizlazi da drugo dvoje djece apelanta trebaju egzistirati sa po maksimalno 75 KM, a mldb. tužiteljica sa 100 KM. Pri tome je sud utvrdio, kako je već rečeno, da apelant ima zajamčenu plaću, ali je bez obzira na to obvezao apelanta da mldb. tužiteljici daje izdržavanje u procentu od 25% njegove plaće, što je značajno više od najnižeg zakonom propisanog procenta od 15% i što bi takvim načelom moglo biti izdržavanje samo za dvoje djece imajući u vidu da apelant može biti obvezan na maksimalno 50% svoje mjesečne zarade. Stoga, bez obzira što drugo dvoje mldb. djece živi s apelantom, pa sud nije bio u obvezi i za njihovo izdržavanje odrediti procent apelantove mjesečne zarade, čini se neupitnim da je sud morao imati u vidu i potrebu izdržavanja drugo dvoje mldb. djece, odnosno da apelant ima troje mldb. djece. Dakle, neizbježno se postavlja pitanje proporcionalnosti miješanja u apelantov obiteljski život bez obzira na diskrecijsko pravo suda da u zakonskom okviru od 15% do 50% apelantove mjesečne zarade odredi izdržavanje tužiteljice (iako se mora imati u vidu da je procent od 50% propisan za više djece, pa nikada ne bi mogao biti određen za izdržavanje jednog djeteta, iz čega proizlazi da su redovni sudovi ustvari obvezali apelanta davati maksimalno propisani iznos za jedno dijete, tj. tužiteljicu jer više djece pretpostavlja najmanje dvoje, i sve to iz zajamčene plaće na razini Republike Srpske, pri čemu je apelantu onemogućeno da isti iznos novca mjesečno pruži svojoj drugoj malodobnoj djeci). 51. Slijedom navedenog, prema mišljenju Ustavnog suda, ovakvim odlučenjem redovnih sudova u osporenim odlukama glede utvrđivanja visine apelantove obveze na ime izdržavanja mldb. tužiteljice nije uspostavljena razumna relacija propo- rcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži, zbog čega apelant trpi pretjeran teret. 52. Imajući u vidu sve izloženo, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama redovnih sudova glede obvezivanja apelanta da daje izdržavanje mldb. tužiteljici za razdoblje od tri godine prije podnošenja tužbe i glede utvrđene visine izdržavanja (maksimalno propisani iznos od 25% određen je tužiteljici, dok za drugo dvoje apelantove djece ostaje preostalih 25% njegove plaće) povrijeđeno apelantovo pravo na poštovanje obiteljskog života iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Ostali navodi 53. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u svezi s kršenjem prava na obiteljski život iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VIII. Zaključak 54. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na poštovanje obiteljskog života iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije jer su se redovni sudovi nezakonito umiješali u apelantovo pravo na obiteljski život kada su ga obvezali na plaćanje izdržavanja mldb. tužiteljici tri godine unazad od momenta podnošenja tužbe primjenom članka 372. stavak 1. ZOO, a nisu primijenili članak 259. odnosno 263. stavak 2. Obiteljskog zakona kao lex specialis zakona koji se morao primijeniti na konkretnu situaciju, te kada osporenim odlukama redovnih sudova prilikom utvrđivanja visine izdržavanja koju apelant treba plaćati ubuduće, tj. procenta od apelantovog osobnog dohotka nije uspostavljena razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži. 55. Na temelju članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 56. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjedni k Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4636/15, rješavajući apelaciju Pavla Gajića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Pavla Gajića. Utvrđuje se povreda prava na porodični život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Okružnog suda u Doboju broj 86 0 P 029738 15 Gž od 17. jula 2015. godine. Predmet se vraća Okružnom sudu u Doboju koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Okružnom sudu u Doboju da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENjE I. Uvod 1. Pavle Gajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Porebrica-Pelagićevo, kojeg zastupa Milenko Simikić, advokat iz Brčkog, podnio je 13. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 86 0 P 029738 15 Gž od 17. jula 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Modriči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 86 0 P 029738 13 P od 28. oktobra 2014. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda, tužiteljice Mie Gajić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 22. oktobra 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Okružni sud, Osnovni sud i tužiteljica su dostavili odgovor na apelaciju 2. i 23. novembra 2017. godine. III. Činjenično stanje 4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 5. Presudom Osnovnog suda broj 86 0 P 029738 13 P od 28. oktobra 2014. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev mldb. tužiteljice i odlučeno: "Mijenja se presuda Osnovnog suda Brčko Distrikta BiH broj P.11/04-II od 18.3.2004. godine u dijelu odluke o izdržavanju" mldb. tužiteljice, pa se apelant kao tuženi obavezuje da na ime svog doprinosa za izdržavanje mldb. tužiteljice - svoje kćeri plaća mjesečno po 100,00 KM počevši od 7. avgusta 2010. godine pa do dana presuđenja, tj. 28. oktobra 2014. godine, a nakon presuđenja pa ubuduće u procentu od 25% od svoje zarade koju ostvaruje kao radnik preduzeća Milvet Bijeljina, sve dok za to budu postojali zakonom propisani 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 28/18 Petak, 1. 6. 2018. SLUŽ BENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 43 - Str ana 37 uslovi. Dospjele obroke do pravosnažnosti ove presude apelant je dužan isplatiti odjednom u roku od 30 dana od dana presuđenja sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana presuđenja "24.10.2014." godine do konačne isplate. Određeno je da je buduće obroke izdržavanja nakon pravo- snažnosti presude apelant dužan plaćati do desetog u mje- secu za tekući mjesec, sve na ruke majke (zakonske zastupni- ce) tužiteljice, sa zakonskom zateznom kamatom za svaki neisplaćeni obrok počevši od desetog u mjesecu za tekući mjesec pa do konačne isplate. U preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljice je odbijen. Apelant je obavezan da tuži- teljici na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 1.592,30 KM, sve u roku od 30 dana po pravosnažnosti presude. 6. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je pred prvostepenim sudom utvrđeno da je među strankama nesporno, što proizlazi i iz provedenog materijalnog dokaza, da je presudom Osnovnog suda Distrikta Brčko BiH od 18. marta 2004. godine razveden brak između apelanta i majke mldb. tužiteljice i da je tom presudom odlučeno da se mldb. tužiteljica (rođena 13. avgusta 2003. godine) povjerava majci. Međutim, istaknuto je da tom presudom nije određeno izdržavanje za tužiteljicu, tj. tom presudom apelant nije obavezan da doprinosi izdržavanju zajedničkog djeteta, mldb. tužiteljice. Ukazano je da je među parničnim strankama sporno da li mldb. tužiteljica ima pravo da traži izdržavanje za period od tri godine prije podnošenja tužbe, te koliko bi iznosila visina izdržavanja na koju bi apelant bio obavezan da plaća mldb. tužiteljici. 7. Nadalje, prema izvedenim dokazima u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno je da majka tužiteljice ostvaruje lični dohodak u iznosu od 525,00 KM mjesečno, da apelant (otac tužiteljice) kod poslodavca privatne veterinarske ambulante "Milvet DOO" Bijeljina ostvaruje lični dohodak u iznosu od 400,00 KM, te da je u istoj ambulanti zaposlen na neodređeno vrijeme i da radi već pet godina. Dalje je utvrđeno da je apelant u braku sa D. G. stekao dvoje djece rođene 9. septembra 2006. i 5. maja 2009. godine. Ukazano je da je u izjavi o zajedničkom domaćinstvu apelant dao izjavu da s njim u domaćinstvu žive otac, majka, dvoje mldb. djece i supruga. Takođe je utvrđeno da se apelantova majka liječila na Odjeljenju za ortopedsku hirurgiju u Banjaluci u periodu od 28. januara 2014. do 18. februara 2014. godine i od 18. februara 2014. do 11. marta 2014. godine. Prvostepeni sud je utvrdio da je apelant kod Pavlović International banke u 2014. godini dizao kratkoročni kredit, a kod Raiffeisen banke u 2006. godini dugoročni kredit za nabavku vozila, te da je prema potvrdi izdatoj od Raiffeisen banke apelant otplatio kredit Raiffeisen banci sa datumom 24. maj 2011. godine. Istaknuto je da mldb. tužiteljica ide u školu, a da tuženi ne plaća, tj. ne doprinosi njenom izdržavanju. 8. Imajući u vidu navedeno, prvostepeni sud je, imajući u vidu postavljeni tužbeni zahtjev kojim je mldb. tužiteljica tražila da apelant kao njen otac doprinosi njenom izdržavanju počev od 7. avgusta 2010. godine, te nesporno činjenično utvrđenje da, iako je presudom Osnovnog suda Distrikta Brčko BiH od 18. marta 2004. godine razveden brak između apelanta i majke mldb. tužiteljice, te određeno da se mldb. tužiteljica povjerava majci, tom presudom apelant nije obavezan da doprinosi izdržavanju zajedničkog djeteta (mldb. tužiteljice). Prvostepeni sud je uzeo u obzir da postoji zakonska obaveza tuženog kao roditelja da izdržava svoje malodobno dijete, te da je u izvještaju Centra za socijalni rad Opštine Pelagićevo, koji se nalazi u prilogu spisa, u tom pravcu dat zaključak da apelant u postupku radi izdržavanja mldb. djeteta treba i mora da učestvuje u izdržavanju svog biološkog djeteta, a visinu izdržavanja treba da odredi sud imajući u vidu da apelant ima još dvoje malodobne djece i da je jedini zaposlen u porodici. Slijedom navedenog, prvostepeni sud je zaključio da mldb. tužiteljica ima pravo da traži izdržavanje od apelanta kao oca za period od tri godine prije podnošenja tužbe, pa je presudom djelimično usvojio konačno uređeni tužbeni zahtjev mldb. tužiteljice i obavezao apelanta da mldb. tužiteljici plaća izdržavanje u iznosu od 100,00 KM počev od 7. avgusta 2010. godine pa do 28. oktobra 2014. godine, tj. do dana presuđenja, a od dana donošenja presude pa ubuduće 25% od svog ličnog dohotka koji ostvaruje u preduzeću Milvet Bijeljina. 9. Pri tome je prvostepeni sud vodio računa da se radi o vrsti predmeta gdje je u pitanju interes malodobnog zajedničkog djeteta parničnih stranaka i da nije greška mldb. tužiteljice što spomenutom presudom Osnovnog suda Distrikta Brčko BiH od 18. marta 2004. godine apelant nije obavezan da doprinosi njenom izdržavanju i da zbog toga u svakom slučaju mldb. tužiteljica ne treba da snosi štetne posljedice. Prvostepeni sud je takođe imao u vidu i potrebe mldb. tužiteljice koja je učenica i kojoj je potrebna odjeća, obuća, knjige, školski pribor, kao i materijalne mogućnos- ti apelanta koji je zaposlen, ali koji izdržava još dvoje mldb. djece, te da je apelantova supruga nezaposlena, nalaze- ći da dosuđeni iznos kojim je apelant obavezan da dopri- nosi izdržavanju mldb. tužiteljice (njegove kćerke) nije dovoljan za potrebe mldb. tužiteljice, ali da dosuđeni iznos neće ugroziti apelantovu egzistenciju. Pri tome je prvostepeni sud ukazao da postoji i obaveza majke mldb. tužiteljice da je izdržava, te da će uz brigu, vaspitanje i izdržavanje mldb. tužiteljice od strane njene majke biti podmirene neophodne potrebe mldb. tužiteljice. Stoga je prvostepeni sud, pozivanjem na odredbu člana 232 stav 2 i člana 253 Porodičnog zakona RS, djelimično usvojio konačno uređeni tužbeni zahtjev mldb. tužiteljice. 10. Prvostepeni sud nije prihvatio apelantov prigovor da sud treba prekinuti postupak zato što je podnesena tužba radi osporavanja očinstva budući da apelant, koji je u matičnim knjigama upisan kao otac mldb. tužiteljice, ima obavezu da je izdržava sve dok se ne donese pravosnažna presuda kojom bi se eventualno utvrdilo da on nije otac tužiteljice. 11. Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu koju je Okružni sud Presudom broj 86 0 P 029738 15 Gž od 17. jula 2015. godine uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o troškovima postupka tako što se dosuđeni troškovi u iznosu od 1.592,30 KM snižavaju na 935,00 KM, dok je u preostalom dosuđujućem dijelu apelantova žalba odbijena kao neosnovana, a prvostepena presuda potvrđena. U odbijajućem dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. Odbijen je apelantov zahtjev da mu tužiteljica naknadi troškove žalbenog postupka. 12. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da se žalbenim navodima tuženog ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepene presude. Ukazano je da iz stanja spisa proizlazi da su pred prvostepenim sudom provedeni svi dokazi koje su stranke predložile, te da je navedene dokaze prvostepeni sud cijenio u smislu odredbi člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Ukazano je da je prvostepeni sud cijenio izvještaj Centra za socijalni rad Opštine Pelagićevo od 23. maja 2014. godine u kojem je dat jasan zaključak da apelant u postupku radi izdržavanja mldb. djeteta treba i mora da učestvuje u izdržavanju svog biološkog djeteta u visini koju odredi sud imajući u vidu da tuženi ima još dvoje malodobne djece i da je jedini zaposlen u porodici. 13. Prema mišljenju drugostepenog suda, prvostepeni sud je prilikom donošenja prvostepene presude imao u vidu da apelant, osim mldb. tužiteljice, ima još dvoje mldb. djece, te da je apelant jedini zaposlen u porodici. Dakle, prvostepeni sud je imao u vidu materijalne mogućnosti apelanta koji je zaposlen, ali koji izdržava još dvoje mldb. djece, te činjenicu da je apelantova supruga nezaposlena. Okružni sud je naveo da je na osnovu takve ocjene utvrđeno da dosuđeni iznos kojim je apelant obavezan da daje na ime svog doprinosa za izdržavanje mldb. tužiteljice (svoje kćeri) nije dovoljan za zadovoljenje njenih potreba, ali da je prvostepeni sud, određujući njegovu visinu, imao u vidu da dosuđeni iznos ne ugrozi apelantovu egzistenciju, te da će uz brigu, vaspitanje i izdržavanje koju mldb. tužiteljici pruža njena majka biti podmirene neophodne potrebe mldb. tužiteljice. 14. Drugostepeni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je na osnovu presude Osnovnog suda Distrikta Brčko BiH od 18. marta 2004. godine razveden brak između apelanta i majke mldb. tužiteljice i da je tom presudom odlučeno da se dijete - mldb. tužiteljica povjerava majci. Međutim, tom presudom nije određeno izdržavanje mldb. tužiteljice. Prema tome, po mišljenju drugostepenog suda, proizlazi da se u predmetnom postupku prvi put utvrđuje apelantova obaveza da kao otac doprinosi izdržavanju mldb. tužiteljice. Imajući u vidu navedeno, drugostepeni sud je naveo da tužiteljica u ovom postupku nije tražila izmjenu ranije odluke o izdržavanju budući da ranija odluka suda kojom se apelantu utvrđuje obaveza izdržavanja prema mldb. tužiteljici i ne postoji, niti je u ovom predmetu mldb. tužiteljica tražila da se apelant obaveže za povećanje izdržavanja. Takođe, prema mišljenju drugostepenog suda, u konkretnom slučaju se ne radi o apelantovom zahtjevu da mu se obaveza izdržavanja prema mldb. tužiteljici smanji. Stoga je naglašeno da se u konkretnom slučaju i ne radi o izmjeni odluke o izdržavanju u smislu člana 263 stav 2 Porodičnog zakona, kako je pravilno zaključio prvostepeni sud, kao ni o retroaktivnoj primjeni prvostepene presude, kako pogrešno ukazuje apelant. Ukazano je da se u konkretnom slučaju ne radi o izmjeni ranije utvrđene obaveze pravosnažnom presudom, nego o prvi put postavljenom tužbenom zahtjevu da apelant izdržava mldb. tužiteljicu. Imajući u vidu navedeno, prema mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud je pravilno zaključio da mldb. tužiteljica ima pravo da traži izdržavanje za period od tri godine prije podnošenja tužbe jer za taj period, u smislu člana 372 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), njeno potraživanje nije zastarjelo. 15. Pri tome je istaknuto da osporeni dosuđujući dio prvostepene presude nije rezultat pogrešne primjene materijalnog prava i takav apelantov žalbeni prigovor nema uporišta u odredbi člana 232 stav 2 i člana 253 Porodičnog zakona, a s obzirom na nesporno činjenično utvrđenje da je apelant zaposlen u veterinarskoj ambulanti na neodređeno vrijeme i da u njoj radi već pet godina, te činjenicu da je utvrđena apelantova mjesečna zarada na nivou zajemčenog ličnog dohotka u Republici Srpskoj u spornom periodu. Stoga, prema mišljenju Okružnog suda, apelantovi žalbeni prigovori nemaju uporišta ni u odredbi člana 259 stav 1 i člana 261 Porodičnog zakona. 16. Istaknuto je da je odredbom člana 263 stav 1 Porodičnog zakona propisano da zainteresovano lice može tražiti da sud povisi, snizi ili ukine izdržavanje dosuđeno ranijom pravosnažnom presudom ako su se izmijenile okolnosti na osnovu kojih je donesena ranija presuda, što ukazuje da se visina izdržavanja i nakon pravosnažnosti presude može izmijeniti pod navedenim zakonom propisanim uslovom. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 17. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na privatni i poro- dični život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Navodi da u osporenoj presudi Okružni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o izmjeni odluke o izdržavanju u smislu člana 263 stav 2 Porodičnog zakona, nego o prvi put postavljenom zahtjevu za izdržavanje mldb. tužiteljice. Nasuprot tome, apelant smatra da se u konkretnom slučaju radi o izmjeni sudske odluke kako glasi i izreka prvostepene presude, te da se sud morao kretati u granicama postavljenog zahtjeva koji je glasio na izmjenu odluke, a ne na utvrđivanje obaveze izdržavanja. Međutim, apelant ukazuje da čak i da je tako kako su utvrdili redovni sudovi obaveza na izdržavanje se dosuđuje od dana presuđenja ili od dana podnošenja tužbe, a nikako unazad tri godine prije podnošenja tužbe budući da se onda radi o retroa- ktivnoj primjeni zakona. Takođe ukazuje na proizvoljnu primjenu odredbe člana 372 stav 1 ZOO budući da su ovom odredbom regulisana povremena i dospjela potraživanja koja su prethodno utvrđena sudskom ili drugom odlukom, a što nije bio konkretan slučaj. Na kraju, prema apelantovom mišljenju, redovni sudovi nisu pravilno primijenili ni odredbu člana 253 Porodičnog zakona jer prilikom određi- vanja visine izdržavanja nisu uzeli u obzir apelantovu mogućnost budući da on ima obavezu zakonskog izdržavanja još dvoje malodobne djece, te obavezu otplate kredita. Uka- zuje da je utvrđenim iznosom od 25% ugrožena egzistencija apelantove djece iz drugog braka, kao i njegove nezaposlene supruge. b) Odgovor na apelaciju 18. Okružni sud je naveo da je utvrdio da je prvoste- peni sud potpuno i pravilno utvrdio relevantne činjenice i pravilno primijenio materijalno pravo, te da osporenom drugostepenom presudom nije došlo do kršenja ustavnih prava na koja apelant ukazuje u apelaciji. 19. Osnovni sud je naveo da presudom Osnovnog suda Distrikta Brčko BiH od 18. marta 2004. godine nije bilo određeno izdržavanje mldb. tužiteljice, što je bio propust suda i stranaka u tom postupku u kojem mldb. tužiteljica nije bila stranka u postupku. Zbog toga, prema mišljenju Osnovnog suda, mldb. tužiteljica ne bi smjela da trpi štetne posljedice. 20. Tužiteljica je navela da su prvostepena i drugostepena presuda donesene u skladu s Porodičnim zakonom, te da je sud u postupku utvrdio sve odlučne činjenice i dao obrazloženje za primjenu relevantnih pravnih propisa. Smatra da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava na koja ukazuje u apelaciji. V. Relevantni propisi 21. U Porodičnom zakonu RS ("Službeni glasnik RS" br. 54/02, 41/08 i 63/14) relevantne odredbe glase: Petak, 1. 6. 2018. SLUŽ BENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 43 - Str ana 39 Član 1. Ovim zakonom uređuju se porodično pravni odnosi između bračnih supružnika, roditelja i djece, usvojioca i usvojenika, staraoca i štićenika i odnosi između srodnika u bračnoj, vanbračnoj ili usvojeničkoj porodici, te postupci nadležnih organa u vezi s porodičnim odnosima i starateljstvom. Član 2. (1) Porodica, u smislu ovog zakona, je životna zajednica roditelja i djece i drugih srodnika. (2) Porodično pravni odnosi koje ovaj zakon uređuje su: zaključenje braka, lična prava i dužnosti bračnih supružnika, prestanak braka, odnosi roditelja i djece i drugih srodnika, usvojenje, starateljstvo, izdržavanje, imovinski odnosi između bračnih, vanbračnih supružnika, i drugih srodnika i određeni oblici pravne zaštite porodice. Član 72. Presudom kojom se brak poništava ili se brak razvodi, sud će po službenoj dužnosti odlučiti i o zaštiti, vaspitanju i izdržavanju zajedničke djece, kao i o izdržavanju bračnog supružnika, ako je on to zahtijevao. Član 232. (1) Međusobnom izdržavanju članovi porodice i drugi srodnici doprinose, srazmjerno svojim mogućnostima i sposobnostima, u skladu s potrebama lica kojem se daje izdržavanje. (2) Roditelji su prvenstveno obavezni da izdržavaju maloljetnu djecu i u izvršavanju te obaveze moraju da iskoriste sve svoje mogućnosti. Član 253. (1) Prilikom utvrđivanja potreba lica koje traži izdržavanje, sud će uzeti u obzir njegovo imovno stanje, sposobnost za rad, mogućnost za zapošljavanje, zdravstveno stanje i druge okolnosti od kojih zavisi ocjena njegovih potreba. (2) Kad se izdržavanje traži za dijete, sud će uzeti u obzir i uzrast djeteta, kao i potrebe za njegovo školovanje. (3) Prilikom utvrđivanja mogućnosti lica koje je dužno da daje izdržavanje, sud će uzeti u obzir sva njegova primanja i stvarne mogućnosti da stiče povećanu zaradu, kao i njegove vlastite potrebe i zakonske obaveze po osnovu izdržavanja. Član 259. (1) Lice koje je dužno da daje izdržavanje, a nalazi se u radnom odnosu ili je korisnik penzije, ili ostvaruje stalnu novčanu rentu u mjesečnim iznosima, sud će obavezati na plaćanje budućih mjesečnih iznosa izdržavanja koji se određuju u procentu od ličnog dohotka, penzije, ili stalne novčane rente. Član 260. (3) Određivanje visine izdržavanja u procentima prema odredbama člana 261. sud će izreći samo ako je davaocu izdržavanja plata, penzija ili stalna novčana renta, tolika da se iz njene visine može alimentirati izdržavanje. Član 261. Procenat iz čl. 259. i 260. ovog zakona ne može biti manji od 15% za svako izdržavano lice, a procenat za sva lica koja traže izdržavanje ne može biti veći od 50%. Član 263. (1) Zainteresovano lice može tražiti da sud povisi, snizi ili ukine izdržavanje dosuđeno ranijom pravosnažnom presudom ako su se izmijenile okolnosti na osnovu kojih je donesena ranija presuda. (2) Prava i obaveze utvrđene izmijenjenom odlukom ne mogu djelovati prije podnošenja zahtjeva. Član 265. (1) Sud će po službenoj dužnosti odlučiti o izdržavanju djece kada odlučuje o povjeravanju djece na zaštitu i vaspitanje jednom od roditelja, nekom drugom licu ili odgovarajućoj organizaciji ili ustanovi. 22. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Sadržina zakona Član 1. Ovim zakonom uređuju se obligacioni odnosi koji nastaju iz ugovora, prouzrokovanja štete, sticanja bez osnova, poslovodstva bez naloga, jednostrane izjave volje i drugih zakonom utvrđenih činjenica. Povremena potraživanja Član 372. (1) Potraživanja povremenih davanja koja dospevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarevaju za tri godine od dospelosti svakog pojedinog davanja . 23. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase: Član 2. (1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. (2) Sud ne može odbiti da odlučuje o zahtjevu za koji je nadležan. (3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava. Član 7. (1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. (2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno. Član 8. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Član 123. (1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 191. (1) Pismeno izrađena presuda mora imati uvod, izreku, obrazloženje i pouku o pravu na izjavljivanje pravnog lijeka protiv presude. (4) U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su izvele, koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koji su dokazi izvedeni i kako ih je ocijenio; sud će navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasniće se ako je to potrebno i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora, te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tokom postupka. Član 192. (1) Ako je sud propustio da odluči o dijelu zahtjeva ili o svim zahtjevima o kojima se mora odlučiti presudom, a koji su već raspravljeni, stranka može u roku od 30 dana od prijema presude da predloži parničnom sudu da se izvrši dopuna presude. (2) Neblagovremeni ili neosnovani prijedlog za dopunu presude odbaciće, odnosno odbiće sud bez održavanja ročišta. (3) Ako stranka ne predloži donošenje dopunske presude u roku iz stava 1. ovog člana, smatraće se da je tužba u tom dijelu povučena. VI. Dopustivost 24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercego- vine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 86 0 P 029738 15 Gž od 17. jula 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 19. avgusta 2015. godine, a apelacija je podnesena 13. oktobra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana. 27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 28. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na privatni i porodični život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Pravo na privatni i porodični život 29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: f) pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku. Član 8 Evropske konvencije glasi: 1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih. 30. Ustavni sud naglašava da je osnovna svrha člana 8 Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantovana članom 8 Evropske konvencije (Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). Član 8 Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštovanje njegovog privatnog i porodičnog života i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje ovog prava, osim u slučajevima iz stava 2 tog člana. 31. Prilikom razmatranja da li je povrijeđen član 8 Evropske konvencije, Ustavni sud prvenstveno mora utvrditi da li se predmetni postupak tiče apelantovog privatnog i porodičnog života u smislu člana 8 Evropske konvencije, kao i da li osporene odluke predstavljaju "miješanje" javnih vlasti u poštovanje tog apelantovog prava. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se osporene odluke kojima je apelant obavezan na izdržavanje mldb. tužiteljice tiču apelantovog privatnog i porodičnog života, te da je njima došlo do miješanja u apelantovo pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života budući da su osporenim presudama redovni sudovi djelimično usvojili tužbeni zahtjev mldb. tužiteljice i odlučili: "Mijenja se presuda Osnovnog suda Brčko Distrikta BiH broj P.11/04-II od 18.3.2004. godine u dijelu odluke o izdržavanju" mldb. tužiteljice, pa se apelant kao tuženi obavezuje da na ime svog doprinosa za izdržavanje mldb. tužiteljice svoje kćeri plaća mjesečno po 100,00 KM počevši od 7. avgusta 2010. godine pa do dana presuđenja, tj. 28. oktobra 2014. godine, s obrazloženjem da za taj period u smislu odredbe člana 372 stav 1 ZOO tužiteljičino potra- živanje nije zastarjelo, a nakon presuđenja pa ubuduće ape- lant je obavezan da na ime svog doprinosa za izdržavanje mldb. tužiteljice plaća iznos u procentu od 25% od svoje zarade koju ostvaruje kao radnik preduzeća Milvet Bijelji- na, sve dok za to budu postojali zakonom propisani uslovi. Dospjele obroke do pravosnažnosti osporene presude apelant je obavezan isplatiti odjednom u roku od 30 dana od dana presuđenja sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana presuđenja "24.10.2014." godine do konačne isplate. 32. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba dati odgovor jeste da li je "miješanje" u apelantovo pravo na poštovanje "porodičnog života" opravdano u smislu člana 8 stav 2 Evropske konvencije. Da bi "miješanje" bilo opravdano ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) imati legitiman cilj od javnog ili opšteg interesa i (c) biti u skladu s principom proporcionalnosti u demokratskom društvu. Uslov zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora da bude zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu; (b) zakon o kojem je riječ mora da bude primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon, takođe, mora da bude formulisan s odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Petak, 1. 6. 2018. SLUŽ BENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 43 - Str ana 41 Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49). U slučaju da se ispostavi da je to "miješanje" u skladu sa zakonom, i tada ono može predstavljati povredu člana 8 Evropske konvencije ako se smatra da nije "neophodno" da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2 člana 8 Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da "miješanje" odgovara "pritiscima društvenih potreba" i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi Evropski sud za ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251). 33. Dakle, sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti jeste da li je u konkretnom slučaju miješanje u apelantovo pravo na poštovanje porodičnog života u skladu sa zakonom. 34. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u predmet- nom postupku nesporno utvrđeno da je presudom Osnovnog suda Distrikta Brčko BiH od 18. marta 2004. godine razveden brak između apelanta i majke mldb. tužiteljice (roditelja mldb. tužiteljice), tužiteljica povjerena majci na zaštitu i vaspitanje, ali da tom presudom nije odlučeno o izdržavanju mldb. tužiteljice. Imajući u vidu relevantne odredbe procesnog zakona, i to člana 192 ZPP, u slučaju da je sud propustio da odluči o dijelu zahtjeva ili o svim zahtjevima o kojima se mora odlučiti presudom, a koji su već raspravljeni, stranka može u roku od 30 dana od prijema presude predložiti parničnom sudu da se izvrši dopuna presude. Prema stavu 2 istog člana, neblagovremeni ili neosnovani prijedlog za dopunu presude odbaciće, odnosno odbiće sud bez održavanja ročišta, dok će se, prema stavu 3 istog člana, ako stranka ne predloži donošenje dopunske presude u roku iz stava 1 ovog člana, smatrati da je tužba u tom dijelu povučena (a za povučenu tužbu posljedice su opštepoznate, tj. smatra se kao da tužba nije ni bila podne- sena i može se ponovo podnijeti). Tako i u konkretnom slučaju, budući da majka tužiteljice kao njena zakonska zastupnica nije u zakonom ostavljenom roku podnijela prijedlog da se izvrši dopuna presude kojom je razveden brak između roditelja mldb. tužiteljice i tužiteljica povjerena na odgoj majci, ali kojom apelant kao otac tuži- teljice nije obavezan da doprinosi izdržavanju svoje kćeri - mldb. tužiteljice, tužiteljica je mogla podnijeti tužbu da se apelant obaveže na doprinos njenom izdržavanju. 35. Umjesto da postupi na zakonom propisani način, Ustavni sud zapaža da je tužiteljica svojim tužbenim zahtjevom u predmetnom postupku 7. avgusta 2013. godine podnijela tužbu i zatražila izdržavanje od apelanta kao svog biološkog oca na način da se izmijeni odluka o razvodu braka njenih roditelja, pri čemu se podrazumijeva presuda o razvodu braka od 18. marta 2004. godine (donesena prije gotovo 9,5 godina) "u dijelu odluke o izdržavanju" mldb. tužiteljice" koja uopšte ne sadrži dio čija se izmjena tražila, odnosno kojom nije bila utvrđena apelantova obaveza da svojoj mldb. kćeri (tužiteljici) daje izdržavanje iako je prema članu 265 Porodičnog zakona postojala zakonska obaveza suda da po službenoj dužnosti odluči o izdržavanju tužiteljice kada je odlučio o povjera- vanju tužiteljice na zaštitu i vaspitanje njenoj majci. 36. Ustavni sud, takođe, zapaža da je, krećući se u okviru tako postavljenog tužbenog zahtjeva prvostepeni sud djelimično usvojio tužbeni zahtjev mldb. tužiteljice tako što se "mijenja presuda Osnovnog suda Brčko Distrikta BiH od 18. marta 2004. godine u dijelu odluke o izdržavanju mldb. tužiteljice", te je apelant obavezan da na ime doprinosa za izdržavanje mldb. tužiteljice plaća mjesečno po 100,00 KM (što iznosi ¼ njegove zarade) počev od 7. avgusta 2010. godine, što je tri godine unazad od dana podnošenja tužbe, do dana presuđenja, tj. do 28. oktobra 2014. godine, a nakon toga ubuduće u procentu od 25% od svoje mjesečne zarade za koju je utvrđeno da iznosi 400 KM. 37. Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud, odlu- čujući o apelantovoj žalbi, potvrdio prvostepenu presudu u ovom dijelu, navodeći da se, u suštini, u konkretnom slučaju ne radi o izmjeni odluke kojom je utvrđena apelan- tova obaveza da izdržava mldb. tužiteljicu, već o prvi put postavljenom tužbenom zahtjevu za izdržavanje mldb. tužiteljice budući da ranijom odlukom nije odlučeno o tom pitanju, pa da stoga osporeni dosuđujući dio prvostepene presude nije rezultat pogrešne primjene materijalnog prava i da takav apelantov žalbeni prigovor nema upori- šta u odredbama člana 232 stav 2 i člana 253 Porodičnog zakona, niti u odredbama člana 259 stav 1 i člana 261 Porodičnog zakona. Međutim, Ustavni sud podsjeća da je u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev bio usmjeren na izmjenu odluke o razvodu braka u dijelu "kojim je apelant obavezan na izdržavanje tužiteljice", ali da taj dio odluke nije postojao iz već iznesenih razloga. To znači, da nije bilo uslova da sud djelimično usvoji zahtjev i izmijeni odluku "kojom je ranije bila utvrđena obaveza izdržavanja tužiteljice" jer odlukom čija se izmjena tražila uopšte nije bilo odlučeno o izdržavanju tužiteljice. U takvoj situaciji sud je, prema mišljenju Ustavnog suda, morao ili pozvati tužiteljicu da drukčije postavi tužbeni zahtjev odnosno uredi tužbu ili primijeniti odredbu člana 192 stav 3 ZPP i smatrati da je tužba povučena za dio zahtjeva koji se odnosi na period do dana podnošenja tužbe s obzi- rom na to da je zahtjev za izmjenu odluke o razvodu braka, koji je u svojoj suštini prijedlog/zahtjev za dopunu presude o razvodu braka, podnesen nakon više od devet godina od prijema presude čija se dopuna traži iako je to bilo moguće učiniti u roku od 30 dana od prijema presude. Dakle, samim odlučivanjem o tužbenom zahtjevu postavlje-nom na opisani način redovni sudovi su, kako i apelant osnovano smatra, proizvoljno primijenili procesno pravo, što, prema mišljenju Ustavnog suda, nikako ne može voditi zakonitom miješanju u apelantovo pravo na porodični život. 38. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju, prilikom odlučivanja o predmetnom tužbenom zah- tjevu, za redovne sudove bilo sporno da li tužiteljici pri- pada izdržavanje i za period od tri godine unazad od podno- šenja tužbe (kako je tražila tužbenim zahtjevom), te visina izdržavanja na koju bi apelant bio obavezan da plaća mldb. tužiteljici. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju, pozivajući se na odredbu člana 372 stav 1 ZOO, utvrdili apelantovu obavezu za izdržavanje mldb. tužiteljice i za period od tri godine prije podnošenja tužbe budući da za taj period, prema mišljenju redovnih sudova, njeno potraživanje nije zastarjelo. 39. Cijeneći navedeno odlučenje redovnih sudova, Ustavni sud najprije ukazuje na odredbu člana 263 Porodičnog zakona, na koju su se, između ostalih, pozvali i redovni sudovi, prema kojoj, u situaciji kada je ranijom pravosnažnom presudom utvrđena obaveza izdržavanja, zainteresovano lice može tražiti da sud povisi, snizi ili ukine to izdržavanje ako su se izmijenile okolnosti na osnovu kojih je donesena ranija presuda, ali prava i obaveze utvrđeni izmijenjenom odlukom, prema stavu 2 člana 263 Porodičnog zakona, ne mogu djelovati prije podnošenja zahtjeva. Dakle, čak i da je presudom o razvodu braka bila utvrđena apelantova obaveza da daje izdržavanje tužitelji- ci, izmijenjenom odlukom (kao što je konkretni slučaj), prema mišljenju Ustavnog suda, utvrđena prava i obaveze ne mogu djelovati prije podnošenja zahtjeva, tj. unazad. 40. Nadalje, iako su redovni sudovi nesporno odlučili o tužbenom zahtjevu tako što su izmijenili (de facto dopunili po proteku zakonskog roka za to) odluku o razvodu braka koja ne sadrži dio o izdržavanju tužiteljice, uz obrazloženje kako je riječ o prvi put postavljenom zahtjevu za utvrđivanje apelantove obaveze da kao otac doprinosi izdržavanju mldb. tužiteljice, pozivanjem i na odredbe člana 259 stav 1 Porodičnog zakona, Ustavni sud zapaža da iz odredbe člana 259 Porodičnog zakona proizlazi: "Lice koje je dužno da daje izdržavanje, a nalazi se u radnom odnosu Š…Ć, sud će obavezati na plaćanje budućih mjesečnih iznosa izdržavanja Š…Ć." Imajući u vidu navedeno, kao i stipulaciju navedenih odredbi Porodičnog zakona (sadr- žanih u poglavlju koje reguliše određivanje izdržavanja - čl. od 253 do 264), koji dakle predstavlja lex specialis, proizlazi da je, zapravo, namjera zakonodavca bila da se obaveza izdržavanja, nezavisno od toga da li se radi o prvi put postavljenom zahtjevu (član 259) ili eventualno o odluci o izmjeni ranije donesene odluke (član 263 stav 2), može utvrditi samo za ubuduće, a ne retroaktivno odnosno unazad. Ovo je, prema mišljenju Ustavnog suda, i razumljivo imajući u vidu izričitu odredbu člana 265 Porodičnog zakona prema kojoj će sud po službenoj dužnosti odlučiti o izdržavanju djece kada odlučuje o povjeravanju djece na zaštitu i vaspitanje jednom od roditelja, tj. istovremeno s odlukom o razvodu braka, kao i člana 192 ZPP, prema kojem, u slučaju da je sud propustio da odluči o dijelu zahtjeva ili o svim zahtjevima o kojima se mora odlučiti presudom, a koji su već raspravljeni, stranka može u roku od 30 dana od prijema presude predložiti parničnom sudu da se izvrši dopuna presude, što je opet veoma kratak period od samog donošenja odluke o razvodu braka i povjeravanju djeteta na zaštitu i vaspitanje jednom od roditelja i o tom prijedlogu sud odlučuje čak i prije nego o žalbi protiv prvostepene presude. 41. Pored navedenog, Ustavni sud podsjeća da su se redovni sudovi pozvali na odredbu člana 372 stav 1 ZOO, obrazlažući svoju odluku u dijelu obavezivanja apelanta da unazad tri godine od dana podnošenja tužbe tužiteljici na ime izdržavanja isplati mjesečne iznose od 100,00 KM, pri čemu je Okružni sud istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da mldb. tužiteljica ima pravo da traži izdržavanje za period od tri godine prije podnošenja tužbe jer da za taj period njeno potraživanje nije zastarjelo. 42. U vezi s navedenim, Ustavni sud najprije ističe kako se čini da su redovni sudovi primjenom odredbe stava 1 člana 372 ZOO prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužiteljice, kao što i apelant osnovano upozorava, potpuno ignorisali sadržaj člana 1 ZOO prema kojem se Zakonom o obligacionim odnosima uređuju obligacioni odnosi koji nastaju iz ugovora, prouzrokovanja štete, sticanja bez osnova, poslovodstva bez naloga, jednostrane izjave volje i drugih zakonom utvrđenih činjenica. Takođe, čini se da redovni sudovi nisu imali u vidu ni odredbe člana 1 Porodičnog zakona kojima je propisano da se Porodičnim zakonom uređuju porodično-pravni odnosi između bračnih supružnika, roditelja i djece, usvojioca i usvojenika, staraoca i štićenika i odnosi između srodnika u bračnoj, vanbračnoj ili usvojeničkoj porodici, te postupci nadlež- nih organa u vezi s porodičnim odnosima i starateljstvom, dok je stavom 2 člana 2 Porodičnog zakona propisano: "Porodično pravni odnosi koje ovaj zakon uređuje su: zaključenje braka, lična prava i dužnosti bračnih supruž- nika, prestanak braka, odnosi roditelja i djece i drugih srodnika, usvojenje, starateljstvo, izdržavanje, imovinski odnosi između bračnih, vanbračnih supružnika, i drugih srodnika i određeni oblici pravne zaštite porodice." Naime, istina je da je članom 372 ZOO u stavu 1 propisano da potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanji- ma u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraži- vanje izdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, tj. obuhvaćeno je i zastarijevanje potraživanja izdržavanja. Nasuprot ovoj odredbi egzistiraju odredbe stava 1 člana 259 Porodičnog zakona prema kojima: "Lice koje je dužno da daje izdržavanje, a nalazi se u radnom odnosu ili je korisnik penzije, ili ostvaruje stalnu novčanu rentu u mjesečnim iznosima, sud će obavezati na plaćanje budućih mjesečnih iznosa izdrža- vanja koji se određuju u procentu od ličnog dohotka, penzije, ili stalne novčane rente", kao i odredbe člana 263 Poro- dičnog zakona, prema kojima "zainteresovano lice može tra- žiti da sud povisi, snizi ili ukine izdržavanje dosuđeno ranijom pravosnažnom presudom ako su se izmijenile okolnosti na osnovu kojih je donesena ranija presuda, ali prava i obaveze utvrđene izmijenjenom odlukom ne mogu dje- lovati prije podnošenja zahtjeva". Iz navedenog proizlazi da je članom 372 stav 1 ZOO propisan trogodišnji rok za zastarjelost potraživanja izdržavanja, a nasuprot tome, prema članu 259 stav 1 i članu 263 stav 2 Porodičnog zako- na sud može obavezati lice koje je dužno da daje izdržava- nje samo na plaćanje budućih mjesečnih iznosa izdržavanja, odnosno prava i obaveze utvrđene izmijenjenom odlukom o izdržavanju ne mogu djelovati prije podnošenja zahtjeva. 43. Ovakve situacije, prema mišljenju Ustavnog suda, predstavljaju neusklađenosti pravnog sistema. Međutim, Ustavni sud podsjeća da pravni poredak sadrži sredstva za uklanjanje antinomija, odnosno za njihovo svođenje na najmanju mjeru. Ta pravila se tradicionalno izražavaju kao lex posterior derogat legi priori (kasnija norma ukida raniju normu iste pravne snage koja joj protivrječi), lex superior derogat legi inferiori (viša norma ukida nižu normu koja joj protivrječi), te lex specialis derogat legi generali (specijalna norma koja uređuje samo jednu podvrstu nekog odnosa, ukida opštu normu koja joj protivrječi, a ova opšta norma uređuje čitav odnos). U konkretnom slučaju, prema mišljenju Ustavnog suda, Porodični zakon je višestruko lex specialis u odnosu na ZOO. Porodični zakon sadrži norme iste pravne snage kao ZOO, ali je kasnije donesen. Pored toga, ZOO generalno propisuje rokove zastare koji vrijede u svim slučajevima izuzev ukoliko je isto pitanje na drukčiji način riješeno drugim specijalnim zakonom, a upravo je to slučaj s Porodičnim zakonom koji u okviru porodično- pravnih odnosa reguliše i pitanje izdržavanja, i to na drukčiji način nego ZOO. Zbog svega navedenog, u konkretnom slučaju redovni sudovi nisu mogli primijeniti odredbe člana 372 stav 1 ZOO na pitanje izdržavanja, već su bili dužni primijeniti relevantne odredbe čl. 259 ili 263 Porodičnog zakona (na koje su se takođe pozvali) kao lex specialis, čijom primjenom su apelanta kao lice koje je dužno da daje izdržavanje mogli obavezati da daje izdržavanje samo za ubuduće. I ovakvo propisivanje, prema mišljenju Ustavnog suda, ima svoj ratio legis. Naime, ovakvim propisivanjem onemogućava se prekomjerno nagomilavanje neisplaćenih potraživanja izdržavanja na strani lica koje je dužno da daje izdržavanje i dovođenje tog Petak, 1. 6. 2018. SLUŽ BENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 43 - Str ana 43 lica u teško materijalno stanje, a na strani primaoca izdržavanja nemogućnost realizacije izdržavanja. 44. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da se Okružni sud, svojom odlukom kao konačnom u konkretnoj pravnoj stvari, nezakonito umiješao u apelantov porodični život kada ga je obavezao da na ime izdržavanja mldb. tužiteljice za period od tri godine unazad od dana podnošenja tužbe isplati precizirani novčani iznos. Stoga, Ustavni sud neće ispitivati da li je to miješanje bilo u javnom interesu i da li je bilo proporcionalno. 45. Kada je riječ o osporenoj odluci u dijelu kojim je odlučeno o samoj visini mjesečnih iznosa izdržavanja na koje je redovni sud obavezao apelanta kako za period prije podnošenja tužbe tako i nakon toga, tj. za ubuduće, konkret- no da sve vrijeme plaća mjesečne iznose u procentu od 25% od njegove zarade, prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su se prilikom donošenja osporenih presuda u ovom dijelu pozvali na "zakone" (Porodični zakon i ZPP) koji su jasni i dostupni, dakle ispunjavaju uslove "zakona" u smislu Evropske konvencije. Stoga proizlazi da je "miješanje" u apelantov porodični život u ovom dijelu u skladu sa zakonom. 46. Dalje će Ustavni sud ispitati da li je to "miješanje" bilo neophodno da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2 člana 8 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju odlučeno o izdržavanju mldb. tužiteljice budući da o tome sud nije ranije odlučivao, kao i o visini tog izdržavanja, što je bilo u interesu mldb. djeteta. Dakle, nesporno je da je predmetni postupak vođen u interesu mldb. tužiteljice na način da se apelant u smislu zakonske obaveze iz člana 232 Porodičnog zakona obaveže da daje izdržavanje mldb. tužiteljici i utvrdi visina njegove obaveze. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, proizlazi da je sporno "miješanje" bilo neophodno da bi se postigao zakoniti cilj iz stava 2 člana 8 Evropske konvencije na način da se zaštiti pravo mldb. djeteta na izdržavanje. 47. Konačno, Ustavni sud će ispitati da li postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi utvrdili da apelantova obaveza na ime izdržavanja mldb. tužiteljice iznosi 25% od njegove mjesečne plate, koja ukupno iznosi 400,00 KM. Imajući u vidu okolnosti koje su redovni sudovi uzeli u obzir prilikom utvrđivanja visine apelantove obaveze na ime izdržavanja mldb. tužiteljice, a posebno okolnosti da apelant ima još dvoje mldb. djece koje je dužan izdržavati, kao i odredbu člana 261 Porodičnog zakona, prema mišljenju Ustavnog suda, proizlazi da apelantova obaveza u procentu od 25% nije srazmjerna njegovim realnim mogućnostima i sposobnostima, imajući pri tome u vidu tešku ekonomsku situaciju u cijelom svijetu, a pogotovo u Bosni i Hercegovini gdje su mogućnosti dodatnog zapošljavanja, štaviše i primarnog zapošljavanja izuzetno ograničene. 48. U vezi s tim, Ustavni sud najprije podsjeća na član 260 Porodičnog zakona kojim je propisano da će određivanje visine izdržavanja u procentima prema odredbama člana 261 sud izreći samo ako je davaocu izdržavanja plata, pen- zija ili stalna novčana renta tolika da se iz njene visine može alimentirati izdržavanje, dok je članom 261 istog zakona propisano da procenat iz čl. 259 i 260 Porodičnog zakona ne može biti manji od 15% za svako izdržavano lice, a procenat za sva lica koja traže izdržavanje ne može biti veći od 50%. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je redovni sud imao diskreciono pravo da obaveže apelanta kao lice koje je dužno davati izdržavanje mldb. tužiteljici na procenat od mjesečne zarade u rasponu od minimalno 15% za svako izdržavano lice, odnosno u situaciji da postoji više lica koja je apelant dužan izdržavati maksimalno 50%. U vezi s tim, Okružni sud je istakao kako je prvostepeni sud pri određivanju procenta izdržavanja tužiteljice cijenio izvještaj Centra za socijalni rad u kojem je dat jasan zaključak da apelant u postupku radi izdržavanja mldb. djeteta treba i mora da učestvuje u izdržavanju svog biološkog djeteta u visini koju odredi sud imajući u vidu da apelant ima još dvoje malodobne djece i da je jedini zaposlen u porodici. Ipak, prema mišljenju Ustavnog suda, ne može se zaključiti da je najprije prvostepeni, a zatim drugostepeni sud, potvrđujući prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu, imao u vidu činjenicu da apelant ima još dvoje malodobne djece i da je jedini zaposlen u porodici jer nije doveo u isti egzistencijalni položaj s mldb. tužiteljicom i drugo dvoje mldb. djece kada je riječ o novčanom iznosu koji apelant može i treba pružiti svoj svojoj mldb. djeci. Stoga, proizlazi da miješanje u apelantovo pravo na porodični život određivanjem visine izdržavanja za mldb. tužiteljicu u procentu od 25% od apelantove mjesečne zarade, iako je zakonito i u javnom interesu, nije proporcionalno u demokratskom društvu. 49. Štaviše, Ustavni sud podsjeća da su redovni sudovi utvrdili da apelantova mjesečna zarada iznosi 400,00 KM i konstatovali da su apelantova primanja na nivou zajemčenog ličnog dohotka u RS, pa se postavlja pitanje da li se od apelanta može očekivati da doprinosi izdržavanju tužiteljice u višem iznosu nego što je zajemčeni, odnosno minimalni procenat po jednom djetetu. Kao što je ranije rečeno, minimalni procenat za izdržavanje jednog djeteta je 15% od mjesečne zarade, dok je maksimalni procenat za izdržavanje više djece, tj. koliko god djece da je lice dužno izdržavati 50% od mjesečne zarade. Ako se posmatra konkretni slučaj, a to je bila obaveza redovnih sudova, apelant ima troje malodobne djece. Kada bi se svakome od njih obezbijedilo po 15% to bi iznosilo 45% od apelantove mjesečne zarade. Osporenom odlukom očito nije postignut isti tretman prema sve troje apelantove mldb. djece i tužiteljica je stavljena u povoljniji položaj jer od mogućih 50% apelantove mjesečne zarade, koliko maksimalno može biti obavezan na davanje izdržavanja, samo za izdržavanje tužiteljice apelant je obavezan izdvojiti 25%, dok za drugo dvoje djece preostaje 25% njegove mjesečne zarade odnosno po 12,5%, što je ispod zakonom postavljenog minimuma, pa proizlazi da je tužiteljica u povoljnijem položaju od drugo dvoje apelantove djece samo zato što ne živi s apelantom. 50. Ustavni sud zapaža kako su redovni sudovi obrazložili da su pri donošenju osporene odluke vodili računa o potrebama mldb. tužiteljice, te da su imali u vidu apelantovu egzistenciju. Očigledno će apelant i preživjeti, ali se čini da su redovni sudovi "zaboravili" na egzistenciju njegovo drugo dvoje mldb. djece. Naime, naravno da je obaveza suda da vodi računa o potrebama mldb. tužiteljice, ali je s druge strane obaveza tog istog suda, koji je "imao u vidu" da apelant ima još dvoje mldb. djece, da vodi računa i o potrebama to dvoje mldb. djece u čemu, čini se, sud nije uspio jer prostom računicom kada se 400 KM podijeli tako da se najprije oduzme 25%, tj. 100 KM, apelantu, njegovoj drugoj mldb. djeci i supruzi preostaje 300 KM, što podijeljeno na 4 iznosi 75 KM po osobi, pa proizlazi da drugo dvoje djece apelanta treba da egzistiraju sa po maksimalno 75 KM, a mldb. tužiteljica sa 100 KM. Pri tome je sud utvrdio, kako je već rečeno, da apelant ima zajemčenu platu, ali je bez obzira na to obavezao apelanta da mldb. tužiteljici daje izdržavanje u procentu od 25% njegove plate, što je značajno više od najnižeg zakonom propisanog procenta od 15% i što bi takvim principom moglo biti izdržavanje samo za dvoje djece imajući u vidu da apelant može biti obavezan na maksimalno 50% svoje mjesečne zarade. Stoga, bez obzira što drugo dvoje mldb. djece živi s apelantom, pa sud nije bio u obavezi i za njihovo izdržavanje odrediti procenat apelantove mjesečne zarade, čini se neupitnim da je sud morao imati u vidu i potrebu izdržavanja drugo dvoje mldb. djece, odnosno da apelant ima troje mldb. djece. Dakle, neizbježno se postavlja pitanje proporcionalnosti miješanja u apelantov porodični život bez obzira na diskreciono pravo suda da u zakonskom okviru od 15% do 50% apelantove mjesečne zarade odredi izdržavanje tužiteljice (iako se mora imati u vidu da je procenat od 50% propisan za više djece, pa nikada ne bi mogao biti određen za izdržavanje jednog djeteta, iz čega proizlazi da su redovni sudovi u stvari obavezali apelanta da daje maksimalno propisani iznos za jedno dijete, tj. tužiteljicu jer više djece pretpostavlja najmanje dvoje, i sve to iz zajemčene plate na nivou Repu- blike Srpske, pri čemu je apelantu onemogućeno da isti iznos novca mjesečno pruži svojoj drugoj malodobnoj djeci). 51. Slijedom navedenog, prema mišljenju Ustavnog suda, ovakvim odlučenjem redovnih sudova u osporenim odlukama u pogledu utvrđivanja visine apelantove obaveze na ime izdržavanja mldb. tužiteljice nije uspostavljena razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži, zbog čega apelant trpi pretjeran teret. 52. Imajući u vidu sve izloženo, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama redovnih sudova u pogledu obavezivanja apelanta da daje izdržavanje mldb. tužiteljici za period od tri godine prije podnošenja tužbe i u pogledu utvrđene visine izdržavanja (maksimalno propisani iznos od 25% određen je tužiteljici, dok za drugo dvoje apelantove djece ostaje preostalih 25% njegove plate) povrijeđeno apelantovo pravo na poštovanje porodičnog života iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Ostali navodi 53. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi s kršenjem prava na porodični život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII. Zaključak 54. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na poštovanje porodičnog života iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije jer su se redovni sudovi nezakonito umiješali u apelantovo pravo na porodični život kada su ga obavezali na plaćanje izdržavanja mldb. tužiteljici tri godine unazad od momenta podnošenja tužbe primjenom člana 372 stav 1 ZOO, a nisu primijenili član 259 odnosno 263 stav 2 Porodičnog zakona kao lex specialis zakona koji se morao primijeniti na konkretnu situaciju, te kada osporenim odlukama redovnih sudova prilikom utvrđivanja visine izdržavanja koju apelant treba plaćati ubuduće, tj. procenta od apelantovog ličnog dohotka nije uspostavljena razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži. 55. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 56. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mi rsad Ćeman, s. r.